Kolumne

Televizija, štampa, internet portali.

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 19 Jan 2020, 19:05

Gušenje u besmislu

OGNJEN RADONJIĆ 18/01/2020


Kada vidiš da se razmena ne obavlja dobrovoljno, već pod prisilom – kada da bi nešto proizveo prethodno moraš da dobiješ dozvolu onih koji ne proizvode ništa – kada vidiš da novac prisvajaju oni koji ne trguju dobrima, već naklonošću – kada vidiš da se ljudi bogate na osnovu ucena i trgovine uticajem, a ne rada i da tvoji zakoni ne štite tebe od njih, već njih od tebe – kada vidiš da se korupcija nagrađuje, a poštenje postaje akt samožrtvovanja – znaćeš da je tvoje društvo osuđeno na propast. Ayn Rand, Pobunjeni Atlas (1957)


Više nije lako započeti tekst. Kada se gušite u besmislu, prosto više ne znate odakle da krenete. O slučaju otmice Monike Karimanović potanko je pisala Dubravka Stojanović. Tu bi trebalo dodati da je u potpunosti izostalo obaveštavanje javnosti o tome da li su i na koji način primenjene procedure kontrole počinioca dok je bio na slobodi. Valja se podsetiti i da je plasirana lažna vest da su Moniku pronašli policajci, umesto vlasnika kuće, i da je istovremeno uhapšen otmičar. O slučaju žalosnog krošea na vidikovačkoj pijaci pisao je Ljubodrag Stojadinović – nepravedna raspodela bogatstva i dohotka, siromaštvo, korupcija i institucije koje su zarobljene i ne rade svoj posao guraju ljude u sukobe, i to po pravilu one najsiromašnije. Umesto da se ostrvimo na vlast, gložimo se međusobno.

Poslednji slučaj koji bih ovom prilikom izdvojio je ekološka katastrofa koja nas je zadesila i koja, poput prethodnih primera, do tančina skenira modus operandi ove vlasti.

Prvi modus je bombardovanje neistinama – mi osećamo i bukvalno vidimo zagađenost vazduha, a premijerka i ministar za zaštitu životne sredine nas ubeđuju da je to naš subjektivan osećaj – rečju, umišljamo. Potom, podaci o zagađenju koje objavljuju inostrani izvori pokazuju dramatično odstupanje od domaćih, pri čemu se kod nas zagađenost meri samo u pojedinim mestima. I naravno, domaći izvori nas ubeđuju da su inostrani izvori netačni. Zanimljivo je i saopštenje EPS-a u kojem se tvrdi da njihove dosadašnje investicije u zaštitu životne sredine iznose 650 miliona evra i da EPS „ispunjava stroge ekološke standarde EU i spušta emisije ispod granica predviđenih domaćom i evropskom regulativom“.

S druge strane, respektabilni Fiskalni savet, u studiji od 19.11.2019. tvrdi sasvim suprotno – da su investicije EPS-a nedovoljne „zbog čega EPS već nekoliko godina beleži pad u proizvodnji i najveći je zagađivač životne sredine u Srbiji“. Prema Fiskalnom savetu, osim pada proizvodnje druga važna „posledica loše investicione politike EPS-a u prethodnom periodu je to što trenutno nijedno postrojenje ne zadovoljava sve nacionalne i EU ekološke propise, pa je ovo preduzeće pojedinačno najveći zagađivač životne sredine u Srbiji. Može se reći da je EPS i jedan od najvećih zagađivača vazduha u Evropi, budući da su njegove termolektrane u vrhu liste postrojenja s najvećim emisijama zagađujućih materija. Na primer, EPS je u 2016. ispustio više sumpor-dioksida od svih termoelektrana na lignit u EU zajedno, iako je njegova proizvodnja električne energije više nego desetostruko manja. Nekontrolisano zagađivanje vazduha iz EPS-ovih termoelektrana ima poražavajuće posledice po zdravlje stanovništva Srbije i zemalja u okruženju, i prema nekim procenama uzrokuje preko 2.000 prevremenih smrtnih slučajeva godišnje“.

Kako Fiskalni savet dalje navodi, iako je „EPS već duže od decenije bio u obavezi da smanji prekomerno zagađivanje, neophodne mere da bi se to postiglo nisu dosledno sprovođene i 2018. nijedno njegovo termoenergetsko postrojenje nije ispunjavalo sve nacionalne ekološke propise. Prema prvobitnim planovima preduzeća, EPS je trebalo da se uskladi sa postojećim zakonskim odredbama najkasnije do 2015, za šta su bile neophodne investicije od oko 1,2 mlrd evra. Međutim, ukupna ulaganja u zaštitu životne sredine do 2018. iznosila su nešto preko 400 miliona evra, što znači da je izvršena tek trećina planiranih i potrebnih investicija“.

Drugi modus operandi ove vlasti je žudnja za privilegijama uz potpuni izostanak odgovornosti. Na primer, ministar Trivan je rekao da su za kontrolu vazduha zadužene lokalne samouprave – pitanje je, dakle, ko je zadužio lokalne samouprave. :roll Jasno, oni koji su im nadređeni, a to je Vlada koja između ostalog potpisuje međunarodne ugovore o zaštiti životne sredine. Odsustvo osećaja odgovornosti je, po ko zna koji put, pokazao i predsednik, koji je svojevremeno na RTS-u objašnjavao zašto Kinezi preuzimaju železaru u Smederevu: „Zato što imaju svoj interes. Zato što moraju da pogase deo železara, deo čeličana u Kini, zbog valjda čistog vazduha, u šta se ja nedovoljno razumem da vam iskreno kažem. A što bi me to i zanimalo mnogo, to je njihov posao, to je njihova stvar“. :grana Avaj, u međuvremenu je predsednik počeo da se razume – rast zagađenosti je posledica dinamičnog privrednog rasta i rasta životnog standarda građana, kaže on. :p Zlatno doba ne ide bez čađavog vazduha. I slično aferi aflatoksin, kada je tadašnji i sadašnji ministar Knežević pred TV kamerama ispijao mleko uveravajući nas da je sve u redu, danas nam predsednik govori da i njegova porodica udiše isti taj vazduh. Ono o čemu je zaboravio da nas obavesti je da državni funkcioneri imaju obavezu i odgovornost da od štetnog vazduha zaštite kako sebe i svoje porodice, tako i ostale građane. A ako ne žele da zaštite sebe i svoje porodice, oni su i dalje dužni da zaštite ostale građane.

I treći modus operandi ove vlasti je čerupanje javnih resursa na štetu građana – kratkoročni horizont ima primat u odnosu na dugoročni, a individualni interes je nadređen opštem. Ekološke takse u vrednosti od pola milijarde evra se koriste za kupovinu glasova i socijalnog mira, umesto za zaštitu zdravlja građana. Isto tako, zamenik gradonačelnika Valjeva, dr Zoran Živković, pre neki dan je izjavio da je najveći lokalni zagađivač Krušik, koji zbog nedostatka finansijskih sredstava već godinama nije sposoban da preduzme investiciju od oko 2,5-2,7 miliona evra da se priključi na gasovod. Živković je potom dodao da je problem to što „lokalna samouprava nema ingerencije nad Krušikom bez Ministarstva odbrane. Mi smo uputili zahtev tokom jula prošle godine, i do dana današnjeg nismo dobili nikakav odgovor“. Ali su ga zato dobili privatni trgovci oružjem bliski vlastima, čijim su delovanjem milioni evra Krušika skrenuti u njihove ruke, pa otkud onda sredstava za investicije, zar ne? Sećate li se kada je Darko Glišić, predsednik Izvršnog odbora SNS-a za koga uzbunjivač Aleksandar Obradović tvrdi da je glavni kadrovik u Krušiku, u avgustu 2018. tražio smenu ministarke Mihajlović? Tom prilikom je rekao: „Oni koje je opila funkcija i koji su se od iste te funkcije obogatili i počeli lepo da žive, daju danas sebi za pravo da sa raznoraznih sredozemnih mora i ekskluzivnih destinacija komentarišu nešto što se njima lično nije svidelo. I Zorana Mihajlović i neki drugi treba da se zahvale Aleksandru Vučiću, pre svega za sve što su uradili u svojim karijerama i mestima i pozicijama koje su dobili, jer su ih dobili isključivo zahvaljujući njemu“. Ovaj stav je predsednik juče potvrdio u izjavi o ministrima: „Štitim svakog od njih, kada su napadnuti, snažnije se borim za njih i njihove interese nego oni sami“. Od čega i od koga ih to on štiti i za koje se to njihove interese bori? Štiti ih od njihovih obaveza prema građanima i bori se za njihove privatne interese?

Kada se malo bolje razmisli, zagađenje vazduha je sasvim dobar razlog za sedenje kod kuće – ionako naša himna poručuje da sačekamo boga da nas spasi. :klanja Dunuće večeras Košava i sve će biti okej.


Autor je profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu.

Peščanik.net

User avatar
ManGodMonster
Sitna buranija
Sitna buranija
Posts: 435
Joined: 07 Nov 2019, 18:51
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by ManGodMonster » 20 Jan 2020, 14:46

storm wrote: 17 Oct 2019, 14:04 Evo mokr... Ovaj pušim :ooo

IMG_20191017_140415.jpg
Ovaka je svaka objava onoga Elisa Bektaša na Facebooku. :kafa

Nebitan lik, al', eto, podsjeti me.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 18 May 2020, 20:38

Oportunitet stada

VIKTOR IVANČIĆ 18/05/2020


„Nema govora da se ova riječ prepusti psima.“

Riječ koju je Alain Badiou imao na umu pišući prije tridesetak godina svoj Mračni raspad bila je „demokracija“. Francuski filozof smatrao je da je „demokracija“ srozana na propagandističku odrednicu koja označava puku formu vladavine, parlamentarnu „reprezentaciju“, čiji su osnovni protokol izbori, napominjući da takav sistem ne bi bio priznat kao demokratski ni od strane Rousseaua. Ono što se naziva demokracijom trebalo bi imenovati kao parlamentarizam, precizira Badiou, a poredak utvrđen (i) na toj jezičnoj podvali, onaj „trijumf demokracije“ proglašen u doba urušavanja socijalističkog carstva, ustvari je kapitalo-parlamentarizam. Ovaj „teži tome da postane jedinstveni modus politike“ i da „služi kao politička definicija za čitavo čovječanstvo“, s čime se filozof, eto, „neće nikada moći složiti“.

A onda se, tri desetljeća kasnije, pojavio Njonjo. Predsjednik hrvatskog parlamenta Gordan Jandroković, u narodu poznatiji kao Njonjo, :lup prošloga je tjedna, ne hajući (a i ne čuvši) za Badiouovu žalopojku, dramatično upozorio javnost da „moramo“ pod hitno raspustiti Sabor i raspisati parlamentarne izbore, jer bi se u protivnome mogao stvoriti – zapamtimo tu dirljivu frazu – „opasni problem nedostatka demokratskog legitimiteta“. Evo citata:

„Svi koji s pravom navode da su pred državom teške odluke moraju biti svjesni da su ova Vlada i ova parlamentarna većina na kraju mandata. Ako izbore ne održimo do jeseni i ako tada ne bude epidemioloških uvjeta za njih, s obzirom na to da struka najavljuje mogućnost drugog vala zaraze, onda će nam prijetiti opasnost da ih uopće ne možemo održati do prosinca – kad istječu ustavni rokovi. Tada bi se stvorio opasni problem nedostatka demokratskog legitimiteta.“

Tako će, upravo na dan kada ovaj tekst bude objavljen, hrvatski parlament biti raspušten, ubrzo zatim odredit će se datum izbora, negdje koncem lipnja ili početkom jula, i Njonjo će kao odgovorno političko lice skinuti brigu s leđa – „opasni problem nedostatka demokratskog legitimiteta“ je suzbijen. Nastupit će opće olakšanje. Samo će na krajnjim društvenim marginama, u budžacima gdje se uz lišajeve i mahovinu još uvijek mogu zateći izdajnički tragovi sumnje i nepovjerenja, jedno uzaludno pitanje ostati u zraku: Čemu, do đavola, sva ta lakrdija?

