Kolumne

Televizija, štampa, internet portali.

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 175
Posts: 7854
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 15 Dec 2017, 12:19

Konc-dvorana Lisinski

Hrvoje Šimičević, Novosti


Potpunu mrklinu narušavao je plamsaj iz lampiona koji su osvjetljavali toponime masovnog zločina. Ispisani nazivi gradova, sela i cijelih područja u susjednoj zemlji, gdje su pripadnici hrvatske vojske devedesetih sijali smrt nad muslimanskim stanovništvom, bili su naslonjeni na stablo i razasuti po truloj mješavini zemlje i uvenulog lišća. Gotovo konspirativno i u tišini, nekoliko desetaka aktivista, novinara i običnih građana odazvalo se minulog ponedjeljka u poslijepodnevnim satima pozivu Inicijative mladih za ljudska prava.

- Ovdje smo da pokažemo da postoji solidarnost sa žrtvama koja je u suprotnosti s onim što su izjavljivale i kako su djelovale vlasti Hrvatske i Zagreba, a koje su izrazile solidarnost sa zločincima. Kao mladi ljudi i kao članovi Inicijative sramimo se da su takve izjave dolazile od strane predstavnika vlasti koje nas mogu samo sramotiti, kako pred vlastitim građanima, tako i pred međunarodnom zajednicom. Željeli smo pokazati da postoji i drugačije mišljenje - naglasio je Nikola Puharić, koordinator programa pomirenja u Inicijativi, ističući da hrvatske vlasti nisu u dovoljnoj mjeri osudile zločine za koje su odgovorni Hrvatsko vijeće obrane i Hrvatska vojska.

Komemoracija za žrtve održana je na zagrebačkom Trgu Francuske Republike, tik do bivše tvornice Kamensko, simbola pljačkaške privatizacije nekadašnjih društvenih poduzeća. Ključni doprinos u toj priči imao je Miroslav Kutle, pretvorbeni kriminalac i – kako ga je opisao Franjo Tuđmanzaslužnik za stvaranje neovisne Hrvatske, koji se već godinama od optužnica skriva u matičnoj Bosni i Hercegovini. Preko puta rasturene tvornice je prostrana ledina koja na svom sjevernom dijelu nosi ime prvog hrvatskog predsjednika, koje sadrži i nedavno donesena haška presuda. Tamo je imenovan kao predvodnik udruženog zločinačkog pothvata koji je rezultirao masovnim progonima nehrvatskog stanovništva, paleži, silovanjima, ubojstvima, koncentracijskim logorima i prizorima izgladnjelih logoraša, čiji izbezumljeni pogledi, smrznuti u reporterskim objektivima, više od ičega svjedoče o hrvatskoj agresiji na Bosnu i Hercegovinu.

Sat vremena prije opisanog događaja misnim je slavljem okončana cjelodnevna komemoracija za Slobodana Praljka, zapovjednika glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane. U prepunoj crkvi Svete mati slobode na Jarunu izvršena je prva faza beatifikacije čovjeka koji je, slušajući osuđujuću presudu u haškoj sudnici, ispio otrov iz bočice.

Sve je počelo u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski, gdje je održan središnji dio komemoracije za osuđenog ratnog zločinca. Od ranih jutarnjih sati pristizali su ljudi iz svih dijelova Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Događaj je organizirao Hrvatski generalski zbor, uz pomoć policije koja je blokirala dio prometa kako bi osigurala što slobodniji protok besplatnog prijevoza koji je omogućila gradska vlast Milana Bandića.

Unatoč očekivanjima javnosti i samih organizatora, pored Inine zgrade u vlasništvu MOL-a bilo je parkirano tek desetak autobusa, odakle ih je gradski prijevoz otpravljao u centar grada. U trenutku dok je ZET-ov autobus u pratnji policijskog motocikla prolazio preko Savskog mosta i pored Bandićevih fontana, veterani Hrvatskog vijeća obrane iz susjedne zemlje zbrajali su i oduzimali dane u borbenom sektoru, koje će naplatiti zahvaljujući novom HDZ-ovom Zakonu o braniteljima.

Na ulazu u Lisinski iz vanjskih zvučnika probno je intonirana službena državna himna, a sredovječni muškarci refleksno su zauzeli stav ‘mirno’. Među njima je bio i Dario Kordić, pravomoćno osuđeni ratni zločinac koji je pričao o vjeri i Bogu dok su mu prilazili oduševljeni sudionici komemoracije. U zgradu su ušli i ratni zločinac Mirko Norac, koji je vlastoručno ubijao civile, Josip Miljak, bivši predsjednik proustaške Hrvatske čiste stranke prava, Hrvoje Zekanović, saborski zastupnik HRAST-a, ekstremno desne stranke koja podržava Plenkovićevu vladu, premijerov savjetnik Vladimir Šeks, konvertit Zdravko Tomac, predvodnik šatoraške radikalizacije društva Đuro Glogoški, Željko Glasnović i ostala krema hrvatske krajnje desnice.

U predvorju Lisinskog dočekali su nas redovi za potpisivanje u knjigu žalosti. Strani i domaći novinari razgovarali su s posjetiteljima, koji su strancima davali umjerene izjave, dok su u društvu predstavnika hrvatskih medija relaksirano otpuštali politički ekstremizam i mržnju prema ‘podrivačima’ Hrvatske.

