Koča Popović

Moderator: Krokodil Behko

Post Reply
User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120132
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6876 times
Been thanked: 7757 times
Status: Offline

Koča Popović

Post by Krokodil Behko » 21 Oct 2018, 09:57

MILOŠEVIĆ GA JE MRZIO, A ON JE MRZIO VELIKOSRBE: Oslobodio je Zagreb i spasio Sutjesku, a Kennedy mu se divio zbog podviga u krevetu
Image

Bio je 17. listopada 1963. Ostalo je zabilježeno u arhivu američkog predsjednika Johna Kennedyja, kad je Kennedy u sali za večerom rekao Titu, Jovanki Broz i generalu Koči Popoviću da je „održavanje neovisnosti kakvu vi održavate u vašem području, od velike važnosti“. Tito se, stoji između ostalog, Kennedyju ispričao što mu engleski jezik nije baš tako tečan. Engleski je, međutim, Titovom ministru vanjskih poslova Popoviću bio odličan. Toliko dobar da se s Kennedyjem nakon večere raspričao do dugo u noć.

„Kad sam razgovarao sa Kennedyjem, on me je, čim smo sjeli, upitao: 'Gospodine ministre, imate li vi komunisti odgovore na sva pitanja?' Odgovorio sam mu: 'A imate li vi katolici odgovore na sva pitanja?' Kennedy se na to dugo smijao. I razgovor je onda potekao normalno. Uvijek sam se ponašao onako kako su se drugi ponašali prema meni“, pričao je puno poslije toga Popović, a anegdota se pamtila i u Bijeloj kući u Washingtonu.

Nešto više od mjesec dana poslije, Kennedy je ubijen u Dallasu. Popović je, pak, poživio još 35 godina i umro 20. oktobra 1992. u Beogradu. Koča Popović bio je legendarni general iz NOB-a kojemu Tito nikada nije sasvim oprostio način na koji je spasio i njega i Vrhovni štab na Sutjesci.

Nakon rata bio je jedan od najtraženijih ženika iz partijskih redova, navodno nesuđeni suprug glumice Mire Stupice, za njega se govorilo da „zna biti opasan ako je neko glup“, uglavnom, takva kombinacija osobina da ga je Tito, kad više nije bio baš siguran kome može vjerovati, držao uza se.

Krajnje je prezirao Slobodana Miloševića i ostalo je zabilježeno da je novinaru Milomiru Mariću u rujnu 1991. u Dubrovniku, s gnušanjem gledajući prve ognjeve koje su iznad grada koji je volio, palili oni što će ga stezati i u obruču i granatirati, rekao: „Čeka vas deset krvavih godina. Morat ćete sami da spašavate ne samo zemlju, nego i svoje živote. A sad bih malo prilegao. Vježbam za smrt.“

Imao je tada 83 godine.

Kada je sljedeće godine umro, za Independent mu je opširni nekrolog napisao William Deakin, ratni savjetnik Winstona Churchilla koji je i sam na umalo zaglavio i s Titom i s partizanima na Sutjesci 1943. Njegovog radio vezistu ubila je ona ista granata koja je tada ranila Tita u ruku. Koča Popović je, zapravo, cijelog života mrzio rat, oružanu silu vidio je kao nužno zlo, bio je briljantni intelektualac, filozof, pjesnik, i to nadrealist-dadaist.

O njemu su se plele svakakve poratne legende, poput one o njegovim brkovima, da ih je, kao, pustio kako bi nalikovao Salvadoru Daliju. Njegova prva supruga svojedobno je objasnila da je brkove pustio kako bi nalikovao na Charlieja Chaplina i kako bi takav zafrkavao Beograđane po ulici, te da je i inače bio sklon raditi takve budalaštine. Sve dok, sasvim usprkos svojoj prirodi, nije prošao kroz tri vojske i dva rata.

Prvo u Španjolski građanski rat na strani demokratske vlade, a onda u NOB, u kojem je prošao apsolutno sve i u kojem je na Sutjesci na svoju ruku poveo jedinice Prve proleterske divizije u proboj. A zbog tog proboja, umalo je završio na vojnom sudu. U NOB-u. Usred rata.

