Zaboravljeni heroji BiH

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120151
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7767 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Krokodil Behko » 20 Mar 2019, 09:55

SJEĆANJE NA HEROJA HASANA: U dva rata, 1943. i 1992., četnici su mu ubili trinestero djece i suprugu


Image

Tekst je objavljen na Facebook stranici „General Blaž Kraljević“

Post prenosimo u cjelosti:

„Hasan Tufekčić iz Višegrada, rođen je 1905. godine.

Srbi su mu 1943. godine, u istom danu i na istom mjestu - na Višegradskoj ćupriji - ubili desetoro djece (pet sinova - Omer, Ramiz, Redžep, Fehim i Ferid i pet kćeri Hajra, Paša, Hanka, Sabaheta, ?) i suprugu.

Hasan je preživio rat i poslije se ponovo oženio i dobio petero djece. Umro je 1984. godine.

Od tih petero djece četnici su 1992. godine ubili još troje, koja su nosila imena pethodno ubijene braće i sestara.

U dva rata, Srbi su mu ubili 13 djece i suprugu.

Neka se zna i neka se ne zaboravi!“

(S.B.)
online

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Socrates » 07 Apr 2019, 21:03

Spomenuh danas Vladimira Srebrova, i sjetio sam se ovog proslogodisnjeg clanka u Slobodnoj Bosni.


Vladimir Srebrov je rođen 1954. godine u Požarevcu, Srbija gdje je njegov otac bio na službi kao oficir JNA. Rođeno ime mu je bilo Milan Nikolić.

Osnovnu i srednju školu završio u Travniku i Banjaluci, a zatim diplomirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Magistrirao je u SSSR-u. Tokom postdiplomskog studija u SSSR-u ponesen idejom panslavizma mijenja rođeno ime u Vladimir Srebrov. Prije i poslije rata radio kao bibliotekar na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. 1990. godine bio jedan od osnivača Srpske demokratske stranke BiH (SDS BiH) kao lider militantnog dijela SDS-a nazvanog Mlada Bosna. Međutim ubrzo je izbačen iz SDS-a, kada mijenja političku orjentaciju.

Tokom rata je ostao u Sarajevu aktivno politički angažovan podržavajuću građansku opciju u BiH. Već prvih ratnih dana Srebrov je Karadžića nazvao ratnim zločincem, mnogo prije nekih drugih političara. 1992. godine je na prevaru uhapšen od strane bosanskih Srba i zatvoren u zatvor Kula. Suđen je za izdaju, uz smrtnu kaznu - strijeljanjem, a u zatvoru je proveo cijelih 39 mjeseci tokom kojih je bio izložen najgoroj torturi.

Kaznu mu preinačuju u petogodišnju robiju. Preživjeli logoraši Bošnjaci svjedoče o tome kako, dok ga četvorica četničkih grmalja "razvaljuju od batina", Srebrov viče: "Bosna, Bosna, Bosna". Dvadeset i prvog oktobra 1995. godine, Srebrov je polumrtav razmijenjen, zajedno sa još nekoliko lica među kojima su i dvoje turskih novinara, Munira Ačin i Ali Kočak. Oni su oslobođeni u razmjeni ratnih zarobljenika i lica na Sarajevskom aerodromu koja je obavljena u prisustvu civilne policije Unprofora i Međunarodnog komiteta Crvenog krsta.

Nakon rata je nastavio sa političkim angažovanjem kao nezavisni politički kandidat bez većeg uspjeha na izborima.

Objavio je knjige poezije "Breze na asfaltu", "Usta velikog grada", "Crni zamak" i "Prisilni izbor". Nagrađen nagradom "Petar Kočić" 1974. godine. Srebrov je umro 1999. godine u Sarajevu.
. . . . . . . . .

User avatar
Mala_Mu
atomica
atomica
Posts: 63332
Joined: 09 Feb 2014, 13:14
Location: Dolina Mumijevih
Mood:
Has thanked: 551 times
Been thanked: 1385 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Mala_Mu » 13 Apr 2019, 22:41

Moze ovdje..

Dnevnik sa Pala Mladena Vuksanovića: 110 dana među ubicama Sarajeva

Image

Umro je na Cresu u 57-oj godini života, radeći kao noćni čuvar

April je mjesec, vrijeme crnih godišnjica za Sarajevo i cijelu BiH, ali i vrijeme da se podsjetimo ljudi koji su se usprotivili zlu, onih pojedinaca koji su u mračnim vremenima sačuvali ljudskost i oduprli se zločinačkom mahnitanju svojih sunarodnjaka. Jedan od njih bio je i Mladen Vuksanović, urednik i scenarista dokumentarnih filmova na TV Sarajevo, dobitnik brojnih međunarodnih nagrada, između ostalog i Prix Italia 1991. godine.


Mladen Vuksanović proveo je prvih 110 dana rata na Palama, u svojevrsnoj izolaciji, jer je kao autor i urednik TV Sarajevo odbio da radi za Srpsku televiziju na Palama i da bude dio ratnohuškačke mašinerije. Kad ga je koleginica Vojna Travanj pozvala i upitala kad će početi da radi za njihov „Srpski informativno-televizijski centar“, Vuksanović je odgovorio rečenicom koja treba da uđe u anale novinarske etike: „Ja nisam nacionalni, već profesionalni novinar“.

Za vrijeme boravka u strogom centru mraka, među ubicama i pljačkašima, Vuksanović je vodio dnevnik koji je, kako sam kaže, „pisan u stalnom grču i strahu da ga ne pronađu prilikom pretresa kuće“. U jednom dnevničkom zapisu Vuksanović bilježi:

„Ako mi nađu ovaj dnevnik, neće me ubiti već vrtjeti na ražnju“.