Iako su tamo bile i kamere televizija čiji su novinari zbog običnih pitanja o haškoj presudi danima podvrgnuti prijetnjama smrću, učesnici su pogledima tražili mikrofone HRT-a i Nove TV, medijskih predvodnika u širenju patriotske histerije nakon Praljkova samoubojstva. Osim tronutih anonimnih lica, izjave su dali Marko Perković Thompson, prvo grlo proustaške estrade, i Ante Nazor, agitpropovski monopolist na institucionalnu istinu o Domovinskom ratu. Dok je iz zvučnika dopirao komorni kič, Milijan Brkić, predstavnik HDZ-ovog ekstremističkog krila, novinarima je spominjao ‘viteza’, ‘heroja’, ‘čast’ i ‘svetost Domovinskog rata’.

U službenom dijelu komemoracije u trajanju od 45 minuta pred prepunom dvoranom na pozornici su se izmjenjivali govornici i glazbeno-kulturna društva, natječući se tko će dramatičnije opisati mučeničku narav ‘ljudine i heroja’. Miroslav Tuđman, sin Franje Tuđmana, spomenuo je ‘svjesnu racionalnu odluku gordog i ponosnog čovjeka, glasa naše i evropske savjesti’ koji pored samoubojstva nije imao izbora. Očev mu ministar kulture Zlatko Vitez ljubio je Praljkovu sliku i urlikao o čovjeku koji se ‘na dostojanstven način oprostio od svijeta’, pozivajući Matoša da se razračuna s vanjskim i unutarnjim neprijateljima Hrvatske. Predsjednik Hrvatskog generalskog zbora Pavao Miljavac prisjetio se pokojnikovih umjetničkih dostignuća, dok mu je podređeni general Stanko Sopta poručio da će ‘zore i sutoni Herceg-Bosne’ živjeti s Praljkom.

Svaki govor bio je popraćen burnim aplauzom u kojem su prednjačili uglednici iz prvih redova: HDZ-ovi ministri, ratni zločinci i profiteri u paradnim vojnim uniformama, pretvorbeni kriminalci, historijski revizionisti, lažovi i predvodnici medijskih hajki, arhitekti totalitarne vizije hrvatske povijesti, sadašnjosti i budućnosti, ukratko sami nosivi stupovi Tuđmanove Hrvatske. Među njima je sjedio i Velimir Bujanec, koji je tijekom programa koordinirao zaštitare i reportere Z1 televizije, pogledima locirajući ‘antihrvatske’ novinare.

U prostoriji se mogao osjetiti opori kondenzat ideološkog otrova, nanovo puštenog iz boce uoči predzadnjih parlamentarnih izbora. Iako je nominalno bila riječ o davanju počasti mrtvom generalu, kojemu to i nije bila želja, prizor je više nalikovao na svečani trenutak primopredaje javnog prostora u ruke histerične, fašistoidne desnice, koju sve otvorenije opslužuju instance izvršne vlasti, od Vlade do Ureda predsjednice. Njeni predstavnici iz HDZ-a, veteranskih udruženja, akademske zajednice, medija i estrade, fašisti u odijelima, haljinama i haljama, primijenjeni fašisti s optužnicama za vlastoručne likvidacije Drugih, umirovljeni fašisti koji dokolicu treće životne dobi krate nepismenim huškačkim priopćenjima, izjavama i presudama ‘etičkih’ sudišta… toga su ponedjeljka u Lisinskom predstavljali pravu sliku nadiruće srednje struje u Hrvatskoj.

Konačni blagoslov Majke Crkve uslijedio je dva sata nakon komemoracije. Na misi zadušnici za Praljka vojni biskup Jure Bogdan govorio je o nepravednoj presudi, neutemeljenoj na povijesnim činjenicama, plodu političkog suda koji je ucjenjivao i vršio pritisak na Hrvatsku, koju smo dobili zahvaljujući našim braniteljima i generalima, na čelu s dr. Franjom Tuđmanom. U prepunoj crkvi, gdje su brojni stariji građani bili prisiljeni stajati, Ljubo Ćesić Rojs, mjerna jedinica tranzicijske grabeži obučene u svečanu generalsku odoru, u prve redove je dovlačio Thompsona i nabrijane razbijače ćiriličnih tabli u Vukovaru.

‘Blago progonjenima zbog pravednosti, njihovo je kraljevstvo nebesko. Kako li su danas aktualne ove riječi i kako li ih još intenzivnije proživljavamo’, poručio je biskup Bogdan, iskorištavajući priču o Isusu, njegovom suđenju u Jeruzalemu ‘bez ikakve mogućnosti revizije procesa’ za povlačenje jasne paralele s presudom Praljku. U tome trenutku Božji čovjek primirio je kolektivna jecanja o nepravdi svjetovne presude, spomenuvši ‘Božji sud i pravdu’ kao konačni stupanj postupka koji je, za razliku od ‘ljudskih sudova’, poznat po svojoj apsolutnoj pravednosti i transparentnosti.

Ni riječi o žrtvama hrvatske agresije, ni spomena o suosjećanju prema njihovim stradanjima. Umjesto toga, prostor vjerskih rituala zaokružio je cjelodnevnu političku promociju ekstremne desnice, sav taj militantni duh hrvatstva, negaciju istine i svečano pretvaranje laži u opći društveni princip; operetni kič kao glazbenu podlogu za bešćutnost prema patnjama Drugih i slavljenje kulta smrti koji je na koncu obogotvorila podržavljena religija.

