Kolumne

Televizija, štampa, internet portali.

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by storm » 17 Jun 2019, 18:39

Odlične :ok
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
lejlamo
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12993
Joined: 23 Feb 2018, 18:17
Location: kamen i drača
Mood:
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by lejlamo » 17 Jun 2019, 18:45

joj mohritj ove sintagme što je zgodna, debiliziranje društva....

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by storm » 17 Jun 2019, 18:48

Novi list, Rijeka općenito... Oaze neke normalne Hrvatske..
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
Melek
Deer Hunter
Deer Hunter
Posts: 29042
Joined: 20 Jun 2013, 23:18
Has thanked: 3593 times
Been thanked: 2420 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Melek » 17 Jun 2019, 19:14

Brine me samo jedno..
Navikavanje na neljudskost ne može dovijeka. Kao što ne mogu ni kreatori tako organiziranog profiterstva, ma koliko vjerovali da mogu. Budale ptičje pameti, monstrumi koji bodu do besvijesti iz obijesti, lopovi koji se kriju preko granice a pod prozorom pravdi, lideri pravosuđa koji kradu poput piljara, da se i ne pominju oni što u džepove trpaju sudbine hiljada radnika uz blagoslov politike – ne mogu vječno. Bivat će takvih uvijek, ali oni u konačnici ne mogu biti »sistem« ovakav kakav je postao danas. A ako se prijestolja sa kojih se taj sistem odražava ne izbace iz igre, onda neka podanici i dalje uživaju u nalozima njihovih krunskih glava gore, ovakvih. Dok ne pukne nekontrolirano.
... nam se ciklički ponavlja u jednom ili drugom obliku i manje-više je konstanta još od Austro-Ugara. Ima li nade?
Weak people revenge.
Strong people forgive.
Intelligent people ignore.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 17 Jun 2019, 22:58

storm wrote: 17 Jun 2019, 18:48 Novi list, Rijeka općenito... Oaze neke normalne Hrvatske..
"Crvena oaza"... :obrve


Ne znam kako sad stvari stoje s Novim listom, ko je tamo šta, tu je bio i pokojni Lucić, (do svoga preranog kraja :( ), ali posebice pamtim period Salamanderovog pajdaša Ježića, kad je "zaposlio" Viktora, pod jednim jedinim uvjetom: da (ništa) ne piše!!! :valja

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by storm » 17 Jun 2019, 23:29

Mohr wrote: 17 Jun 2019, 22:58
storm wrote: 17 Jun 2019, 18:48 Novi list, Rijeka općenito... Oaze neke normalne Hrvatske..
"Crvena oaza"... :obrve


Ne znam kako sad stvari stoje s Novim listom, ko je tamo šta, tu je bio i pokojni Lucić, (do svoga preranog kraja :( ), ali posebice pamtim period Salamanderovog pajdaša Ježića, kad je "zaposlio" Viktora, pod jednim jedinim uvjetom: da (ništa) ne piše!!! :valja
Ma nije ni crvena oaza....nego, kako i piše gore u kolumni....čim nisi crni....znači da si crveni :oo
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 03 Jul 2019, 20:20

Iran, nafta i libereto za operu ”Velika poslednja racija”

