Kolumne

Televizija, štampa, internet portali.

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 761
Posts: 8754
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 19 Jan 2020, 19:05

Gušenje u besmislu

OGNJEN RADONJIĆ 18/01/2020


Kada vidiš da se razmena ne obavlja dobrovoljno, već pod prisilom – kada da bi nešto proizveo prethodno moraš da dobiješ dozvolu onih koji ne proizvode ništa – kada vidiš da novac prisvajaju oni koji ne trguju dobrima, već naklonošću – kada vidiš da se ljudi bogate na osnovu ucena i trgovine uticajem, a ne rada i da tvoji zakoni ne štite tebe od njih, već njih od tebe – kada vidiš da se korupcija nagrađuje, a poštenje postaje akt samožrtvovanja – znaćeš da je tvoje društvo osuđeno na propast. Ayn Rand, Pobunjeni Atlas (1957)


Više nije lako započeti tekst. Kada se gušite u besmislu, prosto više ne znate odakle da krenete. O slučaju otmice Monike Karimanović potanko je pisala Dubravka Stojanović. Tu bi trebalo dodati da je u potpunosti izostalo obaveštavanje javnosti o tome da li su i na koji način primenjene procedure kontrole počinioca dok je bio na slobodi. Valja se podsetiti i da je plasirana lažna vest da su Moniku pronašli policajci, umesto vlasnika kuće, i da je istovremeno uhapšen otmičar. O slučaju žalosnog krošea na vidikovačkoj pijaci pisao je Ljubodrag Stojadinović – nepravedna raspodela bogatstva i dohotka, siromaštvo, korupcija i institucije koje su zarobljene i ne rade svoj posao guraju ljude u sukobe, i to po pravilu one najsiromašnije. Umesto da se ostrvimo na vlast, gložimo se međusobno.

Poslednji slučaj koji bih ovom prilikom izdvojio je ekološka katastrofa koja nas je zadesila i koja, poput prethodnih primera, do tančina skenira modus operandi ove vlasti.

Prvi modus je bombardovanje neistinama – mi osećamo i bukvalno vidimo zagađenost vazduha, a premijerka i ministar za zaštitu životne sredine nas ubeđuju da je to naš subjektivan osećaj – rečju, umišljamo. Potom, podaci o zagađenju koje objavljuju inostrani izvori pokazuju dramatično odstupanje od domaćih, pri čemu se kod nas zagađenost meri samo u pojedinim mestima. I naravno, domaći izvori nas ubeđuju da su inostrani izvori netačni. Zanimljivo je i saopštenje EPS-a u kojem se tvrdi da njihove dosadašnje investicije u zaštitu životne sredine iznose 650 miliona evra i da EPS „ispunjava stroge ekološke standarde EU i spušta emisije ispod granica predviđenih domaćom i evropskom regulativom“.

S druge strane, respektabilni Fiskalni savet, u studiji od 19.11.2019. tvrdi sasvim suprotno – da su investicije EPS-a nedovoljne „zbog čega EPS već nekoliko godina beleži pad u proizvodnji i najveći je zagađivač životne sredine u Srbiji“. Prema Fiskalnom savetu, osim pada proizvodnje druga važna „posledica loše investicione politike EPS-a u prethodnom periodu je to što trenutno nijedno postrojenje ne zadovoljava sve nacionalne i EU ekološke propise, pa je ovo preduzeće pojedinačno najveći zagađivač životne sredine u Srbiji. Može se reći da je EPS i jedan od najvećih zagađivača vazduha u Evropi, budući da su njegove termolektrane u vrhu liste postrojenja s najvećim emisijama zagađujućih materija. Na primer, EPS je u 2016. ispustio više sumpor-dioksida od svih termoelektrana na lignit u EU zajedno, iako je njegova proizvodnja električne energije više nego desetostruko manja. Nekontrolisano zagađivanje vazduha iz EPS-ovih termoelektrana ima poražavajuće posledice po zdravlje stanovništva Srbije i zemalja u okruženju, i prema nekim procenama uzrokuje preko 2.000 prevremenih smrtnih slučajeva godišnje“.

Kako Fiskalni savet dalje navodi, iako je „EPS već duže od decenije bio u obavezi da smanji prekomerno zagađivanje, neophodne mere da bi se to postiglo nisu dosledno sprovođene i 2018. nijedno njegovo termoenergetsko postrojenje nije ispunjavalo sve nacionalne ekološke propise. Prema prvobitnim planovima preduzeća, EPS je trebalo da se uskladi sa postojećim zakonskim odredbama najkasnije do 2015, za šta su bile neophodne investicije od oko 1,2 mlrd evra. Međutim, ukupna ulaganja u zaštitu životne sredine do 2018. iznosila su nešto preko 400 miliona evra, što znači da je izvršena tek trećina planiranih i potrebnih investicija“.

