Kolumne

Televizija, štampa, internet portali.

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 15 Dec 2017, 12:19

Konc-dvorana Lisinski

Hrvoje Šimičević, Novosti


Potpunu mrklinu narušavao je plamsaj iz lampiona koji su osvjetljavali toponime masovnog zločina. Ispisani nazivi gradova, sela i cijelih područja u susjednoj zemlji, gdje su pripadnici hrvatske vojske devedesetih sijali smrt nad muslimanskim stanovništvom, bili su naslonjeni na stablo i razasuti po truloj mješavini zemlje i uvenulog lišća. Gotovo konspirativno i u tišini, nekoliko desetaka aktivista, novinara i običnih građana odazvalo se minulog ponedjeljka u poslijepodnevnim satima pozivu Inicijative mladih za ljudska prava.

- Ovdje smo da pokažemo da postoji solidarnost sa žrtvama koja je u suprotnosti s onim što su izjavljivale i kako su djelovale vlasti Hrvatske i Zagreba, a koje su izrazile solidarnost sa zločincima. Kao mladi ljudi i kao članovi Inicijative sramimo se da su takve izjave dolazile od strane predstavnika vlasti koje nas mogu samo sramotiti, kako pred vlastitim građanima, tako i pred međunarodnom zajednicom. Željeli smo pokazati da postoji i drugačije mišljenje - naglasio je Nikola Puharić, koordinator programa pomirenja u Inicijativi, ističući da hrvatske vlasti nisu u dovoljnoj mjeri osudile zločine za koje su odgovorni Hrvatsko vijeće obrane i Hrvatska vojska.

Komemoracija za žrtve održana je na zagrebačkom Trgu Francuske Republike, tik do bivše tvornice Kamensko, simbola pljačkaške privatizacije nekadašnjih društvenih poduzeća. Ključni doprinos u toj priči imao je Miroslav Kutle, pretvorbeni kriminalac i – kako ga je opisao Franjo Tuđmanzaslužnik za stvaranje neovisne Hrvatske, koji se već godinama od optužnica skriva u matičnoj Bosni i Hercegovini. Preko puta rasturene tvornice je prostrana ledina koja na svom sjevernom dijelu nosi ime prvog hrvatskog predsjednika, koje sadrži i nedavno donesena haška presuda. Tamo je imenovan kao predvodnik udruženog zločinačkog pothvata koji je rezultirao masovnim progonima nehrvatskog stanovništva, paleži, silovanjima, ubojstvima, koncentracijskim logorima i prizorima izgladnjelih logoraša, čiji izbezumljeni pogledi, smrznuti u reporterskim objektivima, više od ičega svjedoče o hrvatskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Sat vremena prije opisanog događaja misnim je slavljem okončana cjelodnevna komemoracija za Slobodana Praljka, zapovjednika glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane. U prepunoj crkvi Svete mati slobode na Jarunu izvršena je prva faza beatifikacije čovjeka koji je, slušajući osuđujuću presudu u haškoj sudnici, ispio otrov iz bočice.

Sve je počelo u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, gdje je održan središnji dio komemoracije za osuđenog ratnog zločinca. Od ranih jutarnjih sati pristizali su ljudi iz svih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Događaj je organizirao Hrvatski generalski zbor, uz pomoć policije koja je blokirala dio prometa kako bi osigurala što slobodniji protok besplatnog prijevoza koji je omogućila gradska vlast Milana Bandića.

Unatoč očekivanjima javnosti i samih organizatora, pored Inine zgrade u vlasništvu MOL-a bilo je parkirano tek desetak autobusa, odakle ih je gradski prijevoz otpravljao u centar grada. U trenutku dok je ZET-ov autobus u pratnji policijskog motocikla prolazio preko Savskog mosta i pored Bandićevih fontana, veterani Hrvatskog vijeća obrane iz susjedne zemlje zbrajali su i oduzimali dane u borbenom sektoru, koje će naplatiti zahvaljujući novom HDZ-ovom Zakonu o braniteljima.

Na ulazu u Lisinski iz vanjskih zvučnika probno je intonirana službena državna himna, a sredovječni muškarci refleksno su zauzeli stav ‘mirno’. Među njima je bio i Dario Kordić, pravomoćno osuđeni ratni zločinac koji je pričao o vjeri i Bogu dok su mu prilazili oduševljeni sudionici komemoracije. U zgradu su ušli i ratni zločinac Mirko Norac, koji je vlastoručno ubijao civile, Josip Miljak, bivši predsjednik proustaške Hrvatske čiste stranke prava, Hrvoje Zekanović, saborski zastupnik HRAST-a, ekstremno desne stranke koja podržava Plenkovićevu vladu, premijerov savjetnik Vladimir Šeks, konvertit Zdravko Tomac, predvodnik šatoraške radikalizacije društva Đuro Glogoški, Željko Glasnović i ostala krema hrvatske krajnje desnice.

U predvorju Lisinskog dočekali su nas redovi za potpisivanje u knjigu žalosti. Strani i domaći novinari razgovarali su s posjetiteljima, koji su strancima davali umjerene izjave, dok su u društvu predstavnika hrvatskih medija relaksirano otpuštali politički ekstremizam i mržnju prema ‘podrivačima’ Hrvatske.

Iako su tamo bile i kamere televizija čiji su novinari zbog običnih pitanja o haškoj presudi danima podvrgnuti prijetnjama smrću, učesnici su pogledima tražili mikrofone HRT-a i Nove TV, medijskih predvodnika u širenju patriotske histerije nakon Praljkova samoubojstva. Osim tronutih anonimnih lica, izjave su dali Marko Perković Thompson, prvo grlo proustaške estrade, i Ante Nazor, agitpropovski monopolist na institucionalnu istinu o Domovinskom ratu. Dok je iz zvučnika dopirao komorni kič, Milijan Brkić, predstavnik HDZ-ovog ekstremističkog krila, novinarima je spominjao ‘viteza’, ‘heroja’, ‘čast’ i ‘svetost Domovinskog rata’.

U službenom dijelu komemoracije u trajanju od 45 minuta pred prepunom dvoranom na pozornici su se izmjenjivali govornici i glazbeno-kulturna društva, natječući se tko će dramatičnije opisati mučeničku narav ‘ljudine i heroja’. Miroslav Tuđman, sin Franje Tuđmana, spomenuo je ‘svjesnu racionalnu odluku gordog i ponosnog čovjeka, glasa naše i evropske savjesti’ koji pored samoubojstva nije imao izbora. Očev mu ministar kulture Zlatko Vitez ljubio je Praljkovu sliku i urlikao o čovjeku koji se ‘na dostojanstven način oprostio od svijeta’, pozivajući Matoša da se razračuna s vanjskim i unutarnjim neprijateljima Hrvatske. Predsjednik Hrvatskog generalskog zbora Pavao Miljavac prisjetio se pokojnikovih umjetničkih dostignuća, dok mu je podređeni general Stanko Sopta poručio da će ‘zore i sutoni Herceg-Bosne’ živjeti s Praljkom.

Svaki govor bio je popraćen burnim aplauzom u kojem su prednjačili uglednici iz prvih redova: HDZ-ovi ministri, ratni zločinci i profiteri u paradnim vojnim uniformama, pretvorbeni kriminalci, historijski revizionisti, lažovi i predvodnici medijskih hajki, arhitekti totalitarne vizije hrvatske povijesti, sadašnjosti i budućnosti, ukratko sami nosivi stupovi Tuđmanove Hrvatske. Među njima je sjedio i Velimir Bujanec, koji je tijekom programa koordinirao zaštitare i reportere Z1 televizije, pogledima locirajući ‘antihrvatske’ novinare.

U prostoriji se mogao osjetiti opori kondenzat ideološkog otrova, nanovo puštenog iz boce uoči predzadnjih parlamentarnih izbora. Iako je nominalno bila riječ o davanju počasti mrtvom generalu, kojemu to i nije bila želja, prizor je više nalikovao na svečani trenutak primopredaje javnog prostora u ruke histerične, fašistoidne desnice, koju sve otvorenije opslužuju instance izvršne vlasti, od Vlade do Ureda predsjednice. Njeni predstavnici iz HDZ-a, veteranskih udruženja, akademske zajednice, medija i estrade, fašisti u odijelima, haljinama i haljama, primijenjeni fašisti s optužnicama za vlastoručne likvidacije Drugih, umirovljeni fašisti koji dokolicu treće životne dobi krate nepismenim huškačkim priopćenjima, izjavama i presudama ‘etičkih’ sudišta… toga su ponedjeljka u Lisinskom predstavljali pravu sliku nadiruće srednje struje u Hrvatskoj.

Konačni blagoslov Majke Crkve uslijedio je dva sata nakon komemoracije. Na misi zadušnici za Praljka vojni biskup Jure Bogdan govorio je o nepravednoj presudi, neutemeljenoj na povijesnim činjenicama, plodu političkog suda koji je ucjenjivao i vršio pritisak na Hrvatsku, koju smo dobili zahvaljujući našim braniteljima i generalima, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. U prepunoj crkvi, gdje su brojni stariji građani bili prisiljeni stajati, Ljubo Ćesić Rojs, mjerna jedinica tranzicijske grabeži obučene u svečanu generalsku odoru, u prve redove je dovlačio Thompsona i nabrijane razbijače ćiriličnih tabli u Vukovaru.

‘Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko. Kako li su danas aktualne ove riječi i kako li ih još intenzivnije proživljavamo’, poručio je biskup Bogdan, iskorištavajući priču o Isusu, njegovom suđenju u Jeruzalemu ‘bez ikakve mogućnosti revizije procesa’ za povlačenje jasne paralele s presudom Praljku. U tome trenutku Božji čovjek primirio je kolektivna jecanja o nepravdi svjetovne presude, spomenuvši ‘Božji sud i pravdu’ kao konačni stupanj postupka koji je, za razliku od ‘ljudskih sudova’, poznat po svojoj apsolutnoj pravednosti i transparentnosti.

Ni riječi o žrtvama hrvatske agresije, ni spomena o suosjećanju prema njihovim stradanjima. Umjesto toga, prostor vjerskih rituala zaokružio je cjelodnevnu političku promociju ekstremne desnice, sav taj militantni duh hrvatstva, negaciju istine i svečano pretvaranje laži u opći društveni princip; operetni kič kao glazbenu podlogu za bešćutnost prema patnjama Drugih i slavljenje kulta smrti koji je na koncu obogotvorila podržavljena religija.

Nije, utoliko, sve viđeno bila samo komemoracija ‘heroju’ i samoubojici koliko iskrena HDZ-ova vizija buduće Domovine – generalna proba za naredni pokop hrvatske demokracije.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 17 Dec 2017, 15:28

Eksploatator Skejo

Mašenjka Bačić, Novosti


Ljubav prema domovini ne iskazuje se poštovanjem njenih institucija i plaćanjem poreza i drugih računa. Domoljublje je to koje ustrajno već niz godina prakticira Marko Skejo, izvan države poznat kao ‘čovjek koji tvrdi da nije fašist, a nosi hitlerovske brčiće’, a kod nas kao veliki patriot, bivši branitelj i zapovjednik zloglasne IX. bojne HOS-a ‘Rafael vitez Boban’, čija je glavna osobina vikanje ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’ gdje god stigne. I tako, dok s jedne strane Skejo iskazuje domoljublje čak imenujući svoje tvrtke ustaškim pozdravom u različitim varijantama, s druge strane krši državne zakone i pravi dugove različitim blagajnama u državnom vlasništvu.

Jedan od najglasnijih hrvatskih apologeta ustaštva, čija je postrojba tokom i nakon rata otvoreno izražavala odanost poglavniku Anti Paveliću i NDH, istovremeno je naime i poduzetnik čije tvrtke godišnje obrću gotovo 40 milijuna kuna. Marko Skejo i njegova obitelj godinama su gradili betonsko carstvo kroz nekoliko različitih tvrtki. Njihova tvrtka Mikrosiverit – Za dom, koja ima 18 zaposlenih, u 2016. godini ostvarila je ukupni prihod veći od šest milijuna kuna. Tvrtka koju je Skejo nazvao Za dom prošle godine je ostvarila ukupni prihod od 1,6 milijuna kuna, a imala je pet zaposlenih, dok je tvrtka Alas za dom, u Skejinom suvlasništvu, imala prihod od 30 milijuna kuna i 28 zaposlenih.

Uz to što je 2012. godine Skejo bio na sedmom mjestu liste poreznih dužnika sa zavidnih 11,8 milijuna kuna duga, njegova tvrtka Mikrosiverit – Za dom je 2015. godine državi i različitim tijelima javne vlasti dugovala čak 5,5 milijuna kuna. To je bio samo dio sveukupnog duga od oko 20 milijuna kuna, koliko je ta tvrtka dugovala različitim vjerovnicima. Budući da je ta Skejina firma, koja se bavi eksploatacijom mineralnih sirovina u kamenolomu Parčić i posjeduje tvornicu kalcitnih punila Siverić, loše poslovala, zatražila je predstečajnu nagodbu u studenome 2013., pravomoćno sklopljenu u ožujku 2015. na Trgovačkom sudu u Šibeniku, čime je velik dio dugova izbrisan. Naime, donošenjem nagodbe državne tvrtke i tijela javne vlasti potpali su u skupinu vjerovnika čija su potraživanja prema Mirkosiveritu – Za dom otpisana u visini 30 posto sveukupne glavnice i kamata. Mikrosiveritu – Za dom je tako dugovanje smanjeno za dva milijuna kuna, koji su trebali završiti u blagajnama Republike Hrvatske.

HEP-u je Skejina tvrtka dugovala 402 tisuće kuna, Gradu Drnišu 380 tisuća kuna, Poreznoj upravi 94 tisuće kuna itd. No najveći dug prema državi bio je onaj u sporu koji je Mikrosiverit – Za dom izgubio nakon što ga je država tužila radi naplate nepripadajuće koristi nastale izvođenjem rudarskih radova bez rudarske koncesije na području polja Parčić kraj Drniša. Radilo se o iznosu većem od dva milijuna kuna, s pripadajućim kamatama, što je do 2015. godine naraslo na 4,6 milijuna kuna. Predstečajnom nagodbom Mikrosiveritu – Za dom oprošten je čak 3,1 milijun kuna tog duga. Tužba države se odnosila na period od 2004. do 2007. godine, ali čak ni to što Skejo nije plaćao eksploataciju Parčića nije spriječilo Ministarstvo gospodarstva da mu i 2010. godine izda koncesiju za eksploataciju na istom području na rok od 28 godina. Štoviše, ovog ljeta Povjerenstvo Vlade za raspolaganje nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske u dvjema odlukama, koje potpisuje ministrica gospodarstva i potpredsjednica Vlade Martina Dalić, Mikrosiveritu – Za dom odobrilo je i potpisivanje ugovora o pravu služnosti za eksploataciju mineralnih sirovina na šumskom i poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu države na istom području.

Početak eksploatacije ovih polja u blizini Drniša dio je poslijeratnog privatizacijskog košmara koji ni danas nije razriješen. Kada je podignuta kaznena prijava protiv Mikrosiverita – Za dom 2008. godine, tadašnja direktorica tvrtke Jadranka Bukarica, koja će kasnije biti nositeljica liste Hrvatske čiste stranke prava za Drniš na lokalnim izborima, kao prvooptužena je tvrdila da je ta tvrtka pravni sljednik siveričkog Rudnika mrkog ugljena, koji je dozvolu za eksploataciju mineralne sirovine, tj. kalcita, dobio još 1969. godine od ondašnje države. ‘Kamenolom je otvoren 1971. godine, a koncesiju je dobila tadašnja Hidroelektra’, objašnjavala je Bukarica. Tri godine kasnije Marko Skejo objasnio je medijima kako je 1990-ih kupio Hidroelektru i povezanu tvrtku Mikrosiverit d.d., čiju je imovinu preuzeo. Hidroelektra je spominjana i u sumnjivoj privatizaciji Hidroelektrane Roški slap.

No iz Ministarstva državne imovine nismo dobili detaljnija pojašnjenja o tome kako je došlo do privatizacije Hidroelektre i njene tvrtke kćeri Mikrosiverit, već samo šturi odgovor iz Centra za restrukturiranje i prodaju (CERP) koji još drži mali udio u Mikrosiveritu d.d.

‘CERP kao zakonski zastupnik imatelja dionica Republike Hrvatske, manjinski je dioničar Društva te nije ovlašten davati informacije o poslovnim odlukama Društva, a koje su u nadležnosti Uprave, Nadzornog odbora i Skupštine Društva. Sukladno navedenome, upit u svezi traženih podataka, a koje ste zatražili od CERP-a, predlažemo da uputite Upravi Društva’, stajalo je u dopisu CERP-a. Upit smo poslali tvrtki Mirkosiverit d.d., čija je e-mail adresa identična onoj tvrtke Mirkosiverit – Za dom, no odgovor nismo dobili.