Naime – što to uopće znači raspustiti Sabor koji se kroz prethodnih nekoliko mjeseci ponašao kao da ne postoji, tj. kao da je raspušten? Da li se u sadržajnom smislu čin raspuštanja Sabora razlikuje od postupka kojim nokat kažiprsta rasprskava balon od sapunice? Uzmemo li u obzir blisko iskustvo, raspušteni parlament imat će potpuno istu političku težinu kakvu je imao i prije raspuštanja, s tim što će se sada smatrati i formalno nepostojećim. Njonjina formula „demokratske procedure“ koja rješava problem legitimiteta vrlo je jednostavna: raspustimo ništa da bismo ga zamijenili ničim.

Kao što znamo, od zavođenja opsadnog stanja Sabor je brzo, efikasno i tiho razvlašten, protivno svim ustavnim normama i takozvanim demokratskim propozicijama, vlast je preuzeo Nacionalni stožer civilne zaštite, oktroiran od strane Vlade, a za represivne mjere kojima su se ukidale ustavom zajamčene slobode građana nije tražena čak ni naknadna suglasnost parlamenta, iako je ovaj sve vrijeme zasjedao.

Njonjo, kao što također znamo, nije naricao da svevlast Stožera prati „opasni problem nedostatka demokratskog legitimiteta“. Sada, međutim, kao odgovorno političko lice bdije nad „demokracijom“, jer je kucnuo čas da ništa bude poništeno i zamijenjeno ničim: s punim autoritetom obavještava nas da će pritisnuti prekidač i ugasiti rasvjetu u sali, iako i prije i poslije toga svečanog čina u prostoriji vlada isti mrkli mrak, budući da je luster opremljen crknutim žaruljama.

S druge strane, vrijedi primijetiti da opsadno stanje nije prouzročilo, nego tek naglasilo ukrasnu prirodu „vrhovnog tijela odlučivanja“. Stoga i vraćanje u nekakvu „normalnost“ neće biti popraćeno obnovom političke moći parlamenta, jer se obnoviti nema bogzna što: ta će „moć“ ostati ista kamuflaža, dobro staro poprište za korištenje pirotehničkih sredstava kojima se simulira politička borba i fingira „demokratski način života“.

Epidemijska kriza je samo trajne prilike učinila očiglednijim, i to onima koji žele vidjeti; pošast je razgrnula nešto hipokrizijskih magli i nastupila kao sila demistifikacije. Za sam parlament – za centralno svetište „demokracije“ – to nije od osobitog značaja, pa će višestranački stroj nastaviti štektati po zadanoj dinamici, osuđen na to da neprestano živi vlastitu propast.

Moglo bi se to kazati i ovako: despocija u kojoj trenutno živimo razlikuje se od one u kojoj smo živjeli prethodno samo po izostanku bolje demokratske ambalaže. Umjesto standardnoga kapitalističkog, horizont je sada kapitaliptički – nastao kombiniranim djelovanjem katastrofe i slobodnoga tržišta – s napuklim demokratskim kulisama koje, udarničkim radom Njonje i drugova, valja žurno i prikladno zakrpati, tako da budu privlačnije ali i da ne izgube svoju temeljnu dekorativnu funkciju. Kapitalipsa je, drugim riječima, kapitalizam bez nakita, poredak u momentu kada nema manevra za zavođenje i silom se prilika ukazuje približen svojoj suštini.

Što je onda onaj Njonjin „opasni problem nedostatka demokratskog legitimiteta“, koji ne važi za Stožer, za oktroirano Vladino tijelo koje ilegalno preuzima zakonodavne i izvršne ovlasti, ali važi za razvlašteni Sabor?

To je poziv da se, u izbornoj godini, betonira takvo stanje stvari. Samo postojanje parlamenta – a ne i njegovo istinsko djelovanje, naime odlučivanje o stvarima koje su iole važne za zajednicu – dostatno je za namirivanje famoznog „demokratskog legitimiteta“. Sabor u tom pogledu uživa doslovno kultni status, jer je cjelokupan njegov smisao iscrpljen u pukoj simboličkoj prisutnosti. On služi kao jamstvo da će autoritarna realnost dobiti odgovarajući demokratski pridjev, i time – suprotno natpisu na etiketi – osnažiti autoritarne učinke. U Njonjinoj predodžbi partijske države „demokratski legitimitet“ ima se koristiti za podmazivanje naoružanja. Ono što ostaje od „demokracije“ nije procedura, kako to vole reći televizijski politolozi – osim ako i relativno skupi postupak farbanja očiju shvatimo kao neki oblik procedure – već ideološka opsjena.

Pažnju, međutim, plijeni nepomućeni entuzijazam kojim se kolektivno pristupa novom izbornom turnusu – akteri su već razmijenili prve zalihe uvreda, medijski pogoni trude se dodati im municiju i izbrusiti dramaturgiju spektakla, navijačke skupine razvile su zastave i transparente, čak je i nekoliko ustaških brigada tradicionalno iskočilo iz masovnih grobnica nudeći se zainteresiranim obožavateljima – kao da se ništa nije dogodilo, kao da je parlament sve vrijeme bio funkcionalan, iako svi znaju da nije, da je kao od šale bio eutanaziran, da je figurirao kao prazno mjesto u sklopu fantazije o „demokraciji“, da je stavljen ad acta bez riječi otpora „predstavnika građana“ koji u njemu ordiniraju.

Zbog čega taj još svježi pečat ne izaziva nelagodu? Kako to da nikoga ne uznemiruje? Zašto se u tragovima neposredne prošlosti ne prepoznaje barem ožiljak, ako već ne pogubna patološka devijacija? Što je razlog da sustav čije su službene svetinje pravna država, parlamentarna vladavina i poštovanje ljudskih prava omogući bezbolno izigravanje pravnog poretka, eliminaciju parlamenta i storniranje ljudskih prava, a da nakon svega ama baš nitko nema potrebu o tome se referirati? Može li se zaključiti da je imunost na patetične infektivne napasti kao što su istina ili sloboda već tolika da je postignut oportunitet stada?

Priznajem da nisam familijaran s biralištima (što nikako ne preporučujem kao recept), pa svoje izborno pravo koristim samo u iznimnim slučajevima – jer mi se ne dopada ideja da opslužujem model po kojemu tek jedna (i to ne najvažnija!) od početnih pretpostavki demokratskog života biva proglašena njegovim konačnim ispunjenjem – no ovoga puta, u izlaznoj fazi opsadnog stanja, spreman sam izraziti iskrenu sućut svim onim liberalnim dušicama što će, uz regularne nacionalističke horde, pedantno obaviti „građansku dužnost“ i dati svoj doprinos promjeni krvne slike zombija.

Na taj će način, zahvaljujući pseudodemokratskoj robotizaciji nacije, Njonjo dobiti svoj „demokratski legitimitet“, sistem svoju nezaobilaznu izlišnost u vidu novoga parlamentarnog kora, a Hrvati svoju „demokratsku vlast“. Kao da „demokratska vlast“ sama po sebi nije oksimoron, i kao da bliska zbivanja nisu do u tančine rasvijetlila činjenicu da je, po pitanju političke moći i političke autonomije, cijeli multipartijski Sabor isto što i individualni Njonjo – podguzna muha predsjednika Vlade.

Nisu „epidemiološki uvjeti“ razlog što HDZ forsira izbore pola godine prije zakonskoga roka: relativno povoljan broj leševa trenutno mu ide u prilog, a ekonomska kataklizma koja nastupa od jeseni sigurno mu neće popraviti rejting, te je valja preduhitriti. Stranački um računa da će uz pomoć odanih medicinara i virusne prijetnje pomesti konkurenciju. No, pita li se tkogod zbog čega se Sabor RH raspušta baš danas, 18. svibnja, a nije bio rasformiran, recimo, prije pet ili deset dana, evo mu preciznoga odgovora: zato jer su 16. i 17. svibnja bile organizirane žrtvoslovno-revizionističke svečanosti vezane uz Bleiburg, kojima je Sabor RH vrhovni pokrovitelj, a ne bi bilo zgodno da pokroviteljsku ulogu nosi raspušteno tijelo, već ono koje još uvijek postoji, mada ne daje znakove smislena života.

Detalj otkriva stvarnu političku ulogu i težinu hrvatskog parlamenta – ona je isključivo simbolička, dok je sam simbol bez ostatka u službi klerofašističkog marša. Tako stoje stvari s „legitimitetom“ kada je „demokracija“ na dnevnom redu. „Nema govora da se ova riječ prepusti psima“, pisao je ogorčeni Badiou, a trideset godina kasnije Njonjo uzvraća: Av, av!


Peščanik.net,

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 30 May 2020, 21:14

Ne-idiotizam

Viktor Ivančić, Novosti


Nino Raspudić više neće biti idiot. :mohr Tako je, naime, u emisiji Aleksandra Stankovića prošle nedjelje obrazložio svoj motiv da se politički angažira i sudjeluje na sljedećim izborima na stranačkoj listi Mosta: dozlogrdilo mu je biti idiot, rekao je, pa je odlučio postati političar. Sam tok emisije, međutim, kod nekih je gledatelja pobudio skepsu. Što ako su želje jedno, a mogućnosti drugo? Što ako se radi o olako danom obećanju, koje ne može biti ispunjeno? Što ako Raspudić nastavi biti idiot i nakon što se politički angažira?

Jedan rukavac jednosatnog razgovora u televizijskom studiju potencirao je tu sumnju. Mene je, priznajem, uhvatio nespremnoga: najprije sam zurio u ekran s blago obješenom donjom vilicom, ne vjerujući vlastitim ušima, a potom me nezaustavljivi napad smijeha, zbog kojeg sam zamalo pao s fotelje, onemogućio da pratim nastavak emisije. Šteta, jer možda sam propustio kakvu kapitalnu opservaciju što ju je budući ne-idiot, kao besprijekorni reprezentant hrvatskoga političkog besmisla, izrekao o nacionalnoj budućnosti ili nečem sličnom.

Elem, Raspudić se taman bio opet rasprdio o demonskoj ulozi Ferala i ‘feralovaca’, o njihovoj kriminalnoj roli u medijskoj historiji Hrvatske, što već godinama strpljivo radi, da bi ga voditelj prekinuo pitanjem zbog čega je onda svojedobno surađivao s Feralom, a ovaj na to kategorično odgovorio: ‘Laž je da sam ikada pisao za Feral!’ Voditelj ga potom suočava s tekstom objavljenim 2006., a Raspudić, meškoljeći se u nepodatnoj stolici, daje sljedeće objašnjenje: on je tada bio gost Sajma knjiga u Puli, sedam dana je proveo u društvu Umberta Eca, pa su ga organizatori sajma zamolili da napiše tekst, ‘tipa Eco u Puli’, i on je to učinio. ‘Napisao sam tekst po zamolbi organizatora, Feral je to medijski pokrivao i to je otišlo u Feral.’

Stanković: ‘Jeste li znali za to?’ Raspudić: ‘Pa sad, jesam li znao za to… to nije bio politički tekst…’ Stanković: ‘Jesu li vas pitali može li se to objaviti u Feralu?’ Raspudić: ‘Pa nisam uopće ni propitivao… Nisam ja zatvoren čovjek, što me briga gdje će to otići…’ Stanković: ‘Jesu vas platili za to?’ Raspudić: ‘Dobio sam honorar za sudjelovanje na tom skupu…’ Stanković: ‘Je li vam Feral platio za tekst?’ Raspudić (nakon kraće pauze): ‘Ma nemam pojma, ne sjećam se…’

Drugi primjer kojim je gost u studiju osnažio svoju tvrdnju – ‘Laž je da sam ikada pisao za Feral!’ – odnosio se na ‘intervju u Talijanskom institutu’, gdje je sugovornik bio ‘drugi velikan talijanske književnosti’, Claudio Magris. ‘Napravio sam s njim intervju koji je onda Talijanski institut dao Feralu’, rekao je. Stanković: ‘Jesu li vas tad pitali – možemo li objaviti vaš tekst, i jeste li ga vi odobrili?’ Raspudić (nakon pauze): ‘Ma nemam pojma…’ Stanković: ‘To bi trebalo biti autorski zaštićeno, zar ne?’ Raspudić: ‘Ma nemam pojma…’

Nakon što sam se konačno prestao smijati – jer obavještenje da je Feral Tribune dobivao tekstove od organizatora Sajma knjiga u Puli i od nekakvog ‘Talijanskog instituta’ nije me moglo ostaviti ozbiljnim – shvatio sam da je taj televizijski prizor, u kojem se hrvatski intelektualac vrpolji i crveni, u kojemu muca i panično mulja, u kojem poseže za novim i novim nesuvislostima ne bi li odagnao sumnju da je nekoć paktirao s vragom, na svoj način dirljiv, a u nekom opscenom pogledu i vjerodostojan: Nino Raspudić priložio je prijesnu laž kao ulaznicu u politički život, što je za domaće prilike savršena licenca. Primjereno početku karijere, ta je laž investirana u redizajn vlastite prošlosti, kako bi ova zadovoljila ukus publike u onome dijelu političkog tržišta u kojem budući ne-idiot kani loviti glasove.