I to samo zato što je u svom dnevniku pisao golu istinu o užasu koji je zavladao na Palama.

Licem u lice sa nepojmljivim zlom


Vuksanović je svoj ratni dnevnik 1996. godine objavio kao knjigu pod naslovom „Pale 5. 4. - 15. 7. 1992“ u zagrebačkom Durieuxu, a potom su uslijedili prevodi na engleski i njemački jezik. Predgovor za njemačko izdanje napisao je tadašnji ministar spoljnih poslova Njemačke Joška Fišer.

Dnevnik sa Pala je neprocenjivo svjedočanstvo o prvim mjesecima rata, svjedočanstvo zgroženog, očajnog pojedinca koji se našao licem u lice sa nepojmljivim zlom, pisano rukom časnog čovjeka i pouzdanog svjedoka. Dok paljanskim ulicama prolaze Vuksanovićevi poznanici obučeni u uniforme, dok nebom lete vojni helikopteri iz Srbije, dok sluša gruvanje topova sa Trebevića koji siju smrt po Sarajevu – on sve to bilježi u svoju svesku, kako bi sačuvao istinu o Karadžićevim ubilačkim bandama.

Kako bi sa tom jezivom istinom sačuvao i sopstveni zdrav razum.


Na samom početku opsade Mladen i njegova supruga Jadranka zatekli su se u svojoj kući na Palama, dok su njihovi tek punoljetni sin i kćerka ostali u Sarajevu. Vuksanović bilježi da je sina mjesec dana ranije poslao u Sarajevo kako bi izbjegao mobilizaciju na Palama, te kako tu odluku nije mogao da objasni nekim članovima porodice:

„Urlam na telefon i objašnjavam šogoru u Titogradu da je bolje da mi sin pogine u Sarajevu od granate ratnih zločinaca nego da postane ubica sa Trebevića. Šogor to ne može shvatiti i spušta mi slušalicu.“

Pokazalo se da postoji i nešto gore od smrti - a to je prestati biti čovjek i postati ubica. Iako je Vuksanović ateista, i on i njegov sin razmišljaju na jevanđeoski način, u duhu Hristove izreke: „Jer kakva je korist čovjeku ako zadobije sav svijet, a duši svojoj naudi?“

Na sličnu misao nailazimo i u Talmudu: „Bolje je ako se nalazimo među progonjenima nego među progoniteljima“. Gospodari smrti sa Pala i iz Beograda nikada sebi nisu postavili ovakvo pitanje, nikada se nisu zapitali: „Kakva je korist čovjeku ako zadobije Veliku Srbiju, a dušu svoju izgubi?“ Valjda nisu imali šta da izgube.

Kad ljudi postanu ljudožderi


Atmosferu koja je tih mjeseci vladala na Palama Vuksanović dočarava u nekoliko poteza, izazivajući jezu u čitaocima:

„Noć bez sna. Oko pola noći počinje rafalna pucnjava na kuće Muslimana. Sve su to naše komšije i prijatelji. (…) Niko ne zna šta se dešava u mraku, niko ne smije izaći na ulicu, svi smo satjerani u naše mračne sobe, u kojima odbrojavamo sate do svitanja zore. Noć je ovdje kao grotlo ponovo probuđenog vulkana. Čovjek je potpuno sam, prepušten na milost i nemilost barbarima”.

Kratkim rečenicama, telegrafskim stilom, bilježeći gole činjenice, Vuksanović dočarava slike pakla na zemlji:

„Na Palama se srpski rezervisti opijaju opljačkanim viskijem. Noću pucaju na muslimanske kuće. Luđački ples barbara na ovim prostorima. Totalno 'Oslobađanje đavola'.“

Jeziva je scena u kojoj Mladenova prijateljica gleda utovarivanje zarobljenika u kamione ispred centralnog zatvora na Palama, a jedna žena koja stoji sa strane, do tada mirna domaćica, odjednom zaurla: „Zakoljite tu gamad, zašto ih štedite!“

Veliki dio Vuksanovićevog dnevnika obilježen je nevjericom – čovjek gleda šta se oko njega događa, sopstvenim očima vidi kako ljudi postaju ljudožderi i jednostavno ne može da vjeruje u ono što vidi, jer je stvarnost postala toliko đavolska da to prevazilazi mogućnosti ljudskog poimanja.

Zaista, kako shvatiti, kojim to saznajnim aparatom pojmiti da su ljudi preko noći postali gori od zvjeri; da komšije, kolege i prijatelji s kojima je čovjek provodio život sada ispaljuju prave i medijske plotune na grad u kojem su do juče radili i provodili najbolje godine svojih života?

Jedan od prvih dnevničkih zapisa govori upravo o tom neshvatljivom užasu koji je nastupio: „Paljani bombarduju Sarajevo, Stari grad i moje prijatelje koji tamo žive!“ U jednom poznijem zapisu kaže: „Svaka eksplozija granate što pada na grad i razara ga boli me kao da mi raznosi mozak“.

Vuksanović opisuje svoje komšiju, prijatelje i bližnje koji su skinuli maske, a ispod nje se ukazalo lice izobličeno od mržnje. Tako opisuje posjetu očevom grobu na kojem sreće prijatelja iz djetinjstva koji je sada u uniformi. Prijatelj ga napada zato što je snimio film o razaranju Dubrovnika „Oslobađanje đavola“ i kaže mu: „'Nasjeo si ustaškoj laži'. Njegova žena kaže: 'Samo im zamjeram (Paljanima) što su bombardovali Sarajevo, a da nisu sve Srbe izvukli van!'“.