„On je u tom jednom trenutku vlastitom inicijativom naslutio slabu točku u obruču njemačkog okruženja sjeverno od Sutjeske i bio je neposredni arhitekt našeg spašavanja“, pisao je Deakin u 70-ima u svojim djelima.

Tito ga je smijenio, ironično, istog dana kada je zapovjedništvo Wehrmachta smijenilo i njemačkog generala kroz čije se redove Koča Popović probio sa svojim ljudima u mahnitom jurišu 10. lipnja 1943.

Njegov život, inače, uopće nije trebao ispasti takav već samim time što je porijeklom bio iz bogate beogradske obitelji. Imao je samo četiri godine kad su ga 1912. roditelji poveli sa sobom u Švicarsku, gdje je osnovnu započeo u jednoj katoličkoj školi. Tamo je učio klavir, bio sasvim dobar u zboru i imao je već 13 kad je po povratku u Beograd morao početi, iz temelja, učiti maternji jezik.

I što je bio obrazovaniji, bio je sve veći problem. Već u kraljevskoj vojsci, za služenja vojnog roka, gnjavili su ga kao „marksista“. Ali je svejedno bio toliko bistar da je završio za rezervnog potporučnika topništva. Prvi put ga je policija uhitila u Beogradu na samom početku 1930-ih. Tadašnji šef policije Svetozar Vujković poludio je na njega kad je shvatio koga su njegovi žandari našamarali zbog komunističke propagande: „P““ka li ti materina! Što ćeš ti s tom fukarom!? nije to tvoje društvo!“, derao se na njega.

U zatvor su ga strpali skupa s jednim Oskarom Davičom, odmah poslije zatvora pisao je u „Danasu“ što ga je uređivao Miroslav Krleža. Nekako u to vrijeme, 1933., pričala je poslije revolucionarka Lepa Perović, njoj i njemu, iako drugovima, „dogodilo se“ da su slučajno u istom trenutku sjeli na neki krevet. Pa se „dogodilo“ još svašta... S Krležom se Koča Popović sukobio na književnoj ljevici, ali mu nikada, za razliku od ostalih, nije prigovarao književnu veličinu.

Još malo poslije, u ljeto 1937., Koča Popović se ide boriti protiv fašizma u Španjolskom građanskom ratu. Čovjek koji je mrzio rat postao je u rekordnom roku zapovjednik topničke divizije španjolskih vladinih snaga, prošao je sve artiljerijske bitke, sve do one posljednje oko Madrida. Što se NOB-a tiče, Sutjesku je spasila prvenstveno njegova sposobnost da ostane hladne glave čak i kad sve odlazi k vragu. Tito mu je na prijedlog proboja rekao da je previše rizično, da to ne čini. A ovaj, kad je vidio da je to sad ili apsolutno nikad, rekao je svom drugu još iz Španjolske da zapovjedi juriš.

„Dobro pamtim. Danilo Lekić je zapovjedio: 'Prva proleterska - juriš!!!' Mislim da je to jedini put kad je cijela Prva proleterska jurišala. Preko te čistine. Svi smo bili u istom streljačkom stroju. Prvi put, svi... I sve komande četa, i svi štabovi bataljuna i štab brigade, i Španac (Lekić) i Plavi su bili u jurišu, i svi kuriri, i svi kuhari, i svi bolničari... Sve je izašlo tu, koliko nas je bilo. Mi smo krenuli. I svi smo znali: nema nazad! Mi moramo tamo!“, prisjećao se poslije književnik Antonije Isaković.

Obruč su naprosto razbili kroz neprijateljske redove koji su ostali šokirani kad su vidjeli gomilu koja se na njih sjurila iz šume.

„Predlažemo da i vi sa ostalim snagama krenete u našem pravcu, samo morate žuriti jer neprijatelj može zaposjesti položaje koje smo očistili na prolazu“, poslao je Popović Titu poruku, sasvim protivno njegovoj zapovijedi i ne čekajući odgovor.