Istina, o kojoj kao nekadašnji član uredničkog tima mogu pouzdano svjedočiti, bitno je drugačija od humorističko-televizijske verzije i uz to sasvim prozaična: Raspudić je redakciji Ferala ponudio svoje tekstove, pa su oni tako i objavljeni – najprije intervju s Magrisom, 20. listopada 2005., a potom reportaža s Ecom, 7. prosinca 2006. – da bi mu za svaki od njih bio isplaćen i honorar, što će reći kako je, suprotno onome što danas servira širokom auditoriju gledajući Stankovića u oči (‘Laž je da sam ikada pisao za Feral!’), ne samo surađivao s ‘medijskim bastionom jugokomunizma’, odnosno s ‘listom koji kipti od mržnje prema hrvatskoj državi’, i to na vlastitu molbu, nego je za to i primao ‘Judine škude’, odnosno ‘prljavi Sorosov novac’.

U drugoj od spomenutih reportaža – uzgred budi rečeno – Raspudić s priličnom količinom prezira piše o nacionalizmu, priklanjajući se, kako reče, ‘tezi Uga Vlaisavljevića o etno-nacionalizmu kao zadnjem stadiju socijalizma’, pa bi njegov aktualni etno-nacionalistički aktivizam, uz uvjet da iz čiste zabave ranije pisanije uzmemo ozbiljno, možda mogao biti shvaćen kao socijalistička ruina prilagođena političkoj ponudi Mosta, neka vrsta blebetavoga muzejskog eksponata na izbornoj listi.

No, rekoh, nakon smijeha je uslijedilo nešto slično sućuti. Zašto ga ta davna efemerna epizoda toliko žulja da o njoj bezočno i nepotrebno laže, pa još pred televizijskim kamerama? Otkud toliki strah od susreta sa sobom od jučer? Otkud potreba da svoje nekadašnje odluke i postupke retroaktivno pripiše upravi Sajma knjiga u Puli i ‘Talijanskom institutu’? Otkud nagon da svoje pamćenje organizira kao teritorij na kojem caruju teorije zavjere?

Meni, recimo, ni najmanje ne smeta što je Raspudić napisao dva teksta za Feral – nije on bio jedini mamurni putnik što se u tome vlaku provozao na kratkoj relaciji, a bogami ni jedini koji je po napuštanju vagona promijenio identitet – ali Raspudiću očito smeta, štoviše, činjenica da je Raspudić surađivao s Feralom Raspudiću je toliko nepodnošljiva da je želi zbrisati iz Raspudićeve memorije i javne percepcije. I tako je cjepidlački raspoloženom Stankoviću pokušao prodati muda za bubrege, naime – fikciju za sjećanja.

Zar to nije tužno? Zar postoji sumorniji vid intelektualne bijede od onoga kad vlastitu biografiju nosiš kao nož u leđima? I kada se prošlost ukazuje kao neprijateljska sila, dovoljno jaka da ti ugrozi (političku) budućnost? I kada dva beznačajna tekstuljka u zloglasnoj tiskovini tajiš istom odlučnošću kakvom su Ivan Aralica ili Vladimir Šeks tajili partijske knjižice?

Gadni su, očito, ‘rani jadi’ Raspudićevi :zid ; pred-hrvatska i pred-katolička faza njegova javnog djelovanja puna je nestašnih avantura koje ne mirišu na dobru investiciju, barem iz perspektive nacionalno i vjerski jednolične mase kakvoj se uoči izbora obraća: Bruce Lee umjesto kralja Tomislava, Eco umjesto Starčevića, Feral umjesto Hrvatskog slova… i umjesto da, kao konvertit sa stanovitim iskustvom, prihvati taj stjecaj okolnosti sa zrncem zdravog razuma, ili sa zrncem morala, dakle da prijateljski popriča s nekadašnjim sobom kao muškarac s muškarcem, Raspudić se raspada po svim šavovima, malo od srdžbe, malo od stida, demonstrirajući na otvorenoj sceni takav intenzitet samozaborava i retuširanja uspomena da je svojoj političkoj karijeri osigurao rijetko viđenu tragikomičnu uvertiru – naravno, uz poruku kako to čini zato jer više nije idiot.

Nastup u emisiji ‘Nedjeljom u dva’ predstavljao je očajnički pokušaj budućeg političara da izmašta postojanje intelektualne i moralne dosljednosti u vlastitoj ličnosti. To je vraški težak zadatak, no Raspudić mu očito pristupa s grozničavim žarom: pokušava umijesiti samoga sebe od blata, vjerujući da će formom prikriti sadržaj, da će izradom adekvatnog imidža kamuflirati temeljna svojstva karakternog gliba što je bačen na političko tržište.

Vodeći računa o profilu tog marketa, čini mi se da bivši Feralov suradnik ima izgledne šanse za uspjeh. Najprije zato jer se spretno uklopio u provjerenu populističku formulu, te je istovremeno i sit svega i gladan javne pažnje, a zatim i radi toga što u Raspudićevu slučaju doista može biti riječ o posebnome fenomenu, o malome psihopolitičkom čudu, takoreći, jer već i površan uvid u njegove javne nastupe pronicljivijega promatrača navodi na pitanje – kako se tako veliki Hrvat i tako veliki katolik uspijeva smjestiti u tako sitnu dušu?

Odatle valjda i opsesivno dijaboliziranje Ferala, tjednika koji je blaženo pokojan već punih dvanaest godina, ali se Raspudić njime pasionirano bavi, iz tjedna u tjedan, gusli li ga gusli, lupa li ga lupa, s neposustalom nekrofilskom energijom. Nije mi, iskreno govoreći, uopće poznat sličan primjer višegodišnjeg postmortalnog obračuna, niti se mogu dosjetiti čemu bi on mogao poslužiti osim utvrđivanju novog identiteta ‘polemičara’, onoga koji zauzima karakteristični kritički gard crva na lešu. A naposljetku se, zbog puke halapljivosti, dogodi isporuka pravde, i to u nedjeljnom televizijskom terminu, pa mrtvi Feral živoga Raspudića uhvati u laži. :valja

Jer dok je Feral bio živ – eto zgodna materijala za Freudove sljedbenike – Raspudić je u njemu pisao, 2005. i 2006., s trideset i nešto godina u guzici, dakle ne u dobi za koju bi važila izlika tipa mladost-ludost, već kao skoro sredovječno kljuse, od kojeg bi se očekivalo da donosi zrele samostalne odluke. Tada je on još zastupao inače problematičnu tezu o ‘etno-nacionalizmu kao zadnjem stadiju socijalizma’.

Nešto ranije, povodom podizanja mostarskog spomenika Bruceu Leeju, Feralovu je reporteru objašnjavao kako mu je dozlogrdilo da ga pitaju je li iz istočnog ili zapadnog Mostara, ‘kao da je to životno presudna odrednica’, pa mu je zbog toga i sinula ideja o monumentu univerzalnoj filmskoj ikoni. Veselin Gatalo, tadašnji Raspudićev sudrug u akcijama multikulturalnog manekenstva – a današnji pravoslavni pandan zadrigloga katolika s izborne liste Mosta – bio je još izravniji, kazavši kako spomenik podižu ‘zbog toga što Bruce Lee nije ni Hrvat, ni Srbin, ni Bošnjak’. Vrijeme, međutim, radi svoje, briše rane ideale i mijenja karijerne prioritete, učinivši da i Mali Zmaj, kako je primijetio jedan moj prijatelj, evoluira u Maloumnog Zmaja, i to u hrvatskoj i srpskoj varijanti.

Kada je o konvertitsvu riječ, uostalom, Raspudić bi mogao biti miran, jer se zatekao u dobrome društvu. Njegova ideološka blizanka, Željka Markić, u devedesetima je – na primjer – bila suradnica međunarodne organizacije Human Rights Watch, s opisom posla koji bi se njenim današnjim vokabularom zavodio kao ‘beskrupulozna izdaja domovine’. Sastavljala je raporte pune primjera koji pokazuju kako autoritarni hrvatski režim ‘guši slobodu govora’, ili ‘maltretira nezavisni tisak’, ili ‘ponižava i diskriminira Srbe, Muslimane i druge ne-Hrvate’, a za to primala ‘Judine škude’, odnosno ‘prljavi Sorosov novac’.

Ne mogu odoljeti napasti da, shodno temi, fragment njezina izvještaja iz ‘94., gdje upozorava međunarodnu javnost na prisilnu mobilizaciju tadašnjeg urednika Ferala, još jednom ponovim: ‘Ivančić i njegovi kolege su u Feral Tribuneu pisali satirično i kritički o hrvatskoj vlasti, članovima vladajućeg HDZ-a i pripadnicima hrvatske vojske. (…) Zabrinuti smo da je Ivančićevo novačenje u hrvatsku vojsku bio novi način da se zastraše novinari Feral Tribunea.’

Danas to Željka Markić ne bi ponovila ni da joj prijete paklenim mukama, ili homoseksualnim brakom, :plavi ali tko zna što će biti sutra, kao i s Raspudićem, budući da parazitiraju u svijetu gdje uvjerenja ne vrijede pišljiva boba i gdje je samo kratko pamćenje dugoga vijeka. Krivotvoriti prošlost da bi se proizvela fikcija o ‘dosljednosti’, osim svega, u hrvatskim je okolnostima sa stajališta političke pragme potpuno izlišno. I Tuđman je, naposljetku, imao svoju malu partizansku epizodu, da bi kasnije romantičnim svjetlom obasjao Endehaziju, pa je politički kandidat Mosta na iskustvu Vođe mogao naučiti makar to da je upravo konvertitstvo ono što će honorirati njegove biračke mase.

Nepotrebno je, dakle, da se bakće tegobnim pitanjem integriteta. Po nekim iskustvima, taj ili ne umire ili ne postoji, barem kada je riječ o ‘fenomenima’ koji silom prilika, kao posljedica jedne televizijske besramnosti, defiliraju kroz ovu priču: o pokojnom Feralu i predsmrtnim ostacima Nina Raspudića.

User avatar
Pasaga
Hadžija
Hadžija
Posts: 37666
Joined: 09 Dec 2012, 16:58
Location: NORDPOL
Has thanked: 2865 times
Been thanked: 2204 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Pasaga » 30 May 2020, 21:39

:ok :cvijece
Ne obracaj mi se:
Lavlje_srce

"Ne uzimaj hranu iz tanjira brata svojeg, jer će oslabiti, i ma koliko te volio, tako slab ti neće biti od pomoći, i ostaćeš sam".

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 31 May 2020, 21:14

Ne osuđujmo ustanke protiv umorstava koje vrši policija

Peter Gowan 30. svibnja 2020.

Ustanak potaknut umorstvom Georgea Floyda, crnog muškarca iz Minneapolisa kojega je usred bijela dana ugušio bijeli policijski službenik Derek Chauvin širi se Sjedinjenim Američkim Državama, dok srednjostrujaškim medijima predvidljivo odzvanja refren o uništavanju privatnog vlasništva o kojem opetovano slušamo kada jednosmjerno nasilje odozgo dobije svoj odgovor odozdo. Površnom zgražanju nad pustošenjem i pljačkom tijekom pobune treba suprotstaviti podsjetnik na postojane mehanizme strukturnog rasizma te sistemske dimenzije pljački i opresija koje se provode nad radnom većinom, a posebice nad crnim pripadnicima i pripadnicama radničke klase.