DRAGOSLAV DANILOVIĆ


http://www.noviplamen.net/glavna/iran-n ... qugGrtTODI

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 11 Jul 2019, 21:44

Beara i tovar genocida

Piše: Ivica Đikić, Novosti


Pred Odjeljenjem za ratne zločine Višeg suda u Beogradu još uvijek traje prvostupanjski proces protiv osmorice pripadnika Centra za obuku Specijalne brigade policije MUP-a Republike Srpske optuženih za sudjelovanje u pogubljenju između tisuću i sto i tisuću i tristo bošnjačkih zarobljenika i civila u hangaru poljoprivredne zadruge u selu Kravici, desetak kilometara od Bratunca prema Zvorniku, u poslijepodnevnim satima 13. srpnja 1995. godine. To je bila prva masovna i organizirana likvidacija Bošnjaka nakon pada Srebrenice u ruke Vojske Republike Srpske: u naredna tri-četiri dana, na nekoliko lokacija u okolici Bratunca i Zvornika ubijeno je još oko sedam hiljada bošnjačkih muškaraca i dječaka. U Kravici su, pored pripadnika jahorinskog Centra za obuku Specijalne brigade policije, ubijali vojnici Drugog odreda Specijalne policije MUP-a Republike Srpske iz Šekovića, zatim nekolicina vojnika Interventnog voda 3. bataljuna Bratunačke brigade – ‘Crvene beretke’, nekolicina vojnih policajaca Bratunačke brigade i dio pripadnika 1. bataljuna Bratunačke brigade, te pripadnici lokalnih i regionalnih policijskih i paravojnih formacija. Ubijanje rafalima iz automatskih pušaka i bacanjem bombi među natiskane zarobljenike intenzivno je trajalo najmanje dva sata. Sva osmorica optuženih – Nedeljko Milidragović, Aleksa Golijanin, Milivoje Batinica, Dragomir Parović, Aleksandar Dačević, Boro Miletić, Jovan Petrović i Vidoslav Vasić – negiraju krivnju za masovnu likvidaciju u Kravici i uglavnom se, sa slobode, brane šutnjom.

Tomislav Kovač, ratni zamjenik ministra unutarnjih poslova Republike Srpske, nije doveden u poziciju da se brani od tužiteljskih optužbi, pa onda i ne šuti: on je u ovom beogradskom procesu samo svjedok, premda je u Bosni i Hercegovini optužen za učešće u srebreničkom genocidu zbog čega se sklonio u sigurno okrilje Srbije, a njegovo lipanjsko svjedočenje pred sudom pokazuje smjer u kojem se već neko vrijeme kreće srpsko nacionalističko tumačenje, odnosno poricanje genocida u Srebrenici. Ukratko, jedini krivac za zločine – čiji se razmjeri pritom umanjuju do bezočnosti – jest pukovnik Ljubiša Beara, tadašnji načelnik Uprave za sigurnost Glavnog štaba Vojske Republike Srpske.

‘Beara je bio okidač za procese ubijanja zarobljenika. To je osoba koja je to trebala da spriječi, i koja je to naredila’, kazao je Kovač. Istu tezu prethodno je iznosio u emisiji ‘Ćirilica’ Milomira Marića na srbijanskoj Televiziji Happy, čestom okupljalištu onih koji negiraju genocid i koji podržavaju Kovačevu fikciju, poput Vojislava Šešelja, zatim umirovljenog generala Vinka Pandurevića, ratnog zapovjednika Zvorničke brigade VRS koji je u Haagu osuđen na trinaest godina zatvora zbog srebreničkog genocida, pa sina Ratka Mladića i Mladićevih odvjetnika… Marić je na istu temu ugošćivao i poručnika Milorada Pelemiša, ratnog komandanta Desetog diverzantskog odreda VRS, čija su osmorica podčinjenih sudjelovala u strijeljanju oko tisuću Bošnjaka na vojnoj ekonomiji Branjevo kod Zvornika 16. srpnja 1995. godine. I za Pelemišom je u Bosni i Hercegovini izdana tjeralica zbog sudjelovanja u genocidu, ali srbijanske vlasti ignoriraju tu činjenicu. Inače, izuzev tri-četiri nevladine organizacije, u Srbiji o Srebrenici govore samo radikalni šovinisti i oni koji su osobno zainteresirani za negiranje genocida i za umanjivanje razmjera zločina, a u tu vrstu govora uklapaju se i stavovi najviših predstavnika aktualne vlasti u Beogradu.

