Kolumne

Televizija, štampa, internet portali.

Moderator: Krokodil Behko

Post Reply
Lebowski
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11776
Joined: 03 May 2013, 14:19
Status: Offline

Kolumne

Post by Lebowski » 11 Dec 2013, 11:54

Stavljaću i aktuelne i one starije, ne znam kud sa ovom od Dežulovića.



Boris Dežulović: Kad psi utihnu

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da popriča malo. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic, ili da popriča malo.

Elem, kaže, zna on kako bi riješio problem pasa lutalica. Treba umjesto Arapa u Sarajevo dovesti Vijetnamce i Kineze. Ne bi do proljeća bilo jednog psa na ulici. Kad si, veli, u Sarajevu vidio jagnje lutalicu?

Eh, to bi bio prizor: čopor napuštene jagnjadi veselo među građanima bleji trotoarom Titove ulice! Koliko bi ih iz uličnog stada u Titovoj stiglo izrasti u kurbana? Koliko bi ih uopće stiglo i do Vječne vatre? A tamo, zabrinuti i ljuti građani uzeli pravdu u svoje ruke i na vječnom plamenu vrte ražanj. Nemaju oni vremena čekati da Parlamentarna skupština donese izmjene Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, kojim bi se napuštena jagnjad - ako nakon petnaest dana u azilu ne nađe udomitelja - eutanazirala.

Zbilja, koliko bi janjetu lutalici u azilu u Prači trebalo da nađe udomitelja?

Stvar je, kako vidite, kulturološka. Mi ne možemo zamisliti da je u nekim dalekim kulturama posve uobičajeno jesti pse, a u nekim dalekim kulturama ne mogu zamisliti da je kod nas posve uobičajeno pse ubijati samo onako, iz obijesti. U tim kulturama, naime, obijesno je ubiti životinju koju nećete pojesti.

Parlamentarna skupština danas, eto, raspravlja o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, kojim će se napušteni psi, umjesto da se steriliziraju, jednostavno - i, kažu, mnogo jeftinije - eutanazirati. Kako je to točno ubijanje životinja njihova "zaštita" i "dobrobit", prekomplicirano je valjda da se objašnjava, a i ne treba. Sve, naime, i da nas razumiju, psi to ne bi mogli razumjeti. Šta uostalom avlijaner zna što je za njegovo dobro?

Sva je, eto, sreća pa u Bosni i Hercegovini nema Zakona o zaštiti i dobrobiti ljudi. Barem ne još.

Za razliku od pasa lutalica, naime, mi ljudi dobro razumijemo jedni druge, pa tako razumijemo i ljudski strah, i ljutnju žrtava. Statistike su tu hladne i neumoljive, a one kažu: samo u protekloj, 2012. godini, i to samo u Sarajevskom kantonu, prema službenom izvještaju kantonalnog MUP-a zabilježeno je 6879 napada na ljude, od kojih je pet završilo smrću, stotinu dvadeset i jedan s teškim, a šezdeset sedam s lakšim ozljedama. U tu alarmantnu statistiku spada i dvadeset osam napada na službene osobe i devedeset slučajeva izazivanja opće opasnosti na otvorenom prostoru, ali i čak 3.179 teške krađe, 801 obična krađa, 534 razbojništva i 179 slučajeva nasilničkog ponašanja. Zabilježeno je i šesnaest slučajeva aktiviranja eksplozivne naprave, četrdeset sedam slučajeva pucanja iz vatrenog oružja i jedanaest namjerno izazvanih požara.

Ah, da: statistika se odnosi na napade ljudi. Kojih, prema popisu stanovništva, samo u Sarajevu ima barem trideset puta više nego pasa lutalica. Gotovo sedam hiljada puta ljudi prošle je godine napalo građane Sarajeva, a oni se ipak i dalje više boje pasa. Iako još nije zabilježen slučaj da je pas provalio nekome u stan, ukrao mu svu ušteđevinu, zapalio kuću, bacio kašikaru, pucao iz kalašnjikova, ubo čovjeka nožem ili izvukao dvadeset milijuna maraka iz državnog budžeta.

Izlazite tako ujutro iz kuće i šetate Sarajevom punim ljudi lutalica, cijeli čopori tih divljih dvonogih životinja posve slobodno lutaju sarajevskim ulicama, stotine od njih čak su i registrirani lopovi, razbojnici, palikuće, silovatelji i ubojice, ulaze vam ljudi nesmetano u džamije, crkve i kafane, slobodno trčkaraju i šetaju među vama s noževima i kašikarama, pa ipak se osamdeset devet posto stanovnika Sarajeva na ulici osjeća nesigurno zbog - pasa.

Koji pri tom, za razliku od ljudi, čak i kad napadnu - nisu krivi. Ali baš nikad, ni po jednom pojedinačnom paragrafu nijednog prirodnog i ljudskog zakona. Osim, eto, Zakona o zaštiti i dobrobiti životinja, po kojemu su nesretni psi krivi i prije nego ikoga ugrizu, već samom činjenicom da su slobodni, bez gospodara, istog dakle onog čovjeka koji ga je ono ljetos, kad je išao na godišnji odmor u Zaostrog, bezdušno izbacio iz automobila i ostavio na Alipašinom polju. Izvanrednom pravnom vratolomijom nije tako kriv čovjek koji je ostavio psa, već nesretni pas. I to tako strašno kriv da će biti osuđen na smrt.

Izvanredna je to, kažem, pravna vratolomija, jer divlji pas kao vrsta ne postoji, barem ne u Bosni i Hercegovini: svi psi lutalice, svih njih sedamdeset hiljada - koliko ih, kažu, ima u Bosni i Hercegovini - svaki do posljednjeg, ako izuzmemo manji broj onih što su se izgubili ili pobjegli, žrtva je bešćutnih, divljih gospodara, ili pak žrtvin potomak. Da ljudi ne ostavljaju i ne tjeraju pse iz svojih domova - da dakle poštuju postojeći Zakon o zaštiti i dobrobiti životinja - ne bi u Bosni i Hercegovini bilo nijednog jedinog psa lutalice.

Pa ipak, je li vam poznat slučaj da je netko kažnjen zbog toga što je izbacio psa iz automobila?

Da ga je isti bezdušni gospodar bacio s jedanaestog kata, objesio na stablo ili mu ugurao kašikaru u usta, teoretski bi se suočio sa zakonom, jer zlostavljanje i ubijanje pasa po postojećim je bosansohercegovačkim zakonima krivično djelo. Kažem teoretski, jer nije zabilježeno da je netko u Bosni i Hercegovini odležao zbog mučenja ili ubojstva psa. Kad ga, međutim, izbaci iz automobila, on će ubojstvo svog dojučerašnjeg ljubimca jednostavno prepustiti državi.

Zašto onda - evo zgodnog prijedloga za Parlamentarnu skupštinu - eutanaziju uopće povjeravati skupim ovlaštenim veterinarima i njihovim skupim injekcijama, sve na račun poreznih obveznika? Mnogo je jednostavnije, a i društveno korisnije, eutanaziju neudomljenih pasa iz azila prepustiti dobrovoljcima, koji će u za to predviđenim prostorima moći dati sebi oduška, i do mile volje se iživljavati na napuštenim psima. Državu pri tom ne bi ta stvar koštala ni pfeniga: bombe, petarde, pištolje, bejzbol-palice, let-lampe, električne pile i ostala sredstva za eutanaziju pasa dobrovoljci bi donijeli od kuće.

Ona cura iz Travnika, što je onomad - na užas milijuna gledatelja YouTubea - male štence bacala u rijeku, mogla bi, recimo, dobiti lijep državni posao.

Što, bilo bi licemjerno i okrutno? Prema čijim kriterijima? Prema kriterijima ljudi koji će po Zakonu o zaštiti i dobrobiti životinja hladnokrvno ubijati pse, ionako već surovo kažnjene izbacivanjem iz doma?! Prema kriterijima šupačke vlasti koja će pse osuđivati na smrt zbog toga što ljudi krše zakon?! Koja ne može ili ne želi kažnjavati obijesne gospodare, pa će ubijati njihove ostavljene pse?! Kao što se svaka šupačka vlast, umjesto s uzrocima, obračunava s posljedicama.

S posljedicama je, kako znamo, lakše. Istina, one su po definiciji nedužne, ali uzroci su, jebiga, opasni i zajebani.

Lakše je zatvoriti oči, pa uspavati žrtvu.


Oslobođenje.ba
Ostavljam profil na forumu u amanet dobrim ljudima

USERNAME: Lebowski
PASSWORD: 123456

Dobri ljudi, uđite i promijenite šifru i riješite se kjafira.

Lebowski
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11776
Joined: 03 May 2013, 14:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Lebowski » 16 Dec 2013, 13:20

Aleksa Milojević, ekonomista: BiH je kolonija, a mi smo robovi

Image

BDP raste zato što buja administracija • Napravljen je mehanizam lažnog prikazivanja bogatstva manje razvijenih zemalja, vlada ubjeđuje narod kako je bogat, a narodu je sve teže, izjavio je u intervjuu za Oslobođenje Aleksa Milojević, ekonomista.


• Statistika kaže da BiH ima određeni ekonomski rast, da se oporavlja, a iskustvo da je sve teže i sve gore: zašto se statistika i iskustvo razilaze?

- Očito je da postoji velika razlika između statističkog mjerenja bruto društvenog proizvoda (BDP) i stvarnosti. Ko od nas može da vjeruje da smo sada dva i po puta bogatiji, dva i po puta zaposleniji i da imamo dva puta razvijeniju privredu nego prije rata? Prije rata imali smo BDP po stanovniku 1.800 do 2.000 dolara, a sada 5.000 dolara. Znači da postoji metodološka greška u mjerenju BDP-a i mi smo u statistici bogati, a ustvari smo siromašni. S druge strane, kada se uzme sadašnja struktura BDP-a, industrije je sve manje, a sve više administracije, sve više je zaposlenih u administraciji, a sve manje u industriji, a BDP raste. Znači, BDP raste zato što buja administracija. Međutim, mislim da je osnovna greška mjerenja BDP-a što se inostrana roba i inostrani dugovi upisuju kao naše bogatstvo, tako da mlijeko koje mi uvezemo iz Slovenije uračuna se kao BDP u Sloveniji, a kada se ovdje proda u Mercatoru, upiše se kao naš BDP zato što je Mercator naše preduzeće. Kada Mercator podnese svoj završni račun, mi tu robu iz inostranstva upišemo kao naše bogatstvo.

Precijenjena valuta

Slično je sa zaduživanjem, dignemo kredit, isplatimo našem građevinskom preduzeću neki posao i to preduzeće uvede u bilans kao naše bogatstvo, a to je ustvari inostrani kredit. Nigdje se metodološki ne umanjuje BDP za iznos dugova i deficita, odnosno za iznos tuđe robe, za deficite platne bilance, tako da mi što smo zaduženiji i što imamo veći gubitak u poslovanju sa inostranstvom, to smo bogatiji. Što gore, to bolje. U statistici raste bogatstvo, a u stvarnosti raste zlo, siromaštvo, svoje siromaštvo pretvaramo u svoje bogatstvo. Isto je i sa izvozom. Dođe strana firma, otvori pogon i ona knjiži izvoz na nas. Npr. sad je Češka u izuzetnom suficitu zato što je njemački Volkswagen otvorio svoje preduzeće Škodu tamo i sav iznos izvoza se knjiži na Češku, a u suštini Nijemac uzima taj novac. Napravljen je mehanizam lažnog prikazivanja bogatstva manje razvijenih zemalja, vlada ubjeđuje narod kako je bogat, a narodu je sve teže. Prva stvar koju trebamo raščistiti sa Bruxellesom je da računamo BDP onako kako smo radili prije, a to je samo materijalno bogatstvo koje su stvorila naša preduzeća, a ne da dođu strane firme, registruju se kao domaće i prodaju tuđe proizvode, a nama se upisuje kao bogatstvo, dok one novac odnose vani.

• Da li je onda slična stvar i sa valutom, kurs je fiksan, ali jasno je da ne vrijedi koliko piše da vrijedi?

- Valutni odbor (Carrency Board) je priprema ekonomskog sloma, to je najpouzdaniji dokaz da smo mi kolonija, jer Engleska je izmislila valutne odbore 1850. godine, kada su krenuli pokreti za oslobađanje od kolonijalnog ropstva i Engleska više nije bila u stanju da to brani vojskom pa je engleski kralj smislio valutne odbore kao novu kolonijalnu izmišljotinu, koja je toliko dobra da je preko valutnih odbora faktički ugušio oslobodilačke pokrete i produžio carstvo za još 100 godina. Oko 1950. počinju ponovo oslobodilački pokreti širom carstva i tada je srušeno, mislilo se da se nikad neće pojaviti valutni odbori kao najcrnja kolonijalna institucija. Zemlje koje su bile u valutnom odboru ni do danas se nisu oporavile, a bilo ih je 76. Prvi put u istoriji javljaju se valutni odbori na tlu Evrope u BiH, Bugarskoj i Litvaniji i to je potpuni dokaz da je EU kolonijalna sila. Suština valutnog odbora je, a to je prevara Engleza, da se nešto zove nečim što nije. Mi nazivamo Centralnom bankom BiH instituciju koja nema nikakve monetarne nadležnosti i koja je ustvari samo jedna velika mjenjačnica. Nemamo monetarne nadležnosti, fiksira se devizni kurs, a ispod kore tog deviznog kursa idu zaduživanja i deficiti, što slabi valutu i što bi trebalo biti signal da zemlja propada u krizu i da treba početi upravljati i imati centralnu banku, imati devalvacije itd. Međutim, mi imamo precijenjenu valutu i to je najveće zlo koje može pogoditi neku zemlju, što znači da je u inostranstvu sve jeftinije, a kod nas skuplje i onda ta valuta gura uvoz, a onemogućava izvoz. Znači, sve se isplati, i zaduživati se i uvoziti, samo se ne isplati ništa ovdje proizvoditi ni finansirati. Sa ovako precijenjenom valutom mi nemamo nikakve šanse da ekonomski opstanemo.

• Zašto je Valutni odbor priprema ekonomskog sloma?

- Valutni odbor nije trajna kategorija, on je priprema ekonomskog sloma i jednom mora doći do toga, jednom mora pući taj administrativni kurs i oni će to uraditi onda kad nas dovoljno zaduže i ekonomski unište, a tada će dugovi i deficiti skočiti za dva-tri puta. BiH sada ima sedam milijardi KM duga, kad se taj slom dogodi, dug će skočiti na 25-30 milijardi, a onda smo potpuno potopljeni. Nas čeka potpuni ekonomski potop u momentu kad prestane funkcionisati Valutni odbor. Da smo imalo narod koji misli na svoju budućnost, mi bismo već skočili da se uništi Valutni odbor, da napravimo svoju centralnu banku i da počnemo da upravljamo svojim dugom, svojom valutom. Ovako smo nemoćni. Gdje je još velika prevara Valutnog odbora? Oni su proglasili 100-postotno pokriće, a to znači sav naš novac, šest milijardi maraka, koliko su naše monetarne rezerve, iznesen je u inostranstvo i mi dobijamo kamatu oko 0,80 posto. Dakle, mi finansiramo inostranstvo jer taj novac posuđujemo po kamati od 7-8 posto i zaradimo oko 130 miliona na tim kamatama. To potroše CBBiH i vlade. Istovremeno, dajemo za otplatu kamata na posuđena sredstva oko 1,2 milijarde KM. To je prevara. Nijedna zemlja nema 100-postotno pokriće svoga novca, kada dostigne 30 posto pokrića, to je izuzetno pokriće. Sav naš novac je u inostranstvu, sutra kad se dogodi taj monetarni slom, mi ćemo ostati bez novca, znači sve ono što smo kupili za naš novac kad je uveden Valutni odbor, negdje je u inostranstvu i nećemo ga nikad moći vratiti. Bilo bi najuputnije da ustanemo i gradimo svoju centralnu banku.

Vječni dužnici

Da se vratimo Daytonu. Oni su napravili Dayton, a razvalili državu. Prvi stub države je novac, odnosno monetarna politika. Od onog momenta kad su nam napravili Valutni odbor i oduzeli nam mogućnost upravljanja novcem, mi nemamo državu i ne možemo se dogovoriti. Da imamo svoju centralnu banku, ja sam uvjeren da bi se oko tog problema okupila jedna zdrava, razumna grupa ljudi koja bi istakla potrebu jačanja države. Mi nemamo nijednu instituciju oko koje bi se morali okupiti. Zato ovi političari mogu tako neodgovorno da se ponašaju, da ugrožavaju državu sa svih strana, da neće da se dogovore, ali da imamo centralnu banku, morali bi se dogovoriti. Zašto? Zato što je prva funkcija centralne banke da kontroliše potrošnju vlade. Nikad se prije rata vlada nije mogla zadužiti kod komercijalne banke, nego samo kod centralne banke i taj dug se vraća ili pretvara u inflaciju, odnosno emisiju novca. Danas imamo vlade koje nisu pod kontrolom i zadužuju se bezgranično.

• Možete li, molim Vas, da pojasnite koliko smo duboko u krizi?

