Zaboravljeni heroji BiH

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Mohr » 13 Nov 2016, 17:14

Pukovnika Armije R BiH i komandanta odbrane Žepe Avdu Palića, 27. jula 1995. godine zarobio je pomoćnik načelnika za bezbjednost i obavještajni rad Generalštaba VRS Zdravko Tolimir i doveo na komandno mjesto kod generala Ratka Mladića.

Narednih petnaest dana Palić je proveo u Rogatici gdje ga je ispitivao načelnik bezbjednosti Generalštaba Ljubomir Beara, da bi nakon toga bio prebačen u garnizonski vojni zatvor Vanekov mlin u Bijeljini odakle ga je u noći 5. na 6. septembar 1995. godine izveo Mladićev lični pratilac Dragomir Pećanac i od tada mu se gubi svaki trag.

Palićevi posmrtni ostaci ekshumirani su iz masovne grobnice u Vragolovima kod Rogatice u novembru 2001. godine ali nisu bili identificirani sve do augusta 2009. godine.

Na pregovorima o evakuaciji civila iz tzv. zaštićene zone Žepa 27. jula 1995. godine, u ukrajinskom kampu UNPROFOR-a na Bokšanici kod Žepe, zajedno s Palićem, kukavički su zarobljeni i Mehmed Hajrić i Amir Imamović, članovi ratnog Predsjedništva Žepe, koji su također ubijeni.

Lokacija na kojoj je mučki ubijen Avdo Palić nije poznata. Prema nalazima obdukcije zaključeno je kako je najvjerovatnije ubijen pucnjem u glavu. Pretpostavlja se da mu je pucano s leđa.


Haška presuda Tolimiru

U haškoj presudi generalu Vojske RS Zdravku Tolimiru, koji je osuđen na doživotnu kaznu zatvora, kao zločin genocida okvalifikovano je i ubistvo pukovnika Avde Palića, te članova Ratnog predsjedništva Žepe Mehmeda Hajrića i Amira Imamovića, nakon evakuacije bošnjačkog stanovništva iz Žepe.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Krokodil Behko » 09 Feb 2018, 17:05

ŽRTVA MLADOG PJESNIKA: Jedini je javno protestovao zbog rušenja Ferhadije u Banjoj Luci, a onda je izvršio samoubistvo


Image


Ferhadija je izgrađena je 1579. godine u klasičnom otomanskom stilu i predstavlja jedno od najuspješnijih arhitektonskih ostvarenja bosanske arhitekture 16. vijeka. Njen arhitekta je nepoznat ali je poznato da je bio učenik otomanskog arhitekte Mimara Sinana. Izgradnju džamije je finansirao Ferhat-paša Sokolović bosanski sandžak beg. Ferhadija je uvrštena u kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine 1950. godine, a kasnije je bila uvrštena na listi spomenika svjetske baštine pri UNESCO-u (nulta kategorija kulturnog spomenika).



Džamija je djelomično bila uništena ekplozivom detoniranim 7. maja 1993. godine od strane nepoznatih srpskih nacionalista potpomaganih od vlasti Republike Srpske, kao dio sprovođenja politike etničkog čiščenja Bošnjaka. Nakon prvog rušenja, vlasti Republike Srpske su organizovale potpuno rušenje i čišćenje terena na kojem se nalazio cjelokupni kompleks džamije. Ostaci ruševina su odvezeni na gradsku deponiju. Kratko nakon rušenja Ferhadije srušena je i obližnja sahat-kula. Rušenje ove džamije je među prvima javno osudio poznati beogradski rok muzičar Milan Mladenović, koji je tada iz protesta otkazao svoj zakazani nastup u Banjaluci.



Ferhadija je bila jedna od 16 džamija srušenih u Banjaluci tokom agresije na RBiH od 1992. do 1995. godine. Dan rušenja Ferhadije - 7. maj je u Bosni i Hercegovini proglašen kao zvanični Dan džamija.



U cijeloj Banjoj Luci zbog rušenja Ferhadije javno je protestvovao samo mladi banjalučki pjesnik Ljupko Račić, opštinski sekretar SDS-a. Napisao je poemu-nekrolog o Ferhadiji i zbog nečega samo njemu znanog, nedugo potom, izvršio samoubistvo.



Ljupko Račić rođen je u Rekavicama 1961. Objavio je tri zbirke pjesama: Moždani štapin, Fatamorgana jezika i Porodilište balegara i za njih dobio tri značajne nagrade - na opštem jugoslovenskom konkursu za poeziju mladih u Vrbasu dobio je prvu nagradu, nosilac je Zlatnog pečata varoši sremskokarlovačke i nagrade Struških večeri poezije za mlade. Objavljivao je poeziju u mnogim listovima i časopisima, a zastupljen je u više izbora, panorama i antologija. Djelujući u okviru banjalučke Književne omladine organizovao je izdavačku djelatnost Orion.