Drugi modus operandi ove vlasti je žudnja za privilegijama uz potpuni izostanak odgovornosti. Na primer, ministar Trivan je rekao da su za kontrolu vazduha zadužene lokalne samouprave – pitanje je, dakle, ko je zadužio lokalne samouprave. :roll Jasno, oni koji su im nadređeni, a to je Vlada koja između ostalog potpisuje međunarodne ugovore o zaštiti životne sredine. Odsustvo osećaja odgovornosti je, po ko zna koji put, pokazao i predsednik, koji je svojevremeno na RTS-u objašnjavao zašto Kinezi preuzimaju železaru u Smederevu: „Zato što imaju svoj interes. Zato što moraju da pogase deo železara, deo čeličana u Kini, zbog valjda čistog vazduha, u šta se ja nedovoljno razumem da vam iskreno kažem. A što bi me to i zanimalo mnogo, to je njihov posao, to je njihova stvar“. :grana Avaj, u međuvremenu je predsednik počeo da se razume – rast zagađenosti je posledica dinamičnog privrednog rasta i rasta životnog standarda građana, kaže on. :p Zlatno doba ne ide bez čađavog vazduha. I slično aferi aflatoksin, kada je tadašnji i sadašnji ministar Knežević pred TV kamerama ispijao mleko uveravajući nas da je sve u redu, danas nam predsednik govori da i njegova porodica udiše isti taj vazduh. Ono o čemu je zaboravio da nas obavesti je da državni funkcioneri imaju obavezu i odgovornost da od štetnog vazduha zaštite kako sebe i svoje porodice, tako i ostale građane. A ako ne žele da zaštite sebe i svoje porodice, oni su i dalje dužni da zaštite ostale građane.

I treći modus operandi ove vlasti je čerupanje javnih resursa na štetu građana – kratkoročni horizont ima primat u odnosu na dugoročni, a individualni interes je nadređen opštem. Ekološke takse u vrednosti od pola milijarde evra se koriste za kupovinu glasova i socijalnog mira, umesto za zaštitu zdravlja građana. Isto tako, zamenik gradonačelnika Valjeva, dr Zoran Živković, pre neki dan je izjavio da je najveći lokalni zagađivač Krušik, koji zbog nedostatka finansijskih sredstava već godinama nije sposoban da preduzme investiciju od oko 2,5-2,7 miliona evra da se priključi na gasovod. Živković je potom dodao da je problem to što „lokalna samouprava nema ingerencije nad Krušikom bez Ministarstva odbrane. Mi smo uputili zahtev tokom jula prošle godine, i do dana današnjeg nismo dobili nikakav odgovor“. Ali su ga zato dobili privatni trgovci oružjem bliski vlastima, čijim su delovanjem milioni evra Krušika skrenuti u njihove ruke, pa otkud onda sredstava za investicije, zar ne? Sećate li se kada je Darko Glišić, predsednik Izvršnog odbora SNS-a za koga uzbunjivač Aleksandar Obradović tvrdi da je glavni kadrovik u Krušiku, u avgustu 2018. tražio smenu ministarke Mihajlović? Tom prilikom je rekao: „Oni koje je opila funkcija i koji su se od iste te funkcije obogatili i počeli lepo da žive, daju danas sebi za pravo da sa raznoraznih sredozemnih mora i ekskluzivnih destinacija komentarišu nešto što se njima lično nije svidelo. I Zorana Mihajlović i neki drugi treba da se zahvale Aleksandru Vučiću, pre svega za sve što su uradili u svojim karijerama i mestima i pozicijama koje su dobili, jer su ih dobili isključivo zahvaljujući njemu“. Ovaj stav je predsednik juče potvrdio u izjavi o ministrima: „Štitim svakog od njih, kada su napadnuti, snažnije se borim za njih i njihove interese nego oni sami“. Od čega i od koga ih to on štiti i za koje se to njihove interese bori? Štiti ih od njihovih obaveza prema građanima i bori se za njihove privatne interese?

Kada se malo bolje razmisli, zagađenje vazduha je sasvim dobar razlog za sedenje kod kuće – ionako naša himna poručuje da sačekamo boga da nas spasi. :klanja Dunuće večeras Košava i sve će biti okej.


Autor je profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Peščanik.net
0

User avatar
ManGodMonster
Sitna buranija
Sitna buranija
Reactions: 148
Posts: 435
Joined: 07 Nov 2019, 18:51
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by ManGodMonster » 20 Jan 2020, 14:46

storm wrote:
17 Oct 2019, 14:04
Evo mokr... Ovaj pušim :ooo

IMG_20191017_140415.jpg
Ovaka je svaka objava onoga Elisa Bektaša na Facebooku. :kafa

Nebitan lik, al', eto, podsjeti me.
0

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 761
Posts: 8754
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 18 May 2020, 20:38

Oportunitet stada

VIKTOR IVANČIĆ 18/05/2020


„Nema govora da se ova riječ prepusti psima.“

Riječ koju je Alain Badiou imao na umu pišući prije tridesetak godina svoj Mračni raspad bila je „demokracija“. Francuski filozof smatrao je da je „demokracija“ srozana na propagandističku odrednicu koja označava puku formu vladavine, parlamentarnu „reprezentaciju“, čiji su osnovni protokol izbori, napominjući da takav sistem ne bi bio priznat kao demokratski ni od strane Rousseaua. Ono što se naziva demokracijom trebalo bi imenovati kao parlamentarizam, precizira Badiou, a poredak utvrđen (i) na toj jezičnoj podvali, onaj „trijumf demokracije“ proglašen u doba urušavanja socijalističkog carstva, ustvari je kapitalo-parlamentarizam. Ovaj „teži tome da postane jedinstveni modus politike“ i da „služi kao politička definicija za čitavo čovječanstvo“, s čime se filozof, eto, „neće nikada moći složiti“.