- Mi smo u nepodnošljivoj krizi. Evo, da uzmemo za primjer dug prema inostranstvu. Prodavači novca, MMF i Svjetska banka, definisali su jedan potpuno neobjektivan kriterij i rekli može se država zaduživati do 40 posto BDP-a, to je niska zaduženost, od 40 do 80 je srednja i preko 80 posto BDP-a je visoka zaduženost. To je potpuno neosnovan kriterij, napravljen tako da se održavaju slabe vlade, jer su one veliki kupci novca i uništavaju svoje zemlje i privrede. Da ima istine u priči kako su oni došli da nas razviju, ne bi nikad uništili Energoinvest, ali Siemens nije mogao dobiti posao od Energoinvesta, pa je morao biti uništen. Njihova namjera ovdje je, kao i svih kolonizatora, a nisu ništa drugo nego kolonizatori, da nas ekonomski unište kako bi došli do jeftinog robovskog rada, prirodnih bogatstava i vječnih dužnika, jer i naši praunuci će morati pola plate davati za otplate dugova. Oni će za svega nekoliko godina da za svoje unuke i praunuke obezbijede robove koji će za njih raditi. Prava ekonomska mjera duga u inostranstvu je strana valuta, pošto se dug mora vratiti u stranoj valuti, a valuta se stiče izvozom. Prava ekonomska mjera je veličina izvoza i koliko se od tog izvoza može odvojiti za otplatu duga.

• Dokad će takvo stanje trajati?

- Mi više ničim ne upravljamo. Vidite da su budžeti donošeni samo da bi se udovoljilo MMF-u da bi se povukla nova tranša, samo 75 posto budžeta se puni od vlastitih izvora, a 25 posto se računa na zaduživanje. Zadužujemo se da bismo vraćali dug, znači već smo otišli u spiralu dugova, što je prema svim iskustvima, padanje u kolonijalno ropstvo. Kada sam prvi put upotrijebio tu riječ, ja sam se ježio, ali vidim da sada niko ne obraća pažnju i to je u suštini najveća opasnost. Upumpavanje tuđeg novca je slatko, jer oni kažu ako ne bude prihvaćen budžet, neće biti penzija, a penzioneri nemaju snage da kažu "e ja neću da primim penziju zbog toga što ću uništiti svoga unuka, svoje dijete, jer oni neće imati platu pošto neće moći da rade". Zna se da nema niko snage da to uradi, a loše vlade egzistiraju na bazi toga, stalno će biti neka ucjena. Samo je pitanje kada će MMF da povuče ručnu i da nas pusti pod led, kao Grčku. Grčkoj su 20 godina govorili da je najbolja dok su trošili tuđe, onda su povukli ručnu i potopili ih. I nama to isto predstoji kad ne budemo mogli da vratimo prvu ratu, a to se približava. Stvar je procjene kada više neće dati novac koji im se vraća, jer mi sad uzimamo tranšu i samo im je vratimo. Mislim da mogu napraviti haos, posebno ako politika počne da misli svojom glavom i počne da se spašava i pokaže bilo koju vrstu neposlušnosti. U roku 24 sata mogu izazvati haos - nema penzija, nema plata, počinju neredi...

• Ima li iko u vlasti ko shvata to što nam se dešava i ima snage da nešto promijeni?

- Mislim da postoje pojedinci koji to shvataju, pa čak i političari, ali niko više nema šansu da se tome odupre. Neka patriotska politika nema nikakvu šansu, jer kad bi sad neko došao i rekao dvije godine radimo za upola manje plate da razvijemo industriju, odmah bi izgubio na izborima. Dokle god MMF bude htio da nas uništava, može to preko "bezbjednog novca" jer niko nema snage u politici da otkaže taj novac i krene u razvoj. Nepojmljivo je da ova politika, koja je srušila privredu, ne zna ponovo da napravi Šipad, UPI..., a hoće da vlada, i vlada zato što ih MMF podržava. On inače podržava slabe vlade. Da je MMF bio dobronamjeran prema nama, povukao bi svoj novac, ove vlade bi odmah pale i došle bi neke nove zdrave snage. Treba zaboraviti strane investicije, one su štetne. Na 1.000 KM stranih investicija za 30 KM se umanjuje BDP. Postoje istraživanja nobelovaca u svijetu da su direktne strane investicije štetne. Može se bogatiti samo na domaćem novcu. Mi danas u BiH sve potrošimo, dobijemo novac od MMF-a, i to potrošimo. Prije rata Jugoslavija je izdvajala 70 posto BDP-a za investicije, Njemačka i Austrija danas izdvajaju 28, a Kina 40 posto.

Opasan virus

U vrijeme globalizacije, provaljenih granica, dotoka ovog bezvrijednog novca, koji je za njih bezvrijedan, a mi ćemo ga morati vratiti u robi i on za nas ima strašnu vrijednost, izvlačenje će biti vrlo teško. Istorija govori da je to završavalo u potpunom kolonijalnom ropstvu ili velikim prevratima. Meni je žao da su ovi političari uspjeli da zavade narod toliko da nemamo mogućnosti za jedinstveno djelovanje za ekonomsko oslobađanje. Izgleda da je zagrljaj EU toliko snažan da sve uništava, eno Grčka propada, totalno je uništena, propadaju Hrvatska, Srbija, Češka...

• Osim ekonomske krize, mislite li da imamo neku vrstu krize svijesti u društvu jer ne vidimo šta nam se pred očima radi?

- Kod nas je kriza politike. Svaki narod živi preko elite, kod nas je elita protiv naroda, plaši se naroda. Nemamo poslovnu elitu koja je sa svojim narodom gradila preduzeća, imamo poslovno-političku elitu koja se obogatila na otimanju i boji se svake promjene i oduzimanja onoga što su prisvojili, spremni su na najgore izdaje i zaduživanja samo da bi ostali na vlasti. Nažalost, nemamo nijedan ekonomski institut koji bi mogao biti najbolja opozicija i tumač stanja u kojem smo, to je ova politika uništila. Prije rata smo imali, bili smo doveli privredu u rang srednje razvijene zemlje i bili smo opasna prijetnja, virus koji se mogao proširiti na druge zemlje. Vjerujem da je urađena privatizacija po modelu Ante Markovića, Jugoslavija bi bila najsretnija zemlja na svijetu i da ne bi bilo rata, jer bi se narod povezao preko vlasništva nad privredom, politika bi se temeljito izmijenila. Kad su međunarodne sile vidjele da smo mi opasan virus, da možemo biti primjer za ugled i prevrat za njihovo rušenje i rušenje njihovog kapitala, nisu mogle dozvoliti da pobijedi ljevica u svijetu na ekonomskoj osnovi, pa su nam organizovale rat. Vidite, svugdje gdje hoće, mogu izazvati rat, Afrika, Ukrajina... Nekada smo imali najveće firme koje su radile u cijelom svijetu, a sad su došli da nas uče kako praviti mala preduzeća, zašto nas ne uče da pravimo velika, nego nas zamajavaju malim, a za to vrijeme njihova preduzeća su sve krupnija.


Strah od posljedica

Latinoameričke zemlje su 70-ih godina upale u nepodnošljiv dug i to onda kada je zaduženje iznosilo 30 posto izvoza i to je gornja granica zaduženosti. Na kraju je to dovelo do oslobodilačkih ratova u tim zemljama. Sa tog stanovišta, gornja granica zaduženosti BiH na izvoz od sedam milijardi KM je dvije milijarde KM. Naš dug je oko sedam milijardi KM, dakle, mi smo dva i po puta zaduženiji od gornje granice zaduženosti. Naši političari tvrde da smo umjereno zaduženi, a mi smo prezaduženi i niko nema ideju odakle vraćati ta sredstva. Nemoćni smo da vraćamo rate duga koje nam stižu na naplatu, prihodi od poreza nisu dovoljni da pokriju dug, tako da će država povećavati poreze građanima i privredi, na taj način će uništavati privredu, koja će propadati, a dugovi će rasti. To je naša sudbina. MMF i Svjetska banka samo zamajavaju narod da bi izazvali njegovo propadanje. U Hrvatskoj su nakon ulaska u EU svi parametri ekonomije pogoršani, to znači da je neoliberalna dogma naturena kroz globalizaciju jedna od najpogubnijih dogmi i najgori način zarobljavanja. Prvi put se narodi u svijetu porobljavaju bezbjednim novcem i danas imate u svijetu 10 puta više novca nego što je proizvedeno robe. Kao kada bi u litru vina nasuli decilitar vina, a devet decilitara vode, može li jedan decilitar vina nadomjestiti devet vode? Ljudi ne razumiju, nije isto biti veliki i mali, Amerika nikad nije vratila svoj dug, nije ni Njemačka, ali mali narodi moraju. Amerika ima i vojnu silu da brani svoju ekonomiju. Mi ćemo sve krvavo platiti, možemo samo strepiti od posljedica.



(oslobođenje)
Ostavljam profil na forumu u amanet dobrim ljudima

USERNAME: Lebowski
PASSWORD: 123456

Dobri ljudi, uđite i promijenite šifru i riješite se kjafira.

Lebowski
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11776
Joined: 03 May 2013, 14:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Lebowski » 24 Dec 2013, 09:45

Boris Dežulović: Nevolje sa grbom, muke sa zastavom

Image

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, veli Kožo, pitao Valentin Inzko Bakira Izetbegovića što je sinoć onako istukao Dervu Sejdića. "Sve ja razumijem i shvatam", objasnio mu Bakir, "razumijem ja i shvatam da će Hrvati na Svjetskom prvenstvu da navijaju za Hrvatsku, a protiv Bosne i Hercegovine, razumijem i shvatam da će i Srbi da navijaju protiv BiH, razumijem ja i shvatam da će protiv Bosne da navijaju i Rusi, i Grci, i Finci, Fince možda ne razumijem al' shvatam, ali nit' razumijem nit' shvatam što će Dervo Sejdić da navija protiv BiH?!"

"Odakle ti to, majke ti?", iznenadio se Inzko. "Evo, pa vidi i sam", izvadio Bakir Avaz, pa pročitao naslov: "Sejdić i Finci protiv Bosne i Hercegovine".

Do svakakvih, eto, nesporazuma dolazi otkako se Bosna i Hercegovina plasirala na Svjetsko nogometno prvenstvo. Ugledna američka televizijska kuća Fox, recimo, u prijenosu izvlačenja grupa za Svjetsko prvenstvo selekciju Bosne i Hercegovine je predstavila grbom - Željezničara!

Što ti je sportska sreća: FK Sarajevo je nekidan u dvije utakmice protiv Viteza oteglo jaja, dva puta po 1:1, pa jedva nekako na penale pobijedilo da bi se na koncu plasiralo u četvrtfinale Kupa Bosne i Hercegovine, a Željo glatko išamarao Slaviju dva puta po 2:0 i plasirao se na - Svjetsko nogometno prvenstvo! Sarajevo će tako dogodine u Široki Brijeg ili Veliku Obarsku, a Željo u Rio de Janeiro, na Maracanu. Ima Allaha, ali nema sportske pravde!, rekao bi moj prijatelj Benja Isović.

Nije, međutim, Željo još ni izabrao bazu u Brazilu, a već je iranska državna televizija ispravila grešku Fox televizije, pa na predstavljanju reprezentacija sudionica Mundijala na državnoj televiziji uz Bosnu i Hercegovinu stavila grb Socijalističke Republike BiH, onaj poznati vijenac žita sa dva tvornička dimnjaka iz kojih veselo ćarlijaju stupovi dima. Braća Iranci, nije to posve neočekivano, u tim su stvarima bolje informirani od ignorantskih Amerikanaca. Ništa im sumnjivo na bosanskohercegovačkom socijalističkom grbu nije bilo: ima li, najzad, za grb bratske napaćene BiH išta pogodnije od dvije zapaljene munare?

Socijalistička Republika Bosna i Hercegovina nije, međutim, dugo bila na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Brazilu: grešku Iranaca ispravili su strogi profesionalci sa švicarske televizije, koji su, predstavljajući grupe na Mundijalu, nastojali izbjeći zbrku s grbovima bosanskih klubova i jugoslavenskih socijalističkih republika, pa su Sušićevu reprezentaciju predstavili jednostavno bosanskohercegovačkom državnom zastavom.

Naravno, onom s ljiljanima.

Ako ništa drugo, poslovično precizni Švicarci sa zastavom Armije BiH bili su najbliži. Barem dok brazilska konzultantska kuća Pluri Consultoria nije napravila procjenu vrijednosti svih nacionalnih selekcija što su se plasirale na Mundijal, pa Sušićevu momčad na svom sajtu označila zastavom - Federacije BiH.

Nije se strancima lako snaći s kompliciranom bosanskohercegovačkom heraldikom i veksilologijom. Urednici televizijskih ili konzultantskih kuća i njihovih portala ukucaju u Google internetski pretraživač "Bosnia i Herzegovina", pa im pred očima stane igrati divlji vrtlog zastava i grbova, slika i mapa, historije i geografije. Sam Bog zna, recimo, što je točno u Google ukucao grafički urednik nigerijske državne televizije, koja je na kraju istim poslom, predstavljanjem dakle sudionica Svjetskog nogometnog prvenstva, Sušićeve zmajeve svojoj publici predstavila zastavom - Unsko-sanskog kantona!

Nogometni komentatori posvršavali tako nad nepredvidivim i nemilosrdnim ždrijebom, koji je u grupu D na Mundijalu smjestio Urugvaj, Englesku, Kostariku i Italiju, tri svjetska prvaka u istoj skupini, pa je pretenciozno nazvali "grupom smrti", a ovamo, kako vidimo, u grupi F - FK Željezničar, Socijalistička Republika BiH, Armija Bosne i Hercegovine i Unsko-sanski kanton!

"Grupa smrti"? U odnosu na Željinu grupu, grupa s Engleskom, Urugvajom i Italijom je Mirzino jato.

Nije se, rekoh, strancima lako snaći u toj veksilološko-heraldičkoj zbrci, a nije ni čudo zna li se kako ni u samoj Bosni i Hercegovini nisu načisto kako im izgledaju zastava i grb. Prije par tjedana, recimo, na Dan državnosti Bosne i Hercegovine, državne su službe na jarbol pred zgradom Parlamenta zastavu BiH postavile okrenutu - naopako. Iste probleme imali su i na zgradi Islamske zajednice u ulici Džemaludina Čauševića, gdje je zastava BiH naopako stajala mjesecima, sve zapravo do nekidan.

Vrag će ga više nakon svega znati kako zapravo ta zastava ide, je li žuti trokut gore ili dolje, jesu li zvijezde lijevo ili desno, i jesu li zvijezde petokrake ili šestokrake: prije koji mjesec, sjetit ćete se i toga, gradonačelnik Brčkog Anton Domić hrvatskog je predsjednika Ivu Josipovića u posjetu distriktu Brčko dočekao plavo-žutom tortom u obliku grba Bosne i Hercegovine, na kojemu su se po dijagonali umjesto europskih petokraka poredale - šestokrake Davidove zvijezde.

Svega par kilometara istočnije ili južnije od Sarajeva, uostalom, već se žuto-plava zastava Bosne i Hercegovine pretvara u neobične trobojke s raznim kombinacijama crvene, bijele i plave boje, pa se tek onda više ne zna je li trobojka BiH crveno-bijelo-plava ili crveno-plavo bijela, je li prvo polje u grbu crveno ili bijelo, ima li nad grbom onaj zvjerinjak s kunama, kozama i lavovima ili nema, ima li taj zvjerinjak orlušine ili nema, i ima li ta orlušina dvije glave ili tri.

Ni Bosanci i Hercegovci se tu više ne snalaze, a kamoli Finci.


(Oslobođenje)
Ostavljam profil na forumu u amanet dobrim ljudima

USERNAME: Lebowski
PASSWORD: 123456

Dobri ljudi, uđite i promijenite šifru i riješite se kjafira.

Lebowski
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11776
Joined: 03 May 2013, 14:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Lebowski » 27 Dec 2013, 09:20

Boris Dežulović: Nedjelja kad je došao Vincent

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Šahin da ispriča vic. Ima i on taj običaj, zovne u gluho doba noći s Boračkog jezera da ispriča vic.

Elem, malezijski milijarder Vincent Tan na rasprodaji kupio FK Sarajevo, pa okupio upravu kluba da ih pita što mu valja uraditi da Sarajevo bude šampion BiH. "Šampion BiH?!", iznenadili se na Koševu ambicioznošću novog vlasnika. "Da bi Sarajevo bilo šampion, morali biste napraviti isto što i s Cardiff Cityjem u Engleskoj: uložiti sto miliona eura, pa promijeniti klupski grb, boje, i na kraju ime kluba." "Pare nisu problem", odmahnuo je Vincent Tan, "šta s bojama?" "Pa, u Cardiffu ste tradicionalnu plavu klupsku boju promijenili u crvenu, ovdje znači obrnuto", odgovorili mu u upravi, "promijenite bordo u plavu." "A ime kluba?", pitao na kraju novi vlasnik. "Jebiga", rekli mu domaćini, "Željezničar."


Nisu ni do sad u FK Sarajevu previše držali do Božića, ali ubuduće će ga bogami slaviti: na Badnji dan pojavio se konačno na Koševu Djed Božićnjak i donio vreću para. Svi oni što su cijelo ovo vrijeme tvrdili da Vincent Tan ne postoji - da je djedica u crvenom, što se s vrećom na leđima noću uvlači u dječje sobice i klupske uprave, tek marketinška izmišljotina korporativnog kapitalizma - ugrizli su se za jezik. Na potpisivanju ugovora u Titovoj 38b navodno se dogodio i manji incident, kad su mu neki skeptici pokušali skinuti umjetne brkove, uvjereni da je djedica u crvenom zapravo prerušeni Nihad Imamović, ali bio je to zaista bogati vlasnik Cardiff Cityja: u crvenoj majici velškog kluba u utorak se pojavio na Koševu i otkupio većinski paket klupskih dionica.

"Vidiš dolje Chelsea?", rekao je, kaže legenda, Malezijac poslovnom partneru u počasnoj loži. "Istog takvog Želju ću da kupim, samo bordo."