Granatiranje prijatelja


Ima mnogo sličnih zapisa, jedan glasi ovako:

„Saznajem da mi je bivši prijatelj sa Pala unaprijeđen u komandira čete što sa Trebevića granatira ljude – naše prijatelje u Sarajevu – s kojima je prije dvije godine u mojoj kući slavio Novu godinu. Čekam da mu jednom pogledam u oči. Razmišljam kada će doći da me hapsi.“

Vuksanović pripovjeda kako im je u posjetu došla supruga njihovog bivšeg prijatelja M.R. koji sada s Trebevića puca na Sarajevo: „Provela je veći dio života u Sarajevu, tamo do rata radila, i ni jednog časa, ni jednom riječju, ne iskazuje žalost za tim gradom i ljudima u njemu. Kaže: 'Sve je to kriv sistem, sve je režirano u Vatikanu, ljudi nisu krivi'“.

Na te riječi opravdavanja zločina reaguje Mladenova supruga Jadranka: „Nema tog sistema koji bi me natjerao da bilo koga ubijem. Umrijet ću, a neću shvatiti svu ovu mržnju“.

Jedne noći u posetu im dolazi i narečeni M.R. koji priča kako mu se brat javio iz opkoljenog Sarajeva, žaleći se kako su mu stan opljačkali srpski vojnici. Na bratovljevu žalbu M.R. reaguje izlivom bjesa: „Da znam koordinate, svojim rukama bih mu granatirao taj stan. Zar ne zna da je rat?“ Suočen sa ovolikim potonućem u zlo, Vuksanović komentariše:

„Nevjerojatno. Najbolji drugovi na Palama bili su mu Muslimani, u Sarajevu se školovao i zaposlio, a sada iz njega izbija samo mržnja prema tim ljudima i gradu čak i prema bratu, koji u Sarajevu čuva stan. (…) On je zahvalna tema za jednu posebnu analizu, kako se čovjek, pojedinac, koji je nekada bar malo mislio svojom glavom, tako brzo utopio, prilagodio novom talasu fašističke svijesti.“

Takvi rascjepi u porodicama u to vrijeme postaju najnormalnija pojava. Vuksanović navodi još jedan sličan primjer: „Saznajem da drugi moj prijatelj, skijaški entuzijasta, hoće da se odrekne sina, koji stalno ponavlja: 'Od Sarajeva treba napraviti krompiruše!'“ I sumorno konstatuje do čega je doveo Miloševićev i Karadžićev ubilački pohod: „Kakav užas. Kakvo cijepanje ljudi na Ove i One, bliski prijatelji i srodnici postaju neprijatelji“.

Fašizam uzima svoj danak u krvi


Vuksanović se ne libi da ono što vidi oko sebe nazove pravim imenom. U zapisu od 9. maja čitamo:

„Danas je Dan pobjede nad fašizmom. U Evropi i svijetu, ali ne i ovdje. Ovdje se on ponovo rađa i uzima svoj danak u krvi“. Zaista, Vuksanović je bio u prilici da svojim očima gleda ponovno buđenje fašizma na tlu Evrope, i to upravo u onoj zemlji koja je pola vijeka ranije fašizam porazila. Otuda i njegov komentar:

„U jedno sam siguran: agresori i ubice iz ovog rata su nasljednici onih koji su poraženi u prošlom. Mislio sam da je njihov duh zauvijek pokopan, a on je sada izišao iz groba da ponovo sije smrt oko sebe.“

Povampirenje četništva i fašističkih metoda bilo je vidljivo na svakom koraku. Vuksanović bilježi brojne primjere: „Jutros je na kapiji paljanske pilane osvanuo natpis: 'Zabranjen ulaz svim NESRBIMA'. Još jedan korak prema čistom fašizmu“.

Da se radilo o fašizmu, ideologiji uništenja i smrti u domaćoj izvedbi dovoljno govori sljedeći dnevnički zapis: „Jutro počinje viješću da je u Sarajevu bombardovano porodilište. To je novo porodilište, izgrađeno novcem građana (samodoprinosom). Ima li za stvorenja sa brda ijedno 'sveto' mjesto u Sarajevu?”

Kako drugačije nazvati one koji su u stanju da topovskim granatama gađaju novorođene bebe nego fašistima?

Vuksanović rezignirano konstatuje: „Korak po korak, nova vlast na Palama sprovodi u život onu Hitlerovu ideju o supremaciji jedne nacije nad drugom, a arijevcima i Židovima. Samo što je Hitleru za to trebalo par godina, a ovima par mjeseci“.

Karadžić, Mladić i njihove ubilačke horde nisu gubili vrijeme, kao ponosni nastavljači ideologije rođene u pomračenim umovima. Vuksanović piše: „Gledam neke stare novine (na Pale uopće ne stiže štampa) i neku staru fotografiju Hitlera u njima. Gleda me kao da je ustao iz groba i šeta oko mene. Ne mora on da ustane, njegovi nasljednici su već oko mene“.

Novinari, saučesnici u zločinu


Jedan od lajtmotiva Vuksanovićeve knjige je ponašanje njegovih kolega novinara koji su se dobrovoljno stavili u službu novog režima, postajući tako saučesnici u zločinu. Pokazalo se da su mnogi od onih koji su se predstavljali kao novinari bili samo sluge u potrazi za gospodarom. Vuksanović bilježi njihov moralni i profesionalni sunovrat:

„Na Srpskom radiju slušam svoje dojučerašnje kolege kako pozivaju 'svoj narod' na konačni obračun s 'islamskim fundamentalizmom'. Prošle godine pozivali su 'svoje komuniste' na konačni obračun sa svim nacionalistima. Sada rade za drugog gazdu.“

Fabrika medijskih laži radi neprestano, stvarajući paralelnu stvarnost za račun Karadžićevih ubica. Dok jedni ubijaju granatama, drugi ubijaju riječima, najvažnija je dobra podjela posla: „Srpski radio upravo objavljuje vijest da 'ni jedna granata nije ispaljena sa Lapišnice (Pale) na Sarajevo'. Dok to slušam, čujem potmulu grmljavinu topova iz pravca Lapišnice. Ovaj narod je sukus laži, njegova suština je laž“.

