Kolumne

Televizija, štampa, internet portali.

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120150
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7765 times
Status: Online

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 28 Jun 2017, 10:13

'Divljaci' sačuvali jednu od zadnjih prašuma u Europi
Pa zatob što nas ona podsjeća na divljine i prašume naše svakodnevnice :oo
online

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 03 Jul 2017, 23:55

Žudnja za lomačama

Piše: Milan Gavrović, Novosti


Tko je bila Margareta Ringlin? Najkraće, nekadašnja zagrebačka vještica, čiji se pepeo još godine 1700. pomiješao sa zemljom današnjeg Tuškanca, gdje je bilo gradsko stratište. Njeno ime ostalo je zabilježeno u knjizi prof. Vladimira Bayera ‘Ugovor s đavlom’, ali samo kao kuriozitet. Kao primjer gdje su sve na tijelu vještica krvnici pronalazili đavlov pečat. Vještice, kao i većina ljudi onog doba, bile su nepismene. Zato je i ugovor s njima vrag ovjeravao pečatom na njihovoj živoj koži, a ne na papiru. ‘Ako traženje pečata nije urodilo plodom, okrivljenicu su torturom prisiljavali da oda gdje ga ima’, piše Bayer. ‘Margareta Ringlin izjavila je na žestokoj torturi da ima pečat pod jezikom i krvnik ga je odatle izrezao i zakletvom potvrdio da je pravi.’

Zašto baš pod jezikom? Autor se ne bavi tim pitanjem, iako je ono u slučaju o kojem govorimo i u vremenu u kojem živimo posebno važno. Što je inkvizitor od nje tražio? (Krvnik je obavljao samo manualni dio posla.) Najvažnije je pitanje bilo s kim je letjela na vještičji sabat i koga je tamo sve vidjela. Tražio je da denuncira svoje sumještanke, susjede i prijateljice. Tako funkcionira mehanizam svih lovova na vještice, sve do današnjih dana. Prokaži drugog i prebaci muke na njega. Moralni, rekli bismo kategorički imperativ te jednostavne Zagrepčanke, zahvaćene kolopletom straha i mržnje koji je odredio i njenu sudbinu, očito joj nije dozvolio da sudjeluje u toj mračnoj igri. Dok je mogla, Margareta Ringlin je trpjela žestoku torturu, a onda se dosjetila iznimno lucidnog rješenja. Dala si je odrezati jezik. Daljnje ispitivanje zaista više nije imalo nikakvog smisla.

Zašto su u 16., 17. pa i 18. stoljeću širom Europe plamtjele lomače na kojima se, prema raznim procjenama, zatvorio životni krug od nekoliko stotina tisuća, pa do preko milijun nesretnih žena? I zašto je odgovor posebno zanimljiv danas? Zato što je vrijeme u kojem živimo nevjerojatno slično ondašnjem, pa bi i sadašnji termin tranzicija odlično pristajao uz pojmove renesansa ili reformacija. Po želji i političkom opredjeljenju može ga se nazivati i vremenom revolucije ili kontrarevolucije. ‘Suvremeni svijet prepušten je trgovcima i đavolu!’ kaže engleski povjesničar James Froude, optužujući za to crkvu. Ta bi tvrdnja bila aktualna i prije 350 godina. A još nedavno silno popularni Erich Fromm piše da su ljudi renesanse izgubili ‘sigurnost i osjećaj pripadnosti, koji im je pružala srednjovjekovna društvena struktura’. Kako je nestajao feudalni poredak, masama se vladalo na nov način, nemilosrdno koristeći sva sredstva ‘od fizičkog mučenja do psihološkog manipuliranja’. ‘Ljudsku solidarnost s bližnjima – ili barem pripadnicima iste klase – zamijenio je cinično ravnodušni stav. Na druge se gledalo kao na objekte koje treba iskoristiti i s njima manipulirati, pa čak ih i nemilosrdno uništavati ako to pogoduje vlastitim interesima. Pojedinac je bio obuzet strastvenom egocentričnošću, nezasitnom pohlepom za moći i bogatstvom’, kaže Fromm.

Sve to aktualno je i u današnjem tranzicijskom društvu, kao što je bilo u vrijeme kad se gasio feudalizam, kad je nestajala zaštita gilda i cehova, kad je štibra zamijenila naturalnu rentu pa su gospodari (među kojima je crkva bila najveći) počeli od kmetova primati samo novac umjesto ječma, pšenice ili vina. U turbulentnim vremenima unesrećeni ljudi traže krivca i čvrstu ruku koja će ga obuzdati. Prema općem uvjerenju onog doba, sve je to moglo biti samo djelo đavla. A tko je njegov zastupnik? Tko je uvijek spreman da s njim tikve sadi i čarobira protiv susjeda, ali i Božjeg reda i poretka? Protiv države Božje. O tome nije trebalo mnogo razmišljati. Zar nije Eva u suradnji sa zmijom (vragom) dala Adamu jabuku? ‘Silo nečista…’, govorio je Matan svojoj ženi u ‘Prosjacima i sinovima’.

Možda bi tu ulogu i tada dobili drugi i drukčiji, da ih je bilo. Heretici su, međutim, uglavnom već bili poklani, a Židova je bilo premalo. S protestantima se ratovalo, ali oni su idejno ipak bili naši, a i sami su na sve strane spaljivali vještice. Europa je tada bila statična i slabo naseljena, pa je nakon velike epidemije kuge, kako se procjenjuje, imala samo oko 50 milijuna stanovnika. Žene su dakle bile idealno rješenje. Svatko ih je imao pri ruci, pa su se svi mogli uključiti u borbu protiv vraga. Na toj fronti bilo je branitelja skoro kao u današnjoj Hrvatskoj. :D.

Sada grešnih jaraca ima koliko god treba, kako u tranzicijskim tako i u zemljama starog kapitalizma, u kojima se on u nedostatku konkurencije povampirio u obliku iz 19. stoljeća. Zato, a ne zbog navodne civiliziranosti, vještice danas mogu mirno raditi svoj posao, nastupati na lokalnim televizijama i oglašavati svoje čarobnjačke usluge. :o Ugovor s vragom, koji danas vodi na lomaču, sadrži druge i drukčije paragrafe, ali njihov su uzrok i cilj isti kao nekad. Tako si mnogi ljudi objašnjavaju zašto su ih zadesile sve te nesreće, koje su im sasvim izmijenile živote. Pritom pravi razlozi ostaju u dubokoj sjeni. Umjesto korporacijskog i bankarskog monopola, u bogatim europskim zemljama ulogu vještica dobivaju doseljenici, koji kradu radna mjesta, kvare vrijednosti na kojima počiva Europa i u svojim sirotinjskim getima planiraju terorističke pothvate. Kod nas ulogu vještičjeg sabata ima jugokomunistička zavjera, a nezaposlenost, blokade, ovrhe, siromaštvo, besperspektivnost, korupcija itd. po istoj su logici posljedica neprevladanog komunističkog mentaliteta. :sex Fantomski Jugoslaveni i jugonostalgičari lete na sve strane šireći pakleni smrad sumpora. Šire se strah i mržnja koju on rađa. Za lomačama se otvoreno žudi. Na njima bi trebali završiti svi protivnici boga-nacije, a u prvom redu najvažnije skupine vještica. Zoran Pusić, Pupovac, pa onda i svi Srbi. Pa Vesna Pusić i ostali komunisti. Pa djeca komunista i partizana. Pa onda svi koje netko prokaže. Crkva opet ima vodeću ulogu. Za biskupa Vladu Košića, ustaška NDH je bila država Božja. :klanja Ali i on je više glasnogovornik nego vođa parade.

Ovih se dana opet spominju i stare zagrebačke vještice, ali samo u turističke svrhe. One su, inače, priznavale na mukama da su letjele na okupljanja i sastanke s vragom, koji su se održavali na raskršćima puteva ili kod vješala, a najčešće na nekoj planini. Popularne su bile Medvednica i Klek. Zašto daleki put do Kleka? Zato što se na sljedeća pitanja moglo reći kako su tamo bile neke nepoznate žene, kako nije bilo naših, a sve se i tako događalo u nekom čudnom svjetlu, u nekoj zoni sumraka u kojoj se slabo vidjelo i teško raspoznavalo. Moral Margarete Ringlin, očito, nije bio usamljen slučaj. Pa ipak, nikome nije palo na pamet da u poplavi spomenika postavi barem jednu ploču u znak sjećanja na nju i druge nesretne zagrebačke vještice. Bez toga, njihovo korištenje kao turističke atrakcije, vezano uz popularnost Marije Jurić Zagorke, što se sada dešava, samo je znak bezosjećajnosti vremena i pomanjkanja boljeg ukusa.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 12 Jul 2017, 22:34

Alain Badiou: Kapitalizam danas

Često mi zameraju, računajući tu i pripadnike „tabora“ mojih potencijalnih političkih prijatelja, da ne uzimam u obzir svojstva savremenog kapitalizma, da ne dajem njegovu „marksističku analizu“. Shodno tome, komunizam bi za mene bio nekakva ideja koja visi u vazduhu, a ja ih navodno bio idealista bez ikakvog uporišta u stvarnom. Osim toga, ne vodim računa o zapanjujućim mutacijama kapitalizma, mutacijama koje nas ovlašćuju da, sa žudnim izrazom na licu, govorimo o postmodernom kapitalizmu.

Na primer, Antonio Negri me je, na jednoj međunarodnoj konferenciji o ideji komunizma – bio sam, a i dalje sam veoma zadovoljan što je na njoj učestvovao – javno uzeo kao primer onih koji tvrde da su komunisti, a nisu čak ni marksisti. Odgovorio sam mu ukratko da je to bolje nego tvrditi da ste marksista, a niste čak ni komunista. S obzirom na to da se, po laičkom mišljenju, marksizam sastoji u pripisivanju odlučujuće odluke ekonomiji i društvenim protivrečnostima koje iz njih proističu, ko to, dakle, danas nije „marksista“? Pre svih, to su naši gospodari – oni su marksisti koji drhte i okupljaju se noću čim se berza zaljuja ili stopa rasta padne. S druge strane, stavite im pod nos reč „komunizam“, skočiće kao opareni i smatrati vas zločincem.

Ovde bih želeo da kažem, ne brinući više o protivnicima i suparnicima, da sam i ja marksista – naivno, potpuno, na tako prirodan način da nema potrebe da se ponavlja. Hoće li se savremeni matematičar brižljivo truditi da dokaže da je veran Euklidu ili Ojleru? Izvorni marksizam, koji se poistovećuje sa racionalnom političkom borbom za egalitarnu organizaciju društva, nastao je, bez sumnje, oko 1848, sa Marksom i Engelsom, ali od tada je prešao dug put, sa Lenjinom, sa Maom i još nekoliko drugih. Odrastao sam na tim istorijskim i teorijskim poukama. Mislim da dobro poznajem rešene probleme, koje je besmisleno ponovo istraživati, još nerešene probleme, koji zahtevaju razmišljanje i iskustvo, loše obrađene probleme, koji nam nameću korenite popravke i teška usavršavanja. Svako živo znanje je sačinjeno od problema, koji su bili ili moraju biti konstruisani i rekonstruisani, a ne od ponavljanja opisa. Marksizam tu nije nikakav izuzetak. On nije ni grana ekonomije (teorija proizvodnih odnosa), niti grana sociologije (dijalektičko promišljanje protivrečnosti). On je, recimo to još jednom, organizovano znanje o političkim sredstvima potrebnim da se razgradi postojeće društvo i razvije jedna konačno egalitarna i racionalna figura kolektivne organizacije, čije je ime „komunizam“.

Hteo bih, međutim, da dodam da, kada je reč o „objektivnim“ datostima savremenog kapitalizma, ne verujem da sam nešto naročito neobavešten. Globalizacija? Preseljenje mnogobrojnih industrijskih pogona u zemlje sa jeftinom radnom snagom i autoritarnim političkim režimom? Prelazak – tokom osamdesetih godina – u našim starim razvijenim zemljama, sa ekonomije okrenute samoj sebi, obeležene neprestanim rastom radničkih plata i društvenom raspodelom koju organizuju država i sindikati, na liberalnu privredu integrisanu u globalnu trgovinsku razmenu, dakle izvozno orijentisanu, specijalizovanu, koja privatizuje profite, socijalizuje rizike i pretpostavlja povećanje nejednakosti na planetarnom nivou? Veoma brza koncentracija kapitala pod vođstvom finansijskog kapitala? Upotreba novih sredstava zahvaljujući kojima je brzina prometa, pre svega kapitala, a zatim i robe, znatno povećana (sveopšta upotreba avionskog saobraćaja, univerzalne telefonije, finansijske mašinerije, interneta, programa čiji je cilj da obezbede uspešno donošenje trenutnih odluka, itd.)? Sofistikacija berzanskog špekulisanja zahvaljujući novim derivativnim proizvodima ili suptilnoj matematici kombinovanja rizika? Spektakularno slabljenje, u našim zemljama, seljaštva i čitave ruralne organizacije društva? I posledično, apsolutna nužnost da se konstituiše gradska sitna buržoazija kao stub postojećeg društvenog i političkog režima? Široko rasprostranjeno uskrsnuće, i to pre svega kod najbogatijih krupnih buržuja, ubeđenja starog koliko i Aristotel, da je srednja klasa alfa i omega „demokratskog“ života? Planetarna borba, čas prigušena čas krajnje žestoka, da se po niskoj ceni obezbedi pristup sirovinama i izvorima energije, naročito u Africi, tom kontinentu svih „zapadnjačkih“ pljački i, posledično, svih zverstava? Sve to znam zadovoljavajuće dobro, kao i svi, pravo rečeno.

A u stvari, treba znati da li taj trivijalni skup predstavlja „postmoderni“ kapitalizam, novi kapitalizam, kapitalizam dostojan želećih mašina Deleza i Gatarija, kapitalizam koji sam po sebi rađa kolektivnu inteligenciju novog tipa, koji podstiče izdizanje jedne do sada podjarmljene ustavotvorne vlasti, kapitalizam koji opkoračuje stavu vlast država, kapitalizam koji proletarizuje mnoštvo i od sitne buržoazije pravi radnike sa nematerijalnim intelektom, ukratko, kapitalizam čije je neposredno naličje komunizam, kapitalizam čiji je Subjekt na neki način isti kao Subjekt latentnog komunizma koji podupire njegovo paradoksalno postojanje. Kapitalizam uoči svog preobražaja u komunizam. Takvo je, ugrubo, ali tačno rečeno, Negrijevo stanovište. Ali, uopšteno govoreći, takvo je stanovište svih onih koje tehnološke promene i neprestana ekspanzija kapitalizma u poslednjih trideset godina opčinjavaju, i koji, nasamareni vladajućom ideologijom („sve se menja sve vreme, a mi trčimo za tom znamenitom promenom“) umišljaju da prisustvuju nekoj čudesnoj epizodi istorije – kakav god da je njihov konačni sud o kvalitetu dotične epizode.