Prema podacima iz sudskog registra, Mikrosiverit d.d. osnovao je 1997. godine Hrvatski fond za privatizaciju, a u Nadzornom odboru bila je i Natalija Trogrlić, kći Marka Skeje. Nakon dvije godine Mikrosiverit je osnovao tvrtku kćer Mikrosiverit – Za dom, a glavna osoba za zastupanje bila je Jadranka Bukarica koja je do ove godine bila članica uprave. Tri godine kasnije tvrtku preuzima Natalija Trogrlić, a 2008. njen brat Domagoj Skejo. Iz Ministarstva državne imovine nismo dobili ni odgovor na pitanje zašto je Mikrosiverit d.d. osnovao 1997. tvrtku Mikrosiverit – Za dom te za koji iznos ju je 2001. godine prodao Skeji. Mikrosiverit d.d. danas nema zaposlenih, a u spomenutoj predstečajnoj nagodbi od Mikrosiverita – Za dom potraživao je 102 tisuće kuna.

Inače, među vjerovnicima Mikrosiverita – Za dom našli su se i sam Marko Skejo, njegov sin Domagoj i Jadranka Bukarica. Njihov dug je namiren na način da im je potraživanje pretvoreno u poslovne udjele čime su nakon predstečajne nagodbe, u kojoj se tvrtka riješila dugova prema državi, oni zadržali vlasništvo nad tvrtkom. Poznat je to recept provođenja predstečajnih nagodbi.

U drugoj skupini vjerovnika, kojima je umanjen dug za 40 posto glavnice i kamate, našli su se i Ljiljana Skejo s ukupnim dugom od 302 tisuće kuna, Skejina kći Natalija Trogrlić s 407 tisuća kuna, njen suprug Božo Trogrlić s 1,4 milijuna kuna, ali i druge tvrtke u kojima je Skejo imao poslovne udjele: Za dom je potraživao 159 tisuća kuna, a Alas za dom 24 tisuće kuna.

Skejo je, kako vidimo, uspješno posušio dugove prema državi, zadržao tvrtku unatoč bankrotu i još od države dobio koncesiju do 2038. godine, iako to nisu bili jedini njegovi problemi s dugovima i sa zakonom. Skejo je 2015. zbog tvrtke Alas za dom osuđen zajedno sa svojim zetom Božom Trogrlićem zbog ‘ostvarivanja nepripadne materijalne koristi u velikom iznosu’. Proglašen je krivim jer je od 2008. do 2013. godine kao član uprave tvrtke Alas za dom uz pomoć Bože Trogrlića, izvršnog direktora za prodaju betona, izvukao milijun kuna prevarivši svoje partnere iz Austrije. Nakon što je nova uprava te tvrtke otkrila manjak novca, Skejo je do podizanja optužnice vratio najveći dio.

Prema presudi koju Novosti imaju u posjedu, spomenuti dvojac taj novac – precizno 1.013.581 kunu – dobiven od prodaje betona, nije polagao na račun ili u blagajnu tvrtke Alas za dom, već ga je Skejo zadržavao za sebe. Zbog toga je na Županijskom sudu u Splitu osuđen na uvjetnu kaznu od godinu dana zatvora. Zanimljivo je pritom kako Skejo nakon suđenja nije platio ni troškove kaznenog postupka u iznosu od 17.447 kuna sve do ovršnosti, nakon čega je krenuo obročno uplaćivati novac. Na presudu se nije formalno žalio, iako je još za trajanja suđenja, prilikom otvaranja kontroverznog spomenika IX. bojni HOS-a 2014. godine u splitskoj ulici iz koje je ta ista postrojba 1990-ih trajno izbacivala ljude iz njihovih stanova, održao govor u kojem je, između ostalog, rekao da u Hrvatskoj danas vlada nepravda te je izrazio nadu u uređenije i pravednije društvo.

Stvar je vjerojatno u tome da ga je hrvatsko pravosuđe, uz spomenutu presudu, osudilo još dva puta zbog gospodarskog kriminala. Na Općinskom sudu u Splitu Skejo je zbog djela protupravne naplate 2004. osuđen na kaznu od pet mjeseci uvjetno, a potom je 2008. godine na Općinskom sudu u Šibeniku osuđen na deset mjeseci uvjetno zbog kaznenog djela utaje poreza. Novosti su tražile pristup svim tim sudskim predmetima, no omogućen nam je uvid jedino u opisanu presudu Županijskog suda u Splitu. Sa šibenskog Općinskog suda odgovoreno nam je da uvid ne možemo dobiti jer je prošlo vrijeme rehabilitacije, dok na Općinskom sudu u Splitu, kako tvrde, nisu mogli pronaći presudu. :valja Prema podacima iz dostupnog nam sudskog spisa, Skejo je umirovljeni automehaničar s mirovinom od sedam tisuća kuna, vlasnik je kuće površine 240 metara četvornih u Splitu i osobnog vozila BMW M6. Skejo i njegova obitelj uz kamenolom i tvornicu posjeduju i spomenute tvrtke. Tvrtku Alas za dom Skejo je osnovao 2002. godine zajedno s austrijskim partnerom Wernerom Sturmom i danas je ona u vlasništvu austrijske tvrtke Alas Baustoff Holding GmbH i tvrtke Za dom obitelji Skejo.

Tvrtku Za dom, sa sjedištem u Splitu, koja se bavi proizvodnjom betonske smjese, Marko Skejo osnovao je 1999. godine. Tu je tvrtku nakon nekog vremena prebacio na kćer, a ona potom 2012. na svog brata Domagoja. Poslovanje je posljednjih godina raslo pa je Za dom, koji je 2015. imao prihode od 720 tisuća kuna, u 2016. imao već 1,6 milijuna kuna. I ta Skejina tvrtka ima dvije koncesije. Prva je ona za eksploataciju tehničko-građevinskog kamena na eksploatacijskom polju Medovača koju joj je 2012., a na razdoblje od deset godina, izdao Ured državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Druga je koncesija za zauzetu površinu odobrenog eksploatacijskog polja Medovača, izdana od istog ureda za razdoblje od 2002. do 2025. godine.

Iza Marka Skeje je i niz ugašenih tvrtki. Skejo je bio i član uprave tvrtke Renofix Siverić za proizvodnju žbuke koja je 2012. završila u stečaju, vlasnik obrta Za dom koji je odjavljen 2000. godine i član uprave tvrtke MB Ceming za proizvodnju betona koja je brisana 2012. godine. Bio je, nadalje, član nadzornog odbora Poljoprivredne zadruge Uzdanica, brisane 2016., i zadruge Ruža koja se bavila trgovinom na veliko žitaricama, sirovim duhanom, sjemenjem i stočnom hranom te popravkom motornih vozila, a koja je brisana 2002. godine.

Skejina kći Natalija Trogrlić danas je jedina članica uprave tvrtke Getriba za trgovinu i usluge, koja je u blokadi. No zato je sin Domagoj, uz to što je prisutan u Mikrosiveritu – Za dom i tvrtki Za dom, vlasnik tvrtke Slobodan prolaz za proizvodnju osvježavajućih pića, koja je prošle godine poslovala s malim gubitkom i godinama nije imala zaposlenih. :ples Bio je i član uprave tvrtke Aricam Siverit za proizvodnju cementa do njenog gašenja 2012. i kratko vrijeme tokom 2015. godine član uprave tvrtke No name za istraživanje i eksploataciju mineralnih sirovina.

I dok Marko Skejo svojim proustaškim istupima figurira u javnosti kao jedan od glavnih klaunova hrvatskog revizionizma, njegovo splitsko-drniško betonsko carstvo obrće na desetke milijuna kuna godišnje, uz svesrdnu pomoć države koja mu dodjeljuje unosne koncesije i suši višemilijunske dugove, a nezakonito poslovanje sankcionira kaznama koje i nakon trećeg slučaja ostaju samo uvjetne. :hrvatska

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 20 Dec 2017, 20:23

Klinička slika

Ljubomir Živkov, Istinomer.rs


"Ako Vučić ne pobedi na izborima, Srbija ne treba ni da postoji!“ Ovako glasi lektorisana, skraćena izjava koja se pripisuje Aleksandru Vulinu; niko ga nema snimljenog u paracivilnoj crnoj jakni kako ovo izgovara, nego je to osvanulo na tviteru, gde znalci i zlonamernici mogu štošta i da podmetnu, ali ako je i to u pitanju, ipak se vodilo računa ko bi ovako nešto mogao da sroči; tabloidi su vidim vijali ministra odbrane da to potvrdi ili porekne, ali je potonji ostajao dalek, poput sreće, lepe samo dok se čeka, a ja verujem da znam i zašto se Vulin odlučio da glumi Rubljova: nisam to rekao, ali bi mi služilo na čast da jesam, nakon svega što je predsednik učinio, i za Srbiju, i za mene, i za tetku, čiji su identitet i spokoistvie sačuvani, i zašto bih sad trčao da demantujem nešto sa čime se u dubini svoje duše malo je reći slažem?!

Marković Dragan, zvani od botaničkog milja Palma, :valja dobitnik je neverovatne nagrade „Najevropljanin godine“ koji istrajno dodeljuje neverovatna i za mene nepojmljiva Evropska kuća, sa adresom na Čukarici. Držim da ono što ne može opstati u jeziku ne može biti istinito, ne može biti stvarno: imenice nisu baš dušu dale za poređenja, Naj-Evropljanin! Evropljani su u jeziku svi isti, ne tek ravnopravni, i kako se sada nad svim žiteljima starog kontinenta uzneo gorostasni Jagodinac?! :D. Palma je šampion samo za ovu godinu, ali ne znam je li šampion Srbije, Evropske unije, ili zemalja koje će 2038. biti na korak da bude primljene u porodicu evropskih naroda.

Čak mi se ne da ni da ulazim u živopisni životopis laureatov, šta je sve preduzeo i šta je sve kazao, a što ga ne preporučuje ni za kakvu nagradu koju ne dodeljuje lično njegova opština i lično njegova partija, ili lično njegov bokserski klub! Meni je bila i ostala neshvatljiva sintagma „Evropska kuća“, nisam nikad smogao snage ni da internetu pogledam kako Kuća samu sebe vidi i šta o sebi tamo peva Image - to je kuća koja postoji u Evropi?! Ne verujem da se to hoće reći, jer je i moja kuća u Farkaždinu evropska kuća, 2023. proslaviće sto godina otkako je uknjižena i ovekovečena u katastru Kraljevine SHS. Verovatno se hoće reći da je Evropska kuća zdanje iz kojeg ćemo biti povedeni u Evropu tj. Evropsku uniju (kao što je u toj i toj kući odlučeno da se podigne ustanak protiv Turaka ili protiv Trećeg rajha). Ili je tvorac ove neverovatne kovanice hteo reći da je Evropska kuća sigurna kuća za sve našijence koji ljube Evropsku uniju, ali i za stanovnike EU ako ih tamo neko diskriminiše, zlostavlja, proganja ili reketira? Ne znam, eto priznajem, ni šta je Evropska kuća, ni šta je Najevropljanin godine, pa možda ne treba ni da se čudim što je nagrađen g. Palma: možda je tek sada sve baš na svom mestu. Image

Najevropljanin 2017. se u Beču uzrujao što je ugledao ljubavni, a možda i bračni muški par. Nije ih video uživo, nego na semaforu, ali je od pošasti utekao u susedni becirk i tamo tražio semafor na kome bi bili muškarac i žena, kao kombinacija koja jedina donosi sebi porod, a državi natalitet; pošto takvog semafora nije bilo, jer su heteroseksualci izašli iz mode i saobraćajni dizajneri neće ni da ih crtaju za semafore, Najevropljanin je našao običan prelaz sa zebrom neodređenog pola i prešao preko nje! To nije snimao nikakav paparaco, nego to ponosito i levo i desno prepričava sam počinilac, blistajući od zadovoljstva što je toliko pronicljiv, ponosit i dosledan.

&

U Skupštini me niko ne predstavlja pa bih smatrao nepristojnim i da gledam šta se tamo zbiva; ipak sam načuo da je vladajuća partija priredila dosad neviđeni šou gde svaki bogovetni njen poslanik izlazi sa svojim domaćim zadatkom „Kako je prethodna vlast upropastila ionako doduše upropašćenu zemlju“, pokazujući mrskoj i sve malodušnijoj manjini da možda nikad više niko od njenih neće ni dobiti reč. Predsednica Vlade je svejedno kivna i na tu bespomoćnu opoziciju, ali i na medije, kao na dve subverzivne i saboterske skupine zbog kojih Vlada nema ni približno onoliko uspeha koliko svojim trudom zaslužuje.

Uprkos Vladi nesklonim medijima, i uz nos opoziciji, u Nišu je više nego svečano otvoren Klinički centar, zašto kažem više nego svečano, zato što bi se u vreme kad je Vučić bio premijer tu pojavili samo on i njegov Zlatibor (i ovako se kroz još prazne bolničke sobe i operacione sale orilo veselo „Zlatibore, pitaj Taru!“, naši izabrani predstavnici tepaju svi jedni drugima, oslovljaju se sa „Ana“, „Bato“, „Zlatibore“, to je bratstvo i jedinstvo o kakvom Tito i njegova klika nisu mogli ni da sanjaju), u Nišu je tik uz predsednika Republike bio građanin Bosne i Hercegovine, Dodik Milorad, zvani naravno Mile, da ne znam ko je mislio bih da je Vučićev telohranitelj. Đeneral Senta koji je čuvao i sačuvao Slobu nije se nikad toliko lepio za štićenu osobu, koliko se ovaj stranac pribija uz našeg vladara, nema svečanosti bez Mileta, nastupa svuda kao da je pomoćni ili rezervni predsednik Srbije.

U Nišu se za divno čudo ukazao bračni i poslovni par Nikolić, Dragica i Tomislav. Zaboravljeni i prežaljeni velikan dobio je izgleda čak i reč, zahvalio je vlasnici dobrotvorne udruge „Dragica Nikolić“ što je deo neznano od koga sve dobijenog novca plemenito poklonila graditeljima Kliničkog centra; pošto se njegov odmetnuti posinak zaneo kujući u zvezde nemačku i američku opremu u novom centru, rukovodilac Nacionalnog saveta i Visokog komesarijata za saradnju sa Rusijom i Kinom dobacio je da zahvalnost dugujemo i Kinezima. Lično ja ako bih već dopao bolničke postelje voleo bih da bolnica ima jedno krilo i sa besplatnom akupunkturom, a u kantini da pravi Kinezi pripremaju piletinu sa slatkokiselim sosom i piletinu sa medom i limunom. Vrli suprug dobrotvorke Dragice nije pomenuo doprinos Rusije izgradnji Kliničkog centra, a Rusi su isto u njegovom službenom delokrugu: možda su više usredotočeni na Srpsko-ruski humanitarni centar koji nikako da preraste u Veliku Humanitarnu Ambasadu, a zašto ne u i Rusku kuću! Ako imamo, legalno, Evropsku kuću, koja razmetljivo deli titule, zašto da nemamo i Rusku? :cudi

Radi se vredno, premda sporo, i možda uz smetnje zna se odakle, na tome da gumanitarnyi centr dobije diplomatski status, ali kad se to desi moramo i mi u Rusiji da izgradimo Rusko-srpski humanitarni centar, jer je reciprocitet u samome srcu diplomatije. Sa Rusima smo potpisali toliko povoljnih sporazuma i ugovora, povoljnih po nas, da mi je ne jednom bilo žao ruskog naroda, i ruskog čoveka koji svu dobrotu i širokogrudost ruskih političara i rukovodilaca kompanija mora da plati, a nema, kao ni mene ovde, za šta ruski hrt da ga ujede.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7762 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 11 Jan 2018, 15:34

SAVRŠENI, ILI ZAVRŠENI KRUG DRAGANA ČOVIĆA: Čović je toliko brzo vodio BiH u Brisel i Washington, da nije ni primijetio da je završio u Moskvi i Sibiru!


Image

Piše: SENAD AVDIĆ

Kada se na Božićnom prijemu kojeg je krajem prošle godine organizirao Dragan Čović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, od inozemnih diplomata pojavio samo ruski ambasador u Bosni i Hercegovini Peter Ivancov, to je ocijenjeno kao "nedvosmislena poruka" koju su organizatoru, Čoviću, uputili oni diplomati koji su propustili odazvati se na njegov poziv. Međutim, koliko je indikativno bilo prisustvo Ivancova, isto toliko je bila znakovita "izočnost", nedolazak, Ivana Del Vechija, veleposlanika Hrvatske u BiH. Del Vechia, dugogodišnjeg karijernog diplomatu, isto večer moglo se vidjeti na Božićnom koncertu kojeg je u sarajevskom Narodnom pozorištu upriličilo Hrvatsko kulturno društvo "Napredak".

U diplomatskoj komunikaciji i praksi neodazivanje stranih diplomata na važne društvene i državne događaje u zemlji u kojoj su akreditirani tretira se kao čin koji nije samo u sferi nepristojnosti i (ne)kulture, nego i ozbiljan skandal. U slučaju bojkota Čovićevog domjenka očito se radi o nečemu drugom- čitkoj, preciznoj poruci, prije svega evropskih i drugih zapadnih zemalja upućenoj Čoviću i onom što on i njegova politika danas reflektiraju. Hrvatski veleposlanik samo je slijedio primjer drugih u BiH akreditiranih diplomata iz zemalja članica Evropske unije, koji su prešutno, ali čvrsto, stvorili nevidljivi diplomatski koridor oko predsjednika HDZ-a. "Čović je izgubio povjerenje naše diplomacije kao nevjerodostojan i nepouzdan partner i sljedeći koraci će ići prema njegovoj potpunoj izolaciji", kazat će ovih dana u neformalnom razgovoru ambasador u BiH jedne velike i važne evropske zemlje.

