Kolumne

Televizija, štampa, internet portali.

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 19 Oct 2017, 19:07

Drama u Todorićevu kondomu

Boris Dežulović, Novosti


Upoznat sam sa situacijom u Agrokoru i ne vjerujem u bankrot te tvrtke, jer je to i dalje dobra kompanija.’

Hrvatski ministar financija Zdravko Marić – valja se s vremena na vrijeme, uvijek i iznova prisjetiti – rekao je to prije jedva devet mjeseci, 26. siječnja ove godine, umirujući novinare i javnost kad se ono opasno zaljuljao stakleni toranj na Draženovu trgu, a svjetske rejting agencije stale obarati koeficijente na bankrot Agrokora. ‘Upoznat sam sa situacijom u Agrokoru i ne vjerujem u bankrot te tvrtke, jer je to i dalje dobra kompanija’, mrtav hladan rekao je Plenkovićev ministar financija tog četvrtka, u trenutku kad su – danas to znamo – obaveze Todorićeva koncerna iznosile fantastičnih 56,3 milijarde kuna, gotovo polovicu cijelog državnog proračuna, odnosno čak 14,5 milijardi kuna, ili dvije milijarde eura više od ukupne vrijednosti te izvanredno ‘dobre kompanije’.

Dvije milijarde eura!

Dvije milijarde eura, ako vam je tako lakše računati, iznosio je deficit u budžetu Republike Hrvatske kad je onomad usred svjetske recesije cijela hrvatska država bila u rasulu, na rubu stečaja, a kad je toliki deficit uspio uzgojiti samo jedan malo veći dućan mješovitom robom, ministar financija kaže samo: ‘Upoznat sam sa situacijom u Agrokoru i ne vjerujem u bankrot te tvrtke, jer je to i dalje dobra kompanija.’

Nikad – sve dok u zatvoru ne bude i posljednji niži referent te mešetarske zločinačke organizacije – neće biti izlišno prisjećati se i ponavljati tu slavnu rečenicu ministra financija. Naravno da je Marić bio ‘upoznat sa situacijom u Agrokoru’: prije nego što ga je onaj smiješni Kanađanin – sjetit ćete ga se možda, Trpimir Orešković se zvao, tako nekako :D. – početkom 2016. na prezentaciji uz bočicu Jane predstavio kao novog ministra financija, pune četiri godine radio je u Agrokoru, i to kao izvršni direktor za strategiju i tržište kapitala. Ne dakle izvršni direktor za razvrstavanje spajalica po boji i veličini, već izvršni direktor za strategiju i tržište kapitala, čovjek dakle kojemu je sav posao da bude upoznat sa situacijom u koncernu i da u svako doba, u dva ujutro da ga čovjek probudi, zna kolike su Agrokorove obaveze, a kolika vrijednost. :p

U trenutku pak kad je nakon novogodišnjih praznika 2016. dobio prekomandu iz ureda u Agrokorovu tornju u zbornicu premijera Tugomira Oreškovića, ili kako se već zvao – ne, uzgred, na mjesto ministra za razvrstavanje spajalica po boji i veličini, već baš financija, dakle, kako bih rekao, ministra za strategiju i tržište kapitala – Todorićeva je ‘dobra kompanija’, danas to znamo, samo neprikazanih kredita i pozajmica imala već gotovo četiri milijarde kuna.

Četiri. Milijarde. Samo neprikazanih kredita!

U godini koja je uslijedila – pokazat će se, posljednjoj fiskalnoj godini Velikog Vizionara Ivice Todorića – svakome u državi postalo je jasno da je Agrokor tek jedan napuhani, golemi ružičasti kondom, govorili su o tome i priučeni kolumnisti i ugledni analitičari, i eksperti s Facebooka i komentatori Bloomberga, na kraju te godine Gazdi su leđa okrenuli i ruski bankari, agencije su rezale Todorićev rejting kao PIK-ov parizer, i u cijeloj Republici Hrvatskoj ostala su tek dva čovjeka što nisu vjerovala u bankrot Agrokora, samo dvojica koja su i dalje tvrdila da je to ‘dobra kompanija’. Od kojih je jedan bio – o j.... te, stručni referente – sam ministar financija.

Drugi je, jasno, bio čovjek koji je takvog blistavog stručnjaka bez razmišljanja preuzeo od Tvrtkomira Oreškovića, dakle predsjednik Vlade Andrej Plenković. Koji je, valja se i toga s vremena na vrijeme, uvijek i iznova prisjetiti, još skoro dva mjeseca kasnije, na martovske ide 2017. – u vrijeme kad je Agrokorov kondom konačno pukao, a ruski bankari već otvoreno izražavali sumnje u Todorićevo alternativno knjigovodstvo – rekao, citiram: ‘Svi bi trebali malo smiriti loptu, nema nikakve drame.’ Izrazivši upravo katolički dirljivu vjeru u Agrokor, priznanjem kako ‘očekuje da će Uprava donijeti mudre odluke’ i da ‘njihovo poslovanje neće imati reperkusija na stabilnost hrvatskog gospodarstva’.

Ne ponavljam te Plenkovićeve riječi i već slavnu Marićevu rečenicu samo zato što ih se valja prisjećati s vremena na vrijeme, uvijek i iznova, ili barem dok u zatvoru ne bude i posljednji niži referent te mešetarske zločinačke organizacije. To da je Zdravko Marić ili kolosalni politički lažov ili kolosalni ekonomski ignorant – jer dok članovi uprave Agrokora kupuju užad i grozničavo pišu oproštajna pisma, a ministar financija još uvijek ‘ne vjeruje u bankrot, jer je to i dalje dobra kompanija’, ne postoji matematika koja dopušta drugačiji rezultat – već je dovoljno uvijek i iznova ponovljeno i napisano. Nitko se, međutim, nijednom još nije zapitao – nije, eto, ni vama to nikad palo na pamet – je li Zdravko Marić kolosalni lažov ili kolosalni ignorant zaista bio samo tada, tog četvrtka 26. siječnja, i nikada više.

‘Uzevši u obzir, ne samo činjenicu i situaciju s Agrokorom, nego sve ostale trendove kako u okruženju, tako i doma, ostajemo pri našoj projekciji od preko 3,2 posto gospodarskog rasta. Trendovi koje vidimo daju nam za vjerovati da ćemo u trećem tromjesečju vidjeti i konačno stopu rasta od preko tri posto’, mrtav hladan rekao je prije mjesec dana ministar financija Zdravko Marić na Novoj TV, umirujući Mislava Bagu i javnost zabrinutu zbog pada industrijske proizvodnje, a da se baš nitko nije zapitao je li to u dobru situaciju u hrvatskom gospodarstvu i gospodarski rast od tri posto ‘daje za vjerovati’ isti onaj genij koji je još početkom ove godine ‘davao za vjerovati’ da Agrokor neće bankrotirati?

‘U prvih šest mjeseci makroekonomski pokazatelji ukazuju na nastavak pozitivnih trendova u hrvatskom gospodarstvu: BDP je u porastu od 2,7 posto, a rastu i sve kategorije s proizvodne strane BDP-a. Državni je proračun u prvih šest mjeseci za osamsto milijuna kuna uspješniji, te je deficit manji u odnosu na isto razdoblje prethodne godine. Kad se dodaju i izvršenja izvanproračunskih korisnika, te konsolidira lokalna samouprava, naše javne financije u prvih šest mjeseci su u suficitu od trideset pet milijuna kuna’, mrtav hladan ponovio je ministar Marić prije dva-tri tjedna u Banskim dvorima, predstavljajući izvještaj o izvršenju državnog proračuna za prvo polugodište, a da se, eto, baš nitko nije zapitao je li to o dobroj situaciji u državnim financijama i fantastičnih trideset pet milijuna kuna suficita u budžetu govori isti onaj genije kojemu je Agrokor, u trenutku kad je bio dužan pedeset šest milijardi kuna – u deficitu od četrnaest i pol – bio ‘dobra kompanija’?

Ukratko, shvatili ste, ‘upoznat sam sa situacijom u hrvatskom gospodarstvu i ne vjerujem u bankrot Republike Hrvatske, jer je to i dalje dobra država’.

Jasno, osim ukoliko netko misli da ministar Zdravko Marić o financijama u državi nakon godinu i pol mandata zna više nego što je o situaciji u jednom malo većem privatnom supermarketu kao izvršni direktor za tržište kapitala znao nakon pune četiri godine. Ili – ovisno o načinu na koji ćete postaviti jednadžbu – da je više razloga za bezočno laganje imao kao Todorićev izvršni direktor nego kao Plenkovićev ministar, što u Vladi visi samo o tanašnom glasiću davno zaboravljenog Tomislava Sauche.

Netko bi stoga, kad je ministar Marić prvi put rekao kako je upoznat sa situacijom u državnim financijama i kako je to i dalje dobra država – sa stopom gospodarskog rasta tri posto i viškom u proračunu od trideset pet milijuna kuna – istog časa iz takve ‘dobre države’ bezglavo pobjegao na Island. Ima li, međutim, zaista razloga za paniku?

‘Svi bi trebali malo smiriti loptu’, reći će premijer Plenković. ‘Nema nikakve drame.’

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 22 Oct 2017, 20:27

Novinari u niskom škartu

Viktor Ivančić, Novosti


Što su činile tolike novinarske horde u ponedjeljak u zoru pred reprezentativnim zagrebačkim nastambama? Tko ih je razbudio? Tko ih je mobilizirao? Za čiji su račun svi ti medijski kruhoborci s ukrivo zakopčanim košuljama i bluzama, ostacima zubne paste na usnama i krmeljima veličine golubinjih govana dojurili na ‘lica mjesta’, da bi pred gvozdenim ogradama solidnijih vila na Pantovčaku montirali opremu, duboko udahnuli i čekali ‘rasplet situacije’? Jesu li žurnalisti s isukanim kamerama i mikrofonima predstavljali oči i uši javnosti ili su bili dio represivnog aparata?

Već u pet ujutro, dok se vani nije vidio prst pred nosom, pa nisi mogao znati olakšavaš li mjehur škropeći pomno obrezano žbunje ili uspavanog koker španijela, rasporedili su se na preko petnaest lokacija gdje će revni pripadnici hrvatskog redarstva – u deset do šest, prema najavi – krenuti s hapšenjima i pretresom stanova elitne Agrokorove menadžerije, te dekomodacijom plemstva u Kulmerovom dvorcu. Zov vlasti bio je valjda zavijajuće sirenski, protokoli hitnog alarmiranja novinskih jurišnih trupa odavno su utvrđeni, odgovorniji profesionalci navodno su dresirani tako da se za manje od deset sekundi iz bračne postelje sjure niz vatrogasnu štangu i uskoče direktno u terensko vozilo koje će sumanutom brzinom pojuriti ka epicentru vijesti.

Što se, do vraga, događa? – pita još bunovni informativni komandos. Danas koljemo kapitalističku svinju – otkriva bolje upućeni kolega – jer to od nas traže čuvari kapitalističkog poretka! :o

Što se mene tiče, jedina zaista profesionalna novinarska reakcija na noćni poziv – kada te ovlašteni policijski dojavnik probudi i ljubazno obavijesti da će u deset do šest ujutro na lokaciji toj i toj biti uhapšen taj i taj, što je vrijedno ekskluzivnog izvještaja – jeste spremno izrecitirati onu odvratnu frazu o tome da ‘institucije trebaju raditi svoj posao’, a zatim poravnati jastuk i nastaviti spavati. Neusporedivo je odurnija od te fraze, naime, izravna žurnalistička kolaboracija s organima državne prisile, pogotovo u zemlji gdje je već zabilježena tušta i tma sasvim sličnih primjera medijske proizvodnje pravne države i gdje bi već imalo biti neopozivo usvojeno saznanje da pravna država zapravo i ne postoji izvan sfere masmedijskog zavođenja.

Istini za volju, još u svome novinarskom djetinjstvu iskreno sam prezirao kolege u istoj formativnoj dobi koji su bez problema sastavljali one imbecilne reportaže gdje prate prometne policajce, komunalne ili sanitarne inspektore, pa skupa s njima presreću unezvijerene prekršitelje – najčešće podnapite vozače ili vlasnike lokala bez uporabne dozvole ili propisno uređenog WC-a – ostvarujući takvu simbiozu da su, za račun bijedne ‘ekskluzive’, organima reda služili kao dodatak osobnom naoružanju. Godine i godine drila i samoprijegornog treninga daju rezultate, dovode do više i više razine sljubljenosti s vlašću, i eto susreta i zajedničkog nastupa u zoru na markantnim lokacijama, eto policije i tužilaštva naoružanih visokokalibarskim informiranjem.

U slučaju državnoga obračuna s Ivicom Todorićem i njegovom menadžerskom bandom, novinare na lice mjesta ne dovode ni znatiželja, ni istraživački nerv, a ni autonomna volja, već direktiva i prikladna stimulacija: oni su dovabljeni krvavim komadima mesa svježe odstrijeljenog moćnika. Odavno je taj princip ustaljen kao čelično pravilo – kada vlast organizira javnu egzekuciju, unaprijed može računati na promptnu reakciju medijskih trudbenika, naime, hrvatski su novinari u niskom škartu, uvijek spremni da u hipu objedine profesionalne i moralne standarde.

Možda će uskoro u sličnim akcijama navlačiti i odgovarajuće uniforme, da se razlikuju od običnoga – neunovačenog – građanstva, te se na taj način i vizualno legitimiraju. ‘Evo, mi smo tu radi informativne pirotehnike režima, vodimo računa o vladajućem bljeskanju, brinemo o performansama politički projektiranog spektakla, tu smo da odvlačimo vašu pažnju u smjeru koji paše dominantnoj struji oligarhije, a iznad svega da vodeće medije – manipulirajući slavnom parolom o ‘pravu javnosti na punu informaciju’ – smjestimo u okrilje sustava represije.’

Temeljno je svojstvo takvoga žurnalističkog refleksa da isti entuzijazam obilježava i histeričnu agilnost i potpunu pasivnost. Posve ista energija koja sada izaziva erupciju kritičkoga duha, izvještajne pedanterije i tabloidnih prodora u najskrivenije poslovne i privatne zakutke familije Ivice Todorića, bila je ulagana u impozantni napor da novinari vodećih hrvatskih medija ostaju gluhi i slijepi za ‘predmet Todorić’ dok je ovaj bio validni dio strukture vlasti. Stoga je tajkun i omiljeni marketinški sponzor rastao i kriminalnim putem širio svoje carstvo uz dugogodišnji medijski muk takve jednoobraznosti i kvalitete da će kompletan taj period ostati zabilježen kao žurnalistička sramota nedostižnih razmjera.

Sada, kada se zbog raskola unutar oligarhije pružila prilika za odmazdu dojučerašnjih poslušnika, hrvatsko se novinarstvo ekstatično prepušta pozi kroz koju u isto vrijeme negira svoju svrhu (jer djeluje kao krilo policije) i simulira istraživačku odvažnost kakvu nikada nije posjedovalo (osim kada je trebalo provoditi prljave narudžbe vlasti). Upravo ‘beskompromisnost’ i manjak milosti koji ovih dana dolaze do izražaja – naime sposobnost da se u trenu, bez ikakvih moralnih nesporazuma, opća glorifikacija preoblikuje u ujedinjeni linč, tj. da partner u zločinu postane tužitelj – pokazuju da u Hrvatskoj novinarstvo izvan šinjela vlasti postoji još samo u blagim natruhama na medijskim marginama.

Prije desetak godina je Claudio Battistelli povukao paralelu između onih za koje se u doba državnog socijalizma govorilo da ih je ‘pojeo mrak’ (jer su nestajali u medijskoj tišini) i onih koje je u postsocijalističkoj tranziciji ‘stvorio mrak’ (jer su nastajali u medijskoj tišini) da bi ih kasnije ‘pojela svjetlost’ (jer su, nakon otkazivanja lojalnosti, dekapitirani uz puni medijski angažman). ‘Za razliku od diktatura, demokracije koje su ih naslijedile emitiraju stanje slično nekadašnjem mraku uz pomoć silovite iluminacije. Najznačajniji segment samoga čina državne i političke represije upravo je njegova spektakularnost.’

To je rezon aktualne informativne hipertrofije koja prati ‘operaciju Agrokor’: novinske stranice vrve nekoć zabranjenim štivom, sam Jutarnji list – do jučer noseća platforma za kanonizaciju Ivice Todorića – donosi prilog na punih šesnaest stranica ispunjen diskreditirajućim detaljima iz poslovnog i privatnog života zlotvora, u televizijskim studijima debatira se isključivo o onome o čemu se u bliskoj prošlosti nije smjelo govoriti, u nesmiljene kritike ugrađena je strast nekadašnjih poniznosti, s osobitom pomnjom odrubljuju se glave što su bile kićene lovorovim vijencima, produkcijski timovi smišljaju što dramatičnije džinglove u kojima će sažeti i društvenu uznemirenost i svoju borbenu gotovost, cenzurirani prilozi postaju propagandni aduti, čak je i dokumentarni film ‘Gazda’ – što ga je autor Dario Juričan punu godinu dana bezuspješno nudio nacionalnim TV kućama – hitno emitiran u udarnom terminu, jer su se sve televizijske kompanije borile da ga otkupe… Nitko spomenike ne ruši bolje od onih koji su ih podizali!

Najtiražniji dnevni tabloid na naslovnoj stranici donosi fotomontažu Todorića s lisicama na rukama iza zatvorskih rešetki (double trouble), te se uz naslov ‘Ivice, čeka te marica!’ upušta u jeftino oponašanje feralovske poetike. Problem je s tim naslovom, međutim, u tome što ga faktički izgovara vlast; što je dakle satirička intervencija tek specijalni efekt kojim se slave aktivnosti specijalne policije. Još jučer to nikome nije padalo na pamet, jer je ‘Ivica’ činio vlast, a kreativni su urednici strepili kako baš on ima moć da pošalje ‘maricu’ u njihovu smjeru.

Vreva u zoru pred Kulmerovim dvorima, prema tome, najmanje svjedoči o ljubavi prema istini i buđenju nezavisnoga duha; to je tek novo poglavlje u bogatoj kronici vladanja koje se uvijek iznova manifestira tako da državna sila nastupa naoružana sredstvima informiranja. Budući da stvar ulazi u pravosudnu zonu i da su kadrovi puni advokata, naslov poglavlja mogao bi glasiti: hrvatsko novinarstvo – presumpcija odanosti.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 24 Oct 2017, 21:46

Devijacija koja teče

Viktor Ivančić 23/10/2017


Nedavno službeno i nadasve srdačno druženje predsjednice Republike Hrvatske i predsjednika Ruske Federacije izazvalo je veliku medijsku pažnju, barem u balkanskoj državici, efekti toga posjeta još uvijek se zbrajaju, mudre analize i dalje pune novinske stranice, laude o veličanstvenim diplomatskim postignućima ne jenjavaju, detektiraju se skrivena značenja fraza izgovorenih u javnome dijelu programa, no jedan po svemu pikantan detalj upadljivo nije problematiziran – makar je uredno evidentiran – niti mu je pripisana osobita važnost, iako on bez sumnje, kada su slični susreti na stvari, radikalno odstupa od proklamiranih konvencija.