A onda se, tri desetljeća kasnije, pojavio Njonjo. Predsjednik hrvatskog parlamenta Gordan Jandroković, u narodu poznatiji kao Njonjo, :lup prošloga je tjedna, ne hajući (a i ne čuvši) za Badiouovu žalopojku, dramatično upozorio javnost da „moramo“ pod hitno raspustiti Sabor i raspisati parlamentarne izbore, jer bi se u protivnome mogao stvoriti – zapamtimo tu dirljivu frazu – „opasni problem nedostatka demokratskog legitimiteta“. Evo citata:

„Svi koji s pravom navode da su pred državom teške odluke moraju biti svjesni da su ova Vlada i ova parlamentarna većina na kraju mandata. Ako izbore ne održimo do jeseni i ako tada ne bude epidemioloških uvjeta za njih, s obzirom na to da struka najavljuje mogućnost drugog vala zaraze, onda će nam prijetiti opasnost da ih uopće ne možemo održati do prosinca – kad istječu ustavni rokovi. Tada bi se stvorio opasni problem nedostatka demokratskog legitimiteta.“

Tako će, upravo na dan kada ovaj tekst bude objavljen, hrvatski parlament biti raspušten, ubrzo zatim odredit će se datum izbora, negdje koncem lipnja ili početkom jula, i Njonjo će kao odgovorno političko lice skinuti brigu s leđa – „opasni problem nedostatka demokratskog legitimiteta“ je suzbijen. Nastupit će opće olakšanje. Samo će na krajnjim društvenim marginama, u budžacima gdje se uz lišajeve i mahovinu još uvijek mogu zateći izdajnički tragovi sumnje i nepovjerenja, jedno uzaludno pitanje ostati u zraku: Čemu, do đavola, sva ta lakrdija?

Naime – što to uopće znači raspustiti Sabor koji se kroz prethodnih nekoliko mjeseci ponašao kao da ne postoji, tj. kao da je raspušten? Da li se u sadržajnom smislu čin raspuštanja Sabora razlikuje od postupka kojim nokat kažiprsta rasprskava balon od sapunice? Uzmemo li u obzir blisko iskustvo, raspušteni parlament imat će potpuno istu političku težinu kakvu je imao i prije raspuštanja, s tim što će se sada smatrati i formalno nepostojećim. Njonjina formula „demokratske procedure“ koja rješava problem legitimiteta vrlo je jednostavna: raspustimo ništa da bismo ga zamijenili ničim.

Kao što znamo, od zavođenja opsadnog stanja Sabor je brzo, efikasno i tiho razvlašten, protivno svim ustavnim normama i takozvanim demokratskim propozicijama, vlast je preuzeo Nacionalni stožer civilne zaštite, oktroiran od strane Vlade, a za represivne mjere kojima su se ukidale ustavom zajamčene slobode građana nije tražena čak ni naknadna suglasnost parlamenta, iako je ovaj sve vrijeme zasjedao.

Njonjo, kao što također znamo, nije naricao da svevlast Stožera prati „opasni problem nedostatka demokratskog legitimiteta“. Sada, međutim, kao odgovorno političko lice bdije nad „demokracijom“, jer je kucnuo čas da ništa bude poništeno i zamijenjeno ničim: s punim autoritetom obavještava nas da će pritisnuti prekidač i ugasiti rasvjetu u sali, iako i prije i poslije toga svečanog čina u prostoriji vlada isti mrkli mrak, budući da je luster opremljen crknutim žaruljama.

S druge strane, vrijedi primijetiti da opsadno stanje nije prouzročilo, nego tek naglasilo ukrasnu prirodu „vrhovnog tijela odlučivanja“. Stoga i vraćanje u nekakvu „normalnost“ neće biti popraćeno obnovom političke moći parlamenta, jer se obnoviti nema bogzna što: ta će „moć“ ostati ista kamuflaža, dobro staro poprište za korištenje pirotehničkih sredstava kojima se simulira politička borba i fingira „demokratski način života“.

Epidemijska kriza je samo trajne prilike učinila očiglednijim, i to onima koji žele vidjeti; pošast je razgrnula nešto hipokrizijskih magli i nastupila kao sila demistifikacije. Za sam parlament – za centralno svetište „demokracije“ – to nije od osobitog značaja, pa će višestranački stroj nastaviti štektati po zadanoj dinamici, osuđen na to da neprestano živi vlastitu propast.

Moglo bi se to kazati i ovako: despocija u kojoj trenutno živimo razlikuje se od one u kojoj smo živjeli prethodno samo po izostanku bolje demokratske ambalaže. Umjesto standardnoga kapitalističkog, horizont je sada kapitaliptički – nastao kombiniranim djelovanjem katastrofe i slobodnoga tržišta – s napuklim demokratskim kulisama koje, udarničkim radom Njonje i drugova, valja žurno i prikladno zakrpati, tako da budu privlačnije ali i da ne izgube svoju temeljnu dekorativnu funkciju. Kapitalipsa je, drugim riječima, kapitalizam bez nakita, poredak u momentu kada nema manevra za zavođenje i silom se prilika ukazuje približen svojoj suštini.

Što je onda onaj Njonjin „opasni problem nedostatka demokratskog legitimiteta“, koji ne važi za Stožer, za oktroirano Vladino tijelo koje ilegalno preuzima zakonodavne i izvršne ovlasti, ali važi za razvlašteni Sabor?