Novinari koji su se stavili na raspolaganje mašineriji za ubijanje postali su najobičniji ratni huškači. Njihov izbor bio je dijametralno suprotan od Vuksanovićevog, oni su bili nacionalni, a ne profesionalni novinari.

U pojedinim trenucima Vuksanoviću se činilo da su njegove vajne kolege još veći zločinci od onih koji granatiraju Sarajevo: „Gledam naveče beogradski TV Dnevnik i ponovo se uvjeravam kako su neki novinari ubice i ratni zločinci, čak gori od onih što sa okolnih brda razaraju Sarajevo i ubijaju civile. Pomračenom i zaslijepljenom mozgu njihove riječi su jedini putokaz“.


Nakon masakra u Ulici Vase Miskina, „zločina od kog mozak staje“, Vuksanović je potpuno zgrožen, slomljen: „Ne mogu da dišem, hodam, mislim, ne mogu da podnesem sebe kao dio ljudskog roda“. A onda gleda na Srpskoj televiziji sa Pala nekadašnju koleginicu Radu Đokić koja kaže da su to namjerno uradili sami Muslimani da bi šokirali svijet. Njegov komentar je kratak i jasan: „To nisu novinari, to su profesionalne ubice“.

Potom navodi još jedan detalj koji razotkriva zločinačku prirodu takvog novinarstva: „Još jedan argument Rade Đokić da je sve bilo smišljeno: kako to da se ekipa TV Sarajevo našla brzo na mjestu masakra? A zna, vrlo dobro, da je nedavno jedan punkt TV Sarajevo formiran u bivšoj radio-stanici, stotinjak metara daleko, i da su mobilne ekipe stalno obilazile grad“.

Odlazak sa Pala


Živjeći u svojoj kući Mladen Vuksanović se iznenada našao duboko u neprijateljskoj teritoriji, okružen komšijama i poznanicima koji su preko noći srbnuli i postali ubice. Tamo gdje bi trebalo da bude svoj na svome i među svojima, bio je – kako to reče Radomir Konstantinović za sebe, u po mnogo čemu sličnoj situaciji – „tuđ u tuđem setu“.

Jer poštenom, časnom čovjeku svijet kojim su zavladali lopovi i koljači, svijet u kojem je okružen ljudima iz čijih očiju gleda smrt – može da bude samo tuđ. Otuda Vuksanovićeva čvrsta odluka: „Ako preživim, s Pala ću definitivno otići, da se više nikada ne vratim u rodno mjesto koje sam toliko volio. Ne zbog straha da će me ubiti, već zbog najdubljeg stida što živim okružen ubicama i pljačkašima“.

Kada su srpske vlasti protjerali Vuksanovićeve komšije Muslimane sa Pala, došlo je vrijeme da i on napusti svoje rodno mjesto koje više nije mogao da prepozna u tami koja je zavladala. Uspio je da pobjegne sa Pala u Rijeku. Sa sobom je ponio i svoje vrijedno svjedočanstvo o užasu koji je vidio, sakriven u prtljagu. Pri kraju dnevnika Vuksanović svodi račune sa svojim rodnim mjestom:

„Pale za mene sada postoje samo kao sjećanje na divne ljude s kojima sam proveo djetinjstvo i mladost, na livade i šume, na snijeg i skijanje, na opijanje i ljubljenje. Ove današnje Pale za mene su pokopane u grobnicu i više ne postoje“. Umro je na Cresu u 57-oj godini života, radeći kao noćni čuvar.

Mladen Vuksanović je pravi srpski heroj, čovjek koji ne smije biti zaboravljen, velikan na kog svi ljudi koji su u sebi sačuvali zrno humanosti treba da budu ponosni. A njegov dnevnik sa Pala, potresni dokument čije se rečenice zabadaju pravo u mozak i srce, trebalo bi da postane obavezna školska lektira u Srbiji i Republici Srpskoj.

Tek kada djeca budu iz Vuksanovićevog dnevnika učila istinu o prošlosti, tek kada ulice srpskih gradova budu nosile njegove ime, znaćemo da se nešto zaista promjenilo na ovim prostorima. Do tog trenutka u nekoj dalekoj, boljoj budućnosti, ostaje nam da čitamo dnevničku knjigu Mladena Vuksanovića i da čuvamo uspomenu na velikog čovjeka koji je uspio da sačuva razum i ljudskost na najgorem mjestu, u samom srcu tame.

avaz.ba

User avatar
Veca
Uvijek slobodna!
Uvijek slobodna!
Posts: 26348
Joined: 08 Dec 2012, 19:16
Location: Sikirevci! ---- Dijasporo, od pomoći su potrebna samo finansijska sredstva!
Has thanked: 14241 times
Been thanked: 3773 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Veca » 14 Apr 2019, 11:06

Mladenu, laka crna zemlja -TO SU HEROJI, HVALA BOGU DA SU POSTOJALI!
Zena koja ima kcer, sjedi na stolici-zena koja ima sinove naslanja se na zid.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120151
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7767 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Krokodil Behko » 04 Jun 2019, 00:55

Image


Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu brojni strani dobrovoljci su dolazili u redove zaraćenih strana. Rusi, Bugari, Rumuni, Ukrajinci i dr. su se borili u redovima Vojske Republike Srpske, dok su dobrovoljce Armije Republike Bosne i Hercegovine uglavnom činili ljudi iz islamskih zemalja. Ipak, bilo je i onih koji su na zapadu uvidjeli svu strahotu agresije na R BiH, tako da su se pojedini odlučili priključiti pripadnicima ARBiH u odbrani domovine. Među takvim je i Adolf Fridrih, penzionisani pripadnih njemačke armije.