Beara je umro u zatvoru u Berlinu u veljači 2017. godine. Dvije godine prije toga Haški sud pravomoćno mu je presudio doživotnu robiju zbog aktivnog i vrlo istaknutog sudjelovanja u genocidu u Srebrenici. Uza nj, na doživotne robije zbog istog zlodjela pravomoćno su u Haagu osuđeni i general Zdravko Tolimir, desna ruka Ratka Mladića za sigurnosne i obavještajne poslove, odnosno Bearin direktno nadređeni, te potpukovnik Vujadin Popović, načelnik Odjela sigurnosti u Drinskom korpusu VRS. Na doživotnu kaznu zatvora osuđeni su i Ratko Mladić i Radovan Karadžić, pri čemu je Mladićeva presuda još uvijek prvostupanjska: u njihovim slučajevima genocid u Srebrenici jedna je od točaka najteže moguće osude. Zašto je Beara izabran za ulogu jedinog krivca? Zašto utjecajni krugovi u Srbiji i Republici Srpskoj žele prikazati genocid u Srebrenici poluprivatnim ispadom jednog jedinog čovjeka, koji pritom nije bio na vrhu piramide zapovijedanja nego su iznad njega bile još dvije komandne razine? Zato što je Beara mrtav, pa ne može uzvratiti? To je usputni razlog, jer mrtav je i general Tolimir, ali na nj se svejedno ne svaljuje sva zločinačka odgovornost, a uostalom, Šešelj i Kovač optuživali su Bearu i dok je bio među živima. U međuvremenu, rekosmo, njihova teza se proširila i na putu je da postane neka vrsta srpske državne istine o Srebrenici, to jest srpskog državnog poricanja ili maksimalnog zamagljivanja istine.

Tovarenje cjelokupne krivice za Srebrenicu na dušu mrtvog Beare služi skidanju odgovornosti sa svih ostalih pojedinaca – od Ratka Mladića do Milorada Pelemiša, od Tomislava Kovača do Petra Salapure i Dragomira Pećanca – i služi brisanju sistemskog karaktera genocida u Srebrenici: ako se odgovornost zaustavi na jednom poludjelom štapskom oficiru višeg srednjeg ranga, nestat će uloga državnih ili paradržavnih mehanizama i struktura Republike Srpske i Republike Srbije u najstrašnijem zločinu u Europi nakon Drugog svjetskog rata. Vojislav Šešelj, osim toga, uzgaja netrpeljivost prema Beari još od 1992. godine, kad su na dubrovačkom ratištu poginuli Milan Ćuk i Zoran Doderović, pripadnici dobrovoljačkih odreda Srpske radikalne stranke.

Nakon što su ukrali jedno vozilo, Beara je poslao vojnu policiju da uhapsi Ćuka i Doderovića: ta dvojica su zapucala, a vojni policajci su uzvratili i usmrtili ih. Šešelj to nikad nije zaboravio i poduzimao je napore da zagorča život pukovniku koji je čitavo vrijeme rata i poraća bio doživljavan Jugoslavenom, premda je činio sve – čak i nezamislivo – da se dokaže nacionalistima, da bude prihvaćen među četnicima i da bude u Mladićevoj milosti. Šefovi beogradske kontraobavještajne službe Bearu su, uostalom, i poslali u Glavni štab Vojske Republike Srpske da ga spase od Šešeljeve hajke i da mu pruže priliku da se iskaže u pogledu srpstva.

Mimo ikakve sumnje, Ljubiša Beara bio je u organizacijskom i operativnom pogledu ključni čovjek smaknuća više od osam hiljada zarobljenih bošnjačkih muškaraca i dječaka iz Srebrenice u razdoblju od 13. do 16. srpnja 1995. godine. On je imao najkompletniji uvid u situaciju sa zarobljenim pripadnicima Armije BiH i golobradom muškom populacijom, određivao je lokacije na kojima su držani zatočenici i one na kojima su potom strijeljani, pronalazio je vojnike koji su ubijali, naručivao autobuse, kamione i građevinske strojeve, planirao skrivanje mrtvih tijela, lomio rijetke i slabe otpore i opstrukcije. Svi s kojima je Beara komunicirao tih dana, svi kojima je izdavao naređenja ili nešto zahtijevao od njih, svi su znali da pukovnik iz Uprave sigurnosti, kojeg većina lokalnih zapovjednika i vojnika nikad ranije nije vidjela, ne provodi ličnu osvetničku operaciju nego da nastupa u ime generala Mladića i države. Postoji ogromna količina dokaza da je Beara bio vrlo predani izvršitelj zadatka, izvršitelj bez čijeg angažmana ne bi bilo genocida ili ga ne bi bilo u onakvim razmjerima, ali ipak – izvršitelj. Najuvjerljivije svjedočanstvo o tome jest Bearin telefonski razgovor s generalom Radislavom Krstićem, zapovjednikom Drinskog korpusa VRS i kasnijim haškim osuđenikom. Razgovor je vođen u subotu, 15. srpnja 1995., oko deset ujutro: to je bio treći dan intenzivnog ubijanja bošnjačkih zarobljenika i civila i bilo je ponestalo vojnika spremnih da siju smrt, što je Bearu činilo nervoznim i polupaničnim.