S engleskog prevela Karolina Hrga

Izvorno objavljeno 28. svibnja 2020. godine na portalu Jacobin.


Ovotjedni ustanak motiviran umorstvom Georgea Floyda, kojeg je počinio policijski službenik iz Minneapolisa doveo je do predvidljivih poziva na osudu pljačke trgovina. Međutim, pravu otimačinu u našem društvu provodi vojska, policija, farmaceutske kompanije, privatni kapital, najmodavci, nekretninski špekulanti, i milijarderi, a ne prosvjednici protiv policijske brutalnosti.



Kada je policijski službenik iz Minneapolisa počinio umorstvo Georgea Floyda, pojedini su se mediji u ovoj zemlji okrenuli krucijalnim pitanjima koje je potrebno adresirati:


Trebamo li osuditi pljačku?

Da, trebali bismo osuditi pljačku globalnog Juga koju su izvršile vojske sa Zapada i multinacionalne korporacije. Trebali bismo strepiti od užasavajuće mogućnosti da će se cjepivo za Covid-19 učiniti nedostupnim, privatizirati i prodati za profit; kao i pljačke slabije razvijenih zemalja i ljudi s nedostatnim zdravstvenim osiguranjem.

Trebali bismo se boriti protiv pljačke blagajni slabije razvijenih zemalja odioznim kreditima i programima strukturne prilagodbe koje upravo pripremaju i nameću međunarodne institucije.

Zar nas ne bi trebala brinuti neka druga vrsta pljačke?

Bili bismo bezdušna čudovišta kada nas ne bi zabrinjavali predatorski kapitalisti koji otimaju domove i stambene zgrade. Trebali bismo se organizirati protiv nadolazećeg vala deložacija koji će udariti po našim zajednicama čim sudovi započnu s radom. Trebali bismo se boriti i protiv krađe stabilnih domova i škola; nepotrebnog uništavanja životâ zbog prioritiziranja stanarine nad hranom.

Brine nas što će čitave radničke zajednice biti gentrificirane, a zgrade u kojima žive zamijenjene stambenim prostorima za bogatije, bjelije obitelji, koje doprinose većim plijenom za najmodavce. Trebali bismo biti zgroženi time što policija pljačka beskućnička naselja, i zahtijevati da se sigurni slobodni domovi i sobe učine dostupnima beskućnicima.

Trebamo li brinuti zbog konkretne pljačke?!?

Naravno! Predviđa se da će privatni kapital zgrnuti bogatstvo na bankrotima poduzeća diljem zemlje; otpuštanjem radnika i radnica i haračenjem po njihovim mirovinama. Marimo za pokušaje da se, primjerice, opljačka Poštanska služba Sjedinjenih država, i unište nebrojeni stabilni, sindikalno zaštićeni poslovi i esencijalni javni servisi kako bi se demontiralo institucije u javnom vlasništvu te ih se pretvorilo u privatna poduzeća usmjerena na generiranje profita.

Revoltirani smo zbog kontinuirane pljačke lokalnih i državnih socijalnih programa koju provodi federalna Republikanska stranka željeći ih uništiti, kao i Demokratska stranka koja trenutno ima većinu u Kongresu i čije je rješenje ovog pitanja to da se bogatašima u saveznim državama, u kojima tradicionalno republikanci bolje prolaze na izborima, osigura ogromna porezna olakšica. Ogorčeni smo što će predstavnici koji tvrde da predstavljaju radništvo i potlačene rado dozvoliti rušenje njihova životnog standarda uz istovremeno izglasavanje poreznih olakšica bogatima.

Bez organiziranja moćnog radničkog otpora, doći će do konkretne pljačke javnog budžeta, u trenutku kada je klasa milijardera tijekom pandemije postala bogatija za 434 milijarde dolara.

No treba li nas brinuti pustošenje trgovina poput Targeta i Autozonea?

Riječ je o uništavanju vlasništva koje čine ljudi razbješnjeli time što je bijeli policijski službenik prekinuo život nedužnog crnog čovjeka. Hoćemo li, kao „bijeli umjerenjaci“ o kojima je govorio Martin Luther King, relativizirati antirasistički ustanak?

Trebamo li kriviti crne ljude radničke klase zbog izljeva bijesa prema vladi i ekonomiji koja je osmišljena kako bi ih ugnjetavala, eksploatirala i podčinjavala; tijekom pandemije za vrijeme koje im je kapitalizam gotovo onemogućio preživljavanje? Hoćemo li sudjelovati u ovoj ritualnoj osudi iako naši mediji dosljedno tretiraju identične postupke uništavanja vlasništva kada ih čine sportski navijači kao puku razuzdanost i zanesenost, a korporativnu pljačku radničkih zajednica kao uobičajenu pojavu?

Ne. George Floyd je bitan. Životi crnih ljudi su bitni. Sve dok ne uspijemo izgraditi pokret koji može poraziti rasizam i kapitalizam, sve dok se radni ljudi svih boja kože ne ujedine protiv kapitalista i njihovog represivnog aparata, dobro je povremeno iskoristiti malo proleterskog bijesa kako bi se šefove, vladine dužnosnike i policiju koja ih štiti podsjetilo da su životi crnih ljudi bitni.

Umjesto da brinete oko ovakvih pljački, radije svoju pozornost usmjerite na vojske, policiju, farmaceutske kompanije, vampire privatnog kapitala, najmodavce, nekretninske špekulante, i milijardere i zahtijevajte da se najvećem dijelu populacije vrati svijet koji im je oduzet.


Peter Gowan je istraživač iz Irske i administrator Democracy Collaborative’s Next System Projecta.

slobodni filozofski

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 21 Jun 2020, 01:46

Neprijateljska propaganda: Spomenička batina

Piše: Boris Postnikov, Novosti


Zadnja riječ

‘Dok ruše spomenike po SAD-u, demokrati podižu jedan veliki vlastitoj gluposti’, tumači kolumnist Večernjeg lista Borislav Ristić, uvjeren da se iza masovnog obaranja rasističkih statua krije opasna zavjera. Demokratska stranka u suradnji s misterioznim Antifama – objašnjava komentator svojim čitaocima – iskoristila je smrt ‘lokalnog kriminalca’ Georgea Floyda za napad na aktualnog predsjednika: rušeći spomenike, oni ustvari smjeraju srušiti Trumpa. I tek će na ovogodišnjim izborima shvatiti kako su se preračunali, jer prosječan američki glasač ne želi imati posla s ekstremističkom ljevičarskom pošasti. Ako vam nije naročito simpatičan, tok misli kolege Ristića barem je simptomatičan: kada se napokon susretnu s masovnim narodnim akcijama, desničari – uvjereni da polažu ekskluzivno pravo na tumačenje ‘autentične’ volje naroda – po pravilu spas traže u izmaštanim zavjerama, komplotima i urotama.

A u međuvremenu, poprilično nezainteresiran za Ristićevu teoriju, spontani pokret rušenja kipova rasista i kolonizatora proširio se izvan Amerike. Bristolski spomenik trgovcu robljem Edwardu Colstonu završio je u obližnjoj rijeci; statue kralja Leopolda II. uklonjene su iz nekoliko belgijskih gradova; novozelandske vlasti razmontirale su skulpturu kolonijalista Johna Fanea Charlesa Hamiltona jer su lokalni Maori zaprijetili da će je inače sami oboriti… ‘Rušenje kipova heroja prošlosti kulturni je vandalizam najgore vrste’, javlja se bivši premijer Australije Tony Abbott. ‘Trebali bismo učiti od njihovih prednosti i slabosti, umjesto da mislimo kako baš mi imamo zadnju riječ.’ Tako nekako izgleda, valjda, druga vrsta pristupa zgranutih konzervativaca: ako iza mase demonstranata ne uoče kakvu skrivenu zavjeru, onda u prosvjednicima vide samo raspomamljene vandale, sposobne da ruše, ali ne i da uče. I baš kao što se ona Ristićeva priručna teorija urote stropoštala skupa s prvim kipom koji je pao izvan SAD-a, tako se i ova australskog ex-premijera sapleće o vlastitu logiku. Jer u velikim svjetskim antirasističkim demonstracijama radi se upravo o tome da napokon prestanemo vjerovati kako ‘mi imamo zadnju riječ’: svaki srušeni kip i svako prazno postolje postali su spomenici ideje da pravednija historija čovječanstva tek treba biti napisana.


Gerilska kritika

Ali da bi se to vidjelo, treba shvatiti smisao rušilačkih intervencija. Treba znati da nema oborenog kipa čije uklanjanje građani prethodno nisu zahtijevali u javnim raspravama, mirnim akcijama i peticijama. Godinama, pa čak i decenijama: svaki put uzalud. I treba znati da ona statua Edwarda Colstona nije u bristolskoj luci završila slučajno, nego kao znak sjećanja na dvadesetak hiljada mrtvih robova, bačenih u vodu s paluba Colstonovih brodova. I da su spomenici Leopoldu II., prije uklanjanja, zalijevani litrama crvene boje: jasnom simbolu krvavih godina kolonijalističkog belgijskog divljanja po Kongu. Treba znati – ukratko – da nije svako rušenje čin bezumne destrukcije: da nema samo čvrste razloge, nego i vlastiti jezik, simboliku i poruku.

Pravi izazov za kulturne kritičare i novinare koji izvještavaju o masovnim rušenjima spomenika danas se, utoliko, sastoji u tome da shvate ono što pobuna govori. U praksi – međutim – stvari funkcioniraju drugačije. Interpretacijski fokus mainstream medija redovno se zadržava na srušenim spomenicima, a ne na samom (na)činu rušenja. Pa se postavljaju pitanja: nisu li londonski prosvjednici ipak pretjerali kada su dohvatili kip sir Winstona Churchilla? Gdje se točno povlači granica? Znači li ovo da iz povijesti trebamo šutnuti van svakog robovlasnika, zabraniti tekstove Platona i Aristotela? I što sada s porušenim skulpturama: hoćemo li ih pospremiti u muzeje? Restaurirati? Rekontekstualizirati? Čak i ako demonstrante ne proglašava sitnom pješadijom ljevičarskih urota ili običnim pomahnitalim vandalima, mainstream kritika ih, dakle, naprosto ignorira. Ne zamara se masama. Umjesto toga, pazi na visoke kulturne vrijednosti: pomno pregledava oštećenu baštinu, brine se za njenu sudbinu, po potrebi konzultira likovnjačku struku.

A dok novinari uzimaju izjave stručnjaka, ulicom se valja gerilska likovna kritika. Njene mete – ma što mediji o tome govorili – nisu zajednička spomenička baština ni kultura kao takva, nego jedan vrlo određen, specifičan umjetnički žanr. Svi ti srušeni spomenici, bez iznimke, atavizmi su doslovne figurativne forme sa strmog prijelaza sadašnjosti u 19. stoljeće: sve su to prikazi izdvojenih individua, moćnih, zrelih i bijelih muškaraca. Njihovim rušenjem ne pada samo glorifikacija rasizma, nego i sve ono što takav žanr sa sobom nosi: ideja povijesti kojom upravljaju izvanredni pojedinci, uzdignuti visoko iznad bezvrijednih masa, izvan dosega kritike i propitivanja. Samo je u takvoj viziji prošlosti bilo moguće da patnje milijuna ljudi ostanu nezanimljive, sporedne i nevidljive. Srušeni kipovi decenijama su prolaznicima utjerivali u kosti poruku o njihovoj inferiornosti: možda i nije sasvim slučajna tako malena razlika između spomeničke baštine i spomeničke batine. Samo što je batinu sada napokon uzela druga strana. I dobro je što njome udara. Kipovi moćnih bijelih muškaraca ionako su podignuti tako visoko tek da bi dovoljno daleko ispod njih ostala stoljeća masovnog nasilja. Najmanje što su zaslužili sada jest da ih nasiljem obori masa.