To je poziv da se, u izbornoj godini, betonira takvo stanje stvari. Samo postojanje parlamenta – a ne i njegovo istinsko djelovanje, naime odlučivanje o stvarima koje su iole važne za zajednicu – dostatno je za namirivanje famoznog „demokratskog legitimiteta“. Sabor u tom pogledu uživa doslovno kultni status, jer je cjelokupan njegov smisao iscrpljen u pukoj simboličkoj prisutnosti. On služi kao jamstvo da će autoritarna realnost dobiti odgovarajući demokratski pridjev, i time – suprotno natpisu na etiketi – osnažiti autoritarne učinke. U Njonjinoj predodžbi partijske države „demokratski legitimitet“ ima se koristiti za podmazivanje naoružanja. Ono što ostaje od „demokracije“ nije procedura, kako to vole reći televizijski politolozi – osim ako i relativno skupi postupak farbanja očiju shvatimo kao neki oblik procedure – već ideološka opsjena.

Pažnju, međutim, plijeni nepomućeni entuzijazam kojim se kolektivno pristupa novom izbornom turnusu – akteri su već razmijenili prve zalihe uvreda, medijski pogoni trude se dodati im municiju i izbrusiti dramaturgiju spektakla, navijačke skupine razvile su zastave i transparente, čak je i nekoliko ustaških brigada tradicionalno iskočilo iz masovnih grobnica nudeći se zainteresiranim obožavateljima – kao da se ništa nije dogodilo, kao da je parlament sve vrijeme bio funkcionalan, iako svi znaju da nije, da je kao od šale bio eutanaziran, da je figurirao kao prazno mjesto u sklopu fantazije o „demokraciji“, da je stavljen ad acta bez riječi otpora „predstavnika građana“ koji u njemu ordiniraju.

Zbog čega taj još svježi pečat ne izaziva nelagodu? Kako to da nikoga ne uznemiruje? Zašto se u tragovima neposredne prošlosti ne prepoznaje barem ožiljak, ako već ne pogubna patološka devijacija? Što je razlog da sustav čije su službene svetinje pravna država, parlamentarna vladavina i poštovanje ljudskih prava omogući bezbolno izigravanje pravnog poretka, eliminaciju parlamenta i storniranje ljudskih prava, a da nakon svega ama baš nitko nema potrebu o tome se referirati? Može li se zaključiti da je imunost na patetične infektivne napasti kao što su istina ili sloboda već tolika da je postignut oportunitet stada?

Priznajem da nisam familijaran s biralištima (što nikako ne preporučujem kao recept), pa svoje izborno pravo koristim samo u iznimnim slučajevima – jer mi se ne dopada ideja da opslužujem model po kojemu tek jedna (i to ne najvažnija!) od početnih pretpostavki demokratskog života biva proglašena njegovim konačnim ispunjenjem – no ovoga puta, u izlaznoj fazi opsadnog stanja, spreman sam izraziti iskrenu sućut svim onim liberalnim dušicama što će, uz regularne nacionalističke horde, pedantno obaviti „građansku dužnost“ i dati svoj doprinos promjeni krvne slike zombija.

Na taj će način, zahvaljujući pseudodemokratskoj robotizaciji nacije, Njonjo dobiti svoj „demokratski legitimitet“, sistem svoju nezaobilaznu izlišnost u vidu novoga parlamentarnog kora, a Hrvati svoju „demokratsku vlast“. Kao da „demokratska vlast“ sama po sebi nije oksimoron, i kao da bliska zbivanja nisu do u tančine rasvijetlila činjenicu da je, po pitanju političke moći i političke autonomije, cijeli multipartijski Sabor isto što i individualni Njonjo – podguzna muha predsjednika Vlade.

Nisu „epidemiološki uvjeti“ razlog što HDZ forsira izbore pola godine prije zakonskoga roka: relativno povoljan broj leševa trenutno mu ide u prilog, a ekonomska kataklizma koja nastupa od jeseni sigurno mu neće popraviti rejting, te je valja preduhitriti. Stranački um računa da će uz pomoć odanih medicinara i virusne prijetnje pomesti konkurenciju. No, pita li se tkogod zbog čega se Sabor RH raspušta baš danas, 18. svibnja, a nije bio rasformiran, recimo, prije pet ili deset dana, evo mu preciznoga odgovora: zato jer su 16. i 17. svibnja bile organizirane žrtvoslovno-revizionističke svečanosti vezane uz Bleiburg, kojima je Sabor RH vrhovni pokrovitelj, a ne bi bilo zgodno da pokroviteljsku ulogu nosi raspušteno tijelo, već ono koje još uvijek postoji, mada ne daje znakove smislena života.

Detalj otkriva stvarnu političku ulogu i težinu hrvatskog parlamenta – ona je isključivo simbolička, dok je sam simbol bez ostatka u službi klerofašističkog marša. Tako stoje stvari s „legitimitetom“ kada je „demokracija“ na dnevnom redu. „Nema govora da se ova riječ prepusti psima“, pisao je ogorčeni Badiou, a trideset godina kasnije Njonjo uzvraća: Av, av!