(D.H.)
online

User avatar
Cvrle
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12685
Joined: 14 Oct 2015, 15:08
Mood:
Has thanked: 5 times
Been thanked: 12 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Cvrle » 09 Feb 2018, 18:00

Rahmetli Dusica je bila moja zubarka. Zbog njene dobrote, blagosti, njeznosti nije me bilo strah zubara i sama, bez pratnje roditelja, sam je posjecivala od svoje 7 godine zivota.
Danasnju djecu je strah doktor, a nju smo svi voljeli kao predivnu zenu.
Rahmet joj dusi i svima kao sto je ona bila.
Poput nekog starog kopača zlata, moraš se pomiriti s time da trebaš iskopati mnogo pijeska iz kojeg ćeš poslije strpljivo isprati nekoliko sićušnih komadića zlata

User avatar
Maja
Administrator
Administrator
Posts: 119223
Joined: 23 Mar 2010, 23:31
Location: Mrduša Donja
Has thanked: 5512 times
Been thanked: 11754 times
Contact:
Status: Offline

Sekula Stanića ubili jer je pomagao Bošnjacima, a sada mu podižu spomenik kao srpskoj žrtvi

Post by Maja » 23 May 2018, 01:08

Image
U Kozjoj Luci kod Foče otkriven je spomenik za 54 srpska borca i sedam civilnih žrtava srpske nacionalnosti iz ove mjesne zajednice. Riječ je o još jednom u nizu spomenika jedinstvenog izgleda koji su otkriveni na nekoliko lokacija u ovoj općini, i ništa ne bi bilo sporno da među imenima na spomeniku ne stoji ime Stanić (Jova) Sekul (1943-1992).
Riječ je, naime, o doktoru Sekulu Staniću, čuvenom pedijatru i načelniku fočanske bolnice sve do decembra 1992. godine. Čovjeku koji je u danima fočanskog pakla pomagao svojim kolegama i pacijentima bošnjačke nacionalnosti, onoliko koliko je mogao i na način na koji je mogao u tim okolnostima, spašavajući ih od sigurne smrti. Sam nije dočekao kraj rata, prema raspoloživim informacijama, ubijen je u decembru 1992. godine u Policijskoj stanici u Miljevini, a njegova smrt je sve do danas ostala nerasvijetljena.

Kako se onda Stanićevo ime našlo na spomeniku u Kozjoj Luci, među imenima poginulih srpskih vojnika, uz poruku "Dadoste živote za Republiku Srpsku, vječna vam slava i hvala", kada se do kraja života suprotstavljao progonu i ubistvima svojih komšija, kolega i prijatelja, zbog čega je i sam ubijen, sa sigurnošću nam nije mogao objasniti ni Srđan Stanković, predsjednik boračke organizacije u Foči. On tvrdi da su na spomeniku ispisana imena srpskih boraca i civila koji vode porijeklo iz Kozje Luke, a poginuli su na različitim mjestima, neki od njih i u okolini Sarajeva.

"Ja sam čuo da je dr. Stanić poginuo u Miljevini, a on je iz sela koje pripada Mjesnoj zajednici Kozja Luka, kako je poginuo to nikada nije rasvijetljeno, a bilo je raznih informacija, sve je moguće, ja o tome ne znam sigurno", kazao nam je Stanković, dodajući da su imena koja su se našla na spomeniku predlagali većinom mještani Kozje Luke.

Članovi boračke organizacije uz podršku lokalne zajednice, ali i resornog ministarstva u Vladi RS-a, očito se nisu libili da na spomenik žrtvama stave ime doktora koji je ubijen u Policijskoj stanici u Miljevini pod sumnjivim okolnostima, a da se u međuvremenu nisu potrudili saznati pravu istinu, niti zatražiti istragu, iako su o tome pisali i svjetski mediji.

Među lokalnim Srbima u Foči ima i onih koji su zgroženi ovim činom, ali o tome ne žele javno govoriti.

"Ubili ga pa ga stavili na spomenik, koji bezobrazluk", kaže jedan od njih.

Navodno su Stanića konopcima zadavili dvojica braće iz Bileće, koje je iz zatvora pustio i u Miljevinu doveo Pero Elez, iako u tadašnjim policijskim izvještajima stoji da je Stanić počinio samoubistvo.

Doktor Sekul Stanić rođen je 7. aprila 1943. u okolini Foče. Diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Beogradu 1971. i četiri godine kasnije zaposlio se u fočanskoj bolnici, čiji je direktor bio od 1985. do decembra 1992. godine.

Ubijen je 17. decembra 1992. u Policijskoj stanici Miljevina, nakon što je proteklih mjeseci pomagao svojim kolegama, pacijentima i prijateljima drugačijeg imena.

Mediji su pisali o hrabrom čovjeku koji je pomagao svojim sugrađanima i spašavao ih iz okupiranog srpskog područja. Pomogao je i velikom broju trudnica i zaštitio mnoge žene od maltretiranja i silovanja. Svojim pacijentima koji su samo zbog svoje religije bili u životnoj opasnosti, omogućio je bijeg iz grada, a u znak protesta protiv paljenja bošnjačkih kuća, zapalio je vlastitu.

Jedino priznanje, nagradu "Duško Kondor", koje je doktor Sekul Stanić dobio posthumno 2011. godine, za građansku hrabrost i afirmaciju građanske hrabrosti, dodjelila mu je nevladina organizacija "Gariwo".

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Sekula Stanića ubili jer je pomagao Bošnjacima, a sada mu podižu spomenik kao srpskoj žrtvi

Post by Socrates » 23 May 2018, 01:18

Izdepresira me vijest ekspresno. :tuga

Popustio mi je imuni sistem na ovakve gluposti. Bolje da dobijem rak pluća nego da čitam ovakve vijesti.