Lako moguće da je to bio jedan od razloga zašto ga je Tito imao običaj povremeno podbosti nekim primjedbama kao onda kada ga je u Užicama pitao zašto mu i supruga nije u partizanima. Bila je riječ o Veroniki Vjeri Bakotić, plemenitaškog porijekla iz Kaštel Gomilice, kćeri jednog od ministara iz doba Kraljevine Jugoslavije.

„Koča mi je poslije pričao da samo što u zemlju nije propao kad ga je Tito u Užicu pitao, zašto njegova žena nije u partizanima. I kad sam stigla, na kraju rata, odmah sam ranjena, pa se Koča šalio da njega metak nije htio četiri godine, a mene je pogodio već četvrtog dana u partizanima“, pričala je poslije.

Ona je poslije pričala da je tu pao i jedan „romantični trenutak“, što se kosi s izjavom Koče Popovića u intervjuu pred kraj života da je rat prošao u apsolutnom celibatu, komunistički puritanski, oštrine za nijansu i strože od one katoličke. Nakon rata su ga drugovi znali pitati da kako je to ona preživjela u okupiranom Beogradu. Pa joj je i sam počeo predbacivati. Govorio joj je da je zarobio dva njemačka oficira kako bi ih razmijenio da nju izvuče i na kraju...

Razveli su se jer je ona bila politički nepodobna. Odmah je počela licitacija kime će oženiti generala Koču Popovića, a u moru žena koje su predlagali ili koje su bile jako zagrijane za njega, na kraju se probila ona djevojka s kojom mu se „dogodilo“ da, eto, slučajno sjednu na isti krevet 1933. Koča Popović je i nakon rata bio oštrog jezika, nije volio nikome laskati, pa su, sada ga oženivši, krenuli ogovarati da su, eto, svi oženili neke gospođe, a „njega su oženili partizankom“.

„Bolje je da s njom razgovarate. Ona ima daleko uzbudljiviju biografiju od mene. U ratu je, u elegantnom kostimu i suknji, ulazila u Zagreb, a u tašnici je nosila damski pištolj. Na ulici je kao pse ubijala ustaše i izdajnike. Pa to nije smio ni taj vaš Mustafa Golubić. Taj je svoje drugove, komuniste, ubijao za pare, a ne iz ideala!“, pričao bi poslije Koča Popović.

Bio je skroman, dotle da je vječno vozio svog "Spačeka". Usto inteligentan, govorio je više stranih jezika, hrabar, u pravilu je rekao ljudima što ih ide, pa mu se moglo i vjerovati i imati povjerenja da će obaviti posao. U ratu je pokazao što je kadar napraviti višestruko brojnijim, opremljenijim i odmornijim nacistima i ustašama, a o četnicima, koje je kao Srbin posebno mrzio, bili su mu najgore od najgoreg dna, govorio je ovako: „Njegov francuski jezik bio je zajedljivo prefinjen, a njegov duhovni zaštitni zid neprobojan.

Popović je bio vuk samotnjak i usamljeni čovjek, uvijek u opreznosti. Nosio je u sebi odlike vojnog genija i mržnju prema ratu. Prijateljstvo je primao oprezno i vraški vješto je štitio totalni integritet uma i srca“, u superlativima ga je opisivao Deakin.

To i jest bio razlog zašto je Tito baš njega poslao da ide potajno u SAD nabavljati oružje od samog vrha CIA-e. Allen Dulles upravo je došao na mjesto zamjenika direktora i Koča Popović mu je bio prvi komunist s kojim se suočio na takav način, usto s tolikim ratovima u životopisu. Pa mu je i nastup bio takav.

„Mislio sam da će da me početi mlatiti! Tražio je da mu na karti odmah pokažem točan raspored naše vojske. 'Dajte mi oružje, da se obranimo od Rusa, pokazat ću vam što već hoćete!'“, prepričavao je taj susret u Langleyju.

Na povratku je svratio Winstonu Churchillu u London, da mu preda neku poruku direktno od Tita, čovjeka kojega je Churchill smatrao svojim ratnim kolegom.

„Iznenadio sam se kad me je primio u pidžami. Ležao je s čašom viskija u ruci. U jednom trenutku me upitao na lošem francuskom: 'Gospodine Popoviću, vi sve znate o Rusima. Koliko Rusi imaju atomskih bombi?' Odgovorio sam mu: 'Ne znam točan broj, ali ono što sigurno znam je da imaju jednu više od vas na Zapadu'“, i o tome se također pročulo.