Nije, utoliko, sve viđeno bila samo komemoracija ‘heroju’ i samoubojici koliko iskrena HDZ-ova vizija buduće Domovine – generalna proba za naredni pokop hrvatske demokracije.
0

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 175
Posts: 7854
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 17 Dec 2017, 15:28

Eksploatator Skejo

Mašenjka Bačić, Novosti


Ljubav prema domovini ne iskazuje se poštovanjem njenih institucija i plaćanjem poreza i drugih računa. Domoljublje je to koje ustrajno već niz godina prakticira Marko Skejo, izvan države poznat kao ‘čovjek koji tvrdi da nije fašist, a nosi hitlerovske brčiće’, a kod nas kao veliki patriot, bivši branitelj i zapovjednik zloglasne IX. bojne HOS-a ‘Rafael vitez Boban’, čija je glavna osobina vikanje ustaškog pozdrava ‘Za dom spremni’ gdje god stigne. I tako, dok s jedne strane Skejo iskazuje domoljublje čak imenujući svoje tvrtke ustaškim pozdravom u različitim varijantama, s druge strane krši državne zakone i pravi dugove različitim blagajnama u državnom vlasništvu.

Jedan od najglasnijih hrvatskih apologeta ustaštva, čija je postrojba tokom i nakon rata otvoreno izražavala odanost poglavniku Anti Paveliću i NDH, istovremeno je naime i poduzetnik čije tvrtke godišnje obrću gotovo 40 milijuna kuna. Marko Skejo i njegova obitelj godinama su gradili betonsko carstvo kroz nekoliko različitih tvrtki. Njihova tvrtka Mikrosiverit – Za dom, koja ima 18 zaposlenih, u 2016. godini ostvarila je ukupni prihod veći od šest milijuna kuna. Tvrtka koju je Skejo nazvao Za dom prošle godine je ostvarila ukupni prihod od 1,6 milijuna kuna, a imala je pet zaposlenih, dok je tvrtka Alas za dom, u Skejinom suvlasništvu, imala prihod od 30 milijuna kuna i 28 zaposlenih.

Uz to što je 2012. godine Skejo bio na sedmom mjestu liste poreznih dužnika sa zavidnih 11,8 milijuna kuna duga, njegova tvrtka Mikrosiverit – Za dom je 2015. godine državi i različitim tijelima javne vlasti dugovala čak 5,5 milijuna kuna. To je bio samo dio sveukupnog duga od oko 20 milijuna kuna, koliko je ta tvrtka dugovala različitim vjerovnicima. Budući da je ta Skejina firma, koja se bavi eksploatacijom mineralnih sirovina u kamenolomu Parčić i posjeduje tvornicu kalcitnih punila Siverić, loše poslovala, zatražila je predstečajnu nagodbu u studenome 2013., pravomoćno sklopljenu u ožujku 2015. na Trgovačkom sudu u Šibeniku, čime je velik dio dugova izbrisan. Naime, donošenjem nagodbe državne tvrtke i tijela javne vlasti potpali su u skupinu vjerovnika čija su potraživanja prema Mirkosiveritu – Za dom otpisana u visini 30 posto sveukupne glavnice i kamata. Mikrosiveritu – Za dom je tako dugovanje smanjeno za dva milijuna kuna, koji su trebali završiti u blagajnama Republike Hrvatske.

HEP-u je Skejina tvrtka dugovala 402 tisuće kuna, Gradu Drnišu 380 tisuća kuna, Poreznoj upravi 94 tisuće kuna itd. No najveći dug prema državi bio je onaj u sporu koji je Mikrosiverit – Za dom izgubio nakon što ga je država tužila radi naplate nepripadajuće koristi nastale izvođenjem rudarskih radova bez rudarske koncesije na području polja Parčić kraj Drniša. Radilo se o iznosu većem od dva milijuna kuna, s pripadajućim kamatama, što je do 2015. godine naraslo na 4,6 milijuna kuna. Predstečajnom nagodbom Mikrosiveritu – Za dom oprošten je čak 3,1 milijun kuna tog duga. Tužba države se odnosila na period od 2004. do 2007. godine, ali čak ni to što Skejo nije plaćao eksploataciju Parčića nije spriječilo Ministarstvo gospodarstva da mu i 2010. godine izda koncesiju za eksploataciju na istom području na rok od 28 godina. Štoviše, ovog ljeta Povjerenstvo Vlade za raspolaganje nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske u dvjema odlukama, koje potpisuje ministrica gospodarstva i potpredsjednica Vlade Martina Dalić, Mikrosiveritu – Za dom odobrilo je i potpisivanje ugovora o pravu služnosti za eksploataciju mineralnih sirovina na šumskom i poljoprivrednom zemljištu u vlasništvu države na istom području.