Laka ti crna zemlja, Sekule. :tuga

Yeb'o ti ovo.
. . . . . . . . .

User avatar
spacebound
Urednik foruma
Urednik foruma
Posts: 80125
Joined: 13 Nov 2015, 08:33
Location: u obecanoj zemlji
Has thanked: 7020 times
Been thanked: 11331 times
Status: Online

Re: Sekula Stanića ubili jer je pomagao Bošnjacima, a sada mu podižu spomenik kao srpskoj žrtvi

Post by spacebound » 23 May 2018, 02:36

Imam ja jos jedno ime.Srdjan Aleksic.Ubijen jer je branio prijatelja, a danas ga isti kao ti koji ga ubise i stavljaju spomenike onima koji su kao ti sto ga ubise slave kao heroja i po njemu daju nazive ulicama :lud
Sekule, hvala ti, tesko je bilo biti covjek u tom vremenu.

User avatar
Julia-Klara
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 80782
Joined: 02 Dec 2011, 23:48
Location: u gajevima
Has thanked: 9955 times
Been thanked: 6802 times
Status: Offline

Re: Sekula Stanića ubili jer je pomagao Bošnjacima, a sada mu podižu spomenik kao srpskoj žrtvi

Post by Julia-Klara » 23 May 2018, 09:47

BiH je zemlja paradoksa.
Ok, ni susjedi nisu nista drugaciji
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija :djed

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Re: Sekula Stanića ubili jer je pomagao Bošnjacima, a sada mu podižu spomenik kao srpskoj žrtvi

Post by Krokodil Behko » 23 May 2018, 20:14

Na isti ovaj način, oblasni je knez Lazar, ni kriv ni dužan, postao car, kao i bezbrojni drugi primjeri iz srpske historije. Sad tu dođe onaj citat Ćosića, o srpskom laganju.
online

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Sekula Stanića ubili jer je pomagao Bošnjacima, a sada mu podižu spomenik kao srpskoj žrtvi

Post by Socrates » 23 May 2018, 20:22

Mene tuga egzistencijalna spopadne. :tuga

Post'o sam osjetljiv.
. . . . . . . . .

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Krokodil Behko » 23 Jun 2018, 18:44

NOVA KOLUMNA DRAGANA BURSAĆA: Refik Višća, čovjek koji je dao život za 12 srpskih zarobljenika!


Image

Znate li ko je Refik Višća? Znate li ko je istinski heroj rata? Čovjek iz Zavidovića, koji se upisao u knjigu ljudskosti u ime svih nas. Čovjek koji je spasio 12 drugih ljudskih života. Ali, kako i kojih, e to je tek priča za sebe.

Početkom avgusta 1992. godine u zavidovićku tehničku školu iz Zenice dovedeni su srpski vojni zarobljenici. Dakle, radilo se o ljudima koji su se borili "sa druge strane", a ne civilima. Radilo se o ljudima koji su se borili u Vojsci Republike Srpske i koji su (vrlo vjerovatno) pucali, ne samo po zavidovićkim braniocima, nego i po njihovima porodicama. A dovedeni su u tehničku školu i prebačeni na sprat upravo radi njihove zaštite.

Postoje vojne konvencije, postoje ljudski i moralni zakoni, ali postoje i ljudi koji su skloni osveti.

Jedan od njih bio je i Jasmin Viković, mladić kome su vojnici RS-a ubili rođaka na planini Klek, upravo na području gdje su i bili zarobljeni srpski vojnici. Viković je bio u vidno pijanom stanju i zlo se slutilo u vazduhu. Vrlo vjerovatno da 12 vojnika srpskih ne bi dočekali naredni dan da se u priču prstom sudbine nije umiješao Refik Višća. Ovaj 37 godišnjak, fudbaler, otac dvoje djece i čovjek, svojim tijelom je stao ispred pijanog Vikovića i njegovog osvetničkog "kalašnjikova".

Zarad ljudskosti, morala i poštenja

Rafal je zaparao nebo tog predvečerja 12. avgusta 1992. godine. Kobni rafal, ispotaviće se. Rafal koji je sa 22 metka odnio život Refika Višće, koji je donio vječnu tugu njegovoj ženi sa dvoje djece. Rafal je to ujedno bio i rafal života, rafal koji je doslovno spasio 12 srpskih vojnika.

"Bili smo pred ulazom, ja sam izašao napolje kada se Višća pojavio, tada nisam imao pušku, ali Višća je imao automatsku. Jasmin je bio na izlazu oko vrata i znam samo da mu je Refik rekao: 'Baci pušku!', i tada su obojica digli puške u zrak i bilo je samo ko će prije opaliti. Rafali su se začuli, mene je rikošet pogodio, a onda sam vidio Višću kako leži pogođen", prisjeća se jedini svjedok Šemsad Ćahtarević.

Bio je Višćin drug od djetinjstva.

Tek tako, u jednom trenu, zarad ljudskosti, morala i poštenja, nestalo je Refika Višće. Nestalo je bošnjačkog Srđana Aleksića prije Srđana Aleksića. Nestalo je čovjeka koji je spasio ne jedan, nego 12 ljudskih života, i to života vojnika sa suprotne strane nišana, koji bi na gotovo svakom drugom mjestu prošli mnogo drugačije.