Radi se, naime, o tome da su Kolinda Grabar Kitarović i Vladimir Putin došli na dugo očekivani sastanak svaki sa svojim psićem: hrvatska predsjednica na uzici je vodila državnoga odvjetnika, koji se odaziva na ime :valja Dinko Cvitan, dok je ruskome političkom vođi uz nogu skakutao direktor Sberbanka, nazvan :plavi Herman Gref. Premda je sastanak u Sočiju, koji je uključivao i radni ručak, bio zatvoren za javnost, neke je kurtoazne epizode lako rekonstruirati. Recimo:

„Krasan vam je psić“, kaže Putin i energičnim potezima pomiluje Cvitana po tjemenu, na što ovaj zadovoljno isplazi jezik i krene metodično dahtati.

„I vaš mezimac je stvarno impresivan“, uzvrati gospođa Kitarović i pruži ruku prema rudlavome Grefu, a ovaj blago ustukne i tiho zareži.

„Pripazite, molim vas, ne voli baš da se mazi“, upozori je domaćin. „Tako je nedavno jednom Srbinu slučajno otkinuo ruku iz ramena, a drugoga ujeo za dušu. Mada su ovi to kasnije predstavili kao značajan diplomatski uspjeh.“

„Hranite ga sirovim mesom?“ upita gošća.

„Samo onim kontrolirana porijekla“, osmjehne se Putin. „I nikako uoči bilateralnih susreta.“

„A ovaj moj uvijek žica ostatke od ručka“, reče hrvatska predsjednica i žmirkanjem osokoli ljubimca: „Je li, Dinkiću? Hoćeš li poslije probati boršč?“ :obrve

Vjerojatno je da su se hrvatski državni odvjetnik i direktor ruske banke potom ljubazno međusobno onjušili, posebno se udubivši u predjele međunožja, te poslušno parkirali natrag uz potkoljenice gospodara.

Ovi su, pak, prije radnoga dijela sijela, moguće ćaskali o tome kako je opći ambijent u kojem oni danas, kao demokratski izabrani lideri, uljudno i konstruktivno pregovaraju – ambijent obilježen liberalnom demokracijom i slobodnim kapitalističkim tržištem – sasvim drugačiji nego u mraku totalitarne prošlosti, kada su i Hrvati i Rusi stenjali pod stravičnom komunističkom diktaturom, kada je kompletan život bio pod strogom ideološkom paskom i kada su politički moćnici kontrolirali ama baš sve, od tužioca do bankara.

U izvještajima vodećih hrvatskih medija to se ne spominje. Veli se, doduše, da su na sastanku – prilikom razgovoru o „slučaju Agrokor“ – „Rusi jasno dali do znanja hrvatskoj predsjednici da njihove banke neće odustati od naplate potraživanja, dok je Grabar-Kitarović ponovila hrvatski stav da lex Agrokor ne znači i nacionalizaciju kompanije i državno preuzimanje dugova“.

Objavljeno je još i da se u pojedinim momentima „Putin izuzetno trudio ublažiti naelektriziranu situaciju“, iz čega se moglo pomisliti da su Dinko i Herman, kada je gazdama popustila koncentracija, kesili očnjake, lajali i divljali oko punog stola, možda čak i pokazivali spremnost da štogod prikolju, pa ih je domaćin morao oštro ukoriti, a barem svoju zvjerku i isprašiti uzicom po turu.

No, to je već sfera čitalačkih špekulacija. Činjenica da su hrvatski državni tužilac i ruski direktor banke prilikom državničkog susreta nastupali u svojstvu kućnih ljubimaca dvaju političkih vlastodržaca, u vodećim medijima uopće nije naznačena, a kamoli kritički razmotrena. To je doista neobično, budući da tužilac i bankar reprezentiraju pravnu državu i slobodno tržište, svetinje koje – prema katekizmu poretka što je na snazi širom svijeta – imaju djelovati oslobođene političkih utjecaja. A ni politika – reprezentirana ovdje kroz dvije predsjedničke figure – nema što činiti u polju pravosuđa i tržišne ekonomije.

Mediji su tek hladno evidentirali njihovu nazočnost, kao najnormalniju stvar, ne zamarajući se sitnicama, poput one ima li netko dvije ili četiri noge. Tiražni hrvatski dnevnik piše: „Znalo se da će na službenom ručku biti i prvi čovjek Sberbanka, ali i hrvatski glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan, jer je ruska strana željela doznati detalje o provođenju istrage vezane za Agrokor i Ivicu Todorića.“

Detalje o provođenju istrage vezane za Agrokor i Ivicu Todorića ne bi od državnoga odvjetnika ni pod koju cijenu smjela doznati ni predsjednica Republike Hrvatske, a kamoli njezin pregovarački partner, predsjednik Ruske Federacije, te njegov prgavi psić iz oblasti bankarstva. Po uzusima klasičnoga demokratskog sustava – kakvim se Hrvatska na sva usta hvasta – učestvovanje državnoga tužioca u političkim pregovorima bilo koje vrste, gdje će referirati o detaljima istrage, upravo je nepodnošljivo.

Svejedno, šefica države ga je bez krzmanja okačila na povodac i povela do ruskoga kolege da izlaje sve što zna i što kani poduzimati, zauzvrat je Putinov bankar opširno režao o svojim potraživanjima, a novinari su sve to tretirali kao dio političke rutine i regularnu diplomatsku aktivnost. Nitko da u samome činu zajedničkog putovanja prepozna svetogrđe i uključi sirenu za demokratsko uzbunjivanje: predsjednica i tužilac u avionu za Rusiju, zar to ne obećava mlazni progon?!

Rudlavi Herman i kratkodlaki Dinko, dakle, poslušno slijede političke nalogodavce i naočigled široke javnosti drobe mit o liberalnoj demokraciji i slobodnome kapitalističkom tržištu, o trodiobi vlasti i sličnim tricama, a nitko se zbog toga ne uzbuđuje, jer su uloge striktno propisane – i akteri i izvjestioci upregnuti su u izgradnju i propagandnu reprodukciju mita, naročito u prilikama koje upućuju na njegovu praktičnu demontažu.

Kolinda Grabar Kitarović pokušava dati svoj doprinos rješavanju „slučaja Agrokor“ služeći se istom političkom tehnikom kakvom je svojedobno „slučaj Agrokor“ proizveden, a zapravo i sam Agrokor izgrađen, naime – udruživanjem državne i ekonomske moći u istu oligarhijsku strukturu, kojoj će biti pridruženo i „nezavisno pravosuđe“, dok će „nezavisna štampa“ dobrovoljno suflirati. I ona i njezin ruski partner slijede realnu, a ne imaginarno-promidžbenu logiku sistema. A ova bi mogla biti sljedeća:

Kapitalizam se razvija i snaži kroz kontinuiranu sabotažu svojih svetih spisa. Mogućnosti kapitalizma šire se skupa s veličinom groblja njegovih ideala. Malo je totalitarnih opačina za kojima mnoge demokratske vlasti neće posegnuti kako bi utvrdile razliku u odnosu na deklarirane diktature, jer se ta razlika tiče ponajprije efikasnosti.

Optimistički promatrači koje vjera u katekizam i liberalne vrednote nije napustila, pa će u prizoru ugledne Hrvatice s dirigiranim tužiocem i uglednoga Rusa s dirigiranim bankarom očekivano prepoznati tek „ostatke socijalističkog mentaliteta“, trebali bi se osvrnuti oko sebe i vidjeti koliko se kućnih ljubimaca različitih sorti, recimo, disciplinirano šunja po Bruxellesu, pobožno provodeći direktive političkih gazda, kao i po drugim uštirkanim zapadnim metropolama gdje se interesi kapitala umataju u parlamentarne i slične procedure. ;)

Prilično podmukla može biti naivnost onih što su rusko-hrvatski „susret na vrhu“ spremni proglasiti devijacijom u odnosu na vladajuće standarde. Ako bolje pogledaš, svijetom vlada jedna velika adaptabilna Devijacija. Devijacija koja teče. Nešto što ne bi polizao ni Cvitan s maslom. :bua


Peščanik.net

User avatar
Tokmak
Vucin apostol
Vucin apostol
Posts: 15112
Joined: 08 Jul 2015, 17:31
Location: Ulica Rajkovačića i Čalušića bb
Has thanked: 956 times
Been thanked: 945 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Tokmak » 24 Oct 2017, 23:40

je li se zanimljivo ovako sam smijati? :ovaj
Vuk dlaku mijenja, ćud nikada.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 25 Oct 2017, 21:27

zloćko tokmak wrote: 24 Oct 2017, 23:40 je li se zanimljivo ovako sam smijati? :ovaj
Kako da ne, pogotovu kad si ti tu, zamišljen, zabrinut... :pusa

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 25 Oct 2017, 21:43

Viktor Ivančić na sudu: Pauletić i društvo iz ST-a su medijski zločinci

Tamara Opačić, Novosti


Ne smatram uvredljivim Pauletića nazvati svinjom koja pere svoje krvave ruke i glibom umazane papke zbog toga što ruke jesu krvave i zaista se peru. Ne mislim da su doslovno umočene u krv, nego da su uprljane objavljivanjem lažnih spiskova kosovaca, četnika i okupatora. Popisani ljudi su kasnije snosili teške konzekvence, pa je riječ o metafori koja je istina, kazao je kolumnist Novosti Viktor Ivančić danas pred Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. Na sudu se našao u svojstvu svjedoka zbog tužbe za naknadu štete zbog njegove kolumne ‘Dva svinjčeta’, kojom Robert Pauletić, Joško Dadić i Ivo Bonković potražuju 175.000 kuna od SNV-a, nakladnika Novosti.

Podsjetimo, Ivančićeva satirična kolumna napisana je u povodu intervjua što ga je za Slobodnu Dalmaciju s Robertom Pauletićem, tadašnjim doministrom turizma i kandidatom za gradonačelnika Splita, a nekadašnjim urednikom i novinarom Slobodnog tjednika, medija koji je ratnih 1990-ih objavljivao lažne popise ‘četnika’, ‘kosovaca’ i ‘suradnika okupatora’, vodio Joško Dadić, također bivši novinar ST-a. Ta dvojica bivših suradnika razgovarala su o raznim temama, da bi Dadić tek pri samom kraju Pauletiću postavio pitanje: ‘A što je s radom u ST-u i objavljivanjem popisa navodnih kosovaca?’ Pauletić je odgovorio da on nema ‘apsolutno nikakve veze s tim spornim popisima’ i dodao da je on u ST-u samo formalno obnašao dužnost glavnog urednika.

Oko ove epizode Viktor Ivančić je u svojoj kolumni izgradio satiričnu basnu: glavni su likovi opisani u zoomorfnim kategorijama, a sama basna na kraju donosi pouku o pravim dimenzijama ‘moralnog svinjca’. Kako je potvrdio pred sudom, svoju kolumnu je temeljio na istinitim informacijama koje su ranije dokumentirane u Novostima, u seriji tekstova Hrvoja Šimičevića.

- Robert Pauletić, Joško Dadić i društvo iz Slobodnog tjednika jesu medijski zločinci. To sam napisao i to je objavljeno zato što je istina. To što su oni radili je korištenje novinarstva da bi se počinio zločin. Objavljivanje lažnih lista četnika, kosovaca i suradnika okupatora bez obzira na teške posljedice koje su žrtve takvih lista pretrpjele, od premlaćivanja i izbacivanja iz stanova i Hrvatske je moralno dno. Da ima pravde, takvi bi pseudo novinari bili zatvoreni – kazao je Ivančić i dodao da je u svojoj kolumni koristio metafore jer se kroz njih istine mogu reći jasnije.

- Ako za nekoga kažete da je svinja, čitatelju je jasno da od toga neće moći napraviti zimnicu. Međutim, kada za nekoga 1991. napišete da je četnik, onda to za čitatelja može biti samo poziv da nekoga umlati. To je razlika između tih dviju istina. Jedna stvar je lagati, a druga je slikovito upućivati na istinu – posvjedočio je Ivančić.

Pored navođenja primjera dr. Dušana Parpura, ravnatelja splitske vojne bolnice koji je uhapšen i smijenjen s pozicije nakon što ga je ST lažno optužio za slanje sanitetskog materijala ‘četnicima u Knin’, Ivančić je kazao da mu je poznato i Pauletićevo pisanje s početka 1990-ih kada je napravio reportažu o čovjeku koji je ležao mrtav ispred ureda Branimira Glavaša.

- Ispostavilo da nije bila riječ o atentatoru na Glavaša, kako je Pauletić to prikazao, nego da je mučki ubijen nakon što je mučen tako što mu je ulijevana sumporna kiselina u ždrijelo. Kasnije je sam priznao da na mjestu događaja uopće nije bio iako je pisao u tom kontekstu. Njegova kontinuirana strategija je da laže pa je laž i ova tužba - rekao je Ivančić, koji je pokušaj tužitelja da zoološku metaforu protumače bukvalno okarakterizirao kao pokušaj pritiska i cenzure. Kako je naveo, pogotovo kada takav pokušaj dolazi od Pauletića koji je u jednom od svojih tekstova Jelenu Lovrić nazvao ‘novinarskom hijenom’.

- Pripadam struci koju treba zaštitit od pseudonovinarstva kakvo su njegovali Pauletić, Dadić i društvo. Oni su nanijeli nesagledivu štetu ne samo profesiji, nego i društvu, društvenoj atmosferi i svojim žrtvama. Da su četvrt stoljeća kasnije iznijeli kakav autoreferentni stav o tome i da su priznali da su zgriješili, stvar bi bila drugačija. Međutim, naprotiv, oni čvrsto inzistiraju na tome da se radi o pukim klevetama i podmetanjima komunista, Jugoslavena i ekstremnih ljevičara – dodao je on.

Robert Pauletić je tokom ispitivanja Ivančića odbacio gotovo sve iznesene tvrdnje, pa tako i onu da je on uistinu bio glavni urednik ST-a iako je njegovo ime u ljeto 1991. godine, kada su publicirani osobni podaci navodnih ‘KOS-ovaca’, ‘četnika’ i drugih ‘unutrašnjih neprijatelja’, na toj poziciji tiskano u impressumu. :p

- Bio sam nominalni urednik svega sedam tjedana. Imam materijalne dokaze da nisam dolazio u redakciju, a tada nije bilo interneta što znači da nisam mogao ni obavljati urednički posao – rekao je Pauletić koji je Ivančiću spočitao što se pozvao na tekst Drage Hedla u kojem taj novinar prenosi njegovu izjavu kako je ratnih godina objavljivao neistinite informacije jer se ‘to tako tada radilo’.

Bivši doministar turizma inzistirao je da Hedlov tekst ne može biti vjerodostojan izvor s obzirom da je tužbu podigao i protiv nakladnika Telegrama, medija u kojem je Hedl prenio izjavu koja je već ranije objavljena u Feral Tribuneu i njegovoj knjizi ‘Glavaš – kronika jedne destrukcije’. Pauletić je tvrdio da je poznati novinar ‘pogrešno interpretirao razgovor iz vlastitih interesa’, a zatim je zanijekao i da se nije kritički osvrtao na svoj rad u ST-u.

- U jesen 2007. godine, u najgledanijoj političkoj emisiji, odnosno Nedjeljom u dva, rekao sam da nisam ponosan na neke stvari iz tog razdoblja. Pri tome nisam mislio na liste koje nikada nisam sastavljao.

Pauletića je zanimalo i sjeća li se Ivančić navodnog sastanka s njim u jesen 1991. kada je, kako je rekao, njemu i Borisu Dežuloviću te Predragu Luciću ponudio suradnju oko pokretanja lista Blic.

- Ne mogu se sjetiti, ali sam siguran da nikada nismo dogovorili suradnju. Ono što znam je da je Marinko Božić (op.a. – osnivač ST-a) kod Dežulovića, Lucića i mene dolazio s torbama novca ne bi li pisali za ST, međutim, mi smo to odbili – posvjedočio je Ivančić koji je istaknuo da je sve što Pauletić radi, a pogotovo kada je u pitanju komunikacija s javnošću, laž.

Za svjedoke u narednim ročištima predloženi su Dražen Rajković, nekadašnji novinar ST-a, i Sovjetka Režić, nedavno umirovljena sutkinja splitskog Županijskog suda, koja je za klevetu tužila Joška Dadića jer je njeno ime uvrstio na lažni popis ‘kosovaca’ i ‘petokolonaša’ koji su, tvrdio je autor, pomagali pobunu u tadašnjoj Krajini. Dadić je tada i osuđen zbog te klevete. Pauletić i Dadić su protiv Ivančića podigli i dvije odvojene kaznene tužbe radi uvrede, ali ne i klevete, čime u tim tužbama nisu osporili istinitost informacija iznesenih u njegovoj kolumni.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 28 Oct 2017, 20:27

Zločinačka organizacija Hrvatska

Marinko Čulić, Novosti


Čovjeku su skoro došle suze na oči kada je slušao kuknjavu advokata grupe osumnjičenih vodećih agrokorovaca koja je pratila njihov zahtjev da im se ne odredi pritvor u Remetincu, što se zbilja nije dogodilo. Kuknjava se svodila na to da u remetinečkom pritvoru vladaju nesnosni uvjeti, čime se njihove branjenike tjera da priznaju i ono što inače ne bi, ukratko sve same grozote od kojih se naježiš. :bla U Remetincu zaista nikome ne može biti ugodno i lijepo, pojave se stvarno i poneki svjedoci pokajnici koji u drukčijim okolnostima možda ne bi propjevali. Ali krajnji ishod, koji duševni odvjetnici, razumije se, prešućuju, taj je da njihovi branjenici nakon svega ipak u pravilu prođu lišo i da zato dosad nema nijednog velikog sudskog procesa za privredni i ratni kriminal koji je završio pravomoćnom presudom. Ili se okrivljenike navodno privremeno pušta na slobodu ili zbrišu u inozemstvo, a u najgrotesknijim slučajevima događa se i jedno i drugo. Jedini izuzetak je Mirko Norac, koji je osuđen za ratni zločin i čak je, danas zvuči gotovo nevjerojatno, odležao dosuđenu kaznu, ali to se dogodilo pod posebnim okolnostima, jer je Ivica Račan dogovorio s Carlom del Ponte da mu suđenje bude prebačeno u Hrvatsku. Ali očito pod striktnim uvjetom bivše tužiteljice da od toga ne smije ispasti još jedna sudska lakrdija.