U aprilu mjesecu 1992. godine, kada je agresija na BiH poprimala ozbiljan zahvat, Adolf je radio u centru za primanje bosanskohercegovačkih izbjeglica u Darmstadtu. Tih dana su mu pored lica prolazile brojne izbjeglice iz BiH, vidno iscrpljene i ponižene. Presudan momenat u odluci da dođe u BiH i priključi se u redove ARBiH je bio kada je u njemačkim novinama vidio kolonu civila Bošnjaka iza žice u jednom logoru na sjeveru Bosne. Tada se sjetio svoga oca koji je kao njemački ratni zarobljenih nakon Drugog svjetskog rata odveden u sovjetski gulag u Sibiru. Uz pomoć Saliha Džidića i Enisa Srne, uspio je, preko Hrvatske 9. aprila 1993. godine, doći na planinu Igman. Čim je stigao prijavio se u redove ARBiH. Kada je došao da se prijavi jedini mu je uvjet bio da ratuje u Sarajevu. Tih dana je novinarki Aidi Čerkez rekao: “Vidio sam slike Sarajeva. Bio je to sjajan grad dok ga nisu uništili srpski vojnici. Ovo što se događa u Sarajevu važno je za cijeli svijet. Želio sam biti dio toga. Nisam htio prespavati ovo što se događa”.

Nakon što je postao pripadnik ARBiH, priključio se 2. motorizovanoj brigadi, u kojoj je bio snajperista. Ipak, želja mu je bila da pored snajpera služi i pištolj, što je saznao komandant brigade Esad Paldum te je nabavio niklovani pištolj i dao da se na njega ugravira njegovo ime. Pištolj mu je trebao biti uručen na Dan brigade 17. februara 1994. godine. Ipak, ovaj hrabi Nijemac će poginuti na dan kada se desio prvi masakr na Markalama, 5. februara 1994. godine. Strašno pogođen onim što se desilo na Markalama uzeo je svoju snajpersku pušku i uputio se na liniju kako bi likvidirao neprijateljske snajperiste. Suborci su ga molili da to ne čini jer postoji mogućnost da njegov položaj bude otkriven. Međutim, srpski snajperista je bio brži i otkrio njegov položaj nakon čega je ubijen djelovanjem srpskog PAT-a. Njegovi suborci su ga ukopali na groblju Lav”, na mjestu koje je pokazao kada je tek došao u Sarajevo i rekao da tu bude ukopan ukoliko pogine. Smrtni list mu je na dva jezika ispunio tadašnji župnik Crkve Presvetog Trojstva Zvonko Baotić.

Adolfov suborac Mirza Ibrahimpašić je nakon rata, otišao u Njemačku i revolver sa Adolfovim ugraviranim imenom poklonio njegovom ocu Albertu. Albert mu je tada rekao da su mu Rusi u gulagu stavili šake u kipuću vodu, držeći ih u njoj dok mu koža nije spala sa šaka. Tako da on nije više imao čulo opipa. Rekao je da samo zbog toga nije došao u Bosnu da je brani zajedno sa svojim sinom.

O tome kakav je bio Adolf govori još jedan njegov suborac: “Ja ga se sjećam onako kao kroz maglu, bio je plav i imao je brkove, a nosio je nekakvu šarenu uniformu njemačke vojske. Vojska ga je voljela jer su osjetili na njemu da je bio iskren, hranio se kao i sva ostala vojska, a sjećam se da je u par navrata obradovao svoje saborce hranom koju je dobijao na punktu kod Stupske petlje od svojih sunarodnjaka iz UNHCR-a, i kojekakvih humanitarnih i TV kuća. Pušku mu nisam nikada vidio, niti se kofrčio po liniji, a znam da smo i mi komentarisali – eno onog Švabe, pa smo onda namišljali šta bismo mi radili da smo na njegovom mjestu. Uglavnom, svima nam je bila zajednička misao da ne bi napuštali udobnost Njemačke da bi jeli nemastan i neslan kupus i frtalj Ikara, spavali u razvaljenim kućama na “konjskim” dekama i čekali sljedovanje cigara i gledali svaki dan kako ćeš glavu zijanit u gradu u kojem 70% vojno sposobnih gleda kako da izbjegne liniju. Koliko se ja sjećam njega je ubio tenk (možda i praga) negdje oko “Zizine” kuće, možda na onoj kući gdje su bile časne sestre, ne znam sa sigurnošću, ali se sjećam koliko je vojska bila tužna. Jedna ulica na Stupu nosi ime Fridriha Adolfa. Slava mu!”