Nedugo potom, porodica, žena i djeca rahmetli Višće otišli su za Italiju, da se više nikada ne vrate. I da bi tragedija bila potpuna, ime Refika Višće, 12 puta iznad imena Srđana Aleksića, utonulo je u zaborav. I trajalo bi to ko zna koliko da pojedini dobri ljudi, istinski novinari, kakav je i Rašid Halilović, koji je, nakon decenija zaborava, ovu priču vratio u javnost.

Ni pola ulice da mu daju

Pa opet, čini se da je javnost lijeno, sebično, egoistično bila slijepa i na ovu priču, i na Refika Višću. Srđan Aleksić, čovjek, ima svoje ulice, ima trgove i par bulevara. I treba tako. I malo je to.

Nego, šta to "ima", koji to toponim krasi ime Refika Višće, jednog od najvećih heroja Bosne i Hercegovine iz zadnjeg rata? Škola, trg, ulica, pozorište, fudbalski klub... Ništa od toga. Pa ni u Zavidovićima se, zbog sitnošićarskih političkih previranja, ne mogu dogovoriti da se po Višći zove pola ulice. Da, dobro ste pročitali, pola ulice. Naime, lokalna Socijaldemokratska partija već godinama se bori za tu polovinu ulice.

O drugim gradovima u Bosni i Hercegovini niti ne pomišljaj. Svako sa svojim psima rata, sa ratnim profiterima, sa kamarilom onih koji nisu ni dostojni nositi ime čovjeka, dakle svaka sredina se o sebi zabavila i šuti do neba. Nekada je i bolje ne miješati heroja kakav je bio Višća sa fukarama našim nasušnim.

No, ima jedna druga stvar. Pouzdano se zna da je svih 12 srpskih boraca preživjelo rat. Pouzdano se zna, a to svjedoči i Šemsad Ćahtarević, da su mu mnogi na uho rekli već taj dan, da su ih doslovno Bog i Višća spasili sigurne smrti. Pa kako je onda moguće da se niko od tih ljudi, u ime ljudskosti i zahvalnosti, u ime Refika Višće, nije obratio bilo kome u Zavidovićima sa nužnom potrebom da se barem nekako komemorira i obilježi ime heroja?

Zašto šuti 12 spašenih?

Prosto je neljudski. Nego vam je podario tog 12. avgusta novi život, bukvalno, i vi ste toga svjesni, a ostajete bez tunke zahvalnosti i samilosti. Može li to biti? Na žalost može. Pa je tako Refik Višća pravednik samo u očima Božjim i u očima pojedinaca, koji pronalaze i od zaborava kradu heroje rata. Za sve ostale, on je nepoznata osoba. I za onog ubicu, koji je nešto malo robijao, a onda, "zbog godina i hrabrosti u ratu, pušten na slobodu. On je nepoznata osoba, čini se i za 12 ondašnjih srpskih vojnika i njihovih familija, koji se niti ne trude, e da bi odali počast čovjeku.

Refik je, čini se, nepoznanica i za sve nas, umorne i slijepe od ustajale sadašnjosti. A, vidite, to je takav čovjek. Da se ponovo rodi, isto bi napravio. To razlikuje njega od 99 posto ostalih.

Danas bi Višća imao 63 godine. Danas bi se igrao sa unucima. Bio bi dobar dedo, jednako kao što je bio i dobar otac i suprug. Namjesto toga, dao je svoj život i priliku dvanaestorici nepoznatih ljudi sa druge, vojničke strane da se igraju sa svojim unucima. Na ovom svijetu mu je nagrada bila smrt i zaborav.

Na sramotu svih nas.
online

User avatar
Hurija
Pandora
Pandora
Posts: 19647
Joined: 05 May 2018, 21:21
Has thanked: 874 times
Been thanked: 1047 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Hurija » 24 Jun 2018, 10:29

:ok imam dobrog prijatelja nekada prvi covjek Korpusa kada su obljetnice predje ulicu zbog njega da se pozdravi., o predhodnom ratu kaze da mu je isto bila duznost ne mogu opisati koliko.je covjek skroman i normalan to je po meni uzor i heroj koji se ne istice
Ostalo je cutanje.

User avatar
Julia-Klara
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 80782
Joined: 02 Dec 2011, 23:48
Location: u gajevima
Has thanked: 9955 times
Been thanked: 6802 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Julia-Klara » 24 Jun 2018, 11:48

Joj Hurija, dok ja tebe desifrujem (tvoje pisanje), glava me zaboli.
De makar novi red pocinji sa novom izjavom :grana
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija :djed

User avatar
Hurija
Pandora
Pandora
Posts: 19647
Joined: 05 May 2018, 21:21
Has thanked: 874 times
Been thanked: 1047 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Hurija » 24 Jun 2018, 16:35

:D pomal mi je ekran na monitoru od mobaa Klara ,izvini
Ostalo je cutanje.

User avatar
Pasaga
Hadžija
Hadžija
Posts: 37668
Joined: 09 Dec 2012, 16:58
Location: NORDPOL
Has thanked: 2866 times
Been thanked: 2204 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Pasaga » 01 Dec 2018, 16:50

Priča o Karmen, heroini bh. rata:
Iscrtali joj krst na čelu, tukli, mučili, natjerali da iskopa sebi grob
a onda je ubili


:place :place

Znate li za Karmen Kamenčić i njenu sudbinu? Mučno je znati, a sramota ne znati.