Badava što se hrvatsko pravosuđe opremilo teškom dalekometnom pravnom artiljerijom, pa je u prvostupanjskoj presudi za slučaj Fimi medije HDZ proglašen čak ‘zločinačkom organizacijom’. Jer i to se u kasnijim sudskim zavrzlama, koje još traju, pretvorilo u, štono se kaže, mužnju jarca u rešeto. No to ne znači da se raspala i da je nestala vrijednosna supstanca tog novog pravnog pojma. Uostalom, ni sličan pojam koji je uveo Haški sud – udruženi zločinački pothvat – nije se rastvorio i nestao zato što sve presude u kojima je on bio sadržan nisu završile osuđujućim presudama. Naprotiv, najvažnija suđenja koja su preostala na ovom tribunalu počivaju baš na tom zločinačkom pothvatu, s vrlo izglednim mogućnostima da se na kraju nađe i u tekstu osuđujuće presude. Smisao ova dva pojma, zločinačka organizacija i udruženi zločinački pothvat, nije u tome, kako su vrisnuli u HDZ-u nakon presude u slučaju Fimi medije, da se sve članove HDZ-a smatra krivima za ovaj i druge lopovluke. Smisao je da se dokaže kako je neka politička, vojna ili druga grupa svjesno stvorila atmosferu, ozračje u kojem su pljačke, ubojstva itd. bili mogući, neovisno o tome jesu li poslije u tome i direktno sudjelovali ili ne.

I sada dolazi ono najvažnije. Ako se uz otvaranje najvećeg sudskog procesa u četvrtstoljetnoj povijesti hrvatske neovisnosti s pravom kaže da Agrokor nije pao s neba nego je odnjegovan u podatnom krilu sadašnjeg sistema, zar se onda i hrvatsku državu ne može smatrati svojevrsnom zločinačkom organizacijom? Ili udruženim zločinačkim pothvatom, kako hoćete. Naravno da ovakva teza može stajati samo uvjetno, jer se države nikada i nigdje ne pojavljuju kao okrivljenici pred sudovima, nije tako bilo u Nürnbergu, nije u Haagu, neće ni ikada u budućnosti. Stoga ovaj tekst treba shvatiti više kao virtualno moralno ročište, ali zato bez ograničenja da se optužnica iznese u svoj svojoj punoći. A to, najkraće rečeno, znači da je hrvatska država izvršila udruženi zločinački pothvat ne samo u oblasti privrednog kriminala, nego da je funkcionirala kao zločinačka organizacija i kada je riječ o raseljavanju i protjerivanju vitalnog dijela srpskog stanovništva iz zemlje. Da li u ovome što ovdje tvrdimo ima nečeg vjerolomnog ili čak subverzivnog? Ne, samo konstatiramo činjenice koje su svima dostupne i poznate, ali nije bilo nikoga, osim onih poslovično nekoliko medija i nevladinih organizacija s prstiju jedne ruke, da izvuče logičke zaključke.

Od početka privatizacije čulo se recimo da je riječ o ‘pljački’, ali nitko, uključujući opoziciju, sindikate, a pogotovo Crkvu, nije se usudio, ne usuđuje se ni danas, podvući ono bjelodano, a to je da je ta pljačka bila moguća samo zločinačkim udruživanjem sve tri grane državne vlasti. Zakonodavne, izvršne i sudske. O da, bilo je tu još tihih suučesnika, pa se Evropska unija u pristupnim pregovorima, lako ćete se sjetiti, ograničavala samo na položaj Srba i politiku Zagreba prema Bosni i Hercegovini. A vidiš, nikada otamo nije stigao nikakav, ni najmanji prigovor u vezi tajkunizacije Hrvatske, što i ne čudi jer ona, EU, u tome nije bila nepristrani promatrač nego, bogami, najčešće aktivni sudionik. Zahvaljujući tome, uostalom, Hrvatska je ostala bez čitavih grana energetike, banaka, farmaceutike, kemijske industrije, medija… Sve je to prekrila gromoglasna šutnja, iako su i ovdje pokrenuti neki sudski procesi, ali jalovi ili režirani kao i u ostalim slučajevima. U toj šutnji sudjelovao je i širi krug pasivnih suučesnika, koji su mogli nešto napraviti da se ovo spriječi, ali nisu jer su imali neke svoje računice koje su na kraju jedino oni platili.

Najtragičnija je šutnja radnika, koji su i glavne i najveće žrtve organiziranog zločina privatizacije, ali su se ponijeli kao glupave štuke koje su povjerovale da kapitalizam donosi blagodati ne samo šaci bogatijih todorića, kutli, rajića, nego da će i svaki ili skoro svaki od njih također moći postati mali kapitalisti. Naravno, ispali su velike budale. Ali to je druga tema, napola tragična, napola groteskna, jer su radnici sudjelovali u masovnim štrajkovima pred kraj socijalizma, uvjereni da im se uskraćuju radnička prava, a onda zamukli kada je s dolaskom kapitalizma do toga stvarno došlo. Uostalom, druga je tema što su i Srbi u Hrvatskoj djelomično bili krivi za svoje prognaništvo, jer su bez ozbiljnijeg otpora trpjeli suludu megalomaniju Milana Martića i Milana Babića, da ostanemo samo na domaćem terenu. Prva i prava tema ovdje je da su se sve grane hrvatske vlasti, uz pasivni pristanak opozicije, a aktivni medija i katoličkog svećenstva, udružile u zločinačku organizaciju koja je smjerala demografski desetkovati Srbe u Hrvatskoj. I ovdje je podjela uloga bila precizno razrađena kao i u pljačkaškoj privatizaciji, s tim da je zbog kratkoće vremena bila još striktnije provedena.

Izvršna vlast je svojim vojnim i paravojnim kapacitetima bila zadužena za fizičko uklanjanje ‘remetilačkog faktora’ iz zemlje, zatim je uskočila zakonodavna, donoseći recimo nakaradne anticivilizacijske propise o ‘privremenom’ oduzimanju srpskih kuća i stanova i njihovom ustupanju hrvatskim doseljenicima iz BiH. A točku na i stavila je sudska vlast, koja nije procesuirala nijedan veći ratni zločin nad Srbima, ne računajući spomenutog Norca, ali, rekosmo, pod izvanrednim i ne još rasvijetljenim okolnostima u kojima se to dogodilo. I eto, to je poanta ovog malog moralnog ročišta koje smo ovdje održali. Ne, nije proteklih četvrt stoljeća hrvatske države bilo nikakva slučajno sklepana norijada šaljivih, neozbiljnih aktera, nego smišljena provedba dva velika i sasvim ozbiljna zločinačka pothvata. Kraj priče. :ruke

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 29 Oct 2017, 16:54

Volimo li domovinu na ispravan način? I, što je ispravno?

Drago Pilsel, Autograf.hr


Danas sam sa ocem na mjestu nestanka mojega brata, Andrésa Branka Pilsela, koji je nastradao kao pripadnik IV. gardijske brigade tadašnjeg Zbora narodne garde, a kasnije Hrvatske vojske. Za tatu je to posebno emotivan i intenzivan doživljaj i pristupili smo mu kao da će to biti, kako njemu tako i meni, prvi i posljednji puta što smo tu, ”kod Branka”, zajedno.

Iz Zagreba smo se vozili uglavnom u tišini: svatko od nas je imao razloge za nju. Tata je pokušavao pronaći smisao za protekle, možda izgubljene godine, otkako nas je 1972. bio prisiljen napustiti, pa tako i mojega brata posljednju puta vidjeti u dobi od nepunih četiri godine života. I o tome neću sada jer će to biti dio jedne skore knjige.

Ja sam pak u sebi mrmljao o patriotizmu jer o tomu, manje više, raspravljamo otkako je otac prije tri mjeseca stigao iz Paragvaja, pak je sada, prije par dana, postao i hrvatski državljanin pa je sav u patriotskom transu, u potpunosti razumljivog.

Sjetio sam se u kakvom sam raspoloženju lani u ovo doba do spomenika mome bratu i ostalim nestalim suborcima išao s majkom (bila je tada 25. godišnjica stradavanja) pa sam se odlučio komentirati tati riječi svećenika don Ivana Čotića, koji je kazao: ”Neka mi majke oproste, ali rekao bih da je ljubav prema domovini veća nego ona prema majkama. Poginuti za domovinu je najveća žrtva i najveći čin koji čovjek koji je tek otišao u rat može učiniti.”

Zanimljivo je ovo pitanje, osobito za teologa: koga valja voljeti više, majku ili domovinu? Mogu li ste te ljubavi ili privrženosti uopće uspoređivati?

Mislim da imam pravo govoriti o tomu jer sam sin, jer imam domovinu i jer sam u konkretnom kontekstu propovjedi don Ivana Čotića involviran kao bivši pripadnik 4. brigade (kojoj je on tada posvetio misu, naime, njenim poginulima) i kao brat jednog od četvorice nestalih branitelja te naše važne postrojbe.

Nadam se da će ovo razmišljanje nekome biti od koristi, a ne samo meni.

U katoličkoj teologiji (možda ne samo u njoj, jer je tako i kod pravoslavaca) ljubav prema domovini izvodi se iz ljubavi prema Bogu i bližnjemu, drugim riječi­ma, u domovinsku se ljubav sažimlje bogoljublje i čovjekoljublje. Tu nalazimo najsuvremeniji stav prema narodu i domovini koji je izložio papa Ivan Pavao II. u svojoj enciklici “Laborem exercens”. Narod ne može biti drugo nego zajednica osoba u vremenu i prostoru, zajednica koja nosi, umnaža i dalje predaje baštinu stvaralačke ljubavi mnogih naraštaja.

Riječ je, dakle, o interpersonalnim relacijama, međuosobnim odnosima. Ti odnosi čine nacionalno zajedništvo. Međuosobni odnosi, baš onakvi kakvi čine unutrašnje razlike i unutrašnje jedinstvo jedinoga Boga u Presve­tom Trojstvu, bit su svake ljudske zajednice, posebno obitelji, na­roda i Crkve.

Interpersonalne relacije nipošto nisu neka tanahna paučina sastavljena možda od osjećaja, misli i mašte, nego su naj­stvarnija i najvrednija stvarnost. Riječ je upravo o čovještvu koje se u konkretnoj ljudskoj zajednici živi na sasvim određen način.

To ”određeni način” naši teolozi konkretiziraju i kažu ”hrvatski način”. A što bi to moglo biti? Odgovora ima mnogo. Evo jednoga. Misao bi tu mogla krenuti k poslovičnom Radićevu čovjekoljublju, njegovu čovještvu, humanosti koju je sam Radić volio isticati kao osebujnu oznaku hrvatstva. Stjepan Radić se više puta tako izrazio da biti Hrvat znači biti čovjek na hrvatski način.

Što je to patriotizam, kako se voli domovina na hrvatski način? Na ispravan način. I, što je ispravno?

I o patriotizmu ima puno za kazati ali meni se pod HDZ-ovcima nameće ovaj govor: Hrvatska bi trebala razviti novu paradigmu patriotizma – ta paradigma mora uključivati sve hrvatske građane, bez obzira na njihovo političko, vjersko ili etničko zaleđe.

Hrvati se, znači, ne dijele po “krvnoj slici”, nego po pripadanju zajedničkoj domovini. To je, složit će te se, krupna stvar jer znam mnoge dobronamjerne rodoljube (djed po majci Erih Pavlinec je bio takav) koji su se 1941. bili okupili u ustaški pokret, a taj je pokret u svojim načelima već imao zapisano da sva prava u državi pripadaju samo čistokrvnim Hrvatima što je bilo polažište strašne zablude i još strašnijih zločina!

I to je, tvrdim, velika greška Alojzija Stepinca koji će 1938. savjetovati papu Pija XI. u pitanjima rasizma za potrebu nikad objavljene enciklike o jedinstvu ljudskog roda (Humani generis unitas je bila napisana i prevedena ali je Pijo XI. umro prije promocije dokumenta, a Pio XII. ga je zaključao i nije želio objaviti) ali će 1941. nekritički uletjeti, kao kokoš bez glave, u ustašku nacionalističku i rasističku priču o hrvatstvu.

Elem, treba znati da istinsko hrvatstvo nije u podrijetlu, nego u pripadnosti.

Hvalimo se najhrvatskijim starim političarem dr. Antom Starčevićem, uglavnom prešućujući da mu je majka pravoslavnog, odnosno srpskog podrijetla.

Znali smo da bez romana Augusta Šenoe ne bismo ni poznavali hrvatsku povijest, a eskiviramo činjenicu da u tom ”najvećem Hrvatu” nije bilo ni ”kapi hrvatske krvi”, da mu je otac Čeh, a majka Austrijanka.

Jedva se dočekalo proglašenje blaženim dr. Ivana Merza (2003. u Banjoj luci), velikog vođu hrvatske katoličke mladeži – kojem je majka Židovka, a otac Austrijanac.

No, i Vladko Maček je podrijetlom Slovenac, čak su i Stepinci s tih strana došli. A o Pilselima da ne govorimo (smjesa Čeha, Njemaca i pitaj Boga što još tu ima).

Sve su to iskreni Hrvati bez kojih ne bi bilo suvremene hrvatske nacionalne svijesti.

Hrvatska očito nije u krvi, nego u svijesti pripadnosti ovom narodu, ovoj kulturi, ovoj domovini.

I nije to fikcija nego najstvarnija stvarnost. Zato imamo domovinu po zajedništvu. Zato je svaki nacizam proklet i bezbožan, a domoljubje Božji blagoslov.

Bilo bi pogrešno omalovažavati podrijetlo, ali je pogubno od domovine praviti totem u kojoj bi se domovnica davala nakon ispitivanja krvnih zrnaca, što je HDZ, uostalom, i radio devedesetih godina.

I sad, kako se to voli domovina?

Ona se voli poštenim radom, plaćanjem poreza, humanizmom, poštivanjem drugih i drukčijih, otvorenim srcem za demokraciju, ljudska prava i slobode. Domovina, da parafraziram Sinišu Glavaševića, to smo, to ste vi. To smo mi i naša priroda, cijelo naše kopno i naše more.

Tako smo stigli do pitanja koji nas danas okuplja: može li se mamu, majku, voljeti više od domovine?

Započeo bi odgovor citiranjem riječi mitropolite zagrebačko-ljubljanskog gospodina Porfirija Perića koji je lani u hramu sv. Preobraženja Gospodnjeg u Zagrebu, tijekom svečane arhijerejske liturgije u povodu Vaskrsenja Hristova, rekao i ovo: ”Tko je taj koji nas može spriječiti da volimo Boga, tko je taj tko nas može spriječiti i na koji način može to učiniti da volimo ikonu Božju, tj. da volimo braću našu i sestre naše. A to su svi ljudi, svaki čovjek koji hodi po zemlji. Zato je najdublji grijeh i najveća tragedija to da se ljudi mrze, da se mi mrzimo međusobno. Ta tragedija toliko je duboko ukorijenila se u naše živote, u naša bića i srce, da mrzimo jedni druge, brat na brata, muž na ženu, otac na sina i što onda više reći.”

Ako smo domovina i mi, i ako se domovina voli jer se ta ljubav izvodi iz ljubavi prema Bogu i/ili bližnjemu, onda se majka voli barem jednako kao i domovina.

Tako to govori Antun Gustav Matoš u pjesmi:

GOSPA MARIJA

Ima jedna mala gospa Marija,
Što sve mi draža biva što je starija.
Jer ona me je prvog trudno rodila,
Za ručicu me slabu prva vodila.
Prva me na ovom svijetu volila,
Prva se za mene Bogu molila,
Kupala me suzom, Bog joj platio,
Anđeo joj suzom suzu vratio,
Dojila me mlijekom svoje ljubavi,
Učila me ovaj jezik ubavi,
Kojim ću i onda slatko tepati,
Kada ću za plotom možda krepati.
Samo tebe volim, draga nacijo,
Samo tebi služim, oj, Kroacijo,
Što si duša, jezik, majka, a ne znamen,
Za te živim, samo za te, amen!


***


Matoš sasvim jasno poistovječuje majku našu i domovinu. Tako je i kod velikoga, najvećeg Francea Prešerna. Njegovo srce boli pomisao da Slovenci ne vole svoju majku, u ovom slučaju (vidjeti Sonetni vijenac) majka predstavlja domovinu.

Ali ima prilika kada se domovina voli manje od rođene majke odnosno kada imamo poteškoća u ljubavi prema domovini.

Dat ću vam primjer.

Jedan od spomenutih četvero nestalih branitelja 4. brigade je, dakle, moj brat, Branko Pilsel, koji je s četvoricom suboraca (od kojih jedan nije bio iz iste postrojbe) nastradao u razmjeni vatre koja se dogodila na moru u prvim satima 23. listopada 1991., a u kojoj je sudjelovao patrolni čamac 178 Jugoslavenske ratne mornarice.

Dugo godina sam živio uvjeren da je brat poginuo te noći i da ga je more progutalo. Onda se prije nekoliko godina javila osoba iz kriminalističke policije iz Dubrovnika koja je došla u moj dom da me ispita s obzirom na hipotezu ili, točnije rečeno, informacije da je barem jedno tijelo (ne znamo je li teško ranjeno ili mrtvo) te kobne večeri izvučeno iz mora na palubu PČ 178 JRM i da je ono sahranjeno u Crnoj Gori.

Iako mi je obećana istraga i informacija, jer bi ta informacija i eventualna ekshumacija mogla donijeti mira barem jednoj od naših petero pogođenih obitelji, Republika Hrvatska, što će reći moja domovina, pravi se kao da problem ne postoji. Ako policija i djeluje, ja to ne osjećam. Dapače, smatram se izigranim od strane Republike Hrvatske.

Uostalom, kako mi je kazao kolega Andrija Jarak, reporter Nove TV kojeg sam i upoznao kada smo o 10. obljetnici pogibje tih momaka postavljali spomen ploču u mjestu Doli, odakle su krenuli prema otoku Šipanu u toj njihovoj posljednjoj ratnoj akciji, malo se tko sjeća Branka Pilsela, Miljenka Tadića (iz Splita), Arnolda Nožića (iz Mostara) te Fernanda de Lucchia i Alejandra Patrona (koji su bili naši prijatelji iz Argentine). I sve ih je manje pa nemam osobitih očekivanja.

Dugačak je popis onih kojima sam se obratio za pomoć i posredovanje. I u Hrvatskoj (od Pantovčaka na niže), i u Srbiji, i osobito u Crnoj Gori. Rezultat je: nula bodova.

I sad, mogu li Hrvatsku voljeti više nego moju majku Eriku Pavlinec? Trebao bih to moći činiti podjednako. Ali ne ide mi od ruke.

Ma koliko god mi se mnogi sugrađani javljali i zahvaljivali zbog, kako mi govore, silnog truda koji sam do sada uložio za dobro domovine, dakle sviju nas, ja ne mogu reći da domovinu volim kao moju mamu ili kao moju suprugu. Njih sasvim sigurno volim više.

Pa imam pravo osporiti tezu don Ivana Čotića.

Reklo bi se da moja ljubavna veza s domovinom nije najsretnija. Lijepo je lijegati i buditi se s mislima na ljubljenog, misliti na njega ili nju u međuvremenu, no to može biti i jako nepraktično, osobito ako se od vas očekuje da pored toga i živite.