Još jedan Nijemac, Oliver Švajkard, koji se sa Adolfom borio u redovima 2. motorizovane brigade, u posljednjem pozdravu komandantu Adolfu, na bosanskom jeziku kojeg je naučio sa suborcima, napisa: “Veliki je žalost da ti nećeš vidjeti konačni pobjed od ovaj zato si se borio. Ali smrt ne znači ništa pošto u moje i druge mišljenje češt ostanti zauvijek živ.” Tako je okončana i obnovljena životna priča čovjeka koji je ostavio svoju domovinu, roditelje, suprugu i djecu da bi došao braniti nas i našu domovinu i zahvaljujući časopisu “Stav” koji je u jednom od svojih brojeva obradio temu ovog hrabroj Nijemca.
online

User avatar
Pasaga
Hadžija
Hadžija
Posts: 37675
Joined: 09 Dec 2012, 16:58
Location: NORDPOL
Has thanked: 2871 times
Been thanked: 2205 times
Status: Online

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Pasaga » 04 Jun 2019, 06:10

:bravo
Ne obracaj mi se:
Lavlje_srce

"Ne uzimaj hranu iz tanjira brata svojeg, jer će oslabiti, i ma koliko te volio, tako slab ti neće biti od pomoći, i ostaćeš sam".

User avatar
Melek
Deer Hunter
Deer Hunter
Posts: 29042
Joined: 20 Jun 2013, 23:18
Has thanked: 3593 times
Been thanked: 2420 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Melek » 04 Jun 2019, 06:40

Ovo nisam znao.
Weak people revenge.
Strong people forgive.
Intelligent people ignore.

User avatar
Hannibal
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 64067
Joined: 03 Sep 2015, 23:23
Mood:
Has thanked: 6850 times
Been thanked: 2189 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Hannibal » 04 Jun 2019, 07:47

:aplauz
🐽

User avatar
Mala_Mu
atomica
atomica
Posts: 63332
Joined: 09 Feb 2014, 13:14
Location: Dolina Mumijevih
Mood:
Has thanked: 551 times
Been thanked: 1385 times
Status: Offline

Donosimo priču o Škotu koji je branio Mostar i snimio rušenje Starog mosta

Post by Mala_Mu » 28 Jul 2019, 09:18

Image
Nište ne obilježi ljudske živote kao rat, ureže se u čovjeka i ostane. Takva je priča i o Jimmiju Jamesu, Škotu iz Edinburga, koji se devedesetih godina, na svoj način, kao borac Armije RBiH borio protiv agresora u Mostaru.

Branio je Mostar i obranio ga je, a bio i jedan od onih koji su svojom kamerom snimili rušenje Starog mosta.

James je večeras ispod Starog mosta govorio o tim teškim danima devedesetih, o svojim filmovima i fotografijama nastalim tada, o snazi sjećanja na najteže dane iz historije Mostara. Inače, James posjeduje jednu od najbogatijih arhivskih građa o ratnom Mostaru.

"Nije to bila neka ideja, jednostavno sam osjetio potrebu da dođem i pridružim se Armiji RBiH. U Mostaru je tad bila napadnuta humanost, civilizacija i ja nisam to mogao samo da gledam na televiziji", kazao nam je taj bivši profesionalni britanski vojnik koji je 1992. došao da pomogne onima kojima je pomoć bila potrebna.



Prisjeća se ultimatuma HVO-a upućenog Armiji RBiH iz zime 1992. i 1993. godine da svi stranci moraju napustiti Mostar.

"Usprotivio sam se, nisam želio da se historija piše mimo mene. Morao sam otići, ali sam napad HVO-a na Mostar gledao u Škotskoj i nisam mogao sjediti skršetnih ruku, s novinarskom ekipom vratio sam se u Mostar i pridružio Armiji Republike Bosne i Hercegovine", prisjetio se.

James je preko teritorija koji je kontrolisao HVO ušao u ljeto 1993. godine u Mostar, zajedno sa filmskom ekipom koja je željela snimiti dokumentarni film o opsadi Mostara. Kad je snimanje završeno, a ostatak ekipe napustio Mostar, Jimmi se pridružio Armiji.

Rušenje Starog mosta doživio sam kao smrt svoje bake koju sam volio najviše na svijetu i koja je bila zaštitnik cijele naše porodice. Uloga Starog mosta bila je slična ulozi moje bake, kad je pao on, kao da se raspala i ona zajednica koja ga je okruživala stotinama godina. Kad su ga zločinci srušili kao da ga su ga željeli izbrisati iz historije", kazao je James koji večeras promoviše svoj dokumentarni film o Mostaru.

Kaže da se sjeća svakog Mostarca kojeg je susreo u ratu, a raduje ga toplina kojom ga Mostarci danas dočekuju u njihovom i njegovom Mostaru. Kaže nam kako je siguran da su iza grada na Neretvi najteži dani, kako vrijeme koje dolazi će biti i ljepše nego su on i njegovi suborci sanjali te 1993. ratne mostarske godine.

klix.ba

User avatar
Maja
Administrator
Administrator
Posts: 119228
Joined: 23 Mar 2010, 23:31
Location: Mrduša Donja
Has thanked: 5515 times
Been thanked: 11755 times
Contact:
Status: Offline

Re: Donosimo priču o Škotu koji je branio Mostar i snimio rušenje Starog mosta

Post by Maja » 28 Jul 2019, 10:19

Samo ne znam zasto je tek ove godine odlucio da napravi fb profil i podijeli snimke na njemu. Neke sam postavljala na temu Mostar.
Neobicno je gledati kad na snimkama ima poznatih ljudi, tako sam npr gledala video kad se iz kamiona iskrcavaju tek oslobodjeni logorasi pa prepoznala 5 rodjaka.
I jedan momenat kad meni poznat starac pita ove sto silaze s kamiona gdje mu je sin, oni govore da ne znaju a ustvari nisu mu htjeli reci da je ubijen.