BRZIM PREKO HERCEGOVINE

Desetak dana ranije različito se komentirao, u BiH, ali i Hrvatskoj, nedolazak Dragan Čovića (kao i bilo koga dužnosnika HDZ BiH) na komemoraciju osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku u Zagrebu. Ono što je uglavnom promaklo je to da se samo dva dana prije tog događaja Čović u Sarajevu sreo sa američkim povjerenikom za Srednju i Jugoistočnu Europu Brianom Hoyt Yeeom i vrhom američke diplomacije u BiH. Koliko je taj, svjedoci kažu vrlo neprijatan razgovor utjecao na Čovićevo nepojavljivanje na komemoraciji Praljku, teško je spekulirati, ono što je vidljivo jeste da je nakon njega bitno "spustio loptu" i omekšao retoriku glede haških presuda. (Isto se može reći i za "naglu" promjenu retorike i ponašanja državnog vrha Hrvatske) Nije uopće čudno što su čak i hrvatski državotvorni novinari nakon što je ambasador Yee nedavno pomenuo "korumpirane političare u BiH, koji ometaju proces reformi", odgonetnuli da je ciljao na lidera HDZ-a.

A sve je sa Draganom Čovićem i njegovim međunarodnim ugledom i proevropskim statusom samo prije dvije godine izgledalo potpuno drugačije. Sredinom februara 2016. kada je u Briselu predao zahtjev za prijem Bosne i Hercegovine za ulazak u EU, Čović je stihijski raspirivao nerealan, ali u osnovi neškodljiv optimizam. "Sredinom naredne godine otvorit ćemo pregovore sa EU, a do kraja 2017. preteći ćemo Srbiju i Crnu Goru na europskom putu", najavljivao je Čović, dok je oko njega nebo nad Mostarom parao raskošan vatromet. "BiH je u Draganu Čoviću dobila svog Roberta Schumana", euforično je svog nekadašnjeg stranačkog šefa promovirao profesor mostarskog Filozofskog fakulteta Zoran Tomić. Propagandni strojevi (ipak je Čović doktor strojarstva!) u Mostaru i Zagrebu patentirali su ispraznu mantru prema kojoj su Hrvati jedini u BiH "promicatelji europskih vrijednosti", za razliku od Srba oslonjenih na Rusiju i Bošnjaka koji su se predali u naručje Turske.

Svako ko išta zna o tehnologiji i medotologiji evropskih integracija, odnosno iscrpljujućoj dinamici pregovora sa EU, Čovićev galopirajući, neosnovani optimizam odbacivao je kao besmislicu. Jedino je dilema bila da li se kod člana Predsjedništva BiH radi o elementarnoj neupućenosti i nesnalaženju, ili svjesnoj igri poznatoj kao "pila naopako" zasnovanoj na brutalnoj razlici između proklamiranog i suštinskog. Tu je dilemu precizno prozreo, otklonio Bodo Weber, njemački profesor, izvrstan poznavatelj balkanskih politika i političara kada je potkraj godine "Čovićevo igranje sa datumima (početka pregovora sa EU) nazvao "lažnim vremenom". Weber je otišao korak dalje pa je Hrvatsku, koja se po nekom teško provjerivom "aksiomu" trudi ubrzati evropski put BiH ocijenio kao "trojanskog konja proširenja koja šteti zagovornicima približavanja BiH Evropskoj uniji".

KO JE OBEZVRIJEDIO "EUROPSKE VRIJEDNOSTI"?

I sam Dragan Čović je ovih dana rezignirano i nevoljko priznao kako je poces ispunjavanja Upitnika Evropske komisije bio tragično spor (usporen) jer je uvjetovan promjenama Izbornog zakona na kojima inzistira HDZ BiH, odnosno on osobno. Nije to Čović morao ni priznavati, i bez toga bi bilo jasno da je, ne samo oko Upitnika, nego i nekih drugih bitnih pitanja iz evropske agende, on opstruirao, odugovlačio, prolongirao koliko god je mogao. A mogao je, vidi se sada, mnogo. Dovoljno se prisjetiti njegove nervozne reakcije iz ljeta 2016. kada je poput uvrijeđene seoske mlade reagirao na dogovor Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića o uspostavi ključnog preduvjeta za pregovore sa EU- Mehanizma koordinacije. "Protiv sam razgovora samo dvije stranke", kazao je Čović, koji je prije toga i nakon tog imao desetine što javnih, što privatnih "bilaterarnih" susreta sa Dodikom.

Dejan Jović, zagrebački profesor, autor nedavno objavljene knjige "Rat i mit", opovrgavajući širom bivše države uvriježeni stereotip kako je "Zapad razbio Jugoslaviju", podsjeća da je tadašnja Evropska komisija (putem svog predsjednika Jacquesa Delorsa) nudila zadnjem predsjedniku Vlade SFRJ Anti Markoviću bezuvjetan ulazak SFRJ u svoje članstvo, plus bespovratnu pomoć od pet milijardi dolara. Taj je prijedlog odbijen na zahtjev Slovenije čije se rukovostvo plašilo da će uđe li Jugoslavija u Evropsku Uniju, Slovenija izgubiti izglede da se osamostali. Jović pravi analogiju sa današnjom Bosnom i Hercegovinom, pa djelovanje Milorada Dodika poredi sa onim slovenačkim: Dodik ne želi BiH u Evropskoj uniji, jer će time entitet RS trajno ostati unutar BiH. Zbog toga, smatra Jović, "zajednički ulazak BiH i Srbije u EU je ključni za opstanak BiH".
Dragan Čović je, kao i u svemu drugom bitnom i strateški projiciranom i ovom slučaju uskladio svoju, odnosno politiku HDZ-a sa Dodikom, odnosno Srbijom, to jeste Rusijom. Neuvjerljive tvrdnje kako tome baš nije tako, nego je suprotno, mogu proći tek kod onih koji, recimo, vjeruju, da su Praljak i Prlić otvarali logore u Hercegovini da "bi sklonili civile od ratnih djejstava", odnosno "da su iskreno bh. Hrvati prihvatili ukidanje Herceg Bosne i integriranje u Federaciju BiH".

Možda je, a da to niko ni primijetio. Dragan Čović, zaista, iskreno, žurno i tvrdoglavo vodio svoju stranku i sebe putem euroatlanskih integracija, prema Briselu i Washingtonu. Ali je na tom putu produžio i završio na drugom, istočnog kraju globusa, u Moskvi, odnosno naftnim poljima Sibira!
online

User avatar
Pasaga
Hadžija
Hadžija
Posts: 37666
Joined: 09 Dec 2012, 16:58
Location: NORDPOL
Has thanked: 2865 times
Been thanked: 2204 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Pasaga » 29 Jan 2018, 19:35

STA SE IZA BRDA VALJA ..... :hm


Paravojske se mogu vrlo dobro iskoristiti za hibridni rat, za organizovanje demonstracija, izolovanih napada na neprijatelje režima ili “nacije”, pa i za oružane sukobe niskog inteziteta. Generalno, za destabilizaciju Bosne i Hercegovine i susjednih država, koje velikosrpski nacionalizam još ubraja u “srpske zemlje”. To je, prema izjavama najviših srbijanskih dužnosnika, još uvijek mainstream politika u Srbiji.



Samo prisustvo osobe iz kriminalnog miljea kakav je Igor Bilbija, ili jedne pijavice koja živi od zloupotrebe boračkog statusa Vukotića, u cijeloj toj priči nije toliko bitno, koliko su opasniji oni koji stoje iza njih. Igor Bilbija je prijedorski kriminalac, sa debljim sudskim i još debljim policijskim registrom o sebi. U aprilu 2013. godine uhapšen je u akciji “Sova”, zajedno sa Sinišom Milojevićem “Kobrom” iz Banjaluke, Milanom Vujčićem “Vujketom” i Petrom Lekićem “Roletom” iz Gradiške te Borisom Torbicom “Čorbom” iz Prijedora. Okružno tužilaštvo Banjaluka im je na teret stavilo teški oblik zelenaštva, u kojem su nastupile teške posljedice za oštećene.

Za Bilbiju i gore pomenute postoje indicije da su članovi šireg pro-četničkog kriminalnog kartela Jotić-Damjanović-Kesić. Pojavljivanje u priči Nenada Stevandića i pomenutog klana je najindikativniji i najopasniji sastojak ovom propagandnom i militantnom djelovanju, koji se ne smije olako shvatiti. Prvo, njihova umješanost treba da cijelu tu stvar domaćoj i stranoj javnosti, ali i Vladimiru Putinu, učini ozbiljnijom, težom, organizovanijom i da ovom političko-kriminalnom projektu privuče što više radikalizovane i nezaposlene omladine, sitnih kriminalaca i patriota.

‘Priredbe’ sosovca Nenada Stevandića
Drugo, njihova povezanost sa ovim cirkusom je težak indikator i dokaz da iza ovog obavještajno-propagandnog djelovanja stoji ozbiljnija i opasnija politička, finansijsko-organizacijska i paramilitantna struktura i interes, oličeni, prije svega, u novoj Stevandićevoj partiji Ujedinjena Srpska i pomenutom kriminalnom klanu. Postoje indicije da ovaj klan okuplja nekadašnje pripadnike “Srpskih odbrambenih snaga” – SOS (pripadnike “Crvenih beretki” i banjalučkog “Crvenog kombija”), članove ratnih bandi, nekadašnje obavještajce Ministarstva unutrašnjih poslova entiteta Republika Srpska, ratne profitere i predvodnike etničkog istrebljenja nesrba iz Bosanske krajine.

Stevandić, koji je također 1991. i 1992. godine, u režiji Službe državne bezbednosti Srbije, Frenkija Simatovića, Jovice Stanišića i Damjanovića, regrutirao i naoružavao mlade nacionaliste i kriminalce za srpsku paravojnu jedinicu SOS i slao ih na obuku u Srbiju, sada se najedanput pojavljuje u indikativno sličnoj ulozi. I tada, i sada Stevandić koristi pripadnike kriminalnog miljea. Kako, zašto? – na to odgovor treba da daju nadležne bezbjednosne institucije u Bosni i Hercegovini, ali i zemalja članica NATO pakta. Stevadnić i njegova partija, finansirana od pomenutog klana, 2015. godine dobili su ulogu da koordiniraju brojne srpske nacionalističke i proruske grupe i kriminalne organizacije u RS-u te da od njih prave koherentniji skup sljedbenika, paradera i potencijalnih fajtera, demonstranata i ratnika, koji će se moći upotrijebiti kada bude zatrebalo.

To se moglo vidjeti i u organizaciji proruske parade “Marš besmrtnog puka”, koju je 2016. i 2017. godine predvodio upravo Stevandić, a kojoj su, pored neofašističkih i proruskih organizacija (SNP Izbor je naš, Veterani RS-a i mnogi drugi), prisustvovali i konzul Srbije u Banjaluci, dobar dio članova i službenika Vlade RS-a, kabinet predsjednika RS-a Milorada Dodika, predstavnici Boračke organizacije RS-a i mnogi drugi.

‘Sloboda ili smrt’ kao ‘pomirenje ili smrt’
Također, prisustvo različitih “humanitarnih” neočetničkih organizacija, iako jeste zastrašujuće, nije toliko opasno. Oni su samo indikacija jedne opasne i ratnohuškačke politike koja nam dolazi iz susjedne Srbije i koja koristi RS kao ideološki okupirani dio Bosne da negira i diskvalifikuje Bosnu i Hercegovinu kao državu, da je domaćoj i svjetskoj javnosti prikazuje kao tobož “leglo terorista” ili “neuspjeli projekat”, ili, pak, kao “isuviše muslimansku zemlju za ukus Evrope”.

Zvanična Srbija, kao, uostalom, i pro-herceg-bosanski i neoustaški dio političke scene u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, vodi dvostruku politiku prema Bosni i Hercegovini. Pozivajući se na dijalog, evropske tekovine, regionalnu stabilnost, pomirenje i suživot, istovremeno negiraju i destabiliziraju Bosnu, podgrijavaju mržnju među njenim građanima, podržavajući neočetničke i neoustaške trabante u samoj Bosni i Hercegovini, stvarajući tako uslove da se nametnu kao regionalni igrači, faktori stabilnosti i pokrovitelji jednog dijela teritorije Bosne i Hercegovine.

Ona stara četnička krilatica “sloboda ili smrt” sada se u Bosni može čitati i kao “pomirenje ili smrt”. Ova uloga Srbije, a dijelom i Hrvatske, u suštini je velikodržavnička i antievropska, to je prijetnja miru, cjelovitosti i nezavisnosti Bosne. Ali, prijetnja i za razvoj njihovih društava i ekonomija, naročito Hrvatske. E, tu vidim veliku opasnost, veliki rizik od budućeg oružanog sukoba niskog inteziteta, ili, pak, od hibridnog rata, koji se praktično već vodi protiv Bosne i Hercegovine, i to na dva fronta.

Svi zadovoljni, a pola Bosne nema
Posebno je opasna klerofašistička ideja koja je prisutna u podtekstu političkog djelovanja Milorada Dodika i Aleksandra Vučića, a to je razmjena teritorija sjevera Kosova za Preševsku dolinu i RS za Kosovo. Vučić je toj trgovini dodao vrlo težak ustupak, a to de facto priznanje Kosova (bez četiri sjeverne opštine) od Srbije i stolicu Kosovu u Ujedinjenim nacijama, koji bi Srbija dala u zamjenu za RS u statusu Abhazije ili Južne Osetije.

Ovaj ustupak je vrlo privlačan zapadnim igračima, jer tako rješavaju albansko-srpske odnose, a onda odjednom postdejtonska Bosna sa entitetom RS nije više konflikt, kojeg je zamrznuo i za kojeg je odgovoran Zapad, već je Bosna sa otcijepljenom i nepriznatom RS, kao nekom novom Abhazijom, sada zamrznuti konflikt za kojeg je odgovorna Rusija. RS režim, uz podršku Srbije i Rusije, ima sve kapacitete ne za konvencionalni rat, već da u hibridnom sukobu i nekonvencionalnim aktima neprijateljstva, nasilja, okupacije i secesije iznudi faktičko stanje u kojem će RS biti potpuno faktički izolovana, otcijepljena, kontrolisana i odbranjiva od ostatka Bosne, sa ili bez referenduma.

Naročito je istočni dio RS-a, od Semberije do Gacka, takva teritorija, približno iste površine kao Kosovo, na kojoj je secesija potpuno vojno odbranjiva. Samo je pitanje kada će Rusi, ruski igrači u Srbiji i sam Dodik procijeniti da je nastupio momenat “sad ili nikada”. U par dana rusko “humanitarno” prisustvo na aerodromu u Banjaluci ili u Zvorniku može promijeniti status quo i odnos RS-a prema ostatku Bosne i Hercegovine na terenu te pokrenuti nepredvidljiv razvoj događaja.

Srbija kao JNA devedesetih
U ovom pravcu RS režim intezivno razvija saradnju sa svim što je pročetničko, prorusko, a antidemokratsko, antiliberalno, antizapadno, i to na gotovo svim političkim nivoima – od religiozne i kulturno-umjetničke saradnje i akademske scene, preko kulturno-propagandne, patriotske, ekstremističke, paramilitantne i odbrambene saradnje, do zvanične ekonomske, policijske i paradiplomatske saradnje.

RS režim razvija saradnju i sa ideološkim blizancima, evropskim neofašističkim partijama i grupacijama, sa pročetničkim i neokonzervativnim grupacijama u Vašingtonu, pa i sa izraelskim klerofašističkim snagama okupljenim oko Avdigora Libermana i partije Benjamina Natanjahua. Znači sa svima koje RS režim vidi kao mogući oslonac za vođenje islamofobne, rasističke i separatističke politike i ultimativno za toliko priželjkivano otcjepljenje od Bosne i ujedinjenje sa Srbijom. Dodik i drugi velikosrpski političari u regionu ne žele da se takva saradnja vidi u svoj svojoj razgranatosti, hronologiji i intezitetu, te će lagati, prikrivati i fingirati činjenice i motive o tome. No, nisu više 1990-te i stvari se danas vrlo brzo procure u javnost.

U odnosu na 1990-te, takozvane srpske zemlje danas imaju drugačijeg “moćnog pokrovitelja”. Prije 26 godina to je bila bivša Jugoslovenska narodna armija i Jugoslavija shvaćena kao “proširena Srbija”. Danas je to Rusija i rusifikovani velikosrpski nacionalizam. Zato je Dodik učinio sve da u posljenjih 10 godina učini RS potpuno pokrivenom ruskim faktorom. U tom smislu RS je prestala biti “ničija zemlja” između NATO-a i Srbije, već je postala ruska spoljnopolitička i obavještajno-bezbjednosna platforma, koja radi u punom kapacitetu.