Ljubav je vrlo složen osjećaj, sastoji se od mnogih pozitivnih, ali i negativnih ćuvstava i stanja: ljutnje, nezadovoljstva, tuge, pa i indiferentnosti. I takve osjećaje treba razumjeti i prihvatiti: oni ne znače da osobu više ne volimo.

Drugim riječima, to što sam sada pomalo ljut ili razočaran s domovinom ne znači da ju ne volim. Hoće li se moja veza s domovinom popraviti? Ovisi, naravno.

Prava ljubav traje koliko traje. Ma koliko bila kvalitetna – ne mora trajati vječno. Kada prestanemo voljeti jednu osobu, možemo početi voljeti drugu. To se meni dogodilo. Vjernost je stvar odluke, a ne ljubavi. Ljudi ostaju u odnosu zato što tako žele i što su tako odlučili.

Zaključno: ništa ja ne govorim protiv vaše ljubavi za domovinu. Samo se vi međusobno (jer je, rekosmo, domovina i skup osoba) volite. Moja je ljubav na kušnji. Ne samo zbog ove nezgode s bratom.

Dosta toga ružnog oko na i među nama me čini neraspoloženim da kažem kako, eto, najviše od svega volim Hrvatsku. Ili zar bih trebao pucati od veselja što moja domovina, Republika Hrvatska, udara na manjine, na penzionere, na radnike…?

Ne, nikako, domovinu, zbog više razloga, ne mogu voljeti više nego moju mater.

Osim toga, postoji još jedan manji detalj o kojem je sjajno govorio pokojni Arsen Dedić: ako je Bog odlučio da majka njegova djeteta, Sina Božjega, bude žena postojeća, da žena sa Zemlje rodi njegovo dijete, znači da je vrijednost te žene takva da ona može biti dostojna majka Božjega Sina. U potenciji, svaka majka, pa i moja, Erika Pavlinec, dakle svaka prava čestita žena, naša žena, svaka Hrvatinja ili Srpkinja, Makedonka, Albanka, Bošnjakinja ili Romkinja, svaka ama baš svaka žena može biti dostojna majka koja će rađati Božju djecu.

Stoga i kao teolog dajem prednost majci koja me je rodila, a ne ovoj koja me trpi s obzirom da nisam baš siguran da me skroz voli. Jer, domovina, rečeno je: to smo svi mi, i ako Hrvatska ne voli svoje Rome, Židove, Srbe ili Talijane, penzionere, radnike, homoseksualce, silovane žene i žrtve svakakvih zločina, onda ne voli ni mene.

Gledam tatu, u barci smo, drži vijenac koji će potom baciti u more, u ”grob” njegova sina, mojega brata. Njemu je domovina sad sve što ima. Doduše ima još mene i sestru. Ali danas smo sporedne pojave. Pa valja šutjeti i sve ovo govorim vama, a ne njemu. Premda možda neće biti prilike da on sve ovo razumije i prihvati, tatine današnje suze su toliko duboke, mistične i nedokučive da vas molim da ovo što sam vam napisao za sada ostane samo među nama.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7762 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 04 Nov 2017, 16:50

Zašto se onomad u Parizu Dejtonski sporazum potpisao u tri primjerka? Da Bošnjaci, Srbi i Hrvati njime obrišu dupe...


Boris Dežulović


Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Znaš li, kaže, zašto se u Bosni dupe briše troslojnim papirom? Zato što jedna kopija ide u općinu, a original u Sarajevo.

Tako je, uostalom, u Sarajevo onomad otišao i originalni primjerak Dejtonskog sporazuma. Potpisali u Parizu sporazum Tuđman i Milošević, potpisao ga onda, šta će?, i Alija, nakon ceremonije za televizijske kamere i fotoreportere Sloba odlučio da počasti društvo, pa poslao Radovanovog ministra vanjskih poslova Aleksu Buhu po domaći burek kod Žorža Pacova na stanicu Simplon u osamnaestom arondismanu, a Alijin primjerak historijskog dokumenta u kožnom uvezu preuzeo Muhamed Šaćirbeg.

“Original ide u Sarajevo”, rekao Šaćirbeg vozaču, vozač ga spakirao u avion, na aerodromu u Sarajevu preuzeo ga službenik Predsjedništva BiH, navratio službenik putem na burek kod Dervoza, pa predao dokument u Arhiv, direktor Arhiva - taman i on tamanio burek - osobno ga odnio šefici odjela, šefica proslijedila referentici, referentica ga protokolirala i zavela u knjige, pa predala arhivaru Muji, arhivar Mujo pitao “đe ću s tim?”, referentica mu kazala “u sef u podrumu”, Mujo pitao “mogul prvo pojest burek?”, referentica rekla “nemoj, hitno je”, Mujo se onda spustio u podrum i otključao sef, kad u podrumskom sefu - Bakir.

“Hvala dobrom Allahu, ja već mislio da ste me zaboravili”, zahvaljivao arhivaru Muji vidno propali Bakir, pa kad je vidio što ovaj drži u ruci zavapio: “Jooj, burek! Otkad bureka nisam okusio!”

Tako je, da skratim, decembra 1995. u podrumskom sefu Predsjedništva BiH otkriven Bakir Izetbegović, za kojega se cijelo vrijeme opsade Sarajeva mislilo da je nestao, da je pao kao žrtva trgovine djecom i da se nalazi negdje u Turskoj ili Maleziji.

:haha

Lijepo se iznenadio i Alija kad je u podrumu Predsjedništva otkriven njegov davno nestali sin, tri dana slavilo se u domu Izetbegovićevih – majka Halida napravila dulum bureka - i u cijeloj toj gužvi, slavlju i mezetluku, jebiga, svi zaboravili na onaj historijski dokument u kožnom uvezu.

Vidite kako se živom insanu lako to dogodi? I vi ste, priznajte, u svega jednu minutu, čitajući zgodu o Bakiru, zaboravili na onaj nesretni primjerak Dejtonskog sporazuma s početka priče, pa kako ne bi na njega za deset godina zaboravili u Arhivu Predsjedništva BiH? Kako bilo, mnogo godina kasnije, 2008. je to bilo, tadašnji član Predsjedništva Željko Komšić zatražio Dejtonski sporazum – da provjeri nešto u vezi glasanja, smije li po Dejtonu Bošnjak glasati za Hrvata, tako nešto – i šta? Komšićeva tajnica otišla do direktora Arhiva, ovaj pozvao šeficu odjela, šefica referenticu, referentica arhivara Muju, arhivar Mujo sišao u podrum, i u sefu umjesto Dejtonskog sporazuma u kožnom uvezu našao – masni papir od bureka. Pa se lupio po čelu:

“Jooj, burek! Otkad bureka nisam okusio!”

Gdje je, eto, u tom historijskom labirintu - od buregdžinice kod Žorža Pacova u pariškom Simplonu do Mujinog bureka u Arhivu Predsjedništva - nestao originalni primjerak Dejtonskog sporazuma, nikad nije utvrđeno. Raskopale tajne službe kante za smeće i u Mujinom stanu i u Predsjedništvu BiH, i kontejner pred Predsjedništvom, i cijelu deponiju smeća u Smiljevićima, ali Dejtonskog sporazuma nigdje. Temeljni državnopravni dokument, sam ustav države Bosne i Hercegovine, nestao kao da je u zemlju propao, pa tako i zemlja, šta će?, propala kao da je bez ustava ostala. Ne kažem, dogodi se takva stvar živom insanu, vidjeli smo da može nestati cijelo Jablaničko jezero, nestanu i rolete u novogradnji na Ilidži – nestane u podrumu i Bakir Izetbegović! - ali da nestane originalni primjerak ustava neke države, to u historiji još nije zabilježeno.

Desetak je godina tako prošlo otkad se otkrilo da Bosna i Hercegovina nema ustava – opći raspašoj nastao u državi, tumačio je Dejtonski sporazum kako je tko htio, “provjeri u originalu”, zajebavali su se dejtonski hafizi što su Sporazum biva znali napamet – sve dok ga ovih dana, točno na godišnjicu početka pregovora u Dejtonu, policija Republike Srpske nije pronašla na Palama, u kući nekog Željka Kuntoša, nekadašnjeg policajca i tjelohranitelja Radovanovog šefa diplomacije Alekse Buhe. Pa se otkrilo da ga je prodavao za sto hiljada maraka. “Dejtonski sporazum, original na engleskom, dobro očuvan, cijena fiksna.” Prodavao levat originalni primjerak Dejtonskog sporazuma, kao da ikome u Bosni i Hercegovini Dejtonski sporazum treba, i da je ikad ikome uopće trebao.

Sve da ga je džabe davao, ne bi ga nitko uzeo: više bi koristi od njega imao da je u buregdžinici kod Jovanke u njega zamotao burek. A levat onda, shvatili ste, pred policijskim istražiteljima zavapio “Jooj, burek!” Pa se sjetio da ga je ministar Aleksa Buha onomad u Parizu poslao u buregdžinicu kod Žorža Pacova na stanicu Simplon.

Sad, je li bilo baš tako, đavo će znati, tek original Dejtonskog sporazuma na kraju je pronađen u Kuntošinoj kući na Palama, na polici u dnevnoj sobi, uz monografiju Hilandara, biografiju đenerala Draže i sabrana djela Vojislava Šešelja, što ih je dobio na nagradnoj igri neke benzinske stanice na Sokocu. Sve je, veli, jedan veliki Dejtonski nesporazum, nije on pojma imao što je uopće taj dokument, jer ne zna engleski. Mislio siromah da je original scenarij za “Gradić Pejton”, pa reko da uhvati neke pare.

Je li, kažem, bilo baš tako, đavo će znati – ili barem SIPA – tek Dejtonski sporazum sve od potpisivanja do danas u Bosni vrijedi taman koliko i papir od bureka. Pa se najprije otkrilo, čitam jutros u novinama, kako nije istina da je original nestao, eno ga u arhivu Predsjedništva – samo je valjda malo uflekan od ulja, pa dok ga konzervatori srede – pa se otkrilo kako je taj primjerak u Sarajevu zapravo kopija onog Tuđmanovog iz Zagreba, pa se otkrilo – da nije bilo cijele ove gužve ne bismo ni to nikad saznali – da je nestao zapravo Miloševićev primjerak iz Beograda. Ključni dokument suvremene povijesti Bošnjaka, Srba i Hrvata, ukratko, isto da je garantni list nekog starog video rekordera iz devedesetih, stari papir s pečatom Grundigovog ovlaštenog servisera zagubljen negdje u ratnim zbjegovima i poratnim selidbama, danas po prilici jednako vrijedan koliko i garantni list iz Dejtona.

Pa se na koncu shvatilo i ono što Kožo zna sve da ga probudite u dva iza ponoći: zašto se onomad u Parizu Dejtonski sporazum potpisao u tri primjerka. Točno zato, shvatili ste sad i vi, da Bošnjaci, Srbi i Hrvati njime obrišu dupe.

Pitanje je samo - gdje je onda original?


(oslobođenje)
online

User avatar
Bla
i dva polipa
i dva polipa
Posts: 75774
Joined: 30 Aug 2013, 14:21
Location: Rodna grudva
Mood:
Has thanked: 1 time
Been thanked: 34 times
Contact:
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Bla » 04 Nov 2017, 20:19

ma hajde, desi se svakome
pa i po tri puta :oo
ćućešćećemoćeteće samsijesmostesu
:back: :underage: :no_mobile_phones: :do_not_litter: :stew: :pizza: :smoking: :ok:

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 06 Nov 2017, 18:57

Lešinarska gozba

Hrvoje Šimičević, Novosti


Imamo vrlo pozitivan pogled na poslovanje Agrokora u budućnosti – poručio je u intervjuu Večernjem listu Thomas Wagner, prvi čovjek američkog investicijskog fonda koji je otkupio najviše obveznica kompanije Ivice Todorića. Bio je to jedan od rijetkih istupa najvećih kreditora Agrokora kojemu je, kako se ispostavilo objavom 1,06 milijardi eura vrijednog ugovora o roll-up kreditu u Jutarnjem listu, hrvatska vlada odlučila u potpunosti prepustiti sudbinu posrnule megakompanije, uzrokujući potencijalne tužbe na arbitražnim sudovima, moguće enormne štete po državni proračun, čak i posljedični raspad Vlade.

Knighthead je, uz još dvadesetak investicijskih fondova, zahvaljujući hrvatskoj Vladi već vratio uložena sredstva i utanačio prioritetnu naplatu kredita, osiguravajući pritom da eventualnim micanjem Vladinog povjerenika Ante Ramljaka preuzmu vlasništvo nad Agrokorovom imovinom na koju su upisali založna prava, a čija se vrijednost procjenjuje na više od milijardu eura. Dok javnost pokušava doznati jesu li Vlada i Ramljak davali povlaštene informacije ovom fondu prije nego što je krenuo u kupnju obveznica, jesu li savjetnici ovog fonda i kasniji predstavnici države u sukobu interesa i tko je uopće pisao sporni Lex Agrokor, malo se toga zna o američkim investitorima u Agrokor.

S obzirom na dosadašnje operacije ovog i drugih partnerskih fondova, Wagnerova citirana izjava o ‘pozitivnom pogledu’ na poslovanje Agrokora podrazumijeva da stvari gleda isključivo iz ptičje, odnosno strvinarske perspektive. Analiziraju li se recentnije operacije Knightheada i drugih pojedinih investitora s liste kreditora, nameće se upravo takav zaključak. Riječ je naime o tipičnim američkim strvinarskim fondovima koji su posljednjih godina zaradili stotine milijuna dolara na posrnulim javnim i privatnim kompanijama te bankrotiranim državama, nerijetko pritom uzrokujući kolaps socijalnog i zdravstvenog sustava, a ponekad čak i posljedične ljudske žrtve.

U posljednja dva desetljeća strvinarski fondovi ustalili su praksu da vrebaju ekonomski ranjena gospodarstva, kupuju obveznice i dionice po dampinškim cijenama i onda zahvaljujući intervencijama vlada, sudskim tužbama, političkim ‘donacijama’ i drugim metodama u izrazito kratkom razdoblju zarađuju deseterostruko veće iznose nego što su ih uložili. Za sebe će predstavnici investicijskih fondova kazati da preuzimaju velike rizike i traže nove prilike, pomažući pritom kompanijama i državama da dobiju likvidnost i prebrode krizu, dok u stvarnosti često zapečaćuju sudbinu poduzeća i državnih institucija u koje investiraju.

Nekoliko tjedana prije nego što je hrvatska javnost doznala o uvjetima sporazuma između Agrokorovog povjerenika Ante Ramljaka i Knightheada, otočka državica i formalni američki teritorij Portoriko pretrpio je razorni uragan, koji je većinu stanovništva ostavio bez struje. Iz televizijskog studija medijske korporacije Bloomberg ‘pomoć’ je u ime niza investicijskih fondova ponudio upravo Agrokorov kreditor i šef Knightheada Thomas Wagner. Prema planu investicijskih fondova, financijski rasturen otok s nešto više od tri milijuna stanovnika dobio bi ‘povoljno’ zaduženje od milijardu dolara i zamjenu prijašnjeg duga u vrijednosti jedne milijarde dolara za 850 milijuna dolara. Iako bi se time stari dug smanjio za 150 milijuna, fondovi su Portoriku nudili novu milijardu pod uvjetom da dobiju prvenstvo isplate, čime bi, uključe li se kamate nakon prve dvije godine, zaradili više nego što su ‘oprostili’. Iako je šef Knightheada poručio je da je riječ o ‘win-win situaciji’, vlasti u Portoriku rezolutno su odbile njegovu ‘pomoć’ pod optužbom da fondovi ponovno nastoje profitirati od nesreće koja ih je zadesila.

Naime, Knighthead i nekoliko desetaka drugih fondova posljednjih su godina kupovali gotovo bezvrijedne obveznice Portorika, jer je ova država 2014. dosegla dug od 70 milijardi dolara. S obzirom na specifičan formalnopravni status, Portoriko nije mogao proglasiti bankrot kao američke savezne države, jer njegov oktroirani ustav predviđa da naplata dugova dobiva primat nad većinom ostalih stavki u proračunu. To je u posljednjih nekoliko godina uzrokovalo kolaps obrazovnog, socijalnog i zdravstvenog sustava, otpuštanje nekoliko desetaka tisuća ljudi iz javnog sektora i drastičan porast siromaštva, masovno zatvaranje škola i bolnica, dok je zbog nemogućnosti pravodobne zdravstvene intervencije zabilježeno i više smrtnih slučajeva. Umjesto na državne servise sav novac je dakle odlazio na otplatu duga, i to po višestruko većoj cijeni nego što su ga fondovi platili. Sve ove rezove zahtijevali su upravo investicijski fondovi, vlasnici više od 30 posto duga Portorika, podižući tužbe na pokušaje da se injektira svjež kapital u javne kompanije, zdravstvo i druge servise umjesto na njihove račune. Iako je zbog neizdržive situacije većina fondova-vjerovnika na koncu pristala na mogućnost svojevrsne predstečajne nagodbe za javna poduzeća ili lokalnu samoupravu, čime bi bio otpisan dio potraživanja, upravo je Knighthead, uz još jedan investicijski fond, u potpunosti odbacio takvu opciju.

Iako jedan u nizu sličnih primjera, ovaj je slučaj možda ponajviše pokazao narav funkcioniranja lešinarskih fondova, koji gotovo u pravilu čoporativno cirkuliraju nad ‘ranjenim’ metama, spremni da po svaku cijenu iscijede zadnji dolar iz financijski iscrpljenih država, javnih kompanija, ali i privatnih korporacija.

Novinari koji su radili na ovoj priči otkrili su da je nekoliko fondova, pored Portorika, masovno otkupljivalo dugove na drugim globalnim kriznim žarištima, od bankrotiranog američkog grada Detroita do kriznih država Grčke i Argentine. Među njima se našao i Monarch Alternative Capital, koji je u Agrokorovom roll-up kreditu sudjelovao sa 110 milijuna eura. Monarch je uz još nekoliko fondova po trećini cijene otkupio dugove bankrotiranog okruga Jefferson u Alabami u vrijednosti 600 milijuna dolara. Nakon žestokih rezova i otpuštanja više od 700 radnika, profit fondova se utrostručio, a jedan od investitora tom je prilikom izjavio da je ovo jedinstvena ‘gozba’ za strvinare.

Monarch je prije toga otjerao tvrtku Hostess Brands u bankrot, nakon što su sindikati odbili njihov prijedlog da im se drastično srežu prava, uz prestanak uplaćivanja financija u mirovinski fond. Prije raspada kompanije koja je zapošljavala više desetaka tisuća ljudi, Monarch je po nekim financijskim procjenama zaradio na ovom dealu.