‘Treba mi trideset ljudi, kao što je naređeno’, kaže Beara Krstiću.

Panika pukovnika Beare nije bila proizišla iz zastoja njegovog privatnog ubilačkog hira: on je strahovao od Mladićeve i Tolimirove reakcije u slučaju da iznevjeri njihova genocidna očekivanja

‘Uzmi od Nastića ili od Blagojevića, ne mogu ti ja odavde ništa izvuć’, uputio ga je Krstić na zapovjednike Milićke i Bratunačke brigade, odnosno da u tim jedinicama pronađe ljude koji su mu potrebni za nastavak i završetak ubijanja.

‘Al nemam ovdje, trebaju mi danas i vraćam ih noćas. Krle, shvati, ne mogu da ti objašnjavam ovako.’

‘Ma, sve ću poremetiti na njegovom pravcu ako to izvučem, a od njega mnogo zavisi.’

‘Ne mogu da riješim ništa bez petnaest do trideset ljudi sa Bobanom Inđićem.’ Boban Inđić bio je drugi čovjek Interventnog voda Višegradske brigade, čovjek već itekako dokazan u poslovima ubijanja.

‘Ljubo, ovo nije zaštićeno’, podsjetio je Krstić Bearu.

‘Znam, znam.’

‘Vidjeću šta mogu, a mnogo ću poremetiti. Pogledaj dole kod Nastića i Blagojevića.’

‘Ma, nemam. Da imam, ne bi tražio već treći dan.’

‘Vidi kod Blagojevića, uzmi njegove ‘Crvene beretke’.’

‘Ma, nema, ostalo ih samo četvorica. Oni su zdimili, j... ih, nema ih više tamo.’

‘Vidjeću šta mogu.’

‘Vidi i neka dođu kod Draga’, bio je ustrajan Beara. ‘Neka dođu kod Draga’ – značilo je da onih tridesetak ljudi pod zapovjedništvom Bobana Inđića trebaju doći kod potporučnika Drage Nikolića, načelnika sigurnosti u Štabu Zvorničke brigade VRS. I Nikolić je osuđen u Haagu.

‘Ne mogu ništa garantovati’, odgovorio je Krstić.

‘Krle, ja ne znam više šta da radim…’

‘Ljubo, uzmi onda one gore iz MUP-a.’

‘Ma, neće oni ništa da rade. Pričao sam, i nema drugog rješenja nego 15 do 30 sa Inđićem. Ono što je trebalo doći trinaestog, a nije.’

‘Ljubo, ti mene razumi, vi ste meni uradili svašta, u pičku materinu.’

‘Razumijem, ali razumi i ti mene. Da je to tada ispoštovano, ne bi se sada prepirali.’

‘j... ga, sad ću ja za to biti kriv.’

‘Ja ne znam šta da radim, Krle, najozbiljnije ti kažem. Ima još 3500 paketa koje moram da razdijelim, a nemam rješenja.’

‘j... ga, vidiću šta mogu’, završio je general Krstić.

Panika i nervoza pukovnika Beare nije bila proizišla iz zastoja njegovog privatnog ubilačkog hira: on je strahovao samo od Mladićeve i Tolimirove reakcije u slučaju da ne realizira njihovu naredbu, u slučaju da iznevjeri njihova genocidna očekivanja. Svako drukčije tumačenje Bearinih postupaka nije plod neznanja ili zablude nego pogubne samoobmane, svjesne umočenosti u zlo i nakaradno shvaćene odanosti vlastitoj naciji.