Deseci miliona eura za policiju RS-a
Rusi su prisutni u ekonomiji, a posebno u kulturnom, medijsko-propagandnom i religioznom životu. Prisutni su u i oko MUP-a RS-a, koji intezivno sarađuju sa ruskim policijskim i bezbjednosnim službama, u vidu razmjene informacija, učestalih obuka i opremanja specijalne jedinice RS-a i drugih jedinica posebne namjene od ruskih instruktora i specijalista. Također, MUP RS-a i policijsko-bezbjednosne agencije Srbije su praktično jedna organizacija.

RS režim intezivno ulaže u omasovljavanje, naoružavanje i opremanje policije RS-a. Specijalna jedinca je u posljednjih četiri-pet godina upetostručena u ljudstvu i sada broji između 180 i 250 pripadnika. Jedinica za podršku organizovana u 12 odreda broji sada broji oko 300 pripadnika. Iz policijske akademije je 2007. i 2008. godine izlazilo u prosjeku 35 svršenih kadeta za potrebe opšte policije i specijalne jedinice, dok je 2017. godine izašlo 120 svršenih kandidata za opštu i 45 za specijalnu policiju. U ovoj godini planira se još 160 kadeta. Iako to nije bio plan, ova policijska akademija je 2009. godine počela obuku kadeta za sepcijalnu jedinicu.

U MUP-u RS-a je u posljednje dvije godine primljeno i 500 svršanih diplomaca Visoke škole unutrašnjih poslova, a planira se i organizovanje neke vrste pomoćne ili rezervne policije. RS režim je od 2013. godine uložio više od 30 miliona konvertabilnih maraka (oko 15 miliona eura) za nabavku automatskog naoružanja dugih cijevi, pištolje, snajpere, optičku i drugu opremu specijalne jedinice, preko 15.000 uniformi, pancire, šljemove, terenska vozila, komadno-štabna vozila i opremu za vezu, kriptozaštitu, prisluškivanje i elektronsko ometanje. Otvoreno se najavljuje remont srbijanskih tenkova na Palama.

Hotel kao štab proruskih i pročetničkih snaga
Ogromna količina zaostalog i sakrivenog vojnog oružja, od “papovki” i autmoatskih pušaka do minobacača i lakih topova, nalazi se na teritoriji RS-a, a samo u decembru 2016. godine na teritoriji ovog bh. entiteta MUP RS-a je oduzeo i kod sebe pohranio oko 5.000 komada oružja, najviše pištolja i revolvera, ali i lovačkog, pa i prepravljanog formacijskog vojnog oružja. Do sada je uoženo više od 10 miliona KM (oko pet miliona eura) za revitalizaciju bivše kasarne JNA Zalužani, koja je nelegalno uzurpirana od Oružanih snaga Bosne i Hercegovine i bez pravnog osnova upisana kao vlasništvo MUP-a RS-a.

Dodik otvoreno najavljuje da će 39 milona dolara, koliko je dio od isplate ruskog klirinškog duga Bosni i Hercegovini, biti uloženo u policiju i centar za obuku u Zalužanima. Dodik već deceniju drži aerodrom Mahovljane zatvoren za sve kompanije osim srbijanskih, odbijajući vrlo dobre ponude Wizzaira i Ryanaira, a sada se naprasno gradi takotvani kargo centar. Zalužani i Mahovljani su najvjerovatnije lokacije gdje će se useliti takozvani ruski humanitarci i formirati svoju bazu. Pojedini sagovornici aludiraju da bi se to moglo desiti čak prije općih izbora u oktobru.

Kod Rudog se od 2014. godine nalazi ekskluzivni hotel “Komsar Rudo”, sa ogromnim zemljišnim kompleksom u vlasništvu ruskog oligarha i bliskog Putinovog saradnika Rašida Serdarova, koji je glavna političko-obavještajna ruska zaleđina Dodiku, RS režimu i proruskim snagama u Bosni i Hercegovini i regionu. Hotel praktično djeluje kao štab proruskih i pročetničkih snaga u regionu i, pored Zalužana i Mahovljana, još jedna je vjerovatna lokacija za formiranje proruske baze na teritoriji nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine.

Rusi na 40 kilometara od NATO-a
Sam Dodik je svoj od građana RS-a i Bosne i Hercegovine opljačkani imetak sklonio u Srbiju i Rusiju i, sve i da hoće, sada ne može ustuknuti ni korak nazad. Njemu politički i ideološki nema povratka na staro. On će nastaviti gurati u pravcu dok Srbe ponovo ne nahuška da oružjem brane ideju “ujedinjenja srpskih zemalja” kao tobož legitimnu i legalnu. Štaviše, njemu ni Rusija neće dati azil i zaštitu dok ne vidi konkretan razultat na terenu u momentu za koji Rusija procijeni da je dobar.

Rusiji, za sada, odgovara ovakav status-quo u Bosni i Hercegovini, koji pokazuje potencijal da destabilizira dijalog u regiji i put Bosne i Hercegovine u evro-atlantskim integracijama. Rusija će učiniti sve da takve destabilizirajuće mehanizme u regiji zadrži i na sve načine će podržati igrače koji na tome rade. I one u Srbiji, i one u Hrvatskoj. Rusima je u cilju da na predstojećim opštim izborima Dodik formira vlast sa Stevandićevom Ujedinjenom Srpskom, sa kojima bi Dodik imao glasove da Ruse i proruske igrače uvede u vlasništvo nad Rudnikom Ljubija i Željeznicama RS-a. Time će Rusi dobiti ne samo ekonomsko, već ogromno paravojno i obavještajno uporište na samo 40 kilometara od granice sa NATO-savezom. Ako se to dogodi, ne samo RS, već cijela Bosna i Hercegovina postaje ruska platforma, a u Bosni nastupa game over za NATO saveznike za sljedećih 30 godina.

Na potencijalni sukob kao posljedicu sve većeg ruskog političkog i bezbjednosnog djelovanja u Bosni i Hercegovini i regiji i naraslih nacionalističkih i antizapadnih snaga upozoravaju parlamenti SAD-a, Velike Britanije, zemalja Evropske unije. Na to upozoravaju američka spoljnopolitička administracija te ugledni svjetski mediji. Upozoravaju i mnogi domaći novinari, akademska javnost i eksperti.

Građani Bosne i Hercegovine i mediji imaju pravo znati da li i šta nadležne bh. institucije rade po ovom pitanju. Ljudi u Bosni i Hercegovini žele da vide kakvu-takvu reakciju sistema, koja će im dokazati da institucije kakvog-takvog sistema postoje i da mogu ozbiljnije reagovati. U suprotnom, možemo reći da institucije ili ne postoje, ili su iznutra razbucane i podrivene do stadijuma u kojem nisu u stanju dati ni suvislu informaciju, umiriti građane, a kamoli držati kontrolu nad teritorijom i voditi kontraobavještajnu kampanju.

Zločini, kriminal, referendumi…
Kako je moguće da proruski igrač Stevandić nije u istražnom pritvoru za osnove sumnje da je počinio niz djela koji se mogu kvalifikovati kao ratni zločin? Kako je moguće da se proruski igrač Dodik i/ili njegovo bliže ili dalje političko okruženje do sada nije makar zabavilo optužnicom za ozbiljne afere poput afera zgrade Vlade RS-a, privatizacije Telekoma RS-a i Rafinerije Brod, afere organizacije svjetskog rafting prvenstva, Pavlović banke, Bobar banke, Balkan investment banke i nebrojenih drugih? Kako je moguće da se ne kazne odgovorni za provođenje i poticanja na provođenje referenduma i kršenje odluke Ustavnog suda Bosne i Hercegovine ili za organizovanje i poticanje na organizovanje proslave zabranjenog 9. januara kao dana RS-a?

Kazneni propisi Bosne i Hercegovine pružaju za to sve pravne i proceduralne mogućnosti. Kako je moguće da bezbjednosne službe Bosne i Hercegovine nisu spriječile i izjalovile ulazak paravojnih jedinica u zemlju u oktobru 2014. godine koje je koordinirao MUP RS-a? Kako je moguće da ne sprečavaju i ne pokrivaju sada pripadnike srpskih i ruskih obavještajnih i paramilitarnih struktura?

Volio bih da bh. novinari svakodnevno i redovno insistiraju da im odgovore na ova pitanja daju nadležne bezbjednosne, vojne i pravosudne institucije države Bosne i Hercegovine i odgovorni u tim institucijama. Volio bih vidjeti jači pritisak političara, stručne javnosti i građana na nadležne bh. institucije i lidere, koji će polučiti ozbiljniju, profesionalniju organizaciju i angažman nadležnih službi oko ovih pitanja.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera
Ne obracaj mi se:
Lavlje_srce

"Ne uzimaj hranu iz tanjira brata svojeg, jer će oslabiti, i ma koliko te volio, tako slab ti neće biti od pomoći, i ostaćeš sam".

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 05 Feb 2018, 12:49

Sućut i druge lakrdije

Viktor Ivančić, Novosti


Krasno ste to sročili, uvažena gospođo i gospodo. Civilizirano. Kulturno. Građanski decentno. S nepogrešivim osjećajem za mjeru. Uz uvažavanje svih protokolarnih konvencija i popratnih fraza. U duhu čuvene hrvatske uljudbe i finijih europskih manira. U tonu odgovornog državništva. U najboljoj tradiciji public relations rutinera. Galantno. Koncilijantno. Upristojeno do bezličnosti. Izbalansirano do bešćutnosti. Prikladno do besramnosti… Prosto ne znam kroz koju rupu u zakonima građanske pristojnosti bih vam prije zahvalio: da li da se ispovraćam ili da pustim proljevu na volju? Ili jedno i drugo istovremeno, pa što se zbije?

Dok sam čitao vaše telegrame sućuti upućene obitelji moga preminulog druga – telegrame čiji su sadržaji, voljom pošiljatelja iz reda profesionalnih egzibicionista, bili dostupni javnosti prije nego su ih zaprimili oni na koje su adresirani – kroz sjećanje su mi, posve neprimjereno, nadirali stihovi jedne poduže Predragove pjesme, iz zbirke ‘Mjesec iznad Splita’, koja nosi naslov ‘Janko Polić u fine dining restaurantu Kamov’.

U toj pjesmi Predrag sa sebi svojstvenom elegancijom i imaginacijom uvodi mrtvoga pjesnika u ugostiteljski objekt namijenjen klijenteli s odnjegovanim nepcima i solidnijom platežnom moći koji – sukladno pomodnim trendovima – nosi njegovo ime (čime mu se valjda htjela odati počast i u isto vrijeme naglasiti visoka kulturna razina prostora gdje se spravlja i konzumira ‘art-food’), a nazočnost gosta u neživome stanju, čovjeka ‘blatna odijela’ iz kojeg ‘vire tek kosti’, k tome sklona neumjerenu psovanju, osobe već na prvi pogled nespojive s ‘hramom hrambene umjetnosti’, kod restoranskoga osoblja izaziva užas.

Svojim brzojavnim iskazima pijeteta, gospođo i gospodo, zaista ste upečatljivo naglasili nesporazum što ga je moj drug, preko svoga mrtvog pjesnika, pjesnički anticipirao prije više od šest godina.

Za gospodina Andreja Plenkovića, predsjednika Vlade Republike Hrvatske, sudeći po telegramu sućuti što ga je (pretpostavljam) sastavio neki PR-službenik od povjerenja, ‘Predrag Lucić obilježio je hrvatsko novinarstvo svojim humorom, ironijom i satirom’. Osim toga, ‘ostavio je trag u novinarstvu, književnosti i kazališnoj umjetnosti, a o njegovom doprinosu kulturi svjedoči i ovogodišnja nagrada Judita za najbolje postignuće u dramskom programu 63. Splitskog ljeta’.

Za gospodina Gordana Jandrokovića, predsjednika Hrvatskog sabora, ili prije za dežurnog u njegovoj službi za odnose s javnošću, ‘Predrag Lucić ostat će upamćen kao istaknuti hrvatski novinar, književnik i redatelj’. Štoviše, ‘njegova djela ostat će trajan doprinos hrvatskom novinarstvu i kulturi’.

Gospođa Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture, bila je izdašnija i ispraznija, jer ipak je to njezin teren – naime kultura, ‘art-food’ – te je vrijedi citirati u cijelosti:

‘Predrag Lucić znao se smijati i sebi i svijetu oko sebe, što njegov opsežan satiričarski opus ilustrativno dokazuje. Umješnost u više žanrova i medija dokazivao je baveći se novinarstvom, kazalištem i književnošću, uvijek na inovativan način i sa sebi svojstvenim, prepoznatljivim stilom kojim je osvojio mnoge čitatelje. Novine su bile primarno područje njegova interesa i generator njegove strasti. Znao je reći da novine nisu puki medijski proizvod, nego prije svega sugovornik, a tom je razgovoru često pridonosio novim pogledima i perspektivama, lucidnošću i kreativnošću.’

I što sada s tim velikim Predragom Lucićem u vašim protokolarnim izljevima žalovanja, gospođo i gospodo? Zašto te odmjerene, fino balansirane, građanski korektne i dozlaboga uljuđene rečenice u mojem uhu odzvanjaju kao najvulgarnije psovke? Zbog čega tu nakupinu bezvrijednih riječi vizualiziram kao trobojnu tkaninu s kariranim grbom silom položenu preko mrtvačkoga kovčega, krpu prostrtu tamo gdje joj nije mjesto? Kako je to moj drug završio u vašoj otrcanoj sućutničkoj prozi? Je li gospodin pogriješio objekt? Ili je ipak objekt pogriješio subjekt?

Jer prije jedva nešto više od godinu dana, primjerice, Ministarstvo kulture Republike Hrvatske – pod komandom iste gospođe koja danas mrtvome piscu pripisuje ‘lucidnost i kreativnost’, koja iskazuje duboko poštovanje njegovim ‘novim pogledima i perspektivama’, priznaje mu ‘umješnost u više žanrova’, divi se ‘inovativnom načinu’ i ‘prepoznatljivom stilu’ kojim je ovaj ‘osvojio mnoge čitatelje’ – odbilo je za potrebe hrvatskih biblioteka otkupiti posljednju Predragovu zbirku pjesama ‘Step by Step – Stepinac’, jednu od kapitalnih u njegovu bogatom opusu. Otkupljene su tada, kao što znate, stotine knjižuljaka polupismenih domoljuba i literarnih nevježa, ali ne i djelo najvećeg parodičara što je hodao ovim prostorima.

Kako je takvo što moguće, gospođo i gospodo? Pitate li se kako to pisac uspijeva ‘ostaviti trag’ u hrvatskoj kulturi ako u hrvatskim knjižnicama nema ni traga od njegovih knjiga? Kako se to ‘ostaje upamćen’, i to ‘kao istaknuti hrvatski novinar, književnik i redatelj’, ako su u bibliotekama – mjestima preko kojih država modelira kulturno pamćenje – nepoželjna njegova djela? Kako se to ostavlja ‘trajan doprinos’ hrvatskoj kulturi kada se hrvatska kultura u svome institucionalnom izdanju od toga doprinosa svim raspoloživim sredstvima štiti i nastoji ga zatrti?

Pitanje je, dakako, logičnije kada se postavi iz obrnuta smjera: Kakva je to uistinu hrvatska kultura ako se ‘trajan doprinos’ istoj može dati samo izvan njenog oficijelnog programa, programa kojeg vi, gospođo i gospodo, utvrđujete i uređujete, uglavnom egzekutivnim mjerama, metodama eliminacije, brisanja, odstranjivanja, raspamćivanja…? Jer vaše su telegramske konstatacije bez sumnje točne, makar ste ih odaslali s ovećom figom u džepu: Predrag je zaista ‘ostavio trag’ kao malo tko, njegov je ‘trajan doprinos’ ovoj kulturi neizreciv, stoga će, za razliku od potrošne stranačke bižuterije vašega formata i dizajna, zbilja ‘ostati upamćen’, ali – ali! – to se događa usprkos, a ne zahvaljujući vašim kulturnim standardima i političkom djelovanju.

Utoliko me, uvažena gospođo i gospodo, intrigiraju razvratni elementi u vašim iskazima sućuti, onaj moralno nepodnošljivi skok preko praga nakon kojeg cinizam nastupa bez ikakvih kočnica, a svaki trag samorefleksije i obzira prema jučerašnjoj realnosti nestaje u dimu. Zašto vam je, zaboga, moj drug tako velik kada je mrtav, a tu ste mu veličinu tako energično i tako sistematski negirali za života?

Poput zadnje, prošle su i sve druge Predragove autorske zbirke. A od blizu stotinu knjiga renomiranih svjetskih i domaćih autora koje je kao urednik Biblioteke Feral Tribune tokom petnaest godina priredio i objavio, Ministarstvo kulture za hrvatske knjižnice nije otkupilo ni jednu, nikada – ni jednu, nikada! – iskazujući zaista šampionsku revnost, jerbo su te knjige nosile neželjeni pečat i neželjeni urednički potpis.

U kojim antikvarnim skloništima, blagodareći vašoj kulturnoj politici, čami taj ‘trajan doprinos’ hrvatskoj kulturi? Jedina priznanja koja je Predrag za života zaprimao od vaše kulturne i političke sorte, od vaše civilizirane stranačke armade, očitovala su se kroz policijska uhođenja, kroz prisluškivanja telefona, kroz sudske procese, kroz nasilje na ulicama, kroz neprestano ozloglašavanje moga druga kao izroda, antihrvata i neprijatelja države.