Početak eksploatacije ovih polja u blizini Drniša dio je poslijeratnog privatizacijskog košmara koji ni danas nije razriješen. Kada je podignuta kaznena prijava protiv Mikrosiverita – Za dom 2008. godine, tadašnja direktorica tvrtke Jadranka Bukarica, koja će kasnije biti nositeljica liste Hrvatske čiste stranke prava za Drniš na lokalnim izborima, kao prvooptužena je tvrdila da je ta tvrtka pravni sljednik siveričkog Rudnika mrkog ugljena, koji je dozvolu za eksploataciju mineralne sirovine, tj. kalcita, dobio još 1969. godine od ondašnje države. ‘Kamenolom je otvoren 1971. godine, a koncesiju je dobila tadašnja Hidroelektra’, objašnjavala je Bukarica. Tri godine kasnije Marko Skejo objasnio je medijima kako je 1990-ih kupio Hidroelektru i povezanu tvrtku Mikrosiverit d.d., čiju je imovinu preuzeo. Hidroelektra je spominjana i u sumnjivoj privatizaciji Hidroelektrane Roški slap.

No iz Ministarstva državne imovine nismo dobili detaljnija pojašnjenja o tome kako je došlo do privatizacije Hidroelektre i njene tvrtke kćeri Mikrosiverit, već samo šturi odgovor iz Centra za restrukturiranje i prodaju (CERP) koji još drži mali udio u Mikrosiveritu d.d.

‘CERP kao zakonski zastupnik imatelja dionica Republike Hrvatske, manjinski je dioničar Društva te nije ovlašten davati informacije o poslovnim odlukama Društva, a koje su u nadležnosti Uprave, Nadzornog odbora i Skupštine Društva. Sukladno navedenome, upit u svezi traženih podataka, a koje ste zatražili od CERP-a, predlažemo da uputite Upravi Društva’, stajalo je u dopisu CERP-a. Upit smo poslali tvrtki Mirkosiverit d.d., čija je e-mail adresa identična onoj tvrtke Mirkosiverit – Za dom, no odgovor nismo dobili.

Prema podacima iz sudskog registra, Mikrosiverit d.d. osnovao je 1997. godine Hrvatski fond za privatizaciju, a u Nadzornom odboru bila je i Natalija Trogrlić, kći Marka Skeje. Nakon dvije godine Mikrosiverit je osnovao tvrtku kćer Mikrosiverit – Za dom, a glavna osoba za zastupanje bila je Jadranka Bukarica koja je do ove godine bila članica uprave. Tri godine kasnije tvrtku preuzima Natalija Trogrlić, a 2008. njen brat Domagoj Skejo. Iz Ministarstva državne imovine nismo dobili ni odgovor na pitanje zašto je Mikrosiverit d.d. osnovao 1997. tvrtku Mikrosiverit – Za dom te za koji iznos ju je 2001. godine prodao Skeji. Mikrosiverit d.d. danas nema zaposlenih, a u spomenutoj predstečajnoj nagodbi od Mikrosiverita – Za dom potraživao je 102 tisuće kuna.

Inače, među vjerovnicima Mikrosiverita – Za dom našli su se i sam Marko Skejo, njegov sin Domagoj i Jadranka Bukarica. Njihov dug je namiren na način da im je potraživanje pretvoreno u poslovne udjele čime su nakon predstečajne nagodbe, u kojoj se tvrtka riješila dugova prema državi, oni zadržali vlasništvo nad tvrtkom. Poznat je to recept provođenja predstečajnih nagodbi.

U drugoj skupini vjerovnika, kojima je umanjen dug za 40 posto glavnice i kamate, našli su se i Ljiljana Skejo s ukupnim dugom od 302 tisuće kuna, Skejina kći Natalija Trogrlić s 407 tisuća kuna, njen suprug Božo Trogrlić s 1,4 milijuna kuna, ali i druge tvrtke u kojima je Skejo imao poslovne udjele: Za dom je potraživao 159 tisuća kuna, a Alas za dom 24 tisuće kuna.

Skejo je, kako vidimo, uspješno posušio dugove prema državi, zadržao tvrtku unatoč bankrotu i još od države dobio koncesiju do 2038. godine, iako to nisu bili jedini njegovi problemi s dugovima i sa zakonom. Skejo je 2015. zbog tvrtke Alas za dom osuđen zajedno sa svojim zetom Božom Trogrlićem zbog ‘ostvarivanja nepripadne materijalne koristi u velikom iznosu’. Proglašen je krivim jer je od 2008. do 2013. godine kao član uprave tvrtke Alas za dom uz pomoć Bože Trogrlića, izvršnog direktora za prodaju betona, izvukao milijun kuna prevarivši svoje partnere iz Austrije. Nakon što je nova uprava te tvrtke otkrila manjak novca, Skejo je do podizanja optužnice vratio najveći dio.

Prema presudi koju Novosti imaju u posjedu, spomenuti dvojac taj novac – precizno 1.013.581 kunu – dobiven od prodaje betona, nije polagao na račun ili u blagajnu tvrtke Alas za dom, već ga je Skejo zadržavao za sebe. Zbog toga je na Županijskom sudu u Splitu osuđen na uvjetnu kaznu od godinu dana zatvora. Zanimljivo je pritom kako Skejo nakon suđenja nije platio ni troškove kaznenog postupka u iznosu od 17.447 kuna sve do ovršnosti, nakon čega je krenuo obročno uplaćivati novac. Na presudu se nije formalno žalio, iako je još za trajanja suđenja, prilikom otvaranja kontroverznog spomenika IX. bojni HOS-a 2014. godine u splitskoj ulici iz koje je ta ista postrojba 1990-ih trajno izbacivala ljude iz njihovih stanova, održao govor u kojem je, između ostalog, rekao da u Hrvatskoj danas vlada nepravda te je izrazio nadu u uređenije i pravednije društvo.