Zarada im je bila zajamčena i u slučaju državnog spašavanja tvrtke Delphi Automotive, bivše podružnice General Motorsa, čije je stare dugove prije desetak godina počeo otkupljivati Elliott Management, u vlasništvu najzloglasnijeg od svih strvinarskih ulagača, Paula Singera, kojeg također predstavljaju kao ‘filantropa i aktivističkog investitora’. Kad je administracija Baracka Obame poslije krize započela spašavanje američke autoindustrije, Delphiju je uplaćeno oko pet milijardi dolara i oprošteno oko dvije milijarde dugova, jer su bili ključni proizvođači dijelova za General Motors (GM). Njegovi prijateljski investitori, mahom lešinarski fondovi, zaradili su više od milijardu dolara, a Singer je, suprotno očekivanjima Obamine administracije, otpustio više tisuća radnika, isključivo članova sindikata, dok je većinu postrojenja preselio na Daleki istok. Ova je priča, osim publiciranih dokaza o Singerovim prijetnjama da će zaustaviti proizvodnju dijelova za GM i tako uništiti tu američku korporaciju ako mu se ne isplati više stotina milijuna dolara, pokazala da su osim fondova enormnu zaradu osigurali i pojedini političari, poput Mitta Romneyja, bivšeg predsjedničkog kandidata Republikanske stranke, koji je investirao očekujući ovakav rasplet događaja. Novinari su pritom otkrili i da fondovi poput Elliota ili Agrokorovog kreditora Monarcha financiraju političke kampanje ekstremno desnih američkih političara. Oni zauzvrat lobiraju za zaustavljanje izglasavanja odredbi koje bi omogućile restrukturiranje dugova Portorika, zaustavile daljnju nesmetanu pljačku lešinarskih fondova ili enormnu potražnju dugovanja od država kao što je Argentina.

Dio tih fondova, među kojima i Knighthead, blokirali su prije nekoliko godina stečaj Argentine koji bi im uskratio deseterostruko veći profit od uloženog novca u dug ove zemlje. Potom su tužili banku koja je po odluci američkog suca Thomasa Griese trebala isplatiti vjerovnike iz bankrota 2001. godine, tvrdeći da imaju primat nad isplatom. Iako je argentinska vlast tvrdila da je riječ o iznudi i pljački, jer su fondovi tražili tri puta veći iznos od onog kojim su platili dio dugova, u čemu su dobili i potporu Obamine administracije, nova desna administracija najavila je nagodbu i isplatu više milijardi dolara.

Priliku za zaradu Knighthead je vidio i u Grčkoj, gdje su pored York Capitala, fonda koji je dao 27 milijuna eura u Agrokorov kredit, bili među najvećim privatnim ulagačima u grčke obveznice i udjele u državnim energetskim kompanijama. Njihova oklada bazirana je na naumu da tada svježa grčka vlada, predvođena Sirizom, uspješno okonča pregovore s Europskom unijom, koji su podrazumijevali oštre socijalne rezove i privatizaciju državnih kompanija, što je, retroaktivno gledajući, osiguralo unosnu dobit za sve koji su ulagali u ovu priču. Grčki slučaj je dokazao da se lešinarski fondovi sve više fokusiraju na postkrizne zapadne zemlje, za razliku od slabije razvijenijih afričkih zemalja, gdje su sve do sredine dvijetisućitih zarađivali enormne sume, zahvaljujući otkupu više desetljeća starih dugova država trećeg svijeta. U više slučajeva ovi su fondovi preko međunarodnih trgovinskih sudova utjerivali deseterostruko veće iznose od kupljenih dugova, doprinoseći, između ostalog, derogiranju javnog zdravstva i raznim epidemijama u zemljama poput Konga, koji je novac rezerviran za lijekove i pitku vodu morao prosljeđivati strvinarima.

Budući da su lešinari ozbiljno narušavali koncept oprosta dugova ovim zemljama, većina najrazvijenijih zapadnih država zabranila im je višestruku naplatu i enormno bogaćenje na račun bijede više desetaka milijuna ljudi. Ove su zemlje zato ustupile mjesto evropskoj periferiji, poput Hrvatske, u kojoj su lešinari u slučaju Agrokora počeli koristiti oprobane metode koje jamče enormnu zaradu: strogu kontrolu i nadzor bankrota, stečaja i restrukturiranja dugova zahvaljujući ugovornim klauzulama te prijetnje međunarodnim arbitražama ukoliko ne dobiju željene sume.

Zahvaljujući Vladi Republike Hrvatske, Agrokor bi im mogao biti jedan od lakših poslova.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 07 Nov 2017, 21:50

Todorići: I tata Ante je 1974. tvrdio da mu sude politički


Punih 45 godina nakon sloma Agrokombinata i uhićenja direktora te socijalističke tvrtke, Ante Todorića, povijest se ponavlja s njegovim sinom Ivicom, vlasnikom Agrokora. Antu, agroindustrijskog menadžera, kojeg je nakon sloma Hrvatskog proljeća gotovo godinu dana štitio imunitet saborskog zastupnika, milicija je pokupila 5. rujna 1972. godine, u četiri sata ujutro. Vremena su se promijenila, sad policija više ne upada usred noći, nego rano ujutro, pa su tako po Ivicu došli u šest sati.

Vlasnik Agrokora je, poučen očevim iskustvom, bio lukaviji i na vrijeme se maknuo u inozemstvo, i to skupa sa svoja dva sina, koji bi inače također bili privedeni, skupa s još 12 osoba koje je policija pokupila u ponedjeljak, 18. listopada. Uz tu razliku što je Ivica zasad na slobodi, sličnosti između tih dvaju slučajeva ima dosta. Obojica Todorića su imala problema s istinitošću bilanci, obojica su se dizali uz pomoć inflacije i gomile kredita te zapošljavali puno ljudi (Agrokombinat je imao 5500 radnika).

I obojica su tvrdili da im "politika pakira". No iako je u kolektivnoj svijesti ostalo zapamćeno da je Ante bio politički zatvorenik, ugledni član Matice hrvatske, te da je osuđen zbog navodne nabave oružja, baš ništa od tog nije istina. Ta je priča temeljena na nekom, vjerojatno krivotvorenom izvješću KOS-a, kojim se Todoriću nastojao skinuti i saborski imunitet te koji je jednim dijelom objavljen u beogradskom izdanju Borbe.

Da je išta od toga bilo istinito, zacijelo bi se našlo u optužnici, u kojoj je nabrojen i niz banalnih djela, kao što je, primjerice, uređenje nekih stanova novcem Agrokombinata. U posjedu smo optužnice protiv Ante Todorića, u kojoj se jedina politički intonirana inkriminacija odnosi na plaćanje oglasa u Hrvatskom gospodarskom glasniku (HGG).

Doduše, u prvoj presudi iz 1974. Ante Todorić je dobio čak 13 godina strogog zatvora, i to po dvije osnove - zbog gospodarskog kriminala (uzimanje preskupih kredita i sl.), te onog što se tad nazivalo političkim kriminalom. "Tata, ja ću te osvetiti", :cvike naglas je rekao pri izricanju presude njegov sin Ivica, koji je stalno pratio suđenje.

Nakon što se Ante Todorić obratio Vrhovnom sudu Hrvatske, žalba je uvažena i kazna mu je u lipnju 1975. prepolovljena na šest godina, od čega je odležao četiri godine i tri mjeseca u zatvorima u Petrinjskoj ulici u Zagrebu i Staroj Gradiški. Presudom Vrhovnog suda odbačen je dio o političkom krimenu po zloglasnom članku 100., tako da je ostala samo presuda za klasični kriminal.

Unatoč tome što je oslobođen optužbe za kontrarevoluciju i osuđen samo za gospodarski kriminal, Ante Todorić je 1993. zatražio i odmah potom dobio status političkog zatvorenika, odnosno pripadajući obračun dvostrukog radnog staža za vrijeme provedeno u zatvoru, od 5. rujna 1972. do 14. siječnja 1977.

Ante Todorić je prvo u istražnom zatvoru proveo godinu i pol. Nisu ga slomili. U proljeće 2016. autoru ovoga teksta je u obiteljskom lovištu Garjevica ispričao kako je u jugoslavenskom istražnom zatvoru šakom lupio istražnog suca. Kad je došao u Staru Gradišku, bio je u onoj najnepovoljnijoj, C kategoriji zatvorenika, bez prava na samostalni razgovor s posjetiteljima i gledanje televizije.

Angažiran je na sklapanju olovaka, i to zajedno s Vladom Gotovcem te Stjepanom Mesićem, budućim premijerom i predsjednikom RH. Presudom mu je konfiscirana sva imovina i zabranjeno obnašanje upravnih dužnosti. O tijeku suđenja može se saznati iz javnosti dostupnih dokumenata, kao što su optužnica i presude.

Presuda Okružnog suda iz travnja 1974. ima više od 200 stranica. Drugooptuženi je bio Rudolf Mikulić, a optuženo je još pet osoba. Mikulić je dobio 12 godina zatvora, od čega je odležao pet. Nije htio svjedočiti protiv Todorića – u znak zahvalnosti kasnije je godinama bio član NO Agrokora.

U Hrvatskom državnom arhivu javnosti su odnedavno dostupni i dosjei građana, pa tako i onaj Ante Todorića. Međutim, od više od 300 stranica, koliko bi ih tamo po nekim informacijama trebalo biti, zatekli smo tek tridesetak. Nedostaju dokumenti koji bi mogli biti zanimljivi, a nekome danas i neugodni, kao što su izjave svjedoka. U dosjeu Ante Todorića posebno je zanimljiva bilješka jednog pripadnika tadašnje Službe državne bezbjednosti, D. Č., koji iznosi svoja zapažanja sa suđenja.

Tako suradnik "službe" piše: "Za vrijeme suđenja sin optuženog Todorića u sudnici se ponaša u neku ruku kao pravi šerif. On pokušava i u većini slučajeva uspijeva da sa svakim svjedokom prethodno razgovara. Za vrijeme procesa vodi svoj dnevnik u koji bilježi ime i prezime svakog svjedoka, kao i važne momente iz izjave dotičnog.

Za vrijeme procesa se diže, mijenja pitku vodu svom ocu, a jednom prilikom zbog takvog svog ponašanja bio je odstranjen sa suđenja od strane predsjednika vijeća. Sin Ante Todorića je stalno prisutan suđenju, dok su Todorićeva supruga i kći prisutne povremeno.

Također, suđenju je stalno prisutan jedan broj mlađih muškaraca. Pri dolasku na suđenje Todorić se najprije izljubi sa svim svjedocima koji su mu privrženi, kao što je Vladimir Veselica, kao i sa svojom publikom koja prati tok suđenja", piše taj čovjek u izvješću iz listopada 1973., dakle prije izricanja presude.

Spominje i vječnog Mirka Barišića, tad direktora tvornice baterija Croatia, koji je imao funkciju u Dinamu. Barišić je na suđenju bio svjedok u slučaju kad je preko Agrokombinata išla isplata 15.000 dolara tadašnjem treneru Dinama Zlatku Čajkovskom. "On je pokušao, a sud ga je prekinuo, da o Todoriću govori kao o velikom privredniku i rukovodiocu... Todorićeva obrana za svjedoke tvrdi da je riječ o osveti", navodi D. Č.

Od ljudi povezanih s Hrvatskim proljećem, Todorić je uhićen među zadnjima. Prvo su, u prosincu 1971., uhićeni studentski vođe (Dražen Budiša, Ivan Zvonimir Čičak, Ante Paradžik), u siječnju 1972. milicija je došla po intelektualce (Vlado Gotovac, Marko Veselica, Franjo Tuđman, Šime Đodan), a onda je došao red i na gospodarstvenike, osumnjičene da su davali potporu pokretu.

Iako mu je u rano jutro 11. siječnja 1972. pretresen stan i oduzeta putovnica, Todorić nije odmah uhićen, nego zbog imuniteta saborskog zastupnika ostaje na slobodi sve do 5. rujna 1972. Bio je blizak sa Savkom Dabčević Kučar, no osim s prvacima Hrvatskog proljeća družio se i s Jakovom Blaževićem, nekadašnjim tužiteljem protiv Alojzija Stepinca.

Iako se Blažević tad oštro suprotstavio prohrvatskoj liniji, što mu je kasnije osiguralo nastavak političke karijere, činjenica je da kao predsjednik Sabora SRH punih osam mjeseci nije dao da se Todoriću skine zastupnički imunitet. Situacija se promijenila tek kad mu je KOS predočio falsificirani dokument koji navodno dokazuje da Todorić skriva oružje na Kordunu te da je dao Matici hrvatskoj šest milijardi dinara.

Blažević je tad morao popustiti pa je Todorić ipak uhićen i pritvoren 5. rujna 1972., a tom mu je prilikom još jednom pretresen stan. Za svaki slučaj. Istražni postupak trajao je tri puta po šest mjeseci, iako po tadašnjem zakonu nije mogao trajati dulje od šest mjeseci. Optužnica se od veljače 1973. do ožujka 1974. mijenjala čak sedam puta. Teretilo ga se po 31 točki kaznenih djela, proces je trajao 114 raspravnih dana, a sudilo se pred Okružnim sudom u Zagrebu.

Na suđenju je Todorić istaknuo da je u kratkom roku od ništice izgradio najveći poljoprivredni kombinat u Jugoslaviji, "koji vrijedi desetak puta više od svih njegovih obveza", iako se tijekom procesa pokazalo da Agrokombinat ne stoji baš toliko dobro. Tvrtka je bila prezadužena, na tržištu se nije moglo dobiti povoljne kredite, radnicima su kasnile plaće, a neki od upućenih tvrde kako bi, da nije bilo Todorićeva uhićenja, Agrokombinat ionako propao.

Tijekom suđenja izjavio je kako nema imovine, "osim četiri godine starog Audija, kupljenog na kredit". Danas 90-godišnji Ante rođen je u ožujku 1927. u selu Zmijavcima kraj Imotskog, u obitelji s osmero djece. Njegov otac, koji se zvao Ivan, imao je prvi željezni plug u cijelom Imotskom polju, prvi je dovezao merino ovce iz Austrije i bikove iz Švicarske. Uzgajao je čak i kavu, a tijekom rata pokušao je uzgojiti papar. Glavni biznis bila mu je proizvodnja duhana, čime će financirati i studij agronomije sina Ante Todorića.

Sve te detalje saznali smo iz primjerka neobjavljene knjige pod naslovom "Ante Todorić - najuspješniji socijalistički menadžer". Tu je knjigu o svojem ocu, kojeg njegovi nekadašnji suradnici nazivaju istinskim vizionarom i najsposobnijim u klanu Todorićevih, prije desetak godina naručio Ivica Todorić. U zadnji tren je odustao od njezina tiskanja, a nesuđenom je izdavaču namirio nastale troškove pripreme knjige tek nakon sudskog procesa.

Plasman Antine biografije na tržište navodno je zaustavljen jer se Agrokor u to doba širio u Srbiju pa nije bilo oportuno provocirati novo tržište tom zbirkom domoljubnih anegdota, primjerice onoj kako se suprotstavio izbacivanju hrvatskoga grba iz Dinamova amblema. "Neka šahovnice bude više, a modre boje manje", rekao je Ante Todorić na sjednici uprave kluba, sazvanoj sa suprotnom namjerom, kako bi se hrvatski grb izbacio iz Dinamova amblema.

Iz te se knjige o, kako se navodi, "menadžeru svjetskog formata" doznaje da je Ante usred Drugog svjetskog rata, 1943., otišao iz Zmijavaca u srednju poljoprivrednu školu u Križevce. Nejasna je njegova uloga u ratu, iako se u optužnici navodi da je "vojsku služio u Kragujevcu u NOB-u od 1. 6. 1944. do 15. 5. 1945., te da je odlikovan ordenom rada sa srebrnim vijencem".

Već 1949., dekretom ministra poljoprivrede, Ante Todorić postaje ravnatelj Poljoprivredne škole u Božjakovini, mjestu kraj Dugog Sela, a surađuje i s tamošnjim poljoprivrednim dobrom, osnovanim još potkraj 19. stoljeća na bivšem imanju obitelji Drašković, koja je sagradila i dvorac.

U Božjakovini je Ante upoznao buduću suprugu, nastavnicu Miru Poštek, kćer imućnog bačvara iz Kloštar Ivanića. Vjenčali su se 1950., a te su godine dobili sina Ivicu, dok se kći Jadranka rodila 1952. Ante predaje u Domaćinskoj školi u Kloštru i paralelno u Zagrebu studira na Agronomskom fakultetu. Diplomirao je 1954., kao prvi u generaciji, potom postaje upravitelj poljoprivrednog dobra u Božjakovini i obitelj useljava u dvorac Drašković, pokraj kojeg nastaje golema farma pilića.

Ubrzo dobiva i političke funkcije. Na jednom sindikalnom skupu zapazio ga je moćni Vladimir Bakarić i 1958. predložio da ga se kandidira za poslanika Vijeća proizvođača u Saveznoj skupštini u Beogradu. Iste godine Ante Todorić postaje predsjednik Društva agronoma Hrvatske, a dogodine i predsjednik Društva voćara i vinogradara Jugoslavije. Neko je vrijeme bio jedini poslanik u Saveznoj skupštini koji nije član Komunističke partije, ali kasnije se ipak upisao u partiju.

Todorić ulazi i u bankarstvo, postaje član upravnog odbora Poljobanke, no ključna je bila 1960., kad postaje predsjednik upravnog odbora Zajednice poljoprivrednih dobara grada Zagreba. Todorić je uspio ujediniti poljoprivredna dobra zagrebačkog prstena, od Božjakovine do Velike Gorice i Zaprešića. Otkupljuje se i okrupnjuje zemljište, preuzimaju se neobrađene površine, dotadašnje močvare. U poslu mu pomaže Rudo Mikulić, dotadašnji financijski direktor u IPK Osijek.

Godine 1963. i službeno nastaje Agrokombinat, a Todorić je izabran za generalnog direktora. Tvrtka naglo raste pa se 1964. obitelj Todorić seli u Zagreb, u veliku kuću na križanju Pantovčaka i Zelengaja. Sagrađena je 1912. kao ljetnikovac obitelji Steyskal. Prije Todorićevih, u toj je kući živio ministar poljoprivrede Dragutin Sajli. Kad su se preselili u Zagreb, Anti je bilo 37, a njegovu sinu Ivici 13 godina.

Prihod Agrokombinata je do 1970. narastao s 1,3 milijuna na 1,2 milijarde dinara, postaje 21. industrijska tvrtka po veličini u cijeloj federaciji. Todorić postaje zvijezda socijalističkoga gospodarstva. Na starim televizijskim snimkama vidimo ga kako drugu Edvardu Kardelju pokazuje proizvodnju kokošjih jaja. Svjedoci tih vremena ne spore Todorićevu umješnost, ali dodaju: "Agrokombinat je bio projekt tadašnje Vlade SR Hrvatske i republičkog Centralnog komiteta, bez podrške politike ništa se ne bi moglo napraviti".