Suđenje za pogubljenje u Kravici treći je postupak koje srbijansko pravosuđe vodi kad je riječ o Srebrenici, pri čemu se ni u jednom od tih postupaka optuženima nije sudilo za učešće u genocidu. U prethodna dva procesa, osuđena su petorica ljudi: Branko Gojković, pripadnik plaćeničkog Desetog diverzantskog odreda, priznao je krivnju za sudjelovanje u ubojstvu oko hiljadu Bošnjaka na Branjevu kod Zvornika i osuđen je na deset godina zatvora, a četvorica pripadnika paravojne formacije ‘Škorpioni’ osuđena su na ukupno 53 godine robije. Dvojica iz ‘Škorpiona’ osuđena su u Hrvatskoj na po 16 godina zatvora. Prema podacima BIRN-a, za genocid, zločine protiv čovječnosti i druga krivična djela povezana sa Srebrenicom dosad je osuđeno 45 ljudi u Haagu, Bosni i Hercegovini, Srbiji i Hrvatskoj. Zbroj izrečenih zatvorskih kazni iznosi oko 700 godina.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 13 Jul 2019, 22:48

Mrzilačka ekstaza nepismenog predsednika

LJUBODRAG STOJADINOVIĆ


Uh! Kakvo štivo je Politika, ubedljivo najstarija dama na Balkanu, objavila u broju 37950. Bilo je to prekjuče, sreda 10. jul, a tekst se još nije smirio, pošto je u jednom dahu i snažnom nadahnuću prosto izleteo iz autora A. Vučića, prvog pera Srbije.

Taj sastav se širi i odjekuje, niko i ništa ga ne može sputati. Dobro, reći će neko, pa šta! Isti se stvaralac, uglavnom usmeno a nepismeno obraća svakoga sata, iz svih stvari koje imaju ekran. Ne može se izbeći, koliko god pazio, sklanjao se, stavljao poveze na oči i čepove u uši, makar u jednom času ćeš biti neoprezan, i to će ti napasti sva čula.

U čemu je, dakle, autorski tekst Vrhovnog napisan u štabu za histerično opštenje i rasipanje mržnje, nešto drugo od uobičajenih bolesnih rituala navedenog neizbežnog živog bića? U suštini, to je ista gradivna supstanca, poznata misaona matrica i već naučeni jezik totalitarnog opštenja, koji je davno prepoznat kao prvorazredni ekološki i sanitarni problem.

Autor je svom stvaralačkom opitu dao ambiciozno ime: Elita i plebs! Izvesno je da osnovna teza – koju čini sam naslov – daleko nadilazi moći pisca da takvu, u suštini vrlo složenu socijalnu relaciju, obrazloži kao ambijent u kome ostvaruje svoj nastrani državnički naum. Ali, njegova nakana je sasvim druge vrste: on želi da na jednom mestu konačno obrazloži svoju političku filozofiju večne vlasti i straha od pada; razloge za serijske emotivne slomove; da difamira protivnike preko granica uvredljive negacije i obznani svoju fanatičnu mržnju ka svima koji nisu uz njega.

Da uličarskim rečnikom i rasipanjem vladarske žuči još prisnije veže plebs uz sebe, i definiše istinsku elitu, taman onako kako je on vidi. Da amnestira prevare, faslifikate, plagijate, kriminalne sindikate i zaštićeni mafijaški pokret u svom sistemu: da oglasi mržnju kao temeljnu odliku svog opskurnog narcisizma.

Da svoju prividnu samouverenost i hrabrost ostvari kroz histeričnu intonaciju svake tegobne reči. I da se plačnim naglašavanjem svog kukavičluka domogne još kojeg podanika koji će mu pomoći da ne presvisne od straha.

Bilo bi neukusno i nepodnošljivo citirati taj bećar paprikaš od besmislenih rečenica. Ali, evo jedne: „Lepo su smislili, narode crkni dok oni lepo žive, a ako nam se suprotstavite, vi kugo narodna, mi prepametni i od Sebe izabrani, slomićemo vam kičmu, kao i onim malobrojnim predstavnicima naroda koji ga se ne stide…“

Ne znam kako stoje stvari u Politici, ima li Žare lektore i jezičke redaktore, koji bi bar malo izvukli Vrhovnog iz leksičkog sunovrata. Ali, navedena misao izaziva ozbiljnu zabrinutost za stanje autora. Dakle, koji narod da crkne dok oni (koji oni) lepo žive? Ko pripada kugi narodnoj, i kakva je, čak i metaforička epidemija u opticaju? Ko je od Sebe (veliko S) izabran da bi nekome slomio kičmu? Zamislite efektan kraj misli, valja podvući taj antologijski dragulj: kao i onim malobrojnim predstavnicima naroda koji ga se ne stide!