Twitter i Potter

Sljedeća se priča smjestila između tabloida i Twittera: dakle, ne obećava. Ukrivo je, uostalom, krenula već od samog početka. Prvo je J. K. Rowling, autorica serijala o Harryju Potteru, na svome Twitter profilu milijunima obožavatelja prenijela članak o ‘Stvaranju pravednijeg svijeta nakon doba Covida-19 za ljude koji menstruiraju’: ne zato da bi upozorila na najranjivije i najsiromašnije skupine lišene elementarnih higijenskih uvjeta, dostupnih tampona i uložaka, nego zato što ju je zasmetala konstrukcija iz naslova. ‘’Ljudi koji menstruiraju.’ Sigurna sam da postoji ime za te ljude’, napisala je ironično. ‘Wumben? Wimpud? Woomud?’ Točan je odgovor, naravno, women: ako menstruiraju, onda su žene, zar ne? Ne: kao što su joj u komentarima brzo pojasnile brojne ne-binarne osobe koje menstruiraju, ali, eto, nisu žene. Ne: kao što su joj pojasnile još brojnije osobe koje su žene, ali, eto, ne menstruiraju. Usred LGBTQ mjeseca, koji se ovih dana obilježava zastavama duginih boja, jedna je omiljena autorica tako ispala poprilično transfobna. Umjesto da se ispriča, objavila je potom dulji tekst u kojem prvi put priznaje da je bila žrtva obiteljskog nasilja. Pa se jednakosti transrodnih ljudi protivi, čini se, iz straha da će ‘prerušeni’ muškarci po ženskim toaletima napastvovati ‘prave’ žene. Samo što je onda ‘The Sun’, najtabloidiotskiji među tiražnim britanskim listovima, krenuo tragom priznanja: nakon nekoliko dana, na naslovnici su najavili intervju s autoričinim prvim mužem pod naslovom ‘Udario sam J. K. i nije mi žao’. Jedna ružna i tužna priča postala je tako još ružnija i tužnija: Rowling, tek što je za nasilje implicitno optužila transrodne osobe, sama je postala žrtva eksplicitnog medijskog nasilja. Negdje između tabloida i Twittera priča bi i završila, da na adresu ‘The Suna’ nije stigla neka vrsta neočekivanog epiloga. Pismo potpisuju britanski trans-aktivisti i aktivistkinje: ‘Osuđujemo vašu užasnu i opscenu naslovnicu: povredu dostojanstva i privatnosti. Ranjive skupine ne bi trebale biti iskorištavane da podižu tiražu novina. Kao transrodne osobe i sami smo često žrtve podjednako opscenih medijskih prikaza. Zato se i ovoga puta borimo protiv mizoginije i nasilja nad ženama.’


Virus rukopisa

Ako koronavirusnu samoizolaciju niste iskoristili da završite planiranu zbirku pjesama, knjigu izrazito lucidnih eseja ili trotomni obiteljski roman, sada vam preostaje čitanje: izdavačka industrija rukopisa nastalih za vrijeme lockdowna očekivano se zahuktava. Na anglofonom tržištu veliki hit bi trebao postati ‘Wuhanski dnevnik’ nagrađivane kineske književnice Fang Fang. Prijevod zbirke tekstova izvorno objavljivanih na društvenim mrežama, koje je tamošnja vlast uredno cenzurirala, donosi svjedočanstvo iz epicentra globalne pandemije, po svemu sudeći izrazito kritično prema Komunističkoj partiji: taman po ukusu Zapada. A već idućeg mjeseca izlaze ‘Intimations’, knjiga eseja Zadie Smith: ‘Nastali u samom početku samoizolacije’, najavljuje izdavač, ‘istražuju ideje i pitanja koje pred nas postavlja neočekivana situacija. Što znači prepustiti se novoj stvarnosti – ili joj se oduprijeti? Kakav je odnos vremena i rada? Što nam, za vrijeme izolacije, znače drugi ljudi? Kako o njima razmišljamo? Koji je odnos prkosa i suosjećanja u krizi?’ Svi važniji naslovi Zadie Smith kod nas su promptno prevedeni, pa uskoro, utoliko, možemo očekivati i ovaj. A okolnim putem, preko prijevoda, vjerojatno ćemo dočekati i novu knjigu Srećka Horvata: pod odgovarajućim naslovom ‘After the Apocalypse’ najavljena je za kraj godine.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 03 Jul 2020, 13:29

Kome treba ‘sigurna Hrvatska’?

Viktor Ivančić, Novosti


Sigurnost ili sloboda? Sigurnost, naravno!

Tek nakon što je Hrvatska demokratska zajednica uoči predstojećih izbora promovirala službeni stranački slogan – ‘Sigurna Hrvatska’ – gornje se pitanje, premda je odavno postalo trivijalno i dozlaboga izlizano, isplati iznova istaknuti, i to u paketu s nedvosmislenim odgovorom.

Rijetko je koja partija, naime, u stanju ponuditi snažnije opravdanje za ono ili u rečenome upitu. Protuliberalni kapacitet HDZ-a toliki je da bilo kakva agitacija te stranke u smjeru slobode – to jest ‘slobode’ – bazdi na tragikomični nesporazum, dakako s fatalnim posljedicama, jer se politička mašina zatječe u poziciji piromana koji službuje u vatrogasnoj jedinici.

Sa ‘sigurnošću’, međutim, stvari stoje drugačije, uz uvjet da imenicu ipak ne zaboravimo opskrbiti navodnicima. Partija je oduvijek težila ambijentu kojim dominiraju ljudske strepnje i policijske palice. Danas, u konkretnim historijskim okolnostima, kada se strah od smrti još uvijek širi kapljičnim putem, ‘sigurnost’ je šifra iza koje stoji ambicija da se opsadna groznica produži u što udaljeniju budućnost.

Kao što se ‘ratne rane’ liječe na način da nikad ne zacijele, da prkose protoku vremena, tako se state of emergency formalno obustavlja s primišlju da traje forever. I na taj način, silom proste inercije, iznova biva smrvljen ideal što se u početnome pitanju smjestio iza ili: ukoliko, za razliku od PR-opsjenara, s trunkom poštenja čitamo HDZ-ovu predizbornu parolu, ‘Sigurna Hrvatska’ može biti samo kodni naziv za zemlju u zarobljeništvu.

U kojem je dakle smislu za HDZ-ove propagandiste Hrvatska danas ‘sigurna’?

U onome zdravstvenom, razumije se. Čini se da je epidemija privremeno zaustavljena, broj mrtvih i oboljelih bio je manji od europskoga prosjeka, nije se dogodio ‘talijanski scenarij’, izbjegnuti su prizori s vojnim kamionima koji u noćnim satima odvoze ljesove praznim ulicama, i cijela je medicinsko-zaštitna operacija po mnogim mišljenjima obavljena relativno uspješno. Zbog toga je vladajuća partija i odlučila iskoristiti predodžbu o ‘sigurnosti’, o ‘pobjedi nad nevidljivim neprijateljem’, i raspisati izbore po hitnome postupku, šest mjeseci prije roka, jer na jesen, osim mogućega novog naleta epidemije, stiže i sigurna ekonomska katastrofa.

Ali zar ta dosegnuta ‘sigurnost’, ta ‘pobjeda nad virusom’ koju partija sada sebi pripisuje, nije bila posljedica rada takozvanih stručnjaka, ponajprije onih medicinskog profila, a zatim i zdravstvenoga osoblja koje se ‘borilo na prvoj liniji obrane’?

Ne samo to, nego je u doba zavođenja opsadnog stanja svaka primjedba o mogućem političkom utjecaju na rad eksperata smatrana najgorom blasfemijom. Proglašena je apsolutna i bezuvjetna depolitiziranost stručnih timova, vladajući političari naglašavali su da ‘slušaju medicinske upute’ kao i svi drugi građani, te ni na koji način ne sudjeluju u njihovu donošenju, članovi Nacionalnog stožera civilne zaštite – tijela koje je donedavno upravljalo Hrvatskom – teatralno su se durili kada bi bili upitani za stranačku pripadnost, novinari što su se odvažili izraziti sumnju u političke motive pojedinih odluka Stožera (poput one o zabrani rada trgovina nedjeljom ili dopuštanju vjerskih okupljanja) optuživani su za nebrigu o nacionalnom zdravlju… Ukratko, koncept ‘upravljanja krizom’ temeljio se na naglašavanju neprobojne barijere između struke i politike, a tko god je ukazivao na poroznost i provizornu konstrukciju te međe bio je energično i s prezirom ušutkavan. Sada je, međutim, došlo do radikalne inverzije: partija je hladnokrvno preuzela medicinske zasluge i – porukom da ona jamči ‘Sigurnu Hrvatsku’ – upisala ih u svoj politički portfelj.

Znači, dok se još nije znalo kakvi će biti rezultati ‘protuvirusnih’ mjera, one su bile pripisivane isključivo ekspertima, a nakon što su se mjere pokazale relativno uspješnima, autorska prava preuzima isključivo partija?

Upravo tako. Ono što je jučer bilo skaredno, danas je standardno. A da se i ne spominje besramno parazitski odnos prema tisućama liječnica i medicinskih sestara, za koje se ispostavlja da su, trudeći se u najrizičnijim uvjetima spašavati ljudske živote, radili za račun HDZ-a. Ipak, taj uzurpatorski refleks, sasvim tipičan za vladajuću stranku, nije jedini faktor u igri. Postoji važniji razlog zbog kojeg se u ranijoj fazi inzistiralo na autonomiji strogo depolitizirane struke.

Koji je to razlog?

To je uspostava opsadne despocije, brzopotezna eutanazija parlamenta i odstranjivanje čak i ukrasnih tragova demokratskog načina odlučivanja, što je pravdano epidemiološkom nuždom. Vlast je, tobože, izručena stručnjacima, a ne partijskim birokratima, pa je jedan marginalni kroničar novonastali tip poretka nazvao medicinski potpomognutom diktaturom. Operacija je i ovako izvedena drskim gaženjem ustavnih normi, poprimajući sve odlike nepriznatoga državnog udara – budući da je fantomsko, ni od koga legitimirano tijelo steklo ovlasti da građanima uskraćuje ustavno zajamčene slobode – no stvar je u javnoj percepciji izgledala daleko manje problematična kada se stvarao utisak da je koncentracija moći dospjela u ruke apolitičnih eksperata, a ne partijske vrhuške.

Je li tako doista i bilo?

U stvarnosti je, dakako, barijera između struke i partije imala strukturu švicarskog sira, vladajući liječnici i vladajući političari stupali su u istom stroju, a pitanja dnevne taktike povjerena su stranačkim garderobijerima, jer se radilo o kostimiranoj predstavi u više činova. :bubica

Što nam to govori?

Sam proces paradne transformacije političke vlasti u stručno-medicinsku i obratno, sav taj cinični igrokaz tokom kojeg se prizorište najprije raskužuje od politike, pa se partija povlači prepuštajući scenu nezavisnim medicinarima, da bi naposljetku njihova ‘postignuća’ bila proglašena partijskom svojinom – iako je gledaocima sve vrijeme pred očima jedna te ista oligarhijska garnitura – upućuje na izdašne totalitarne potencijale. Promišljenim odabirom predizbornog slogana – ‘Sigurna Hrvatska’ – partija je kao najvažniju kvalitetu naglasila upravo svoju autoritarnost. U slučaju da bezrezervno prihvatimo poruku, da povjerujemo kako je obuzdavanje epidemije djelo HDZ-a, dojam je još i snažniji.

Zbog čega?

Zbog toga jer se u tehničkome smislu model borbe protiv virusne pošasti tek u neznatnim detaljima razlikovao od načina na koji su se srednjovjekovni gradovi štitili od kuge, a to će reći da se svodio tek na široku lepezu restrikcija: zabranu kretanja, zabranu okupljanja, zabranu dodirivanja, zabranu napuštanja prebivališta… i u konačnici zabranu heretičkog mišljenja. Samodopadno preuzimajući autorstvo nad tom ingenioznom strategijom – koja je dovela do ‘Sigurne Hrvatske’ – HDZ biračima ljubazno izlaže svoju militarističku dušu. Epidemiološke preporuke i naredbe doslovno su podrazumijevale žrtvovanje slobode u ime sigurnosti, a sada partija, prisvajajući taj operativni princip, daje obećanje da će njegove efekte proširiti sa zdravstvenog na općedruštveni plan.

Što se, prema tome, uistinu poručuje parolom ‘Sigurna Hrvatska’?