Razumijete o čemu pričam, gospođo i gospodo? Razumijete li da vašu malograđansku gestu, kojom Predragu Luciću posthumno odajete priznanje, mogu pojmiti – ispričavam se na slikovitosti – jedino kao poriv kaplara koji rukovodi streljačkim strojem, da bi po obavljenoj zadaći odšetao do komandne zgrade i staloženo, dostojanstveno, s puno sluha za dobar odgoj i bolje običaje, sastavio telegram saučešća za obitelj ucmekanoga?

Meni je, naravna stvar, jasno kakvom magnetskom privlačnošću može zračiti mrtvi feralovac. Kapitalan je to leš. Mračni predmet žudnje. Sline nad njim cure. S jedne je strane nezaobilazan, a s druge nepodnošljiv. Čovjek se prosto zamisli, moguće i susretne s idejom kako bi banalni klišej protokolarne sućuti, lansiran s adrese političke vlasti, mogao kamuflirati nepriličan osjećaj zadovoljstva zbog dovršena posla.

No želim vas uvjeriti, uvažena gospođo i gospodo, da sam u ovim godinama i s ovolikim iskustvom sasvim solidno upućen u žanrovske varijante hrvatske političke hipokrizije, upoznao sam taj metajezik s mnogim njegovim metaznačenjima, metaporukama i metanasladama, uključujući onu kada se kroz formu žaljenja za preminulim odaje počast smrti.

Ukratko: najgori ste kada se oslanjate na građansku pristojnost. Ako je riječ o partiji koju reprezentirate, rado bih vam – tek za ilustraciju – približio nestašni osmijeh moga druga kada smo, negdje ‘96. ili ‘97., radili naslovnu stranicu Ferala na kojoj je prikazan jedan ratni zločinac isukana penisa dok obilno mokri, uz naslov ‘Kako sam se ispišao iz HDZ-a’. Koji mjesec kasnije sud nam je razrezao maksimalnu novčanu kaznu od 40.000 kuna (plus 8.000 za glavnog urednika), a građansku tužbu podnio je jedan istaknuti član vaše stranke, tada na dužnosti predstojnika Ureda za priopćavanje Vlade RH, i to zbog – nepristojnosti (navevši da je sporna naslovnica ‘bestidna, skaredna i izaziva osjećaj gađenja’). Tek koju godinu ranije isti je partijski odličnik izjavio kako logoraši u Dretelju ‘žive u dosta pristojnim uvjetima’.

Razumijete o čemu govorim, gospođo i gospodo? Ukoliko je, kako kroz službeno žalovanje konstatirate, Predrag Lucić dao ‘trajan doprinos hrvatskom novinarstvu i kulturi’, možda bi bilo zgodno da, umjesto što povodom njegove smrti šaljete brzojave, vratite novac kojim ste regularno i bez milosti globili njegovo stvaralaštvo. Ali to ne možete, jasno, jer su i dalje na snazi kriteriji prema kojima je naslovnica Ferala na kojoj se ratni zločinac ispišao iz HDZ-a bila nepristojna, pa bi i danas za taj prekršaj bili pokrenuti mehanizmi pravne države, dok su uvjeti života u konclogoru Dretelj bili ‘dosta pristojni’.

Stoga me boli đon što ćete i ovo moje obraćanje doživjeti kao pljuvanje i kršenje elementarnih normi građanske pristojnosti. ‘Molimo lijepo, divljački se obrušiti na telegrame sućuti!? Pa kakav je to način!?’ A što mogu kada sam zbog nekih razloga uvjeren da se iza svakog slova u toj tustoj frazi – ‘građanska pristojnost’ – krije kvalitetan komad hadezeovskog naoružanja, tu sjekira, tamo nož, ovdje bomba, ondje čakija…

Osim svega, upravo zato što je bol nepodnošljiva ne postoji razlog da iznevjerim druga, koji je pregnantnije od ikoga raskrinkavao nacionalističku prijetvornost i čitav život trgao maske lažne kultiviranosti s njuški okorjelih barbara. Tako je, uostalom, govorio i u onoj već spomenutoj pjesmi, preko mrtvoga Janka Polića, kada se ovaj suočio s korištenjem svoga imena i djela za fine dining potrebe...


Jeste, uvažena gospođo i gospodo, takav vam je to nezahvalnik. Ne možeš ga ni mrtvog pripitomiti. Nikada od Predraga fine dining pjesnika i fine dining novinara, pa ni kada se političkoj i kulturnoj eliti učini da joj je poslužen u fine dying pozi.

Ne vjerujem da griješim kada slutim da su vaše licemjerne sućuti zbog smrti čovjeka koji je dao ‘trajan doprinos hrvatskom novinarstvu i kulturi’ prvi korak u nastojanju da se naknadnim tumačenjima proizvede poželjni Lucić, da se postupkom falsificiranja obavi svečano kanoniziranje, nešto kao najavna špica onoga već mnogo puta viđenog manevra kada nacionalna ideologija, preko svojih političkih, kulturnih i akademskih servisera, pokušava posthumno usisati razbludne sinove, pa ih strpljivo kritički razoružava, čupa im zube, obrezuje nokte, pegla im opus, ne bi li se ovi bezbolno smjestili u korpus Velike Ideje.

Ali bojim se da ste rano kukurijeknuli, gospođo i gospodo. Naišli ste na žilava mrtvaca. Ovaj će vam, koliko ga poznajem – a poznajem ga jako dobro – pružati otpor i nakon zadnjeg daha. K tome ima i braću, greškom živu, riješenu da mu se nađu pri ruci, kao što je on za života pomagao njima. U pjesmi ‘Janko Polić u fine dining restaurantu Kamov’ ionako je sve rekao:

Umri otvorenih očiju i vidjet ćeš / Dobrotvorima samim da nastanjen je svijet / Što te uplakani vuku za nogavice / Dok se omča oko tvog vrata zateže // Umri otvorenih očiju i pokušaj / Umrijeti isplažena jezika


Samo sam vas na taj isplaženi jezik htio upozoriti, gospođo i gospodo. Na činjenicu da vam se moj drug, prestavši disati, nije prestao izrugivati.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7762 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 15 Feb 2018, 20:04

DRAGAN BURSAĆ O DEMONSTRACIJI FAŠIZMA U ČAPLJINI: ''Karnevalsko spaljivanje Alojzija Stepinca... Sve je tako, samo ništa nije tako''


Image

Posve je neobična ta stvar sa koledarima i pokladama. U februaru mjesecu, kad se paganski bogovi urote u dobroti protiv zime i ljudska srca se otkrave. Ono nešto preostalih zaliha vina, suhog mesa i masti, troši se u procesiji slavljenja Sunca.

Tako je bilo i ove sedmice u zapadnoj Hercegovini. Odlučili su koledari, a ko smo mi protolaici da im zabranimo, elem odlučili su da zapale presvetog i u redu čekanja papinskog u Futuru Trećem Blaženog Alojzija Stepinca.

Ivo Lola, palit' mora!

A, baš se lijepo natrefilo pa je datum, godišnjica svjetovne smrti ovog sveca na čekanju i za buktinje spremne lutke.

Ni časa, časili nisu veseli građani Čapljine, nego su uz ciku i vrisku pristavili lutku Alojzija Na Čekanju Presvijetlog, dok mu je pošteni sudija u kostimu Ive Lole Ribara i oca mu Ivana, odbornika AVNOJ-a izricao purifikatorsku presudu.

"Gori, gori, visoko gori, nek’ izgori Stepinac", urlala je svjetina sve sa djecom im i kroz adrenalinske suze piromanisala nad velečasnim. Ivo Lola Ribar, življi od ostalih šest sekretara SKOJ-a, prišao je lagano sa bakljom i u ritmu povika svjetine, potpalio je lutku Alojzija.

Kakav grijeh! Kakav božanski grijeh! Rekli bi istočni, al' je posve zapadni. I osuda je krenula sa svih strana što se veseli stanovnici sunčane Čapljine sprdaju sa biskupom i drugi puta ga, nakon 1960. u pakleni oganj tjeraju.

Ali ko smo mi da osuđujemo domaće sa svojim bremenitim mukama i otpustom grijeha poluzapadnog što poklade sa sobom nose?

Trebižat mora pasti!

Sve je tako, samo ništa tako nije. E, da su se veseli koledari poigrali sa 58 obljetnicom smrti Alonzija Stepinca i da su odglumili ritualno spaljivanje lutke kardinalove, ne bi od bine kamen na kamenu ostao, a resto kamenja bi na onaj svijet poslalo vesele koledare.

Nego je organizator Pokladnih dana, HKUD ''Seljačka sloga'' iz Trebižata odlučio napraviti jednu poluintimnu fašističku zabavicu na otvorenome, za široke i manje široke narodne mase. Takoreći branč piromansko-fašistički.

Vidite, čudna je ta stvar sa poštivanjem lokalne zajednice i fašizma im nasušnog. Javile su se vremenom po tom pitanju dvije oprortune diletantske i jednako debilne škole. Jedna kaže, hajde da ne pridajemo značaj budalama, a druga veli, neka se ljudi malo vesele, karneval je. Šta ima veze... Šega, šala, pošalica.

Pa dobro!

Kad mandarine utihnu

Karneval je u Čapljini. Sunčan, malo prohladan dan. Namjesto Stepinca, pali se tabut sa Željkom Komšićem. Dobro, nije Željko u njemu, ali kao i da jeste. Da ne bi ko posumnjao tu je i karikatura istog "komunističkog izdajnika i kukavičijeg jajeta u hrvatskom tisućljetnom krilu". Namjesto Partizana, organ reda je mlad-ustaša.

Kako i dolikuje fašističkom karnevalu. Namjesto nekakve volje za dobrim karnevalskim duhom u toku je klerofašistička procesija u kojoj purifikacijska vatra treba da proguta Komšićev tabut sve sa državnim zastavom BIH, sve sa sudijom lutkom koji je osudio u Haagu Praljka i kompaniju, sve sa zlim komunistima i njihovim petokrakama...

Jer narod ište, želi, hoće. Jer je to ovaploćenje svenarodne volje od koje i zelene mandarine trule.

Eto, takav je bio nedjeljini skup u Čapljini koledarskoj. Drugačiji nije mogao biti. Da je malo drugačiji, kamenovali bi učesnike.

Pa je opet čudno zašto se se ljudi ovako provode i vesele nakon zimskog solsticija. Nekako im je veće veselje maškare ustaške praviti, žive ljude “ukopavati i spaljivati”, nego na priliku aveti prošlost sablažnjive, na put vatri paklenoj navraćati.


Dječiji fašistički piromanski matine

I onda uz miris mandarina tek dozrelih mlad-ustaša komanduje ukopom Komšić Željka, spaljivanjem sudija i veličanjem ratnih zločinaca. Ali nije to sve, reklo bi dijete!

Još po vatri i spaljenom drvetu tabuta miriše Čapljina, a već se iz Livna osjeti miomiris slame, koja prlji lutku haškog sudije Carmela Aigusa.

A, svjetina kliče, cijuče i raduje se. Ne bi valjalo drugačije. Opasno bi bilo, velim. Po koledare i nejač na bini.

Pa onda neko kaže, šta će narod, narod ne zna, nije narod kriv. A, to je onaj isti balkanski narod koji je 1942. godine toliko prijavljivao njemačkom Vermahtu svoje komšije, e da su se birokrate dojčlandske čudom čudile i narod molile da ne potkazuju svojtu baš toliko.

To je isti onaj narod čiji su predstavnici ustaše i četnici toliko krvavo ništili one druge da su Italijani i Nijemci, dakle arhetipski fašisti i nacisti u izvještajima pisali za isti da su zvijeri.

Pa je spaljivanje Komšić Željka pod polumjesecom i zvijezdom jedina logična parada koja pozdravlja dolazak još jednog fašističkog proljeća. Malo predizbornog, al' poenta je ista.

A, u ovoj štoriji, izvjesnost klerofašističke dominacije je tolika da ni antireklama kao najbolja reklama Komšiću pomiću ne može.

Nego, hoće li Ivo Lola spaljivati Stepinca? U maškarama? Od šale, šege i pošalice?

Jeste li vi normalni?! Sa tim stvarima se ne zajebava južno od Mostara. Ni u ludilu, ni u maškarama, ni na karnevalu. Da vas crna noć pojela ne bi i ispljunula kao košpicu iz mlade mandarine na onoj okuci gdje Radobolja mota oko Čovićeve hacijende.


(Buka)
online

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7762 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 26 Feb 2018, 23:36

BORIS DEŽULOVIĆ: „Za dom se spremte, četnici!“


Jeziva poruka prošle je srede, na Sretenje - tačno dakle na Dan državnosti Republike Srbije - sačekala zaposlenike srpske ambasade u Sarajevu: nepoznata su lica na ulazu u zgradu ambasade okačila plakat sa stilizovanom mrtvačkom glavom i ukrštenim kostima te natpisom „Četnici“.



„Niti smo šta radili, niti preduzimali, ni ambasada, niti Srbija, da bi se tako reagovalo“, izjavio je srpski ambasador u Sarajevu Stanimir Vukićević. „Razlog može da bude današnja proslava državnog praznika, i da se na taj način pokaže raspoloženje jednog dela bošnjačke populacije koji želi incidente, i ne želi normalizaciju odnosa između zemalja u regionu“. „Postavljanje agresivnog plakata na dan kada se obeležava jedan od najvažnijih datuma u istoriji srpskog naroda jeste umobolan čin onih koji bi voleli da Srbija i Bosna i Hercegovina ostanu u večnom sukobu“, dodao je ministar inostranih poslova BiH Igor Crnadak. „Ovo nije samo poruka za Srbiju, već i poruka za Srbe koji žive u Republici Srpskoj i BiH!“



„Plakat sa mrtvačkom glavom na ulazu u Ambasadu Srbije u Sarajevu najveća je provokacija upućena Srbima od završetka rata do danas“, upozorio je naposletku i predsednik Republike Srpske Milorad Dodik. „To jasno govori ko remeti mir i stabilnost u BiH i regionu, i samo je još jedan dokaz da Srpska nema šta da traži u BiH. U ovakvoj BiH sudbina srpskog naroda i Srpske potpuno je neizvesna“.



Ukratko, ako sam ja celu stvar dobro razumeo, obična jedna lobanja sa ukrštenim kostima, odštampana na komadu papira i okačena na vrata srpske ambasade, među bosanskim Srbima izazvala je opšti nemir i

strah, a među srpskim političarima u Bosni i Hercegovini upravo vulkanski bes.



Bio sam ubeđen da se neko zajebava. Srbi premrli od straha zbog mrtvačke glave na kapiji srpske ambasade? Dodik popizdeo zbog lobanje sa ukrštenim kostima, „najveće provokacije upućene Srbima od završetka rata do danas“?!



Rekao bi Bili Piton: „Ajde?“



Ja bih se, recimo, u čiča Dražin grob zakleo da su istu takvu mrtvačku glavu sa ukrštenim koskama tetoviranu na svojim silikonskim nadlakticama nosili oni mišićavi dizelaši iz humanitarnog udruženja Srbska čast, kad su se ono pre mesec dana Mili Dodiku pred nosom baškarili po klupama Narodne skupštine Republike Srpske. Ista takva mrtvačka glava, setiće se valjda gdekoji Srbin, vijorila se i kad su četnici nedavno na godišnjicu ulaska srpske vojske 1918. marširali Banjalukom: ista se mrtvačka glava, recimo, kliberila i na onoj crnoj zastavi što su je po Vlasenici nosili mladi srpski maturanti.



Ista se takva mrtvačka glava, uostalom, svakoga jula kliberi na zastavama, kokardama, šubarama, majicama, šoljama i ostaloj četničkoj galanteriji na štandovima vašara na Mrakovici, na obeležavanju godišnjice bitke na Kozari, ista se mrtvačka glava kliberi sa oznojenih majica utegnutih nad stomacima ocvalih četnika pod šatrama Kočićevog zbora na Manjači: video ih je i vojvoda Mile, morao ih je videti, sa istim tim mrtvačkim glavama svakoga augusta nazdravlja čokanjčićima mlake ravnogorske šljivovice.



Konačno, ista mrtvačka glava sa sve ukrštenim kostima preti sa zastava pripadnika Ravnogorskog pokreta Otadžbine Srpske, što se svake godine negde u ovo vreme Višegradom postrojavaju na obeležavanju godišnjice hapšenja neprežaljenog đenerala Draže Mihailovića. Kao što će pretiti i za koji dan, 13. marta, kad se u lepom, starom gradu Višegradu, „gde duboka Drina vekovima teče“, opet pod mrtvačkom glavom bude „ašikovalo s Dražom skoro svako veče“.