A kada je Staljin napokon umro, pa je svijet malo odahnuo, posebno u SSSR-u i malo se, malo, popravili odnosi između SSSR-a i Jugoslavije, opet je Koča Popović bio onaj koji je predvodio delegaciju koja je išla na noge Nikiti Hruščovu u Kremlj.

Vicko Krstulović, partizanski zapovjednik koji je s 9. dalmatinskom divizijom odbio Titovu naredbu na Sutjesci, ali se izvukao jer je Tito bio slab na Dalmatince, predložio je potom Titu da podnese ostavku u korist Koče Popovića, tako da ovaj postane predsjednik SFRJ. Kada je slično nekoliko godina poslije Titu predložio Predrag Matvejević, umalo je završio na prisilnom liječenju na psihijatriji. Krstulović je ipak bio Dalmatinac, pa nije stradao zbog toga, ali mu niti prijedlog nije prošao.

A zanimljivo bi bilo vidjeti što bi bilo da mu prijedlog jest prošao, da je predsjednik postao čovjek koji je spasio i Sutjesku i Tita i Vrhovni štab i NOB onomad u ljeto 1943., a kojega nakon ostavke 1972., godinu poslije, na 30. godišnjicu legendarne bitke uopće nisu pozvali. I dok je sva svita oko Tita došla svečano, on se dovezao sam, nepozvan, u „Spačeku“. Naravno da mu se nitko nije usudio reći da je nepozvan. Poslije, kad je krenula Miloševićeva era u 80-ima, Koča Popović bio je ogorčen.

„Vi znate da sam ja rođeni Beograđanin, ali nisam za veliku Srbiju, ja sam svjetski čovjek. Kada se 1971. nije moglo pisati Jugoslaven, ja sam u rubrici nacionalnost napisao: Srbin po rođenju. Ovo što se sada događa u Srbiji mi uopće nije simpatično. To je jedan uzak, veoma opasni nacionalistički politički program. Milošević je jedan obični bankarski štakor, zbog njega ćemo svi biti u krvi do koljena“, govorio je 1988. u intervjuu Popović.

Koča Popović nije imao trunke milosti prema nacionalizmima, posebno prema Miloševićevom nacionalističkom divljanju, kojega je krivio za buđenje apsolutno svih zala koja su uslijedila.

„Obezglavljeni kreteni i govna ustali su da obnove Dušanovo carstvo. Srbi se protive svima onima koji im govore istinu i žele ih barem malo opametiti, a oduševljavaju se svakim tko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi na civilizacijskom i kulturnom nivou kao prije sto godina. Oni nisu u sukobu sa svijetom, već sami sa sobom, vraćaju se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna i zatucana 'srbenda'. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj stvarnoj povijesti“, rekao je Popović.

Velikosrpski nacionalisti su ga zato pljuvali, Miloševićevi mediji optužili su ga za izdaju nacionalnih interesa, pisali su o njemu kao o „propadanju legende“. Znao je isticati da je u svom ministarstvu vanjskih poslova imao 70 posto Hrvata i da mu se fućkalo što su oni Hrvati, a on Srbin. Govorio je da je iz vlasti otišao kad je taj posao postao rutinski i kad više nije mogao trpjeti Aleksandra Rankovića i njegovu potrebu za kontrolom.

„HDZ je pobijedio dobrim dijelom zahvaljujući Miloševiću. On je glavni zaslužnik ili krivac za tu pobjedu, jer je tako bezvezno vodio srpsku politiku da je morao da potakne i natjera ove da utočište traže u nacionalizmu“, govorio je.

Na kraju se odbio sastati s Tuđmanom 1971.

„Što ja imam razgovarati s tim malim cinkarošem iz Gošnjakovog kabineta!? Ovi što su se sada dočepali vlasti, čak su i od nas gori. Srećom, pošto sam u odlasku, neću doživjeti kad se počupaju za vratove i jedni drugima puste krv“, govorio je, misleći na generala JNA Ivana Gošnjaka.