A Karmen je jedna od najvećih heroina posljednjeg rata u Bosni i Hercegovini.




Karmen, da tako se zvala, bila je djevojka-vila. Nešto posebno i nevjetovatno. Biće koje je imalo živjeti anđeoskim životom, a doživjelo je biblijsku kalavariju.

Tu, pored nas zaista, desio se događaj koji bi svugdje u svijetu bio trajni ispis žalosti i podsjećanja.

U nas samo muk zaborava i neznanja.

Ruke ‘Fronta žena’

Karmen Kamerčić, djevojka od 18 godina iz sela Trnova kod Sanskog Mosta bila je bolničarka Armije BiH. Kao nenaoružana bolničarka ranjena je već u prvim borbama na bihaćkom ratištu. Zarobljena je od strane petrovačke brigade Vojske Republike Srpske u julu 1992. godine i izručena je tzv. Frontu žena Petrovac na čijem čelu je bila Ranka Tomić.

I da je civilizovan svijet, da je u pitanju narod, a ne zvjerinje, očekivali bi solidarnost prema ranjenom djetetu, prema Karmen, koja je umjesto pušaka i pištolja sa sobom nosila sterilnu gazu i jod. Jer da su u tom nekakvom Frontu bile iskrene majke, žene sa porivima ljudskim, ne bi bilo pisanija više. Da su u toj četi bile nasljednice bosanskopetrovačke Marije Bursać i ostalih antifašistkinja, Karmen bi danas bila sa nama. Ovako četnikuše, kako su same sebe zvale, prepustile su se nagonima đavoljim, jer niti životinje nisu u stanju tako nešto uraditi.

A sad zaboravite sve što ste pročitali i vratimo se na taj dan, taj vreli julski dan ‘92 godine, na jednu poljanu u selu Radić nadomak Bosanske Krupe.

I da, ovo nije fikcija, nego priča o stradanju djeteta tek punoljetnog od strane monstruma, koja je detalj po detalj registrovana u Tužilaštvu.

Lažni grob, krst i trn




Karmen Kamenčić leži i gleda ono sunce iznad sebe oivičeno šumom. Baš je lijepo, pomisli djevojka, a onda ugleda krv svoju kako joj se slijeva niz bedra. Ranjena sam i potpuno sama, pomisli. I onda ugleda nekakve vojnike sa kokardama, ugleda nekakve žene u maskirnim uniformama. I prvo što joj pade na pamet je majka. Sve su majke iste, dobre popustljive, tolerantne. Majka ti oprosti i ono što sama sebi ne možeš, misli Karmen dok je hvata prva groznica koju krv izgubljena nosi sa sobom.

I bi joj još draže, kad neki oficir pokaza na ženu u uniformi i reče: “Vaša je”.

“Ooo, dobro je – spasena sam”, misli Karmen. “Biću u ženskim rukama”.

I onda ugleda njih tri. Jedna malo starija i dvije mlađe žene.

Nasmiješi se, a onda joj svijest pomuti šamar, pa još jedan. Dođe sebi na livadi stotinjak metara dalje. Gleda one tri stoje iznad nje, a okolo neki svijet. Dvadesetak ljudi, naslonjenih na ogradu promatraju, rukama rastjeruju muhe i ćute. Jedna žena je posu vodom iz flaše da dođe sebi, a druga joj baci lopatu na zemlju.

“Kopaj, balinkušo”, začu se. “Kopaj sebi grob”.

Karmen zadrhti. Protrese joj se utroba, osloni se na ruku, a krv opet niz nogu krenu. Podiže se i ugleda to poljanče, te ljude, te žene u uniformama, a onda osjeti led preko leđa. Osjeti jedan udarac lopatom, pa još jedan. Ostala je bez vazduha. Nije stigla pasti. Prihvati je žena u maskirnoj uniformi, obgrli je i nožem zareza po kosi i čelu.

Karmen pusti urlik, ali joj lopata ulubi rebra i bubrege, pade krvave glave na zemlju. Ona sa nožem joj priđe i poče parati čelo.

“Krst, krst joj crtaj”, čula je svjetinu kako navija, dok joj se bol sa krvlju stapala, a ona četnikuša kamom po čelu krst iscrtavala.

Onda joj priđe najstarija od žena i mirnim tonom naredi da se skine. Karmen je posluša kao majku. Taj trenutak u čovjeka uđe nebeski mir, taj momenat ljudsko biće postaje veće i jače od nas običnih smrtnika.

A onda zvijeri počeše vući Karmen po zemlji, onda se neko dosjeti da joj u balegu gurne glavu. Glavna četnikuša uze crni trn, trn prepun iglica i zari joj među noge. Karmen urliknu posljednji put. Uspravi se onom nadljudskom snagom, uze lopatu i poče kopati sebi grob. Grob – spas od ovih zvijeri. Grob kao izlaz iz ove doline suza, iz ovog sela Radića, izlaz iz ovog svijeta.

“Ostavi to”, začu se ženski glas. “Nećemo ti ništa, ‘ajde ovamo”.