Stvar je vjerojatno u tome da ga je hrvatsko pravosuđe, uz spomenutu presudu, osudilo još dva puta zbog gospodarskog kriminala. Na Općinskom sudu u Splitu Skejo je zbog djela protupravne naplate 2004. osuđen na kaznu od pet mjeseci uvjetno, a potom je 2008. godine na Općinskom sudu u Šibeniku osuđen na deset mjeseci uvjetno zbog kaznenog djela utaje poreza. Novosti su tražile pristup svim tim sudskim predmetima, no omogućen nam je uvid jedino u opisanu presudu Županijskog suda u Splitu. Sa šibenskog Općinskog suda odgovoreno nam je da uvid ne možemo dobiti jer je prošlo vrijeme rehabilitacije, dok na Općinskom sudu u Splitu, kako tvrde, nisu mogli pronaći presudu. :valja Prema podacima iz dostupnog nam sudskog spisa, Skejo je umirovljeni automehaničar s mirovinom od sedam tisuća kuna, vlasnik je kuće površine 240 metara četvornih u Splitu i osobnog vozila BMW M6. Skejo i njegova obitelj uz kamenolom i tvornicu posjeduju i spomenute tvrtke. Tvrtku Alas za dom Skejo je osnovao 2002. godine zajedno s austrijskim partnerom Wernerom Sturmom i danas je ona u vlasništvu austrijske tvrtke Alas Baustoff Holding GmbH i tvrtke Za dom obitelji Skejo.

Tvrtku Za dom, sa sjedištem u Splitu, koja se bavi proizvodnjom betonske smjese, Marko Skejo osnovao je 1999. godine. Tu je tvrtku nakon nekog vremena prebacio na kćer, a ona potom 2012. na svog brata Domagoja. Poslovanje je posljednjih godina raslo pa je Za dom, koji je 2015. imao prihode od 720 tisuća kuna, u 2016. imao već 1,6 milijuna kuna. I ta Skejina tvrtka ima dvije koncesije. Prva je ona za eksploataciju tehničko-građevinskog kamena na eksploatacijskom polju Medovača koju joj je 2012., a na razdoblje od deset godina, izdao Ured državne uprave u Splitsko-dalmatinskoj županiji. Druga je koncesija za zauzetu površinu odobrenog eksploatacijskog polja Medovača, izdana od istog ureda za razdoblje od 2002. do 2025. godine.

Iza Marka Skeje je i niz ugašenih tvrtki. Skejo je bio i član uprave tvrtke Renofix Siverić za proizvodnju žbuke koja je 2012. završila u stečaju, vlasnik obrta Za dom koji je odjavljen 2000. godine i član uprave tvrtke MB Ceming za proizvodnju betona koja je brisana 2012. godine. Bio je, nadalje, član nadzornog odbora Poljoprivredne zadruge Uzdanica, brisane 2016., i zadruge Ruža koja se bavila trgovinom na veliko žitaricama, sirovim duhanom, sjemenjem i stočnom hranom te popravkom motornih vozila, a koja je brisana 2002. godine.

Skejina kći Natalija Trogrlić danas je jedina članica uprave tvrtke Getriba za trgovinu i usluge, koja je u blokadi. No zato je sin Domagoj, uz to što je prisutan u Mikrosiveritu – Za dom i tvrtki Za dom, vlasnik tvrtke Slobodan prolaz za proizvodnju osvježavajućih pića, koja je prošle godine poslovala s malim gubitkom i godinama nije imala zaposlenih. :ples Bio je i član uprave tvrtke Aricam Siverit za proizvodnju cementa do njenog gašenja 2012. i kratko vrijeme tokom 2015. godine član uprave tvrtke No name za istraživanje i eksploataciju mineralnih sirovina.

I dok Marko Skejo svojim proustaškim istupima figurira u javnosti kao jedan od glavnih klaunova hrvatskog revizionizma, njegovo splitsko-drniško betonsko carstvo obrće na desetke milijuna kuna godišnje, uz svesrdnu pomoć države koja mu dodjeljuje unosne koncesije i suši višemilijunske dugove, a nezakonito poslovanje sankcionira kaznama koje i nakon trećeg slučaja ostaju samo uvjetne. :hrvatska
0

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 175
Posts: 7854
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 20 Dec 2017, 20:23

Klinička slika

Ljubomir Živkov, Istinomer.rs


"Ako Vučić ne pobedi na izborima, Srbija ne treba ni da postoji!“ Ovako glasi lektorisana, skraćena izjava koja se pripisuje Aleksandru Vulinu; niko ga nema snimljenog u paracivilnoj crnoj jakni kako ovo izgovara, nego je to osvanulo na tviteru, gde znalci i zlonamernici mogu štošta i da podmetnu, ali ako je i to u pitanju, ipak se vodilo računa ko bi ovako nešto mogao da sroči; tabloidi su vidim vijali ministra odbrane da to potvrdi ili porekne, ali je potonji ostajao dalek, poput sreće, lepe samo dok se čeka, a ja verujem da znam i zašto se Vulin odlučio da glumi Rubljova: nisam to rekao, ali bi mi služilo na čast da jesam, nakon svega što je predsednik učinio, i za Srbiju, i za mene, i za tetku, čiji su identitet i spokoistvie sačuvani, i zašto bih sad trčao da demantujem nešto sa čime se u dubini svoje duše malo je reći slažem?!