Za Miloševića i njegove nacionaliste svih vrsta, govorio je da su izdali srpski narod i osramotili ga. Na to što su njega stali pljuvati u Beogradu kad im je to preko najvećih medija skresao u facu, odgovorio je da ga vrijeđa to što su njega „još za života pretvorili u legendu“.


(SB / Express)
online

User avatar
Julia-Klara
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 80774
Joined: 02 Dec 2011, 23:48
Location: u gajevima
Has thanked: 9953 times
Been thanked: 6791 times
Status: Online

Re: Partizani i ostale vojske-istina i mit?

Post by Julia-Klara » 21 Oct 2018, 10:45

Dobar Koca bio :ok
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija :djed

Venera
Seksologinja
Seksologinja
Posts: 35672
Joined: 27 Mar 2016, 17:23
Location: bosansko jajčno mesto
Has thanked: 1052 times
Been thanked: 573 times
Status: Offline

Re: Partizani i ostale vojske-istina i mit?

Post by Venera » 21 Oct 2018, 13:39

Krokodil Behko wrote: 21 Oct 2018, 09:57
Kennedy mu se divio zbog podviga u krevetu
:hm
Skin: "nemoj ljubinka, ja sam vec ispala iz aviona"

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120132
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6876 times
Been thanked: 7757 times
Status: Offline

Re: Koča Popović

Post by Krokodil Behko » 19 Jan 2019, 10:57

POSLJEDNJI INTERVJU SA KOČOM POPOVIĆEM IZ 1989. "Milošević je bio običan bankarski pacov, zbog njega će biti krvi do kolena"

Image

Koča Popović, legendarni komandant Prve proleterske, intelektualac i diplomata, britkog uma i jak na rečima, svedok je jedne epohe naše zemlje. Bio je jedna od najmarkantnijih ličnosti Titovog doba, a kasnije i njegov veliki kritičar. I danas njegove reči podsećaju. Gnušao se bujanju srpskog nacionalizma. Prenosimo intervju koji je marta 1989. godine sa njim objavilo sarajevsko "Oslobođenje" .

"Vi znate da sam ja rođeni Beograđanin, ali nisam velikosrbin. Ja sam kosmopolita. Kad se 1971. nije moglo pisati Jugosloven, ja sam u rubrici nacionalnost napisao: Srbin po rođenju. Ovo što se sada dešava u Srbiji nije mi nimalo simpatično. To je jedan uzak, veoma opasan nacionalistički program. Milošević je običan bankarski pacov, zbog njega će biti krvi do kolena", prenosti intervju regionalni portal xxzmagazin.com, koji prenosimo u celosti:

Osamnaestog oktobra 1972. Koča Popović, legendarni komandant Prve proleterske, intelektualac i diplomata sastao se sa Titom u Belom dvoru da bi podneo ostavku na položaj člana Predsedništva SFRJ. Bio je to njihov poslednji susret "sentimentalno prisan, kao da se ništa posebno ne događa". A kraj je bio onakav kakav su obojica očekivali.

Tito: "Zar zbilja moraš da odeš?"

Koča: "Odlučio sam."

Stegli su jedan drugom ruku posle više od tri decenije bliske saradnje.

Rekli su o njemu...

Vilijam Bil Dikin, zamenik šefa britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu, koautor Čerčilovih memoara, bio je impresioniran komandantom koji je izveo najveći podvig u toku Narodnooslobodilačkog rata, čak više nego Titom. Dikin je o Koči napisao: "Popović je bio intelektualac, vojnik izvanredne darovitosti, što je možda bilo i tuđe njegovoj unutrašnjoj prirodi. Kao komandant Prve proleterske divizije, svojim sigurnim instinktom i munjevitim shvatanjem situacije, Koča Popović je odjednom osetio slabu tačku u obruču nemačkog okruženja severno od Sutjeske i neposredno je doprineo našem spašavanju… Popović je bio usamljeni vuk, samotan čovek, s retkim trenucima neopreznosti. Imao je primese vojnog genija i mržnje prema ratu."