Vijest da je malezijski milijarder Vincent Tan kupio FK Sarajevo izazvala je, jasno, neviđenu euforiju u bordo polovici grada, ali i šire: najzad se, eto, pojavio famozni "strani investitor", fantastično biće iz slavenske mitologije koje ulaže u propulzivne balkanske ekonomije, zapošljava desetine hiljada ljudi i pumpa nacionalni brutto dohodak. Već sutra, prošetat će bordo zeleni prvenstvom kao Ferhadijom i uzeti prvu titulu od Hidžre, neće možda u prvoj sezoni uzeti Ligu prvaka, ali nije ni Europska liga mala stvar, nepravedno je to potcijenjeno natjecanje, slit će se milijuni u klub, doći će atraktivna pojačanja iz malezijske Super Lige, procvjetat će Koševo.

"Poštovani gledaoci, šta je ovo, zumbuli i lale po celom terenu!", urlat će u mikrofon Marjan Mijajlović. "Eno ga i kapiten Junajteda Vejn Runi protestvuje kod sudije, od leptira uopšte ne može da se igra!"

Sve o cvjetanju kluba znaju, uostalom, navijači Cardiff Cityja. Prije tri godine Vincent Tan je kupio taj velški klub, sanirao mu dugove i doveo ga najprije u finale Liga-kupa, a onda - nakon punih pedeset godina - u prvu englesku ligu. Pa u prvoj domaćoj utakmici rezultatom 3:2 pobijedio moćni Džekin City. Sve je bilo kao u bajci o crvenom djedici, pa ipak sa tribina su spasitelju zviždali i pjevali uvredljive pjesme.


Vincent Tan je, naime, tu stvar s liberalnim kapitalizmom shvatio na način da sa svojim privatnim vlasništvom može raditi što god hoće. Što je, jasno, manji problem. Veći je problem što stvar s liberalnim kapitalizmom upravo tako i stoji. Prije godinu dana novom je gazdi tako palo na pamet da promijeni grb i boje kluba. Od 1908., kad je ustanovljen pod današnjim imenom, pune stotinu i četiri godine igrao je Cardiff City u plavim dresovima, s plavom pticom - Bluebirdom, simbolom kluba - u grbu, prije nego je "strani investitor" nešto malo razmišljao pa zaključio kako bi bilo bolje da budu crveni, i da im u grbu umjesto bezopasne ptičice bude strašni zmaj. Uprava se vrdala nemušto tumačeći crvenog zmaja simbolom Walesa, ali gospodin Tan nije imao problem s vrdanjem: jednostavno je objasnio kako crvena boja i zmaj u Aziji imaju snažnu simboličku vrijednost, što prevedeno na engleski znači "snažni marketinški potencijal".

Navijači mu, naravno, to nikad neće oprostiti, ali "strani investitor" se nije previše sekirao - Wales ima samo tri milijuna stanovnika, a sama Malezija deset puta više - pa je uskoro povukao još tri genijalna poteza: najavio je smjenu kod navijača omiljenog trenera Malkyja Mackaya, onda smijenio i sportskog direktora Iaina Moodyja, pa umjesto njega doveo potpuno nepoznatog Kazahstanca Ališara Apsalijamova. Što ne bi bio osobit problem da Apsalijamov nema dvadeset tri godine i nikad u životu nije radio ni u nogometu, ni u menadžmentu. Od kvalifikacija za sportskog direktora Cardiffa Kazahstanac, međutim, ima onu najvažniju: dobar je prijatelj Vincentovog sina, jednoga od njegovo jedanaestoro djece.

Neugodnu istinu korporativnog kapitalizma - da crveni djedica s poklonima u stvari ne postoji - navijači Cardiffa otkrili su tako na teži način. Do nesporazuma je došlo zato što navijače zanima samo nogomet i ništa ostalo, a vlasnika sve ostalo, sve zapravo osim rukometa. Dobro, nogometa, štogod, ista stvar. U stvarnom životu, naime, koncept božićne bajke je neznatno suprotan: ne kupuje Djed Mraz po Europi klubove njihovim navijačima, nego svojoj djeci.

- Šta je ovo? - vidno zbunjen odmotao je Vincentov sin maleni paket, umotan u sjajni zeleni papir na medvjediće.

- Paket dionica FK Sarajeva - odgovorio je otac veselo. - Klub jedan, iz Bosne i Hercegovine, bio dva puta šampion Jugoslovačke. Možeš se igrati s prijateljima, vidi: ovdje dođe sportski direktor, ovdje menadžer, a ovdje desni vratar.

- Sarajevo? - razočarano će mladac, rezignirano vrteći u rukama klub s Koševa. - Zayed je dobio Manchester City.

- Ne budi nezahvalan! - popizdio je na to Vincent. - Zayedov otac je šeik Mansour, zamjenik premijera i polubrat predsjednika Ujedinjenih Arapskih Emirata! Sram te bilo!

Klub s Koševa, naime, u ovom trenutku - baš kao uostalom i nijedan klub iz bivše Jugoslovačke - na tržištu ne vrijedi jednog pfeniga. Sva je njegova vrijednost simbolička, jer iracionalni emotivni paket nema tržišnu cijenu: ima samo tržišni kapacitet. Vincent Tan s FK Sarajevom, ne znam smijem li to sad odati Benji, Durmi i ostalim navijačima, uopće nema ambiciju osvojiti Ligu prvaka: u boljem slučaju, njemu treba regionalni regrutni centar za trgovinu ljudima u Premiershipu, u gorem tek ulaz na tržište koje ga zaista zanima.

FK Sarajevo od toga neće imati baš ništa: pojavi li se sutra među zumbulima i lalama na Koševu desetogodišnji neki Ferhatović ili novi Safet Sušić, završit će već do nedjelje u kadetima Cardiff Cityja, pa na posudbi u Aberystwyth Townu, i nakon avantura na klupama Sweansea, Munchena 1860 i Trenkwald Admire karijeru završiti u malezijskom Selangoru.

Grubo će to biti triježnjenje iz božićne bajke o "stranim investitorima" sa šalovima lokalnih nogometnih klubova, željezara i drvnih industrija, gazdama što možda mijenjaju boje i grbove, možda i trpaju sav profit u svoj džep, ali zato zapošljavaju ljude. Nogomet je upravo metaforička ilustracija te bajke: od dvadeset osam igrača zaposlenih u ponosnom velškom "crvenom zmaju" iz Cardiffa, svega su tri Velšanina, od čega su trojica stabilne rezerve.

Niste, najzad, stvarno mislili da je nogometni klub u Sarajevu Vincent Tan kupio zato što je kao mali gledao rahmetli Haseta? Čovjek, podsjećam, ima jedanaestoro djece.

(oslobođenje)
Ostavljam profil na forumu u amanet dobrim ljudima

USERNAME: Lebowski
PASSWORD: 123456

Dobri ljudi, uđite i promijenite šifru i riješite se kjafira.

Lebowski
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11776
Joined: 03 May 2013, 14:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Lebowski » 24 Jan 2014, 09:03

Vedrana Rudan: Zemlja ludila

“Dan ludila” je moj najdraži film. Michaelu Douglasu jednog bezveznog dana na putu do posla pukne film pa krene bejzbol palicom razvaljivati glave svih koji mu stanu na put. Da dan ludila? Dan? Samo jedan dan? U Hrvatskoj ne postoji dan ludila.

1. Bila sam osigurana preko Croatiae. Za nekih petsto i sitno kuna mjesečno mogla sam svoje bolesti držati pod kontrolom. Polica mi je istekla, službenica Croatiae mi je od oka izračunala da bi me ista radost koštala oko devetsto kuna. Zato jer sam stara i boležljiva. Srećom, ušla sam u grupu djedica i bakica prema kojima je Croatia posebno milostiva. Za samo oko tristo i nešto kuna ja ću dobiti…Nema milosti za mene koja sam godinama kod njih osigurana, dapače, treba me kazniti jer sam sve ono na što sam imala pravo koristila. Umjesto da platim i ne odlazim doktoru.

2. Tekom me ubija računima za fiksni telefon i internet. Odlučila sam prijeći u VIP, oni su mi za stopedeset kuna mjesečno ponudili internet i fiksni. Za svaki poziv platila bih 0,25 lipa i mogla govoriti satima. Kako dobro. Potpisala sam ugovor, sve je otišlo u Zagreb, 21. ovog mjeseca Tekom je morao sjahati sa moga telefona i, aleluja, odjahati iz moga života. U kuću mi je došao čovjek iz VIP-a i čekao da se Tekomci otkače. Čekaj, čekaj, čekaj. Ne može! Tekom je samo u dijelu Rijeke u kome živim umjesto Adeesela montirao nešto milijun puta bolje, možda mi zato internet rikava svaki čas. Nikome iz Tekoma nije palo na kraj pameti da me nazove i kaže mi to. Detalje moje sudbe telefonske klete saznala sam od meni nepoznate i preljubazne gospođe Martine Kozine iz VIP-a zbog koje sam sve svoje prijatelje, neprijatelje i znance otjerala u VIP.

3. Lutajući ovih dana od šaltera do šaltera, kupila sam polovni auto, saznala sam da mi CRO-Europljani u istoj talijanskoj banci kamatu plaćamo deset posto a Talijani oko tri. Znam i nešto što nitko u Hrvatskoj ne zna. Bankarica koja mi je uvalila kredit u švicarcima uopće nije bila zaposlena u banci od koje sam dobila kredit. Ženska je bila samo njihov “trgovački putnik” koji je lovio budale po šumama i gorama. Jeste li znali da naše banke imaju “trgovačke putnike”? A ja sam bila posebno počašćena što papire ne moram potpisivati u banci, meni mrskom okruženju, nego sam autogram stavljala pijuckajući kavu u kafiću. Kao i svi njoj slični “putnici” radila je za proviziju. Danas mi njena strastvena uvjeravanja kako ću dizanjem kredita u švicarcima uhvatiti boga za bradu konačno imaju smisla.

4. Isteklo mi je osiguranje za auto. Dva dana prije isteka osiguranja nekoliko me ljudi iz konkurentskih osiguravajućih društava nazvalo na kućni telefon, nije u imeniku, jedni u osam uvečer, nudeći mi svoje “popuste” i “akcije”. Pitala sam ih kako znaju da mi osiguranje ističe, “svi smo umreženi”, kako su došli do mog tajnog broja, “preko interneta”. Ja “preko interneta” ne mogu do svog broja.

5. Morala sam otići na carinu da bih dobila 1, komada jedan, papir. Bila sam jedina pred šalterom, “sačekajte negdje 45 minuta”.

6. Doživjela sam živčani slom i uplakana bauljala ulicama svoga grada. Prijateljica Meri mi je rekla da imam nizak prag tolerancije a taj se prag ruši kad u organizmu padne razina kalija. “Pojedi bananu.” Krenula sam prema tržnici. Kilogram banana gotovo deset kuna. ???????? “Gospođo, to je zato što smo u Evropi.”

7. Pomozite mi. Ima li ikakve šanse da se nekako dočepam bejzbol palice pa krenem liječiti svoju razjebanu evropsku dušu?
Ostavljam profil na forumu u amanet dobrim ljudima

USERNAME: Lebowski
PASSWORD: 123456

Dobri ljudi, uđite i promijenite šifru i riješite se kjafira.

Lebowski
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11776
Joined: 03 May 2013, 14:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Lebowski » 24 Jan 2014, 09:05

Gojko Berić: Vjetrovi podjele

Image

Nije svako zlo za zlo, pa tako ni slučaj Sejdić i Finci. Dvojica diskriminiranih građana, koji ne pripadaju nijednom od tri konstitutivna naroda, i ne htijući su skinula maske demokratije sa lica naših nacionalnih političkih elita, od kojih je jedna i otvoreno antidržavna.

One nemaju zajedničku viziju vlastite zemlje, njihove ideje su nepomirljive i zato je njihova politika utemeljena na konfliktu a ne na kompromisu. Ako se u jednoj opciji prepoznaje težnja ka centralizovanoj državi, u drugoj federalno, a u trećoj konfederalno uređena država, ili čak neka labava unija, postavlja se pitanje do kada će ovakvo stanje trajati i kuda sve to vodi? Svakako ne u evroatlantske integracije, iako su one jedini spas za ekonomski posrnulu i politički sve nestabilniju Bosnu i Hercegovinu. I dok oko priključenja Evropskoj uniji postoji kakva-takva suglasnost, ulazak u NATO krajnje je neizvjestan, jer srpski politički blok ne želi "strane trupe" na Drini prije nego što se o tome odluči na referendumu, omiljenoj zadnjoj karti u rukavu Milorada Dodika.

Kad je nekoliko godina nakon odlaska iz Sarajeva bivši visoki predstavnik Wolfgang Petrich uporedio dejtonski Mirovni sporazum sa luđačkom košuljom, ponadali smo se da će ona u nekom razumnom vremenskom periodu biti odbačena poput zmijskog svlaka. Po logici stvari, niko se u takvoj košulji ne može osjećati ugodno, jer ona, otežavajući svaki prosperitet, guši i građane i narode, i državu u cjelini. Richard Holbrooke je u Daytonu zaustavio rat, ali je u isti mah napravio i velike svinjarije, ugradivši u Ustav BiH sve ono što bi u Americi bilo nezamislivo. Međutim, Holbrooke ničim nije spriječio ovdašnje političare da Ustav mijenjaju i poboljšavaju u skladu sa zahtjevima koje nalaže budućnost zemlje. Nažalost, ne samo što se to nije desilo već se čini sve da se nikada i ne desi. Niko i ničim nije sprječavao nacionalne poglavice da budu bolji i savremeniji od Holbrookeove Knjige, a oni su se, vukući za nos vodeće ljude evropske i američke diplomatije, pokazali gorim i nazadnijim i od nje same, uzimajući iz te Knjige samo ono što je ovoj ili onoj etničkoj oligarhiji odgovaralo.

Mirovnim sporazumom nacionalisti nisu otjerani sa vlasti, što je bio imperativ kojeg Holbrooke nije znao ili nije želio da prepozna. Međutim, nije ih taj sporazum ni doveo na vlast, ona im je legitimno pripala na izborima održanim nakon pada komunizma. Ali, kako su uprkos katastrofalnim posljedicama svoje politike uspjeli da je tako dugo zadrže? Odgovarajući na to pitanje, većina analitičara vraća lopticu u Dayton, zagovarajući promjenu oktroisanog Ustava. To je dobra zamisao, ali joj srpska nacionalistička vlast pravi nepremostive prepreke. Imajući u vidu današnje stanje duha u BiH, kao mentalni zbir svih mogućih podjela po principu etničke vjerske pripadnosti, dovoljno je pogledati kroz prozor i uvjeriti se kako je malo svijeta građanske provenijencije, ljudi kojima vjera i nacija nisu jedini identitet. Pa kad je tako u jednom Sarajevu, jasno je da su izborne šanse neke stranke koja bi nudila dominantno građansko piće vrlo skromne. Zato se oni koji se "osjećaju kao građani", kako ih naziva jedan od glavnih aktera sadašnje galopirajuće krize u svim sektorima javnog života, pominju tek uzgred, kao deveta rupa na svirali. Taj lider u isti mah samouvjereno izjavljuje da će na oktobarskim izborima dobiti najmanje 70 posto svojih ekskluzivno etničkih biračkih glasova. Kako stvari stoje, ne bi bilo preporučljivo kladiti se s njim u suprotno.

Narod je kriv utoliko što uporno bira pogrešne ljude, ali im nije dao mandat da rade zagledani u sopstvene interese, bogateći se na sve moguće načine, već da rješavaju nagomilane životne probleme stanovništva. Istina, birači mahom glasaju kao politički Bošnjaci, Srbi ili Hrvati, ali kad se više nema šta jesti, frustrirani poljoprivrednici, penzioneri, zdravstveni i prosvjetni radnici ne ističu ni srpstvo, ni hrvatstvo, ni bošnjaštvo. Ali, nova politička kampanja je već počela. Svaka od vodećih stranaka postala je svojevrsna Bastilja iz koje se otrovne strijele odapinju prema trenutno otkrivenom neprijatelju. U Parlamentu BiH nikada nije ni postojala stvarna politička komunikacija. Danas on služi kao poligon međustranačkih optužbi. Ova najvažnija institucija vlasti u zemlji izgubila je gotovo svaki značaj. Razvlastili su je moćni partijski šefovi, koji sude, presuđuju i odlučuju o svemu, a poslanici su tu da propagiraju i brane njihove isključive stavove. Komplikujući situaciju i dižući etničke tenzije, nacionalne političke elite nastoje da energiju masovnog nezadovoljstva usmjere u drugom pravcu. Stari trik će, po svemu sudeći, i ovog puta upaliti.

U centru pažnje je davno započeti rat između hrvatskog i bošnjačkog političkog bloka. Izetbegović, Lagumdžija i Radončić manje-više priznaju da postoji majorizacija hrvatskih predstavnika u sistemu federalne vlasti, ali oni u ovom trenutku nisu spremni da se bave tim pitanjem, već samo insistiraju na provedbi sudske presude u predmetu Sejdić i Finci. S druge strane, Dragan Čović vidi nastalu situaciju kao možda zadnju priliku u svojoj političkoj karijeri da u Ustav nekako udjene rečenicu-dvije koje bi Hrvatima otvorile put ka vlastitom entitetu. Čović tvrdi da je Federacija BiH entitet bošnjačkog naroda. Teško da će nešto korisno učiniti odigra li na tu raskolničku kartu, jer ga bošnjačka strana optužuje da svojim zahtjevima zapravo crta nove karte teritorijalne podjele. A to ni Bruxelles ni Washington ne vole čuti.