Marković Dragan, zvani od botaničkog milja Palma, :valja dobitnik je neverovatne nagrade „Najevropljanin godine“ koji istrajno dodeljuje neverovatna i za mene nepojmljiva Evropska kuća, sa adresom na Čukarici. Držim da ono što ne može opstati u jeziku ne može biti istinito, ne može biti stvarno: imenice nisu baš dušu dale za poređenja, Naj-Evropljanin! Evropljani su u jeziku svi isti, ne tek ravnopravni, i kako se sada nad svim žiteljima starog kontinenta uzneo gorostasni Jagodinac?! :D. Palma je šampion samo za ovu godinu, ali ne znam je li šampion Srbije, Evropske unije, ili zemalja koje će 2038. biti na korak da bude primljene u porodicu evropskih naroda.

Čak mi se ne da ni da ulazim u živopisni životopis laureatov, šta je sve preduzeo i šta je sve kazao, a što ga ne preporučuje ni za kakvu nagradu koju ne dodeljuje lično njegova opština i lično njegova partija, ili lično njegov bokserski klub! Meni je bila i ostala neshvatljiva sintagma „Evropska kuća“, nisam nikad smogao snage ni da internetu pogledam kako Kuća samu sebe vidi i šta o sebi tamo peva Image - to je kuća koja postoji u Evropi?! Ne verujem da se to hoće reći, jer je i moja kuća u Farkaždinu evropska kuća, 2023. proslaviće sto godina otkako je uknjižena i ovekovečena u katastru Kraljevine SHS. Verovatno se hoće reći da je Evropska kuća zdanje iz kojeg ćemo biti povedeni u Evropu tj. Evropsku uniju (kao što je u toj i toj kući odlučeno da se podigne ustanak protiv Turaka ili protiv Trećeg rajha). Ili je tvorac ove neverovatne kovanice hteo reći da je Evropska kuća sigurna kuća za sve našijence koji ljube Evropsku uniju, ali i za stanovnike EU ako ih tamo neko diskriminiše, zlostavlja, proganja ili reketira? Ne znam, eto priznajem, ni šta je Evropska kuća, ni šta je Najevropljanin godine, pa možda ne treba ni da se čudim što je nagrađen g. Palma: možda je tek sada sve baš na svom mestu. Image

Najevropljanin 2017. se u Beču uzrujao što je ugledao ljubavni, a možda i bračni muški par. Nije ih video uživo, nego na semaforu, ali je od pošasti utekao u susedni becirk i tamo tražio semafor na kome bi bili muškarac i žena, kao kombinacija koja jedina donosi sebi porod, a državi natalitet; pošto takvog semafora nije bilo, jer su heteroseksualci izašli iz mode i saobraćajni dizajneri neće ni da ih crtaju za semafore, Najevropljanin je našao običan prelaz sa zebrom neodređenog pola i prešao preko nje! To nije snimao nikakav paparaco, nego to ponosito i levo i desno prepričava sam počinilac, blistajući od zadovoljstva što je toliko pronicljiv, ponosit i dosledan.

&

U Skupštini me niko ne predstavlja pa bih smatrao nepristojnim i da gledam šta se tamo zbiva; ipak sam načuo da je vladajuća partija priredila dosad neviđeni šou gde svaki bogovetni njen poslanik izlazi sa svojim domaćim zadatkom „Kako je prethodna vlast upropastila ionako doduše upropašćenu zemlju“, pokazujući mrskoj i sve malodušnijoj manjini da možda nikad više niko od njenih neće ni dobiti reč. Predsednica Vlade je svejedno kivna i na tu bespomoćnu opoziciju, ali i na medije, kao na dve subverzivne i saboterske skupine zbog kojih Vlada nema ni približno onoliko uspeha koliko svojim trudom zaslužuje.

Uprkos Vladi nesklonim medijima, i uz nos opoziciji, u Nišu je više nego svečano otvoren Klinički centar, zašto kažem više nego svečano, zato što bi se u vreme kad je Vučić bio premijer tu pojavili samo on i njegov Zlatibor (i ovako se kroz još prazne bolničke sobe i operacione sale orilo veselo „Zlatibore, pitaj Taru!“, naši izabrani predstavnici tepaju svi jedni drugima, oslovljaju se sa „Ana“, „Bato“, „Zlatibore“, to je bratstvo i jedinstvo o kakvom Tito i njegova klika nisu mogli ni da sanjaju), u Nišu je tik uz predsednika Republike bio građanin Bosne i Hercegovine, Dodik Milorad, zvani naravno Mile, da ne znam ko je mislio bih da je Vučićev telohranitelj. Đeneral Senta koji je čuvao i sačuvao Slobu nije se nikad toliko lepio za štićenu osobu, koliko se ovaj stranac pribija uz našeg vladara, nema svečanosti bez Mileta, nastupa svuda kao da je pomoćni ili rezervni predsednik Srbije.