Biografija rođenog Beograđanina

Koča Popović je rođen u Beogradu 1908. kao sin bogatog bankara. Školovao se u dominikanskom internatu u Lozani, a studirao filozofiju u Parizu, na Sorboni, gde se kretao u nadrealističkim krugovima, u levičarskom svetu pesnika, književnika i umetnika. U španskom građanskom ratu stekao je čin artiljerijskog kapetana Republikanske vojske. Bio je najpopularniji partizanski komandant, drukčiji od svih ljudi iz Titovog najužeg okruženja. Stari partizan i pjesnik Vladimir Nazor rekao je za njega: "Koča je čudo među nama".

Posle rata je bio načelnik Generalštaba, ministar inostranih poslova, potpredsednik Republike i član Predsedništva SFRJ. Umro je u Beogradu 20. oktobra 1992., na dan oslobođenja glavnog grada nekadašnje države. Po sopstvenoj želji, kremiran je i sahranjen bez ikakvih počasti, govora, venaca i okupljanja. Koča je sa gnušanjem gledao na bujanje srpskog nacionalizma.

"Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Žalosno je što su Srbi u civilizacijskom i kulturnom pogledu ostali na nivou na kome su bili pre sto godina. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj stvarnoj istoriji."

Velikosrpski nacionalisti nisu mu ostali dužni. Miloševićevi mediji optužili su ga za izdaju nacionalnih interesa. Njihov gnev bio je sublimiran u naslovu jednog novinskog teksta, koji je glasio: Sunovrat legende. Sedmog marta 1989., nešto iza 11 sati, pozvonio sam na vrata Kočinog dubrovačkog stana u Koločepskoj 9, na Pločama. Koča je sedio u nevelikoj prostoriji, za malim stolom do zida, sa ćebetom prebačenim preko nogu. Potom smo obojica seli za veći stol. "Opet hoćete da me cedite", rekao je i ponudio me pićem. Zamolio sam kafu, a on je od domaćice, sredovječne žene iz Slavonije, zatražio čašicu lozovače. "Šta ste hteli da me pitate?"

Bili ste dvanaest godina na čelu jugoslovenske diplomatije. Kako ste podnosili "kreativnu neposlušnost" nekih ambasadora?

Ne bih to nazvao vidom neposlušnosti, nego plodnom saradnjom. Morao sam da imam razumevanja za tu stranu diplomatske aktivnosti. Kreativnost je preduslov za svaki uspešan rad. Poštovao sam mišljenje svojih tada potčinjenih i bio sam spreman da im dam za pravo kad su bili u pravu.

Neki Vaši saradnici kažu da im je bilo teško s Vama. Vejvoda mi je jednom rekao: "Koča je umeo da bude opasan ako je neko bio glup."

Ako je njima bilo teško sa mnom, znači da je meni bilo lako s njima. Da im nije bilo lako sa mnom, to mogu razumeti, jer sam bio oštar i brz. Po prirodi sam i strog i srdačan. To sam pokupio u vojsci. Ali, mislim da je i tada i posle između nas postojalo obostrano poštovanje. Tada se ambasadori nisu birali po ključu. Zato smo u moje vreme imali kvalitet. Ja sam u resoru inostranih poslova imao 70 posto Hrvata. Meni nije bilo važno što su oni Hrvati, niti njima što sam ja Srbin. Otišao sam s te funkcije kad je taj posao postao rutinski i kad više nisam mogao podneti Rankovićevu potrebu da kontroliše i taj resor. Osim toga, smatrao sam da trebaju doći mlađi ljudi, da ustupim mesto mlađima. I došli su posle mene pametni ljudi, Marko Nikezić, a kasnije Mirko Tepavac, moj pomoćnik.

Tito ih je kasnije obojicu neopravdano smenio, kao liberale. I mene je smatrao liberalom i prozapadnim čovekom, ali mene nije stigao da smeni, jer sam otišao sam. Vi znate da sam ja rođeni Beograđanin, ali nisam velikosrbin. Ja sam kosmopolita. Kad se 1971. nije moglo pisati Jugoslaven, ja sam u rubrici nacionalnost napisao: Srbin po rođenju. Ovo što se sada dešava u Srbiji nije mi nimalo simpatično. To je jedan uzak, veoma opasan nacionalistički program. Milošević je običan bankarski pacov, zbog njega će biti krvi do kolena.