Karmen se ponadala, ali samo na sekundu, a onda neki pedesetak metara dalje ugleda već iskopan grob. Odavno pripremljen za nju. Bilo joj je jasno da su monstrumi samo igrali mučiteljsku igru na svom đavoljem piru.

Smrt dječačkog lica

Karmen posve mirno priđe rupi u zemlji, svježe iskopanoj i leže u nju, gotovo sa olakšanjem. Pogleda još jednom nebo, sjeti se svog oca Velida i zatvori oči.

Očekivala je pucanj, mrak, očekivala je neko čudo, ali onda najednom osjeti čudan glas. Glas koji mutira. Otvori oči i ugleda dječaka. Posljednje što možete vidjeti u takvom momentu je nekakav dječak. Samo, ovaj se nije smijao, kako su to činili drugi dječaci u njenom prisustvu. Ovaj je škiljio očima i u ruci čvrsto stezao kalašnjikov. Ovaj je isijavao mržnju i po ovoj humci, i po selu Radiću, i po osnovnoj školi u blizini, i po Bosanskom Petrovcu, i Bosanskoj Krupi, i svijetu cijelom.

Jedan rafal, sedam metaka.

Ubijena je bolničarka Karmen Kamenčić. Ponos Velidov, ponos Sanskog Mosta, ponos Bosanske Krajine, ponos Bosne i Hercegovine.

Tako to biješe u julu ‘92 na nekoj cesti petrovačkoj, samo četnicima premreženoj.

Karmen je sahranjena tek 2016. u rodnom selu Trnova kod Sanskog Mosta. Njen otac Velid umro je ranije i nije ukopao svoju kćerku.

A žene montrumi, žene koje su mučile Karmen, a ubica dječijeg lika, šta je sa njima?

E, sa njima je nepravda koja putuje sve vrijeme.

Zločin i sramotne kazne

Za ovaj zločin pred Kantonalnim sudom u Bihaću osuđene su pripadnice “Fronta žena Petrovac” Bora Kuburić i Radmila Banjac, na kazne zatvora u trajanju od po četiri godine, ali im je Vrhovni sud Federacije BiH 2016. godine kazne zatvora smanjio na po tri godine. Tri godine za mučenje, unižavanje ranjenog djeteta, zlostavljanje, silovanje trnjem, urezivanje krsta na čelo i leđa? Da, tri godine!

Da ti pamet stane!

Šta je sa onim dječakom, koji je ispalio rafal smrti u Karmen?

Dječak se zove Veselko Đukić. On je ubio Karmen Kamenčić i nije procesuiran jer je u vrijeme kada je počinio ubistvo bio maloljetan. Imao je 16 godina. Ubica je danas slobodan čovjek.

Da ti pamet stane!

Šta je sa onom ženom-monstrumom, koja je rukovodila zlom u selu Radiću i koja je bila na čelu Fronta Žena Petrovac?

Žena se zove Ranka Tomić, bila je u bjekstvu, ali je na kraju, a kraj je bio ovih dana, na kraju osuđena na pet godina zatvora u Srbiji. I to je to?! Pet godina za organizovano mučenje i ubistvo ranjenog djeteta?

Da ti pamet stane!

Ali, moguće je to u Srbiji, čija premijerka za srebrenički genocid kaže da je bio “strašan zločin”, pa onda odistinski strašan zločin poput mučenja i ubistva Karmen Kamenčić postaje tek jedna “sitna nezgodacija” vrjedan mizernih pet godina laganog zatvora.

Da su piliće podavili, više bi dobili!

I na koncu šta je sa svima nama? Znamo li za Karmen, najhrabriju bolničarku prošlog rata, dijete koje je uz ličnu kartu zadužilo opremu Crvenog krsta, a dobilo krst urezan na čelu i leđima i rafal smrti?

Koju smo to ustanovu, bolnicu, dom kulture, školu, nazvali po Karmen Kamenčić? Gdje nam je državni spomenik Karmen Kamenčić? Uče li nam djeca u školama o Karmen?

Da nam pamet stane!


Al Jazeera
Ne obracaj mi se:
Lavlje_srce

"Ne uzimaj hranu iz tanjira brata svojeg, jer će oslabiti, i ma koliko te volio, tako slab ti neće biti od pomoći, i ostaćeš sam".

User avatar
Nice try
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 29635
Joined: 09 Dec 2016, 08:03
Been thanked: 15 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Nice try » 01 Dec 2018, 17:05

Čitala sam jučer o sramnoj presudi.
Šta reći?
Tolike njene patnje...a dijete puko.
A dijete i ubica.
"Nećemo ništa razumeti od hoda sveta ako budemo zamišljali da ljudi uvek postupaju pravedno..."

Balada o Bohoreti

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Krokodil Behko » 20 Jan 2019, 16:47

Srbin koji je zarobio četnički tenk nema Zlatnog ljiljana: Aleksandar Gajić, vrhunski oficir, iz spiskova izbrisan, u Beogradu izdajnik...


Image

DRAGAN BURSAĆ


Jedan čovjek u Teksasu...


Ljeto 1995. godine. Jul mjesec. Bihać je u okruženju. Čitava Krajina je u okruženju. Na izmaku snaga svaki čovjek. I onda na sve to ofanziva. Sa tri strane. Sa jedne strane vojska SAO Krajine. Sa druge strane vojska Republike Srpske. Sa treće strane paravojne formacije tzv. Teritorijalne odbrane Fikreta Abdića.