Moje stanovište je upravo suprotno: savremeni kapitalizam ima sve odlike klasičnog kapitalizma. On je strogo u skladu sa onim što se moglo očekivati od njega, čim njegovu logiku više ne osujećuju odlučna i lokalno pobedonosna delovanja mase. Uzmimo, u onome što se tiče nastajanja Kapitala, sve Marksove prediktivne kategorije i videćemo da se upravo sada njihova belodanost u potpunosti potvrđuje. Zar Marks nije govorio o „svetskom tržištu“? Ali šta je 1860. godine bilo svetsko tržište u odnosu na ono što je danas, na ono što smo uzalud želeli da preimenujemo u „globalizaciju“? Zar Marks nije promišljao neminovnu narav koncentracije kapitala? Kolika je bila ta koncentracija i koje su veličine bila preduzeća i finansijske institucije u vreme te prognoze, u poređenju sa čudovištima koja se svakog dana pojavljuju zahvaljujući novim spajanjima firmi? Marksu je odavno prigovoreno da je poljoprivreda ostala u sistemu porodičnih imanja, a on je najavio da će ta koncentracija sigurno uticati na zemljišne posede. Ali danas u stvari znamo da je, u zemljama zvanim razvijene (onima u kojima je imperijalni kapitalizam nesputano uspostavljen), deo stanovništva koji živi od poljoprivrede, da tako kažemo, beznačajan. I koja je prosečna veličina zemljišnih poseda danas, u poređenju sa njihovom veličinom u vreme kad je seljaštvo u Francuskoj predstavljalo 40% ukupnog stanovništva? Marks je strogo analizirao neizbežnu narav cikličnih kriza, koje, između ostalog, svedoče o temeljnoj iracionalnosti kapitalizma i o prinudnoj naravi kako imperijalnih aktivnosti, tako i ratova. Ozbiljne krize su čak i za njegovog života potvrdile su te analize, a kolonijalni ratovi i ratovi između imperijalnih sila zaokružili su dokazivanje. Ali kada je reč o vrednosti koja je otišla u dim, sve to nije bilo ništa u poređenju sa krizom iz tridesetih godina ili današnjom krizom, i u poređenju sa dva svetska rata iz XX veka, sa divljačkim kolonijalnim ratovima, sa današnjim i sutrašnjim zapadnjačkim „intervencijama“. Čak i osiromašenje ogromnih masa stanovništva, ako razmatramo situaciju u čitavom svetu a ne samo u svom dvorištu, postaje sve očiglednije.

U suštini, današnji svet je upravo onaj što ga je, genijalnom anticipacijom, nekom vrstom istinite naučne fantastike, Marks najavljivao kao razvijanje u celosti onih iracionalnih i, istini za volju, čudovišnih potencijala kapitalizma.

Kapitalizam poverava sudbinu naroda malobrojnoj oligarhiji. U izvesnom smislu, to je banditski režim. Kako se to može prihvatiti da zakon sveta uspostavljaju nemilosrdni interesi jedne kamarile naslednika i skorojevića? Zar se ne mogu s razlogom nazvati „banditima“ ljudi kojima je profit jedina norma? I koji su spremni da, u službi te norme, pregaze milione ljudi ako je potrebno? To da sudbina miliona ljudi zavisi od proračuna takvih bandita sada je tako očito, tako upadljivo, da prihvatanje te „stvarnosti“ kako kažu banditska piskarala, svakoga dana sve više iznenađuje. Tužni prizor država poraženih zato što im je neka mala družina samoproklamovanih procenitelja dala lošu ocenu, kao što bi je lošim studentima dao profesor ekonomije, istovremeno je farsičan i silno zabrinjavajući. Dakle, dragi glasači, na vlast ste doveli ljude koji noću drhte kao školarci zato što se u osvit dana može saznati da su im predstavnici „tržišta“, što će reći špekulanti i paraziti iz sveta svojine i kapitala, zalepili ocenu AAB umesto AAA? Zar nije varvarska ta konsenzualna vlast naših poluzvaničnih gospodara nad našim zvaničnim gospodarima, poluzvaničnih gospodara čija je jedina briga njihova sadašnja i buduća zarada na lutriji na koju ulažu svoje milione? Da ne pominjemo što će njihovo mučno blejanje – „a! a! be!“ – biti plaćeno izvršavanjem mafijaških naređenja, koja su uvek sledećeg tipa: „Privatizujte sve. Ukinite pomoć nejakima, usamljenima, bolesnima, nezaposlenima. Ukinite svaku pomoć svima, osim bankama. Više ne zbrinjavajte siromašne, a stare pustite da umru. Smanjite plate siromašnima, ali i poreze bogatima. Neka svi rade do devedesete. Matematici podučavajte samo trgovce, čitanju samo krupne zemljoposednike, istoriji samo dežurne ideologe“. A izvršenje tih naređenja de facto će uništiti živote miliona ljudi.

Ali i tu je naše stvarno potvrdilo, pa čak i prevazišlo Marksovu prognozu. On je vlade iz četrdesetih i pedesetih godina XIX veka nazvao opunomoćenicima Kapitala. Što obezbeđuje ključ za zagonetku: vlastodršci i finansijski banditi potiču iz istog sveta. Sintagma „opunomoćenici kapitala“ postaje potpuno tačna tek danas, i utoliko više što u tom smislu ne postoji nikakva razlika između desničarskih vlada Sarkozija ili Merkelove, i „levičarskih“ vlada Obame, Sapatera ili Papandreua. ;)

Mi smo, dakle, svedoci retrogradnog ostvarenja suštine kapitalizma, povratka duhu iz pedesetih godina XIX veka, koji se odigrao nakon obnavljanja reakcionarnih ideja do kojeg je došlo nakon „crvenih godina“ (1960-1980), baš kao što je pedesete godine XIX veka omogućila kontrarevolucionarna restauracija iz perioda između 1815. i 1840, nakon velike revolucije od 1792. do 1794.

Jasno je da je Marks mislio kako će proleterska revolucija, pod zastavom komunizma, prekinuti to razvijanje u celosti i poštedeti nas njegove grozote, koju je jasno uviđao. Za njega je izbor zaista bio komunizam ili varvarstvo. Strahoviti napori iz prve dve trećine XX veka da se dokaže kako je u pravu, de facto su znatno usporili kapitalističku logiku i skrenuli je s kursa, pogotovo nakon Drugog svetskog rata. U poslednjih tridesetak godina, nakon propasti socijalističkih država kao upotrebljivih alternativnih oblika (slučaj SSSR), ili nakon što ih je srušio otrovni državni kapitalizam posle neuspeha jednog eksplicitno komunističkog masovnog pokreta (slučaj Kine od 1965. do 1968), imamo sumnjivu privilegiju da konačno prisustvujemo potvrđivanju svih Marksovih prognoza u vezi sa stvarnom suštinom kapitalizma i društava kojima on upravlja. Već živimo u varvarstvu, i brzo ćemo potonuti u njega još dublje. Ali je do najsitnijih pojedinosti u skladu sa onime čiji će dolazak, kako se nadao Marks, biti predupređen snagom organizovanog proleterijata.

Savremeni kapitalizam nije, dakle, nimalo stvaralački i postmoderan: pošto je procenio da se otarasio svojih komunističkih neprijatelja, veselo nastavlja svojim putem po linijama čiji je pravac, nakon klasičnih ekonomista i nastavljajući njihov rad iz kritičke perspektive, uvideo Marks. Jasno je da kapitalizam i njegove političke sluge nisu oni koji bude istoriju, ako se pod „buđenjem“ podrazumeva javljanje jedne u isti mah rušilačke i stvaralačke sposobnosti, čiji je cilj da se uistinu izađe iz uspostavljenog poretka. U tom smislu, Fukujama je bio u pravu: moderni svet, nakon što se potpuno razvio i postao svestan da mora da umre – pa makar i, što je nažalost verovatno, u samoubilačkom nasilju – više ne može da misli ni o čemu drugom do o „kraju istorije“, baš kao što Votan, u drugom činu Vagnerove Valkire, objašnjava svojoj kćeri Brunhildi kako njegova jedina misao glasi „kraj! kraj!“. Ako buđenje istorije postoji, ne treba ga tražiti u varvarskom konzervativizmu kapitalizma i tvrdoglavoj rešenosti svih državnih aparata da održe njegov mahniti obrazac. Jedino moguće buđenje je buđenje narodne inicijative u kojoj će se ukoreniti snaga jedne Ideje.


Iz knjige: Alen Badiju, Buđenje istorije. Univerzitet Singidunum, Beograd, 2013. Str. 17-29

Priredio: Darko Vujica

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 26 Jul 2017, 10:53

Bitange vladaju ovom zemljom, Hrvatskom

Autor: Igor Galo, 26.7.2017.


Sve što nam je iskustveno i vrijednosno ostalo od „dobronamjernih“ prolaznika kroz našu povijest – ostale su nam naše, domaće BITANGE.


Malo mi je lakše, čim znam da nije niti u drugim zemljama bivše Juge bolje. Sve one – redom kao i mi, imaju svoje bitange. Sve se češće spominje ta riječ u našem slušnom i vidnom informativnom prostoru. Do duše ne tako naglašeno, sve nekako zaobilazno i stidljivo. Bitangeeee, sve jače odjekuje odozdo, s dna (kace). Za sada upućeno nepoznatoj meti ali … Odjekuje sve više pitomim dolinama i „bregima“ „Lijepe naše“ i drugim lijepim i naročito „našim“ prostorima.

Nisam čuo niti pročitao puno o porijeklu riječi „bitanga“. Znam na koji profil ljudi se odnosi ali htio bih poniknuti dublje u „izvooor“ toga pojma. Iz čiste znatiželje, ljetna dokolica … onako amaterski. Ovo što pišem – džaba vam je. Kako bi Sinjani rekli za svoje alkare – „Ante … u ništa“! Ljetne lamentacije, lako štivo „za na plažu“ ….

Ne vjerujem u puno stvari i pojava kojima nas obasipaju ali da je riječ „bitanga“ izvornog slavenskog porijekla – to ne vjerujem. Riječ „bitanga“ udomaćila se u hrvatsko-srpski ili obratno, srpsko-hrvatski jezik vjerojatno još u srednjem vijeku. Negdje davno, prije famoznih devedesetih, zapeo mi je za oko jedan osvrt Jovana Ćirilova u nekadašnjem „NIN“-u na temu pojmova koji su bili udomaćeni u našim, tada zajedničkim jezicima Hrvata, Srba, Crnogoraca i Bosanaca, naročito Hercegovaca. Puno je godina prošlo, pamćenje mi slabi ali ću pokušati rekonstruirati njegovo tumačenje riječi „bitanga“.

Ja osobno žalim za jednim vremenom, a to nije nostalgija, kad su ljudi od znanja i mudrosti imali gdje tu mudrost podijeliti sa čitaocem (čitateljem – u Hr verziji), na užas bitangi (dugo zadnje „i“) i budala. Bilo pa prošlo. Sada niti portali, a kamo li tiskovine ne daju prostora da umni ljudi pojasne što se sve krije iza pojedinih riječi koje se najčešće vrlo olakotno „lansiraju“ u informativni prostor.

Elem, čuj mene „elem“ – čija je to riječ da mi je znati i gdje su mudri ljudi da me prosvijetle. Nema ih naravno. Nema ih vidljivih, u sjeni su. Velika većina mudro šuti, a neki samo šute ili ćute. Samo oni znaju zašto ćute dok „pravovjerni“ dižu ruke u beznađu nečinjenja?!

Elem, nemam adekvatnu i kraću HR riječ, pa se ponavljam. Veli Jovan Ćirilov otprilike ovako: Križari iz cijele Europe hodočastili su u Juruzalem, u Svetu zemlju na Sveti grob. Među njima bilo je i križara Germana, koji su negdje novcem, najčešće mačem, krčili put k Svetoj zemlji. Kad su bili blagonakloni izgovarali bi „bitte“ i naravno uzimali i ono što nije bilo ponuđeno, a kad su zadovoljno nastavljali put k Svetoj zemlji, rekli bi „danke“, naravno, sa svime što su uzeli… i tako stoljećima. Mož’ si mislit’ – „pristojnih ljudi u prolazu“. Nije slučajno da je nakon njih, Germana, i kod Hrvata i kod Srba, ostao udomaćen hrvatsko-srpski pojam – BITANGE, sasvim jasan u svojoj biti. Sve što nam je iskustveno i vrijednosno ostalo od „dobronamjernih“ prolaznika kroz našu povijest – ostale su nam naše, domaće BITANGE. Možda saznamo o čemu se zapravo radi, gdje je ta Kvaka 22 da smo osuđeni na BITANGE kroz cijelu povijest… Sumnjam u prosvjetljenje, dug je put iz „dupeta do glave“ – hrvatskim kmetovima nedohvatljiva je to visina?!

„Danke Deutschland“

Bitte und Danke, (da se još malo više sagnem) :klanja

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120150
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7765 times
Status: Online

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 30 Jul 2017, 18:39

Kad Ibro piše kontrolni iz geografije: Dobri Allahu, gospodaru svih svjetova, učini da Brčko postane glavni grad BiH


BORIS DEŽULOVIĆ



Oslobodjenje.ba

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, prošao Mujo navečer kraj sobe sina Ibre, pa čuo gdje mali pred spavanje moli dove dobrome Allahu, dželle šanuhu. “Allahumme bismike emutu vaahja”, čuo Mujo maloga Ibricu iznutra, “dobri Allahu, učini da Prag postane glavni grad Norveške”. Učinilo se načas Muji da mu sin moli Allaha, dželle šanuhu, da Prag učini glavnim gradom Norveške, pa odškrinuo vrata sobe, kad stvarno, mališan unutra sve ponavlja: “Dobri Allahu, gospodaru svih svjetova, učini da Prag postane glavni grad Norveške!” “Jel to majke ti”, prekinuo ga otac, “moliš Allaha da Prag učini glavnim gradom Norveške?” “Aha”, klimnuo glavom klipan. “Što?”, blenuo Mujo. “Ma ništa”, odgovorio mali Ibro, “jutros smo imali kontrolni iz geografije.”

Isto je tako, zato vam sve ovo pričam, Momčilo Krajišnik ovih dana čuo gdje se Milorad Dodik u kancelariji moli Bogu, “Gospode Bože”, molio Mile, “učini da nestane dvjesta hiljada Bošnjaka, molim te Bože, učini da ih nestane dvjesta hiljada”, ponavljao ovaj. “Što?”, blenuo Krajišnik, čak se i njemu učinilo malo puno. “Ma ništa”, odgovorio Mile, “jutros smo dobili upitnik Evropske komisije za razmatranje odobravanja kandidature BiH za članstvo u EU.”

Jer šta? Jedna je stvar kad mali Ibro piše kontrolni iz geografije, pa ne zna koji je glavni grad Norveške, a sasvim druga – priznat ćete – kad kontrolni dobije država Bosna i Hercegovina, pa kad u upitniku Europske komisije za razmatranje kandidature za članstvo u EU ne zna niti koliko sama ima stanovnika.

Kontrolni zadatak iz geografije, upitnik s oko tri hiljade osnovnih pitanja o Bosni i Hercegovini – od onih lakih, poput “koliko BiH ima stanovnika?”, preko malo težih, kao što su ustavne reforme, do onih pravo zajebanih, poput zloglasnog 41. pitanja europskog Upitnika, “opišite strukturu i funkcioniranje vlasti u BiH” - europski je povjerenik za politiku susjedstva i pregovore o proširenju Johannes Hahn predsjedavajućem Vijeća ministara BiH dr. Denisu Zvizdiću uručio još početkom decembra prošle godine. Time je Europska komisija službeno započela postupak pripreme mišljenja o zahtjevu za članstvo, odnosno – kako su euforično najavili mediji – historijsko europsko putovanje Bosne i Hercegovine. Dugačko historijsko europsko putovanje BiH.