Pa ipak, sve ove godine nijednom se iz Banjaluke nije čulo da „jedan deo populacije želi incidente i ne želi normalizaciju odnosa u regionu“, niti se čulo da su mrtvačke glave „umobolan čin onih koji bi voleli da Srbija i Bosna i Hercegovina ostanu u večnom sukobu“. Đavo će znati zašto, ali nisu mrtvačke glave tada vojvodi Mili bile „provokacija upućena Srbima“, niti su mu „jasno govorile ko remeti mir i stabilnost u BiH i regionu“: nijedna ta lobanja s koskama nije bila „samo još jedan dokaz da Srpska nema šta da traži u BiH“, niti da je „u takvoj BiH sudbina srpskog naroda i Srpske potpuno neizvesna“ - čak ni kad su na lanjskom postrojavanju primati postrojeni pod mrtvačkom glavom fizički napali reportersku ekipu televizije N1.



Umesto toga, predsednik Srpske je tada - neće se vojvoda Mile setiti, davno beše, ima skoro cela godina - svečano izjavio kako „pripadnici Ravnogorskog pokreta kao heroji i spasioci Srpske imaju sva prava da paradiraju u nezavisnoj RS“, dodavši kako oni, pazi sad, „ne predstavljaju nikakvu bezbednosnu pretnju“. Predsednikovu izjavu overio je i MUP Republike Srpske zvaničnim saopštenjem kako „nema saznanja da su pripadnici Ravnogorskog pokreta Otadžbine Srpske počinili neko krivično delo“ i kako se „protiv njih ne vodi istraga“, ponovivši predsednikovu ocenu da „oni nisu pretnja nikome“.



Kako, međutim, ista lobanja sa kapije srpske ambasade, kad se ukaže u Banjaluci, Vlasenici ili na Kozari, nije nikakva poruka, niti bilo kome niti ikome? Kako, recimo, u etnički čistom Višegradu, tačno dakle na mestu najvećih četničkih pokolja nad Bošnjacima, četnička mrtvačka glava „ne predstavlja nikakvu bezbednosnu pretnju“, a ista takva četnička mrtvačka glava - sa sve natpisom „četnici“, da ne bi bilo nikakvih istorijskih nesporazuma - na kapiji srpske ambasade u Sarajevu na Sretenje, dakle tačno na Dan državnosti Srbije, iznenada postane i nedvosmislena poruka i bezbednosna pretnja? I to ne bilo kome i svakome, već samo „za Srbiju i za Srbe koji žive u Republici Srpskoj“?



Kako, u pičku materinu? Kako, kad su četnici - kako ono - „heroji i spasioci Srpske“? Kako, to ja ne razumem, četničkih mrtvačkih glava ne trebaju da se boje Bošnjaci u Višegradu niti igde u Bosni i Hercegovini, kako ih se ne boje Srbi na Manjači ili u Banjaluci - kako ih se ne boje u Republici Srbiji, gde je, šta bi rekao Vuk, zvanično rehabilitovana i crna zastava sa lobanjom i ruka koja ju je podigla - a isti Srbi, ista Republika Srbija i ista Republika joj Srpska premru od straha kad ista takva mrtvačka glava, u obe oči je j...., osvane na srpskoj ambasadi u Sarajevu?



Nije valjda da su četnici pretnja Srbiji, nije valjda da Srbi sa njima imaju neka ružna iskustva?

Biće, eto, da imaju, jer su - praktički istog onog istorijskog dana kad je četnička lobanja prvi put prestravila Srbe - iz Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske potvrdili da je Direkcija za promet naoružanja i vojne opreme RS-a pribavila sve potrebne saglasnosti i od kragujevačke Zastave naručila dve i po hiljade automatskih pušaka. „Nabava oružja je jedan od segmenata obuke i jačanja spremnosti policije da se suprotstavi raznim oblicima napada na javni sistem“, objasnio je novinarima predsednik Srpske Milorad Dodik.



Biće, rekoh, da je to, nema šta drugo da bude: četnička mrtvačka glava jeste, samo podsećam, „umobolan čin“ i „incident“ usmeren „protiv normalizacije odnosa u regionu“, „poruka za Srbiju i Srbe koji žive u BiH te „najveća provokacija upućena Srbima od završetka rata do danas“: ukratko, školski „oblik napada na javni sistem“. „U takvoj BiH sudbina srpskog naroda i Srpske potpuno je neizvesna“, rekao je tako vojvoda Mile, pa naručio šleper sa dve i po hiljade automatskih pušaka. Valjda zato - nema zbog čega drugog - da bi „sudbinu srpskog naroda“ napravio „potpuno izvesnom“.



Kad je to, uostalom, bilo da je naoružavanje Srba loše završilo, je li ijednom u vasceloj savremenoj istoriji zlo i naopako ispalo kad bi prečanskim Srbima iz kragujevačke Zastave stigao šleper automatskih pušaka?



(Portal Novosti)
online

User avatar
Femea
Propala kaladontašica 
Propala kaladontašica 
Posts: 25549
Joined: 24 Mar 2016, 17:26
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Femea » 27 Feb 2018, 00:30

Eh moj Dežuloviću, pitaš se kako, fino :plete

...tako što se zadrobi pi*ke i krompirače* pa da narod kusa prije izbora a i nakon :123
Prestala sam da se opterećujem moranjima i očekivanjima, bilo čijim, pa i svojim.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 01 Mar 2018, 10:43

NE POSTOJI SRETAN KRAJ : Zbogom učenje, živio Elon Musk!

Piše: Andrej Nikolaidis


Devedesetih je godina prošlog vijeka, u zlatno doba gada, u srpskoj i crnogorskoj štampi bila popularna teza o preimućstvu zaostalosti.

Tako je narod obavješten da, osim što su Srbi i Crnogorci – a Crnogorci su, i to smo obaviješteni, Srbi - etički superiorni, pa im je zli Zapad, iz osvete inferiornih, uveo, kako su to zvali RTS i Politika, „neopravdane i ničim zaslužene sankcije“, oni, Srbi i Crnogorci, dakle Srbi, i civilizacijski superiorni. Zašto? Zato što su civilizacijski zaostali.

Napredak je zlo. Naprijed je nazad. Nazad je naprijed. Oni iza, ti su ispred.

Između ostalih, o preimućstvu zaostalosti – doduše kao o „prednostima zaostalosti“, jer ne samo da je nazad ispred ispred, nego je i prednost u prednosti nad preimućstvom - nadahnuto je pisao i Dobrica Ćosić.

Dakako, oni koji mlate o svojoj superiornosti – jednako poljski skinsi, srpski akademici i koljači i djecoubice ISIL-a - obzanjuju problem koji imaju sa vlastitim osjećajem inferiornosti.

Posve drugi problem - a njihovi problemi po pravilu postanu i naši – imaju prvosveštenici napretka: ljudi poput Elona Muska.

On se, Elon Musk, osjeća toliko moćnim da se sprema biti ne tek Bog – nego Bogostvoritelj. Čovjek je osnovao kompaniju po imenu „Neuralink“ čiji je cilj, veli američki pregalac, stvoriti „Godlike“, dakle Bogu nalik ljude i svijet preurediti u mjesto za Bogove.

Šta Musk prodaje? Zasad ništa. A uskoro sve. Njegova je namjera da ljudski mozak spoji sa vještačkom inteligencijom. Takav čovjek bi znao sve što zna, ili može znati internet, pa bi u tom smislu, kao sveznajući, bio nalik Bogu.

Nije teško zamisliti kako će to ići. Kao i uvijek. Koliko para toliko muzike. Oni koji imaju platiće skuplje (recimo da će se zvati Gold, VIP, ili Eternal) pakete, pa će biti više Bogu nalik, dok će fukara, kao danas za smartfone, na trafici kupovati par deka pripejd Božije pameti za dva eura.

Bude li Musk uspio, a hoće, što ne bi, pokazaće se da je sirotinjski Bog slabije informisan i generalno sporiji i tuplji od bogataškog. Među ljudima će biti stvorene do sada neviđene klasne razlike, spram kojih će se ovo što danas imamo (1 vs. 99 % podjela) činiti kao ostvarena komunistička utopija. Jer podjela neće biti tek klasna, nego prije svega ontološka. Oni sa većim paketom biće superiorna bića u odnosu na pripejdaše. A svi će oni biti manje od insekta za one koji kontrolišu čitavu mrežu bogolikih ljudi.

Musk kaže kako će čovjek, ne bude li njegovog proizvoda, za vještačku inteligenciju biti ono što je kućna mačka za nas. Sa njegovim proizvodom biće potpuno drugačije: u odnosu na bogate Bogu nalik ljude oni siromašni će biti ono što su miševi za mačke.

Bude li Neuralink proradio, to će značiti zbogom učenju. Nema više čitanja i pamćenja – ako platiš, sve već znaš. Zbogom univerziteti. Zbogom muzički konzervatoriji. Zbogom slikarske akademije. Zbogom filozofijo.

Ako mene pitate, a ne pitate, Neuralink koncept preimućstva zaostalosti dovodi do krajnjih granica. Muskov čovjek neće biti nalik Bogu, nego svinji sa farmi za masovni uzgoj, prikačen, umjesto na korito, na vještačku inteligenciju, bez potrebe da bilo šta učini, bilo gdje ode, jer će sve što mu je potrebno, svako znanje, užitak i senzaciju primati od Muskove kompanije. Platićemo da budemo brojleri. Platićemo za preimućstva toga što više ne moramo biti ljudi.

Čovjek nije u preimućstvu ni kada je zaostao, ni kada je napredan. Ponekad pomislimo kako smo u prednosti – samo da bi koliko sutra završili pregaženi. Ovako ili onako, život će te samljeti i sve tvoje pobjede pretvoriti u prašinu. Žrtve istorije na koncu postanu svi: i oni koji istoriju trpe, kao i oni koji bi da je stvaraju.

Svijet se ne može mijenjati – ni na gore, kamoli na bolje. Da je bolji svijet moguć, do sad bi ga neko već stvorio. Imalo se kad. Intelektualce, inovatore, političare i sve ostale prodavače nade koji nude lijek za bolji svijet i bolju budućnost trebalo bi umakati u katran pa u perje – kao što su na Divljem zapadu činili sa šarlatanima koji su prodavali lažne ljekovite napitke. Najpoznatiji od tih lažnih ljekova danas znamo pod imenom coca-cola.

I zadnji tren prije nego Musk mozgove našeg, južnoslovenskog plemstva zaostalosti bude spojio na internet, oni će raspravljati o tome je li Njegoš bio Srbin ili Crnogorac, je li Bošnji bliži Turčin i Saudijac od Srbina, je li „Za dom spremni“ stari hrvacki ili ustaški pozdrav, je li Kosovo srpsko.

Ako u ovdašnjoj zaostalosti ima nekog preimućstva, ono leži u tome što naš kraj neće biti tragedija, nego urnebesna komedija.

„Sretan kraj“ je pleonazam. Kraj je sreća. Ali usranom se, čak ni uz pomoć svih muskova ovog svijeta, ne da do potoka.


(zurnal.info)

User avatar
Bla
i dva polipa
i dva polipa
Posts: 75774
Joined: 30 Aug 2013, 14:21
Location: Rodna grudva
Mood:
Has thanked: 1 time
Been thanked: 34 times
Contact:
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Bla » 01 Mar 2018, 13:18

Jes' a eto danas svi koji to požele mogu na MIT ili Harvard. :zv
Ne razumijem vala šta je od bezbroj pomenutih stvari tema, ili je sav taj sataraš poenta. :hm
ćućešćećemoćeteće samsijesmostesu
:back: :underage: :no_mobile_phones: :do_not_litter: :stew: :pizza: :smoking: :ok:

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 04 Mar 2018, 21:39

Laž kao politika

Tomislav Jakić, Novosti


Pamtite li još kako je hrvatska medijska scena, nema tome davno, na velika zvona izvijestila o ostavci nizozemskog ministra vanjskih poslova? I o tome zašto je ostavku podnio? Ne pamtite? Nije ni čudo. Jer ta je vijest u hrvatskim medijima, i to rijetkima, dobila tek marginalno mjesto. A postojali su, gledano s profesionalne točke gledišta, svi razlozi da bude tretirana kao udarna (što bi se danas reklo: breaking news). Ne zato što je Nizozemska izuzetno važna država, niti zato što je njezin ministar vanjskih poslova igrao neku istaknutu ulogu bilo u evropskoj, bilo u svjetskoj politici. Stvar je, naime, u tome što je odlazeći šef diplomacije, obrazlažući razloge što su ga naveli na takav korak, priznao i potvrdio kako je u vremenu u kojem živimo laž etablirana kao politika. Da bude posve jasno: ne govorimo o tome da se u politici laže, nego o tome da je laž pretvorena u politiku. A to je nešto nad čime bi se svi ljudi zdravoga razuma (koliko ih još ima), pogotovo svi pobornici istinske demokracije itekako trebali zamisliti.

Što se, dakle, dogodilo? U jeku političko-medijske histerije oko ruske agresije na Evropu koja samo što nije počela (pa je i hrabra Hrvatska poslala na rusku granicu svoje vojnike da brane ‘predziđe’ demokracije i civilizacije), šef nizozemske diplomacije Halbe Zijlstra izašao je u javnost sa senzacionalnim otkrićem. Prisjetio se kako je u lipnju 2006. bio u Moskvi (tada još nije bio ministar) i kako je u dači Vladimira Putina slušao razgovor u kojemu je ruski moćnik jasno iznio plan stvaranja ‘velike Rusije’ u koju bi ušle Bjelorusija i baltičke zemlje, a ne bi bilo loše da se tu uklopi i Kazahstan. Što bi bilo s Ukrajinom, ostalo je nedorečeno. Stvar kao naručena za Jensa Stoltenberga, glavnog tajnika NATO-a, i Washington koji se, usprkos predizbornim obećanjima Donalda Trumpa, nije odrekao hladnoratovske politike ‘obuzdavanja’ Rusije, šireći Atlantski pakt sve više prema njezinim granicama. I ta je izjava Nizozemca kotirala kao jedan od krunskih dokaza što govore o tome kakva je zapravo ruska politika, a ujedno odgovaraju i na pitanje zašto se Rusije treba bojati i zašto Zapad mora izdvajati sve više novaca za naoružanje (što dobrim dijelom dolazi iz američkih tvornica). Rusi iz za sada samo njima poznatih razloga ;) nisu poduzeli neke vidne ili velike napore da bi demantirali izjavu nizozemskog ministra vanjskih poslova.

Promatrač sa strane može tek pretpostaviti kako su ipak povukli, iza kulisa – naravno, određene poteze :obrve što su doveli do neočekivane ostavke i do još neočekivanijeg obrazloženja. Nizozemski je ministar, naime, priznao – na rubu suza - da je cijelu priču izmislio, dapače da u vrijeme kada je navodno slušao Putina kako iznosi svoj agresorski plan, uopće nije bio u Moskvi. I je li se sada netko ispričao Putinu? Ni slučajno. Upravo suprotno. :p Prihvaćajući ostavku svojega ministra (koji je po nekim standardima što očito više ne važe) dobrano osramotio ne samo njegovu vladu, nego i cijelu zemlju, nizozemski je premijer lakonski konstatirao (ne navodeći, naravno, nikakve detalje, ni dokaze) da Putinova politika posljednjih godina potpuno opravdava oprez u odnosu na Rusiju. :tjesi

To je samo najnoviji i – koliko je poznato – najdrastičniji primjer što dokazuje tezu da je laž pretvorena u politiku. Na političkoj se sceni uvijek, tu i tamo, lagalo, inscenirali su se čak i povodi za otpočinjanje ratova (poljski ‘upad’ u Njemačku, vijetnamski ‘napad’ na američki razarač u Tonkinškom zaljevu, iračka ‘proizvodnja’ oružja masovnog uništavanja). No uvijek se nastojalo da se laž sakrije, da se prezentira kao istina, pa bi se ono što se zaista dogodilo u pravilu saznavalo tek nakon nekoliko godina. Danas nije tako. Danas se laže bezobzirno i bezobrazno i onoga tko laže uopće nije briga hoće li njegova laž biti razotkrivena već za nekoliko dana, već sutradan možda. Jer, u svijetu premreženom modernim sredstvima komuniciranja što neupućenom pojedincu daju dojam da saznaje sve, šteta je napravljena već u roku 24 sata. Kako nema praktično nikoga tko bi mogao pratiti sve mainstream medije, sve tabloide, sve internetske portale i blogove, svatko se opredjeljuje za ‘svoj’ izvor informiranja i njemu vjeruje. Pa to otvara neslućene mogućnosti manipuliranja, a u osnovi je svake manipulacije – laž, ili u najmanju ruku svjesno prešućivanje bitnih elemenata istine.

Ljude se dovodi u poziciju da budu vjernici. :klanja Nameće im se logika po kojoj je nešto ‘takvo’ ne zato što postoje čvrsti i nepobitni dokazi za to, nego zato što ‘mi’ to kažemo. :cvike Na toj premisi funkcioniraju, barem do sada, sve optužbe o ruskom miješanju u američke predsjedničke izbore. Danas čelnici obavještajnih službi objave izjavu bez ijedne čvrste činjenice, samo s formulacijama tipa ‘uvjereni smo’, ‘sve upućuje na zaključak’, ‘najvjerojatnije’, ‘zaključujemo’, a sutra već neki član američkog Kongresa grmi s govornice: ‘Evo, sada je nepobitno dokazano!’ Kontrolirani, a navodno slobodni mediji u ‘slobodnom’ svijetu prenijet će riječi člana Kongresa, ‘ne zamarajući’ se formulacijama iz originalne izjave iz kojih jasno proizlazi da dokaza – nema. I to će se onda ponavljati iz dana u dan, dok svi ne počnu vjerovati i papagajski također ponavljati kako je rusko miješanje zaista dokazano. O ponašanju medija u vazalnim državama nema smisla trošiti ni riječi.