Da je strah temelj političkog života. Da bi se uspješno riješio problem nečije ‘sigurnosti’, potrebno je da taj bude u opasnosti, a ako kojim slučajem nije, partija će se već potruditi da ugroza izgleda realno. Kada ponestane virusa, uvijek su na raspolaganju neprijateljski raspoloženi susjedi ili neko treće zlo. Epidemijom izazvanu strepnju za goli život partija doživljava kao blagotvoran politički resurs, jer je naučila vladati koristeći strah kao univerzalnu osnovu podaništva. Naglašavanjem ‘sigurnosti’ stoga se nastoji povećati opća svijest o ranjivosti i osnažiti osjećaj bespomoćnosti, kako bi mnoštvu uzdrhtalih jedinki bilo ponuđeno stranačko skrbništvo. Pod zaštitničkom krinkom, HDZ ustvari otvoreno prijeti. Dovoljno je vidjeti s kolikom strašću partijski prvaci ovih dana zastrašuju građanstvo ‘drugim valom zaraze’, čije će posljedice biti pogubne u slučaju pogrešnih izbornih rezultata.

Može li se onda reći da je ‘Sigurna Hrvatska’ najpotrebnija stražarskoj službi?

Ona je potrebna jedino njoj, ali to je šira priča… Prinudnim korisnicima zaštitarskih usluga – onima koje čuvari zapravo nadgledaju – bilo bi pametnije da se pozabave drugim pitanjima. Na primjer: da li je Hrvatska, zbog toga što je ‘sigurna’, bolje uređena država od Švedske, Njemačke ili Belgije?

Kako je, međutim, moguća do te mjere bezbolna fuzija struke i stranke da ova prva nema prigovora kada druga u predizbornoj propagandi kapitalizira njezin rad?

U hrvatskim prilikama to je sasvim normalno: stranački profilirana struka osigurava predodžbu o stručno osposobljenoj stranci. Tim lakše kada se, radi suzbijanja širenja zaraze, zdravstveno-represivni rezoni podudaraju s bolesnim političkim željama. Dok je vlast čvrsto u kandžama, na snazi je zlatno pravilo: uspjesi se pripisuju partiji, a neuspjesi višoj sili.

Zašto je to tako?

Zato jer već trideset godina HDZ ne priznaje razliku između države i partije, što uključuje bezuvjetnu podložnost institucija, pa onda i ‘struke’ u najširem smislu riječi. Sama stranka, pak, sa svojim fundusom nacionalističkih opsesija, funkcionira kao usustavljena horda. Tako je i ‘ekspertni’ Stožer, na primjer, u jeku izvanrednog stanja imao prvorazrednu političku zadaću – da uz pomoć vodećih medija zadrži masu na okupu, premda su njene čestice tavorile u samoizolaciji, da dakle osigura jedinstvo razdvojenih. Partija je u tome vidjela prije svega virtualni miting, priliku za ubiranje profita, pobrinuvši se da, shodno kulturi mase, osigura i ikone kojima će se iskazivati kolektivno divljenje. Bilo bi zanimljivo proniknuti u ‘stručne’ razloge zbog kojih su svi ti epidemiolozi i infektolozi dijelili tabloidima fotografije iz svojih porodičnih albuma, trudeći se što velikodušnije zadovoljiti masovnu glad za obožavanjem, da bi poslije svega legalizirali statuse stranačkih maskota. :bla

Ne bi li se, ako to nije odviše bogohulno, moglo zaključiti kako su za neke medicinske uspjehe povoljne neke društvene regresije?

Time će se ubuduće valjda pozabaviti sociolozi. Poznato je da poslušnost bolje kotira u okrilju kolektivizma, naročito ako je ovaj godinama uvježbavan. Tko zna, možda će takva istraživanja – koja ne bi smjela zanemariti udjele pukih slučajnosti i odlike pustih periferija – pokazati da su se mjere socijalne izolacije više poštivale tamo gdje se poslovično računa s mentalitetom stada, nego u društvima gdje je individualizam na cijeni. Srećom, to neće biti jedini paradoks vezan uz virusnu epidemiju i borbu protiv nje.

Koji bi bili drugi?

Rezultati jedne studije, recimo, upućuju na to da su ovisnici o nikotinu u manjoj mjeri podložni zarazi od covida-19 u odnosu na dio populacije koji ne konzumira cigarete.

Što bi to trebalo značiti?

Da bi HDZ, usprkos svemu, mogao popušiti izbore.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 19 Jul 2020, 00:05

Proizvodnja glupana

Viktor Ivančić, Novosti


Kada ne nosi masku, slobodno mu kažite ‘Glupane stavi masku’, jer se to više ne može smatrati uvredom, već znanstvenom činjenicom.’

To je u nedjelju, 12. srpnja, na svojoj Facebook stranici objavio mikrobiolog Gordan Lauc, član Znanstvenog savjeta Vlade RH. Ono ‘od sutra’ u njegovoj rečenici odnosi se naravno na ponedjeljak, 13. srpnja, otkad je na snazi odluka Nacionalnog stožera civilne zaštite o obaveznom nošenju zaštitnih maski u trgovinama i javnom prijevozu.

Taj kalendarski detalj u Laucovoj objavi dovoljno je intrigantan da nametne neizbježno pitanje: zbog čega je to zaista onaj tko ne nosi masku u trgovini ili tramvaju glupan, i to naučno dokazani glupan (te mu, nazivajući ga glupanom, nećemo isporučiti uvredu, već znanstvenu činjenicu) – samo zbog toga što ne nosi masku ili zbog toga što ne provodi odluku Vladina tijela o obaveznom nošenju maske? Je li on, naime, glupan zato što ne vodi računa o svojem i tuđem zdravlju ili zato što ne sluša vlast?

Poruka mikrobiologa i Vladina suradnika na društvenoj mreži dovoljno je kratka da ne možemo s lakoćom ustanoviti kojoj od opcija on naginje, a sasvim je moguće da ima u vidu potvrdne odgovore na obje ponuđene solucije. No da se u slučaju ljudi koji ne poštuju epidemiološke mjere radi o osobama sniženih mentalnih sposobnosti, u to je potpuno uvjeren. Ostatak njegova tekstuljka na Facebooku glasi ovako:

‘Ako se u situaciji globalne pandemije ne pridržavate mjera društvenog udaljavanja, to naprosto znači da ste glupi. Barem je to pokazalo veliko istraživanje u Americi i upravo je objavljeno u vrlo uglednom časopisu ‘Proceedings of the National Academy of Sciences’.’

A ako u situaciji globalne pandemije, vidjeli smo, ne nosite masku u samoposluzi ili autobusu, iako je vlast propisala da je od ponedjeljka, 13. srpnja, nošenje maski obavezno, tada ste također naprosto glupan, i to naučno potvrđeni glupan, jer to pokazuje velika američka znanstvena studija objavljena u vrlo uglednom časopisu.

S obzirom na to da je riječ o znanosti i neumoljivim ‘znanstvenim činjenicama’ (proizašlim iz istraživanja o tome koliko netko mora biti glup da ne nosi masku i ne poštuje distancu), hajde da iz bliske prošlosti prizovemo neke neumoljive fakte.

Znanstveni savjet Vlade RH, čiji je jedan od članova i mikrobiolog Gordan Lauc, oformljen je u utorak, 24. ožujka ove godine, a svoju prvu sjednicu održao je sutradan, u srijedu, 25. ožujka, u 14.30 sati.

Istoga dana kada je osnovan Znanstveni savjet Vlade RH – utorak, 24. ožujka – epidemiolog Krunoslav Capak, član toga istog Znanstvenog savjeta, ali i Nacionalnog stožera civilne zaštite, na konferenciji za štampu je na pitanje o tome trebaju li građani nositi zaštitne maske kazao sljedeće:

‘Nošenje maski nema nikakvog smisla kod zdravih ljudi. Oni koji su bolesni, dobro je da nose maske, mada nije nužno. Mi nismo dali preporuke za nošenje maski za osobe koje su bile zdrave, niti mislimo da su te preporuke korisne.’

Kada su mu kasnije toga dana (utorak, 24. ožujka) novinari postavili isto pitanje – jer je hrvatska javnost u tome momentu bila živo zainteresirana za tu temu – epidemiolog Capak ponovio je svoj odgovor, posebno apostrofirajući prodajne centre: ‘Ako ste zdravi i idete u trgovinu, nošenje maski nema smisla. Mi nigdje nismo dali preporuku da se moraju nositi.’

Za tri i pol mjeseca, dakle, prevalili smo put od epidemiologove ocjene da nošenje maski u trgovinama ‘nema nikakvog smisla’, tj. da je ono ‘beskorisno’, do mikrobiologova suda da su svi koji ne nose maske u trgovinama znanstveno dokazani glupani.

Međutim, mikrobiolog i epidemiolog istoga su onog dana (utorak, 24. ožujka) skupa zasjeli u krizno državno tijelo, u Znanstveni savjet Vlade RH, a već sutradan (srijeda, 25. ožujka), na prvoj sjednici, sudjelovali u njegovu radu. Zar ne bi bilo logično da je na tom sastanku mikrobiolog Lauc epidemiologu Capaku, referirajući se na njegove jučerašnje izjave o tome kako nošenje maski ‘nema nikakvog smisla’, jednostavno rekao: ‘Glupane začepi gubicu, makar i maskom’? :obrve

Tek da je to tada učinio, da je rukovodećem državnom epidemiologu, s kojim stoluje u istome Vladinom znanstveno-savjetodavnom tijelu, poručio da je ordinarni glupan, njegova bi današnja arogancija na društvenoj mreži imala neko pokriće. Ali, j... ga, nije… :p

Istini za volju, mikrobiolog tada još nije mogao biti upoznat s rezultatima velikog istraživanja u Americi, :plavi koje je tek ovih dana objavljeno u vrlo uglednom časopisu ‘Proceedings of the National Academy of Sciences’ – i odgovorilo na kapitalno pitanje koliko netko mora biti umno zaostao da ne nosi masku i ne poštuje međuljudsku distancu – a on je, kao ozbiljan naučni radnik, navikao u diskusiji baratati isključivo ‘znanstvenim činjenicama’. Možda je, dakle, imao indicije da je epidemiolog glupan, ali nije to mogao potkrijepiti tvrđim naučnim dokazima.

No danas i epidemiolog Capak smatra da su maske iznimno korisne, i čak nam nalaže da ih nosimo, kao i mikrobiolog Lauc, a ovaj drugi k tome veli da se građani koji to ne poštuju imaju smatrati znanstveno potvrđenim glupanima ‘od sutra’, to jest od dana kada odluka o obaveznom nošenju maski što ju je donio epidemiolog Capak – koji je do jučer uvjeravao javnost da su maske beskorisne – stupa na snagu.

Time je i uvodna dilema definitivno razriješena: mikrobiolog Lauc ne smatra da su građani koji s golim njuškama :mohr ulaze u trgovine i javna prometala glupani zbog toga što ne nose maske, već zbog toga što ne provode direktivu vladajućeg aparata (medicinskog i političkog, odnosno medicinsko-političkog) da maske moraju nositi, a onda to osnažuje velikim američkim istraživanjem objavljenim u vrlo uglednom časopisu. Kao utjecajan znanstvenik, možda bi američke kolege i urednike vrlo uglednog časopisa mogao dodatno animirati, kako bi se ovi upustili u nove naučne avanture. Predlažem temu: Koliko glupana nastane u ishodu procesa kroz koji vlast od građana pravi budale?

U ožujku je epidemiolog Capak dobro znao što čini: zaštitnih maski u Hrvatskoj nije bilo dovoljno, građani ih nisu mogli nabaviti, pa se epidemiologu i njegovim političkim poslodavcima činilo neizbježnim obnarodovati kako su one nepotrebne. Proglasiti obaveznim nešto što je nedostupno značilo bi ugroziti poredak, uprijeti prstom u njegovu nesavršenost i nemoć, a za one koji su unajmili epidemiologove usluge sigurnost poretka neusporedivo je važnija od sigurnosti ljudi.