Vrlo dugačko historijsko putovanje.

Već tada, naime, za rješavanje kontrolnog iz kandidature za članstvo u Europskoj uniji BiH je sama sebi zadala ambiciozan rok od šest mjeseci. Bio je to baš komotan rok, otprilike kao da je mali Ibro za kontrolni iz geografije i glavne gradove svijeta dobio heftu vremena. Ostali u razredu svoj su kontrolni završili odavno – Makedonija, Crna Gora i Albanija, recimo, svoje su upitnike ispunile za četiri mjeseca, Hrvatska onomad već za tri, a štreberi iz Srbije za samo mjesec i pol. Nerdovski šupci predali učiteljici kontrolni, još ga ukrasili smajlićima, pa se podrugljivo izbeljili prema razredu i otišli na burek.

Prošao tako mjesec, dva, tri, četiri, iz razreda su u međuvremenu otišli i ostali, odavno već išli kući i direktor i pedagog i podvornik, provirila kratko na vrata i čistačica Lela da javi kako je gotova i kako bi ona išla, odustala na kraju i učiteljica, i u pustoj učionici ostao sam mali Ibro s upitnikom na stolu. Prošlo tako i onih šest mjeseci, prošlo evo već i svih osam, zaboravili na kraju svi i na upitnik i na Europsku uniju, kad se ovih dana novinari sjetili pitati šta bogati bi s onim malim, kako se zvao, Ibro? Da, Nikola Lovrinović, taj.

“Točno je, rokovi su probijeni, ali očekujem da ćemo u kasnu jesen imati sve odgovore”, odgovorio je novinarima Nezavisnih Lovrinović, predsjednik zajedničkog povjerenstva dva doma parlamenta BiH za europske integracije, kad su ga konačno našli gdje vidno zapušten i propao u pustoj učionici i dan-danas plajvazom češe tintaru nad prvim od tri hiljade pitanja: “Koliko Bosna i Hercegovina ima stanovnika?”

U jesen će, veli, imati sve odgovore. Dok ih prevedu na engleski, proći će i cijela godina. Godinu dana za jedan malo veći kontrolni iz geografije! I to kad bi uopće bilo za godinu dana. Jer svima je jasno da a) neće do jeseni imati ispunjen upitnik, i da b) nema šanse.

Lako je, naime, Srbiji, Albaniji i ostalima u odjeljenju: jedna vlada, jedno državno tijelo, jedan šef, zna se tko rješava upitnik, tko koordinira, kome se prosljeđuje i tko prevodi odgovore, zna se, najzad – izmislili ljudi popis stanovništva – i koliko tko ima stanovnika. Kako će, međutim, Bosna i Hercegovina, sa četrnaest vlada, deset kantona, četiri paralelna pravna sistema, tri konstitutivna naroda, dva entiteta i baš ničim, jebiga, jednim – čak su i Sarajeva dva! – kako će dakle i tko uopće odgovoriti na pitanje, recimo, o “strukturi i funkcioniranju vlasti u BiH?”?! Na kojemu će od dva pisma za tri jezika odgovoriti na pitanje “koji je službeni jezik u Bosni i Hercegovini”?

Koji su i čiji odgovori u upitniku točni, oni iz Sarajeva, Banjaluke ili iz Mostara, tko ispravlja kontrolni, tko je zadužen i kome svoje odgovore šalje, recimo, onaj iz Brčkog?

Već, eto, i jednostavno wikipedijsko pitanje “koliko BiH ima stanovnika?” ispostavilo se tako kao diferencijalni račun realnih funkcija dvije varijable: u Banjaluci ne priznaju službeni popis stanovništva, pa tvrde da u Republici Srpskoj živi milijun i stotinu hiljada ljudi, a u Federaciji računaju i prognane Bošnjake, pa Srpska po njima ima cijelih milijun i tristo hiljada stanovnika. “Gospode Bože”, moli onda Mile, “učini da nestane dvjesta hiljada Bošnjaka, molim te Bože, učini da ih nestane dvjesta hiljada!”


Proći će tako i godina dana, proći će i dvije, tri, proći će decenije, otići će učiteljica u penziju, zatvorit će se na koncu škola i zarasti u šikaru, a nesretni će Nikola Lovrinović i dalje plajvazom češati tintaru, tupo piljeći u upitnik Evropske komisije za razmatranje odobravanja kandidature BiH za članstvo u EU, i ono pitanje o broju stanovnika: “Kako, jebiga, da znam kad svakih deset godina rade novi popis?”

Pretumbat će se dotle svijet i svjetska geografija, raspast će se i Europska unija i Njemačka, ujedinit će se Čehoslovačka, pa objaviti Danskoj rat zbog izvoznih kvota piva, ili tako nečeg – nitko živ neće to baš najbolje razumjeti - sklopit će onda Danska savez sa Švedskom i Norveškom, pregazit će strašni Čehoslovaci Baltik i Skandinaviju, i Prag će naposljetku – elhamdulillah, neka je slava Allahu dž. š.! – postati glavni grad Norveške.

Samo će se iz Ibrine sobe čuti slabašno: “Dobri Allahu, gospodaru svih svjetova, učini da Brčko postane glavni grad Bosne i Hercegovine!”
online

User avatar
Mutevelija
Selonačelnik
Selonačelnik
Posts: 86350
Joined: 28 Nov 2015, 20:04
Has thanked: 853 times
Been thanked: 1641 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mutevelija » 01 Aug 2017, 22:16

Bili jednom cvrčak i mrav. Leto opeklo,a mrav sav u poslu. Žanje, sije, plijevi baštu… Nailazi cvrčak, pa pita mrava:- Je li mrave, sta to radis?

Bili jednom cvrčak i mrav. Leto opeklo,a mrav sav u poslu. Žanje, seje, plijevi baštu… Nailazi cvrčak, pa pita mrava:
- Je li mrave, sta to radis?
- Ah, evo radim. Treba da prehranim porodicu. Spremam se za zimu i tako to. A šta ti radiš?
- Pa, evo … spremam se na more u Budvu da se malo zezam. ‘Ajd’ pa se vidimo.

Došla zima, hladna i duga. Cvrčak šeta sa nekom ribom i skijama. Sreće mrava:
- Je li mrave, šta to radiš?
- Evo sklanjam sneg, spremam zimnicu, radim po kućama… Djeca gladna, žena trudna…. A šta ti radiš?
- Idem malo na Kopaonik na skijanje. U provod!

Sljedeće godine, ponovo opeklo leto. Cvrčak u Toyoti sa tri ribe pored sebe, mobilnim telefonom najnovije generacije, rey-bankama… Daska za jedrenje na krovu. Opet sreće mrava:
- Je li mrave, kako je?
- Pa kako-tako. Kosim travu, prskam voćke, popravljam kuću, kopam bunar…. A gde si ti poš’o?
- Ja, evo, kren’o malo u Italiju na more. Malo u šoping. Nista posebno.

Došla zima, hladna i snežna. Cvrčak u najnovijem BMW-u, 6 lepotica u kolima, puši Marlboro 100s, snowboard u gepeku. Pita mrava:


- Kako ide, mrave?
- Oštra ova zima! Moram puno da radim da platim grijanje i ostale račune. Decu treba obući i nahraniti…Stoku toviti, vodu donositi sa izvora, jer nam se cevi zamrzle. Ti, kako si?
- Nije loše. Upravo sam krenuo u Kran montanu, pa ću posle do Francuske na Alpe na skijanje.

Leto sledeće godine. Cvrčak u Mercedesu, 10 riba oko njega, zlatni lanac oko vrata, minđuša u nosu, puši neku travu, mp3 plejer sa zvučnicima 4×200W, satelitska antena na krovu… Opet nailazi na mrava.
- Kako si, mrave?
- Eto, došlo leto, pa valja popravljati cevi za vodovod, žitarice pobrati i posejati, djecu malo kod teče na planinu poslati… Ima posla. Kako ide tebi?
- Upravo sam krenuo na jednu turu po Evropi… Rim, Beč, Pariz, London… Posle cu da skočim malo do Monaka, cisto radi kockanja… Gura se nekako.

- ‘Ajde, ‘leba ti, učini mi nešto-zamoli mrav. Kad budeš prolazio Parizom, nađi onog La Fontena i ubi Boga u njemu!!
Pero la suerte se ensañó contigo
Y te dejó con el alma
Hecha pedazos
Tú corazón
Quedó herido y sin perdón
Ya no sabe como amar
Como piedra endureció

🍉🍉🍉🍉

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Socrates » 01 Aug 2017, 22:20

Sve mogu da zamislim, al' da mrav kosi travu ne mogu :hm
. . . . . . . . .

navika
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12400
Joined: 18 Mar 2015, 20:07
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by navika » 04 Aug 2017, 06:39

IMATI I NEMATI (Momo Kapor)

Image

Vidim, na trotoaru kontejner za đubre. Nad njim nagnuta mlada žena u uflekanoj haljini, koja pamti i bolja vremena. Nešto gleda. Nekome nešto govori.

Vidim, iz kontejnera izlazi tamnoputa devojčica duge kovrdžave kose. Ona liči na Botičelijevog anđela. Izranja iz đubreta kao mala Venera iz školjke i mutne morske pene koju je izbljuvao grad.

Devojčica kaže majci: "Nema..."

Ima li kraće i strašnije reči u našem jeziku od tog večnog "nema"? Ta reč predugo traje.

Majka kaže: "Pogledaj još malo...", i dete ponovo iščezava u đubretu.

Stojim zapanjen tim prizorom. Moj prijatelj, i sam siromašan, nikada ne baca ostatke hleba u đubre. On ih stavlja u plastičnu kesu i polaže pokraj kontejnera. Hleb volšebno iščezava, čim ovaj uđe u kuću. Glad ima četvore oči.

Gladni stolećima, kupujemo više hleba nego što nam je potrebno. A, onda ga bacamo. Hleb u đubretu nije dobar prizor. On sluti na zlo. I zlo dolazi.

imati-i-nemati2Naši stari su nas učili da podignemo komad hleba koji je pao na zemlju, da dunemo u njega, poljubimo ga i prekrstimo se. Jedanput sam video princezu Jelisavetu kako podiže komad hleba koji joj je pao, kako ga ljubi i krsti se. Dobar, zaboravljeni običaj, pun poštovanja prema hlebu. Zaboravljen, kao i stara reč – zadužbina.

Stari beogradski trgovci, proglašeni posle rata okorelim kapitalistima, ostavili su iza sebe zadužbine. Šta je s novim?

Danas ima mnogo bogatijih od njih, pa opet, niko ništa ne ostavlja. Stisli se i ćute. Naši, koji su uspeli u belom svetu: naftaši, bankari, industrijalci... niko da pokloni gradu česmu, javnu zgradu, skulpturu, stipendiju, topli obrok za sirotinju... Kome će sve to da ostave? Svojoj deci? Ali, zna se: uvek postoji generacija koja stiče, i ona druga, koja rasipa. Niko neće ništa poneti na onaj svet, kada jedanput bude odlazio.

Izgubljene su sve vere, sem religije sticanja.

I ako su otimali, krali, eksploatisali, cicijašili, stari trgovci, tadašnji kontroverzni biznismeni su, opet, sve to ostavljali otačestvu, da nekako iskupe grešnu dušu. Šta mi da ostavimo? Šta su naše zadužbine? Možda treba početi od nečeg malog, gotovo nevažnog? Svet se ne popravlja velikim gestama, već sitnicama. Možda, za početak, treba ostavljati stari hleb u plastičnu kesu pokraj kontejnera? Dve uvele viršle, dopola popijen jogurt? Dotrajale cipele? Kakvo vreme, takve zadužbine! Mogu sasvim lepo da stanu u plastičnu kesu.

Ostavljam je pokraj kontejnera i okrećem se posle par koraka. Nestala je! Ta naša mala zadužbina nekada se zvala sevap.

Šta je sevap? To je kad činiš dobro delo, a ostaješ nepoznat. Nečija zahvalnost hranila bi tvoju sujetu. Stara gospoda, u prevrnutim grombi-kaputima, obilaze pijace i skupljaju lišće kupusa, poneki otkotrljani krompir, zaboravljenu šargarepu, dva lista zelene salate... Prevrću po kontejnerima i izvlače novine i nedopušene cigarete. Zovu ih – đubroselektori! Jedan nosi karirani kačket (znam i čiji je bio). Oni više nemaju obavezu da budu gospoda. Oslobođeni su...

Nedavno sam u nekim novinama, u dodatku "Nekretnine", video fotografije vila na Dedinju koje se prodaju. Bile su tu i cene: šest miliona evra, četiri i po miliona, tri miliona, dva i po... Zanimljivo, među tim cenama nije bilo nijedne od milion evra – jedine koju bi mogao da plati dobitnik Nobelove nagrade za književnost, koja toliko iznosi. Neverovatno da najslavniji svetski pisac ne može da kupi ni najmanju vilu u jednom kontroverznom beogradskom kraju. Od časa kad sam to saznao, prestao sam da se nadam Nobelovoj nagradi. Ne vredi; ostaću zauvek u jednoj staroj kući, građenoj 1926. godine, sa lipom, česmom i tri komšije u zajedničkom dvorištu, koje mi s vremena na vreme donose tek ispečene uštipke ili parče gibanice.

Zanimljivo, novi bogataši, potekli s juga, navikli na stari kraj, oko svojih vila na Dedinju podižu visoke zidove sa prorezima, nalik na puškarnice, a jedan od njih je na ulazu u svoje imanje podigao pravu Trijumfalnu kapiju. On ima i grb, koji je odnekud maznuo: na njemu su dva lava (omiljene životinje u njegovom selu), ali ti lavovi nose bele čarape na crne mokasine.

Nema većeg straha od onog kad čovek oseti da će biti zaboravljen. Taj strah od zaborava nagonio je najmoćnije ljude sveta da angažuju velike umetnike i da im budu mecene, pa su tako Mediči i Sforce, kao i mnoge pape, unajmljivali Mikelanđela, Leonarda i Rafaela da bi, upisani u istoriju njihovih dela, preplovili more vremena i zaborava.

Mladi ljudi, u naponu snage i groznice sticanja, ne stižu da misle o tome.

Gutajući energiju, vreme i prostor, oni veruju da su večni i ne sanjajući da će im sve to potrošiti i upropastiti, već kao što to biva, naredna generacija. Zbog toga su najmudriji od prebogatih još za života ostavljali zadužbine otačestvu koje ih i danas svakog dana pominje. Ilija Milosavljević, zvani Kolarac, tako, ostavi Beogradu velelepno zdanje, a njegovo ime se svake večeri još uvek pominje. On je bio iz sela Kolara, sin abadžije i ratnika aba-Milosava, sa kojim je jednoga jutra 1813, bežeći od Turaka, preveslao Dunav dok je za starim čunom plivao njihov jedini imetak – belo ždrebe na povocu. Vidim to jutro u bledoj izmaglici reke. Otac i sin vežu svoj čamac za daščani dok pančevačkog pristaništa. Tamo dalje je stočna pijaca na kojoj će Ilija Kolarac postati najčuveniji trgovac nadmudrivši Grke, Cincare, Jevreje, Jermene i Turke – postavši Ilija Srbijanac ili Servijaner, čiji će tovari brašna i krda svinja zaploviti Dunavom ka gornjim mestima, a slava zasmetati knezu Milošu, dok će zlato poteći rekom da bi se jednoga dana, mnogo godina posle njegove smrti, podigao Kolarčev narodni univerzitet, u čijoj ćemo dvorani slušati Johana Sebastijana Baha – hladne odseve metematike i kristala.