Ako slučajno negdje i ‘procuri’ nešto, što se ne uklapa u ‘sveto pismo’ zadane politike, to će što je brže moguće biti zaboravljeno (npr. snimak brutalnog smaknuća pukovnika Gadafija, ali i iskrenog ushita Hillary Clinton kada je o tome obaviještena, telefonski razgovor visoke dužnosnice State Departmenta koja s američkim ambasadorom u Kijevu dogovara tko treba postati ukrajinski premijer, govor američkog senatora McCaina koji na kijevskom glavnom trgu poziva demonstrante na rušenje legitimno izabrane vlasti itd., itd). Danas se, doduše, priznaje kako je u Libiji potpuni kaos, ali ‘ljudi su sretni, jer žive u demokraciji’, priznaje se da u Iraku nije pronađeno nikakvo oružje masovnog uništavanja i da u terorističkim napadima u toj zemlji dnevno ginu desetine ljudi, ali ‘svijet je mnogo bolji otkako više nema Sadama Huseina’. O Siriji da i ne govorimo. Osim, možda, jedne – najnovije – pojedinosti. Dnevno nas zasipaju vijestima o brutalnim napadima sirijske vojske na predgrađe Damaska, istočnu Gutu, što je u rukama pobunjenika (čitaj: džihadista). Uz podatak da je u tim napadima do sada ubijeno nekoliko stotina civila, uključujući djecu. To jest tragično i strašno, nema dvojbe. Ne govori se, međutim, o tome da iz istočne Gute pobunjenici raketama gađaju središte Damaska i da i tamo ima žrtava. Ne govori se o tome da džihadisti u Guti drže civile kao ‘živi štit’. A pogotovo se ne govori o tome da je u kampanji oslobađanja Mosula u Iraku ubijeno – prema nekim procjenama – čak do 11.000 civila. No, sirijskoj vojsci pomažu Rusi, a akcijom u Mosulu rukovodili su Amerikanci. Da, laž je postala politika.

Govoriti o Hrvatskoj u ovome kontekstu bilo bi gotovo smiješno, a tražilo bi trostruko više prostora. Tek, za završetak, jedan ovdašnji biser. Internetom, u raznim verzijama, i dalje kruži popis ljudi iz Hrvatske (uključujući autora ovih redaka) koji navodno imaju milijunske iznose eura na računima jedne austrijske banke. Iako je banka odmah demantirala, iako bi i svakoj budali trebalo biti jasno kako je riječ o nezgrapnom falsifikatu (jer svi računi završavaju na 00), i to je bilo dovoljno da tim papirom maše jedan saborski zastupnik kao ‘dokazom’. Dokazom čega? Pa samo toga da je laž pretvorena u politiku i da ta politika ima mnogo svojih i protagonista, ali i poklonika. Kod nas, baš kao i u svijetu. U žalosnom svijetu u kojem smo prisiljeni živjeti i u kojem čak ni vijest da je jedan ministar podnio ostavku jer je bezočno lagao, ne pobuđuje (više) gotovo nikakvu pozornost.

User avatar
Femea
Propala kaladontašica 
Propala kaladontašica 
Posts: 25549
Joined: 24 Mar 2016, 17:26
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Femea » 07 Mar 2018, 19:33

VIKTOR IVANČIĆ - Bilježnica Robija K.
Piše: Viktor Ivančić

Robi K. (IIIa)

Neko je zvonijo na vrata. Kad sam ja otvorijo pred vratima su bile dvije tete. Prva teta je rekla: „Dobar dan! Mi smo iz molitvene zajednice Rajske poljane! Širimo rič Kristovu! Imate li možda vrimena da malo popričamo?“ Ja sam rekao: „Svakako! Uđite, uđite…“ Onda sam ja tetama u kužini rekao da sidnu za stol i pitao sam: „Jestel za sokić?“ Druga teta je rekla: „Ma ne triba, fala lipa! Može samo po čašu vode!“ Onda je prva teta mene pitala: „A di su ti roditelji?“ Ja sam rekao: „Brzo će oni! Sad su malo zauzeti jer pošto se ovi čas jebu!“ Druga teta je cijuknila: „Šta rade?!“ Ja sam rekao: „Jebu se! Al biće gotovi za desetak minuta!“

Tete su sidile za stolom u kužini sa zinutim ustima. Plus su im isto bile i raskobečene oči. Ja sam dodao im po čašu vode. Onda sam ja isto sijo za stol i rekao sam: „I? Kakva je to rič Kristova?“ Prva teta je rekla: „Mi bi ipak sačekali da dođu roditelji!“ Druga teta je rekla: „Je, je, bolje da o tim stvarima pričamo kad su i odrasli tu!“ Ja sam rekao: „Okej, nou frks! Mislija san da ne gubimo vrime dok se oni jebu, al kako vi oćete!“ Tete su opet zinile sa ustima. Samo onda je na vrata od kužine uletila moja mama. Mama je držala pune kese u rukama i govorila je: „Pa ovo je zapopizdit, čoviče božji, nateglila san se ka magarica! Jebneliti spizu irudovu da ti jeben!“ Ja sam njoj rekao: „Nemoj beštimat, mama, imamo goste!“

Mama je pogledala u tete i rekla je: „O! Skužajte, nisan vas vidila…“ Prva teta je pridigla se iz katrige i rekla je: „Dobar dan! Mi smo iz molitvene zajednice Rajske poljane! Širimo rič Kristovu! Mislile smo da možda imate vrimena da malo popričamo!“ Mama je rekla: „Kako ne, kako ne… Samo da ostavin ove kese, taman san se vratila iz dućana!“ Druga teta je rekla: „A vaš sin nam je reka da ste se… nije važno!“ Mama je pogledala u mene sa turbo strogoćom. Onda je ona podviknila: „Robi! Sto puti san ti rekla da ne govoriš ljudima kako se jeben kad iden u spizu! Pa jel to tako teško za zapantit?!“

Ja sam snuždijo se i rekao sam: „Sori, mamac!“ Mama je rekla: „Nemoj ti meni sori! Nego prestani nonstop balit gluparije! Više mi je toga puna kapa!“ Onda je ona okrenila se prema tetama i pitala je: „Jeste za kavicu?“ Prva teta je rekla: „Ma ne triba, gospođo, dosta nan je voda!“ Mama je rekla: „Ma kako ne triba, saću ja nama stavit kavicu!“ Onda je mama spremila kese i stavila je na špaher kogomu da skuva kavicu. Mama je tetama doviknila: „Nemojte vi mog Robija obadavat! Otkad su in u školi udrili presing na vjeronauku, on stalno ide u kontru! Cili je u seksu, da oprostite, puna su mu usta kuraca i pičaka! Meni se čini da će se ta vjerska nastava dat na zlo!“ Druga teta je rekla: „A šta ćete, dica su to…“ Mama je rekla: „Nikidan je, kad su in na vjeronauku rekli da je goldun vražja naprava, napuva tries golduna i baca ih sa balkona ka balone! Došlo mi se ubit od srama!“ Prva teta se mrgodila: „A šta ćete, gospođo, dičja posla…“

Onda je moja mama donila kogomu sa kavom na stol. Ona je tetama sipala u čikare i sila je. Onda je ona pitala: „I? Kakva je to rič Kristova?“ Druga teta je rekla: „Pa možda bi mogli počet sa onin kad je naš Gospodin ujaha na tovaru u Jeruzalem, praćen svojin apostolima i sljedbenicima, a na vratima grada su ga dočekale mase oduševljenih vjernika…“ Mama je uletila: „Šta, baš je jaha na tovaru?“ Prva teta je rekla: „Je, je, na tovaru! Sveta zemlja je tad bila puna tovara! A oduševljene vjerničke mase su našen Gospodinu klicale i mavale su mu sa palminin granama…“ Mama je rekla: „Asti, šta je to zanimljivo! A da ipak sačekamo i mog muža, a? Bila bi živa šteta da ovo ne čuje!“ Druga teta je pogledala na uru i pitala je: „Oćel van muž skoro doć?“ Mama je rekla: „Ma saće on za dva minuta! U banju je! Uvik se ode otuširat posli jebanja!“

Tete su opet zinile sa ustima. Plus su im isto bile i raskobečene oči. Samo onda je na vrata od kužine ugibao moj tata. Tata je podviknijo: „Pa ovo je zapopizdit, čoviče božji! Na škodilaku je bilo pedalj rafe! Jedva san to ostruga, jebenliti rafu isukrstovu!“ Mama je njemu rekla: „Nemoj beštimat, mišu, imamo goste!“ Tata je okrenijo se prema tetama i rekao je: „O! Skužajte, nisan vas vidija…“ Prva teta je pridigla se iz katrige i rekla je: „Faljen Isus i Marija! Mi smo iz molitvene zajednice Rajske poljane! Širimo rič Kristovu! Navratile smo ako možda imate vrimena da malo popričamo!“ Tata je rekao: „Ma kako ne, kako ne… Skužajte šta san malo znojan i šporak, jerbo san riba škodilaka!“ Druga teta je rekla: „A vaša supruga nan je rekla da ste… ma nije važno!“ Tata je koljački se zapiljio prema mami. Onda je on podviknijo: „Mila, opet ti! Miljon puti san ti reka da ne govoriš ljudima kako se jeben kad iden prat auto! Oš više prestat sa tin, za gospu blaženu?! Pa koja ti je to baza?“

Mama je blekasto se keserila prema tetama. Onda je ona pitala: „Jeste možda za po feticu štrudela?“ Prva teta je rekla: „Ne triba, fala lipa, dosta nam je kavica!“ Mama je rekla: „Ma kako ne triba! Saću ja nama narezat! Ka cukar mi je ispa štrudel!“ Onda je mama odgibala do rerne da nareže štrudel. Tata je sijo za stol. Onda je on tetama utiho rekao: „Nemojte vi obadavat moju ženu! Otkad oni biskupi briju i drže mise na televiziji, ona nonstop udara kontru! Stalno su joj, da oprostite, puna usta vagina, penisa i orgazama! Neam blage oćul to moć podnit!“ Druga teta je rekla: „A šta ćete, šjor, ženska posla…“ Tata je rekao: „Nikidan me, kad je neki pop na televiziji tumačija da je pobačaj ubistvo, molila da joj napravin dite samo zato da ga može abortirat! Jel možete zamislit to ludilo? Ja mislin da će se ti vjerski program dat na zlo!“ Onda je mama došla sa pijatom i rekla je: „Evo par fetica štrudela, da se malo zasladimo uz kavicu!“

Onda je prva teta rekla: „Ništa se vi ne brigajte, moj šjor, sve je nama kjaro! Znamo mi tačno o čemu se radi!“ Druga teta je mašila se za štrudel i rekla je: „Ljudi izmišljaju svakakve šporkarije i gadarije samo da se otarase napasnika iz molitvenih zajednica!“ Prva teta je rekla: „Igzaktli! Ljudi kažu – ajmo smislit nešto masu gnjusavo i bolesno da spizdimo one pile iz molitvene zajednice i potiramo ih ća!“ Druga teta je rekla: „Neki čak guštaju! Režiraju cile prestave samo da uvale šta luđu brumu davežima iz molitvenih zajednica!“

Tu je za stolom u kužini uletila revijska tišina. Onda je moj tata pitao: „To ka vama?“ Prvoj teti je uletilo čudilo: „Šta ka nama?“ Tata je rekao: „Pa vi ste iz molitvene zajednice!“ Prva teta je rekla: „Bože sačuvaj! Mi smo iz inspekcije!“ Mama je zinila: „Kakve inspekcije?“ Druga teta je rekla: „Iz inspekcije koja kontrolira ko od građana ima doma televiziju, a ne plaća televizijsku preplatu!“ Prva teta je mumala štrudel i rekla je: „Ljudi nas obično ne puste priko vrata kad in rečemo ko smo! Al kad smislimo dobar upad, ne samo da nas puste, nego još popijemo kavicu i izimo fetu-dvi štrudela!“ Druga teta je dodala: „I plus toga obavimo posal!“

Tata je zaškarpunijo se ka grancigula. On je zarežao: „Kakvi posal?“ Prva teta je rekla: „Tijekom očevida kroz otvorena vrata smo sinjali da u tinelu imate lipu televiziju! A ne plaćate televizijsku preplatu! Znači, teški prekršaj!“ Onda je mama dreknila: „Šta bi plaćali preplatu, koji kurac?! Kad na televiziji nonstop vise nadbiskup Bozanić i njegova ekipa! To je za neizdržat šta oni drobe, svaka se žena osjeća ka štraca kad ih sluša! To je gora propaganda nego u Sjevernoj Koreji! Još samo fali da plaćamo šta nan peru mozak!“ Druga teta je rekla: „E znan, gospođo, tako svi seru po nadbiskupu, a onda na televiziji gledaju turske sapunice!“ Prva teta je zapiljila se u tatu i rekla je: „Ili rukometno prvenstvo!“

Mama je vrtila sa glavom i šapućala je: „Čoviče, koju spiku su nan uvalile, te Rajske poljane, te rič Kristova…“ Tata je nagnijo se unazad na katrigi i rekao je tetama: „Ne mogu virovat da ste nan se ka službene osobe lažno prestavile! Pa kakva je ovo država, za majku božju?!“ Prva teta se nakeserila: „Prevarantska!“ Druga teta je rekla: „Prilagođena strukturi stanovništva!“ Onda su tete dignile se iz katrigi. Prva teta je rekla: „Puno van fala na kavici i štrudelu, al mi bi sad pomalo tribale poć!“ Druga teta je rekla: „Čeka nas još i sastavljanje zapisnika!“ Onda je mama pogledala tatu i pitala je: „A šta ćemo mi posli ovakve prevare?“ Prva teta je rekla: „Vi se sad možete jebat!“
Prestala sam da se opterećujem moranjima i očekivanjima, bilo čijim, pa i svojim.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7762 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 15 Mar 2018, 10:22

VUK BAČANOVIĆ: Bošnjaci i Srbi, dokle smo, nakon svega, prispjeli?


Image

Živimo u vremenima najstrašnijih huškanja. Neko pametan bi ovoj konstataciji pravilno oponirao objasnivši da nema vremena koja nisu i vremena najstrašnijih međuljudskih huškanja u borbi za vlast i prevlast. Možda je osjećaj koji čini da razmišljamo na način da stvari nikada gore nisu stajale zapravo odbrambeni mehanizam da bi smo gajili lažna sjećanja koja daju vjeru u bolje sutra. Ipak, teško je sjetiti se vremena u kojima se stiče utisak da ništa osim huškanja nije preostalo.
Utoliko da ono guši svaki, pa i najmizerniji uspješni potez koji Srbi i Bošnjaci u BiH i regionu uspješno, kao vječni neprijatelji u miru, realiziju jedni protiv drugih. Ni to što neko, za neki sitni ćar, uspije nahuškati dio međunarodne javnosti protiv onog drugog, nema tolikog značaja. Na kraju se stiče utisak da nikada i nismo imali druge stvarnosti osim Srbske časti, Askera, militantnih povratnika iz Sirije, Noćnih vukova, raznih desetina i stotina hiljada ljudi koji se obučavaju za rat koji samo što nije i drugih bića iz spin mitova i legendi od čijeg uzgajanja najbolje žive oni koji ih i uzgajaju - profesionalni katastrofičari.

Užasni utisak da mi, Bošnjaci i Srbi, dva brata i dvije sestre od iste majke i oca zaista više nemamo ništa jedni s drugima osim užasnih i uvrjedljivih kulturoloških prispodoba jednih o drugima. Takmičenja ko će koga više povrijediti, uvrijediti i gurnuti mu prst u oko i to ne da ga iskopa nego da ovaj ozlijeđeni i dalje vidi koliko mu je oko krvavo. Jer uvijek se mora znati ko će od dva plemena istoga naroda više podsjećati na ove ili one ratnike iz prošlosti koji većinu te prošlosti nisu ratovali jer su od toga sami imali ikakve koristi, već zbog krupnih geopolitičkih pomjeranja u kojima smo uvijek bili tuđi pioni, a ne igrači.

A sebe i dalje ubjeđujemo da je graničar na braniku ispolitizovane religije - koja to najčešće i nije nego njeno najstrašnije uniženje i privid - jedini domet do kojeg možemo doći. Istovremeno, bilo kakvo razmišljanje o prevazilaženju tog statusa zamišljamo ili kao poniženje i potčinjenje onoga drugoga, ili u vidu nemogućeg povratka idealizovanog i, ispravno kritički gotovo nikada promišljenog, razdoblja socijalizma.