Sa stanovišta ljudskih prava, suština stvari je u nečem drugom, u nedemokratskoj prirodi vladajućih stranaka. Naime, činjenica da karte teritorijalne podjele u Federaciji ne postoje, nije Bošnjake u Livnu, Stocu ili Kiseljaku, Hrvate u Bugojnu ili Srbe i Hrvate u Sarajevu poštedjela diskriminirajućeg položaja. Baš kao što ni debela međuentitetska linija nije Bošnjacima i Hrvatima u Republici Srpskoj donijela ništa dobrog.

(Oslobođenje)
Ostavljam profil na forumu u amanet dobrim ljudima

USERNAME: Lebowski
PASSWORD: 123456

Dobri ljudi, uđite i promijenite šifru i riješite se kjafira.

Lebowski
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11776
Joined: 03 May 2013, 14:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Lebowski » 24 Jan 2014, 11:53

Boris Dežulović: Papa Franjo u pošti na Alipašinom Polju

Image

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, stigao papa Franjo u Sarajevo, pa onako svojeglav i nekonvencionalan kakav već jest, odmah na aerodromu upitao službenog vozača Muju bi li imao što protiv da on malo vozi. "U Rimu me zajebavaju oni moji iz vatikanske tajne službe", povjerio se Sveti Otac Muji, "ne daju mi da vozim." Mujo se kratko nećkao, ne bi on to smio ni za živu glavu, ali s druge strane Papa je to, kako može tako visokom gostu reći da ne može? Zamijenili oni tako mjesta i Papa sjeo za volan Mercedesove limuzine, pa veselo stisnuo gas, sto na sat, sto dvadeset, sto šezdeset, i učas umakao pratnji.

Niti pet minuta kasnije, na Kasindolskoj se cesti odnekud pojavio policajac na motoru, pokazujući Muji i Papi da zaustave automobil. Kad je, međutim, skinuo kacigu i vidio koga je presreo, trenutačno je ublijedio, pa odmah motorolom nazvao šefa. "Šefe, imam ovdje jednoga što juri Kasindolskom sto osamdeset, ali ne znam šta da radim." "Kako ne znaš?", odjavio mu se šef, "oderi jalijaša!" "Bih ja, ali...", odgovorio policajac, pa se okrenuo i gotovo šapćući dodao, "kako bih vam rekao, ovaj je malo zajeban. Visoka faca."

"Čuj, visoka faca?", pitao ga šef. "Ko je, nije valjda gradonačelnik? Lijepo mu se izvini i..." "Ma nije, ovaj je bogami malo viša faca od Komšića", odgovorio ovaj. "Ko onda? Da nije premijer kantona? Suad Zeljković?" "Jok. Viši." "Viši?! Jel predsjednik Federacije? Živko Budimir?" "Još viši." "Ko onda? Premijer BiH? Bevanda?!?" "Ma kakvi. Viši." "Shvatam. Kojega si, majke ti, od one trojice iz Predsjedništva zaustavio?" "Ma nije niko od njih", opet će policajac, "ovaj je još viši!" "U dan te jebo, zaustavio si Inzka! Valentin Inzko, jelde?" "Nije ni on. Još viši." "Još viši?!? Barack Obama?! Putin?!? Generalni sekretar Ujedinjenih nacija?!" "Jok", kratko će ovaj, "viši." "Pa ko je onda??", živ se zgranuo šef.

"Ne znam ko je", odgovorio mu policajac, "al Papa mu je vozač!"

Otprilike tako nekako - kao Mujinog osobnog vozača - u veselom će historijskom obratu Hrvati ovoga ljeta dočekati trećeg papu u posljednjih četvrt stoljeća. Primijetili ste već vjerojatno tu stvar, nisu se Hrvati nešto polomili zvati u goste papu Franju, ili se barem nisu pojagmili za njim onako kako su zivkali njegova dva prethodnika, onog provjerenog poljskog antikomunistu i osvjedočenog njemačkog prijatelja. Za ovoga, prije svega, nisu Hrvati posve sigurni ni je li uopće katolik.

"Veći katolik od Pape", bila je popularna uzrečica za katoličke kabadahije što bi se busali u svoja vjernička prsa, a od ovoga sumnjivog argentinskog pape veći je katolik i vozač Mujo.

Argentinskoga biskupa Jorgea Marija Bergoglia, to je sad jasno, sama je beogradska Udba dovela na tron svetoga Petra. Sve što taj radi, otkako je prije godinu dana zasjeo u Svetu Stolicu, upereno je protiv boljih hrvatskih katoličkih običaja i same Crkve u Hrvata. Malo, naime, što je onoga dana kao novi papa pozdravio okupljene na Trgu Svetog Petra sa "dobra večer", kao da je voditelj vijesti na Radio Busovači, a ne poglavar Rimske crkve, malo što je potom uveo isposničku skromnost, iselio iz kraljevskog vatikanskog apartmana i skinuo kićeni zlatni križ - dokinuvši samu suštinu katoličke vjere - nego je cijeli mandat otada potrošio na zajebavanje hrvatskih biskupa.

Sagrade li oni kakav divovski mramorni hram ili biskupske dvore od oniksa i zlata - eto pape Franje kako poziva Crkvu na skromnost i odricanje od luksuza! Kupe li hrvatski biskupi novi Audi "šesticu" - eto pape Franje kako se vozi u starom Renaultu "četvorki"! Liznu li hrvatski biskupi dupe bogatim donatorima i krupnom kapitalu - eto pape Franje kako osuđuje bezdušne kapitaliste na Oganj Vječni! Ulože li hrvatski biskupi koju kunu u kakav dobar biznis s nekretninama - eto pape Franje kako čisti Vatikansku banku od gramzivih menadžera u kardinalskim plaštevima! Povedu li hrvatski biskupi Hrvate u rat protiv poganih homoseksualaca - eto pape Franje kako se javno pita tko je on da osuđuje homoseksualce! Povedu li oni onda rat protiv krvoločnih ateista - eto pape Franje kako propovijeda da i nevjernici mogu biti iskupljeni! Odbiju li hrvatski biskupi krstiti dijete kakvog nevjenčanog bračnog para - eto pape Franje kako usred Sikstinske kapele svojeručno škropi neko malo vanbračno kopile!

Bogami Papa navečer gleda na Hrvatskoj televiziji što rade u Hrvatskoj biskupskoj konferenciji, pa sutradan ujutro sve obrnuto. Točno ih zajebava.

Jasno vam je onda zašto se hrvatski katolici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine nisu nešto poubijali od želje da ugoste Svetog Oca. Sumnjiv je taj tip, tko zna što je komunjara u stanju napraviti pozovete li ga u goste. Pojavio bi se pred milijun vjernika na zagrebačkom hipodromu i na tečnom hrvatskom pozdravio "Smrt fašizmu!", pa ukinuo vjeronauk u školama i uveo marksizam, beatificirao Stipu Šuvara, raspustio Crkvu u Hrvata i proglasio SFR Jugoslaviju.

Ako je, naime, i bilo nekakve sumnje u očiglednu antihrvatsku misiju pape Franje, prilično neuvijeno sam ih je otklonio svojim posljednjim potezima. Najprije je, taman pred završetak rada posebnog vatikanskog povjerenstva o fenomenu međugorskih ukazanja, prejudicirao konačnu odluku svojim stavom kako "Gospa nije službenica u pošti da nam šalje svakodnevne poruke", a onda je - tek što je Komisija predala svoj izvještaj o Međugorju - stigla vijest kako će papa Franjo ovoga ljeta posjetiti Sarajevo, da otamo povodom stote obljetnice početka Prvog svjetskog rata svijetu pošalje "poruku mira". Čuj, poruku mira. Kao da je rimski papa poštar John Lennon, službenik u uredu BH Pošte na Alipašinom Polju.

Niti dakle Zagreb, niti Split, ni Vukovar, ni Mostar, ni Grude, nego, eto - Sarajevo. Proći će papa Franjo pored Međugorja kao pokraj turskog groblja!

Sustići će onda policajac na motoru Mercedesovu limuzinu negdje kraj Žitomislića, pa nazvati šefa u Čapljinu da je upravo presreo "papamobil" s papom Franjom lično. "Odlično", reći će mu šef, "pusti vozača, a razbojnika dovedi ovamo!"

Kad god su Hrvati veći katolici od Pape, na kraju - shvatili ste - najebe Mujo.

(Oslobođenje)
Ostavljam profil na forumu u amanet dobrim ljudima

USERNAME: Lebowski
PASSWORD: 123456

Dobri ljudi, uđite i promijenite šifru i riješite se kjafira.

Spanac_113
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8390
Joined: 09 Oct 2013, 18:58
Location: post iskljucenje
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Spanac_113 » 21 Feb 2014, 09:21

Kasno buđenje u rano proljeće

Image


Kakvo ime dati demonstracijama nezadovoljnih građana koje već petnaest dana traju na ulicama naših gradova? Pobuna ili revolucija, državni udar ili buđenje naroda, provala dvadesetogodišnjeg bijesa ili bosansko proljeće, antisrpska ili antihrvatska zavjera, ključanje "bosanskog lonca" ili predizborna kampanja, buka s ulice ili, naprosto, haos?

Na prvi pogled, suština nije u formi, u ovakvim i sličnim naslovima što smo ih proteklih dana čitali u novinama, već u eksplozivnom buntu gladnih i poniženih. Novinari su, po prirodi svog posla, u sukobu interesa sa svakom vlašću, oni su njena najsnažnija opozicija, njeni bespoštedni kritičari koji joj nikada ne daju mira. Nažalost, to najbolje mjesto u istoriji novinarstva nije biljka koja je na ovim prostorima ikada uspijevala. O tome ponešto govore i neki od pomenutih naslova, a još više tekstovi koji iza njih slijede. Mediji koji bezrezervno artikulišu ekskluzivno etničke interese Srba, odnosno Hrvata u Bosni i Hercegovini i koji su srasli sa svojim nacionalističkim strankama i njihovim liderima, demonstracije u Tuzli, Sarajevu, Zenici, Bihaću i drugim gradovima tretiraju podrugljivo, kao "muslimansku pobunu" koja ima za cilj da izazove haos u zemlji, kako bi u tom haosu Hrvati praktično nestali, a Republika Srpska prestala da postoji!?

Tu skoro, uvodeći slušaoce u prilog o događajima koji su Bosnu i Hercegovinu ponovo doveli u žižu diplomatskog i medijskog interesovanja, novinarka jednog ovdašnjeg radija kaže kako zahtjevi frustriranih demonstranata nisu precizno artikulisani, niti su im ciljevi jasni. Ali, zar ikome treba objašnjavati zahtjeve i ciljeve gladnih i obespravljenih, ljudi koji se bore za svoj biološki opstanak i opstanak svoje porodice? Zar parole "Bando lopovska", "Ostavke, ostavke", "Ublehaši, j..o vas vitalni nacionalni interes" i slične ne kazuju sve. Njihov duh se više ne može vratiti u bocu, prema njima se više niko ne može odnositi u stilu: pričam ti priču.

Bošnjacima može da služi na čast što su se, iako možda prekasno i u malom broju, digli protiv svojih pohlepnih i neodgovornih političkih prvaka, a stvar je Srba i Hrvata hoće li, i dokle, nastaviti da žive kao sužnji svojih mafijaških diktatura. Ali, prije ili kasnije mečka će zaigrati i pred Dodikovim, odnosno Čovićevim vratima. Onima koji svjesno ili zbog lične pometenosti falsifikuju smisao ovog socijalnog bunta i koji su, ujedinjeni u svom političkom cinizmu, cijelu priču prebacili na teren huliganstva, međunarodna zajednica je udarila težak šamar, pozivajući ih da se otrijezne i čuju glas naroda. Od posebnog značaja je činjenica da je 35 istaknutih intelektualaca iz cijelog svijeta uputilo pismo podrške protestima u Bosni i Hercegovini. Među njima su i takvi autoriteti poput Naoma Chomskog, Tarika Alija, Aleksandra Hemona, Slavoja Žižeka i drugih. "Građani BiH ustali su protiv sistema izrabljivanja, nepravde i nejednakosti koji je do sada služio samo malom broju političke, ekonomske i finansijske elite.

Svijet u kojem živimo je svijet podjela, rastućeg fašizma, političkog i društvenog apartheida, neumoljivog kapitalističkog uništavanja zajedničkog bogatstva svih. Bosna svima šalje jedan glasan poziv na buđenje", kaže se, pored ostalog, u njihovom pismu.

Međutim, oni kojima je ovo pismo upućeno jednako su prema njemu indolentni kao što su svih ovih godina bili indolentni prema katastrofalnom stanju u zemlji, čiji se eho mogao čuti na ulici, u tramvaju, na pijaci ili u kafani. Eho životne svakodnevnice je iz dana u dan postajao sve snažniji, da bi svoj konačan oblik dobio u pomenutim parolama. Naši parlamentarci, naši ministri, premijeri i članovi Predsjedništva BiH djeluju kao intelektualne i moralne minijature, bezvrijedne figure u poređenju sa svakim od potpisnika ove intelektualne peticije, ali njihova oholost nema granica. Nije da oni ne razumiju njene poruke, ali smatraju da je bolje ne priznati bilo kakvu krivicu i braniti se šutnjom. "Najbolje je mirni razlaz i da se naprave tri države - Bosna, Herceg-Bosna i Republika Srpska", bilo je sve što je Dodik smatrao da tim povodom treba reći.

Ipak, jedno logično pitanje ostalo je bez odgovora. Zašto na protestima u Sarajevu nijednom nije bilo više od hiljadu građana, dok istovremeno na stadion Koševo zna doći po dvadeset hiljada fudbalskih navijača, a još više fanova estradnih zvijezda na njihove koncerte u Zetri? U Sarajevskom kantonu živi više od 400 hiljada stanovnika, Sarajevo je centar akademske i umjetničke elite, ali je ona u najvećoj mjeri korumpirana. S druge strane, masa njegovog današnjeg stanovništva je neprosvijećena i korumpirana samom činjenicom da živi u glavnom gradu zemlje. A neprosvijećen čovjek nema lične hrabrosti i odgovornosti, demokratija je za njega mrtva stvar. Mi smo plašljivi i zaboravni ljudi. U ratnom Sarajevu plašili smo se četničkih snajpera i granata, Cacinih "lovaca na ljude" i nepredvidivih postupaka ovog ili onog Ćele. Rat se davno završio, ali usta su nam i danas puna straha. Ljudi se plaše da će ostati bez posla, da će im djeca morati ići daleko od Bosne, plaše se mafije i uličnih razbojnika, političara i tajnih stranačkih službi, plaše se da ne obole od raka, plaše se mraka i žohara koji gmižu po trulim podovima njihovih stanova. Većina građana živi u znaku gesla: Šuti i gledaj da nekome ne staneš na žulj.

Prilika za novi početak u dejtonskoj Bosni i Hercegovini propuštena je davno, onog momenta kad su vladajuće nacionalističke elite svjesno blokirale procese evropeizacije zemlje i odale se pljački i nezajažljivom ličnom bogaćenju. Društvo je završilo u civilizacijskoj i moralnoj močvari, a strah koji je propagiran od strane političkih i vjerskih lidera postao je zamjena za ekonomski i socijalni prosperitet. Ali, svemu dođe kraj. Narod je prozreo trik kojim je godinama obmanjivan. Prisustvujemo kasnom buđenju u rano proljeće.

Piše: Gojko Berić

dacina_curica
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by dacina_curica » 21 Feb 2014, 12:13

Tema prva liga :cool
Samo nastavite! :)

Spanac_113
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8390
Joined: 09 Oct 2013, 18:58
Location: post iskljucenje
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Spanac_113 » 24 Feb 2014, 12:19

ANALIZA NELOGIČNOSTI ILI DEMO-KRA TI(I)JA!?

Nadmudrili su vas. I izigrali. Opet
Edin Kukavica

Image


Šta se, zaboga, dogodilo? I šta se - ako (se) išta - još događa? Za što, za koga, a protiv koga su bili protesti početkom ovog mjeseca širom Federacije Bosne i Hercegovine, s najžešćim materijalnim posljedicama u Tuzli, Sarajevu i Mostaru?

Kako to i zašto plenumaši ne traže promjenu sistema, vlasti, stranaka... pa i promjenu Ustava makar FBiH u mjeri da u njega uvedu same sebe - zajedno sa sejdićima, fincijima i ostalima, nego su svojim zahtjevima - nemaštovito i krajnje šturo - pokazali malo neokomunističke (da ne kažem neosocijaldemokratske) solidarnosti i još manje socijalne osjetljivosti prema građanima koje navodno predstavljaju?

Samovolja i oholost

Zašto su svi zahtjevi koncentrirani samo na dokidanje povlastica poslenicima vlasti i zašto im (vlasti) uopće ispunjavaju zahtjeve? Zato što je, naprimjer, tuzlanski plenum na svom posljednjem zasjedanju samo dao „podršku obespravljenim radnicima", zatražio "hitno rješavanje pitanja regularnosti privatizacije", te istakao kako je "neophodno provesti promjene i aktuelni sistem podobnih, pod hitno zamijeniti sistemom sposobnih". Je li ovo sve što ne valja ili sve što su mogli smisliti ili jedino što im smeta nakon dvadeset godina ove i ovakve vlasti? To bih im i ja mogao bez imalo ustručavanja i obećati i ispuniti! Gdje je ovdje revizija razlike u pravim imovinskim kartonima prije i nakon stupanja na vlast, aktueliziranje krivičnih prijava koje se godinama čuvaju po ladicama, oduzimanje nezakonito stečene imovine? Gdje su otvaranja javnih radova, veliki projekti, posao i socijalna pravda? Gdje je smjena - i procesuiranje - likova koji su se obogatili naočigled? Zašto i kako to da nisu imali spremne ili bar znali napamet nekoliko imena ličnosti kojima bi, u situaciji u koju su doveli vlasti pritiskom u periodu od 6. do 8. februara zamijenili one čija ih je samovolja i oholost i nagnala na proteste?