Treba se setiti i preteče dobrotvora, grofa Save Vladislavića, zvanog Raguzinski. Bio je ministar Petra Velikog i Katarine, i bogato je darovao manastir Žitomislići, koji su, inače, kao ktitori, u četrnaestom veku podigli Hrabreni Miloradovići, preci znamenitog ruskog Kutuzovljevog generala Miloradovića... Grof Sava Vladislavić je, inače, poklonio Petru Velikom Puškinovog pretka, Abisinca Hanibala, koga je car oslobodio ropstva i načinio od njega svog generala i plemića.

Hercegovac Luka Ćelović, koji je u prestonicu došao sa dva dinara u džepu i kome je Jovan Dučić davao novac za železničku kartu da se okane Beograda i vrati u Trebinje, neženja i skroman čovek koji je čitavog života spavao na gvozdenom vojničkom krevetu, ostavio je Beogradskom univerzitetu, sem velelepnog hotela "Bristol", gotovo čitavu Karađorđevu ulicu i park kod Železničke stanice.

Mogli bismo ovako nabrajati do mile volje, sve do Igumanova, koji je svoju predivnu palatu poklonio Pravoslavnoj crkvi, i Nikole Spasića sa zadužbinom u Knez Mihailovoj, da bismo se na kraju setili mnogih bogataša kojima ne pada na pamet da daju ni mrvicu svoga bogatstva narodu iz koga su potekli. Alavi, gutaju sve čega se domognu, bežeći od genetske gladi koja ih razjeda iznutra.

Uz to, novopečeni bogataši su izuzetne cicije, stipse ili džimrije, što bi rekao narod – naročito oni što žive na Zapadu. Evro im je veliki kao kuća. Tako se nekako udesi da ja, siromah, plaćam piće milionerima, jer oni nikada ne nose keš, a nemoguće je kreditnom karticom platiti dva oštra pića u pabu. Zato su i bogati, jer nikada ništa ne plaćaju. Ne plaća onaj ko ima, nego onaj ko se navikao da plaća.

Gle, trese se imperija za koju smo verovali da će trajati večno. Pucaju banke kao prezrele tikve, a kriza se širi sve do Evrope. Kažu da mi to nećemo osetiti, jer ionako nemamo para koje bi mogle da propadnu. Kao tipičan Srbin, ja, na primer, u banci imam nekoliko stotina evra, što se kaže – ni za sahranu. Nije mi žao i ako propadnu...

Na kraju, setih se divne misli koju je voleo da ponavlja moj pokojni prijatelj, Hilandarac, otac Mitrofan: "Naše je samo ono što poklonimo drugima." A iz đubreta ponovo izlazi tamnoputa devojčica blistavih očiju i kaže majci: "Nema!" I pored svega, lepa i nasmešena, ona izlazi poput zaštitnog znaka za nadu. U tom trenutku, nekome, ko zna zbog čega, zastaje zalogaj u grlu.

Momo Kapor

iz "Razmišljanja dokonog šetača"

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120150
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7765 times
Status: Online

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 06 Aug 2017, 15:55

SENAD ANTE-PORTAL; POMOGNI TI MENI, POMOGNUT ĆU I JA TEBI: Radončićevo vraćanje sitnih (pravosudnih) usluga Dodiku i Čoviću


Piše: SENAD AVDIĆ

Prije četiri godine, isto ovako ubitačno vrelo ljeto bijaše, u televizijskoj emisiji što sam je uređivao i vodio, pozvao sam (uz ostale gosea, a bilo ih je nekoliko, raznih fela i zanimacija) i Mirka Šarovića, tadašnjeg ministra vanjske trgovine i međunarodnih odnosa. Govorilo se o regionalnoj (ne)suradnji, kao preduvjetu za, kako se to zove, "evropski put Bosne i Hercegovine", blokadama u korištenju evropskih fondova; sve nekim veselim temama za kojima vape ljetne šeme svih televizija na svijetu...

Emisija je snimana u subotu, emitirana u nedjelju, a već u ponedjeljak Šarović je bio bivši ministar u Vijeću ministara. Smijenio ga je Milorad Dodik (uz podršku i pomoć parlamentarne većine) i umjesto njega (zahvaljujući istoj većini) postavio nekog sebi bliskog kriminalca, dilbera, čijeg se imena valjda ni Dodik više ne sjeća, pa ne znam zbog čega bi ga se ja sjećao...

"E jest' ti dugo (Šarović) trajao", zezalo me tih dana i staro i mlado.

LJETA KAD SU UBIJALI MIRKA

Četiri su godine prošle (pune muka, kako je zapisano u onoj Čolinoj patriotskoj pjesmici), ponovo je još samo godinu dana do općih izbora, iznova se opet nešto ispriječilo na putu regionalnoj suradnji (hrvatske izvozne finte i nameti) i ponovo Milorad Dodik traži ostavku Mirka Šarovića, plus ostatka ministara u državnoj Vladi i njenog predsjedavajućeg Denisa Zvizdića.

I, opet, Dodik za tu svoju sječu državnih knezova ima parlamentarnu većinu, koja sadrži čak i stranku, Savez za bolju budućnost, čiji ministri i drugi personal, obavljaju redovno, sa manje ili više (ne)znanja i (ne)uspjeha svoje dužnosti u Vijeću ministara. Osnov za smjenu Vijeća ministara nalazi se u činjenici da su poslanici u Predstavničkom domu Parlamenta BiH odbili usvojiti izvještaj kojeg je o radu Vijeća ministara podnio njegov šef Zvizdić.

Dalo bi se Zvizdićevom izvještaju štošta prigovoriti, možda najviše zbog samohvale, pa i samoreklamiranja, koja pomalo "tuknu" na beskonačno duge Vučićeve traktate. To je, međutim, u priči o povjerenju i nepovjerenju njegovom kabinetu potpuno irelevantno - poslanici (Dodikovi i ostali) smjenu Vijeća ministara ne traže zbog onoga što ono nije uradilo, već zbog onoga sto namjerava učiniti.

„Vijeće ministara BIH nije nikakva Vlada, ono je po Dejtonu samo pomoćno tijelo i instrument Predsjedništva BiH“, ponavlja sve agresivnije i samouvjerenije Dodik ne krijući da je svaki uspjeh Vijeća ministara ujedno i njegov neuspjeh. Ali, nije u priči o zahtjevu za smjenom Vijeća ministara sporan predsjednik RS, njegovi su motivi jasni, metodi prepoznatljivi, a ciljevi predvidljivi - prikupiti što više dokaza da Bosna i Hercegovina nije moguća.


PAMTI, PA POVRATI


Šta je, pravo je pitanje, motiv onih drugih u Parlamentu BiH koji asistiraju Dodiku u ovim rabotama? Ovih je dana kandidat SDP-a za člana Predsjedništva BiH na prošlim izborima ponovio otrcanu floskulu kakvom se služe sve neznalice koje, kad ne znaju šta da rade od sebe, postanu analitičari ". Ne trebamo ići daleko, gledati BBC, pogledajmo samo televizije HRT ili RTS, tamo kada parlament izglasa nepovjerenje vladi, vlada automatski podnosi ostavku. Samo u BiH to nije slučaj". Ovaj bivši novinar, bivši političar, analitičar hobista računa da su baš svi ili barem većina javnosti neznalice poput njega.

Prije tri mjeseca, nakon što je ministre iz koalicionog Mosta istjerao iz Vlade, svoj kabinet je spasio neviđeno nemoralnim manevrom, pravosudno-proceduralnim smicalicama, iz pritvora je pustio na slobodu jednog poslanika SDP-a čiji je glas u Saboru spasio hrvatsku vladu, a Hrvatsku novih, parlamentarnih izbora (zanimljivo poređenje: taj je osumnjičeni SDP-ovac Tomislav Saucha u kabinetu bivšeg presjednika SDP-a i premijera Hrvatske uživao isti status kao pomenuti hobista u kabinetu Zlatka Lagumdžije).

Kada se govori o Fahrudinu Radončiću i analizira njegovo političko i javno djelovanje, ni jednog momenta ne treba gubiti iz vida da je riječ o osobi kojoj se već godinu i pol dana sudi za ozbiljno krivično djelo.

Isto tako treba znati da su njegovi politički prijatelji, Milorad Dodik više, a Dragan Čović manje, poglavito kroz rad i odluke Visokog sudskog i tužiteljskog vijeća, učinili sve da mu status u tom suđenju olakšaju, takve prijateljske usluge, "sitni" oblici pažnje poput izbora novog predsjednika Suda, smjenom tužitelja Bože Mihajlovića, Radončić će morati uzvratiti svojim partnerima, Dodiku i Čoviću, i uzvraća već uveliko. Samo tako i nikako drugačije, ucjenom i protuuslugama moguće je objasniti da jedan lider i njegova stranka ruše Vladu koja je i njihova.


(SB)
online

posmatrac
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 5944
Joined: 29 Nov 2016, 18:11
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by posmatrac » 15 Aug 2017, 10:15

Autor: Marinko Čulić
Izvor: portal Novosti,

I do nas su došli lijevi pokreti koji zagovaraju ukidanje kapitalizma i uspostavljanje socijalizma. Upozoravaju da bi i sadašnja kapitalistička kriza mogla završiti u fašizmu, dakle funkcioniraju kao alarmno zvono. Nitko se ne smije praviti da ga ne čuje jer kada stvari odu do kraja, ono se više neće oglašavati
S hrvatske burze neimaštine i socijalnog beznađa i dalje stižu sve gore i gore vijesti. Posljednja, koja dolazi iz Državnog zavoda za statistiku, govori da u ovoj zemlji čak trećina stanovnika živi na pragu siromaštva, a dvije trećine teško ili vrlo teško vežu kraj s krajem. Dakle s malo opravdanog cinizma Hrvatsku treba tretirati kao produktivan i dobro uhodan mehanizam za proizvodnju bijede i socijalne besprizornosti i to, bez sumnje, danas u njoj najbolje funkcionira. Ali to nije sve. Kada vidiš da u ovoj zemlji eksponencijalno raste broj drastičnih slučajeva siromaštva koji se rješavaju karitativnim akcijama putem medija, odmah imaš na tanjuru i odgovor kako se na to reagira. Bijedno. Toliko bijedno da je to još bjednije od materijalne bijede o kojoj govorimo, a što je najgore, ni s jedne strane nema ni zračice svjetla koja bi probušila prvu rupu u toj tmini. Jer ne samo Hrvatska, nego i cijela južna Evropa, kao što je poznato, prolazi kroz istu ili sličnu hiperprodukciju siromaštva, ali ne samo ona, ima toga i sjevernije, pa se zagrcneš kada pročitaš da i u jednoj Njemačkoj petina radnika zarađuje manje od hrvatskog prosjeka. Ni to nije najgore. Gore je što su gotovo sasvim odbačene alatke kojima se do prije tridesetak godina preveniralo ovoliko siromaštvo i sprečavalo da ono okorovi i najbogatije evropske zemlje, kako se sada događa.
Riječ je o famoznoj ‘državi blagostanja’ ili, naškije rečeno, o socijalnoj državi, koju su glavešine kapitalističkog svijeta svojedobno proglasili idealnim izumom kapitalizma. Jer on, govorili su, uravnotežuje pretjerane socijalne razlike, a time se, uvjeravalo se tada još jake sindikate, čini suvišnom i svaka klasna borba između kapitala i radništva (ili, šire rečeno, između kapitala i ukupnog radno ovisnog stanovništva). Konvencionalna ljevica, koja se u Evropi, pa tako i u Hrvatskoj, listom postrojila na crti tzv. trećeg puta, prihvatila je bez rezervi takvo stanovište i time praktički potpisala svoju predaju, možda i smrti i nestajanje. U međuvremenu su, naime, spomenuti glavešine toliko ojačali na općoj podcijenjenosti rada, posebno nakon izbijanja krize 2008. godine, da im socijalna država više ne treba. Štoviše, sada baš oni zazivaju otvorenu klasnu konfrontaciju, čak rat kapitala i rada, trijumfalno najavljujući da u njemu sigurno pobjeđuju. I zbilja, ta je pobjeda po spomenutoj trećeputaškoj ljevici više nego izvjesna, ona se zapravo već dogodila. No u novije vrijeme pojavljuje se nova ljevica (grčka Siriza, španjolski Podemos, njemački Die Linke) koja prihvaća bačenu rukavicu, jer i sama polazi od toga da se klasnu borbu ne treba i ne smije izbjegavati. A uz to ide sve raširenije mišljenje da socijalna država samo nepotrebno otupljuje taj antagonizam i da povratak na pristojnije plaće zaposlenih i na veću socijalnu sigurnost više nije dovoljan.
Na tom valu doplivao je i do ovih naših prostora taj novoljevičarski pokret, najprije preko slovenske koalicije Združena levica, koja je već ušla i u parlament, a odnedavno i hrvatske Radničke fronte, koja je odmah istakla da i ona ima isti cilj. Zajedničko im je da obje istupaju s otvoreno antikapitalističkih pozicija, dakle stavile su sebi u zadatak nenasilno, parlamentarno uklanjanje kapitalizma i povratak socijalizma, što je, doduše, u hrvatskom slučaju staza koju se već prije utabali Šuvarovi socijalisti. Oni, istinabog, nikada nisu uspjeli proći kroz ulazna vrata Sabora, ali sada su se značajno promijenile okolnosti jer su ekonomska kriza i međuklasni antagonizam puno zaoštreniji, što Radnička fronta očito želi iskoristiti da vrati proletarijat na scenu. Doduše, pojam proletarijata, za koji mlađe generacije valjda i ne znaju što znači, ne koristi se, po svemu sudeći, i zato da se napravi odmak od terminološkog nasljeđa ovdašnjeg socijalizma, ali se od njega sasvim i ne bježi. U programskim dokumentima govori se da će se Fronta staviti na stranu ‘potlačenih’ i svih koji ‘žive od svoga rada’, dok će prema kapitalističkoj klasi povremeno primjenjivati vrlo represivne mjere, iako nikada toliko represivne da bi ih se moglo nazvati revolucionarnim. Cilj, naime, nije odmah uvesti socijalizam, nego postupno, kroz ‘ekstremno progresivno oporezivanje’ i kroz nacionalizaciju koja bi bila provedena zabranom prava nasljeđivanja privatnog vlasništva. U međuvremenu, nacionalizirale bi se tvrtke od strateškog značenja za zemlju (banke, energetika, telekomunikacije), a nacionalizaciji bi podlijegali i privatni vlasnici koji teže oštete prava radnika.
Upravljanje radnika se preciznije ne razrađuje, što sigurno ne spada u bolje strane programa Fronte, koja se poziva na baštinu radničke borbe u svijetu, a ono što joj je pod nosom, uspješan eksperiment radničkog samoupravljanja, i ne spominje. Zanimljivo je da na iste rezerve nailazimo i kod slovenske Združene levice, pa bi čovjek možda morao zaključiti da je ta skepsa opravdana ako se gotovo istodobno pojavljuju s ove i s one strane Sutle. Ali pitanje je koliko su slovenskim i hrvatskim novim ljevičarima poznate knjige razmjerno čestog suradnika ‘Novosti’ Darka Suvina, koji u jednoj studiji pokazuje da je ovdašnji socijalizam bio ekonomski najuspješniji kada je samoupravljanje bilo najrazvijenije (1957.-1967). Dakle nije samoupravljanje neka zahrđala ideološka igračka, nego vrlo upotrebljivo oruđe ekonomskog razvoja, a takva alatka u vrijeme ove sveprisutne krize nije, zar ne, za odbacivanje. Uostalom, čime se drugim može zamijeniti privatne vlasnike? Zamijeniti ih državom nije bogzna što, državni socijalizam već je pokazao što zna i ne vjerujem da ima puno onih koji bi to htjeli ponovno gledati. A neće se valjda golem posao zamjene kapitalizma socijalizmom poduzeti samo zato da bi se onda došlo pred prazninu s kojom se neće znati što učiniti. Očito je da Radnička fronta i njezin slovenski pandan još trebaju dorađivati i brusiti svoj programski profil, ali to je izazovan i inspirativan posao, jer ono što sada imamo ne samo da je došlo do ruba, nego postaje i prvorazredna planetarna prijetnja.
U svojim programskim dokumentima slovenska nova ljevica kaže da je ‘alternativa socijalizmu barbarizam’, jer je posljednja velika kriza kapitalizma dovela do fašizma. A već ima znakova, dodaje se, da bi i ova kriza kroz koju prolazi današnji kapitalizam mogla dovesti, djelomično već i dovodi, do istoga. Dakle novi socijalisti funkcioniraju kao alarmno zvono za najveće i najteže političke nepogode. Nemojte se praviti da ga ne čujete. Kada stvari odu do kraja, alarm se isključuje i finale se obavlja u potpunoj tišini.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 28 Aug 2017, 15:40