Naizgled bezizlazna situacija.


Na ljude bez municije, bez artiljerije, naoružane hrabrošću i patriotizmom nasrće 40 tenkova i brojčano i naoružanjem superiorniji protivnik.


Ali...

Slike života prije hica


Aleksandar Saša Gajić, mladi poručnik Petog korpusa dugo posmatra jedan četnički tenk. Plaši se i kuraži se u isto vrijeme. Gleda grdosiju M-84, kako ide prema njemu. Kroz glavu mu prolaze slike. Vidi svoju suprugu Sanelu. Vidi kako se vraća u Bihać te 1992. godine. Vidi kako se bori sa svojim komšijama protiv četnika. Vidi i čuje kako ga pojedini pripadnici Petog korpusa, njegovi saborci, iza leđa zovu četnikom iako je rame uz rame sa njima u borbi. Vidi onaj trenutak kada ga sa linije prebacuju u regrutni centar. Prolaze mu te slike ispred očiju dok sjedi ispred bestrzajnog topa i nišani.


Slijeva mu se znoj niz leđa. Znoj koji sapira julski dan, znoj koji donosi odgovornost, znoj čovjeka u vihoru rata. Mora pogoditi. Tako da onesposobni čeličnu zvijer, ali da je ne uništi. Savršen plan ima Saša, taj vrhunski obučeni mladi oficir. Planira zarobiti tenk. I to M-84, ni više ni manje. Planira zarobiti mašinu koja je u stanju ispaljivati rafalno tenkovske granate.


'Gađaj tenk, uzeće ga balije!'


Jedan rafal, pa još jedan. Pogodak! Tenk je stao, dimi se, ali nije to onaj crni dim. Saša promatra, iz tenka iskače posada. U tom trenutku on i još par saboraca trče prema tenku. Kao da se dešava nekom drugom. Čuje se paljba. I sa četničkih položaja i sa položaja Petog korpusa. Saša prvi dolazi do tenka, čeka koji sekund, a onda sa nekoliko ljudi ulazi u utrobu čelične zvijeri. Stavlja slušalice na uši, zna šta radi. I čuje jeziv glas u slušalicama. Čuje naredbu: "Gađaj tenk! uzeće ga balije".


Grozničavo gleda oko sebe. Kao da on nije on. Kao da to nije više mladi poručnik Aleksandar Gajić, rođeni Beograđanin, što se zbog ljubavi preselio u Bihać i što sad na Krivaji brani i Bihać, i Cazin, i svoju ljubav, i nejač krajišku.


Pali motorolu i čuje identičnu naredbu od strane "korpusovaca". Gađaj tenk!


Gleda ispred sebe, vidi kao u magli onih nekoliko vojnika koji mu pomažu. Gleda cijev moćnog oružja i vidi granatu u njoj. I onda se sjetio. U momentu.


Trenutak slave


Saša, valjda jedan od samo nekoliko ljudi koji su znali upravljati ovom mašinom na ovom mjestu, okreće cijev prema četničkim položajima, suprotno od Armije BiH i izdaje naređenje jednom vojniku da izvjesi bijelu zastavu na kupoli. Dodaje gas. M-84 uz riku kreće.


I taj momenat, baš taj tren bio je presudan. Ne samo za Aleksandra Sašu Gajića, nego za cjelokupan tok ofanzive "Spržena zemlja", koja će kasnije dovesti do deblokade bihaćke enklave. No, Gajić to tada nije znao. Nije osjećao od adrenalina svu tu "bitnost", kao što nije osjećao pakleni bol u slomljenoj nozi i polomljenim rebrima. Jedino što je znao, bilo je da treba, da mora dovesti tenk do Begovih Kafana, do položaja Armije BiH. Sekund po sekund, pod unakrsnom paljbom on uspijeva.


Dovozi tenk i to naoružan tenk. Sasvim precizno, jasno i herojski, ovaj čovjek je zarobio ubojito oružje i dovezao ga na slobodnu teritoriju. Nastaje euforija, potpuna eufroija.


Poručnik Aleksandar Saša Gajić je ponosan. Na sebe, na svoje saborce, na Korpus, na grad Bihać. Sve je vrijedilo, misli u sebi. I bijeg iz tadašnje polučetničke vojske 1992. godine i svo ovo trpljenje zato što se drugim imenom zove. I ona prekomanda sa linije u regrutni centar. Sad mu najzad vjeruju. Sad je jedan od "njih", zvanično na strani pravde, na kojoj je oduvijek bio. Saša iz Beograda sa svojim borcima.


Ali...

Nedovoljno za 'Zlatnog ljiljana'


Ali pravda ostaje nedostižna. Saša je umjesto unaprijeđenja bio degradiran. "Zlatni ljiljan" nikada nije dobio. Ostao je tek obični vojnik, koji je sve vrijeme rata proveo u Petom korpusu. I kako to obično biva, slavu i lovorike prigrabili su neki drugi, neki manje vrijedni, neki boljeg jezika, a slabijeg srca.


O svemu ovome zorno govori u sjajnom tekstu Midhata Dedića Sašin saborac, nosilac ordena "Zlatni ljiljan" Halil Bajramović.