Glupost današnjih glupana bila je, prema tome, brižno pothranjivana od strane medicinskog krila vlasti. Svatko tko je tada u trgovini ili tramvaju ugledao građanina sa zabarikadiranim licem mogao mu je uz podršku eksperata iz komandnoga ešalona slobodno reći: ‘Glupane skini masku.’ :valja

Stoga bi mikrobiologu Laucu, kada već želi nastupati kritički, bilo mnogo korisnije da nišanske sprave, umjesto prema mentalnoj retardaciji u društvenom prizemlju, usmjeri prema moralnom idiotizmu upravljačkog aparata. Samo što bi tada po svemu sudeći morao biti nešto manje raspojasan, jer nema sumnje da i činjenica njegova članstva u Znanstvenom savjetu Vlade RH svjedoči o ciničnoj prirodi vladajućeg stroja.

Možda bi radi razjašnjavanja svih tih mutnih sumanutosti mogao okupiti tim vrhunskih domaćih stručnjaka, kakvih očito ima napretek, koji bi zaronio u materiju, ukrstio podatke i izradio neku vrijednu studiju. Zašto bi se, naime, američka istraživanja bavila hrvatskim slučajem?

User avatar
srculence7
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 18087
Joined: 31 Mar 2016, 03:35
Location: iza zatvorenih vrata
Has thanked: 3711 times
Been thanked: 3614 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by srculence7 » 19 Jul 2020, 00:40

Svi su oni zreli za edukaciju o nenasilnoj komunikaciji :djed
A i šta sa onima koji nose maske za jednokratnu upotrebu više dana, da ne govorim što je stalno skidaju i stavljaju, mislim i tu se nameće pitanje je li to pametno :ooo
Ne diraj me ako se ne razumeš u mene, pokvarićeš nešto.

User avatar
Sheval
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 17562
Joined: 02 Mar 2012, 21:53
Has thanked: 344 times
Been thanked: 882 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Sheval » 19 Jul 2020, 01:46

Vidjela si mog starog u intervjuu.
Čovjek 100% u pravu.
Iako ni ja, ni on, a ni niko ne zna, sta je taj lik htio reći
Jao :jupi

User avatar
srculence7
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 18087
Joined: 31 Mar 2016, 03:35
Location: iza zatvorenih vrata
Has thanked: 3711 times
Been thanked: 3614 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by srculence7 » 19 Jul 2020, 02:41

Sheval wrote: 19 Jul 2020, 01:46 Vidjela si mog starog u intervjuu.
Čovjek 100% u pravu.
Iako ni ja, ni on, a ni niko ne zna, sta je taj lik htio reći
Jao :jupi
Rođeni političar :hihi
Ne diraj me ako se ne razumeš u mene, pokvarićeš nešto.

User avatar
Sheval
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 17562
Joined: 02 Mar 2012, 21:53
Has thanked: 344 times
Been thanked: 882 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Sheval » 19 Jul 2020, 02:53

srculence7 wrote: 19 Jul 2020, 02:41
Sheval wrote: 19 Jul 2020, 01:46 Vidjela si mog starog u intervjuu.
Čovjek 100% u pravu.
Iako ni ja, ni on, a ni niko ne zna, sta je taj lik htio reći
Jao :jupi
Rođeni političar :hihi
Ja protrnem kad me zovne I kaže, večeras me gledaj.
Vole ga kamere, Sta ćeš. I on njih, nažalost.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 24 Aug 2020, 01:05

Tito izričito

Boris Rašeta, Novosti


Što je klasik? Ranko Marinković, HRT, 10. kolovoza, 10:50

Iz zanimljivog razgovora s akademikom Pavlom Pavličićem doznali smo da je Ranko Marinković uzor za lik Maestra imao u Tinu Ujeviću, dok je don Fernanda oblikovao s primislima na Krležu. Marinković, čuli smo iz arhivskog intervjua s piscem, nije osobito držao do pojma ‘nadahnuće’ – vjerovao je da se tajna književnosti krije u radu, manualnom, ustrajnom radu, radu nalik filigranu. ‘Treba disciplinirati ruke, da rade ono što mozak želi, a to nije uvijek lako’, govorio je. Ivan Goran Kovačić vidio je u njemu potencijalnog nadarenog pjesnika, ali se Marinković kao pjesnik nije ostvario. Ipak, tragovi poezije vidljivi su i u ‘Rukama’, i u ‘Gloriji’, i u ‘Kiklopu’ – u tri najvažnija njegova djela, ostvarena u tri književna roda. Marinković bi bio, recimo i to, puno mrtviji da ga onaj celuloidni imotski galantar nije sjajno, na tragu dramatizacije Koste Spaića, prenio na film. To je, čini se, sudbina mnogih solidnih ili odličnih književnih djela: ako se ne prenesu u medij slike, čame u zaboravu. Karolina Lisak Vidović odlično vodi ‘Što je klasik?’: svaki put je pripremljena za emisiju, svestrano istraži i sugovornika i temu (za ovu prigodu ispitala je posuđenost ‘Kiklopa’ u Knjižnicama grada Zagreba i otkrila da nema nijednog na raspolaganju, svi se čitaju), a rečenice su joj kultivirane, kartezijanski precizne, lijepo oblikovane i, što je najvažnije, sadržajne. Nju zaista zanima ono o čemu govori, nije usmjerena samo na pitanje već i na odgovor, a to je rijetkost i u drugim sferama osim voditeljske.

Novi dan, N1, 11. kolovoza, 11:30

Žarko Puhovski zbori kao Salomon pa navodimo rukovet mudrih misli. ‘Zoran Milanović sabotira Plenkovića. Kako? Pa Plenković sve više zvuči kao nevladine organizacije, a Milanović sve više zauzima Tuđmanova stajališta. On je otišao na drugu stranu, traži poziciju suverenista, negira Hag i govori o rađanju Hrvatske u 9. stoljeću’, kazao je Puhovski Iliji Jandriću, objašnjavajući kako ‘Milanović na sceni traži nišu koja će biti samo njegova’. Rekao je i nešto zdavorazumski važno, ako ne i presudno. Geste su važne, ali su ipak samo geste: važan je život, ne živi čovjek samo o svakoj riječi, da obrnemo Sveto pismo, već i o kruhu. ‘Trebamo misliti o realnom životu, cestama i struji’, izjavio je Puhovski, opisujući i zbunjenost koja je na sceni nastala nakon kninskih govora: ‘Zanimljivo je kako su tri važne institucije u Hrvatskoj reagirale na Knin. Rimokatolička crkva čiji je nadbiskup pokušao ne pozdraviti Plenkovića, HRT koji je nastavio s nacionalističkim interpretacijama i nakon Plenkovićeva govora jer jednostavno nisu stigli odreagirati, te SDP koji do danas nije mogao sastaviti dvije-tri rečenice što misle o svemu.’ Kazao je i kako nema sumnje da je Oluja uzrokovala etničko čišćenje jer to govore postoci. ‘Ali to je rezultat hrvatsko-srpskog pritiska, Hrvatska je htjela što više teritorija sa što manje Srba, a Milošević što više Srba za Kosovo i kako bi iskoristio to za propagandu, gdje je bio u lošijem položaju u odnosu na Hrvatsku…’ ‘Hrvatska je superiornija Srbiji i ne znaju ni jedni ni drugi s time izaći na kraj’, rekao je na kraju profesor.


Predsjednik, HRT, 11. kolovoza, 20:59, Tajni rat, Viasat History

Dijalog Zlatka Viteza i Franje Tuđmana, koji je Vitez prepričao u dokumentarnoj seriji ‘Predsjednik’, važan je zbog određivanja reda historijskih veličina. Vitez je upitao Tuđmana tko je najveći Hrvat u povijesti, očekujući odgovor ‘ja, normalno’ ili ‘Bože, Zlatko, pa pred očima ti je, koje gluposti pitaš’, ali Tuđman je rekao: ‘Najveći Hrvat u povijesti je Josip Broz Tito.’ Ne vjerujući svojim ušima, :sok zamolio je Tuđmana da mu ponovi i Tuđman mu je ponovio: Josip Broz Tito. E pa da vidimo sad hadezeovca koji će reći da se drži Tuđmanovih kanona! Toliko o Vitezu, a sad evo i jednog pravog viteza. Na Viasat Historyju gotovo istovremeno vidjeli smo dokumentarac o Sir Fitzroyu Macleanu, Winstonu Churchillu i rečenome Titu. I Churchill i Maclean su zadrti konzervativci, antikomunisti i rojalisti, pa su se dvoumili trebaju li u Jugoslaviji podržati konzervativca, antikomunista i rojalista Dražu Mihailovića ili crvenog Jožu. To je bila jedina dvojba zapada oko ratne i poslijeratne sudbine ovoga prostora uopće, crni kralj ili crveni car. Od britanskog obavještajca u Kairu, potpukovnika Kibblea, u London dolazi informacija kako su Titovi partizani u sukobima s Nijemcima neusporedivo brojniji i hrabriji od četnika. Kibble u Teheranu izravno informira Churchilla o situaciji i kaže mu da je Mihailović neuspješan protiv Nijemaca. Sugerira da bi Tito mogao biti bolji izbor. No problem je što Churchill ne zna ništa o Titu i partizanima. Tko je Tito? Postoji li uopće? Može li mu se vjerovati? To je trebao ispitati kapetan Maclean. ‘Nevjerojatno je da bi Maclean sklopio dogovor s komunistima. Zapravo, mrzio ih je’, kažu autori filma. Nakon što je završio latinski, grčki i njemački na Cambridgeu, ovaj škotski aristokrat, izdanak duge loze, mogao je raditi bilo što. Odlučio se baviti elitnom diplomacijom. Odlazi u Moskvu. Nakon suđenja Buharinu, koje je trajalo devet dana, prezreo je komunizam za cijeli život. Churchill je Macleanu ovako objasnio misiju: ‘Trebaš otkriti tko ubija najviše Nijemaca i pomoći mu da ih ubije još više.’ ‘Tito je komunist, rekao sam Winstonu’, pripovijeda Maclean. ‘To je manje važno’, rekao je Winston. ‘Tito je u to vrijeme bio zagonetka za cijeli svijet. Neki su smatrali da je to lijepa djevojka, neki uopće nisu vjerovali da postoji, a onda sam upoznao čovjeka koji je sam, ni iz čega, od šačice gerilaca stvorio zadivljujući vojni i politički stroj. S njim sam se lakše dogovarao nego s komunistima koje sam upoznao u Rusiji i drugdje. Nije tajio da je komunist. Dapače, ponosio se time, no iznenadilo me što je bio spreman sagledati obje strane i donositi odluke bez odobrenja s više razine’, nastavlja Maclean. ‘Doimao se vrlo siguran u sebe, bio je vođa, ne podređeni.’ Kad su se bolje upoznali, ovaj se škotski aristokrat, kažu autori, počeo sve više diviti tom okorjelom komunistu. ‘Imao je neobično široke poglede. Mislio je svojom glavom, bio sposoban sagledati obje strane problema. Uvijek je bio spreman za šalu. Čak i u ta krvava vremena nje se sramio uživati u sitnicama, a svi njegovi ljudi imali su vrlo izražen nacionalni ponos.’ Nakon što je Tito, stari prepredenjak, Macleanu rekao kako Jugoslavija ne misli postati dio SSSR-a niti on kani uvoditi ruski ekonomski model, Churchill je odlučio da se svaka pomoć četnicima prekine. Titovi partizani nakon toga su od Amerike i Engleske dobili milijunski vrijedno naoružanje, a nakon kapitulacije Italije 1943. sami su uzeli oružje deset talijanskih divizija. Churchill potom u znak povjerenja i naklonosti Titu šalje svoga sina Randolpha, koji je s partizanima prošao velik put, od Drvara preko Mazina do Slunja, a najviše od svega je volio rakiju šljivovicu ljutu… Uglavnom, svi ti konzervativci zaljubljuju se u Tita, a ta će ljubav izmijeniti sudbine milijuna i odrediti ovaj prostor do danas. Tek 2002. otkriveno je – doznajemo iz dokumentarca – da je engleski obavještajac koji je iz Kaira sugerirao Londonu da pomogne partizane (čiju je snagu preuveličao) bio ‘predani komunist’, koji je na Oxfordu studirao sa ‘zloglasnom špijunskom četvorkom’, suradnicima Moskve.