Plenković kao patvoreni Eichmann

Viktor Ivančić, Novosti


Ako slučaj Marka Starčića obilježava početak nove ere sistematskog kažnjavanja za grijeh ‘verbalnog delikta’ u Hrvatskoj – a nema sumnje da isti upozorava na činjenicu da je oduzimanje prava na slobodan govor preraslo u državnu rutinu – onda to nije (tek) radi toga što je osamnaestogodišnjaku iz Poreča uručena prekršajna prijava ‘za remećenje javnog reda i mira vikom’ (!) jer je, u momentu dok je hrvatski premijer davao izjavu za novinare pred gradskom vijećnicom, uzviknuo ‘HDZ lopovi!’, nego (mnogo više) zbog riječi kojima je Andrej Plenković naknadno komentirao agilnu intervenciju organa pravne države. ‘Zakon se treba provoditi!’ kazao je.

Ljudska povijest obiluje gadostima koje su počinjene pod devizom da ‘zakon se treba provoditi’. Adolf Eichmann, recimo, s tom je parolom poslao milijune ljudi u smrt, a kasnije ju je prizivao i na vlastitome suđenju, i to kao olakotnu okolnost, kao nalog kojemu je morao pokoravati i podrediti mu svoju volju, pa svejedno nije izbjegao vješala. Učinkoviti administrator Trećeg Reicha, tobože, nije sebi na vrijeme razjasnio da postoje i takve okolnosti kada je put u bestijalnost utrt provođenjem, a ne kršenjem zakona.

Razlika između Plenkovića i Eichmanna, međutim, tiče se iskrenosti ili, barem, minimalne razine respekta prema istini. U Eichmannovu slučaju, naime, doista je postojao zakon kojega je ovaj revno provodio i na taj način organizirao masovni zločin dotad nezabilježenih razmjera, dok ‘zakon’ na čije ‘provođenje’ Plenković poziva nije moguće naći u fundusu pravnih akata hrvatske države.

Trebali bismo biti žešći imbecili da povjerujemo kako bi mlađahni Starčić bio izložen policijskome i sudskom progonu i da je na javnome mjestu, jednako glasno, uzvikivao ‘Živio HDZ!’ ili ‘Živio premijer!’, :p te nema nikakve sumnje da se prekršajna prijava ‘za remećenje javnog reda i mira vikom’ ne odnosi na intenzitet (izražen u decibelima), nego na sadržaj onoga što je inkriminirani izgovorio. ;) Kada bi, pak, zaista postojao zakon koji građanima ne dopušta da na političkim okupljanjima uzvikuju ‘HDZ lopovi!’, bio bi to pravni dokument uperen protiv slobode koji sam po sebi predstavlja normativni zločin, a takav, zasad, čak ni u Hrvatskoj formalno nije usvojen.

Što dakle znači iskaz da ‘zakon se treba provoditi’ kada ‘zakon’, kao predložak za mobilizaciju represivne mašinerije, ne postoji, kada je on prazno mjesto i kada ‘oslanjanje’ na njega nije ništa drugo do ogavna laž? Uzmemo li u obzir manipulaciju nepostojećim zakonom, stvarni sadržaj Plenkovićeva iskaza glasi: ‘Represija se treba provoditi!’ ‘Zakon’ je tek prijeko intonirana floskula, retorička štaka koja služi legitimiranju nasilja u državnome aranžmanu.

Zanemarimo li – krajnje politički nekorektno – težinu počinjena zlodjela, Andrej se Plenković u tome smislu ukazuje kao patvoreni Eichmann, preciznije: hrvatski premijer je Freedom Eliminator, čovjek koji građane lišava slobode, u ovome slučaju slobode govora, bez ajhmanovskog alibija.

Uzgred budi rečeno, jedva punoljetni Starčić svojim postupkom ne samo što nije prekršio nikakav zakon, već je u doslovno dvije riječi sažeo i javno izrecitirao sudsku presudu iz ožujka 2014. kojom je Hrvatska demokratska zajednica osuđena zbog izvlačenja više desetaka milijuna kuna iz javnih tvrtki, odnosno – zbog lopovluka. Uz to što se njime konstatira po svemu notorna stvar, uzvik ‘HDZ lopovi!’ ima dakle čak i svoje pravosudno utemeljenje, možemo ga (ako nam je tako milije) uzimati u obzir kao sudski verificiranu istinu, ali – nakon intervencije šefa Vlade i njegove budne žandarmerije – ujedno i takvu istinu čije razglašavanje spada u zonu kršenja javnoga reda i mira, kažnjivo po zakonu što je isporučen kao priručna fikcija, jer ‘represija se mora provoditi’.

Primjer golobrada Starčića :D granični je jedino utoliko što su naivci dosad mogli snatriti o disciplinskim izuzecima i ekscesnom entuzijazmu uniformiranih lica, a sada su se dužni suočiti s nizom koji svjedoči o pravilu. Samo tokom ovoga ljeta policijski lov na neodgovorne pojedince što su se odavali ‘verbalnim deliktima’ – da ne bude zabune: isključivo onima usmjerenim protiv vladajućih struktura – poprimio je šampionske razmjere, pa se stječe dojam da su žandari i pomoćne pravne službe revnije prebacivali normu i od izmoždenih vatrogasaca.

Počelo je određivanjem petodnevnog pritvora za sedmoricu navijača Hajduka koji su vrijeđali državnu tajnicu Janicu Kostelić, da bi tužilac potom zatražio zatvorske kazne; zbog prijetnji premijeru Plenkoviću pritvor je najprije omirisao 45-godišnjak iz Dubrovnika, potom 21-godišnji Hrvat iz Austrije, a onda i 44-godišnjak iz Nove Gradiške; protiv sisačke gradonačelnice Kristine Ikić Baniček podignut je optužni prijedlog zbog ‘narušavanja javnog reda i mira’ jer je u jednome svom službenom dopisu kritizirala rad policije; državno tužilaštvo maltretiralo je aktivista Peru Mrnarevića zbog ironično intoniranog transparenta što ga je nosio za vrijeme prosvjeda protiv promjene imena Trga maršala Tita u Zagrebu: na transparentu je naime pisalo ‘Vratite Italiji Istru i Dalmaciju’…

Agresivni i nervozni angažman državne sile protiv neočekivanih kritičkih udara, neskriveni poriv da se nepoželjni vid govora izbaci s javne scene, potreba da se interventnim nastupima ‘organa za zaštitu reda i mira’ dokine i zbriše sve osim klimoglavog odobravanja, pokazuju da Andrej Plenković – makar svoju kompleksašku aroganciju ukrašavao svom silom najjeftinije ‘proeuropske’ bižuterije – potiče iz legla duhovnoga oca Partije i pripada sorti kastriranih autokrata, onih koji poslije nekog vremena osjete snažnu frustraciju zbog otkrića da ih zakonska infrastruktura trajno osujećuje, da im limitira mogućnosti i gnječi aspiracije, da zlobno sabotira potpuni dovršetak zamišljene strahovlade, pa će baš zbog toga svaki čin svoje protudemokratske samovolje pravdati izmišljenom ‘normativnom nužnošću’.

Ako nekoga lišavamo slobode, u ovome slučaju slobode govora, za to nisam kriv ja, nego zakon – poručuje hrvatski premijer – a ako zakon na koji se svečano pozivam ne postoji, to ne može spriječiti njegovu represivnu dinamiku! Ergo: ‘zakon’ koji ne postoji kao formalno utemeljeni pravni akt, ali je napadno prisutan u vlastodržačkoj retorici, ne samo što je faktički na snazi, nego je zajamčena nepregledna širina njegova tumačenja i primjene.

A to nas opet vodi nazad do Eichmanna, odnosno do Jasenovca i parole ‘Za dom spremni’ uklesane u neposrednoj blizini nekadašnjega ustaškog logora smrti: kao što se zna, ova već devet mjeseci uspješno odolijeva zubu pravnih normi, iako zakoni Republike Hrvatske eksplicitno zabranjuju javno isticanje fašističkih slogana, obilježja i drugog simboličkog blaga. Plenkovićev je refleks, dakako, u tom slučaju bio bitno drugačiji nego kod postpubertetskog Starčića iz Poreča: umjesto poruke da ‘zakon se treba provoditi’ (jer ne postoji), osnovao je nekakvu akademsko-lakrdijašku komisiju i njome odaslao uputu da ‘zakon se treba odgoditi’ (jer postoji).

Taj sitnopiljarski manevar vladajuće političke volje – da se nepostojeći zakoni ‘provode’, a postojeći storniraju – blizak je deklariranim demokratskim idealima taman koliko i poklič ‘Za dom spremni’ ljudskoj slobodi. Ili ovako: dok god se s visine izvršne vlasti tvrdi da ona psovka na mramornoj ploči u Jasenovcu nije fašističko obilježje, možemo biti sigurni da se – ‘proeuropskoj’ bižuteriji unatoč – fašističko obilježje nalazi na čelu Vlade.


Tekst prenosimo s Peščanika

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 29 Aug 2017, 19:47

Vrijeme neobošnjacista

Eldin Hadžović, Novosti


Prijedlog da se glavna i najvažnija prometnica u centru Sarajeva, koja preko 70 godina s ponosom nosi ime maršala Tita, preimenuje u ulicu prvog predsjednika Republike Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića, naišao je na široku osudu javnosti te je poslan na smetlište i prije nego što je došao u formalno razmatranje.

Ideju je putem svog privatnog Facebook-profila plasirao mladi vijećnik sarajevske Općine Stari Grad i član vladajuće Stranke demokratske akcije, imenom Tarik Dautović. Neka ostane zabilježeno da ideja preimenovanja Titove u Alijinu ulicu nije bila ni naročito originalna, pošto je već jednom propala, i to iste one godine u kojoj je mladi Dautović tek završio osnovnu školu i upisao medresu – 2004. Budući da je već mjesecima aktualna rasprava o preimenovanju Trga maršala Tita u Zagrebu, nije teško zaključiti da se Dautović napaja idejama hrvatskih desničara i ustašofila, baš kao što su to činili njegovi heroji iz vremena NDH, poput Mustafe Busuladžića.

Čak i kada se zanemari to što se spomenuta Titova ulica ne nalazi u općini za koju je vijećnik Dautović nadležan, kao i činjenica da su se stranački organi promptno ogradili od prijedloga, ostaje iznimno znakovita argumentacija kojom je agresivni SDA-ovski junoša potkrijepio svoj naum, prije nego što je pod salvom prijetnji, uvreda i psovki posve obrisao sporni post sa Facebooka: ‘I dobro je rek’o reis Cerić: ‘Kome ba da se mi prilagođavamo?’ Hvala Gospodaru pa smo dobili školu koja nosi ime Mustafe Busuladžića! I bit će ih još! Zvat će se Omer Stupac, Halid Kajtaz, Mehmed efendija Handžić, Kasim efendija Dobrača! I Alaha mi ćemo uraditi sve da preimenujemo Titovu ulicu! Neće glavna sarajevska ulica nositi ime tog zločinca, diktatora, vođe totalitarističko-komunističko-zločinačko-ateističkog sistema koji je zatirao svako sjeme muslimanskog, bošnjačkog intelekta. Zvat će se Alije Izetbegovića. I nećemo se nikome pravdati i prilagođavati. Ovo govorim u ime nove generacije Bošnjaka!’

Prije svega, slaba je utjeha u tome što se kantonalni odbor SDA ogradio od Dautovića. Prošle godine su sarajevski antifašisti izgubili bitku u pokušaju da spriječe imenovanje jedne osnove škole u prigradskom naselju Dobroševići po Mustafi Busuladžiću, deklariranom fašisti ustašoidno-endehaovske provenijencije, jednom od ideologa Mladih muslimana, dokazanom antisemiti i distributeru nacističke ideologije i propagande, koga je vojni sud nakon oslobođenja Sarajeva osudio na smrt kao suradnika okupatora, a onda i strijeljao u noći 29. lipnja 1945. iza željezničke stanice u sarajevskom naselju Velešići. Ulica u sarajevskom naselju Breka, koja je nekada nosila ime partizanskog narodnog heroja Fuada Midžića, također danas nosi Busuladžićevo ime i nemali je broj bošnjačkih intelektualaca koji u tome ne vide ništa sporno, nazivajući ovog fašistu ponekad i ‘briljantnom bošnjačkom intelektualnom figurom’ te ‘najvećim bošnjačkim intelektualcem 20. stoljeća’.

Većina internetskih i medijskih komentatora koji su se zgražavali nad idejama vijećnika Tarika Dautovića njegove su stavove odbacili kao sulude i budalaste, a njega diskreditirali kao glupavog, neobrazovanog, kvazi-intelektualca i tome slično. Međutim, tragedija ovoga slučaja i jest u tome što ideje o uklanjanju Tita za račun Alije Izetbegovića nisu tek tako prokuhale ispod Dautbegovićeve konzervativne frizure, kao rezultat sunčanice ili neviđene gluposti, već što su nastale u kružoku novog vala bošnjačkih desničara, ‘nove generacije Bošnjaka’, riječima samoga Dautovića, ili, riječima komentatora sa društvenih mreža – neobošnjacista.