Tvrtka ima dobro osmišljenu strategiju, puno se ulaže u marketing - nešto starijim generacijama i dalje je u uhu Agrokokin slogan iz 1968.: "Svako jutro jedno jaje organizmu snagu daje!". Od 760 hektara obradive zemlje u 1963., Agrokombinat 1969. dolazi do 40.000 hektara. Todorić ima i projekt obrade novih 600.000 hektara u Lonjskom polju. Pokazao je da je napredna poljoprivredna proizvodnja moguća i izvan Vojvodine i Slavonije. Agrokombinat nabavlja 90 traktora gusjeničara.

Do novca je dolazio kreditima, pri čemu je računao na inflaciju. Kao i njegov sin puno godina kasnije, što je Ivica priznao u jednom intervjuu iz 1993., gdje se prisjetio začetaka Agrokora 80-ih godina. "U to vrijeme goleme inflacije posao nam je išao jako dobro. Ujutro bismo kupili 1000 tona, a do popodne smo zaradili još 600. Distribuirali smo goleme količine cvijeća, voća i povrća u cijeloj tadašnjoj Jugoslaviji".

Agrokombinat postaje najveći proizvođač kukuruza sa 16.000 hektara pod tim usjevom. Imaju silose, tvornice stočne hrane koje proizvode po 200.000 tona godišnje. Puno izvoze, u vrijednosti 12 milijuna dolara godišnje. Svake godine na tržište stavljaju po 87.000 goveda, od čega 90 posto ide u izvoz, pa 123.000 tovljenih svinja... Agrokombinat proizvodi 23 milijuna komada jaja godišnje, a najveći je i proizvođač slatkovodne ribe u SFRJ.

Uspješni su i u proizvodnji cvijeća, a imali su i 600 hektara voćnjaka. Tvrtka ima 350 trgovina, 760 stanova, restorane, počinju graditi neboder na Savskoj cesti. U to doba devize zarađene izvozom obavezno su se morale prodavati po fiksnom tečaju, a za dobivanje kredita u inozemstvu trebalo je polagati čak do 50 posto njegova iznosa kod savezne Poljobanke. Todorić se snašao i počeo je izvoziti preko znanstvenog instituta Agrokombinata, pa je mogao raspolagati devizama od izvoza za uvoz opreme.

Instituti su, naime, bili izuzeti od prakse polaganja deviza. Prvi problemi počinju 1966., kad se pojavila ideja o spajanju Agrokombinata sa Sljemenom. S druge strane barikade stoji moćni Slavko Šajber, šef gradskog partijskog komiteta. Todorić odbija zamisao o spajanju, a na tajnom glasanju u listopadu 1969. u motelu u Božjakovini dobiva podršku svih 76 članova aktiva.

Radnici su spremni doći u Zagreb s mehanizacijom kako bi obranili svog direktora. Ipak, ta večer u motelu Božjakovina zapravo je početak kraja Ante Todorića jer će mu neposluh i mobiliziranje radnika protiv partijske vrhuške 1972. doći na naplatu.

Todorićevim odlaskom u zatvor nestaje Agrokombinat, najveći proizvođač hrane u Hrvatskoj, s pogonima u 37 općina. Neboder u Savskoj 66, koji će puno godina kasnije postati poznat po braniteljskom šatoru, tad je preuzela Industrogradnja. Navodno je utjecajni i pravovjerni komunist Slavko Šajber u vrijeme suđenja Anti Todoriću zaprijetio sucu da neće biti reizabran ako ga oslobodi.

Njihovo je neprijateljstvo ostalo doživotno, pa Šajber spominje Todoriće u intervjuu Nacionalu 2003., gdje se obračunava s novom hrvatskom elitom: "Tuđmanovi miljenici uspjeli su u samo nekoliko godina postati multimilijunaši. Miroslav Kutle, prije nego što je postao tajkun, godinama je nosio isto odijelo, Josip Gucić od sitnog je švercera zlatom postao bogataš koji ne može ni pobrojiti imovinu kojom raspolaže. Luka Rajić bio je kamiondžija, Ivica Todorić s ocem je sadio lukovicu, a samo nekoliko godina kasnije ima helikoptere iz kojih broji divljač u vlastitim lovištima… Ja ne tvrdim da su oni lopovi, ali bih volio da nam objasne kako se to radi".

Ante Todorić je često ulazio u sukobe s GK SKH, javno polemizira o privrednoj reformi. Napada ga se da je Agrokombinat napučio zemljacima i navodno angažirao niz osoba iz ustaških obitelji. Todorić je bio posvuda: član je uprave NK Dinama, tamo vodi financijsku komisiju, a od 1968. zastupnik je u Saboru SR Hrvatske i član Predsjedništva Sabora.

Iz tog vremena sežu neke veze koje su opstale i u naše doba. Ante Todorić se družio s Mirkom Galićem, kasnijim diplomatom i ravnateljem HRT-a. Kao veleposlanik RH u Parizu, Galić je organizirao dolazak ekipe francuske državne televizije, koja je trebala snimiti prilog o Agrokoru, a dok je bio na HRT-u, navodno nije dopuštao kritičke priloge o toj korporaciji.

Kasnije se Galić zaposlio u Agrokoru, i to ne samo on već i njegov sin Mislav Galić, :p koji je godinama imao važnu menadžersku ulogu, a sad se nalazi među 12 uhićenik u aferi Agrokor. Drugi uhićenik, bivši član uprave Agrokora i bivši zamjenik ministra financija, Damir Kuštrak, sin je nekadašnjeg saveznog ministra Ivana Kuštraka, direktora Sljemena i dobrog prijatelja Ante Todorića… :ruke

Nakon sloma Hrvatskog proljeća Agrokombinat je zbrisan u svega nekoliko mjeseci. Todorićevo se ime našlo na popisu izmišljenoga Komiteta pedesetorice, čiji su navodni članovi imenovani u beogradskom tisku - Miko Tripalo, Savka Dabčević Kučar, Pero Pirker, Srećko Bijelić, Dragutin Haramija, Janko Bobetko, Franjo Tuđman (tek na 25. mjestu), Vlado Gotovac, Hrvoje Šošić, Ante Glibota, Vice Vukov, Dražen Budiša, Ante Paradžik, Ivan Zvonimir Čičak, Đuro Brodarac...

Dok je Ante bio u zatvoru, 1975. njegov se sin Ivica oženio Vesnom Bašić, a 1976. dobio je unuku, Ivu Todorić. Iz zatvora Ante izlazi 14. siječnja 1977. Kako mu je sudskom presudom zabranjeno upravljanje tvrtkama, vraća se u Kloštar Ivanić i na imanju svog punca počinje privatni posao s cvijećem. Ante se nije slučajno posvetio cvijeću, u tome je imao iskustva iz Agrokombinata: tvrtka je imala golemi staklenik cvijeća pokraj Ivanić Grada.

Prodaje dio zemlje u Zmijavcima, preko starih veza dobiva 100.000 DEM kredita Privredne banke Zagreb i gradi staklenik od 1200 četvornih metara. Već u rujnu je cvijeće bilo na tržištu. Ante se bavi proizvodnjom, a njegov sin plasmanom cvijeća. Ivica 1978. odlazi na odsluženje vojnog roka u JNA, pa tih 18 mjeseci Ante sam vodi posao. Kupuju se kombiji, hladnjače, otvaraju novi pogoni. Posao odlično ide, iako je navodno SUP kupcima iz državnog sektora poslao dopis da ne smiju kupovati od Todorića.

Pamti se da su istovremeno na carinarnicu došli s 29 tegljača punih cvijeća. Svjedoci se prisjećaju da su u to vrijeme mnogi stanovnici Kloštar Ivanića u svojim kućama čistili lukovice tulipana. Ideja o biznisu s cvijećem, iz kojeg će kasnije nastati Agrokor, rodila se u zatvoru.

Prema svjedočenju Stipe Mesića, Todorićeva kolege iz Stare Gradiške, ovaj mu je rekao kako u državnim tvrtkama za njega više nema posla, pa će sam razviti biznis s cvijećem i, kako je najavio svom uzničkom kolegi, "za nekoliko godina postati najbogatiji Hrvat". Tako je i bilo. Socijalistički sud stvorio je najuspješnijeg hrvatskoga kapitalista.

Ante Todorić se 1990. kandidirao na listi Koalicije narodnog sporazuma Savke Dabčević Kučar, a nakon neuspjeha na izborima njegova je politička karijera prestala. Od 1991. Ante Todorić nije dao intervju. Iako je bio predsjednik NO-a Agrokora, nije se pojavljivao u javnosti sve dok ga u crni ponedjeljak za Todoriće nisu snimile televizijske kamere kako napušta dom u Kulmerovim dvorima.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 09 Nov 2017, 20:33

Jednopartijsko višestranačje

Viktor Ivančić, Novosti


Razina demokratičnosti u hrvatskome društvu obrnuto je proporcionalna političkoj dugovječnosti Vladimira Šeksa. Uzimajući u obzir iskustvo, nema nikakvih logičkih zapreka da se utvrdi personalno intonirana zakonitost: što je Šeksa više, demokracije je manje; što je Šeks bliže, sloboda je dalje.

Noseća mumija vladajuće scene, ustavotvorac i ideolog HDZ-a, odavno je mjerna jedinica hrvatskoga političkog licemjerja. Kada jednom, protivno svim političkim predviđanjima, napusti ovaj svijet i dospije u ambijent komunističke jednakosti kakva vlada u Kraljevstvu nebeskom, :D. ova će zemlja izgubiti presudnu referencu. Dogodi li se da nakon toga Hrvatska skonča u ništavilu, sasvim je moguće da će u crnoj kutiji na mjestu katastrofe biti pronađena projektna dokumentacija što ju je sačinio upravo Vladimir Šeks.

Savjetnik premijera Andreja Plenkovića :tjesi svojom je zadnjom inicijativom naumio redefinirati izborna pravila. ‘Razmišljam o tome da se u Hrvatsku praktično uvede dvostranački sustav’, kazao je u opsežnome intervjuu Globusu – napominjući da na tome ‘sa skupinom pravnih stručnjaka’ radi ‘u tišini’ (!) – a potom nanizao ključne elemente novoga modela: zabranjuje se predizborno koaliranje, izborni prag podiže se na sedam posto, na snagu stupa većinski izborni sistem, što praktički znači da će pristup parlamentu biti omogućen samo HDZ-u i SDP-u, te eventualno još jednoj dekorativnoj političkoj formaciji, dok će sve ostale biti efikasno i trajno eliminirane. Šeks to naziva ‘preventivnim onemogućavanjem protestnih skupina i stranaka’, što je nužno ‘radi buduće stabilnosti hrvatske države, vlade i parlamenta’.

Imajući u vidu odnos snaga između HDZ-a i SDP-a, jasno je da mentor Andreja Plenkovića smišlja sistemske i zakonske pretpostavke za dugoročnu vladavinu vlastite stranke i da se svrha njegova projekta svodi na konstituciju nečega što bi se moglo nazvati jednopartijskim dvostranačjem.

Neki su politolozi već uspješno pobrojali sumanute elemente rečene inicijative, no malo je pažnje posvećeno programskoj hipokriziji koja je u nju ugrađena. Vladimir Šeks, naime, daje sve od sebe da ukine zadnju smislenu razliku između predstavničke demokracije i direktne manipulacije. Njegov je idejni i zakonodavni napor usmjeren ka razrješavanju precizno postavljene dileme: na koji način jednopartijskoj strahovladi okačiti demokratsku etiketu i osigurati joj legitimnost, odnosno – kako parlamentarnu demokraciju lišiti demokratskih neizvjesnosti i osloboditi njene totalitarne potencijale?

Drugim riječima: kojom vrstom procedure građanima osigurati pravo na izbore na kojima će im biti uskraćena mogućnost da uistinu biraju? Vladimir Šeks bi izborna pravila štimao otprilike onako kako Ministarstvo obrazovanja, preko Hrvatske akademske i istraživačke mreže, aranžira natječaj za kupovinu mikroračunala za osnovne škole, pa posao može dobiti isključivo firma koja je poslovni partner Nenada Bakića. Propozicije izbora bile bi dakle definirane tako da samo jedna – i uvijek ista – politička stranka ima šansu za pobjedu.

Čak je i tajming iznimno zanimljiv, jer – u vrijeme kada Hrvatska, u jeku nove pravosudne farse, drhti i čeka ekonomski slom zbog propasti Todorićeva poslovnog carstva – premijerov savjetnik, razrađujući operaciju pomoću koje će HDZ na dugi rok steći monopol na vlast i ‘sistemskim mjerama’ zbrisati konkurenciju, zapravo proizvodi repliku ‘modela Agrokor’ za političko tržište.

Istini za volju, ne računamo li dnevne runde ideoloških i (među)stranačkih spletkarenja, HDZ-ov metuzalem se time bavi cijeli svoj radni vijek, i sada je tek na stvari pokušaj reanimacije poretka koji je – barem u svojim vitalnim punktovima – izdahnuo skupa s Franjom Tuđmanom, tj. s ‘polupredsjedničkim sustavom’ kojim je ovaj držao naciju u šaci i u korijenu sasijecao već i same nagovještaje ‘oporbenih situacija’. ‘Nadam se da će HDZ u skoroj budućnosti stvoriti sve državne mehanizme i političko-ustavni sustav koji će biti imun na bilo kakve potrese koji se mogu dogoditi u bližoj ili daljoj budućnosti promjenama u izbornoj geometriji’, govorio je, primjerice, Vladimir Šeks na sjednici Glavnog odbora HDZ-a u prosincu 1996. ;)

Poglavarko je u ta doba, u skladu sa svojim ovlastima, odbijao priznati zagrebačke gradonačelnike, smatrajući kako je neodgovorno od građana što na tu važnu dužnost biraju predstavnike opozicije (pa je istu obavljao oktroirani vladin povjerenik), dok je njegov poltron zadužen za zakonodavne konstrukcije bez srama, ne libeći se otvorenih uvreda zdravome razumu, širio famu o punoj podudarnosti bahatih političkih uzurpacija i najviših nacionalnih interesa. Na primjer: ‘Smatram pogubnim i štetnim da stranke iz Hrvatske osnivaju svoje filijale na prostoru BiH. Nužno je, budući da je HDZ BiH stožerna politička stranka hrvatskog naroda, da ona bude politički predstavnik Hrvata u BiH.’ (Hrvatska riječ, svibanj 1996.)

Utoliko nitko bolje od Šeksa ne utjelovljuje kontinuitet ovdašnje političke dvoličnosti, s iskustvom što ga taloži valjda još od gvozdenoga doba, kada je u probranim krugovima čuvara režima bio poznat pod nadimkom Sova. S takvim je kreditom u stanju drskije od mnogih drugih izložiti ideju prema kojoj je, radi demokratske kamuflaže, nužno postojanje više političkih stranaka zbog toga da bi za samo jednu od njih bila trajno rezervirana vladajuća pozicija. U normalnim sredinama takvo što može zvučati idiotski, ali u Hrvatskoj djeluje sudbinski.

Zamisao je da HDZ iznova, kao u devedesetima, umjesto tradicionalne stranke postane ‘svenarodni’ pokret koji će u sebe uključiti ‘sve što diše desno’ u hrvatskome društvu, od pasioniranih državotvoraca posvećenih povijesnom revizionizmu, preko organizacija fanatiziranih katolika, pa do jurišnih skupina branitelja zaduženih za reprodukciju ratnog stanja, a sve bi to, zahvaljujući pretplaćenosti na poluge izvršne vlasti i zagarantiranoj ideološkoj dominaciji, ubrzalo put ka zacrtanim raspletima: zabrani pobačaja, pjevanoj misi u školi, patrijarhalnoj obnovi plemenskoga duha, neometanoj konzumaciji ustaštva, militarizaciji društva na šovenskoj osnovi, legaliziranoj korupciji te, dakako, cvjetanju kapitalističkog poduzetništva preko kojeg će skorojevići iz vila pod Sljemenom, u nacionalnom interesu, dovršiti devastaciju nacionalnog dobra.

Pretpostavka za to su mjere sistemskoga nasilja što se imaju prodati pod firmom ‘izborne reforme’. Već sama retorika glavnog projektanta – koji govori, ponovimo, o ‘preventivnom onemogućavanju protestnih skupina i stranaka’ – upućuje na karakteristično hrvatsku bizarnost, na figuru s mentalitetom dželata koja drži propovijed o političkoj demokraciji. Neka sjaji liberalno sunce, neka svatko misli svojom glavom, uz uvjet da je ista otfikarena zakonitim udarcem sjekirom. :lup

Upravo ta vrsta opscenosti, reklo bi se, ima konstitutivnu težinu, pa u tom smislu Vladimir Šeks – koliko god jezovito djelovala činjenica da netko njegova intelektualnog kapaciteta uopće postaje eminentni graditelj političkoga sustava :( – jeste mumija reprezentativnog tipa, jer kada god zine artikulira prijesnu laž vladajućeg nacionalizma.

Poučno je što ta laž nema tek ‘idejni’ ili propagandni domet, već je daleko upečatljivija u svojoj praktičnoj političkoj realizaciji. Kao što je trebala postati samostalna država da bi se ostvarila kao ponizna kolonija, tako je izgleda Hrvatskoj potrebno višestranačje da bi osjetila čari diktature.

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by storm » 10 Nov 2017, 05:48

Kazem ja...nisu se milimetar makli od KPJ...Tipicni totalitarizam u težnji...
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7762 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 11 Nov 2017, 20:44

BORIS DEŽULOVIĆ: Priča o Ragibu i Marku, mladim Bosancima koji su otišli od kuće pa se još brže vratili...


Image

Zvao me nekako s proljeća u dva iza ponoći Kožo da mi pročita nekakvu zajebanciju iz novina. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic ili pročita kakvu zajebanciju iz novina.

“Zabrinuta majka Ragiba Đ. iz mjesta Šije kraj Tešnja, koji je nestao prije nekoliko dana, napokon je odahnula, jer se Ragib vratio kući. Ispostavilo se kako mladić nije pobjegao ni nestao, već je odlučio bez riječi otići na ‘odmor od obitelji’ kod djevojke u mjesto Logobare.

Po povratku kući s majkom je otišao u Policijsku upravu Tešanj kako bi se potraga obustavila”, čita Kožo vijest iz novina od 18. aprila, o sedamnaestogodišnjem Ragibu kojega je danima tražio cijeli Zeničko-dobojski kanton, a on se u susjednom selu zajebavao s djevojkom.

“Bosanski su mediji ažurno pratili ovaj slučaj i Ragibov sretan povratak kući, brojni šaljivi komentari popratili su vijest o Ragibovu ‘nestanku’, ‘Čovjek otišao da p*ca, a selo diglo paniku ko da je u vojsku otišao’, sve dok se na društvenim mrežama” - čita dalje Kožo - “nije na kraju oglasio i sam Ragib, izjavivši: ‘Da sam bogdo je*o’.”

Istog časa, jasno, Ragibovo “da sam bogdo je*o” ušlo je u urbani leksik - dobro, ruralni, idemo na rurbani - istog trenutka ušla je, rekoh, Ragibova jadikovka u rurbani leksik Bosne i Hercegovine, kao himna jedne nestale generacije, čitavog naraštaja bosanskih Toma Sawyera koje smo uzalud tražili sve ove godine, a oni “bez riječi otišli na odmor od obitelji”, pa se sakrili od svih u susjednom selu.