U Nišu se za divno čudo ukazao bračni i poslovni par Nikolić, Dragica i Tomislav. Zaboravljeni i prežaljeni velikan dobio je izgleda čak i reč, zahvalio je vlasnici dobrotvorne udruge „Dragica Nikolić“ što je deo neznano od koga sve dobijenog novca plemenito poklonila graditeljima Kliničkog centra; pošto se njegov odmetnuti posinak zaneo kujući u zvezde nemačku i američku opremu u novom centru, rukovodilac Nacionalnog saveta i Visokog komesarijata za saradnju sa Rusijom i Kinom dobacio je da zahvalnost dugujemo i Kinezima. Lično ja ako bih već dopao bolničke postelje voleo bih da bolnica ima jedno krilo i sa besplatnom akupunkturom, a u kantini da pravi Kinezi pripremaju piletinu sa slatkokiselim sosom i piletinu sa medom i limunom. Vrli suprug dobrotvorke Dragice nije pomenuo doprinos Rusije izgradnji Kliničkog centra, a Rusi su isto u njegovom službenom delokrugu: možda su više usredotočeni na Srpsko-ruski humanitarni centar koji nikako da preraste u Veliku Humanitarnu Ambasadu, a zašto ne u i Rusku kuću! Ako imamo, legalno, Evropsku kuću, koja razmetljivo deli titule, zašto da nemamo i Rusku? :cudi

Radi se vredno, premda sporo, i možda uz smetnje zna se odakle, na tome da gumanitarnyi centr dobije diplomatski status, ali kad se to desi moramo i mi u Rusiji da izgradimo Rusko-srpski humanitarni centar, jer je reciprocitet u samome srcu diplomatije. Sa Rusima smo potpisali toliko povoljnih sporazuma i ugovora, povoljnih po nas, da mi je ne jednom bilo žao ruskog naroda, i ruskog čoveka koji svu dobrotu i širokogrudost ruskih političara i rukovodilaca kompanija mora da plati, a nema, kao ni mene ovde, za šta ruski hrt da ga ujede.
0

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Reactions: 1257
Posts: 71340
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 11 Jan 2018, 15:34

SAVRŠENI, ILI ZAVRŠENI KRUG DRAGANA ČOVIĆA: Čović je toliko brzo vodio BiH u Brisel i Washington, da nije ni primijetio da je završio u Moskvi i Sibiru!


Image

Piše: SENAD AVDIĆ

Kada se na Božićnom prijemu kojeg je krajem prošle godine organizirao Dragan Čović, predsjedavajući Predsjedništva BiH, od inozemnih diplomata pojavio samo ruski ambasador u Bosni i Hercegovini Peter Ivancov, to je ocijenjeno kao "nedvosmislena poruka" koju su organizatoru, Čoviću, uputili oni diplomati koji su propustili odazvati se na njegov poziv. Međutim, koliko je indikativno bilo prisustvo Ivancova, isto toliko je bila znakovita "izočnost", nedolazak, Ivana Del Vechija, veleposlanika Hrvatske u BiH. Del Vechia, dugogodišnjeg karijernog diplomatu, isto večer moglo se vidjeti na Božićnom koncertu kojeg je u sarajevskom Narodnom pozorištu upriličilo Hrvatsko kulturno društvo "Napredak".

U diplomatskoj komunikaciji i praksi neodazivanje stranih diplomata na važne društvene i državne događaje u zemlji u kojoj su akreditirani tretira se kao čin koji nije samo u sferi nepristojnosti i (ne)kulture, nego i ozbiljan skandal. U slučaju bojkota Čovićevog domjenka očito se radi o nečemu drugom- čitkoj, preciznoj poruci, prije svega evropskih i drugih zapadnih zemalja upućenoj Čoviću i onom što on i njegova politika danas reflektiraju. Hrvatski veleposlanik samo je slijedio primjer drugih u BiH akreditiranih diplomata iz zemalja članica Evropske unije, koji su prešutno, ali čvrsto, stvorili nevidljivi diplomatski koridor oko predsjednika HDZ-a. "Čović je izgubio povjerenje naše diplomacije kao nevjerodostojan i nepouzdan partner i sljedeći koraci će ići prema njegovoj potpunoj izolaciji", kazat će ovih dana u neformalnom razgovoru ambasador u BiH jedne velike i važne evropske zemlje.

BRZIM PREKO HERCEGOVINE

Desetak dana ranije različito se komentirao, u BiH, ali i Hrvatskoj, nedolazak Dragan Čovića (kao i bilo koga dužnosnika HDZ BiH) na komemoraciju osuđenom ratnom zločincu Slobodanu Praljku u Zagrebu. Ono što je uglavnom promaklo je to da se samo dva dana prije tog događaja Čović u Sarajevu sreo sa američkim povjerenikom za Srednju i Jugoistočnu Europu Brianom Hoyt Yeeom i vrhom američke diplomacije u BiH. Koliko je taj, svjedoci kažu vrlo neprijatan razgovor utjecao na Čovićevo nepojavljivanje na komemoraciji Praljku, teško je spekulirati, ono što je vidljivo jeste da je nakon njega bitno "spustio loptu" i omekšao retoriku glede haških presuda. (Isto se može reći i za "naglu" promjenu retorike i ponašanja državnog vrha Hrvatske) Nije uopće čudno što su čak i hrvatski državotvorni novinari nakon što je ambasador Yee nedavno pomenuo "korumpirane političare u BiH, koji ometaju proces reformi", odgonetnuli da je ciljao na lidera HDZ-a.