Peščanik.net,
0

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 761
Posts: 8754
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 30 May 2020, 21:14

Ne-idiotizam

Viktor Ivančić, Novosti


Nino Raspudić više neće biti idiot. :mohr Tako je, naime, u emisiji Aleksandra Stankovića prošle nedjelje obrazložio svoj motiv da se politički angažira i sudjeluje na sljedećim izborima na stranačkoj listi Mosta: dozlogrdilo mu je biti idiot, rekao je, pa je odlučio postati političar. Sam tok emisije, međutim, kod nekih je gledatelja pobudio skepsu. Što ako su želje jedno, a mogućnosti drugo? Što ako se radi o olako danom obećanju, koje ne može biti ispunjeno? Što ako Raspudić nastavi biti idiot i nakon što se politički angažira?

Jedan rukavac jednosatnog razgovora u televizijskom studiju potencirao je tu sumnju. Mene je, priznajem, uhvatio nespremnoga: najprije sam zurio u ekran s blago obješenom donjom vilicom, ne vjerujući vlastitim ušima, a potom me nezaustavljivi napad smijeha, zbog kojeg sam zamalo pao s fotelje, onemogućio da pratim nastavak emisije. Šteta, jer možda sam propustio kakvu kapitalnu opservaciju što ju je budući ne-idiot, kao besprijekorni reprezentant hrvatskoga političkog besmisla, izrekao o nacionalnoj budućnosti ili nečem sličnom.

Elem, Raspudić se taman bio opet rasprdio o demonskoj ulozi Ferala i ‘feralovaca’, o njihovoj kriminalnoj roli u medijskoj historiji Hrvatske, što već godinama strpljivo radi, da bi ga voditelj prekinuo pitanjem zbog čega je onda svojedobno surađivao s Feralom, a ovaj na to kategorično odgovorio: ‘Laž je da sam ikada pisao za Feral!’ Voditelj ga potom suočava s tekstom objavljenim 2006., a Raspudić, meškoljeći se u nepodatnoj stolici, daje sljedeće objašnjenje: on je tada bio gost Sajma knjiga u Puli, sedam dana je proveo u društvu Umberta Eca, pa su ga organizatori sajma zamolili da napiše tekst, ‘tipa Eco u Puli’, i on je to učinio. ‘Napisao sam tekst po zamolbi organizatora, Feral je to medijski pokrivao i to je otišlo u Feral.’

Stanković: ‘Jeste li znali za to?’ Raspudić: ‘Pa sad, jesam li znao za to… to nije bio politički tekst…’ Stanković: ‘Jesu li vas pitali može li se to objaviti u Feralu?’ Raspudić: ‘Pa nisam uopće ni propitivao… Nisam ja zatvoren čovjek, što me briga gdje će to otići…’ Stanković: ‘Jesu vas platili za to?’ Raspudić: ‘Dobio sam honorar za sudjelovanje na tom skupu…’ Stanković: ‘Je li vam Feral platio za tekst?’ Raspudić (nakon kraće pauze): ‘Ma nemam pojma, ne sjećam se…’

Drugi primjer kojim je gost u studiju osnažio svoju tvrdnju – ‘Laž je da sam ikada pisao za Feral!’ – odnosio se na ‘intervju u Talijanskom institutu’, gdje je sugovornik bio ‘drugi velikan talijanske književnosti’, Claudio Magris. ‘Napravio sam s njim intervju koji je onda Talijanski institut dao Feralu’, rekao je. Stanković: ‘Jesu li vas tad pitali – možemo li objaviti vaš tekst, i jeste li ga vi odobrili?’ Raspudić (nakon pauze): ‘Ma nemam pojma…’ Stanković: ‘To bi trebalo biti autorski zaštićeno, zar ne?’ Raspudić: ‘Ma nemam pojma…’

Nakon što sam se konačno prestao smijati – jer obavještenje da je Feral Tribune dobivao tekstove od organizatora Sajma knjiga u Puli i od nekakvog ‘Talijanskog instituta’ nije me moglo ostaviti ozbiljnim – shvatio sam da je taj televizijski prizor, u kojem se hrvatski intelektualac vrpolji i crveni, u kojemu muca i panično mulja, u kojem poseže za novim i novim nesuvislostima ne bi li odagnao sumnju da je nekoć paktirao s vragom, na svoj način dirljiv, a u nekom opscenom pogledu i vjerodostojan: Nino Raspudić priložio je prijesnu laž kao ulaznicu u politički život, što je za domaće prilike savršena licenca. Primjereno početku karijere, ta je laž investirana u redizajn vlastite prošlosti, kako bi ova zadovoljila ukus publike u onome dijelu političkog tržišta u kojem budući ne-idiot kani loviti glasove.

Istina, o kojoj kao nekadašnji član uredničkog tima mogu pouzdano svjedočiti, bitno je drugačija od humorističko-televizijske verzije i uz to sasvim prozaična: Raspudić je redakciji Ferala ponudio svoje tekstove, pa su oni tako i objavljeni – najprije intervju s Magrisom, 20. listopada 2005., a potom reportaža s Ecom, 7. prosinca 2006. – da bi mu za svaki od njih bio isplaćen i honorar, što će reći kako je, suprotno onome što danas servira širokom auditoriju gledajući Stankovića u oči (‘Laž je da sam ikada pisao za Feral!’), ne samo surađivao s ‘medijskim bastionom jugokomunizma’, odnosno s ‘listom koji kipti od mržnje prema hrvatskoj državi’, i to na vlastitu molbu, nego je za to i primao ‘Judine škude’, odnosno ‘prljavi Sorosov novac’.