Ali, ima još toga: „Pošto vidim da su mnogi Srbi preplašeni od tog i takvog fašističkog pristupa, preuzeo sam na sebe teret prihvatanja dobrog dela čoporativnih udaraca, uveren da će dobar i pristojan narod umeti da pobedi one koji bi da upravljaju našim životima, samo zato što misle da tako treba!“

Ovo je već ozbiljna politička projekcija i deo programa. Srbi su preplašeni, a njega napada čopor anacionalnih kreatura. Uveren je da će dobar i pristojan narod uspeti da odbrani njegov način života, u kome on vlada, radosno primajući udarce od rulje.

Naravno da je dobar i pristojan narod kategorija koja ne postoji u političkoj ili bilo kojoj sociološkoj teoriji. Niti u praksi, osim u pustoj želji nesposobnog, ispraznog samodršca vlasti, o uspostavljanju režima opšte krotkosti i poslušnosti.

Zanimljiv je vrhovnikov upad u teoriju eugenike, jednog od modela reproduktivne kontrole. Pa kaže ovo: „Ovo se naročito ističe kad pomenuta grupa (Trifunović, Obradović, Đilas, prim. Lj.S.), preko svojih istomišljenika – eugenista, poput Velike inkvizicije, organizuje progon i spaljivanje na lomači, tobož glupaka, koji im se suprotstavljaju u bilo čemu. Naročito i što su nepismeniji i neobrazovaniji, to snažnije napadaju, a posebno sladostrašće pokazuju, kad se obračunavaju sa diplomama i njihovim nosiocima…“

Eugenisti, naravno, nikakve veze nemaju sa inkvizicijom. Pa ni sa Đilasom. Taj pokret je nastao u 19. veku (Britanac Frensis Galton i Amerikanac Čarls Devenport) kao ideja o kontroli i poboljšanju ljudske vrste. I u sistemu koji bi sprečio „inferiorne“ da imaju potomstvo. Nema govora o spaljivanju glupaka. Ali, u lucidnom obrtu autora, ovde nepismeni i neobrazovani napadaju superiorne intelektualce na vlasti, i pokazuju čisto erotsko uživanje, to jest sladostrašće, kad se obračunavaju sa diplomama i njihovim nosiocima.

U novom obrtu, glupi i inferiorni kao da spremaju protivudar i eugenički pogrom, protiv još glupljih. Šta je sledeće? – pita se autor. Zabraniti im da imaju decu? Otvoriti logore za njih? Dati vlast superiornima, višoj rasi i eliti, koja će da određuje ko će šta da radi, i naplaćuje od inferiornih.

I sasvim pri kraju, uz molbu za oproštaj zbog još jednog nesvarljivog citata, tvorac autorskog teksta kaže: „Odvratnost sa kojom pričaju o Srbiji, gaženje i pljuvanje, povraćanje po običnim, vrednim ljudima, primena recepata iz najmračnijih fašističkih ideologija, kojima se ljudi dele na niže i manje vredne i ko bajagi uzvišene, vredne svega, a pogotovo vlasti – sve to zajedno postalo je i jedina politika koju ta ko bajagi elita i ima i koju nudi. Zato, kad budem ponovo rekao da ih prezirem, biće i jasno zašto to radim…“

Neka pitanja, koja bih želeo da postavim sebi, i vama koji ste ovo pročitali glase: Ko je ovaj čovek? Šta je on nama i onima koje smatra svojima? I najvažnije, jesam li i ja neki latentni eugeničar, koji bi ga, na primer, poslao u PM, na doradu?

Ocena teksta jasna kao dan. Sedi klipane, očajno, nepismeno, glupo!

Nedovoljan 1.

Ili još kraće: fuj!

Ali tiranska mržnja i ludačka energija se ne mogu izmeriti. Beskrajne su.


Peščanik.net, 12.07.2019.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 14 Jul 2019, 10:55

Granični slučaj gospođe Kitarović

Viktor Ivančić


Sasvim prikladno, kampanju za drugi predsjednički mandat Kolinda Grabar Kitarović započela je u šumi.