A sve je sa Draganom Čovićem i njegovim međunarodnim ugledom i proevropskim statusom samo prije dvije godine izgledalo potpuno drugačije. Sredinom februara 2016. kada je u Briselu predao zahtjev za prijem Bosne i Hercegovine za ulazak u EU, Čović je stihijski raspirivao nerealan, ali u osnovi neškodljiv optimizam. "Sredinom naredne godine otvorit ćemo pregovore sa EU, a do kraja 2017. preteći ćemo Srbiju i Crnu Goru na europskom putu", najavljivao je Čović, dok je oko njega nebo nad Mostarom parao raskošan vatromet. "BiH je u Draganu Čoviću dobila svog Roberta Schumana", euforično je svog nekadašnjeg stranačkog šefa promovirao profesor mostarskog Filozofskog fakulteta Zoran Tomić. Propagandni strojevi (ipak je Čović doktor strojarstva!) u Mostaru i Zagrebu patentirali su ispraznu mantru prema kojoj su Hrvati jedini u BiH "promicatelji europskih vrijednosti", za razliku od Srba oslonjenih na Rusiju i Bošnjaka koji su se predali u naručje Turske.

Svako ko išta zna o tehnologiji i medotologiji evropskih integracija, odnosno iscrpljujućoj dinamici pregovora sa EU, Čovićev galopirajući, neosnovani optimizam odbacivao je kao besmislicu. Jedino je dilema bila da li se kod člana Predsjedništva BiH radi o elementarnoj neupućenosti i nesnalaženju, ili svjesnoj igri poznatoj kao "pila naopako" zasnovanoj na brutalnoj razlici između proklamiranog i suštinskog. Tu je dilemu precizno prozreo, otklonio Bodo Weber, njemački profesor, izvrstan poznavatelj balkanskih politika i političara kada je potkraj godine "Čovićevo igranje sa datumima (početka pregovora sa EU) nazvao "lažnim vremenom". Weber je otišao korak dalje pa je Hrvatsku, koja se po nekom teško provjerivom "aksiomu" trudi ubrzati evropski put BiH ocijenio kao "trojanskog konja proširenja koja šteti zagovornicima približavanja BiH Evropskoj uniji".

KO JE OBEZVRIJEDIO "EUROPSKE VRIJEDNOSTI"?

I sam Dragan Čović je ovih dana rezignirano i nevoljko priznao kako je poces ispunjavanja Upitnika Evropske komisije bio tragično spor (usporen) jer je uvjetovan promjenama Izbornog zakona na kojima inzistira HDZ BiH, odnosno on osobno. Nije to Čović morao ni priznavati, i bez toga bi bilo jasno da je, ne samo oko Upitnika, nego i nekih drugih bitnih pitanja iz evropske agende, on opstruirao, odugovlačio, prolongirao koliko god je mogao. A mogao je, vidi se sada, mnogo. Dovoljno se prisjetiti njegove nervozne reakcije iz ljeta 2016. kada je poput uvrijeđene seoske mlade reagirao na dogovor Milorada Dodika i Bakira Izetbegovića o uspostavi ključnog preduvjeta za pregovore sa EU- Mehanizma koordinacije. "Protiv sam razgovora samo dvije stranke", kazao je Čović, koji je prije toga i nakon tog imao desetine što javnih, što privatnih "bilaterarnih" susreta sa Dodikom.

Dejan Jović, zagrebački profesor, autor nedavno objavljene knjige "Rat i mit", opovrgavajući širom bivše države uvriježeni stereotip kako je "Zapad razbio Jugoslaviju", podsjeća da je tadašnja Evropska komisija (putem svog predsjednika Jacquesa Delorsa) nudila zadnjem predsjedniku Vlade SFRJ Anti Markoviću bezuvjetan ulazak SFRJ u svoje članstvo, plus bespovratnu pomoć od pet milijardi dolara. Taj je prijedlog odbijen na zahtjev Slovenije čije se rukovostvo plašilo da će uđe li Jugoslavija u Evropsku Uniju, Slovenija izgubiti izglede da se osamostali. Jović pravi analogiju sa današnjom Bosnom i Hercegovinom, pa djelovanje Milorada Dodika poredi sa onim slovenačkim: Dodik ne želi BiH u Evropskoj uniji, jer će time entitet RS trajno ostati unutar BiH. Zbog toga, smatra Jović, "zajednički ulazak BiH i Srbije u EU je ključni za opstanak BiH".
Dragan Čović je, kao i u svemu drugom bitnom i strateški projiciranom i ovom slučaju uskladio svoju, odnosno politiku HDZ-a sa Dodikom, odnosno Srbijom, to jeste Rusijom. Neuvjerljive tvrdnje kako tome baš nije tako, nego je suprotno, mogu proći tek kod onih koji, recimo, vjeruju, da su Praljak i Prlić otvarali logore u Hercegovini da "bi sklonili civile od ratnih djejstava", odnosno "da su iskreno bh. Hrvati prihvatili ukidanje Herceg Bosne i integriranje u Federaciju BiH".

Možda je, a da to niko ni primijetio. Dragan Čović, zaista, iskreno, žurno i tvrdoglavo vodio svoju stranku i sebe putem euroatlanskih integracija, prema Briselu i Washingtonu. Ali je na tom putu produžio i završio na drugom, istočnog kraju globusa, u Moskvi, odnosno naftnim poljima Sibira!
0
online

Post Reply

Return to “Mediji”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 1 guest