S druge strane, nakon skoro dvije decenije vladavine, izbornih krađa i bezočnog bogaćenja predstavnici vladajućih stranaka kažu da su shvatili, te manje pokajnički, a više dopunjavajući i ispravljajući nemušte plenumaške zahtjeve, priznaju da treba „smanjiti ukupna primanja članova Predsjedništva, ministrima, poslanicima, delegatima, vijećnicima, savjetnicima i ostalim funkcionerima na svim nivoima nakon provedene analize i da se to izvrši promjenom potrebnih zakona. Smanjiti sveukupnu potrošnju koja se prije svega odnosi na plate u javnim preduzećima, troškove za reprezentaciju, službena putovanja i telefone u svim institucijama i na svim nivoima budžeta, a potrebno je izvršiti i reviziju savjetničkih pozicija". Ozbiljno? A odmah potom: „svjesni da veliki dio tih mjera, zbog potrebe izmjena zakona na raznim nivoima, ne mogu provesti sami" pozivaju i ostale političke stranke čiji je glas potreban u skupštinama, da se usvoje potrebne mjere, da iskažu odgovornost prema situaciji, ispolje socijalnu osjetljivost i da nas(!!!) podrže u promjenama koje ćemo inicirati", dodavši da "glavni odbor posebno ističe potrebe reformi u oblasti obrazovanja i zdravstva. U prijedlogu zaključaka navedena je i mjera ukidanja "bijelog hljeba", te neophodnost revizije primanja na svim nivoima zakonodavne i izvršne vlasti funkcionera nakon prestanka mandata. Od mogućnosti ukidanja, skraćivanja perioda korištenja te povlastice, smanjenja plate u vrijeme korištenja tog kraćeg perioda, sve su opcije otvorene". Ne mogu vjerovati!

Svašta mi naumpada. I ništa od toga nije lijepo. I sve je iz domena teorije zavjere kojoj, inače, nisam nimalo sklon: jesu li vladajuće stranke i partije iskoristile proteste za unutarstranačke frakcijske obračune i čistke kadrova kojih se drukčije nisu mogli riješiti? Kao potvrdu za to iskoristit ću činjenicu da osim trojice kantonalnih premijera, od kojih je jedan već godinu i po bio u „tehničkom mandatu", drugi kompromitiran do srži, a treći tek kolateralna šteta - i, izvjesno, žrtva unutarstranačkih prepucavanja i prestrojavanja - te, zahtjeva za ostavku samo jednog ministra, ne znam da se išta ozbiljno dogodilo. Kao da su plenumaši - svjesno ili nesvjesno - postali saradnici vlasti ili, kao da su samo prepisali recept svojih ozloglašenih prethodnika, tzv. NVO „Dosta", koji su se umirili netom nakon što su dobili zaposlenja i postali uživaoci beneficija protiv kojih su protestirali. Nisu im pomogli ni svi mladi i progresivni profesori sa bjelosvjetskih univerziteta i učesnici (propalih) protesta širom svijeta, koji su se baš sad - u ovom periodu - uželjeli svojih majki i odlučili ih posjetiti i usput izraziti svoju podršku i protestantima i plenumašima! Zar je to sve!? Jeste.

Ispušni ventil

Koliko sve ovo ima smisla neka kao potvrda posluži izjava jednog od onih protiv kojih su protestirali: „Vlade i skupštine rade u otežanim uslovima jer se nalaze u alternativnim smještajima, ali sistem funkcionira i funkcionirat će ... život nije stao. Socijalnim kategorijama, borcima, civilnim žrtvama rata i ostalim kategorijama se bez smetnji izvršavaju obaveze, plate će biti plaćene budžetskim korisnicima, policiji, obrazovanju, zdravstvu i ostalim kategorijama. Učinit ćemo sve da tako i ostane!" Da nije žalosno, bilo bi smiješno. Ali zaista!

Da rezimiram i skratim, jer se više nemam snage ni iščuđavati: znači, za plenumaše sve je uredu, i država Bosna i Hercegovina koje nema, i Federacija i Republika, i stranke, i politike, i političari, i sistem, i Ustav, i „sejdić i finci", i administracija s ogromnim troškovima, i vozni parkovi, i stotine ministara, sekretarica, vozača... sve! Sve je ovo, ustvari, bilo bacanje prašine u oči, idealno tempirani i pokrenuti protesti koji su poslužili kao ispušni ventil da ne bi došlo do ozbiljnih, doista socijalno motiviranih protesta stvarno gladnih i stvarno obespravljenih koji su se, sjetimo se, najavljivali cijelu jesen i pola zime. Nadmudrili su vas. I izigrali. Opet.

(Vijesti.ba/Avaz)

Lebowski
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11776
Joined: 03 May 2013, 14:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Lebowski » 24 Feb 2014, 13:44

Zimska olimpijada Sarajevo 2022.

20.02.2014. | PIŠE: Boris DEŽULOVIĆ

Image

Zvao me jednom u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, vidjela međunarodna zajednica da je vrag odnio šalu i da Bosni i Hercegovini treba nekako pomoći, pa Sarajevu dodijelila Zimske olimpijske igre 2022. godine. Došao tako veliki dan svečanog otvaranja, koševski stadion pun kao oko, završio slet, a Bakir Izetbegović za govornicom vadi papir, nakašlje se i otpije gutljaj vode. "Ooo", započne on čitati govor, a razdragana masa na tribinama uzvrati: "Ooo!". "Oooo!", nastavi Bakir, a publika odgovori još glasnije: "Oooo!!!". Krene Bakir i treći put, kad ga predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta Thomas Bach nestrpljivo mune laktom. "Čitaj ovo dolje", šapne mu gospodin Bach, "to su olimpijski krugovi!".

Dobro, sad bez zajebancije: pratim Zimske olimpijske igre u Sočiju, vidio sam spektakularno otvaranje, čitam podjednako sve o sjajnoj organizaciji i o organizacijskim gafovima, gledam na televiziji kako hiljade novinara, deseci hiljada sudionika i stotine hiljada turista zuje Sočijem, golemi je to zapravo sportski, građevinski, ekonomski i politički projekt, težak ispit čak i za veliku zemlju Rusiju, i sve mi nevjerojatnije izgleda sad već prilično široko prihvaćena teza suvremene bosanskohercegovačke historiografije po kojoj je davne 1984. jedna takva zimska olimpijada organizirana u Sarajevu.

Organizaciju Zimskih olimpijskih igara Sarajevo je šest godina ranije, valja podsjetiti i na tu posve nepojmljivu činjenicu, dobilo u konkurenciji Göteborga i Sappora, dakle Švedske i Japana, dakle dvije zemlje koje su i tada bile, i danas jesu, upravo tematski parkovi ekonomičnosti, točnosti, pouzdanosti, preciznosti i savršene organizacije. Ne kažem, jasno, da su mudre sijede glave u Međunarodnom olimpijskom komitetu mislile kako će Bosna i Hercegovina i Jugoslavija tu stvar obaviti bolje od Švedske i Japana, ali fantastično danas zvuči već i to da su mogli misliti kako Sarajevo neće zajebati.

Nema stoga mnogo tako egzaktnih i plastičnih pokazatelja koliko smo strašno u trideset godina zaglibili i zajebali stvar: možete li zamisliti da bi itko igdje danas išta, ali išta od ičega u ičemu ikada, pored Švedske i Japana povjerio Bosni i Hercegovini?

Isto dakle ovo Sarajevo, ista ova Bosna i Hercegovina, još prije trideset godina organizirali su nešto što je u svih devedeset godina zimske olimpijske povijesti organiziralo samo deset zemalja: dvadeset dvije Zimske olimpijade do danas su organizirali još samo Francuska, Švicarska, Sjedinjene Države, Njemačka, Norveška, Italija, Austrija, Japan, Kanada i Rusija! Sve do strašne Putinove Rusije, niste na to obraćali pažnju, Sarajevo 1984. bio je posljednji slučaj da je neka zemlja prvi put u životu dobila organizaciju Zimske olimpijade.

I kad je prije točno trideset godina, 19. februara 1984., ugašena olimpijska baklja na Koševu, a zastava predana Calgaryju, iza Jureka Bureka, Katarine Witt, Ravelova Bolera i "doviđenja Saurajeuo", ostale su veličanstvene skijaške staze, skakaonice, žičare i hotelski kompleksi na Bjelašnici, Igmanu i Jahorini, olimpijska dvorana Zetra, Holiday Inn, sređeni koševski stadion, obnovljeni aerodrom, cijela današnja prometna, telekomunikacijska i energetska infrastruktura Sarajeva, gotovo tri hiljade novih stanova i desetak hiljada radnih mjesta, a trideset godina kasnije Sarajevo nije u stanju izgraditi ni parkiralište na Alipašinom Polju!

Dvije i pol hiljade sportaša i članova ekipa, četiri hiljade novinara, dvanaest i pol hiljada službenih gostiju i godzilion turista zujalo je gradom, cijelih trideset hiljada ljudi bilo je uključeno u organizaciju Olimpijade, dok Sarajevo danas ne može organizirati ni tramvajsku liniju Ilidža-Baščaršija. Jebemtimajku, zbog organizacijskih propusta nedavno je otkazan i koncert Tonija Cetinskog u Zetri!

Prije nekog vremena, sjetit ćete se toga, Fahro Radončić je najavio inicijativu da se Sarajevo i Bosna i Hercegovina - za zalog budućih, a u ime dobrih, starih vremena - kandidiraju za organizaciju Zimskih olimpijskih igara 2022. godine. Ne znam kako je ta vijest primljena u Međunarodnom olimpijskom komitetu, ali slutim da je moralo biti zabavno.

To da se država koja je u stanju organizirati jedino natječaj za nabavu službenih Audija "šestica", i u kojoj je dobro organiziran još samo organizirani kriminal - dobro, i demonstracije za rušenje legalnih vlasti - mrtva ozbiljna kandidira za domaćina Zimske olimpijade nakon Rusije i Južne Koreje, da se prijavi dakle za organizaciju Olimpijade za koju su se službeno kandidirale Norveška i Kina, a odustale Švicarska, Njemačka, Kanada, Austrija, Švedska i Sjedinjene Države, zaista nije moglo izgledati nikako drugačije doli kao bjelodani dokaz da krvavi rat nije uništio opjevani bosanskohercegovački smisao za humor.

- Kakvi kraljevi, ti Bosanci! - otelo se vjerojatno impresioniranom gospodinu Thomasu Bachu, predsjedniku Međunarodnog olimpijskog komiteta, dok je u rukama držao kandidaturu Sarajeva za Zimsku olimpijadu 2022.

- Nema njima smrti do atomske bombe - na tu je posve blesavu vijest zadivljeno dobacio neki britanski lord.

U mrkoj švicarskoj Lausanni, jasno, pojma nemaju da Fahrina ideja uopće nije bila zajebancija, pa bolje da tako i ostane. Pokušajte uostalom - dobro, to se samo tako kaže, jer matematički je nemoguće - zamisliti užas današnjih bosanskohercegovačkih ekonomista, građevinara, komunalaca, menadžera i sportskih funkcionera, da u mrkoj Lausanni kojim čudom imaju malo bosanskog smisla za humor, pa da jave Ivi Komšiću kako je Međunarodni olimpijski komitet odlučio Zimske olimpijske igre 2022. ponuditi Sarajevu.

Samo bi političari, naravno, bili oduševljeni.

"Ooo", započeo bi egzaltirani Bakir Izetbegović čitati službenu ponudu iz Švicarske, a razdragani bosanskohercegovački ministri, premijeri, predsjednici i potpredsjednici uzvratili bi: "Ooo!" "Oooo", nastavio bi Bakir, a ovi bi odgovorili još glasnije: "Oooo!!!". Krenuo bi Bakir i treći put, kad bi ga potpredsjednik Federacije BiH Svetozar Pudarić nestrpljivo munuo laktom. "Ponuda je dolje", šapnuo bi mu on, "to je logotip Audija!".

(Oslobođenje)
Ostavljam profil na forumu u amanet dobrim ljudima

USERNAME: Lebowski
PASSWORD: 123456

Dobri ljudi, uđite i promijenite šifru i riješite se kjafira.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by dacina_curica » 24 Feb 2014, 14:49

Malo kasni ali vrijedi je procitati

USTANAK
Piše: Aleksandar Hemon za Radiosarajevo.ba

Image

Evo, petak je ujutro u Chicagu. Uživo pratim vijesti iz Bosne i Hercegovine, gdje je u toku ustanak koji uključuju i rasturanje državne imovine u Tuzli, Sarajevu, Zenici, Mostaru. Rano je za sudove, prekasno za utiske, ali evo brzih misli:
--Niko se još dosada nije obratio demonstrantima, niti je iko iz vlasti na bilo kojem nivou pokušao da sa njima stupi u kontakt. To se čini kao uobičajeni i očekivani kukavičluk, ali je isto tako standardna operativna procedura, kao što se to moglo vidjeti prošle godine za vrijeme JMBG protesta kada je vlast zdušno ignorisala demonstrante i njihove zahtjeve. Mislili su bezbeli: Ne može nam niko ništa, jer vazda znamo kako ćemo ih prevariti! Kao što sad čekaju da sve ovo prođe, pa da nastave sa neradom. A šta ako ne prođe?
--Pokušao se demonstrantima u Sarajevu obratiti potpredsjednik Federacije Mirsad Kebo, ali su ga ovi odjebali. Mete ustanika su primarno kantonalne vlade, gdje ima više izvršne vlasti i gdje se nesposobnost i korupcija ne mogu sakriti iza sistemskih laži na državnom nivou. Biće da demonstranti tačno znaju sve komplikovane načine na kojima im država ne funkcioniše.
--Prema slikama koje vidim, značajnu ulogu igra omladina. Evo, recimo dva mladića izbacuju kroz prozor papire i elektronsku opremu, lica im prekrivena, ali se vidi da su djeca. U Tuzli su ulice pune srednješkolaca. Hoće li oni ikad moći vjerovati da žive u državi koju mogu zvati svojom? Sad kolabira vlast, a uskoro bi mogla i država. I šta će onda biti? Možda su ta djeca spremna za rat a da to ni ne znaju.
Jaz
--Ono što ja već neko vrijeme ne mogu da vjerujem je da su oni na vlasti—na potezu od tradicionalno umobolne desnice do diskreditovane lagumdžijske ljevice—nekako mislili da dejtonska pljačka može trajati u nedogled, da je narod dobro obučen da bude zadovoljan kolačima svojih etniciteta, da su svojim građanima nisu ništa dužni, a najmanje poštovanje. Ozbiljno je potcijenjen bijes koji se nakuplja već par decenija, a koji se hrani siromaštvom, nezaposlenošću i odsustvom čak i lažno obećane budućnosti. Političke partije čiji kadrovi zauzimaju udobne pozicije na vlasti zahtijevaju od građana i glasača da ćute i trpe, zato što bi moglo biti gore. I evo sad je gore, pod njihovim jarmom. Kako su dakle mogli misliti da se ovo neće desiti? Koliko zaluđeni su bili svojom moći i bezobrazlukom da vjeruju da se taj bijes može držati pod kontorlom i preobratiti u podršku njihovom samoubilačkom projektu? Ako narodu uzmeš sve, nema onda više šta izgubiti. Ako nemaju ništa, onda je impuls da se sve sruši kako bi se ustanovila uravnilovka. To je format skoro svake revolucije.
--Bosna je postala Ukrajina za manje od tri dana. Bijes je toliko metastazirao, da je teško zamisliti kako će se sve to moći smiriti. U BiH ne postoji infrastruktura koja može taj bijes pretvoriti u neku političku moć ili produktivnu djelovanje. Širi se kao šumski požar. Ako padne krv, povratka nema.
--Jaz između građana i države koja bi, budući nominalno demokratska, trebalo da bude njihova je nepromostiva. Budući da za državu radi pola od svih zaposlenih, jasno je odakle dolazi mržnja prema simbolima i institucijama vlasti, izražena, evo danas, vatrom. Gori vatra, sad u nama!
--Nakon što je demolirana zgrada Kantonalne vlade, sarajevski demonstranti trenutno napreduju prema Predsjedništvu, koje je iza ćoška, gdje sigurno dobro biti neće. U međuvremenu, u drugim krajevima Sarajeva, ljudi sjede i piju kafu—k’o biva: Neće, neka nas. Miris suzavca seširi gradom, pošto su demonstranti zapalili policijski auto pun suzavca. Moraće se, izgleda, kafa s mirom piti negdje drugo, možda u inostranstvu.
--Konačno, i prekasno, premijer i Vlada tuzlanskog Kantona su podnijeli ostavku. A i vlada Zeničko-dobojskog kantona. Hoće li i neko drugi?
--Živko Budimir ne može da stupi u kontakt sa Predsjednikom Vlade Federacije, a ne javljaju se ni neki drugi. Kaže: «To je realnost sa kojom miživimo u Bosni i Hercegovini.» Kaže da nema političara koji nije odgovoran za ovo što se sada dešava, ali da postoje razlike u stepenu odgovornosti. Koji li je njegov stepen? Nije veliki, on misli. Na pitanje novinarke: «Ko ovo može zaustaviti?» Budimir kaže: «Oni koji su ovo započeli», to jest demonstranti. Budimir ne misli da su ostavke rješenje. Nije, dakle, do njega i njegovih.«Vrijeme je da hladnih glava krenemo u rješavanje problema koji su doveli do ovoga,» kaže Budimir. Ma neka, Živko, nije hića! Popij kafu.
A šta ako?
--Niko iz partija na vlasti u Federaciji nije našao za shodno da se obrati javnosti. Niko, to jest, osim Ministra Fahre Radončića, pod čijem je nadležnošću policija i koji je stoga progovorio na televiziji. Ruži korupciju i pljačku i političare na vlasti,. Policija ima naredbu da ne koristi silu. Vlast je de fakto kolabirala. Pokušaj državnog udara nije van pameti. Ili barem povoljnija preraspodjela vlasti. Ili sve isto k’o i prije, do sljedećeg puta.
--Već više od dvadeset godina nasilje je u različitim formama potka bosansko-hercegovačkog društva, zadatog i obilježenog ratom. Čitave generacije su odrasle u društvu u kojem su mržnja, nasilje i nepoštovanje zakona ne samo tolerisani, nego su bili i profitabilni, kao što se to vidi kako iz izopačenog oblika dejtonske BiH tako i iz potpunog odsustva odgovornosti za očiglednu i galopirajuću korupiciju. BiH kakva sada jeste pokazuje da se nasilje i nepoštovanje zakona isplate. Nema više drugih modela za učestvovanje u društvu. Država, oni koji u njoj učestvuju i oni kojima vladaju, postaju samo akteri u darvinističkoj borbi za opstanak. Ko preživi, pričaće i štampati sebi pare.
--Federalni premijer Nermin Nikšić će se večeras (sinoć, op.pr) na konferenciji za štampu obratiti javnosti, dugo nakon što je sve počelo.
--U Sarajevu pedeset devet povrijeđenih. Novinari pretučeni i kamere razbijene diljem zemlje. Uskoro će se u spaljene zgrade ušunjati berači željeza.
--Specijalna policija je u Sarajevu intervenisala i rastjerala demonstrante. Na ulicama se teško diše. U Tuzli se također smirilo. Tamo su demonstranti skandirali: «Idemo u Sarajevo!»
--U Sarajevu se na Ferhadiji večernjašetnja odvija po rasporedu.
--U Banja Luci, mirni protesti okončani.
--A šta ako svi krenu u Sarajevo?