A kako ste se kao "brz" i "oštar" ophodili sa stranim državnicima?

Početkom pedesetih godina išao sam u Vašington radi nabavke američkog oružja. Dobili smo ga u ogromnim količinama. Na povratku sam svratio u London da Čerčilu predam jednu Titovu poruku. Iznenadio sam se kad me je primio u pidžami. Ležao je s čašom viskija u ruci. U jednom trenutku me upitao na lošem francuskom: "Gospodine Popoviću, Vi sve znate o Rusima. Koliko Rusi imaju atomskih bombi?" Odgovorio sam mu: Ne znam tačan broj, ali znam da imaju jednu više od Zapada. Nakon normalizacije odnosa sa Sovjetskim Savezom, predvodio sam jednu našu delegaciju koja je išla u zvaničnu posetu Moskvi. Rukovao sam se sa Hruščovom i predstavio se: Znate, ja sam onaj zapadni čovek. Lukavi Hruščov se nije dao zbuniti: "Znamo mi dobro ko si ti", uzvratio je uz osmeh. Kad sam razgovarao sa Kenedijem, on me je, čim smo seli, upitao: "Gospodine ministre, imate li vi komunisti odgovore na sva pitanja?" Odgovorio sam mu: A imate li vi katolici odgovore na sva pitanja? Kenedi se na to dugo smejao. I razgovor je onda potekao normalno. Uvek sam se ponašao onako kako su se drugi ponašali prema meni.

Rat u Španiji i partizanima doživeli ste kao najdublje ljudsko iskustvo.

Ja to nikada nisam tvrdio.

Takav se utisak stiče iz Vaše nedavno objavljene knjige "Beleške uz ratovanje". Napisali ste: "Glavno mi je u životu Prva proleterska…" Kao da je period komandovanja tom brigadom bio najvažniji i najčistiji u Vašem životu

Šta mogu, tako je bilo. Ja sam gurnut u rat. Mrzeo sam rat. Bill Deakin me je prilično tačno opisao. Ima to u mojim Beleškama uz ratovanje. Mi smo svi bili malo udareni. Bili smo avanturisti. Da nismo, zar bi udarili na Nemce? Među partizanima sam važio za nepobedivog komandanta. Ali, nisam samo pobeđivao. Trpeo sam i poraze, i to teške, kao 1942. Na Gatu u Hercegovini. Beleške sam pisao da bih se oslobodio od neprekidnog zamora i napora ratovanja. Pisao sam ih više na francuskom nego na srpskom, ali i na nemačkom i španskom. Tada sam još bio mlad, zatucani komunista. Ima u njima grešaka, preterivanja, ocena koje vreme nije potvrdilo. Ali ja sam zahtevao da se tako sve objavi.

Vi ste stekli auru nepobedivog partizanskog komandanta. Kakvo mišljenje imate o Titu kao vojskovođi?

Ne volim da se tako teška reč kao što je "legenda" veže uz moje ime. Prvoj proleterskoj sam zabranio da peva pesme o meni. Verujem da sam bio dobar komandant, ali Tito je bio bolji. On je bio izuzetno obdaren vojskovođa. Kao vrhovni komandant, jedinu ozbiljniju krizu imao je na Sutjesci, u Petoj ofanzivi, kada je postojala opasnost da Vrhovni štab bude uništen. Nema sumnje, Tito je u ratu i posle rata bio nezamenjiv. Setite se njegovog uspešnog razgovora sa Čerčilom. Ali, Tito je kasnije postao nešto drugo.

Da li je u partizanima ljubav smatrana nepoželjnom?

U partizanima smo morali prihvatiti asketsku disciplinu. Tito je imao veliku ljubav Davorjanku Paunović. I neki moji komandanti i komesari imali su ljubavnice. Pravio sam se da to ne znam. Svi su mislili da i ja imam ljubavnicu. Nisam imao nikakvu ljubav u partizanima.

Da li revolucija u Jugoslaviji bila neizbežna?

Poštovao sam mišljenje svojih tada potčinjenih i bio sam spreman da im dam za pravo kad su bili u pravu.