U pratnji ministra unutrašnjih poslova, zapovjednika Glavnog stožera HV i militantno namrštene Mirjane Hrge, povela je četu od petnaestak novinara i isto toliko policajaca – koji su se međusobno razlikovali po tipu naoružanja – u gusto zelenilo na granici između Hrvatske i Bosne i Hercegovine, odvažno se probijajući kroz granje i žbunje, spretno preskačući potoke, stijene i nabrekle žile stabala, puna poleta i vojničkog adrenalina, e da bi u pomno pripremljenom igrokazu predstavnike javnosti upozorila na nacionalnu opasnost prvoga reda i pokazala im mjesta gdje korpulentni državni službenici koji bdiju nad našom sigurnošću svakodnevno organiziraju rizičan lov na ljude. Dio šumskog monologa koji vrijedi upamtiti glasi ovako:

‘Kad se netko provlači kroz ovaj teren, onda je normalno da ima ogrebotine, masnice i tjelesne ozljede. Dakle razmišljajte o tome kad čujete svakojake priče da su naši policajci brutalni. Nisu! Apsolutno vam jamčim za to!’

Da se to dogodilo, da je barem jedan od petnaestak nazočnih novinara zaista poslušao predsjednicu i ‘razmišljao o tome’, sasvim je izvjesno da bi nekih sat vremena kasnije, kada se ekspedicija opet dokopala asfalta i tragova civilizacije, isukao mikrofon, gurnuo ga pred lice vedre državnice i postavio neizbježno pitanje:

‘Gdje su modrice i ogrebotine?’ :p

‘Kako, molim?’ moguće je da bi se ova zbunila, što bi novinaru pružilo priliku da pojasni svoj upit:

‘Gdje su vam ogrebotine, modrice i tjelesne ozljede, tupa ignorantkinjo? Gdje su svima nama ogrebotine, modrice i tjelesne ozljede? Jer maloprije ste rekli kako je normalno da netko tko se provlači kroz onaj šumski teren stekne modrice, ogrebotine i tjelesne ozljede, čime ste ‘apsolutno jamčili’ da tu nije bilo policijske brutalnosti prema izbjeglicama, a mi smo se, skupa s vama, ministrom policije, šefom generalštaba i militantno smrknutom Mirjanom Hrgom, kroz taj teren upravo provukli, pa nitko nema ni ogrebotine, a kamoli modrice i tjelesne ozljede. Što to znači, ignorantkinjo? Zašto smatrate da imate pravo do te mjere debilizirati javni prostor? Zašto vjerujete da je svaki novinar glup kao gospođa Hrga, :D. a svaki čitalac ili gledalac gluplji kao zapovjednik Glavnog stožera? :valja Ako, pak, nije ni glup ni gluplji, onda je valjda podao kao ministar policije?’

No, rekoh, ništa slično nije se zbilo. Predsjednica je mogla nastaviti sa svojim predizbornim igrokazom neometana od strane pripadnika tzv. sedme sile.

Dramatični izvještaji nevladinih organizacija o bezdušnome tretmanu migranata, fotografije premlaćenih ljudi, snimci tajnih kamera na kojima se vidi kako hrvatski policajci protjeruju uhvaćene izbjeglice, udarajući ih kundacima i psujući, oduzimajući im mobitele, pucajući u zrak radi zastrašivanja, šutirajući kao pse one što se izdvajaju iz kolone… sve je to posve irelevantno. Sve su to priče za malu djecu i snimke za sitne prodane duše. ‘Ne postoji ljudsko pravo na migracije’, rekao je prije šest mjeseci ministar Davor Božinović.

I sada, usred duboke i bujne šume na bosansko-hrvatskoj granici, kroz koju ne možeš proći bez ogrebotina, modrica i tjelesnih ozljeda, Kolinda Grabar Kitarović sa svojom hrabrom družinom – sa šefovima vojske i redarstva, te militantno smrknutom Mirjanom Hrgom – cvrkuće ditirambe o hrvatskoj policijskoj humanosti i uz pomoć jakih novinarskih snaga priređuje raskošno pranje kroz gusto granje.