By the way, sam Alija Izetbegović je, svojevremeno odbio mogućnost preimenovanja Titove ulice, ovim riječima: ‘Ulicu koja se zove po njegovom imenu nismo nikad preimenovali, mada smo to mogli da uradimo. Prošli smo kroz vrlo težak period, kada je bilo takvih zahtjeva. Mi to nismo dali. Nisam ni ja dao to. Jednostavno, ne smatram da istorija počinje od nas.’

Pozivanjem na dr. Mustafu Cerića – bivšeg reis-ul-uleme Islamske zajednice BiH i propalog kandidata za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, poznatog po rigidnim stavovima i političkoj nezajažljivosti – odnosno na Cerićevu notornu krilaticu ‘Kome, ba, da se mi prilagođavamo!’, Dautović možda i nesvjesno otkriva kome pripada kada govori o ‘novoj generaciji Bošnjaka’. Jedna druga Cerićeva izjava, daleko manje zvučna, ali time i daleko opasnija, referirala se na postojanje ‘novih muslimana’, onih koji više ‘nikada neće dozvoliti da se nad njima izvrši genocid’, za razliku od onih kojima se genocid dogodio, tj. ‘starih’ muslimana. Cerić je tada, istina, govorio o vehabijama, ali ko kaže da vehabije isključivo nose duge brade i kratke pantalone? :ok

‘Oni koji nas okrivljuju da im je stanje loše zbog islama i ‘novih’ muslimana pridružuju se islamofobiji koja nas, bosanske muslimane, ‘stare’ i ‘nove’, podsjeća na iskustvo proživljenog genocida. Jasno je da nekima smetaju ‘novi’ muslimani koje nazivaju vehabijama samo zato što su oni preživjeli genocid i protive se režimu aparthejda’, govorio je Mustafa Cerić 2009. godine, u vrijeme kada je još uvijek bio na čelu Islamske zajednice BiH. Ovih dana je – treba li to uopće napominjati – putem svoje zvanične Facebook prezentacije Cerić iskazao nedvojbenu podršku mladom radikalu.

Dautovićev goropadni i prijeteći ton u dlaku je isti kao nekada Cerićev. On dobro zna da, iako još uvijek predstavlja manjinu, njegovo vrijeme i vrijeme njemu sličnih ‘neobošnjacista’ tek dolazi. I jedino što mu nedostaje u ovom trenutku je dosljednost. Kada već uzdiže Cerića na moralni pijedestal, morao bi se prisjetiti i druge jedne Cerićeve konstrukcije, izrečene u intervjuu za časopis političke akademije Narodne stranke Austrije, početkom 2004. godine, kada se Dautović još ubrajao u mlađe adolescente. U tom je intervjuu Cerić govorio o tome kako je tokom rata u BiH došlo do masovne islamizacije muslimana te je u tom kontekstu rekao: ‘Bivši vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić učinio je više za buđenje islama u BiH nego što sam ja dostigao za 50 godina misionarskog rada. :hoi Nakon agresivne ateizacije komunističkog režima poslije 1945. godine, mnogi su se zbog zločina bosanskih Srba podsjetili da su muslimani.’

Dakle, ne Alija Izetbegović, ne Mustafa Cerić, nego Radovan Karadžić je taj koji je zaslužan za rađanje ‘nove generacije Bošnjaka’, ‘novih muslimana’, kojima Dautović očigledno pripada, bez želje da se ikome, ba, prilagođava. Slijedom te logike, jedino pravo i pošteno zalaganje sa njihove strane, bilo bi da se Trg Alije Izetbegovića u Sarajevu preimenuje u Trg Radovana Karadžića. Da se više ne lažemo.

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by storm » 29 Aug 2017, 20:07

Ali baš zanimljivo....na tita nisu dali ni Franjo ni Alija ....ne znam za Slobu...
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 29 Aug 2017, 20:16

Pa imali su (bar toliko) respekta prema čovjeku, koji ih je izuo iz opanaka... ;)

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by storm » 29 Aug 2017, 20:20

....nije sve izuo :jok
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 02 Sep 2017, 19:26

Klerofašizam

Marinko Čulić, Novosti


Ima nečeg čudovišnog, čak nastranog u tvrdnjama da Srbi podmeću požare po Hrvatskoj. U ovih četvrt stoljeća od osamostaljenja, a posebno devedesetih, Srbi i Hrvati napravili su jedni drugima najgore svinjarije – masovna ubojstva i još masovnija protjerivanja, razaranja, pljačke… – i možda, ali samo možda, moglo bi se reći da su u tome Srbi za prsa prednjačili. Ali sasvim je sigurno da u jednom nisu prednjačili, nego su i više nego za prsa prednjačili Hrvati. To su ti nesretni požari. Polovicom devedesetih gorjela je cijela srpska Krajina, na tisuće srpskih kuća i gospodarskih objekata spaljeno je, i to ne zato što su to učinili neki obijesni i nadrkani maloljetnici, nego cijele jedinice regularne Hrvatske vojske. Ponekad i tako (Medački džep) što su kamionima dovozili suhe cjepanice da bi paljevina bila brže i efikasnije obavljena. To je jedno. Drugo je da je Hrvatska, isto koliko i Srbija, radikalno neuspješna zemlja, i umjesto da otvoreno napravi saldo te neuspješnosti, pa u krajnjoj liniji i da zapita sebe je li joj se državno osamostaljenje isplatilo, ona, evo, žeđa za navodnim neprijateljima. Sada više unutrašnjim nego vanjskim, ali kada zatreba, dobri su i ovi drugi.

Srećom, nismo više u devedesetima, pa histeriju oko Srba koji navodno pale Hrvatsku gase male, ali probrane hrvatske snage. U tome je najdalje otišao šibensko-kninski župan Goran Pauk koji je optužbe protiv Srba čak ohladio pozivanjem na to da su Srbi istih kršćanskih korijena kao Hrvati, a pridružio mu se i ministar policije Davor Božinović, koji je demantirao postojanje ‘fosfornih ampula’ kojima Srpčad navodno potpaljuje požare. Otkrio je da je riječ o dječjoj igri, nekoj vrsti seoskog Pokemona ili tako nekako. Zanimljivo je i reagiranje turističkih djelatnika, kojima naravno ne odgovara histerija oko podmetnutih šumskih paljevina, pa kažu da požari neće ugroziti najuspješniju hrvatsku turističku sezonu ‘nakon osamostaljenja’. Nakon osamostaljenja? Znači, još uvijek su bile uspješnije vršne turističke sezone iz vremena socijalizma, iako su tada, sjetit ćete se, turisti dolazili ovamo drndavim cestama, privatni turistički sektor još je bio kržljav, ali je očito hotelska ponuda bila ozbiljnija, a bila je ozbiljnija i ponuda domaćih prehrambenih i drugih proizvoda.

Nekako usputno, otkrilo se i nešto važno oko same vatrogasne zaštite, nakon što su zaredale kritike o zapuštenoj, zapravo namjerno devastiranoj civilnoj zaštiti. Na to je s visoka odgovoreno da je ovo drugo vrijeme, sada umjesto primitivne ‘socijalističke’ civilne zaštite imamo kanadere, čega u sirota Brozova vremena, kao, nije bilo. A onda je netko objavio otrežnjujući podatak da je kanadera itekako bilo, štoviše, 1983. godine oborili su svjetski rekord u broju naleta nad velikim požarištem na Hvaru. :p :p Tako se pokazalo da istina puno bolje gori od smolom natopljene borove šume. A prava istina, na kojoj i visi smislenost hrvatske državne samostalnosti, jeste da su temelji turizma, sa svim što uz to ide, udareni u vrijeme socijalizma, a da su desetljeća poslije bila samo hvatanje koraka da se dostigne ono što je već postojalo. Ali to nije sve, Hrvatskoj treba još i još neprijatelja, trebaju joj svi neprijatelji koje su u svom nenadmašnom opusu obuhvatili razni domazeti loše.

Evo, uzmite ovo micanje Titovog imena iz Zagreba. Ne smeta Tito zbog Bleiburga, o ne, to je najmanje važno (da je tako, napravio bi se poimenični popis blajburških žrtava, kao i onih u Jasenovcu, i tada bismo saznali cjelovitu istinu o tim žrtvama umjesto sadašnjih mistifikacija). Smeta jer je, bez obzira na to bio totalitarac (Žarko Puhovski) ili nešto drugo, stvorio ozbiljnu državu, što današnja Hrvatska jednostavno nije. Bila je to toliko ozbiljna država da je u nepunih pola stoljeća pretvorena iz opančarske i polupismene zemlje u srednje razvijenu državu, i da je opstala možda ne bi bila baš u rangu najrazvijenijih evropskih i svjetskih zemalja, kako voli gugutati predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, ali svakako bi bila na razini jedne Španjolske, a sigurno joj ne bi jako bježale ni imućna Austrija ili Danska. Što se samog Zagreba tiče, u njemu je bilo smješteno deset, ponavljam deset posto industrije cijelog Balkana (od cvatuće Ljubljane do tada još prebogate Atene), što je toliko fascinantno da nijedan Milano ili Torino, kada bismo ih u mislima premjestili na Balkan, sasvim sigurno ne bi tako visoko kotirali. Pa kako onda jedan Zlatko Hasanbegović, ali ide to i puno šire, sve do premijera Andreja Plenkovića, ne bi imali goruću želju da spale tu uspješnu prošlost? Ne samo da bi je imali, nego je i imaju, jer razloga je zbilja napretek. Kome, recimo, ne pada na pamet usporedba sadašnje poljoprivrede, u kojoj je Agrokor uza sve stotine milijuna, zapravo zbirno i milijardi državnih poticaja doveo zemlju do ruba ponora, sa socijalističkom poljoprivredom do 1990. godine? Tada nije bilo nikakvih poticaja u agraru, sve se rješavalo na puno otvorenijem tržištu od sadašnjeg, a ipak je poljoprivreda bila ozbiljna privredna grana, dok ova danas s ozbiljnošću nema blage veze.

No zato se s puno ozbiljnosti otkopavaju slojevi povijesti ispod one socijalističke, kako bi se došlo do tobožnje uzor-države NDH koja, doduše, nije postigla ništa ni blizu svojoj nasljednici, ali joj je dragocjena prednost bila da su je vodili tobože iskreni, istina malo preradikalni i prebrutalni, ustaški antikomunisti. Da bi se izveo taj neviđeni rikverc u goru prošlost, usporediv jedino s dijelom baltičkih zemalja, ali to je tamo puno manjih razmjera, izvedena je i neviđena povijesno-politička travestija. Istodobno s micanjem Tita, koji je prikopčan uz temeljne odrednice Ustava, od ministra pravosuđa Dražena Bošnjakovića upravo je stigla najava da ‘Za dom spremni’ ostaje do daljnjeg u Jasenovcu, što znači, ne zajebavajmo se, da je praktički legalizirano ustaštvo, iako je iz spomenutih ustavnih odrednica izričito isključeno, izbačeno.

Ukratko, neuspješna država Hrvatska kao da upire sve snage da se okruni titulom najneuspješnije zemlje na svijetu, dakle potpuno suprotno od spomenutog djetinjeg snoviđenja Grabar Kitarović. I nema što, dobro joj ide. :apl Sada nas, evo, s Kaptola obavještavaju da Hrvatska nije sekularna država, što znači da se tog bogalja već usmjerava i k tome da bude prva teokratska, vjerska država koja je prekoračila Sredozemlje i utvrđuje se na južnom obodu evropskog kontinenta. Postoji poseban izraz za ovo što sada gledamo, skovan u socijalizmu – klerofašizam – ali tko šiša socijalizam, ionako je već uvelike izbrisan iz kolektivne memorije ove nacije. A kada to bude do kraja obavljeno, nastupa doba spuštenih rukavica, kada će ova pobačena država na sve strane tražiti nove i nove neprijatelje. Histerija oko ovogodišnjih požara samo je početak i, bojim se, mačji kašalj u odnosu na ono što nas još čeka.

posmatrac
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 5944
Joined: 29 Nov 2016, 18:11
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by posmatrac » 03 Sep 2017, 13:17

Enver Kazaz 30.08.2017

Enver Kazaz: BAKIR IZETBEGOVIĆ – PORTRET POLITIČKOG KEPECA Idući iz greške u grešku, Izetbegović se, kao i svaki politički neinteligentan i demokratskim uzusima nesklon vlastodržac okružio poltronskim aparatčicima u stranci i organima vlasti, te zahvaljujući njima potpuno izgubio kontakt sa stvarnošću.

Tokom protesta u februaru 2014. godine građani su paljenjem zgrade Predsjedništva BiH poručili vlastodršcima da su svojom bahatošću, gramzivošću, korupcijom, pljačkaškom privatizacijom, nepotizmom, kriminalom i drugim nezakonitim i neetičnim postupcima potrošili sav simbolički kapital patriotizma, te da su definitivno prešli granicu koja dijeli demokratije od totalitarnih političkih praksi. Tada su građani svojim socijalnim buntom pokazali vlastodršcima da oni nemaju kontakt sa socijalnom realnošću, te da iz svog udobnog života ne mogu vidjeti razmjere socijalne bijede i užasa. U centru takve vlastodržačke mašine neprestano se nalazi ime Bakira Izetbegovića i njegove stranke. Moglo bi se reći da je za svu postratnu beznadežnost i socijalnu dramu najdirektniji krivac upravo ta osoba, jer su drugi, također gramzivi, bahati vlastodršci kao lideri nacionalnih stranka bili i deklarativno i u praksi protiv BiH, a Izetbegović je svoj imidž gradio na ljubavi prema ovoj nesretnoj zemlji i, naravno, islamu, iz kojeg bi morao naučiti da nipošto ne smije raditi ono što čini od rata na ovamo. A vlastitom narodu čini najgore zamislive stvari, dok se kune da ga voli i žrtvuje se za njega.

Među te najgore zamislive stvari spada laž o legitimitetu agenta Softića pred Međunarodnim sudom pravde u Hagu, kojom se Izetbegović gotovo narugao ratnim bošnjačkim žrtvama i pred međunarodnom javnošću ponizio njihov simbolički kapital. Ili npr. njegova izjava tokom protesta u februaru 2014. da neće doći Zara u Sarajevo, kojom je vrijeđao inteligenciju svakog normalnog čovjeka. Na jednoj strani su socijalna bijeda i neimaština, klasa potlačenih i poniženih, a na drugoj modna kuća za elitu, za koju je Izetbegović zabrinut, jer tamo se kupuju skupocjena odijela i torbice za suprugu, a upravo takvi njegovi stavovi prave razliku između njega i supruge mu od bošnjačke sirotinje i dokazuju da ta osoba živi izvan granica bosanske stvarnosti.