Kako ste doživeli Titov razlaz sa Staljinom?

Ja sam 1948. bezrezervno stao na stranu jugoslovenskog rukovodstva. Bio sam za doslednu nesvrstanost. Jugoslavija je bila nesvrstana samo te 1948., a pre i posle toga smo jednim okom uvek gledali na Velikog brata. Naša istorijska greška je bila što se nakon razlaza sa Staljinom nismo izdvojili i po društvenom uređenju, što nismo potpuno napustili sovjetski model.

Kavo ste mišljenje imali o Đilasu i Rankoviću?

Čitao sam Đilasove članke koje je objavio u Borbi, krajem 1953. godine. Njegove ocene su bile tačne. Ali, Đilas je bio fantasta, bio je literata i nije umeo da proceni da nije vreme da kaže takve stvari. Rankovića nisam cenio, zato što je bio policajac. Pokazao se kao sposoban kad je pohvatao one ustaše i Dražu Mihailovića, ali se posle i sam pretvorio u policajca. Nije bio kulturan. Sve je kontrolisao. Ministarstvo inostranih poslova je bilo pod njegovom kontrolom, imao je tu svoje ljude. Ranković je bio Titu desna ruka. Sećam se mnogih sastanaka, kad bi došla na red neka važna pitanja, koja je trebalo raspraviti, Tito bi presekao raspravu i rekao: "To će Marko da vidi." Ne štitim Rankovića, ali uveren sam da on Tita nikada nije prisluškivao, niti je pomišljao da ga zameni. Ako je neko pomišljao da zameni Tita posle njegove smrti, onda je to bio Kardelj. Međutim, Kardelj tu priliku nije dočekao.

Vaš odnos sa Titom prošao je put od bliskosti i međusobnog uvažavanja, do razlaza.

Sa Titom sam bio blizak u ratu i posle rata. U ratu smo bili vrlo bliski. Ali već 1944. Tito više nije bio isti. S njim sam dugo bio na "ti", a posle sam procenio da je bolje da se u ophođenju s njim vratim na "vi". To sam učinio kad sam osetio da se međusobno udaljavamo. Sa Titom sam se razišao kad sam zaključio da je on beznadežan zarobljenik marksističko-lenjinističke škole. Laknulo mu je kad se pomirio s Rusima. Video sam da Tito nije više isti, onaj iz prvih godina rata, i da je postao žrtva vlastitog kulta i oreola. Godine i ideologija učinile su svoje. Video sam da Titu, kad je počeo da stari, više nisu bili potrebni ljudi poput mene. Bili su mu potrebni poslušni. Kad je ostario, okružio se poltronima. Naravno da je ostao sam. Ja mu se nisam udvarao, nisam mu kadio. Zato me je i uvažavao, jer sam bio vredan po sebi, a ne po izlivima poltronstva. Pošto sam video kuda stvari idu, dao sam ostavku na sve funkcije, a posle nekoliko godina prestao sam biti član Partije. Moja generacija je predugo bila na vlasti, sa masom grešaka i promašaja, koji su uglavnom bili uslovljeni ideološkim opredelenjem. Bilo bi bolje da je i Tito ranije otišao sa političke scene. To bi bilo bolje i za njega i za Jugoslaviju.

Kako objašnjavate Titovu ravnodušnost prema političkoj eliminaciji niza značajnih ljudi?

Vlast uništava svaku osećajnost. A Tito je imao preveliku vlast. Starost i nezajažljiva želja za vlašću učinili su ga surovim i bezdušnim.

Da li ste uvek verovali u svrsishodnost onog što ste radili?

Mnogi su me pitali zašto sam bio komunista. Bio sam ono što sam hteo da budem. Ne bih radio kad ne bih verovao u svrsishodnost onog što radim, ali nisam bio pretplaćen na ispravnost svega što sam činio. Grešio sam u ratu. Uskoro će izaći iz štampe knjiga Aleksandra Nenadovića "Razgovori sa Kočom". Ona je moj politički testament, moj oproštaj sa svetom. Smatram da sam častan i pošten čovek i zato sam mogao da kažem to što sam rekao.
online

Post Reply

Return to “Historijske ličnosti”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 19 guests