Cijeli urbani mitovi - dobro, rurbani - ispleli su se oko te jedva punoljetne bosanskohercegovačke milenijske klase, proklijale oko godišta 2000. - “omladina otišla da prca, selo diglo paniku ko da je u vojsku otišla” - sve dok se nestali naraštaj nije jednog dana iznenada rezigniran pojavio na društvenim mrežama, pa samo kratko dometnuo: “Da sam bogdo je*o!”

“Da sam”, eto, “bogdo je*o”, pa da barem znam zašto su me tražili i roditelji i škola, i policija i vojska.

Sjetio sam se te divne priče gledajući kako svojih pet minuta nacionalne slave ovih dana uživa drugi jedan jedva punoljetni bosanskohercegovački milenijalac, neki Marko B., koji je nakon završene srednje škole prije pola godine - taman, eto, negdje u vrijeme kad je Ragib “bogdo je*avo” - jednako netragom nestao iz svoje mahale, pa se nekidan iznenada pojavio u rodnom Tomislavgradu, i otamo završio ravno na Deutsche Welleu, u prilogu o omladini što odlazi iz Hercegovine poput svojih očeva i djedova, u obećanu zemlju Njemačku, trbuhom za kruhom, ili glavom za slavom, svakako ovcom za novcom.

Marko se, jasno, već nakon šest mjeseci vratio sa bauštele u Münchenu, pa novinaru DW-a razočaran povjerio kako u Njemačkoj, eto, “živiš radni tjedan od ponedjeljka do petka asociran samo na rad”.
“Petkom, subotom i nedjeljom izlaziš”, nastavlja mladić, “i štajaznam... živiš od plaće do plaće”. Nejasno je nakon priloga ostalo zašto je u Njemačku - u kojoj se radi cijeli radni tjedan, od ponedjeljka do petka - uopće išao i što je zapravo očekivao, tek nesretni se Marko spasio otkako se vratio. “Imam dobrog ćaću, djeda, znači imam sve ‘vamo. Ostajem u Bosni i Hercegovini, gledam se formirati kao osoba, štajaznam... okrenuo sam se drugim stvarima”, povjerio se Marko novinarima nakon dugačkih šest mjeseci u Njemačkoj, kao da kaže: “Da sam bogdo je*o.”

“Živiš radni tjedan od ponedjeljka do petka asociran samo na rad”, opisuje tako Marko B. strahotni pakao Münchena i bizarne njemačke običaje, isto da je šest mjeseci lutao džunglama Amazone, mongolskim pustinjama, arktičkim ledom i pustim pacifičkim arhipelazima, pa se čudom čudi švapskim domorocima koji, vjerovali ili ne, rade od ponedjeljka do petka, baš kao da opisuje urođenike što ženama izdužuju vratove i neprijateljima smanjuju preparirane glave.

I da bogdo je*u, nego s nosorogovom kljovom nabijenom među noge stoje na vrhu baobaba na jednoj nozi od ponedjeljka do petka, asocirani samo na milost i mudrost Velike Antilope.

“Živiš radni tjedan od ponedjeljka do petka asociran samo na rad”, jednako je istog časa ušlo u urbani, dobro, rurbani leksik Bosne i Hercegovine, i sve otada zaje*ava Marka tko stigne - radio momak od ponedjeljka do petka cijelih pola godine, pa se razočaran “okrenuo drugim stvarima” i posvetio “gledanju da se formira kao osoba”, okrenuvši se na kraju “dobrom ćaći, djedu” i lokalnom kafiću, pred kojim ga je Deutsche Welle snimio nasmijanog i istinski sretnog, kao kod babe na nedjeljnom ručku - iako, po duši govoreći, nije mladi Tomislavgrađanin u rodnoj Bosni i Hercegovini imao mnogo prilike da se pripremi za užas što ga čeka u Njemačkoj, za taj, kako ste rekli da se zove, posao.

Točno naime tako, kako drugačije?, mora izgledati Njemačka gledana iz Bosne i Hercegovine - živi to osebujno pleme “radni tjedan od ponedjeljka do petka asocirano samo na rad”, nitko tamo nema vremena okrenuti se drugim stvarima i formirati se kao osoba - točno tako egzotično, neobično i suštinski besmisleno izgleda taj takozvani “radni tjedan” generaciji rođenoj i stasaloj u Bosni i Hercegovini, u kojoj pola države ne radi, a pola radi za državu, i u kojoj je posljednji posao viđen negdje koncem osamdesetih u Zenici.

Sve otada Bosna se i Hercegovina “okrenula drugim stvarima”, očevima i djedovima, otadžbinama i djedovinama, trideset će godina uskoro kako ljudi ovdje “gledaju da se formiraju kao osobe”, odavno se zaboravilo i na rad i na posao. Živi se u BiH radni tjedan od ponedjeljka do petka asociran samo na Njemačku, a petkom, subotom i nedjeljom izlaziš na “odmor od obitelji”, od dobrog ćaće i djeda. Pa neki dobace bogami i do Münchena, a neki zapnu već u Logobarama.

I da su bogdo je*ali, pa da barem znaju da je vrijedilo.

(Oslobođenje)
online

User avatar
Bla
i dva polipa
i dva polipa
Posts: 75774
Joined: 30 Aug 2013, 14:21
Location: Rodna grudva
Mood:
Has thanked: 1 time
Been thanked: 34 times
Contact:
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Bla » 11 Nov 2017, 22:06

Mogao je to sve strpati i u te dvije i po rečenice, a ne te dvije i po rečenice ponavljati sto puta da dobije na dimenziji. Ko da je u Njemačkoj pa ga plaćaju po učinku. :oo Ma u stvari, šta ima veze.
ćućešćećemoćeteće samsijesmostesu
:back: :underage: :no_mobile_phones: :do_not_litter: :stew: :pizza: :smoking: :ok:

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 18 Nov 2017, 12:34

Škola niskosti

Viktor Ivančić, Novosti


Duh reforme nadomješta sve druge političke programe, koncepte i ideje, pa tako nadomješta i moral.’

Tu tezu Konrada Paula Liessmanna iz njegove ‘Teorije neobrazovanosti’ teško da je osobnim primjerom itko bolje ilustrirao od Ivana Vrdoljaka, bivšega i budućeg predsjednika HNS-a. Taj neumorni politički trudbenik i borac za opće dobro prije neki dan je javno obznanio kako je spreman odreći se savjesti, boljih manira i zadnjih ostataka integriteta u ime vrhunaravne vrednote kao što je reforma obrazovanja. On je, veli, u stanju spustiti se niže od bilo koga ako je to u interesu najvišega cilja, a znatiželjnicima je, ukoliko su raspoloženi za širu elaboraciju, voljan i pojasniti tajnu visokih dometa političke niskosti. :respekt

Vrdoljak je novinarima prezentirao odluku da ponovno zasjedne na čelo stranke, nakon što je prije par mjeseci na istu funkciju dao ostavku ‘iz emotivnih razloga’, a još prije toga uporno i energično uvjeravao javnost kako ‘suradnja između HNS-a i HDZ-a nije moguća’ – čak opominjao drske izvjestioce da ga ‘prestanu silovati s takvim insinuacijama’ – da bi onda proveo u djelo upravo takvu operaciju i priključio svoju partiju vladajućoj desnoj koaliciji. Danas mu je, dakako, pomalo krivo što je obmanjivao pučanstvo, od toga ga, kaže, ‘boli glava’, no nije u to vrijeme bio svjestan da će o šestorici zastupnika HNS-a ‘ovisiti budućnost obrazovanja’. ‘Pa tko je sretan da sto dana govori ‘ne, ne, ne’ i onda ti dođe stranka i kaže – vidi, nemamo izbora.’Image

A zašto stranka, nastupajući kao skupno živo biće, veli da ‘nemamo izbora’? Zato jer su stranački prvotimci dokučili kako im nije prioritet ‘graditi lik i djelo lidera’, reći će Vrdoljak, ‘nego nam je fokus da uvedemo informatiku u škole, program e-škola i provedemo kurikularnu reformu’. Još izričitije: ‘Deseci tisuća hrvatske djece će se školovati na bolji način i cijena toga je jedan posto rejtinga HNS-a i to prihvaćamo. Za sljedećih sto tisuća djece uzmite još jedan posto rejtinga, jer naš posao nije rejting stranke, nego bolja Hrvatska.’ Još patetičnije: ‘Želim imati informatiku obaveznu u školama, i zato ćemo platiti rejtingom, zbog naše djece, makar to bilo zadnje što ću učiniti u politici.’

Ukratko, Ivan Vrdoljak je ‘zbog naše djece’ – a poglavito svete zadaće da u njihovu izobrazbu bude uključena informatička tehnologija – prevario birače, izigrao koalicijske partnere, odao se najogavnijoj političkoj prostituciji, sklopio trgovački aranžman radi ulaska u vlast i mjesecima lagao građanima Hrvatske da mu ne pada na pamet činiti ono što će malo zatim uraditi. Stravične su žrtve što ih uzorni pojedinci podnose zbog boljeg sutra mliječne generacije. Silna je to odgovornost kada budućnost mladih naraštaja ovisi o dubini tvoga moralnog sunovrata, pa se u odsudnom trenutku, rejtingu usprkos, moraš iskazati kao nikogović od formata.

Izgleda da se bivši i budući predsjednik HNS-a s tim bremenom nosi sasvim dobro. Demonstrira one tanane vještine kradljivca koji suzbija lopovluk, lihvara koji sprečava kamatarenje ili sitnog poduzetnika koji dila kokain da bi iskorijenio masovnu ovisnost o opijatima. Već i sasvim mala vjerojatnost da je ‘zbog naše djece’ takav i izvan političkoga i javnog života može nas potaknuti da do mile volje fikcionaliziramo obiteljske prizore u kojima se političareva supruga obraća malodobnom potomstvu: ‘Tata se sinoć vratio mrtav pijan i demolirao inventar da bi vas poučio kako je alkoholizam pogubna pojava. Kasnije će vas možda namlatiti u sklopu borbe protiv nasilja u obitelji…’ :obrve

Ali što je to uopće reforma obrazovanja u hrvatskim prilikama? Zasad, sigurno je jedino da ta svečana fraza – ‘reforma obrazovanja’ – predstavlja odgovor na pitanja što ih Ivan Vrdoljak sebi postavlja u punoj osami: Kojim se ideološkim pomagalima mogu poslužiti da opravdam ponašanje lažljive bitange? :99 Kako političku prevrtljivost, neprincipijelnost i golu žudnju za vlašću upakirati u težnju ka uzvišenim ciljevima? Ima li boljeg izbora od reformne ideologije? :rol

Ako si u dovoljnoj mjeri lišen obzira – a takav valja biti ‘zbog naše djece’ – nema te opačine koja neće bljesnuti snagom ideala, niti ima privilegija koje neće odisati patosom mučeništva, drži Vrdoljak. Svaki vid brige za vlastito dupe postaje žrtva za opću stvar. Hrvatska je, uostalom, puna talentiranih kadrova čije su privatne karijere preduvjeti kolektivnog opstanka, pa su plaće od dvadeset i nešto tisuća kuna, službeni vozači i kancelarije s namještajem od mahagonija rezultat čiste nužde i domoljubne obaveze.

No ono što je prosta stvar za Vrdoljaka, nije i za mnoge druge. Što je to doista kurikularna reforma, za većinu je stanovnika ove zemlje potpuni misterij, osim što se združeno vjeruje da je ona nekakva kontinuirana nužnost (trebala je biti provedena još jučer, a svakako nas čeka i danas i sutra), da je stekla status kolektivnog fetiša, a sve češće figurira i kao graničnik za idealnu (ni političku ni klasnu) društvenu podjelu – oni koji reformu zagovaraju su pozitivni i progresivni, dok su oni što joj se opiru negativni i nazadni.

Ambicija je vlasti da se u pogledu nepoznavanja gradiva postupno formira konsenzus: reforma je utoliko sudbonosnija što imamo manje jasnu predodžbu o njenom sadržaju. :valja Ipak, čak su i najpovršniji promatrači shvatili kako je ‘reforma obrazovanja’ u aranžmanu aktualne hrvatske vlade ponajprije priručna krinka za sabotažu istinski emancipatorskih prijedloga nasilno smijenjenoga Borisa Jokića i njegova razvlaštena tima. Nositelj te prosvjetne politike u dekadentnome finalu upravo je Vrdoljakov HNS, preko ministrice Blaženke Divjak, koja ne izbjegava pokazati da resor vodi odlučnošću smokvinoga lista. Tako je smisao ‘reforme’ da radikalno reformira dosadašnje reformske napore i unese što više zbunjenosti oko javne percepcije ‘progresivnih’ i ‘nazadnih’.

Stalna neodložnost preobrazbe :lud obrazovnog sustava čini se savršenom za takve poduhvate. Reformna ideologija, veli spomenuti Liessmann, ‘prikazuje fantazmu permanentne revolucije Lava Trockog kao liberalnu karikaturu’. U konkretnoj hrvatskoj verziji ta se ‘liberalna karikatura’ ukazuje kao realistični portret bivšega i budućeg predsjednika HNS-a, kojemu hinjena reformatorska strast – lažna predanost reformi ili predanost lažnoj reformi – omogućuje da uspostavi najužu vezu između osobne političke ljigavosti i opće dobrobiti.

Tome u svakom slučaju pridonosi komično-infantilna retorika iz registra tehnoutopije, papagajsko prizivanje ‘obavezne informatike’ u školama kao formule za siguran prosvjetni spas, jedna po svemu malograđanska fascinacija rekvizitima digitalnog doba, kao da bi te čudne nove naprave, informatička pomagala i modeli pedagoške robotike, samim svojim postojanjem trebale mladim Hrvatima ulijevati znanje u glave, naučiti ih da kritički misle, i kao da sama suvremena tehnologija jamči stasanje suverenog razuma.

Istinska beskrupuloznost, elem, ne očituje se u paktu s HDZ-om, već u argumentaciji kojom je to savezništvo opravdano, u potresnoj partijskoj skrbi ‘za našu djecu’. Zar nije prihvatljivo bezočno lagati ako je to cijena istinskoga blagostanja? – pita Vrdoljak. – Zar nije bolje da sam ja bez obraza nego da su djeca bez obrazovanja?

Sve je pitanje optike: toliko je širok uvid u ‘širi društveni interes’ da vođa narodnjaka bolno registrira svoju nezaobilaznost. Znajući da je što se uvjerenja tiče ispunjen prazninom, on će požrtvovno politički konvertirati kako bi ostao dosljedan ideji napretka. Priklonit će se samaritanskome pristupu onih koji su voljni stisnuti zube i pristati na bezbroj privilegija zato da bi zajednici osigurali kakvu-takvu perspektivu. U stanju je podmetnuti pleća, preuzeti odgovornost i izdići se iznad osobnih interesa zato da bi druge ostavio ispod sebe. Spreman je činiti ono čega se svatko normalan treba stidjeti kako bismo postali normalno društvo koje se neće sramiti sebe.

Jednom će se o tome valjda učiti u školi. Tekuća ‘reforma obrazovanja’, poduprta pedagoškom demagogijom, ionako može rezultirati samo demagoškom pedagogijom. :ok



_______________________________

Vrda li se Vrdoljače!!! :imex

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7762 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 24 Nov 2017, 18:04

DEŽULOVIĆ O STATUSU NOVINARKE RTRS-a: ''Nisi ti budalo Ratko Mladić, ti si Ljiljana Preradović, imaš 34 godine, mlada si i glupa...''


Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da pročita vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Znaš, kaže, one zajebancije, “sve su žene lisice, samo je Josipa Lisac”, “sve su žene zle, samo je Anica Dobra”, ili “sve žene imaju svoj vlastiti izgled, samo Neda Ukraden”?

Ili, štajaznam, “svi muškarci imaju veliki, samo Sulejman Veličanstveni”, “svi muškarci karaju, samo je Goran Karan”, ili “svi smo mi Srbi, samo Tuta Bugarin”?

E pa novi je, veli, “sve smo mi Kosovke đevojke, samo Ljiljana Mladić”.

“Ja sam general Ratko Mladić”, napisala je tako na svom Facebooku novinarka Radio-televizije Republike Srpske Ljiljana Preradović uoči presude bivšem komandantu Vojske Republike Srpske, otužno kopirajući onaj čuveni slogan “Je suis Charlie” - “Ja sam Charlie” - gestu solidarnosti francuskog umjetnika Joachima Roncina nakon stravičnog pokolja u redakciji Charlie Hebdoa u januaru 2015.

Roncinov “Je suis Charlie” uskoro se premetnuo u jedan od najpopularnijih hashtagova u povijesti Twittera, nadahnuvši kasnije hiljade pomodnih parafraza podjednako salonskih ljevičara i desničara, sve dok se, eto, gotovo tri godine kasnije, zaokruživši veličanstveni luping u Banjoj Luci, nije vratio kao “Ja sam general Ratko Mladić”, protestni gest solidarnosti jedne televizijske novinarke s čovjekom koji je stravične pokolje naređivao.

“Ja sam general Ratko Mladić”, olako se tako javno identificirala tridesetčetverogodišnja banjalučka balavica, “ja sam general Ratko Mladić”, odjekuje Bosnom i Hercegovinom i danas, dvadeset dvije godine kasnije: “Ne bojte se ništa, sve će biti u redu, ja sam general Ratko Mladić.” Baš tim riječima tjeskobnih se julskih dana 1995. general Mladić predstavljao prestravljenim ženama i djeci Srebrenice i Žepe, ulazeći u svaki autobus i ponavljajući “ja sam general Ratko Mladić, i želim vam srećan put”.

Ljiljana, naravno, nije bila tu - imala je balavica dvanaest godina kad je đeneral ispraćao njene vršnjakinje daleko, da ne vide i ne čuju kad im očevi i braća zakukaju - kao što, uostalom, nije bila tu ni kad se slavni đeneral sakrivao po vlažnim podrumima i prigradskim uđericama, kao što nije bila tu ni kad je otkriven, odveden u Haag i osuđen, i kao što neće biti tu kad ta olupina od čovjeka ostatak života bude skapavao u nekom švedskom ili talijanskom zatvorskom pansionu.

Što je onda nesretnu Ljiljanu Preradović potjeralo da se onako dotjerana uvuče u oznojenu, pet brojeva veću uniformu i natakne perutavu đeneralovu šapku, pa dvadeset dvije godine kasnije uđe u onaj autobus u Srebrenici, stane pred svoje male, drhtave vršnjakinje i njihove užasnute majke i nene, i gordo podvikne - “Ne bojte se ništa, sve će biti u redu, ja sam general Ratko Mladić.”

Nisi, budalo, jadnice - dođe čovjeku da joj odgovori - ti si Ljiljana Preradović iz Prnjavora, imaš trideset i četiri, mlada si i glupa, ali nisi ratni zločinac, nikad u svom malom, kratkom i bijednom životu nisi naredila niti jedan plotun na grad, a kamoli nečije strijeljanje!