Mnoštvo je primjera Izetbegovićeve bahatosti. On, kad mu traže ostavku zbog laži o Softiću, izgovara rečenicu dostajnu kakvog diktatora: mene je birao moj narod i ja neću dati ostavku. Je li ga birao narod ili isključivo glasači stranke čiji je generalni sekretar uz dva potpredsjednika na sudu zbog počinjenih kriminalnih djela – to se pitanje u javnosti ne postavlja. Odgovor je naravno jasan, Izetbegović, kao i drugi nacionalistički vlastodršci, izjednačava svoje glasače s narodom i pokušava se nametnuti kao nacionalni vođa. Međutim, osobe takve političke inteligencije u pravilu završavaju onako kako je to opisao Radoje Domanović u svojoj vrsnoj priči Vođa. U njoj slijepi vođa vodi svoje sljedbenike u propast, baš onako kako vlastitu stranku i čitavu zemlju vodi Izetbegović - direktno u sunovrat. Dokazuje to ubrzana afrikanizacija zemlje, pa se BiH po stopi nezaposlenosti nalazi na četvrtom mjestu u svijetu, a po stopi nezaposlenosti mladih na prvom, ispred svih afričkih zemalja, čak i ispred npr. Afganistana, gdje se uz manje ili više intenziteta praktično vodi građanski rat. Istodobno, Izetbegovićeva vlast spinuje, tj. uvjerava građane da vjeruju njima, a ne svojim očima. To dokazuju vlastodržačke laži o enormnom rastu broja zaposlenih, suficitu u budžetu Federacije BiH, reformskom putu zemlje itd.

Dok vlast laže, BiH se pretvara u demografsku pustinju, pa naprosto u mozak tuku podaci o odlasku u inostranstvo preko 80 000 mladih ljudi u potrazi za poslom. Samo taj podatak posvjedočuje da se pod današnjom nacionalističkom vlašću, nakon ratne tragedije, BiH pretvara u postratnu demografsku pustinju. Drugim riječima, nacionalisti su ratovali za teritorije s kojih danas bježe mladi ljudi, a nacionalistička ideološka fantazma o ljubavima vođa za svoje nacije pretvara se u surovo socijalno beznađe.

Izetbegović je na nezasluženoj povijesnoj slavi oca kojeg su medijska i akademska mašina, te islamska zajednica pretvorile u nacionalnog sveca, iako je bio izgubljen u povijesti u onoj mjeri u kojoj je ona bila tragična, osvojio najprije vlast u svojoj stranci, a onda i na dijelu teritorije sa bošnjačkom etničkom većinom. Od trenutka preuzimanja stranke, on je radikalizirao njenu ideološku platformu, uništio Tihićeve tragove sekularizma i proevropske politike i obnovio fantazme o bratskoj vezi Bošnjaka i Turaka, proglašavajući Erdogana svebošnjačkim i svemuslimanskim vođom. Takva ideološka radikalizacija nužno je vodila ka nepotističkoj prirodi njegove vlasti, pa je, na opšte zgražanje, njegova supruga, uz stravičan mobing nad uposlenicima, zavela menadžersku diktaturu na KUCS-u. Naravno, za takvo uništavanje najjače zdravstvene institucije dobila je izravnu podršku svoga supruga, te organa vlasti, a javnost je počela Izetbegovića i njegovu suprugu nazivati bošnjačkim parom Čaušesku.



Dok vlast laže, BiH se pretvara u demografsku pustinju, pa naprosto u mozak tuku podaci o odlasku u inostranstvo preko 80 000 mladih ljudi u potrazi za poslom. Samo taj podatak posvjedočuje da se pod današnjom nacionalističkom vlašću, nakon ratne tragedije, BiH pretvara u postratnu demografsku pustinju


Idući iz greške u grešku, Izetbegović se, kao i svaki politički neinteligentan i demokratskim uzusima nesklon vlastodržac okružio poltronskim aparatčicima u stranci i organima vlasti, te zahvaljujući njima potpuno izgubio kontakt sa stvarnošću. Naime, oni su vlastodršca kljukali onim predstavama o njemu za koje su pretpostavljali da ih on želi čuti, pa je na koncu Izetbegović povjerovao da je istina stvarnosti ono što o njemu govore njegovi poltroni. Najbolje se to vidi na primjeru nepismenih glasila Faktor i Stav koji su novcima Erdoganove Turske pokrenuti u Sarajevu i u čije redakcije je natrpana hrpa polupismenih mediokriteta. U tim su glasilima Izetbegović, SDA i njena vlast proglašeni nepogrešivim, a njihova nesposobnost i sumnje za kriminalnu djelatnost u stranci i vlasti, te korupciju i očigledan nepotizam predstavljene su kao neprijateljska, antibošnjačka propaganda. Kao i Izetbegovićev savjetnički tim, nesposoban da suoči onoga kome treba pripremati strateške politike sa rastućim krizama u zemlji, novinari Stava i Faktora laž su proglasili istinom, a svoju propagandu nacionalnom političkom filozofijom. Na toj osnovi Izetbegovićeva drama gubitka kontakta sa društvenom realnošću dostigla je svoj vrhunac, a njegova politika počela je nizati poraz za porazom.

Onaj od Vučića u Srebrenici pri obilježavanju dvadesetogodišnjice genocida samo je bio početak. Da podsjetim, nesposobni Izetbegović, zahvaljujući državnom režiseru za dženaze i druge patriotske ublehe, direktno odgovornim za sigurnosne propuste na dženazi pretvorenoj u režiserov performans, morao se na svetom tlu Srebrenice izvinjavati zbog napada rulje na Vučića, tada premijera Srbije. Potom je uslijedio poraz od Dodikove politike, kao nastavak ukupnog poraza bošnjačke etnopolitike od republičkosrpske nakon pada Aprilskog paketa ustavnih promjena iz 2006. Izetbegović je radikalizirajući svoju politiku otvorio niz konflikta sa Dodikom i izgubio svaki. Onaj vezan za Izetbegovićevu tužbu Ustavnom sudu BiH o neustavnosti 9. januara, Dana državnosti Republike Srpske, bio je uvod u čitav niz poraza u kojim su ga politički samljeli Ivanić i Dodik. Nakon toga Izetbegović je otvorio i konflikt sa Čovićem, gdje mostarski makijavelist na rasističkom prijedlogu promjena izbornog zakona, sa idejom da se na izbore izlazi gotovo sa žutim trakama oko lakta po kojima će se raspoznavati nacionalna krvna zrnca, oživljava fantazmu o Herceg Bosni kao moralno neupitnoj i ideološki potpuno prihvatljivoj tvorevini čijom obnovom bi se riješilo tzv. hrvatsko nacionalno pitanje. Nesposoban da Čovićevom secesionizmu suprotstavi viziju BiH kao skladne multietničke zajednice i u skupštinsku proceduru dostavi prijedlog ustavnih promjena zemlje na principima međuetničke ravnopravnosti na cijelom njenom teritoriju, ili makar prijedlog promjena izbornog zakona, Izetbegović je omogućio Čoviću stratešku prednost u političkom obračunu. Nakon što je htio podijeliti Mostar pravdajući to priglupim stavom o potrebi da Bošnjaci, što u prevodu na normalan jezik znači – članovi njegovog vlastodržačkog klana, kontrolišu dodjelu građevinskog zemljišta, Izetbegović je u javnost odaslao poruku da on i njegova stranka trebaju malo dati Hrvatima ravnopravnosti. A iza takvog njegovog stava otkriva se nevjerovatna predstava o sebi. On prema toj izjavi sebe i svoju stranku smatra vlasnicima državnih i bošnjačkih prava, što je dokaz da iz njegove glave nikad nije iscurila kvazibegovska fantazma o vlasništvu nad bošnjačkim gruntom. Takav, armiran srednjovjekovnim vrijednostima iznutra, on sve druge, Srbe, Hrvate i siromašne Bošnjake poima kao osmansku raju nad kojom može vršiti vlast u skladu sa begovskim hirovima. Baš zbog toga taj lik živi u osobenoj vremenskoj šizofreniji. Na jednoj strani, on pogledom osmanskog bega definira svijet oko sebe i klasne odnose u društvu, a na drugoj, suočen sa modernim dobom pokušava probleme u njemu rješavati srednjovjekovnim mjerilima. Iz te vremenske šizofrenije i dolazi ključni problem njegove politike. Naime, Izetebegović na Bošnjake gleda kao na arhaičnu skupinu koja je još u osmanskim klasnim odnosima. Otud i dolazi njegova politika nacionalnog identiteta prema kojoj se Bošnjaci moraju vratiti u predmoderno doba i iznova se poturčiti po Erdoganovim mjerilima. Na taj način, Izetbegović Bošnjacima oduzima nasljeđe racionalizma i prosvjetiteljstva u kojem su nacionalno profilirani u doba Austro-Ugarske vladavine Bosnom, te cijeli period socijalističke modernizacije, kada su na zasadima kozmopolitizma, internacionalizma i modernističkih kulturnih vrijednosti Bošnjaci dostigli svoj povijesni civilizacijski vrhunac. Zato je Izetbegovićeva politika nacionalnog identiteta zasnovana na procesima arhaizacije, reklerikalizacije, getoizacije, fobizacije i u konačnici turkizacije bošnjačkog kulturnog i ukupnog društvenog identiteta. A to znači da Izetbegović u svojoj politici identiteta za modernistički ustrojenim Bošnjacima kasni nekoliko stoljeća. Istodobno, on ne može razdvojiti interese svoje stranke od onih nacionalnih, pa je njegov govor o Bošnjacima neprestano ispostavlja kao govor o partijskim interesima, članstvu stranke i njenim glasačima. Drugim riječima, Bošnjaci kao nacionalna zajednica su u Izetbegovićevoj politički neinteligentnoj glavi reducirani na njegovu partijsku vrhušku, članstvo SDA i glasače koji neprestano glasajući za SDA, u stvari, glasaju za svoje siromašenje i tonjenje u daljnju socijalnu beznadežnost.

A o Izetbegovićevom konfliktu sa Radončićem, u kojem je otvorena politička borba na život i smrt, ne vrijedi trošiti riječi. Dovoljno je samo ovlaš pogledati šta mediji pod kontrolom njihovih stranaka pišu o neprijateljskim liderima. Važno je naglasiti da je prije toga otvoren sukob između SDA i DF-a, kada su te stranke nakon zadnjih izbora bile u koaliciji, zbog čega je i započela kriza vlasti u BiH koja će trajati do narednih izbora, a rezultat je poguban – na svim razinama vlast u BiH je praktički u tehničkom mandatu.

Ovako poredani Izetbegovićevi sukobi sa političkim konkurentima i koalicionim partnerima pokazuju da on politiku ne poima kao hladnu, racionalnu djelatnost temeljnu na ideološkoj viziji i preciznom programu, s vještinom dostizanja mogućeg, dijalogom kao osnovom politike i postizanja kompromisa sa oponentima. Upravo suprotno, on politiku doživljava i vodi na iracionalan i histeričan način kao stalnu proizvodnju novih područja sukoba, te ostvarenje ličnog interesa, a društvo i državne organe kao prostor za uspostavu partokratije, liderokratije i neskrivenog nepotizma. Istodobno s tim, on ličnu volju izdiže iznad društvene norme i zakonskih načela, uz izraženu privatizaciju državnih institucija. On nije sposoban da se ostvari kao državni diktator, jer to u BiH nije moguće, ali kao neko ko ima ambicije da bude nacionalni vođa, on ostvaruje diktaturu na prostoru i unutar institucija u kojima ima vlast.



Žrtva iluzije o neograničenosti vlastite volje i čežnje za autokratskom moći, Izetbegović je postao jedna od najvećih prijetnji po budućnost ove zemlje


O tome svjedoči niz pokazatelja. Izetbegović ne govori o ostvarivanju programskih načela u procesu vladanja, već o raspodjeli funkcija, nabrajajući npr. koliko funkcija je dobio SBB, a koliko SDA. On, namjesto da onemogući izbor vlastite supruge na poziciju direktorice KCUS-a, jer se taj izbor protivi dobrim društvenim normama u demokratskim društvima, javno hvali njene menadžerske sposobnosti. Nadalje, on nikad ne govori o političkoj odgovornosti, bilo svojoj, bilo odanih mu članova stranke, odnosno poltrona, nego javno demonizira svoje unutrastranačke kritičare. Na taj način njegova lična volja i odluka stoje iznad institucija, pa se može reći da on nije lider u skladu sa demokratskim normama, već patuljasti autokrata, nesposoban da porazi svoje političke protivnike.

Vladajući tako strankom i institucijama sistema i iracionalno otvarajući čitav niz sukoba, Izetbegović je uništio koalicioni kapacitet SDA i osudio je na gubitak vlasti na narednim izborima, čak i da ta stranaka, u šta je gotovo nemoguće vjerovati, ostvari relativnu izbornu pobjedu na narednim izborima. Rezultat je po stranku katastrofalan, jer se ona podijelila iznutra, a po zemlju poguban, jer je namjesto provođenja reformskog programa čitav mandatni period naprosto izgubljen. Zemlja je nazadovala na putu ka EU, koja joj je nametnula tzv. reformsku agendu, a svi veliki projekti su propali. Slikovito rečeno, vlast SDP-a, ma koliko bili kritični prema njoj u prošlom mandatu, na terenu je pokazala da može napraviti 60 kilometara autoputa. Vlast Izetbegovićeve SDA može se pohvaliti da je njen načelnik sarajevske općine Centar otvorio trotoar ispred zgrade Predsjedništva BiH, čime je izazvao podsmijeh građanstva i Izetbegovićevu autokratsku vlast pretvorio u provincijalnu karikaturu.

Zato je Izetbegovićeva politika suštinski autodestruktivna. On je potpuno potrošio simbolički kapital svoga oca u kojemu su glasači SDA vidjeli harizmatičnog lidera, a čitavo njegovo nasljeđe proćerdao onako kako iracionalni pijanac u kafani proćerda imovinu koja je ostala iza roditelja. U stvari, Izetbegović u svojoj politici konflikta potpuno kopira Dodika, s tom razlikom što Dodik autokratiju može provoditi u Republici Srpskoj, budući da je taj entitet institucionalno centraliziran. Izetbegović u pokušaju da provede autokratski način vladanja sudara se s institucionalno decentraliziranom Federacijom BiH u kojoj je otvoren sukob oko tzv. hrvatskog nacionalnog pitanja.

Na koncu, može se na osnovu iracionalnih političkih sukoba i Izetbegovićevih nepojmljivih ispada na javnoj sceni, poput zadnjeg vezanog za hapšenje građanke SAD-a zato što mu je u ogorčenju na sve bosanske političare zbog njihovog načina vladanja pokazala ono što on i zaslužuje – srednji prst, s puno prava zaključiti da su njegovi politički uzori današnji autokratski državni vođe, od Erdogana preko Vučića i Orbana do iracionalnog Trampa. Međutim, društveni i državni kontekst onemogućuje Izetbegovića da ovlada svim institucijama sistema, kao Erdogan npr., ili Orban, odnosno Vučić. Zbog toga je njegova autokratija, zapravo, karikaturalna u onoj istoj mjeri u kojoj je to njegova pseudoideologija svedena na osmanonostalgiju i neobegovsku fantazmu, te turkofiliju i bezrezervnu odanost Erdoganu. Žrtva iluzije o neograničenosti vlastite volje i čežnje za autokratskom moći, Izetbegović je postao jedna od najvećih prijetnji po budućnost ove zemlje. Deklarativni patriota koji vuče antipatriotske poteze, deklarativni demokrata koji poziva policiju da hapsi građanku koja je napravila javni gaf, deklarativni nacionalist koji svojom politikom getoizira i fobizira društveni prostor, a naciju reducira na svoje istomišljenike, deklarativni vjernik koji je vjeru pretvorio u ideologiju, u konačnici osoba koja pokušava biti nacionalni lider, a svojom politikom konflikta pokazuje elementarni nedostatak političke inteligencije. Politički kepec koji je umislio da je veliki lider.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 04 Sep 2017, 22:01

Ima li života na Marksu?