"Evo, daću jednom od tih 'slavnih' boraca koji su 'preuzeli na sebe' podvig poručnika Gajića da prevezu moj bager sa tačke A do tačke B. Ako budu znali, pokloniću im ga. Ko je tada u jeku bitke, dok je praštalo na sve strane i ginuli ljudi, mogao da upali onesposobljeni tenk M-84, jedan od najsavremenijih tada u svijetu, koji ima tri sistema paljenja? Niko osim onog koji je to i učinio, poručnika – tenkiste Aleksandra Gajića Saše", tvrdi Bajramović.


Saša se razočarao u ljudskost. Od silnih obećanja da će biti imenovan za komandanta Mješovitog protivoklopnog artiljerijskog diviziona (MPAD) nije bilo ništa. Pogrešno ime i prezime, šta li?


Aleksandar je nakon rata otišao u Ameriku, u Dalas, gdje drži restoran. Tamo živi sa suprugom Sanelom, sinom Alanom i kćerkom Majom. Daleko od nepravde, od "izdajnika" i "heroja". Čovjek junačkog srca, ljudina, gradi svoj svijet negdje gdje je ljudima dozvoljeno graditi svijet ljudskosti, a opet sa gorčinom izbjeglice.


Saša, čovjek kojeg nema


I vrtio se Gajić još jednom, pet godina nakon rata. Dao je priliku ljudima sa kojima je vojevao. No, namjesto "Zlatnog ljiljana", namjesto bilo kakvog priznanja, njegovo ime je izbrisano iz vojnih spiskova. Nije bio niti borac niti bivši borac. Za to vrijeme, prokužen je u i Begradu kao vječni izdajnik.


Opet se vratio u Ameriku. Iz teksta Midhata Dedića, pamtimo Sašine riječi:


"Ovdje žena i ja imamo naš restoran. Možeš zamisliti tenkistu u kuhinji? Živimo lijepo, ali duša je prazna. Nikad nisam mislio da ću morati otići iz zemlje za koju sam se borio. Dokazao sam se kao vojnik Bosne i da volim ovu zemlju. Najteže mi je što ne znam reći djeci gdje je i koja je njihova domovina. Ovdje živim, ali ovo nije moj život", napisao je Aleksandar Gajić u jednoj od poruka iz Amerike svom saborcu Halilu Bajramoviću.


Aleksandar Gajić, Srbin iz Beograda, vojnik, heroj rata, Bosanac i Hercegovac, patriota, čovjek koji je zarobio tenk, heroj Petog korpusa, vječno zahvalan povremeno nezahvalnoj domovini, bez "Zlatnog ljiljana", jer je drugima bio potrebniji, jer je drugima bio namijenjen.


Koja je njegova domovina?


A koja je naša domovina?


Negdje bi odavno bio snimljen film o tenkisti u kuhinji, blockbuster o heroju. A kod nas?


Jedan čovjek u Teksasu...


PS: Potpisnik ovih redova je neizmjerno zahvalan novinaru Midhatu Dediću, bez čijeg texta "Halil, Josip i Aleksandar - tri krajiška ratna druga" ova priča ne bi bila napisana.
online

User avatar
Nice try
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 29635
Joined: 09 Dec 2016, 08:03
Been thanked: 15 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Nice try » 20 Jan 2019, 16:54

Svi pravi heroji su ili zaboravljeni ili se nastoje svim silama zaboraviti.
"Nećemo ništa razumeti od hoda sveta ako budemo zamišljali da ljudi uvek postupaju pravedno..."

Balada o Bohoreti

User avatar
Pasaga
Hadžija
Hadžija
Posts: 37668
Joined: 09 Dec 2012, 16:58
Location: NORDPOL
Has thanked: 2866 times
Been thanked: 2204 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Pasaga » 20 Jan 2019, 16:57

Nice try wrote: 20 Jan 2019, 16:54 Svi pravi heroji su ili zaboravljeni ili se nastoje svim silama zaboraviti.
Nije rjetkost,da ih je i opasno i pominjati ....
Ne obracaj mi se:
Lavlje_srce

"Ne uzimaj hranu iz tanjira brata svojeg, jer će oslabiti, i ma koliko te volio, tako slab ti neće biti od pomoći, i ostaćeš sam".

User avatar
Nice try
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 29635
Joined: 09 Dec 2016, 08:03
Been thanked: 15 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Nice try » 20 Jan 2019, 17:00

Moj tata je odmah po kraju rata rekao da će borce, a i heroje, biti strah reći da su bili u vojsci, ratu.
"Nećemo ništa razumeti od hoda sveta ako budemo zamišljali da ljudi uvek postupaju pravedno..."

Balada o Bohoreti

User avatar
Sheval
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 17562
Joined: 02 Mar 2012, 21:53
Has thanked: 344 times
Been thanked: 882 times
Status: Offline

Re: Zaboravljeni heroji BiH

Post by Sheval » 21 Jan 2019, 23:51

Nice try wrote: 20 Jan 2019, 17:00 Moj tata je odmah po kraju rata rekao da će borce, a i heroje, biti strah reći da su bili u vojsci, ratu.
I moj isto.
I tako i jeste danas.

Post Reply

Return to “Historijske ličnosti”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 13 guests