User avatar
Vjetar
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 14764
Joined: 23 May 2015, 17:46
Location: Na konju
Been thanked: 22 times
Status: Offline

Re: Donosimo priču o Škotu koji je branio Mostar i snimio rušenje Starog mosta

Post by Vjetar » 28 Jul 2019, 10:28

Tužno. Pogotovo onaj dio, neposredno nakon što je pao u vodu, sve se smiri i praznina ostane gore.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120151
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7767 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Krokodil Behko » 27 Jan 2020, 22:43

Bivša naša kasarna Muhidin Dino Magoda, oslobođena od JNA u akciji 03.05.1992 godine.
Sadašnje sjedište Ministarstva Odbrane BiH.


Jedan od agresorskih oficira JNA u to vrijeme je bio i Sifet Podžić, sadašnji ministar odbrane!


Ništa ovdje ne bi bilo čudno da baš ovih dana, kada je za ministra odbrane BiH došao general Sifet Podžić, inače kadar "Zlatnog ljiljana" Željka Komšića, nije skinuta tabla na kojoj je pisalo ime kasarne po narodnom heroju Muhidinu Dini Magodi, baš po onome koji je zajedno sa nama slomio JNA agresiju i vojsku Sifeta Podžića!


Ovo je krajnje vandalski čin, a posebno ako se uzme da je do sada bilo više ministara i zamjenika druge nacionalnosti kojima to nije smetalo.


Kome smetaju heroji?! - ogorčeno pitaju iz Zelenih beretki.
online

User avatar
Barba
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 2993
Joined: 17 Oct 2019, 00:15
Mood:
Has thanked: 5 times
Been thanked: 8 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Barba » 27 Jan 2020, 23:15

20200127_205657.jpg
...komandantu Zaimu Imamoviću ⚜
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120151
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7767 times
Status: Offline

ADVOKATICA VIDOVIĆ: "General Alagić izdržao je strašne vojničke bitke, ali ga je ubila jedna stvar

Post by Krokodil Behko » 08 Mar 2021, 10:17

Image


“Ono što me je fasciniralo i kao čovjeka i kao advokata jeste ogromna ljubav i poštovanje koju je general imao u narodu. Mislim da je bio najomiljeniji komandant u narodu”.

Smrt je generala našla u večernjim satima 7. marta 2003. godine, u njegovom Sanskom Mostu, a ukopan je u rodnim Fajtovci gdje je oko 30.000 ljudi prisustvovalo njegovoj dženazi.

Sarajevska advokatica Vasvija Vidović pristala je da za Politicki.ba, prvi put ispriča neke detalje vezane za poslijeratne nepravde koje je ovaj časni čovjek i oficir doživio nakon agresije, a posebno iz vremena njegovog boravka u pritvoru Haškog tribunala.

- Sjetna sam i tužna. Kad su mi javili da je general umro nisam satima mogla doći sebi.

Imala sam osjećaj da je slutio da će brzo umrijeti.

Posljednji put kad smo razgovarali, vezano za predmet koji se protiv njega vodio pred domaćim sudom, a bilo je to možda dan, dva ranije, rekao mi je, dobro se sjećam „brzo ćeš ti ovo Vasvo završiti“.

Osjećao je smrt, a znam da ga je ubila nepravda.

Haška optužnica mu nije toliko teško pala koliko one izmišljene optužbe koje su ga, mislim, i koštale života.

Patio je zbog toga. Govorio mi je da ne može vjerovati da ljudi mogu biti toliko zli, pokvareni.


Nekad je samo šutio, nije želio komentirati, prosto, jer nije mogao shvatiti toliku nepravdu. Zašto njemu, kao da se pitao“.

Vasvija Vidović ističe da je general Alagić bio jedna od rijetko časnih osoba koje je u svom bogatom životu srela.

Pamti ga, kaže, kao velikog, veoma obrazovanog, pogotovo vojno obrazovanog čovjeka, osobu od koje je, kao advokat, naučila mnogo o finesama komandne odgovornosti.

- Voljela sam razgovarati sa generalom i sa njegovom požrtvovanom suprugom Ziskom. Nevjerovatna je to porodica, svi ti Alagići. Kad je u pitanju haška optužnica i on i ja znali smo da nije kriv, ali se osjećao jako povrijeđen načinom hapšenja, načinom izručenja, bio je pogođen time što mu nije bilo omogućeno da se sam preda.

To ga je boljelo, ali se nije žalio.

Ono što me je fasciniralo i kao čovjeka i kao advokata jeste ogromna ljubav i poštovanje koju je general imao u narodu. Mislim da je bio najomiljeniji komandant u narodu. Sjećam se kad je pušten iz pritvora i kad smo iz Sarajeva putovali prema Sanskom Mostu, iako je bilo užasno nevrijeme, kroz svako naseljeno mjesto nas su dočekivale mase građana.

To mogu doživjeti samo rijetki, a general je, zaista, bio rijetka osoba.

Ja lično, osjećala sam to neko strašno poštovanje prema njemu i nikad ga, čini mi se, nisam oslovila drukčije već „generale“.

Generala je, kaže Vidović, slomila jedna potpuno neosnovana i neopravdana optužnica, za nepostojeći organizirani kriminal.

- Teretili su ga da je gradio kuće, vile, da je imao Bog zna šta, a kad sam prvi put došla kod njega u Sanski Most vidjela sam da živi u dvosobnom stanu.

Tada sam se pitala: Bože, zašto su mu ljudi ovo priredili.

Ne želim nikoga prozivati, ali mislim da on tu nepravdu nije mogao izdržati.

Izdržao je strašne vojničke bitke, ali nije bio spreman na bitke s lažima, podvalama“, navodi Vidović.

Sa generalom Alagićem, prisjeća se advokatica Vidović bilo je zanimljivo razgovarati i to o različitim temama.