U drugoj od spomenutih reportaža – uzgred budi rečeno – Raspudić s priličnom količinom prezira piše o nacionalizmu, priklanjajući se, kako reče, ‘tezi Uga Vlaisavljevića o etno-nacionalizmu kao zadnjem stadiju socijalizma’, pa bi njegov aktualni etno-nacionalistički aktivizam, uz uvjet da iz čiste zabave ranije pisanije uzmemo ozbiljno, možda mogao biti shvaćen kao socijalistička ruina prilagođena političkoj ponudi Mosta, neka vrsta blebetavoga muzejskog eksponata na izbornoj listi.

No, rekoh, nakon smijeha je uslijedilo nešto slično sućuti. Zašto ga ta davna efemerna epizoda toliko žulja da o njoj bezočno i nepotrebno laže, pa još pred televizijskim kamerama? Otkud toliki strah od susreta sa sobom od jučer? Otkud potreba da svoje nekadašnje odluke i postupke retroaktivno pripiše upravi Sajma knjiga u Puli i ‘Talijanskom institutu’? Otkud nagon da svoje pamćenje organizira kao teritorij na kojem caruju teorije zavjere?

Meni, recimo, ni najmanje ne smeta što je Raspudić napisao dva teksta za Feral – nije on bio jedini mamurni putnik što se u tome vlaku provozao na kratkoj relaciji, a bogami ni jedini koji je po napuštanju vagona promijenio identitet – ali Raspudiću očito smeta, štoviše, činjenica da je Raspudić surađivao s Feralom Raspudiću je toliko nepodnošljiva da je želi zbrisati iz Raspudićeve memorije i javne percepcije. I tako je cjepidlački raspoloženom Stankoviću pokušao prodati muda za bubrege, naime – fikciju za sjećanja.

Zar to nije tužno? Zar postoji sumorniji vid intelektualne bijede od onoga kad vlastitu biografiju nosiš kao nož u leđima? I kada se prošlost ukazuje kao neprijateljska sila, dovoljno jaka da ti ugrozi (političku) budućnost? I kada dva beznačajna tekstuljka u zloglasnoj tiskovini tajiš istom odlučnošću kakvom su Ivan Aralica ili Vladimir Šeks tajili partijske knjižice?

Gadni su, očito, ‘rani jadi’ Raspudićevi :zid ; pred-hrvatska i pred-katolička faza njegova javnog djelovanja puna je nestašnih avantura koje ne mirišu na dobru investiciju, barem iz perspektive nacionalno i vjerski jednolične mase kakvoj se uoči izbora obraća: Bruce Lee umjesto kralja Tomislava, Eco umjesto Starčevića, Feral umjesto Hrvatskog slova… i umjesto da, kao konvertit sa stanovitim iskustvom, prihvati taj stjecaj okolnosti sa zrncem zdravog razuma, ili sa zrncem morala, dakle da prijateljski popriča s nekadašnjim sobom kao muškarac s muškarcem, Raspudić se raspada po svim šavovima, malo od srdžbe, malo od stida, demonstrirajući na otvorenoj sceni takav intenzitet samozaborava i retuširanja uspomena da je svojoj političkoj karijeri osigurao rijetko viđenu tragikomičnu uvertiru – naravno, uz poruku kako to čini zato jer više nije idiot.

Nastup u emisiji ‘Nedjeljom u dva’ predstavljao je očajnički pokušaj budućeg političara da izmašta postojanje intelektualne i moralne dosljednosti u vlastitoj ličnosti. To je vraški težak zadatak, no Raspudić mu očito pristupa s grozničavim žarom: pokušava umijesiti samoga sebe od blata, vjerujući da će formom prikriti sadržaj, da će izradom adekvatnog imidža kamuflirati temeljna svojstva karakternog gliba što je bačen na političko tržište.

Vodeći računa o profilu tog marketa, čini mi se da bivši Feralov suradnik ima izgledne šanse za uspjeh. Najprije zato jer se spretno uklopio u provjerenu populističku formulu, te je istovremeno i sit svega i gladan javne pažnje, a zatim i radi toga što u Raspudićevu slučaju doista može biti riječ o posebnome fenomenu, o malome psihopolitičkom čudu, takoreći, jer već i površan uvid u njegove javne nastupe pronicljivijega promatrača navodi na pitanje – kako se tako veliki Hrvat i tako veliki katolik uspijeva smjestiti u tako sitnu dušu?

Odatle valjda i opsesivno dijaboliziranje Ferala, tjednika koji je blaženo pokojan već punih dvanaest godina, ali se Raspudić njime pasionirano bavi, iz tjedna u tjedan, gusli li ga gusli, lupa li ga lupa, s neposustalom nekrofilskom energijom. Nije mi, iskreno govoreći, uopće poznat sličan primjer višegodišnjeg postmortalnog obračuna, niti se mogu dosjetiti čemu bi on mogao poslužiti osim utvrđivanju novog identiteta ‘polemičara’, onoga koji zauzima karakteristični kritički gard crva na lešu. A naposljetku se, zbog puke halapljivosti, dogodi isporuka pravde, i to u nedjeljnom televizijskom terminu, pa mrtvi Feral živoga Raspudića uhvati u laži. :valja

Jer dok je Feral bio živ – eto zgodna materijala za Freudove sljedbenike – Raspudić je u njemu pisao, 2005. i 2006., s trideset i nešto godina u guzici, dakle ne u dobi za koju bi važila izlika tipa mladost-ludost, već kao skoro sredovječno kljuse, od kojeg bi se očekivalo da donosi zrele samostalne odluke. Tada je on još zastupao inače problematičnu tezu o ‘etno-nacionalizmu kao zadnjem stadiju socijalizma’.