Aleksandar Hemon

Spanac_113
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8390
Joined: 09 Oct 2013, 18:58
Location: post iskljucenje
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Spanac_113 » 13 Mar 2014, 15:51

KOLUMNE
Od bh. patriota do veleizdajnika
T. C. 12/03/2014 19:37:00
Image
image Nino Raspudić
Zašto su utihnuli prosvjedi u BiH? Kako to da se ove sunčane nedjelje u Sarajevu okupilo samo šezdeset, a u Mostaru trideset nezadovoljnika?

Jesu li preko noći nestali razlozi za socijalno nezadovoljstvo, jesu li ispunjeni neki bitni zahtjevi prosvjednika, osim ostavki vlada većinskih bošnjačkih kantona? Ništa od navedenog. Svi problemi su i dalje tu, i siromaštvo, i korupcija, i nepotizam, pa zašto je onda tako brzo sve spalo na šačicu ljudi, koji će, po svemu sudeći, i sami uskoro odustati?

Bilo bi pogrešno na kraju priče reći - tresla se gora, rodio se miš, jer su posljedice cijelog događaja jako skupe. Milijunska šteta počinjena na spaljenim zgradama institucija, koje će se obnavljati iz javnih sredstava, dugoročno je čak manji problem od kompromitacije mogućnosti bilo kakvog suvislog šireg socijalnog prosvjeda u budućnosti. Policija je u Sarajevu počela privoditi osobe koje su zapalile zgradu Predsjedništva. Ta tobožnja kulminacija socijalnog bijesa koju su glorificirali salonski ljevičari po Guardianu, opravdavajući to nasilje sistemskim nasiljem koje nepravedni kapitalizam vrši nad većinom stanovništva, na kraju se pokazalo da ima vrlo malo veze s obespravljenim radnicima i nezaposlenima. Ostaje vidjeti hoće li palitelji progovoriti o naručiteljima i financijerima i do koje je razine pravosuđe spremno ići u procesuiranju organizatora uništavanja. Osoba koja u mercedesu ML dovozi molotovljeve koktele i dijeli ih napadačima na zgradu Predsjedništva nije baš prototip gladnog radnika na čijem trudu počiva ova nesretna zemlja.

O stvarnim ili imaginarnim inspiratorima svih ovih događanja svjedoči bizaran detalj s prošlotjednih prosvjeda u Sarajevu. Nakon što im policija prvi put nakon mjesec dana nije dozvolila blokadu glavne gradske prometnice, prosvjednici su došli pred američku ambasadu i tu zatražili odgovor zašto im se više ne dopušta blokiranje prometa. Je li to bila infantilna reakcija u smislu - mama, ne daju mi voziti bicikl, ili nešto drugačija - mama, ti si mi rekla da vozim bicikl po dvorištu, a oni mi sada kažu da tu ne mogu, još se ne može sa sigurnošću utvrditi. U obje varijante jasno je samo do koje razine je došlo samoponiženje zemlje koja se čak ni formalno više ne trudi glumiti da je samostalna i suverena država, a ne protektorat kojim upravlja američko veleposlanstvo.

Isti refleks kojim su "instant revolucionari" nepogriješivo pokazali odakle vjetar puše pokazao je i nedjeljni mostarski plenum (na kojem je, u komičnoj kontradikciji s imenom, sudjelovalo približno 0,05% građana Mostara) koji je u nedjelju zatražio da se formira "komitet za normalizaciju grada". Otvoreno ističu kako održavanje izbora ništa ne bi promijenilo, jer bi opet pobijedili HDZ i SDA. Istaknuto je kako bi taj komitet formirali uz pomoć OHR-a i američkog veleposlanstva, činili bi ga ugledni Mostarci, a taj centralni komitet bi vodio grad na dvije godine.

Osim što se, kao i u sarajevskom slučaju, radi o formalno-pravno veleizdajničkom potezu, jer se ruši ustavno-pravni poredak vlastite zemlje i priziva strana uprava, plenum koji se predstavlja kao vrhunski oblik demokracije otvoreno negira demokratske izbore. Dakle, šačica ljudi zasjeda i pretendira odlučivati u ime svih. Poziva na uskratu prava na izbore, jer procjenjuju da im neće biti po volji, i umjesto toga priziva komitet za normalizaciju, u kojem oni procjenjuju što jest normalno, a za njih je izgleda jedino normalna apsolutna vlast američke ambasade i OHR-a koja se vrši preko, od njih delegiranih, "uglednih Mostaraca".

Prošlog tjedna sam u društvu pisca Veselina Gatala, neuglednog Mostarca kakav sam i sam, u nenormalnom Mostaru, koji vapi za plenumaškom diktaturom normalizacije, kovao plan za preuzimanje Plenuma.

Plenum je inače legitimitetska crna rupa. Proglasio se nadležnim za sve u gradu, i ako ga hoćete osporiti, morate doći na plenum i djelovati unutar njegovih procedura, čime mu dajete legitimitet. Ukratko, ako ne želite da vam skupina od tridesetak penzionera, besposlene mladeži i lokalne NGO aristokracije bez vas "upravlja" voljenim gradom, morate otići na Plenum. Domislili smo da nam je jedini način taj da skupimo pedeset istomišljenika, dakle nenormalnih, neuglednih Mostaraca kakvi smo i sami i odemo na famozni plenum. Pošto nas je više, kao dio plenuma, možemo ga preuzeti iznutra i usmjeriti po svom nahođenju. Zamislili smo da svu genijalnost takve vrste direktnodemokratskog odlučivanja pokažemo tako što bismo donijeli sljedeće odluke: da od dana donošenje odluke plenuma svi poslodavci u Mostaru moraju isplaćivati plaće od tri tisuće maraka, i to tjedno. Zatim, da se vikend produžuje i na četvrtak, petak i ponedjeljak, da muškarci u Mostaru moraju nositi isključivo plave, a žene roza cipele, sve dok plenum normalnih građana ne odluči drugačije. Potom, da sportske kladionice moraju omogućiti igranje troznaka, te kao najvažniju odluku za koje bismo sigurno dobili i potporu svih "starih" plenumaša, da mostarski plenum zahtijeva od mostarskog biskupa, vladike i muftije da podnesu neopozive ostavke. Nakon toga će, u roku od deset dana novog biskupa odabrati plenum, vladiku će imenovati OHR, a muftiju američki konzulat.

Padalo nam je na pamet još mnogo lijepih prijedloga, koji nisu ništa manje realni i provedivi u praksi od briljantne zamisli o Daytonu II, i novom građanskom ustroju BiH koje je u organizaciji iste ekipe koja organizira plenum u Istočnom Mostaru plasirao bivši predsjednik Hrvatske Stjepan Mesić. Zemlji koja ima "gladne prosvjednike" koji iz mercedesa ML dobivaju molotovljeve koktele za uništavanje državnih zgrada, i takve prijatelje kao što je Mesić, sa svojom molotovljev diplomacijom, nisu potrebni neprijatelji da bi se sunovratila u propast.

Piše: Nino Raspudić

User avatar
laganini
Spamer
Spamer
Posts: 15651
Joined: 04 Jun 2013, 02:01
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by laganini » 15 Mar 2014, 09:00

kao i obični ninu u sridu..
..slobodan čovik kad tad bude baniran..

Spanac_113
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8390
Joined: 09 Oct 2013, 18:58
Location: post iskljucenje
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Spanac_113 » 15 Mar 2014, 11:08

DEUTSCHE WELLE

Kako dalje s BiH?

Image
B. A. 14/03/2014 20:28:00

EU bi na sljedećem sastanku ministara spoljnih poslova (17.03.) trebalo da dobije okvir za odgovor na pitanje kako dalje sa BiH. Od zemalja članica očekuje se da iznesu jasne orjentacije o integraciji BiH u EU.

Zabrinutost zbog političke, ekonomske i socijalne krize u BiH poznata je i često ponavljana poruka iz EU. Evropljani su složni i u stavu da BiH, kao jedinstvena i funkcionalana država, ima svoje mjesto u porodici evropskih zemalja. Ono što je do sada ostalo nepoznato jeste put i način kako pokrenuti zemlju koja ne napreduje na evropskom ali ni na unutrašnjem planu.

Šefica evropske diplomatije Ketrin Ešton pozvala je političke lidere BiH da prevaziđu etničke razlike i odgovore na zahtjeve građana koji žele ekonomski oporavak, radna mjesta, vladavinu prava u zemlji. U Briselu naglašavaju da je EU spremna da pomogne BiH na tom putu. Hrvatska je zemljama članicama iznijela prijedlog na osnovu koga bi Unija u slučaju BiH trebalo da osmisli „specifično krojen pristupni proces“. BiH bi, prema stavu Zagreba, trebalo da dobije status „specijalnog kandidata“, koji bi njenim građanima donio veću sigurnost u evropsku budućnost zemlje, a samim time bi se pojačao i pritisak na domaće lidere.

„BiH je suočena sa jedinstvenim okolnostima, uključujući i komplikovanu nedavnu istoriju. Umjesto da rješavanje tih problema bude preduslov za početak procesa pridruživanja (kao što je slučaj sada - op. aut.), BiH bi te probleme trebala rješavati tek tokom tog procesa pridruživanja“, poruka je koju bi Vesna Pusić mogla da prenese svoji evropskim kolegama u ponedjeljak.

Put za BiH: Specijalni status ili promjena Ustava?

Slovenija, koja se među zemljama članicama takođe aktivno zalaže za novi pristup BiH, poručuje EU da konstantno uslovljavanje ne donosi napredak ako politički lideri nisu spremni da se ozbiljno uključe u posao. Dodaje se da se u BiH ne radi samo o pitanjima Sejdić Finci i koordinacionom mehanizmu, niti da će rješavanje tih pitanja, na kojima EU trenutno insistira, riješiti pitanje funkcionalosti BiH. Stav Ljubljane je da BiH mora da bude funkcionalna država, koja će postati članica EU, ali da se problemu mora prići ”u korijenu”. „Dejtonski ugovor je zaustavio rat, ali nije obezbijedio funkcionalnu zemlju“, smatra šef slovenačke diplomatije Karl Erjavec. On predlaže pokretanje procesa od strane EU i međunarodnih partnera, kao medijatora, kao i moguću organizaciju još jedne međunarodne konferencije, čiji bi krajnji cilj bila ustavna reforma u BiH, koja bi bila „prihvaćena, a ne nametnuta“ BiH.

Ideju o promjeni Dejtonskog ustava kao jednom od načina za pokretanje BiH iz zastoja ka funkcionalnoj državi koja napreduje ka EU zagovara i izvjestilac Evropskog paralamenta za BiH, Doris Pak:

„Federacija je ta koja prvenstveno mora da se struktuira da bi funkcionisala. Takvo uređenje nije njihova krivica, već je tako urađeno u Dejtonu i još prije u Vašingtonu. To sada treba biti promijenjeno, a Ešton to mora da shvati i nađe načina da pomogne BiH da prevaziđe problem i krene naprijed“, poručila je Pack u razgovoru za DW.

ESI: BiH ne smije biti „poseban slučaj“ evrointegracija

U prilog činjenici da bosanskoherecegovački „čvor“ nije lako razmrsiti niti presjeći govore i različita, političarima suprotstavljena mišljenja evropskih analitičara. Da je u posljednjih 20 godina bilo „i previše posebnih pristupa i zahtijeva prema BiH“, koji nisu doveli nigdje, smatraju u Evropskoj inicijativi za stablnost (ESI).To je, prema riječima Aleksandre Štiglamjer iz ESI dovelo do toga da se političari u BiH previše oslanjaju na međunarodnu zajednicu u očekivanju da će ona umjesto njih rješavati probleme:

„A to se neće dogoditi. BiH je u rukama svojih političara i građana i nigdje drugdje. Zato mi tražimo od EU da se prema BiH ponaša kao prema bilo kojoj drugoj državi u procesu evrointegracija. Da im objasni standarde i očekivanja da domaći političari krenu tim putem“, kaže Štiglmajer i dodaje da je trenutni prioritet, ne samo za BiH već i cijeli region Zapdnog Balkana, ekonomska reforma.

Na mogućnost da „ni od hrvatskog ni od slovenačkog prijedloga ne bude ništa“, upozorava Nikolas Vajt, ispred Nezavisnih diplomata:

„Ono što možemo očekivati jeste nastavak primjene klasične paradigme proširenja na BiH, sa nastavkom specijalnog pritisaka u vidu specijalnih političkih uslovaljavanja, kao što je Sejdić Finci slučaj“, kaže Vajt. On navodi da „specijalni pristup“ još nikada nije primijenjen u procesu proširenja, ali da se pominjao u slučaju Turske (koja se već 15 godina vodi kao kandidat za članstvo), što prema Vajtovim riječima, ne predstavlja dobru vijest za BiH.

„Neophodno je pokazati jasnu posvećenost budućnosti BiH i njenom članstvu u EU. Takođe, treba jasno reći da taj napredak BiH nije povezan sa ličnostima na vlasti već sa djelima. EU mora da to snažnije nego što je to činila do sad poruči i liderima i narodu u BiH.“

U Briselu ne očekuju da će ministri spoljnih poslova na sljedećem sastanku donijeti odluke i definisati svoj pristup nastavku evropskog puta BiH. U pitanju je početak procesa koji će trajati u godini pred nama i koji će pripremiti platformu za novi petogodišnji mandat Evropske komisije, čij se novi sastav očekuje od jeseni.


(DW)

Lebowski
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11776
Joined: 03 May 2013, 14:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Lebowski » 27 Mar 2014, 21:06

Milan Bandić, sarajevski Hrvat

27.03.2014. | PIŠE: Boris DEŽULOVIĆ

Image

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Znaš li, veli, onaj o malome Jovici što je doselio u Zagreb, pa htio ispred zgrade da igra fudbala s novim prijateljima? Kad su mu ovi rekli da može, ali da mora promijeniti ime, jer neće se oni valjda igrati s Jovicom. Znam, rekoh, kad ga je majka u to zazvala s prozora, "Jovice, ručak!", a on joj odgovorio da on više nije Jovica nego Domagoj, pa ga otac izdegenečio. "Pet minuta sam Hrvat, a već sam najebao od Srba".

E taj, reče mi Kožo. Samo što više nije Jovica, nego Milan.

Elem, prije mjesec dana, na sjednici sarajevskog Gradskog vijeća 26. februara, jednoglasnom odlukom vijećnika zagrebački je gradonačelnik Milan Bandić proglašen počasnim građaninom Sarajeva. Povelja počasnog građanina, koju je zaslužio zato što je, citiram, "izrazito prijateljskim djelovanjem inicirao, podržavao i realizirao mnoge projekte, posebno u oblasti umjetnosti i kulture, doprinoseći boljoj saradnji Sarajeva i Zagreba", Bandiću će - stajalo je u odluci Gradskog vijeća - biti dodijeljena na svečanoj sjednici 6. aprila.

Nije otada prošlo mjesec dana, kad mladog Sarajliju Milana Bandića nazvala Al-Jazeera da prodivane malo o Hrvatskoj, Bosni i tako tome. Razbaškario se mahalac Miki u televizijskom studiju, pa rekao i to da bi treći entitet mogao biti rješenje statusa hrvatskog naroda, majoriziranog u Bosni i Hercegovini. "Ovo je zemlja tri konstitutivna naroda i, nadam se, uskoro i tri entiteta, da svatko ima mogućnost da izabere svoje predstavnike", rekao je između ostalog počasni Sarajlija, i već sutradan, na sjednici 26. marta, Gradsko vijeće po kratkom postupku - zato što je, citiram, "svojim istupom zadao udarac demokratskim procesima na ovim prostorima, ali i dobrim i prijateljskim odnosima Sarajeva i Zagreba" - opozvalo svoju odluku da se Milanu Bandiću dodijeli titula počasnog građanina.