Bio je, kaže, izuzetno taktičan, skroman i nikad nije želio pokazivati svoju superiornost, u čemu je, po njoj, i bila njegova veličina. Stekla je, kaže, utisak da tu njegovu veličinu mnogi nisu mogli podnijeti.

- Mi se nismo bojali haške optužnice, znali smo da general nije kriv. Dok je bio u pritvoru u Hagu bio je nevjerovatan gospodin, imao je pravo vojničko držanje, ali, opet, bez onog „ja, pa ja“.

Čak šta više, nikad nisam primjetila da je na neki način tužan. Možda ovo prvi put iznosim, ali je imao izuzetno poštovanje svih pritvorenika koji su ležali tada u Hagu u dijelu gdje se nalazila njegova soba. Mnogima je bilo čudno, ali on je imao korektan odnos sa svim pritvorenicima, pa i sa onim koji su optuženi za zločine u BiH. Imao je sobu blizu sobe Slobodana Miloševića koji ga je, također izuzetno poštovao. Nekad su dugo razgovarali, išli su zajedno kod ljekara. Često sam se pitala šta je to u ovom čovjeku. I onda, shvatila sam – on je čovjek u kome nema zla, mržnje“.

Vasvija Vidović, kaže, i nakon 18 godina, osjeća tugu, zbog nepravde koja mu je učinjena sudskim progonom, posebno onom u državi za koju se toliko borio, i u sebi nosio general Mehmed Alagić i s kojom je, kaže, legao u crnu zemlju.

(SB)
online

User avatar
Hurija
Pandora
Pandora
Posts: 19647
Joined: 05 May 2018, 21:21
Has thanked: 874 times
Been thanked: 1047 times
Status: Offline

Re: ADVOKATICA VIDOVIĆ: "General Alagić izdržao je strašne vojničke bitke, ali ga je ubila jedna stvar

Post by Hurija » 08 Mar 2021, 10:21

:ok Dobro si se sjetio Behko ovog čovjeka svaka čast. Uzgred poželjela bi i brz oporavak i Generalu Fikretu Ćuskiću.
Ostalo je cutanje.

User avatar
Fuddo
Maliciozni seronja i forumas godine
Maliciozni seronja i forumas godine
Posts: 83788
Joined: 03 Dec 2018, 21:17
Has thanked: 10910 times
Been thanked: 16210 times
Status: Offline

Re: ADVOKATICA VIDOVIĆ: "General Alagić izdržao je strašne vojničke bitke, ali ga je ubila jedna stvar

Post by Fuddo » 08 Mar 2021, 10:26

Ovo SB pretpostavljam je Slobodna Bosna?
Imao je Avdic i drugacijih tekstova o rahmetli Alagicu, u vrijeme kad je hajka protiv njega bila “moderna”.
Dozvolite da se obratimo

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120151
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7767 times
Status: Offline

Re: ADVOKATICA VIDOVIĆ: "General Alagić izdržao je strašne vojničke bitke, ali ga je ubila jedna stvar

Post by Krokodil Behko » 08 Mar 2021, 10:29

Fuddo wrote: 08 Mar 2021, 10:26 Ovo SB pretpostavljam je Slobodna Bosna?
Imao je Avdic i drugacijih tekstova o rahmetli Alagicu, u vrijeme kad je hajka protiv njega bila “moderna”.

Jeste sa SB, ali on ne drži više uređivačku politiku tog portala.
online

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120151
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7767 times
Status: Offline

Re: ADVOKATICA VIDOVIĆ: "General Alagić izdržao je strašne vojničke bitke, ali ga je ubila jedna stvar

Post by Krokodil Behko » 08 Mar 2021, 10:31

Tobožnji zločini.
Eto, vidimo kako to ide na suđenju Dudakoviću. Ispalo je da su erojski Srbi, toliko usrali gaće, da su bježali i ostavljali iza sebe svoje starce, da pomru od gladi.
online

User avatar
Fuddo
Maliciozni seronja i forumas godine
Maliciozni seronja i forumas godine
Posts: 83788
Joined: 03 Dec 2018, 21:17
Has thanked: 10910 times
Been thanked: 16210 times
Status: Offline

Re: ADVOKATICA VIDOVIĆ: "General Alagić izdržao je strašne vojničke bitke, ali ga je ubila jedna stvar

Post by Fuddo » 08 Mar 2021, 10:32

Krokodil Behko wrote: 08 Mar 2021, 10:29
Fuddo wrote: 08 Mar 2021, 10:26 Ovo SB pretpostavljam je Slobodna Bosna?
Imao je Avdic i drugacijih tekstova o rahmetli Alagicu, u vrijeme kad je hajka protiv njega bila “moderna”.

Jeste sa SB, ali on ne drži više uređivačku politiku tog portala.
Kako ne drzi kad im na portalu stoji da je on glavni i odgovorni urednik?
Dozvolite da se obratimo

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120151
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7767 times
Status: Offline

Re: ADVOKATICA VIDOVIĆ: "General Alagić izdržao je strašne vojničke bitke, ali ga je ubila jedna stvar

Post by Krokodil Behko » 08 Mar 2021, 10:35

Fuddo wrote: 08 Mar 2021, 10:32
Krokodil Behko wrote: 08 Mar 2021, 10:29


Jeste sa SB, ali on ne drži više uređivačku politiku tog portala.
Kako ne drzi kad im na portalu stoji da je on glavni i odgovorni urednik?

E ne znam, znam samo da on i dalje drži tu "nezavisnu politiku", dok je većina članaka patriotski opredjeljena.
online

Post Reply

Return to “Historijske ličnosti”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 16 guests