Svašta ti još možeš biti ako želiš, možeš biti Ljiljana Bulatović ili Ljiljana Smajlović, možeš možda biti i Isidora Bjelica, možeš biti i Jelena Karleuša ili Ceca, možeš biti čak i Kim Kardashian, ali ne možeš, ovco, biti Ratko Mladić. Čak i kad bi dala otkaz na RTRS-u i upisala Vojnu akademiju, dogurala do pukovnice i prve generalke u Srbalja, pa okupila vojsku, okružila neki gradić, potjerala sve žensko iz enklave i dala strijeljati sve muškarce, i dalje bi bila Ljiljana Preradović.

Ratni zločinac, ali Ljiljana Preradović.

Novo je, eto, i naopako vrijeme došlo, ne kažem, idu kršćani u muslimane, muslimani u kršćane, idu momci u homoseksualce, cure idu u lezbijke, stari ljudi u mlade, crni u bijele, sve u svašta i svako u svakoga ide, i sa svim se čovjek izmiri - idu i mladići u djevojke, i djevojke u mladiće, ali da djevojke idu u Mladiće, nije do sad bilo zabilježeno.
Nije, naravno, važna Ljiljana Preradović.

Ona je sitna i nebitna, tek tanki glas svoje generacije, naraštaja što je cijeli odrastao i izrastao pod đeneralovim šinjelom, pa se dvadeset dvije godine kasnije, kad je sve gotovo, javlja za streljački vod pred hangarom Zemljoradničke zadruge u Kravici, i upisuje u Mladiće kao u balerine.

Pa oduševljeno javlja: “Ja sam general Ratko Mladić.”

Ima boga taman da je ovolicni, kažu u Bosni. Pa stari, onemoćali, bolesni i usrani general dočekao na koncu svoju novu mladost, i postao Mladić na kraju - đevojka.

(Oslobođenje)
online

User avatar
Femea
Propala kaladontašica 
Propala kaladontašica 
Posts: 25549
Joined: 24 Mar 2016, 17:26
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Femea » 26 Nov 2017, 16:20

Viktor Ivančić - Bilježnica Robija K.: Telefonske žice bruje
Piše: Viktor Ivančić

Robi K. (IIIa)

Nama je doma kod kuće zazvoncao telefon. Ja sam hića odgibao u hodnik da dignem sluju. Kad sam ja nju dignijo sluja je rekla: „Doar dan! Ovdi Smilja, Robijeva učiteljica! Zoven vas zbog…“ Samo ja sam u roku odma uletijo: „Doar dan! Dobili ste telefonski broj od Robijevih roditelja! Robijevi roditelji trenutno nisu kod kuće! Molimo vas da posli zvučnog signala ostavite poruku i oni će van se sigurno javit… Piiiiiiip!“ Onda sam ja poklopijo sluju.

U kužini su mama i tata piljili u mene sa lakšim ošamutom. Onda je mama meni rekla: „Kako se ti to ponašaš, čoviče božji?“ Tata je rekao: „E, jebate! Kako te nije sram tako đikanski glumit telefonsku sekretaricu!“ Mama je rekla: „Stvarno si propalitet na kvadrat! Pa jel nas još moraš sramotit i priko telefona?“ Tata je pitao: „Ko je to uopće bija zva?“ Ja sam rekao: „Neka teta iz Elektrodalmacije! Spominje neki račun šta ga niste platili…“

Roditelji su najprvo se ušutili. Onda je mama fljasnila se po čelu i zajauknila je: „Ajme majko, koja govna…“ Tata je rekao: „ Nemoš virovat! I odma idu ljude maltretirat na telefon!“ Mama je rekla: „Banda razbojnička…“ Tata je rekao: „Đubrad nad đubrivima…“ Samo onda je opet zazvoncao telefon. Ja sam mamu i tatu pitao: „Oćetel se sad vi javit?“ Mama je porumenkila po faci i rekla je: „Ma je, saćemo se poć javljat svakoj pizdunki na telefon, a imamo automacku sekretaricu…“ Tata je blekasto se nakeserijo prema meni i rekao je: „Javi se ti, sinak, kad ti tako dobro ide…“

Kad sam ja dignijo sluju ona je rekla: „Doar dan! Smilja ovdi, Robijeva učiteljica! Tila san vas obavjestit…“ Samo ja sam u roku munja uletijo: „Doar dan! Dobili ste telefonski broj Robijevih roditelja! Robijevi roditelji trenutno nisu kod kuće! Otišli su na izlet u Australiju i vratiće se za dva do tri miseca! Molimo vas da posli zvučnog signala ostavite poruku i oni će van se sigurno javit… Piiiiiiip!“ Onda sam ja poklopijo sluju.

Mama i tata su se smjehuckali u kužini. Plus su mi dizali palce uzrak kao da ja sam prvoligaški maher. Tata je meni rekao: „Super si in uvalija šprehu, sinak! Ta banda i ne zaslužuje drugo nego da ih se prca u glavu!“ Mama je rekla: „Al viš ti koje su to čimavice, majku ti božju! Uporno zovu iako in je automacka sekretarica prvi put rekla da nas nema doma!“ Tata je rekao: „Ne bi se čudija da pošalji za nama imspekciju u Australiju! Kad in triba platit, gori su od gestapoa i kagebea! A kad ih pitaš da ti objasne zašto su in tolike rate od struje, nema ih za čit ni vidit!“ Mama je rekla: „Ma guba gubava…“ Samo onda je opet zazvoncao telefon. Ja sam okrenijo se da ću u hodnik. E ali tata je skočijo iz katrige i rekao je: „A ne, saću in ja jebat mater!“

Kad je moj tata dignijo sluju on je odma dreknijo: „Jeben tebe i tvoje račune! Čuješ li me, đikačo! Lipo ti je telefonska sekretarica rekla da nas nema doma, a ti i dalje pilaš! Koji ti je to đir da maltretiraš pošteni svit!?“ Sluja je rekla: „Skužajte, šjor, al ovo ima bit neki nesporazum…“ Tata je viknijo: „Kurac je nesporazum! Platićemo van dug kad mi legne plaća! Šta si se tako usprdecala da nonstop zoveš!“ Sluja je rekla: „Skužajte, al ja vas ništa ne razumin…“ Tata je viknijo: „Naravski da ne razumiš! Kako bi ti mogla razumit da ne mogu platit rate bez da mi stigne plaća! Jebe se vas kako živi običan pošteni svit!“ Sluja je rekla: „A kakve to veze ima sa tim šta ti je sin crnokošuljaš i ustaša?“

Tata je najprvo zamuknijo od šoka. Onda je on rekao: „Molin? Moj sin da je ustaša? Odakle tebi pravo da govoriš takve stvari?“ Sluja je rekla: „Odatle šta san mu učiteljica!“ Tata je zinijo: „Šta ti pričaš, jebate? Koja sad učiteljica?“ Sluja je rekla: „Smilja! Nema ti sin pet učiteljica!“ Tata je zamuckao: „Pa znan, al šta sad ona, ja san mislija da razgovaran sa gestapovkom iz…“ Sluja je rekla: „Zoven zato šta ti je sin na zidu od škole sa autolakom naspreja parolu ‘Za dom spremni’! Velika je priko tri metra! Jel sad bereš, papane? A sad hitno dođi u školu, jerbo je ovde imspektor Marić iz pandurije!“

Tata je ukočenijo se sa slujom u ruci. Plus je uzelenijo od komatoze. Onda je on rekao: „Čekaj malo, to ne liči na mog sina!“ Sluja je rekla: „Je, je, dođi pa vidi! Pari nan škola u Jasenovcu, a ne u Splitu!“ Tata je pitao: „A otkud znate da je to baš Robi našara?“ Sluja je rekla: „Cinkali su ga ekipa iz razreda! Nije ima sriće, he-he-he…“ Tata je zarežao: „A jebaću mu milu mater…“ Onda je on odvojio glavu od sluje i arlauknijo je prema kužini: „Robi, jebaću ti milu mater! Žigericu ću ti izvadit! Oči ću ti iskopat! Zube ću ti razvalit! Glavu ću ti odvidat!“ Ja sam iz kužine cijuknijo: „Zašto, tata?“

Onda je sluja rekla: „To sve moš posli! Al prvo moraš doć vamo, jerbo te čeka imspektor Marić!“ Tata je rekao: „Zašto bi ja dolazija, jebate? Pa nisan ja pisa ustaške parole po školi!“ Sluja je rekla: „Al valjda si ka roditelj odgovoran za dite od devet godina, jebaga irud! Plus toga, tu se postavlja pitanje kako je taj dečko doma odgajan, ako se ka maloljetnik upušta u teška kaznena djela!“ Tata je rekao: „A ne, ne, draga moja! Tu se postavlja pitanje šta ti trećaši uče u školi! Pogleaj malo školske učbenike, papanice! Sve vrvi od ustaške propagande, a onda se svi čude šta dica briju na fašizam!“ Sluja je rekla: „Ne slažen se, kolega! Obitelj je osnovna ćelija društva! Ako taj konzervativni nukleus zastrani, cijelo društvo može trpiti posljedice od devijacija individualne svijesti!“ Tata je rekao: „Ne slažen se, kolegice! U kolektivističkome društvu obitelj je žrtva totalitarnog aparata države! Nema individualne svijesti izvan dirigirane masovne volje! Ne možete totalitarne tendencije tumačiti uz partikularne parametre!“ Sluja je rekla: „Znaš šta, prika, ne da mi se sa tobom natezat! Ostani časkom na vezi da ja pitan imspektora Marića, pa ti posli vidi oš dolazit il neš…“

Onda je za minut sluja rekla: „Kaže imspektor Marić da ne tribaš dolazit, nego da može on do tebe! Samo šta će onda morat doć sa maricom i specijalcima!“ Tata je zacvrkućao: „Okej, okej! Doću ja tamo! Ne triba mi još pravit cirkus prid susidima!“ Sluja je rekla: „Fajn! Kaže imspektor Marić da poneseš ličnu kartu, pasoš i odrezak od plaćenog računa za struju!“ Tati je uletilo čudilo: „Zašto računa za struju?“ Sluja je rekla: „Zato šta struju niste platili već tri ipo miseca, nemoj se sad pravit blesav!“ Tata je zinijo: „Kako ti to znaš?“ Sluja je rekla: „Kako ne bi znala kad zoven iz Elektrodalmacije!“ Tata je skriknijo: „Molin?!“ Sluja je dreknila: „Šta moliš, koji kurac! Ako ti sin može zaglumit telefonsku sekretaricu, mogu i ja njegovu učiteljicu!“
Prestala sam da se opterećujem moranjima i očekivanjima, bilo čijim, pa i svojim.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 02 Dec 2017, 10:44

Neprijateljska propaganda: Hrvatska medijska perverzija

Boris Postnikov, Novosti


Stigma i paradigma

Da bismo razumjeli nešto tako opsceno, poremećeno i bizarno kao što je izbor Ivana Zvonimira Čička na mjesto vanjskog člana saborskog Odbora za medije neophodna nam je pomoć čitave filozofske tradicije: trebamo oslonac čvrstih ideja, asistenciju jasnih pojmova. Evo, recimo: parezija. Provjeren je to i ozbiljan koncept, koji još od antičkih vremena označava neustrašivo javno govorenje istine, najčešće uz dlaku moćnima. ‘Ako govornik u političkoj debati riskira da izgubi popularnost zato što su njegovi stavovi suprotni stavovima većine’, objašnjavao je najglasniji suvremeni zagovornik parezije Michel Foucault, ‘ako njegovi stavovi mogu stvoriti politički skandal, tada on koristi pareziju. Parezija, dakle, zahtijeva hrabrost da se kaže istina usprkos opasnosti’. Sada je, vjerujemo, jasnije: potpuno je nemoguće, bez pomoći parezije, shvatiti sve ono što Ivan Zvonimir nije.

Kada je, primjerice, prije devet godina u Jutarnjem listu oklevetao pritvorenog dubrovačkog kapetana Krstu Laptala, Čičku je pošlo za rukom da samo jednom kolumnom kompletnu povijest časnog filozofskog pojma okrene doslovce naglavce: nije samo lagao, niti je to činio javno, niti je pritom bio lišen lične opasnosti, nego je – da konceptualni zaokret bude potpun – opasnom javnom linču izložio čovjeka koji mu, zatvoren, ni jednom riječju nije mogao odgovoriti. Naknadno će Općinski građanski sud u Zagrebu aktualnom predsjedniku HHO-a zbog te klevete, doduše, odrezati solidnu novčanu kaznu, ali poanta nije u tome da ga je konačno stigla zaslužena stigma: poanta je u tome da je slučaj Laptalo Čičkova paradigma. Malo je u nas, zaista, istaknutih intelektualaca koji se tako disciplinirano lažima svrstavaju na stranu moćnijih od sebe, birajući samo one bitke u kojima unaprijed slute pobjednike. Kao kada je javno podržavao ratne zločince Branimira Glavaša i Mirka Norca, ljude koji su se iživljavali na nenaoružanim civilima; kao kada je, u promijenjenim okolnostima, prije sedam godina objašnjavao da su ‘Hrvati ljubomorni na Ivicu Todorića’; kao kada danas strastveno brani gospodara hrvatskog nogometa Zdravka Mamića od navijačkih prosvjeda; kao kada se prononsiranim antikomunizmom prešutno sljubljuje s glasnom većinom, lijepih četvrt stoljeća otkako komunističkom poretku ne vidimo ni traga… Zato je on, uostalom, danas pravi čovjek na pravom mjestu: zato ga je skoro pa jednoglasna saborska potpora dovela do medijskog Odbora, zato su za njegov izbor ruke digli i vladajući i opozicija. Ivan Zvonimir Čičak, hodajuća negacija parezije, oličenje je hrvatske medijske perverzije.


Nick Cave i aparthejd

Još jedna lekcija o prednostima i nedostacima svrstavanja uz aktualnu političku moć stiže nam sa svjetske muzičke scene: mračni mesija rocka Nick Cave i njegova moćna prateća mašinerija za mrvljenje disonantnih tonova okupljena pod imenom The Bad Seeds odlučili su da će, usprkos prosvjedima brojnih kolega, održati dva koncerta u Tel Avivu. Na bojkot su ih – zbog izraelske okupacije palestinskih teritorija i tamošnje politike aparthejda – pozvali muzičari predvođeni Rogerom Watersom iz nekadašnjih Pink Floyda, Brianom Enom, Thurstonom Mooreom iz Sonic Youtha, Tundeom Adebimpeom iz TV on the Radio… ‘Ako odlazite ondje, morate proživljavati javno sramoćenje koje vam priređuju Roger Waters i njegovi partneri’, izjadao se Cave novinarima. ‘A meni je iznenada postalo vrlo važno zauzeti stav protiv tih ljudi, koji pokušavaju ugnjetavati muzičare, cenzurirati muzičare, utišati muzičare.’ Umjetnička sloboda bila je, sjećamo se, podjednako važna i Thomu Yorkeu kada je, prije četiri mjeseca, s Radioheadom zasvirao u Tel Avivu. ‘Ne razumijem zašto bi običan rock koncert bilo kome trebao predstavljati problem’, čudio se tada. U ‘Neprijateljskoj propagandi’ smo prema dosezima umjetničke autonomije velikih zvijezda preventivno sumnjičavi, pa stoga radije potpisujemo odgovor koji je Caveu uputio režiser Ken Loach: ‘Nick Cave ima izbor: stati uz potlačene Palestince ili uz izraelsku državu koja im odriče ljudska prava. Izabrao je stati uz tlačitelje. Oni koji podržavaju naš bojkot nisu ušutkani. Oni jednostavno odbijaju da ih Izrael koristi za promociju svoje politike aparthejda.’


Spašavanje svijeta

Ne zna se tko ju je kupio, ne zna se tko ju je slikao, nije sasvim sigurno ni kada je točno nastala: izvjesno je samo da ‘Spasitelj svijeta’ – portret Krista s početka 16. vijeka, pripisan Leonardu da Vinciju – od prošlog tjedna vodi na listi najskupljih slika svih vremena. Njen dosadašnji vlasnik, ruski oligarh Dimitrij Ribolovljev, na raskošnoj aukciji u organizaciji Chriestie’sa utržio je nešto više od 450 milijuna dolara: čak za trećinu više od prethodnog rekorda koji je držalo platno ‘Razmjena’ (1955.) Willema de Kooninga, skoro 200 milijuna više od ‘Kartaša’ (1892/93.) Paula Cézannea, skoro 250 milijuna više od ‘Kada ćeš se udati?’ (1892.) Paula Gauguina… Ono što je posebno zanimljivo, činjenica je da je među deset najskupljih slika s te liste njih čak devet prodano samo u posljednje tri godine: tržište umjetnina spektakularno ekspandira, a ponešto o razlozima njegovog naglog okrupnjavanja otkriva esej londonskog kritičara J. J. Charleswortha ‘Likvidna vrijednost’, objavljen u najnovijem broju mondenog ‘Art Reviewa’. Skok cijena, objašnjava Charlesworth, krajnja je posljedica ekonomskih politika razvijenijih država koje su tzv. kvantitativnim olakšanjem – upucavanjem novoga novca u svjetski financijski sistem – kroz posljednjih deset godina pokušavale odgovoriti na globalnu krizu. Ili, u kratkim crtama: novim su novcem otkupljivani javni dugovi država od superbogatih privatnih investitora, a ovi su zatim zaradu preusmjerili u sve skuplja luksuziranja. Ili, još kraće: ideja da se obilnom financijskom injekcijom pokrene globalna ‘realna ekonomija’ ponovno je završila gomilanjem profita onih najbogatijih. Ili, najkraće: ekonomski pokušaj spašavanja svijeta okončava tako da nepoznati multimilijarder bez problema izbroji 450 milijuna dolara za ‘Spasitelja svijeta’. Ključno je to što njegova investicija pritom neće otvoriti nova radna mjesta, pokrenuti proizvodnju, inspirirati poslovne inovacije: novac se, deset godina nakon velikog ekonomskog loma, i dalje ponajviše vrti oko špekulacije. A da stvar bude gora, pumpanje špekulantskog balona na tržištu umjetnina nije samo dokaz da se nakon ekonomske krize nastavlja ubrzano raslojavanje tanašnog sloja najbogatijih i ostatka čovječanstva, nego slično raslojavanje cijepa i samo umjetničko tržište. ‘Kao što su analitičari primijetili posljednjih godina’, tumači Charlesworth, ‘jedan od glavnih trendova među komercijalnim galerijama je polarizacija galerijskog sistema, u kojoj najvećim galerijama ide dobro, dok one srednje veličine i one koje tek nastaju posluju sve lošije. A na aukcijama rast cijena umjetnina podrazumijeva koncentraciju vrijednosti u najskupljim djelima…’

Post Reply

Return to “Mediji”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 13 guests