I šta sad? Francuski filozof Andre Gliksman koji je, u životu, često ispadao budala, ali barem nikada takvu mogućnost nije isključivao, napisao je davne 1985., da je za kretena svojestveno da nikada ne ostaje bez riječi, da je uvijek spreman da izgradi mišljenje na nečemu što ne poznaje, da suvereno govori o nečemu što mu je promaklo, da pretvarajući svoje lične opsesije u opšta načela na osnovu kojih sve objašnjava, u jednoj viziji svijeta pronalazi privilegovani instrument pomoću kojeg pristupa opštoj pameti.

I zaista, kao da je, vrlo često i sam bespametan, Glisksman napisao kratku filozofiju nakaradne istorije srpsko-bošnjačkih odnosa. I jedni i drugi mnogo pričamo. Manje-više gluposti i besmislice i stravične kretenizme. I jedni i drugi smo djetinjasto sujetni, narcisoidni i zločesti do granice da smo zbog ponavljanja svog glupog opšteg mjesta spremni izgubiti sve što možemo imati uz samo malo pragmatizma i popuštanja. Zbog opsesije iluzijama i lagarijama o istorijatu minulih klanja i (samo)uništavanja koje ljubomorno čuvamo i izgradnje načela na njima, sebi ništa nismo u stanju objasniti. Ni u kakvom svijetu, ni na kakvom podneblju živimo.

A pravimo se da znamo sve. Jer kakva je to vizija svijeta u kojoj sujetna dječurlija u civilizacijskom obdaništu ne bi znala sve o svijetu i svojoj ulozi u njemu. To ne bi bio lako objašnjiv svijet. Ne bi bio svijet uživanja u pakostima i besplodnim svađama oko toga ko je u istoriji bio jadniji i tobož. pravedniji i nadljudskiji. A sve da je to i zaista tako, a nije, šta bilo ko ima od pretvaranja takvog košmara u osnovni kulturološki obrazac? Neko će reći da smo mi Srbi i Bošnjaci naprosto takvi i da se tu ništa ne može učiniti i da bismo se prije pomirili kada bi nas neko neprestano nagovarao da budemo neprijatelji, nego na način da nam je odredio da moramo živjeti jedni sa drugima na način da jedni druge ne možemo adekvatno poniziti. Može biti, jer razmjere ludosti nikada ne valja potcijeniti. Ali i najluđi čovjek barem jednom mora pomisliti ko ima koristi od njegove ludosti.

Međutim, ovaj tekst nema za cilj da bude propovijed ili jadikovka. Politike se ne vode na osnovu simpatija i nesimpatija, iako je sa simpatijama lakše živjeti nego bez njih. Treba se zapitati da li u multipolarnom svijetu koji više uveliko ne nastaje, nego to već odavno jeste, naše različitosti više vrijedi okrenuti u zajedničku korist, ili zadržati stanje u kojem ćemo jedni druge daviti na obostrano slabljenje i propast? I kada to kažem ne mislim samo na Bosnu i Hercegovinu. Većina Srba i Bošnjaka živi u Srbiji i Bosni i Hercegovini i samo u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Zar umjesto politike utvrđivanja fizičkih i mentalnih granica i barijera ne bi bilo pametnije krenuti putem njihovog labavljenja, carinske i trgovinske unije koja bi nam omogućila da lakše dišemo i daleko bolje svoje interse zastupamo kako naspram SAD, tako i naspram EU i Rusije i Turske.

Zamislimo samo kolika bi se energija koja se trenutno koristi u međusobne svađe, optuživanja, opanjkavaja i uništavanja mogla iskoristiti u pravcu ekonomske, političke i kulturološke relaksacije. Zamislimo šta bi jedan okvirni srpsko-bošnjački sporazum značio za funkcionisanje PS BiH i na koji bi način povjerenje, radi zajedničke koristi, ubrzalo sve što nas usporava i vremenom smanjivalo toksično zlo koje zapravo dolazi iz samomržnje. Čovjek, pogledajmo istini u oči, uvijek kod drugoga najviše mrzi ono što mu najviše smeta kod njega samoga.

I šta bi značila ova vladavina razumne većine u BiH? Neku zavjeru protiv Hrvata? Nikako. Jer nam bilo kakvo održavanje toksičnosti nije u interesu. Upravo bi common sense savez dva brojnija naroda u regionu smanjio pritisak koji je proizlazio iz bošnjačkog straha od okruženosti, što bi Hrvatima omogućilo da uživaju sva prava na osnovu Washingtonskog i Daytonskog sporazuma, a svakako bi otvorilo vrata i za nove vrste unutarbosanskohercegovačkih i regionalnih sporazumijevanja.

Pretpostavljam da će glavna kritika na ovaj tekst biti da ni tekstovi, baš kao ni simpatije ne diktiraju politike. To je tačno. I sam autor ovih redaka je u životu prošao više preumljivanja, koja su uključivale sve moguće scenarije, od potpuno moguće, pa do poptuno nemoguće Bosne i Herceovine. Svi scenariji su i dalje mogući, mada mislim da onaj koji podrazumijeva povezivanje koja prevazilaze i samu Bosnu i Hercegovinu, odnosno dva najbrojnija slavenofona naroda u regionu, a čija se prošlost nikako ne da svesti samo na međusobna tlačenja i klanja, itekako scenario za koji se vrijedi zalagati.

Jedna lijepa priča iz naše nedavne ratne prošlosti kaže da kada su Crnogorci poslije bitke na Krusima 1796. vladiki Petru I Petroviću donijeli glavu Mahmut-paše Bušatlije, da ju vladika uzeo u ruke, zaplako se kao malo dijete i između ostaloga rekao: “Kada bi oni koji su u ovom dunjaluku znali čija je ovo glava, mnogi bi zaridao i u crno se obukao.” I tada je također rekao: ,,Ovu glavu, pod mojim prokletstvom, da čuvate, i da se niko ne usudi da je skrnavi.’ Vladika je znao da se radi o glavi potomka Ivana Crnojevića, osnivača Cetinjskog manastira i ona je i dalje u njemu sahranjena. Čini se da su, naizgled, varvarskija vremena sa sobom nosila daleko više ljubavi i poštovanja, čak i među neprijateljima, nego što je to danas većini zamislivo. Iako su nam mogućnosti za sve suprotno od neprijateljstva beskrajno veće.

Na početku je, barem, bitno iskreno pružiti ruku. I o tome počne pričati.

Piše: Vuk Bačanović

(Vijesti.ba)
online

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Socrates » 15 Mar 2018, 19:16

Evo, ne znam gdje bih stavio.

Saopstenje Studentskog Parlamenta Sarajevskog Univerziteta o Enveru Kazazu

Saopćenje Studentskog parlamenta objavjujemo u cijelosti.

Zaista je nepojmljivo, barem bi trebalo biti, da jedan akademski radnik, redovan profesor, sistemski vrši mobing nad studentima i kolegama profesorima, dakle sa čitavim kolektivom, što se konstantno stavlja pod tepih zaborava i izostanka reakcija. Pogađate naravno, radi se o profesoru Enveru Kazazu.

Mi smo ranije upozoravali i pokušavali institucionalno sankcionisati njegovo nepristojno i nekulturno ponašanje kako iza katedre, tako i u medijskom prostoru. Sada kada su na takvo ponašanje reagovale i njegove kolege profesori (žao nam je da im je toliko trebalo, te pozdravljamo ovaj čin građanske i akademske hrabrosti), nadamo se da će konačno njegovo ponašanje biti dovedeno u akademske okvire ili adekvatno sankcionisano.

Tako su, između ostalih, na društvenim mrežama ili u medijima reagovali akademik Abdulah Sidran, prof.dr. Sead Šemsović (rukovodilac Odsjeka za književnosti naroda Bosne i Hercegovine na
Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu), prof.dr. Sanjin Kodrić, prof. dr. Mirsad Kunić, doc. dr. Mirzana Pašić – Kodrić i mnogi drugi ugledni akademski radnici i građani.

Studentski Parlament je ranije imao nekoliko prijava studenata na njegove uvrede na nacionalnoj, vjerskoj, spolnoj, političkoj i mnogim drugim osnovama. Također, studenti tvrde da profesor Kazaz godinama na predavanja dolazi pod dejstvom alkohola. Skupina koja je posebno interesantna prof. Kazazu su lijepe studentice, koje nakon što ne pristanu da sa njim imaju "jaranski odnos" bivaju izvrgnute diskriminaciji tokom ispita, ali i javnim seksističnim uvredama kojima ih imenovani izlaže.

Nažalost, nakon što bi SPUS pokrenuo formalne korake, te studentice, ali i studenti, su se uglavnom povlačili u strahu od njegove, ali i omazde njegovih satelita koji su "vladari" iz sjene na Filozofskom fakultetu. Koliko drskost imenovanog profesora daleko seže govori i podatak da je našem ranijem predsjedniku Harisu Zahiragiću, nakon što je ovaj došao na Filozofski fakultet kako bi se upisao u knjigu žalosti i kako bi pomogao u organizaciji protesta nakon ubistva naših kolegica Selme Agić i Edite Malkoč, poručio da bi ga najradije poslao na Goli otok – vjerovatno zbog verbalnog delikta.

Pored te rečenice, profesor Kazaz je napao studente Filozofskog fakulteta jer razgovaraju sa njim. Naravno, on mu je znao i smio odgovoriti, ali kakav tretman mogu očekivati obični studenti kada je njihov tadašnji predsjednik to doživio.

Postavljamo javno pitanje da li je profesor Enver Kazaz pravi primjer mladim ljudima i kakvu poruku isti šalje? U ime akademizma, ali i svih onih koji su utkali svoj život, trud, rad i djela da Univerzitet u Sarajevu nastane i stekne određeni ugled, pozivamo rektora Univerziteta u Sarajevo prof.dr. Rifata Škrijelja i dekana Filozofskog fakulteta prof.dr. Muhameda Dželilovića da se javno očituju i intervenišu kako bi spriječili narušavanje ugleda ovoga fakultata.

Najavljujemo da ćemo preko svojih predstavnika u Senatu, Upravnom odboru i Odboru za etička pitanja Univerzitata pokrenuti proces utvrđivanje odgovornosti profesora Envera Kazaza za
kontinuirano kršenje pozitivno-pravnih, etičkih, moralnih i akademskih propisa, uzusa i uzansi. Također, najavljujemo da ćemo kao predstavnici studenata pokrenuti istu proceduru prema
resornom ministarstvu.

Na kraju, pozivamo i apelujemo na sve naše kolege studente, koji su imali i koji imaju negativna iskustva sa pomenutim profesorom, da sve potencijalne uvrede, pritiske, ucjene, diskriminacije, kao i ostala kršenja pozitivno-pravnih propisa od strane pomenutog profesora, ista prijave Studentskom parlamentu na e-mail: spus@live.com, poštom, putem protokola ili lično u kancelariji SPUS-a koja se nalazi u zgradi Univerziteta, Obala Kulina bana 7.

Naglašavamo da je SPUS u stanju zaštiti sve studente Univerzitata u Sarajevu i da nemaju potrebe za zabrinutošću. Očekujemo da će se o istom slučaju pored Rekotora i Dekana, oglasiti i sindikalna organizacija akademskih radnika na Univerzitetu u Sarajevu, ali i udruženja za zaštitu ljudskih prava.
. . . . . . . . .

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 15 Mar 2018, 19:22

To si mirne duše treb'o stavit u Greatest Shits :p

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Socrates » 15 Mar 2018, 19:26

Sto?

Ti nekad pros'o pored Univerziteta pa sazn'o od portira sve sto se tamo dogadja? :p
. . . . . . . . .

User avatar
Pasaga
Hadžija
Hadžija
Posts: 37666
Joined: 09 Dec 2012, 16:58
Location: NORDPOL
Has thanked: 2865 times
Been thanked: 2204 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Pasaga » 15 Mar 2018, 19:32

Mohr wrote: 15 Mar 2018, 19:22 To si mirne duše treb'o stavit u Greatest Shits :p
...plaho tukne na podg.zne muhe SDA ....
Ne obracaj mi se:
Lavlje_srce

"Ne uzimaj hranu iz tanjira brata svojeg, jer će oslabiti, i ma koliko te volio, tako slab ti neće biti od pomoći, i ostaćeš sam".

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Socrates » 15 Mar 2018, 19:38

Pa možete vi tvrditi sta hoćete i miješati politiku, ali treba čitati. Ja ne tvrdim ni jedno ni drugo. Objavio sam zvanično saopstenje zvaničnog studentskog tijela.

Evo, žena potpuno apoliticna.

"Povodom ovog slučaja doc. dr. Mirzana Pašić Kodrić, Kazazova bivša studentica, sinoć se oglasila prvo na svom Facebook profilu, gdje je navela da ne želi šutjeti više o svemu, a u izjavi za Faktor pojašnjava svoje stavove o Kazazu.

- Da, i ja i moja porodica žrtve smo Envera Kazaza! Ja sam ogorčena zbog svega ovog što se dešava... Užasava me ovo nasilje nad jednom ženom, majkom i trudnicom (suprugom Mahira Sokolije, op. a.) jer smo i ja i moja porodica prolazili kroz slične stvari, a i dalje prolazimo. Sad su mi se pokrenule sve traume koje se u meni talože godinama, još od vremena dodiplomskog studija na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Još kao studentica bila sam izložena seksističkim i muškošovinističkim ispadima Envera Kazaza, kasnije sam trpjela posljedice njegovog napada na mog supruga prof. dr. Sanjina Kodrića, a sav taj užas koji se dešavao našoj porodici trpjelo je i naše malodobno dijete, naš mali sin kojeg su također neki spominjali u svojim tekstovima i komentarima na kojekakvim portalima - kaže Pašić Kodrić.

Ona nadalje objašnjava neke od detalja Kazazovog odnosa prema njenoj porodici, ali i prema studentima i kolegama:

- Kad sam radila na Filozofskom fakultetu u Zenici, na mene je kao odmazda zbog sukoba Envera Kazaza s mojim mužem organizirana čitava hajka da sam doslovno morala pobjeći i napustiti posao, spašavajući svoje zdravlje i zdravlje svoje porodice, a o miru da ne govorimo jer su nam ga Enver Kazaz i pojedine njegove kolege i kolegice odavno uništili... Nema ovo nikakve veze s politikom kako to tvrdi Enver Kazaz, ja sam potpuno apolitična, to svi jako dobro znaju, politika me nikako ne zanima, niti me je ikad zanimala, tako sam sama izabrala i sretna sam zbog toga, ali jesam feministica, kako to pokazuje moj i književni i naučni rad i u BiH i u inostranstvu. No, i mene je Enver Kazaz ismijavao, ismijavao me i kao ličnost i kao spisateljicu, kao što ismijava i mnoge druge, i to na nastavi, pred svojim studentima i studenticama mog supruga, vršeći tako pritisak i na njega i na mene, iako sam autorica s međunarodnim književnim priznanjima. Iz samo njemu poznatih razloga, na svaki mogući način pokušavao je i dalje pokušava oblatiti mog supruga, a ja sam u svemu tome bila neka kolateralna šteta. Šteta su i studenti, a posebno studentice jer moraju trpjeti ovakva iživljavanja, a sad sam izložena i javnom pritisku jer me kojekakvi "navijači" Envera Kazaza vrijeđaju i prijete mi u porukama koje dobijam u svoj Facebook inbox.

Moj suprug je na to navikao, nosi se s napadima časno i dostojanstveno, ali mene sve ovo strašno pogađa, kao i naše dijete. Ovo je neizdržljivo i ovo mora stati, pa zato pozivam sve svoje kolege i kolegice, a posebno studente i studentice da se ne boje i da izađu javno i kažu sve što znaju o nasilju koje nad svojim neistomišljenicima i njihovim porodicama provodi Enver Kazaz ili bilo koji drugi profesor, šef, kolega, bilo ko, bilo gdje! Moj suprug tužio je Envera Kazaza zbog klevete i trenutno se odvija sudski proces na Općinskom sudu u Sarajevu, ali to je nikakva zadovoljština spram onoga što smo trpjeli i što trpimo svih ovih godina - kaže Pašić Kodrić.

Doc. dr. Mirzana Pašić Kodrić docentica je za književnost i književnost za djecu na Pedagoškom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, kao i bosanskohercegovačka spisateljica te članica Društva pisaca Bosne i Hercegovine, dok na Internacionalnom univerzitetu u Sarajevu (International University of Sarajevo) predaje bosanski kao strani jezik.

Studirala je književnosti naroda Bosne i Hercegovine, bosanski, hrvatski i srpski jezik i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gdje je i magistrirala, a na Fakultetu humanističkih nauka Univerziteta "Džemal Bijedić" u Mostaru stekla je doktorat. Bila je predavač i na nekoliko drugih domaćih i stranih univerziteta, objavila više naučnih radova i autorskih knjiga."
. . . . . . . . .

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 15 Mar 2018, 19:52

Socrates wrote: 15 Mar 2018, 19:26 Sto?

Ti nekad pros'o pored Univerziteta pa sazn'o od portira sve sto se tamo dogadja? :p
Ša'no mi prof.dr. Kodrić :D.

Zapravo, bračni (apolitični, dapače :bua ) par Kodrić :valja


Pa ti si stvarno veze s vezom nemaš!!! :tjesi

Post Reply

Return to “Mediji”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 13 guests