Ne može, eto, Hrvat u Sarajevu biti niti počasni građanin. Nakon što je lani povelju počasnog Sarajlije dobio Predrag Matvejević, skontali su valjda u Gradskom vijeću da bi to već bila dvojica. Tako to, jebiga, počne: tim tempom - jedan godišnje - do kraja desetljeća u Sarajevu bi bilo više Hrvata počasnih građana nego onih običnih, i dok završi džuma, već bi Počasno Gradsko vijeće uvelo kaursku Novu godinu, božićne praznike u školi i Djeda Mraza, ili kako se već zove onaj stari ćafir što inicira, podržava i realizira mnoge projekte, pa djeci dijeli čokolade.

Milan Bandić pridružio se tako onom tužnom spisku od dvadesetak hiljada Hrvata što su od devedesetih napustili Sarajevo, nekad najveći hrvatski grad u Bosni i Hercegovini, a danas etnički prilično čistu bošnjačku metropolu u kojoj Hrvat nikom živom ne može biti šef. Pa je dugo godina jedini Hrvat na rukovodećem položaju u Sarajevu bio direktor pogrebnog poduzeća Pokop.

Zgodan bi stoga slučaj Bandićeva počasnog građanstva bio povod za priču o građanskom Sarajevu u kojemu su građani samo počasni - a Hrvati niti to - ali mene o toj prigodi ne zanima previše zašto su sarajevski vijećnici Bandiću oduzeli titulu počasnog građanina, već zašto su mu je uopće - dali?
Ako je, naime, suditi po njihovom šoku i nevjerici nakon Bandićeva intervjua Al-Jazeeri, Milan Bandić je u samo mjesec dana, otkako je dobio počasnu ličnu kartu, od osvjedočenog prijatelja Sarajeva i Bosne i Hercegovine iznenada postao njihov najljući dušmanin, što šuruje s hercegovačkim Hrvatima i zagovara treći entitet. Samo mjesec dana čovjek bio Sarajlija, a već postao domaći izdajnik. Sve do 26. februara Bandić je bio Bosanac, buraz rođeni, a onda, čim je dobio povelju počasnog građanina Sarajeva, odao se hrvatstvu, katoličkoj vjeri i razbijanju Bosne. Ako je tako, ispada - samo trenutak, da još jednom logički provjerim - da Sarajlija ne može biti Bosanac. Da je Milan Bandić, eto, svoje državotvorno i entitetotvorno hrvatstvo otkrio tek kad je postao Sarajlija, surduknuvši mlako pivo u Džehennemu. Ili ga je barem uspješno krio.

"Oj, Milane, Miki, Sarajlijo", zapjevali mu onda sugrađani u Gradskom vijeću. "Stani malo, Miki, Sarajlijo, a zašto si svoju ljubav krio?"
Stvar je, međutim, u tome da zagrebački gradonačelnik svoje hrvatstvo nikad nije krio. Rado viđen gost kod Thompsona u Čavoglavama, Bandić je već prilično dugo intimni prijatelj i sponzor hrvatske populističke desnice, a jedno vrijeme i njihova posljednja nada - sjetit ćete se, nije bilo davno, kad je u drugom krugu predsjedničkih izbora u Hrvatskoj bio desni protukandidat Ivi Josipoviću, pobravši glasove bosanskohercegovačkih Hrvata, ali i glasnu podršku Milorada Dodika i njegova goebbelsa Rajha Vasića.

Bandićeva pak pomoć Sarajevu i Bosni i Hercegovini - to su, shvatili ste, oni "projekti u oblasti umjetnosti i kulture" - nije tako dolazila iz romantične ljubavi za Bosnu, solidarnosti i "pobratimstva lica u svemiru", već iz iste kase iz koje on, na čelu valjda najkorumpiranije gradske uprave na kontinentu, već godinama jednako velikodušno dijeli pomoć i po Hrvatskoj: to je ona kasa iz koje svaka mafija, pa tako i politička, kupuje podršku "slabih i nezaštićenih". U Hrvatskoj su to, recimo, Srbi, ali u Bosni - jebiga - Hrvati.

Ukratko, povelju počasnog građanina vijećnici sarajevskog Gradskog vijeća Bandiću su oduzeli iz istih razloga zbog kojih su mu je i dodijelili. Bio im je zagrebački gradonačelnik dobar kao klasični politički mafijaš, dakle njihov čovjek, sve dok nisu shvatili da on jest klasični politički mafijaš, ali ne njihov. Koji tako, uz ostale reference, sada ima i status prognanog sarajevskog Hrvata.

Jedva mjesec dana Milan Bandić bio Hrvat u Sarajevu, i odmah najebao.
Ostavljam profil na forumu u amanet dobrim ljudima

USERNAME: Lebowski
PASSWORD: 123456

Dobri ljudi, uđite i promijenite šifru i riješite se kjafira.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 27 Mar 2014, 21:33

Eto, reko vam čovjek sve. Sarajevo na ovaj način gubi a ne Bandić. Tupsoni.
online

Spanac_113
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8390
Joined: 09 Oct 2013, 18:58
Location: post iskljucenje
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Spanac_113 » 27 Mar 2014, 22:13

Krokodil Behko wrote:Eto, reko vam čovjek sve. Sarajevo na ovaj način gubi a ne Bandić. Tupsoni.
Sarajevo je izgubilo bosnjacenjem i iskljucivoscu a ovo su samo posljedice. Tupsoni :valja kolko si rijeci napiso pa briso dok do ove nisi doso? :valja

Spanac_113
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8390
Joined: 09 Oct 2013, 18:58
Location: post iskljucenje
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Spanac_113 » 01 Apr 2014, 15:07

Institucija dobrog muža

Neke večeri mi prijatelj predloži da napišem kolumnu o dobrim muževima. Pa zašto ne bih? Ave te Turske, Rusije, Sirije, Tadžikistani i nigdjestani, plenumi, politika, dosadi čovjeku. Ljudi nikad ne dosade ljudima.

Prijatelj iz Zalika mi sinoć ispriča vic. Kaže, pita hodža u džamiji boje li se svojih žena. Džematlije zagrajaše. Onda hodža kaže: „’Ko se boji svoje žene, neka ustane!“. Ustadoše svi osim jednog vjernika. Hodža pita: „Je li se ti to ne bojiš žene?“. A džematlija, onako sjedeći, kaže: „Ma nije, dobri moj hodža, ust’o bi’ i ja, nego mi se noge oduzele kad je spomenu…“. Šalu na stranu, čini se da danas kod nas ima više razvoda nego sklapanja brakova. Istina jeste da žena drži kuću na okupu i „uzgor“, ali ima i on zasluga za održanje brakova. Muž uglavnom čini sve za mir u kući. Nije to kao nekad, kad je definicija dobrog muža bila, kako čuh jednom davno u autobusu (dvije žene pričale) da je jedan bio dobar muž. Definicija te žene, njezina definicija dobrog muža bila je, dok je govorila o tome nekom, „Bio je dobar muž. Nije je bio i sve je pare u kuću dav’o“. Nije bilo riječi o ljubavi, dakle, bila je riječ o nenasilju i kućnom miru, dakle o „toleranciji“ i „suživotu“.Veselin Gatalo l pogled.ba

Nije danas muškarcu lako. Zašto? Pa, zato što ga tehnika ugrožava više nego ikada. Uskoro će žene, pri kupovini nepotrebnih stvari, koristiti i internet. Znači, neće morati do tržnog centra da bi potrošile kućni budžet. Stara ženska navika kupovanja svega što kod nekoga vide, tada će postati još izraženija, jer reklame ionako stalno dokazuju da je čovjek lud i ograničen ako nema najnoviji iPhone ili tablet, da je seljak jedan ograničeni ako nema sve markirano i ne ide u Tursku… A dobar muž je tu da pokrije troškove i ne diskutira puno o smislenosti kupovine.

Mobilni telefoni su, muškom ljudskom biću, strahovita tegoba. Ne zbog računa nego zbog polaganja računa. Strahovita činjenica da ste uvijek dostupni i na oku svojim ženama, ne olakšava mužev život. Nekada, prije mobilnih vremena, kafići su bili neka vrsta muškog azila, dovoljno je biti nevidljiv s ulice i tako biti slobodan za to kratko vrijeme dok čovjek glumi vlastitu neovisnost s pivom u ruci i samodopadnim osmjehom na licu. Ali, avaj, nešto uvijek zazvoni, baš poput zvuka zatvorske ogrlice… Zapravo, onoga što se stavi na nogu kad je čovjek u kućnom pritvoru, na to mislim. Kad to zazvoni, dolazi policija i još, dodatno, ograniči slobodu. Muževi različito odgovaraju na pozive od kuće. Najbolji muževi su oni koji ne mogu odgovoriti sjedeći. Oni moraju ustati, kao kad pričaju s nadređenim u vojsci. Neki ostaju sjedeći, nastoje biti „cool“ kad ih žena zove. Spuste glavu i prave se da ne čuju najbolje, kao, buka im smeta. Onda zašute, kao, slušaju. Na kraju, moraju izići iz kafića, da izglade stvar, jer žena s druge strane nije zadovoljna načinom njegova odgovaranja na poziv, osjeti da se muž „osilio“. Tada muž izlazi iz kafića, sklanja se u stranu, pomno gleda oko sebe – da ga ne čuje društvo unutra, i koristi riječi poput „dušo“, „ljube“, „srećo“ i sl. Tako to ide, bar u vremenu ženske emancipacije. I ne bude muževa, na kraju, osim onih dobrih.

Piše: Veselin Gatalo

Spanac_113
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8390
Joined: 09 Oct 2013, 18:58
Location: post iskljucenje
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Spanac_113 » 03 Apr 2014, 13:45

evo jedan stari od Jergovica:


Staljin - paranoidni demon antifašizma
Objavljeno: 19.04.2009

Image


Povjesničar Roy Medvedev bilježi svjedočenje Nikite Sergejeviča Hruščova da je dan nakon Staljinove smrti, 6. ožujka 1953, na njegovome radnom stolu, ispod gomile dnevnih novina, pronađeno pet pisama. Među njima bilo je pismo iz 1923. teško bolesnoga Lenjina, koji oštrim riječima od Staljina zahtijeva ispriku, jer je bio bezobrazan prema njegovoj ženi Nadeždi Krupskaji. Staljin se tada formalno ispričao, ali je pred drugovima otvoreno rekao: “Zašto bih se ja zbog nje morao ponižavati? Spavati s Lenjinom ne znači razumjeti marksizam i lenjinizam. Samo zato što upotrebljava isti zahod kao i Lenjin…” Drugo pismo koje je Staljin držao na svome stolu i očito ga uvijek imao pred očima, napisao je Nikolaj Buharin, stari Lenjinov suborac i partijski mislilac.

Atentatom na atentat

U njemu on, noć pred pogubljenje, moli Staljina da mu poštedi život (“Koba, zašto je potrebno da umrem?”) Treće pismo sa Staljinova stola napisao je Josip Broz Tito. U njemu je, navodno, pisalo: “Prestani slati ubojice na mene. Ako to ne prestane, poslat ću nekoga u Moskvu, nakon čega ih više neće biti potrebno slati.”

Eto, tako su, u kasnu zimu prije pedeset i šest godina, oni koji su prekopavali po memorabilijama velikog vođe, tražeći - kako je i red - skrivene poruke, tajne koje će promijeniti svijet ili barem kakav lascivni testament, pronašli djelić našega svijeta i mentaliteta. Kako su se, sva je prilika, samo Berija i Hruščov odvažili na taj čin, a kako je Berija ubrzo likvidiran u prvoj poststaljinskoj zavjeri u Kremlju, ostaje nam da Hruščovu vjerujemo na riječ. Jest da je bio prostodušni primitivac i da je bio sklon mistifikacijama i pompoznim ispadima (valja se sjetiti kako je usred Glavne skupštine Ujedinjenih naroda udarao cipelom po stolu jer mu govornik nije bio po volji), ali čak i ako je izmislio priču o Titovom pismu, učinio je to u skladu i sa Staljinovom naravi i s našim megalomanskim balkanskim očekivanjima od povijesti.

Komplimentirao nam je, Staljin ili Hruščov - sad je to već prilično svejedno, jer je našu ulogu u povijesti učinio tako krupnom i sentimentalno važnom.

Image


Titov ‘Ne’!

Na Titovom historijskom ne Staljinu i Informbirou odgojene su generacije Jugoslavena. O tome se učilo u školama i na fakultetima izvan Jugoslavije. I danas se uči, iako smo se mi - pogotovu u Hrvatskoj - Titove riječce odrekli, kao što smo se odrekli i svega drugog iz onog vremena, osim ponekoga od onih koji su stradali od Titove ruke. Tako kao bizarna činjenica, recimo, stoji ploča s imenom Ulice Andrije Hebranga. On je, kao Staljinov vjernik, ubijen bez pravde i suda u Beogradu, a da mu krivnja nije bila dokazana. O tome je, evo, konačan pravorijek dao i beogradski sud. Njegovo razmimoilaženje s Titom sastojalo se u tome što se izjašnjavao protiv vodeće i monopolističke uloge KPJ, nego se zalagao za Narodni front, u kojemu bi svoje mjesto i ulogu imale sve političke snage, partije i frakcije koje su se izjasnile protiv fašizma. To se Hebrangu u današnjoj Hrvatskoj pribraja kao zasluga, pa ga se zbog inzistiranja na pluralizmu proglašava za demokrata, naspram autokrata Tita.

Staljinist Hebrang

Problem je, međutim, bio i ostao samo u tome što je ideja o vodećoj ulozi Narodnog fronta bila Staljinova, a ne Hebrangova, i što je provedena u većini zemalja takozvane narodne demokracije. Time je Staljin umirivao Zapadne saveznike, obećavajući im da će se igrati demokracije, a sebe je osiguravao od mogućnosti da se komunistički vođe u pojedinim državama odmetnu od Moskve i krenu provoditi neku svoju politiku. Inzistirajući na vodećoj ulozi KPJ, Tito je bio rigidniji u shvaćanju demokracije od Staljina, dok je Hebrang bio samo dosljedni staljinist, zbog čega danas ulice po Hrvatskoj nose njegovo ime. Njegova vizija Jugoslavije, i Hrvatske u Jugoslaviji, bila je takva da bismo živjeli kao u - DDR-u, Poljskoj, Rumunjskoj, Madžarskoj i, naravno, kao u Sovjetskom Savezu.


Image

Higijena anatifašizma

Ali kako je moguće da i danas, već punih sto trideset godina od Staljinova rođenja i šezdeset godina nakon što je, iz naše perspektive, postao ultimativni negativac, još uvijek živimo u njegovoj sjeni i - uvelike - u staljinskome dobu? Odgovor na ovo pitanje je višeznačan, ali se može svesti na temeljnu razliku između Hitlera i Staljina. Hitler je poražen u ratu u kojemu je opstanak Europe i većeg broja europskih naroda bio izravno i nedvosmisleno uvjetovan njegovim porazom. Staljin ne samo da je u tom ratu bio jedan od pobjednika, nego je na Crvenu armiju i na ljude i narode Sovjetskoga Saveza pala daleko najveća, u odnosu na sve druge apsolutno neusporediva, uloga u borbi protiv Hitlera i njegovih saveznika. Stoga je o antifašizmu nemoguće i besmisleno govoriti tako što bi se Staljin iz načelnih, moralnih ili higijenskih razloga zadržao izvan obuhvata ovog pojma. Pa tako, i kada se govori o antifašizmu kao načelu na kojem je utemeljena poslijeratna Europa i čitav slobodni svijet, nemoguće je izbjeći Staljina. Zapravo, nemoguće je otkloniti paradoks da je naše pozitivno povijesno iskustvo, kao i ideologija našega svijeta, u fatalnoj vezi s jednim od većih zločinaca u povijesti. Zato je s Hitlerom i s nacizmom obračun bio moguć, dok sa Staljinom čovjek neprestano sklapa neku vrstu mentalne, emocionalne i moralne nagodbe. U biti, ovo drugo je i teže i izazovnije, pogotovu zato što se Staljinovi zločini, premda se strukturno razlikuju, ničim ne mogu pravdati kao ni Hitlerovi, pogotovu jer se, velikom većinom, i nisu dogodili u vrijeme rata i borbe protiv fašizma.

Erotizam diktature

Susan Sontag je, pišući o erotskoj privlačnosti nacističke ikonografije, naglašavala kao suprotnost sovjetske i kineske uniforme. Međutim, biografije komunističkih vođa, pripovijesti o njima i tajni dokumenti koji nakon sedamdesetak i više godina izlaze na svjetlo dana, na Zapadu su gotovo jednako privlačni kao i knjige o Hitleru i njegovom dobu. Ljudi u njima uživaju kao što se uživa u horor filmovima, tako da često i vrlo ozbiljne knjige povjesničara Trećeg Reicha ili biografa Lenjina, Staljina i Trockog dožive goleme naklade i široku popularnost.

Nekima je to profesionalni ili intelektualni interes, dok drugi uživaju u emotivnim senzacijama kakve pružaju takve knjige. Pritom, Hitler i Staljin se u tom beletrističkom ili fikcionalističkom pogledu na stvari radikalno razlikuju: dok je Hitler ciljano ubijao sve pripadnike određenih naroda ili vjera, Staljin je ubijao sve za koje se posumnja da nešto krivo misle. Od prvog si se mogao spasiti ako si bio Nijemac i pritom ravnodušna hulja, dok od drugog, zapravo, nije bilo spasa.