Nešto ranije, povodom podizanja mostarskog spomenika Bruceu Leeju, Feralovu je reporteru objašnjavao kako mu je dozlogrdilo da ga pitaju je li iz istočnog ili zapadnog Mostara, ‘kao da je to životno presudna odrednica’, pa mu je zbog toga i sinula ideja o monumentu univerzalnoj filmskoj ikoni. Veselin Gatalo, tadašnji Raspudićev sudrug u akcijama multikulturalnog manekenstva – a današnji pravoslavni pandan zadrigloga katolika s izborne liste Mosta – bio je još izravniji, kazavši kako spomenik podižu ‘zbog toga što Bruce Lee nije ni Hrvat, ni Srbin, ni Bošnjak’. Vrijeme, međutim, radi svoje, briše rane ideale i mijenja karijerne prioritete, učinivši da i Mali Zmaj, kako je primijetio jedan moj prijatelj, evoluira u Maloumnog Zmaja, i to u hrvatskoj i srpskoj varijanti.

Kada je o konvertitsvu riječ, uostalom, Raspudić bi mogao biti miran, jer se zatekao u dobrome društvu. Njegova ideološka blizanka, Željka Markić, u devedesetima je – na primjer – bila suradnica međunarodne organizacije Human Rights Watch, s opisom posla koji bi se njenim današnjim vokabularom zavodio kao ‘beskrupulozna izdaja domovine’. Sastavljala je raporte pune primjera koji pokazuju kako autoritarni hrvatski režim ‘guši slobodu govora’, ili ‘maltretira nezavisni tisak’, ili ‘ponižava i diskriminira Srbe, Muslimane i druge ne-Hrvate’, a za to primala ‘Judine škude’, odnosno ‘prljavi Sorosov novac’.

Ne mogu odoljeti napasti da, shodno temi, fragment njezina izvještaja iz ‘94., gdje upozorava međunarodnu javnost na prisilnu mobilizaciju tadašnjeg urednika Ferala, još jednom ponovim: ‘Ivančić i njegovi kolege su u Feral Tribuneu pisali satirično i kritički o hrvatskoj vlasti, članovima vladajućeg HDZ-a i pripadnicima hrvatske vojske. (…) Zabrinuti smo da je Ivančićevo novačenje u hrvatsku vojsku bio novi način da se zastraše novinari Feral Tribunea.’

Danas to Željka Markić ne bi ponovila ni da joj prijete paklenim mukama, ili homoseksualnim brakom, :plavi ali tko zna što će biti sutra, kao i s Raspudićem, budući da parazitiraju u svijetu gdje uvjerenja ne vrijede pišljiva boba i gdje je samo kratko pamćenje dugoga vijeka. Krivotvoriti prošlost da bi se proizvela fikcija o ‘dosljednosti’, osim svega, u hrvatskim je okolnostima sa stajališta političke pragme potpuno izlišno. I Tuđman je, naposljetku, imao svoju malu partizansku epizodu, da bi kasnije romantičnim svjetlom obasjao Endehaziju, pa je politički kandidat Mosta na iskustvu Vođe mogao naučiti makar to da je upravo konvertitstvo ono što će honorirati njegove biračke mase.

Nepotrebno je, dakle, da se bakće tegobnim pitanjem integriteta. Po nekim iskustvima, taj ili ne umire ili ne postoji, barem kada je riječ o ‘fenomenima’ koji silom prilika, kao posljedica jedne televizijske besramnosti, defiliraju kroz ovu priču: o pokojnom Feralu i predsmrtnim ostacima Nina Raspudića.
0

User avatar
Pasaga
Hadžija
Hadžija
Reactions: 4147
Posts: 24076
Joined: 09 Dec 2012, 16:58
Location: NORDPOL
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Pasaga » 30 May 2020, 21:39

:ok :cvijece
0
"Ne uzimaj hranu iz tanjira brata svojeg, jer će oslabiti, i ma koliko te volio, tako slab ti neće biti od pomoći, i ostaćeš sam".

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 761
Posts: 8754
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 31 May 2020, 21:14

Ne osuđujmo ustanke protiv umorstava koje vrši policija

Peter Gowan 30. svibnja 2020.

Ustanak potaknut umorstvom Georgea Floyda, crnog muškarca iz Minneapolisa kojega je usred bijela dana ugušio bijeli policijski službenik Derek Chauvin širi se Sjedinjenim Američkim Državama, dok srednjostrujaškim medijima predvidljivo odzvanja refren o uništavanju privatnog vlasništva o kojem opetovano slušamo kada jednosmjerno nasilje odozgo dobije svoj odgovor odozdo. Površnom zgražanju nad pustošenjem i pljačkom tijekom pobune treba suprotstaviti podsjetnik na postojane mehanizme strukturnog rasizma te sistemske dimenzije pljački i opresija koje se provode nad radnom većinom, a posebice nad crnim pripadnicima i pripadnicama radničke klase.


S engleskog prevela Karolina Hrga

Izvorno objavljeno 28. svibnja 2020. godine na portalu Jacobin.