Film ima stanovitih manjkavosti. Do kraja 1941. partizana je bilo 80.000, kažu autori, a baze su im bile šume iznad Jajca. Neće biti, ali dobro zvuči. Prikazuju i ‘drugi antifašistički pokret Draže Mihailovića’ u Srbiji, pa kao ilustraciju Ravne gore pokazuju vrhove Zelengore. No to su sitnice – šira slika je istinita. ‘Pouzdano sam znao’, kaže Maclean, ‘da će partizani nakon rata preuzeti vlast i uspostaviti komunistički režim. Winston me prekinuo i pitao kanim li živjeti u Jugoslaviji, ondje osnovati dom. Rekao sam da ne, a onda je on rekao: Ni ja. Možda bismo trebali prepustiti Jugoslavenima odluku o režimu u državi?’ Jesu li Churchill i Maclean strašno pogriješili, pitaju se autori filma, jesu li ipak trebali podržati Mihailovića? ‘Iako je rođen u zemlji različitosti, Josip Broz Tito uspio je’, kažu u zaključku, ‘učiniti nemoguće. Različite narode, vjere i jezike ujedinio je pod vlastitom formom komunizma. Mir je vladao 30 godina. Titovi nevjerojatni uspjesi postali su očiti kad je samo 11 godina nakon njegove smrti 1980. u Jugoslaviji opet počeo rat…’

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 11 Sep 2020, 19:14

KOLUMNA BORISA DEŽULOVIĆA NA EKAVICI: "Sam u Beloj kući 2"


Gud ivning - očigledno uplašen i zbunjen, na kvrgavom je engleskom rekao visoki neki čovek, zatečen gde sa naočalima na vrhu nosa gura veliki, teški ključ u bravu.

- Gud ivning - na nešto manje kvrgavom engleskom, ali nešto očiglednije uplašena i zbunjena, iza otvorenih vrata odgovorila je domaćica, lepa neka gospođa u Versačeovoj teget večernjoj haljini raskošnog dekoltea.

- Ja… došo - odgovorio je kratko visoki, nespretno prekidajući neugodnu tišinu među njima.

- Prosim lepo? - odgovorila je gospođa i dalje očigledno uplašena i zbunjena, jednom rukom držeći kvaku, a drugom skupljajući haljinu na prsima.

- Reko, ja došo. Aj kam.

- A kdo ste zdaj vi?…

- Jao, baš sam neučtiv - uz kiseli se smešak visoki lupio po čelu istom onom rukom sa velikim ključem, pa hitro ubacio u džep i ključ i razbijene naočale, sagnuo se i svečano pružio ruku. - Aleksandar Vučić, predsednik Republike Srbije, čast mi je. Vi ste sigurno gospođa Melanija.

- Predsednik? - ponovila je gospođa Melanija.

- Izvinjavam se, bivši predsednik Republike Srbije, dabome. Verovatno ste čuli za ono sinoć u Beogradu. Vidite…

- Kje ste dobili ta ključ? - prekinula ga je gospođa Melanija, sad već malo manje očigledno zbunjena, a malo više očigledno sumnjičava.

- Aha, mislite ovaj? - izvadio je visoki opet onaj teški ključ iz džepa. - Dao mi ga vaš gospodin muž, kad sam onomad bio u visokom državničkom posetu vašoj cenjenoj kući. Dok sam još bio predsednik Republike Srbije.

- Donald vam je dal ključ? Tudi vami?

- Jeste, Donald. Vidite, Melanija…

- Gospa Melanija.

- Dabome. Vidite, gospa Melanija, dao mi je taj ključ i ovu… - posegnuo je onda visoki u unutrašnji džep sakoa, pa izvadio nekakav komad hartije – …ovu cedulju. Evo, pogledajte, na engleskom je, tu mi je napisao gde je šta u kući, i tako.

Gospođa je oprezno uzela cedulju iz njegove ruke, pa tek nakon nekoliko dugačkih trenutaka spustila svoj sumnjičavi pogled sa visokog stranca na presavijeni komad hartije.

- I rekao mi je - nastavio je ovaj za to vreme - ‘Aco, mia bela kaza e tua bela kaza.’ ‘Moja Bela kuća je tvoja Bela kuća’, razumete. Tako je rekao. Kaže, ‘evo ti ključ, Aco brate, i ako ikad u Srbiji ostaneš bez posla, slobodno dođi, možeš i ženu i decu da povedeš’. I još mi je dao ovu lepu hemijsku olovku. Vaš muž je veliki čovek, gospođo. Grejt men. End grejt lider.

- Da, da - kimala je glavom gospođa Melanija koncentrisana na onu ceduljicu u rukama. - To je Donaldov rokopis, nedvomno.



- Pa kažem vam ja - nespretno je ovaj cupkao na nogama dok je gospođa čitala s ceduljice. - A ako smem da pitam, gde je on?

- Kdo? - smela se načas gospođa.

- Gospodin muž. Donald. Ver iz Donald?

- Prezident zadnje čase ne prihaja pogosto domov. Volitve, golf. Včeraj je bil v Ajdaho, zdaj je v Ohajo - odgovorila je ona, pa se vratila ceduljici.

- Aha, razumem. En čas ajdaho, en čas ohajo. Tipični Donald. In… - nabacio je visoki svoj tajanstveni osmeh i šmekerski se naslonio na dovratak - …kam je zdaj ohajo?

- Kam je zdaj Ohajo? - sveudilj smetena ponovila je gospođa Melanija.

- Da, ‘kamo je sad otišao’. Kam je Donald zdaj ohajo? - cvrkutao je visoki. - Naučio sam u mladosti malo slovenščine… kad sem bil fant. Sportski pregled. ‘Branilec Olimpije Marko Elsner ohajo v Crveno zvezdo!’

- Kam je zdaj Ohajo? - zbunjeno je još jednom ponovila gospođa, pa pokazala iza leđa, prema zapadu. - Ohajo je zdaj tam, na zahodu, kot vedno.

- Donald je sad na zahodu?! - brzo se uspravio visoki.

- Ja. Hočete da ga pokličem?

- Da ga pokl… ne, ne, sačuvaj Bože, pustite čoveka, niko ne voli da ga prekidaju u klonji, jel tako ili nije?

- Mislim da imate prav - prekinula ga je gospođa. - In vi?

- Kaj? Ja? Ja kad sam u klonji, samo moj drug Vule sme da uđe! Nema kod mene…

- Ne, ne, pravim, ste prišli sami, ali so i gospa in otroci z vami?

- Gospa? - smeo se sad visoki.

- Gospa. Žena. Jor vajf. End čildren.

- Aha, to. Ne, ne, sam sam došo, stariji Danilo mi je pod ugovorom sa Zadrugom sve do proleća, a Tamaru sam s mlađim sklonio kod Lukija još prekjuče, pre nego šta su zapalili Skupštinu.

- Luki?



- Luki, bre, Lukašenko. U Belorusiji.

- Rusijo?!

- Ne, ne. Be-lo-rusija. Belorusija. To vam je slično, samo belo i mnogo, mnogo manje, ovolicno.

- Veri vel, izgleda v redu - skratila je gospođa Melanija, pa vratila cedulju visokome. - Poglejte, mister…

- Vučić. Aleksandar Vučić.

- Poglejte, mister Vučič. Jaz takoj grem ven, nocoj letim na Fešn Vik v Parizu. Vi imate ključ od hiše, sicer pa vse veste i sami, vse kar potrebujete je tam, v shrambi - otvorila je konačno vrata gospođa Melanija, pa pokazala na vrata ostave. - Evriting ju nid iz der, in d pantri, okej? Nau: hau mač tajm vil ju nid? Kar zadeva hišo, koliko časa boste potrebovali?

- Koliko vremena? Uf, ne znam sad da vam kažem, mislio sam samo dok se snađem… šta ja znam, do nedelju-dve, najviše.

- Nedelje? Super, do takrat se zagotovo vrnem iz Francije, in takrat se bo vrnil i Donald.

- Sa zahoda? Nedelju dana na zahodu?

- Tja, moški posel - kratko je odfrknula Melanija i izašla na trijem, pogledom potraživši limuzinu i vozača. - Prosim samo zaklenite hišo, ko končate. Lok-d-dor-ven-jur-dan. Okej?

- Jes, mem! - vojničkim je pozdravom visoki ispratio gospođu dok je ulazila u crnu limuzinu, pa ušao u kuću i zatvorio vrata.

To je bilo to, bio je u Beloj kući! Gde su sad one pičke što su ga zajebavale kad je iz Vošingtona doneo ključ slavne Bele kuće, poklon njegova drugara Donalda Trampa, i njegovu personalnu poruku na cedulji? Marš, bre. Eno vam sad, eno vam cela Srbija, pa se sami zajebavajte s njom, dok on i Donald terevenče u praznoj Beloj gajbi. Pičke.

- Aco? Jesi li to ti? - prekinuo ga je u to glas iza vrata na dnu hodnika. - Bogami sam mislio da su te sinoć uapsili.

- Donald? - prišunjao se visoki do ve-cea. Sunce ti j...., pomislio je, stvarno Donald u zahodu!

- Upadaj, Aco, ne mogu sve sam! - povikao je onda glas, i visoki je oprezno otvorio vrata.

- To si ti?! - šokiran uzmakne visoki ugledavši unutra kosovskog premijera Avdullaha Hotija, na kolenima, sa rukama u žutim rukavicama do lakata uronjenima u veliku plastičnu kantu. - Šta ćeš ti ovde, crni Avdo?

- Šta ću ja ovde? Šta i ti. Nisi ti jedini dobio ključ - veselo mu odgovori Hoti odozdo, cedeći spužvu u kantu. - Kad si već tu, možeš li tamo do špajza, moli te brat, da mi doneseš partfiš, onaj ljubičasti. A ti si za to vreme mogao da se uvatiš kuinje.

- Kuinje?

- Tako je, sve ti lepo piše na cedulji. Ajde, brže, nemamo mnogo vremena, ima Bela kuća do nedelje da se beli ko Kuća cveća.
online

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 21 May 2021, 10:26

Image
online

User avatar
Zanki
saudade / forumasica godine
saudade / forumasica godine
Posts: 50825
Joined: 29 Jul 2020, 17:52
Has thanked: 18887 times
Been thanked: 21411 times
Status: Online

Re: Kolumne

Post by Zanki » 21 May 2021, 10:31

Ajme ovaj topik prvi put vidin, odlican !

Boris :srce
"It takes something more
than intelligence to act
intelligently "

User avatar
arzuhal
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 10040
Joined: 08 Nov 2019, 07:21
Location: čajdžinica "Kod nefsu-l-levvame", u budžaku politički nekorektnih
Been thanked: 4 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by arzuhal » 07 Aug 2021, 13:10

Stavite, uostalom s jedne strane naslijeđe smiljanskoga geeka, njegove nerazumljive formule i općenita preseravanja o miru među ljudima i narodima, a s druge strane naslijeđe i bezvremenu mudrost kninskog vojvode, pa dajte Hrvatima da biraju. Na primjer: „Svi smo mi jedno, svi su ljudi međusobno povezani nevidljivim silama“, kaže ćudljivi štreber Nikola Tesla, pa se obraća nekadašnjim zemljacima: „Vaša mržnja, pretvorena u električnu energiju, mogla bi osvjetljavati cijele gradove!“ „Mi treba da se izlečimo od dve teške bolesti, a to su jugoslovenstvo i komunizam“, na to će slavni vojvoda Momčilo Đujić: „Dok se od te dve bolesti ne izlečimo, nikad slobodu videti nećemo!“

:plavi

https://ba.n1info.com/kolumne/kolumne-b ... tski-euro/
uzmi Lysobact

User avatar
Koraci_u_noci
Penzioner
Penzioner
Posts: 24720
Joined: 04 Jun 2020, 19:21
Has thanked: 6882 times
Been thanked: 6515 times
Status: Online

Re: Kolumne

Post by Koraci_u_noci » 14 Dec 2021, 11:43

Pobjeci sad od svega zelim

User avatar
Koraci_u_noci
Penzioner
Penzioner
Posts: 24720
Joined: 04 Jun 2020, 19:21
Has thanked: 6882 times
Been thanked: 6515 times
Status: Online

Re: Kolumne

Post by Koraci_u_noci » 01 Jan 2022, 21:06

Pobjeci sad od svega zelim

Post Reply

Return to “Mediji”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 12 guests