Image

Josif Visarjonovič Džugašvili bio je, kao i baš svi veliki diktatori dvadesetog stoljeća, oniži muškarac, rošava lica i malo kosih očiju. Školovao se u pravoslavnom sjemeništu, bio je iznimno načitan i lijepo je pjevao: “Glazba je odlična stvar, umanjuje zvijer u čovjeku.” Pisce je nazvao inženjerima ljudskih duša, a književnost je u njegovoj državi imala iznimno važno mjesto. To je rezultiralo još jednim paradoksom: iako je sloboda riječi i izraza u Sovjetskome Savezu njegovog doba bila u toj mjeri suzbijena i osporena da su ljudi osuđivani na smrt i zbog onoga što bi vlast u njihovim glavama otkrivala kao neizrečenu misao, veličina i značaj prozne i poetske književnosti, stvorene u Staljinovo doba, golema je i nadilazi ono što se drugdje pisalo. Razlog tome nije samo u snazi i širini ruske kulture, a još je manje u hrabrosti pojedinih pisaca.

Pismo Pilnjaku

Staljin je, naime, sve te ljude poznavao, poigravao se njima i njihovim sudbinama, nutkao ih da pišu i objavljuju, obasipao ih priznanjima i nagradama, nagovarao ih da budu odvažniji u iznošenju mišljenja i kritici svega postojećeg, a onda bi se u jednom trenutku predomislio, pa bi ih skratio za glavu. U njegovo vrijeme gotovo da nije likvidiran nijedan značajniji pisac i umjetnik koji prethodno ne bi bio slavljen, pažen i čašćen Lenjinovim ordenom i obaveznom dačom (vikendicom na nekom lijepom mjestu, u kojoj bi inženjer ljudske duše nesmetano stvarao). Pisci obično nisu znali kako bi i zašto pali u nemilost velikoga vođe, pa su mu pisali potresena pokajnička pisma, koja im obično ne bi pomogla, a koja su, je li, vrlo kompromitantna sa stanovišta povijesti književnosti.

Tako ga je zlosretni Boris Pilnjak, veliki ruski pripovjedač, ali i službeno najveće ime sovjetske književnosti prije povratka Maksima Gorkog iz emigracije, molio kada je pao u nemilost da ga pusti da ode u emigraciju. Staljin, koji je volio pisati pisma pa ih je slao znanima i neznanima, odgovorio mu je: “Istrage pokazuju da se kontrolni organi ne protive vašem odlasku u inozemstvo. Oni su sumnjali, ali sada prestaju sumnjati. Zato je o vašem odlasku u inozemstvo odlučeno. Sretno. Staljin” Lako je zamisliti kako se Pilnjak obradovao ovakvom odgovoru, a sigurno ga je pomalo i grizla savjest zbog svega što je o Staljinu ispotiha govorio ili samo mislio. No, njegova je radost kratko trajala. Uskoro je bio smaknut. To je i inače bio Staljinov stil: u posljednji čas pružiti nadu nekome koga je već odlučio likvidirati i pustiti ga da s nadom pođe u smrt. U biti, riječ je o vrlo kršćanskom konceptu.


Image

Staljin i vojak Švejk

Njegova osobna knjižnica sastojala se od 20.000 knjiga. Volio je Mihaila Bulgakova i, recimo, Dostojevskog - iako su njegove knjige bile iz pedagoških razloga zabranjene. Divio se Zoli, pod starost je otkrio Goethea, rado je čitao Wildea, Maupassanta i Steinbecka, a - kao i Sadam Husein - obožavao je Ernesta Hemingwaya. Suvereno je citirao Bibliju, Čehova i Dobrog vojnika Švejka. Očito nije bio lišen smisla za humor, jer se samo tako da objasniti kako je dopustio golemu popularnost dvojca Iljf i Petrov, čiji su romani djelovali izrazito subverzivno (riječ je o vrsti usmjerenog humora kakva bi, to je sigurno, bila spriječena i u današnjoj Hrvatskoj da joj se, sukladno onome što su radila ta dvojica, na meti nađu čelnici Ine, T-Coma i, recimo, Plive). Sam lik Ostapa Bendera, velikog prevaranta čiji je šarm nenadmašan i sveosvajajući, jedan je od društveno subverzivnijih likova dvadesetstoljetne književnosti. Iljf i Petrov nikada nisu pali u nemilost, valjda stoga jer im se Staljin nije prestao smijati.

Pasternak

“Ne valja književnost nazivati desnom i lijevom. To su partijske riječi.” Tako je Staljin u pismu podučavao ideološki prerevnog direktora jednoga kazališta. A kada je šef tajne policije Genrih Jagoda kanio smaknuti velikoga pjesnika Osipa Mandeljštama, jer je opisao velikog vođu kao “ubojicu seljaka”, čiji su “debeli prsti” bili “masni kao crvi”, Staljin je naredio da se pjesnik izolira, ali da mu se poštedi život. Kasnije je kazao da je i samo Mandeljštamovo uhićenje bilo sramota. Boris Pasternak, veliki pjesnik i pisac romana Doktor Živago, koji će se naći u žarištu jedne od većih hladnoratovskih afera, bio je u to vrijeme fasciniran Staljinom. Zamolio ga je da ga primi na razgovor. “O čemu bismo razgovarali”, pitao je Staljin. “O životu i smrti”, odgovorio je Pasternak, na što je, navodno, Staljin posve zbunjeno spustio slušalicu. Pasternak je bio mušičav čovjek, poslije je zbog grižnje savjesti svašta okolo govorio i skoro da se trudio da bude uhićen, ali Staljin ga nije dao. Navodno je rekao: “Ostavite na miru tog stanovnika oblaka.”


Image

Sovjetski anđeo smrti

U vrijeme njegove vladavine umirali su milijuni ljudi, i to u različitim socijalnim eksperimentima. U Ukrajini, golemoj sovjetskoj žitnici, masovno su, tako, umirali od gladi. Lokalni partijski šefovi slali su u Moskvu izviješća o pojavama kanibalizma. Negdje je majka pojela svoje dijete. Staljin je prema takvim stvarima bio savršeno hladan. Komunistički projekt bio je važniji od ljudskih života. Kasnije se, od početka tridesetih, masovno umiralo zbog delikta mišljenja. Godinama će postojati norme, propisivane određenim oblastima i republikama, koliko narodnih neprijatelja mora biti otkriveno i likvidirano. Revni su vođe vrlo često nadmašivali normu, a rijetki su zbog toga i kažnjeni.

Samo dok je trajao rat, koji se po Staljinovoj zamisli zvao Domovinski rat, bilo se malo zastalo u likvidaciji narodnih neprijatelja. Čim je stigao mir, a Sovjetski Savez postao velika svjetska sila, nastavljeno je s likvidacijama i bizarnim društvenim eksperimentima zbog kojih su stradavali milijuni ljudi, čitave socijalne skupine, ali i narodi. Postoji mišljenje da Staljin nije provodio genocid, jer nije uništavao narodnosne skupine. To je samo djelomice točno, jer su se Staljinu genocidi događali gotovo kolateralno, kao posljedica socijalnih eksperimenata koji nisu bili usmjereni protiv određenih etničkih skupina. Međutim, neki su narodi Sovjetskog Saveza naprosto nestali.

Izrael u Sibiru

Jedan od bizarnijih Staljinovih socijalnih eksperimenata bilo je osnivanje židovske sovjetske socijalističke republike, u biti prve židovske države u suvremenoj povijesti. Na tu je ideju došao čitajući cionističke autore, a proveo ju je, kao i sve drugo, na zastrašujući način: našao je na zemljopisnoj karti veliko, relativno nenaseljeno područje, koje je nazvano Birobidžan i koje je, prema zacrtanom i prihvaćenom planu, trebalo biti naseljeno Židovima.

Image


Bila je jesen kada su ljudi iz svih dijelova Sovjetskoga Saveza naprosto deportirani u Birobidžan, da tamo stvore židovski komunistički raj. Našli su se na pustome polju, bez ikakvih znanja o obradi zemlje ili uzgoju stoke, s ponešto građevinskog materijala, ali opet bez znanja o gradnji kuća. Židovi iz malenih ukrajinskih i bjeloruskih gradića, lenjingradska i moskovska gospoda, trgovci iz južnih sovjetskih republika u kojima vlada mediteranska klima, uglavnom sve neki gradski svijet, koji nije vičan preživljavanju u ekstremnim uvjetima, našao se tako usred sibirske zime. Tko zna koliko je stotina tisuća ljudi pomrlo od zime i gladi prije nego što se tiho, bez kremaljskih deklaracija, ugasio birobidžanski projekt židovske domovine, od kojega je ostala tek poveća kolekcija lijepih, tužnih i melodioznih pjesama, koje je moguće u suvremenim izvedbama nabaviti u boljim cedetekama širom Europe, te poneki roman inspiriran pričom o Birobidžanu, uglavnom napisan od onih koji je nisu doživjeli.

Strašan je i nemjerljiv zločin staljinizma. Kada bi se ljudske patnje i smrti mogle svoditi na brojke, možda bi bili u pravu suvremeni neofašisti (kakvih je podosta u Hrvatskoj), koji nastoje ustvrditi da je Staljin, zajedno sa svojim vazalima, veći zločinac od Hitlera. Naravno, broju Staljinovih žrtava oni redovito pridodaju i desetak milijuna Sovjeta koji su izginuli ratujući protiv Hitlerove Njemačke i njezinih saveznika. Međutim, niti se državni zločini mogu svesti na broj ubijenih, niti je Staljin manji zločinac ako je Hitler veći. Ova usporedba služi uvijek, i nepogrešivo, samo da bi se relativizirali zločini Adolfa Hitlera i njegovih saveznika.


Image

Montefioreove fikcije

Što je Staljina učinilo takvim? Na ovo pitanje pokušava, na vrlo zanimljiv i originalan način, odgovoriti britanski povjesničar Simon Sebag Montefiore, čija je knjiga već godinama ultimativni europski hit, a kod nas je objavljena prije nekoliko tjedana. Montefiore je, naime, nastojao uz pomoć novootvorenih ruskih arhiva, u kojima se nađe i ponešto privatne dokumentacije, te koristeći objavljene i neobjavljene biografije Staljinovih suradnika, rekonstruirati njegov privatni život, zaći mu u psihologiju, i ispričati priču koja je, zapravo, netipična za žanr ozbiljnih historiografskih životopisa. On se u najvećoj dopustivoj mjeri potrudio podvrgnuti dokumentarni materijal pravilima fikcionalnih žanrova, romansiranih biografija i posve izmišljenih pripovijesti. To je njegovu knjigu učinilo silno zanimljivom i čitljivom, u njoj se može otkriti štošta novo o Staljinu i njegovom dobu, ali istovremeno je, ipak, upitna pouzdanost Montefioreovih zaključaka koji proizlaze iz onoga što je jednom napisano u privatnome pismu ili izrečeno pred nepouzdanim svjedocima.

Nađino samoubojstvo

Korijene Staljinove bezdušnosti, koja je na kraju ugrađena u sam politički sustav Sovjetskoga Saveza, Montefiore traži u njegovoj osobnoj tragediji, u braku s emocionalno i mentalno neuravnoteženom Nađom Alilujevom, te u njezinome samoubojstvu. Sigurno da je ovakvo objašnjenje jako privlačno, pogotovu onoj vrsti čitateljstva koje najbolje razumije holivudske zaplete i epiloge, ali upitno je, ipak, koliko se loš brak može iskoristiti kao objašnjenje zbog čega je netko pobio cijeli svoj Politbiro i pritom se još dobro zabavljao.

Staljin je bio paranoik, a povijesne okolnosti, ali i vlastite sposobnosti, omogućile su mu da svoju paranoju ugradi u politički sustav i u način života pod komunizmom. Moglo bi se reći da smo nešto od njegove paranoje i mi svojedobno živjeli, premda se Tito obračunao sa Staljinom i premda je jugoslavenski komunizam bio u toj mjeri liberalan da ga nije pristojno ni uspoređivati s onim u istočnoj Europi, a kamoli u Sovjetskom Savezu.

Tito i Hebrangova obitelj

Uostalom, možemo napraviti ovakvu usporedbu: kada bi smaknuo nekog od svojih suradnika, odmah zatim Staljin bi poslao u logore i posmicao cjelokupnu njegovu porodicu, ženu, braću, sestre, sinove i kćeri. To je učinio i s dijelovima vlastite obitelji i porodice, ne vodeći računa o sentimentima bližnjih. Kada je smaknuo Andriju Hebranga, Tito se pobrinuo da njegovi bližnji žive pod apsolutnom zaštitom, da završe fakultete i da ni na koji način ne budu diskvalificirani. Naravno, nije umjesno zbog toga hvaliti sustav koji je, ipak, likvidirao ljude, ali jednako je neumjesno kada ga upravo Andrija Hebrang mlađi uspoređuje s onim u zemljama realnoga socijalizma i u Sovjetskome Savezu.

To neće nikada biti izrečeno, ali za Staljinov paradoks - najveći zločinac a opet najveći antifašist - zaslužni su zapadni saveznici, koji su, ne bi li oslabili Sovjetski Savez, odbijali otvoriti zapadnu frontu i rasteretiti Crvenu armiju, sve do vremena u kojem je postalo izvjesno da će maršal Žukov pregaziti Njemačku, umarširati u Berlin i tko zna gdje će se zaustaviti. Na žalost, tek tada je sa zapadnih strana počeo stvarni rat protiv fašizma. Ali već je bilo kasno, jer je rat u velikoj mjeri bio odlučen. Montefiore se, istina rubno, bavi i odbijanjem saveznika da otvore zapadnu frontu, pa piše o tome kako su 1941. britanski lord Beaverbrook i američki izaslanik Averell Harriman, jedan od legendarnih diplomata dvadesetog stoljeća, vukli Staljina za nos i promatrali ga kao neku čudnu biljku, okruženu njemačkim tenkovima, na što je on bacio u smeće neotvoreno Churchillovo pismo i rekao im: “Oskudnost vaših ponuda jasno pokazuje da želite vidjeti Sovjetski Savez poraženim.” I ova je ocjena točna, pa zato mi danas imamo problemčiće u definiranju pojma europskoga antifašizma.


Image

Vatreni na Staljingradu

Montefiore je svoje istraživanje proveo s veličanstvenom akribijom, kakva je iz naših balkanskih perspektiva nezamisliva. Umio je svoju priču i lijepo literarizirati, a ono što povremeno zna zasmetati, osim što se ne bavi pitanjima koja bi mogla frustrirati potencijalnu zapadnu publiku, jest dojam, prilično šokantan, o njegovoj neobaviještenosti glede činjenica koje se ne tiču izravno njegove teme, premda nipošto nisu nevažne. Recimo, pišući o tri milijuna Hitlerovih vojnika koji su 22. lipnja 1941. napali Sovjetski Savez, on nabraja redom da su to bili: “Nijemci, Hrvati, Finci, Rumunji, Mađari, Talijani, pa čak i Španjolci.” Da, nešto kasnije bilo je, među probranim narodima, i Hrvata, ali tog 22. lipnja mi nismo imali pojma što se događa. Da jesmo, već bi se ta činjenica u NDH slavila poput trećeg mjesta Vatrenih u Francuskoj 1998.

Sramotno aljkav proizvod velikog izdavača

Hrvatsko izdanje kapitalnog bestselera S. S. Montefiorea nastalo je marom čak četiri prevoditelja, kvalitetno je otisnuto i uvezano, ali ovakvo kakvo jest izašlo je na sramotu svoga izdavača, Profila. Već dugo kod nas nije viđeno izdanje s toliko korektorskih grešaka i pravopisnih nedosljednosti te s toliko nedostatka elementar-nog zanatlijskog i trgovačkog poštovanja, kako prema autoru i prevoditeljima tako i prema čitatelju, koji je za gomilu smeća kroz koje se mora probijati da bi dopro do teksta knjige platio skupih 249 kuna. Navest ćemo jedan primjer: ime notornoga i besmrtnog sovjetskog aparat-čika Mihaila Suslova u Profilovu izdanju piše se na četiri različita načina: Sušlov, Šušlov, Šuslov, da bi tek na kraju, u finalu, postao Suslov. Pritom, nijedan se slučaj ne može smatrati tipfe-lerom ili greškom jer je svaki od načina pisanja Suslovljevog prezimena ponovljen više puta uzastopno.

O tome kako u rečenicama nedostaju pojedine riječi, naj-češće veznici, ne treba ni govo-riti, jer je to nešto što se događa na svakih nekoliko stranica, a u pojedinim dijelovima knjige i po više puta na istoj stranici, tako da čitatelj ponekad mora istu rečenicu više puta pročitati da shvati što u njoj piše, a korisno je i čitanje s flomasterom, tako da svatko, kao sam svoj maj-stor, može popraviti vlastiti primjerak knjige.

Isto tako, prevoditeljski rukopi-si nisu ni minimalno usklađeni i ujednačeni, nego se osjeti gdje je tko počeo a gdje prestao pre-voditi i koje tipfelere i greške preferira pojedini prevoditelj. Nevjerojatno je da se takvo što događa tako velikome izda-vaču, koji se diči svojim eko-nomskim rastom i količinom proizvedenih knjiga i naslova. No, i to je moguće u zemlji u kojoj rubrike kulture u novi-nama, uglavnom, i ne postoje, ili u njima sjede samo oni koje Profil doživljava kao vlastite činovnike, a ne predstavnike kulturne javnosti vrijedne poštovanja. Pritom, imena pojedinih lektora i redaktora poznajemo od ranije i iz drugih poslova kao vrsne profesionalce, tako da krivnja nipošto ne može biti na njima. Vjerojatno se radi o tome da su, zbog sniženja cijene proizvod-nje i udarničkih planova (baš kao u Staljinovoj proizvodnji žita), vremenski onemogućeni da obave svoj posao.


Stoga, valja preporučiti srpsko izdanje Montefioreove knjige, lošije opremljeno, ali s  poštovanjem prema čitatelju.


Miljenko Jergović

Post Reply

Return to “Mediji”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 23 guests