Ovotjedni ustanak motiviran umorstvom Georgea Floyda, kojeg je počinio policijski službenik iz Minneapolisa doveo je do predvidljivih poziva na osudu pljačke trgovina. Međutim, pravu otimačinu u našem društvu provodi vojska, policija, farmaceutske kompanije, privatni kapital, najmodavci, nekretninski špekulanti, i milijarderi, a ne prosvjednici protiv policijske brutalnosti.



Kada je policijski službenik iz Minneapolisa počinio umorstvo Georgea Floyda, pojedini su se mediji u ovoj zemlji okrenuli krucijalnim pitanjima koje je potrebno adresirati:


Trebamo li osuditi pljačku?

Da, trebali bismo osuditi pljačku globalnog Juga koju su izvršile vojske sa Zapada i multinacionalne korporacije. Trebali bismo strepiti od užasavajuće mogućnosti da će se cjepivo za Covid-19 učiniti nedostupnim, privatizirati i prodati za profit; kao i pljačke slabije razvijenih zemalja i ljudi s nedostatnim zdravstvenim osiguranjem.

Trebali bismo se boriti protiv pljačke blagajni slabije razvijenih zemalja odioznim kreditima i programima strukturne prilagodbe koje upravo pripremaju i nameću međunarodne institucije.

Zar nas ne bi trebala brinuti neka druga vrsta pljačke?

Bili bismo bezdušna čudovišta kada nas ne bi zabrinjavali predatorski kapitalisti koji otimaju domove i stambene zgrade. Trebali bismo se organizirati protiv nadolazećeg vala deložacija koji će udariti po našim zajednicama čim sudovi započnu s radom. Trebali bismo se boriti i protiv krađe stabilnih domova i škola; nepotrebnog uništavanja životâ zbog prioritiziranja stanarine nad hranom.

Brine nas što će čitave radničke zajednice biti gentrificirane, a zgrade u kojima žive zamijenjene stambenim prostorima za bogatije, bjelije obitelji, koje doprinose većim plijenom za najmodavce. Trebali bismo biti zgroženi time što policija pljačka beskućnička naselja, i zahtijevati da se sigurni slobodni domovi i sobe učine dostupnima beskućnicima.

Trebamo li brinuti zbog konkretne pljačke?!?

Naravno! Predviđa se da će privatni kapital zgrnuti bogatstvo na bankrotima poduzeća diljem zemlje; otpuštanjem radnika i radnica i haračenjem po njihovim mirovinama. Marimo za pokušaje da se, primjerice, opljačka Poštanska služba Sjedinjenih država, i unište nebrojeni stabilni, sindikalno zaštićeni poslovi i esencijalni javni servisi kako bi se demontiralo institucije u javnom vlasništvu te ih se pretvorilo u privatna poduzeća usmjerena na generiranje profita.

Revoltirani smo zbog kontinuirane pljačke lokalnih i državnih socijalnih programa koju provodi federalna Republikanska stranka željeći ih uništiti, kao i Demokratska stranka koja trenutno ima većinu u Kongresu i čije je rješenje ovog pitanja to da se bogatašima u saveznim državama, u kojima tradicionalno republikanci bolje prolaze na izborima, osigura ogromna porezna olakšica. Ogorčeni smo što će predstavnici koji tvrde da predstavljaju radništvo i potlačene rado dozvoliti rušenje njihova životnog standarda uz istovremeno izglasavanje poreznih olakšica bogatima.

Bez organiziranja moćnog radničkog otpora, doći će do konkretne pljačke javnog budžeta, u trenutku kada je klasa milijardera tijekom pandemije postala bogatija za 434 milijarde dolara.

No treba li nas brinuti pustošenje trgovina poput Targeta i Autozonea?

Riječ je o uništavanju vlasništva koje čine ljudi razbješnjeli time što je bijeli policijski službenik prekinuo život nedužnog crnog čovjeka. Hoćemo li, kao „bijeli umjerenjaci“ o kojima je govorio Martin Luther King, relativizirati antirasistički ustanak?

Trebamo li kriviti crne ljude radničke klase zbog izljeva bijesa prema vladi i ekonomiji koja je osmišljena kako bi ih ugnjetavala, eksploatirala i podčinjavala; tijekom pandemije za vrijeme koje im je kapitalizam gotovo onemogućio preživljavanje? Hoćemo li sudjelovati u ovoj ritualnoj osudi iako naši mediji dosljedno tretiraju identične postupke uništavanja vlasništva kada ih čine sportski navijači kao puku razuzdanost i zanesenost, a korporativnu pljačku radničkih zajednica kao uobičajenu pojavu?

Ne. George Floyd je bitan. Životi crnih ljudi su bitni. Sve dok ne uspijemo izgraditi pokret koji može poraziti rasizam i kapitalizam, sve dok se radni ljudi svih boja kože ne ujedine protiv kapitalista i njihovog represivnog aparata, dobro je povremeno iskoristiti malo proleterskog bijesa kako bi se šefove, vladine dužnosnike i policiju koja ih štiti podsjetilo da su životi crnih ljudi bitni.

Umjesto da brinete oko ovakvih pljački, radije svoju pozornost usmjerite na vojske, policiju, farmaceutske kompanije, vampire privatnog kapitala, najmodavce, nekretninske špekulante, i milijardere i zahtijevajte da se najvećem dijelu populacije vrati svijet koji im je oduzet.


Peter Gowan je istraživač iz Irske i administrator Democracy Collaborative’s Next System Projecta.

slobodni filozofski
0

Post Reply

Return to “Mediji”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 2 guests