Prošlog vikenda, Milan Lazarević nas je u "Danasu" podsetio na to da se navršilo 150 godina od izdavanja "Kapitala" Karla Marksa.


Piše: Aleksej Kišjuhas, Danas.rs

I ovaj kolumnista i sociolog je ostao u relativnom zabezeku.Image Stotinu mu viškova vrednosti, :lupa :D. samo 150 godina? S jedne strane, deluje kao da je prošlo jedno 1500 revolucija, ali Zemlje oko Sunca, od kada je taj subverzivni klasik ugledao svetlost štamparskog dana. Dok, sa druge, Karl Marks deluje kao naš savremenik. Kada radnici u Srbiji nose pelene, mesecima ne primaju platu, štrajkuju glađu i vešaju se po fabričkim halama, ne vonja i ne bazdi li to na 19. vek? Istovremeno, "Kapital" je malo ko uopšte pročitao ili pak razumeo. :p Ništa neobično, u pitanju jeste neprobojan i gigantski tekst prenapučen ekonomskim formulama i analizama. Ali, vredi pokušati, jer tada se vremenom otkriva i Marks pesnik, koliko i Marks borac ili fajter. A, kada se priviknemo, "Kapital" postaje književno remek-delo sa elementima horora, satire, viktorijanske melodrame i grčke tragedije. Baš kao i istinska i stvarna "Mustra za revoluciju", podalje od dežurnih podizača svesti po nevladinom sektoru. I zato, ko je dođavola bio taj Karl Marks?

Rodio se 1818. na zapadu Pruske, kao najstariji (preživeli) sin u uglednoj jevrejskoj porodici srednje klase. Da bi olabavila progon i diskriminaciju, Marksova porodica je promenila veru i prešla u protestantizam. Bio je veselo dete puno energije, drugovi iz razreda su ga voleli, a pamtili su ga po brzom i oštrom jeziku. Nije bio naročito dobar učenik u srednjoj školi, kao ni na Pravnom fakultetu u Bonu. Dok je navodno studirao pravo, učio je "životnu školu" i studirao punim plućima – pio je puno piva, trošio mnogo novca, čitao Šekspira i Getea, pisao poeziju, zapadao u dugove i puno se tukao, sa trajnim ožiljcima. Zatim je batalio ovaj fakultet i prebacio se na studije filozofije u Berlinu. I, promenio se iz korena. Počeo je veoma intenzivno da uči, da piše i čita, zbog čega se nametnuo kao najtalentovaniji student svoje generacije. Ubrzo je i doktorirao i bilo je za očekivati da će ga pozvati za univerzitetskog profesora. Međutim, to se nije dogodilo.

Naime, Marks se spajtašio i sa grupom radikalnih studenata i profesora, koji su u svojim radovima i tekstovima kritikovali sve i svašta, od pruske države do Isusa Hrista. Samim tim, bio je isuviše kontroverzan i radikalan da bi dobio posao na fakultetu, te je svesno batalio akademsku karijeru i postao – novinar. U svojim novinama (bio je kolumnista, a zatim i urednik) je dodatno kritikovao državu, cara, vojsku, crkvu, političku korupciju i društvenu nejednakost. Novine su mu ubrzo zabranili, a on se okreće "bauku koji je kružio Evropom", komunizmu. Počeo je da smatra da političke i građanske slobode, koliko god zvučale seksi i progresivno, naprosto nisu dovoljne. Kao i da istinske slobode ne može da bude bez ekonomske jednakosti među ljudima. Drugim rečima, počeo je da traga za nečim više od puke političke kritike konzervativnog, polufeudalnog pruskog režima – i da zagovara rušenje čitavog društvenog i ekonomskog sistema. Zatim je isteran iz gotovo svake zemlje u koju je kročio (Belgije, dva puta Francuske, tri puta Nemačke), da bi se najzad skrasio u Engleskoj, pod budnim okom policijskih špijuna. :biba

Furao je karakterističnu i hipstersku gustu crnu bradu, imao je krupne kosmate ruke i redovno pogrešno zakopčan kaput. :plavi Govorio je u imperativu, samouvereno, dostojanstveno i gordo, sa oštrim glasom nalik metalu. Imao je osmoro dece, od čega je četvoro umrlo pre puberteta, mahom zbog siromaštva, tj. bolesti i neuhranjenosti. Ipak, bio je pažljiv i emancipovan otac (podržavao je intelektualni i kulturni razvoj svojih ćerki) i brižan muž (iako je imao i vanbračno dete sa porodičnom sluškinjom). Imao je i ozbiljnih zdravstvenih problema, najverovatnije zbog ekstremno iznurujućeg intelektualnog i praktično-političkog rada (imao je brojne čireve, upale, glavobolje i probleme sa disanjem, vidom i jetrom). Svakog dana od 10 ujutru do 7 uveče, i tako godinama, Marks je protestantski marljivo sedeo, istraživao, prikupljao činjenice, čitao i pisao u čitaonici Britanskog muzeja u Londonu, a zatim je celu noć i pri slaboj svetlosti nastavljao da to isto radi kod kuće. U jednom pismu se ljudski iskreno požalio Engelsu da ima pedeset godina i da je još uvek siromašan, te da je verovatno trebao poslušati majku koja mu je govorila da "stvara kapital", umesto što piše o njemu. Oko godinu dana nakon smrti žene, i Marks je preminuo u 64. godini, kao apatrid ili kao građanin sveta. Koji je, uz ogromnu profesionalnu, zdravstvenu i ličnu žrtvu, toliko želeo da učini boljim.

I sad, zašto danas, 150 godina kasnije, čitati Marksa? Ima li života na Marksu? NJegova teorijska smrt je proglašavana češće od drugog silaska Isusa Hrista, pa se Marks opet nekako vrati i uskrsne (dok Isusa još čekamo)? :obrve Najčešći neutralni stav o Marksu od strane prosečnog Petra Petrovića sa uplatnice je taj da je drug Karlo bio jedan šeprtljavi i nevešti naivko sa spiskom lepih i neostvarivih želja. Jer, eto, zgodan je taj komunizam "u teoriji", ali nam "praksa" baš nekako uporno izmiče. Za druge, naravno, Marks je Sotona glavom i gustom bradom, a on i Tito lično su ukinuli krsnu slavu, isterali preduzetnike sa Dorćola i uopšte progonili srpski narod i njegove svetinje, ognjišta i nejač. :place Ali, on je sve to znao i anticipirao. Kako tvrdi u "Kapitalu", "danas je i ateizam laki greh kada se uporedi sa kritikom tradicionalnih odnosa vlasništva", ;) navodeći da kritičko izučavanje kapitalizma "izaziva na bojno polje" "najžešće, najsitničarskije i mržnjom zadojene strasti čovekovih grudi – furije privatnog interesa". :ok

Nažalost, slom jugoslovenskog socijalizma i nacionalistička kontrarevolucija proizveli su jednu posve specifičnu radničku klasu u Srbiji. U pitanju je ekipa koja se zalaže "za Marksa i otadžbinu", odnosno proletarijat koji zamišlja Marksa sa kokardom jer, eno, četničku bradurinu već ima. Umesto da budu centralni akter revolucionarne promene, koji nema šta da izgubi osim svojih lanaca, srpskim proleterima se više dizao na "jogurt" i "balvan", nego na svetsku revoluciju. I zato i danas, umesto klasne i internacionalne solidarnosti, imamo tek sporadične proteste koji traju kao prdež u liftu ili vest za jedan dan. Ili glasače koji će spremno pozdraviti svakog budućeg "stranog investitora", samo ako ponudi i topli obrok. I umesto da pijemo iz lobanja klasnih neprijatelja, radije vodimo rat sa neprijateljima države i srpskog naroda. Upravo zato je Marks tragični, nepročitani heroj današnjice. A trebalo ga je pročitati, posebno jer gotovo svaka porodica ima njegova "Sabrana Dela" na polici, ako poodavno ne služe kao kamen za kupus.

Jer, Karl Marks i njegov "Kapital" su pre svega – neugodni. :tjesi Jeretički, kontraintuitivni, nezgodni, nelagodni, neprijatni. On je trn u oku i peti, kamen u žuči, ekser u glavi i bol u penisu za sve magle, koprene i dimne bombe sveta u kojem živimo. :mah Jedno uporno čačkanje rane kapitalizma jer dotični neprekidno svrbi i ne da nam mira. U pitanju je Molotovljev koktel presuvislih ideja, teorijska elaboracija umotvorine "Sit gladnom ne veruje" i jedno uporno ponavljanje da su nam potrebni sistemski odgovori na sistemske probleme. U tom smislu, ne postoje "pljačkaške privatizacije" – svaka privatizacija je pljačka. Ne postoje "bolji uslovi rada" – svaki rad u kapitalizmu je eksploatacija koja nas otuđuje od rada, drugih i od sebe samih. Vlasništvo nije bogom dano, niti kosmički zacementirano, već samo društveni odnos između ljudi. Marks u "Kapitalu" pre svega govori o toj fundamentalnoj "mistifikaciji" koja robu i novac posmatra kao nezavisne "stvari", a ne kao odnos među ljudima. Skapirao je i dokazao nejednakost razmene između kapitalista i radnika (što važi i za državu i za radnike u javnom sektoru), objasnio i raskrinkao suštinu kapitalizma kao nejednake društvene odnose. Kao i sveprisutnu ideologiju :o koja nam ne dopušta da stvarnost vidimo onakvom kakva zaista jeste. Uključujući tu i moćan stav da "radnici nemaju otadžbine", odnosno da tamo gde vidimo naciju ili rasu, zapravo treba videti klasu. :ok Potrebno je promeniti i vokabular i način mišljenja i pogled na svet, kao i mete i metode borbe, a to je uvek jedna nezgodacija. Zbog svega ovoga, čitanje Marksa ravno je buđenju iz vlažnog sna.

Karl Marks je bio veliki, kosmati, ljutiti čovek devetnaestog, ali i našeg veka. Bio je gnevan na stanje stvari, na to šta se ljudima oko njega dešavalo, kao i besan zbog slepila i licemerja onih koji to nisu videli ili pak nisu želeli da vide. Zbog svega ovoga, on je samog sebe osudio na život u bedi, siromaštvu i ilegali, van univerziteta, sinekura, fondova i projekata. Ali, bila je to sudbina koju je želeo, kao čovek slobodan od iluzija u sistemu koji sam sebe dovodi do urušavanja. A da li smo to mi? Kako nadahnuto veli u "Kapitalu": "Ovo su znaci vremena koji se ne dadu prikriti ni purpurnim ogrtačima ni crnim mantijama. :jok Ne znače oni da će se sutra zbiti čudesa. Oni pokazuju kako se čak i u vladajućim klasama začinje slutnja da današnje društvo nije čvrst kristal, već organizam koji se može preobražavati i koji se stalno nalazi u procesu preobražavanja". Pa, preobrazimo ga već jednom.


Prometej.ba

posmatrac
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 5944
Joined: 29 Nov 2016, 18:11
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by posmatrac » 05 Sep 2017, 00:10

POSLJEDICE VLASTI U BOŠNJAKA: Kako preživjeti najtežu godinu sa SDA Arapima dali šume i livade, Turcima predali identitet, Čoviću predali „ono što mu pripada“, protjerali antifašizam, oglašavaju se u SAFF-u, od prijatelja napravili neprijatelje, vjerovali u Erdogana i na kraju ostali sami.

GDJE NESTADOŠE PRIJATELJI

„Ali hvala Allahu što nam je dao vodu da pijemo, što nam je dao zrak da dišemo, što ne živimo u prenaseljenim gradovima“, reći će u službenom selefijskom glasilu SAFF predsjednik države i stranke iz dinastije Izetbegovića.

Sedam dana prije intervjua sa Izetbegovićem, SAFF je objavio propagandni video terorističke skupine – Tahriru Ša'am. Svi su ostali nijemi. I SDA, i federalni ministar policije poznatiji kao saradnik SAFF-a te mladosti sa Stavom u liku i djelu Salke Zildžića, i Denis Zvizdić u svom „kondenzovanom vremenskom roku“, i Fahrudin Radončić kao dio „grande koalicije“. A onda su se, nakon Kurtza, svi uhvatili za glavu. S gnušanjem odbacuju tvrdnje hrvatske predsjednice, češkog predsjednika, austrijskog ministra vanjskih poslova ... . Još samo da Inzko izrazi zabrinutost i situacija će bila kompletna. :D.

Od rata, pa sve do danas, Bošnjaci i Bosanci nisu bili ugroženiji. Rusi ekonomski okupiraju Hercegovinu, Arapi Sarajevo i okolinu, prijateljski Austrijanci u nama vide teroriste, Srbija ponovo približava stavove sa Dodikom, Čović predlaže Plenkoviću da se ne osvrće na izjave iz BiH, a Bakir Izetbegović se putem SAFF-a zahvaljuje Allahu što imamo zrak da dišemo.

Kada je, onomad, iz Visokog video-linkom pozdravljao „velikog predsjednika“, kada je govorio da „Tajip nosi našu zastavu“, Izetbegović je vjerovao da će „bratska“ Turska zauvijek biti tu. A sada je ostao sam. Izgubljen „između istoka i zapada“. Kratkovidna SDA-ova politika dovela je Bošnjake i BiH u skoro bezizlaznu situaciju.



OTPALI KOTAČI NA MAŠINI

„HDZ-u treba dati ono što mu pripada“, kazao je netom nakon izbora Šefik Džaferović.

Onda je SDA dala HDZ-u državne i federalne finansije, dala je poreze i državne i federalne, i carine i granicu, i pravdu, i zatvore, i pravosuđe, i EP HZ HB, i besplatnu struju iz EP BiH, i Aluminij, i Ceste, i pola Autocesta, i sve gradove južno od Jablanice, i osiguravajuće kuće, i odbranu. Sve to, valjda, po Šefiku Džaferoviću, pripada HDZ-u BiH, a ne državi BiH. U izboru između Dragana Čovića i Željka Komšića - SDA je izabrala Čovića. Samo da bi supruga predsjednika Stranke mogla dobiti Klinički centar, da bi Kukiću mogao ostati Rudnik Banovići, da bi Aljoša Čampara pokazao da je veći spin majstor od Reufa Bajrovića.

Prije tačno dvije hidžretske godine, na Kurban Bajram, Izetbegović je napravio još jednu grešku. Od historijskog pomirenja sa Radončićem, od nastanka „grande koalicije“, parna mašina sa, kako su tvrdili partneri, šest kotača (SDA, SBB, Radončić, Izetbegović, Avaz i Islamska zajednica), odgurala je BiH u provaliju. Tradicionalno prijateljstvo Radončića i Čovića kulminiralo je pokušajem rušenja OSA-e, zatim SIPA-e, a onda skorim raspadom Vijeća ministara, blokadama u Vladi Federacije, neradom parlamenata na svim nivoima.

Sada, nakon tri katastofalne, od ukupno dvadeset najtežih godina zajedno sa SDA – Bošnjaci i BIH nemaju skoro ništa. Sve manje imaju vode da piju, sve manje imaju zraka da udišu, šume rasprodaju Arapima, a identitet predaju Turcima. Za utjehu tu je općina Centar...

Avdo Avdić, Žurnal.info

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 06 Sep 2017, 23:54


Post Reply

Return to “Mediji”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 14 guests