Tu je možda dobro podsjetiti na čuveno razmatranje o politici i istini Claudija Battistellija, koji se svojedobno zapitao zbog čega neki politički moćnici, čak i kada znaju kako svi znaju da lažu, ipak nastavljaju lagati. :cudi Po sudu ovog sociologa religije ‘organizirano laganje je samo verbalizirani segment organiziranog nasilja’. Naime, ‘umjesto da svoj puni smisao crpi u opoziciji istini, laž je, poput kundaka, čizme ili pendreka, prije svega dio temeljnog naoružanja organa državnog reda’. A to će reći kako političkome moćniku ‘nije primarna ambicija da prikrije istinu, nego da učvrsti svijest o tome kako su životi onih o čijoj se sudbini sistematski laže potpuno bezvrijedni’.

O takvima je hrvatska predsjednica u onoj opasnoj transgraničnoj šumi izgovorila štošta: da siju strah po okolnim mjestima i izazivaju očaj kod mirnoga hrvatskog stanovništva, da su to uglavnom ‘mlađi muškarci vojne dobi’ koji ‘imaju vojno iskustvo’, da mnogi od njih ‘nemaju dobre namjere’, da su oni ‘prijetnja našem nacionalnom interesu’, da se radi njih ‘posebno nelagodno osjećaju žene kada treba navečer izaći’, da je nedopustivo da se u Slunju javna rasvjeta gasi u ponoć ‘jer mrak pruža utočište ilegalcima’, da ih naposljetku ona, ‘kao žena’, mora zapitati ‘gdje su im supruge, majke, sestre i kćeri’, sugerirajući kako izbjeglice prelaze granicu s terorističkim i ratničkim aspiracijama…

A onda se dogodila kratka razmjena misli između predsjednice Grabar Kitarović i ministra Božinovića, koju mediji nisu posebno istaknuli, premda je na iznimno dojmljiv način sažela cjelokupnu šumsku naraciju.

KGK: ‘Čula sam i da lovačka društva pružaju sjajnu potporu policiji, dojavljujući gdje se migranti nalaze.’

DB: ‘Normalno, postoji koordinacija.’

KGK: ‘To je ono što je bitno. Da postoji sinergija i koordinacija.’

Da, to je ono što je bitno.

Nitko od prisutnih u šumi, koliko se dalo vidjeti iz televizijskih snimki, nije se zgranuo nad jezivim cinizmom te kratke diskusije o učinkovitosti.

Sve je izgovoreno i akceptirano s podrazumijevajućom lakoćom, kao da se kaže dobar dan ili hvaljen Isus, kao da se usput registrira najbanalnija rutina – da lovci odlaze u šumu u potragu za izbjeglicama, opremljeni istim vještinama i instinktima kakvima se služe u lovu na zvijeri, i uprizoruju završni čin odricanja ljudskih svojstava migrantima. Čin okršten, jasno, kao ‘sjajna potpora’ i blistav primjer ‘sinergije i koordinacije’.

Brisanjem razlike između obilježenih ljudskih skupina i životinja – kako u verbalnom, tako i u operativnom smislu – najzad je dosegnuta ista ona ležernost kakva je krasila odnos nacista prema Židovima. Naposljetku, ‘ne postoji ljudsko pravo na migracije’, rekao je ministar policije, pa nema ni logičkih osnova da se migranti tretiraju kao ljudi. Tko zna, možda će nakon nove runde kreativnog promišljanja historije u predsjedničkoj rezidenciji i usklik ‘Marš, životinjo!’ biti predstavljen kao povijesni hrvatski pozdrav.

Da oko toga ne ostavim dvojbe: jezik Kolinde Grabar Kitarović, kada govori o izbjeglicama, po svojoj se bešćutnoj hladnoći ne razlikuje se od jezika Heinricha Himmlera i njegovih pajdaša kojim su se referirali na Židove.

U njenoj retorici, doduše, izostaju sirove rasne eksplikacije, što je ustupak duhu vremena, ali zavijajući ton upozorenja da se nacionalni teritorij treba svim sredstvima štititi i čistiti od onih što ga zagađuju neprestano vibrira, a iz svake je predsjedničine riječi jasno da ona migrante sagledava u obezljuđenom izdanju.

Za nju, oni su dvonožne nemani koje haraju našim šumama, prljaju naš okoliš, uznemiruju naše građane, plaše naše žene, kolju naše kokoši i pritom još nalijeću na bukove grane kao na policijske palice, ukratko: ne-ljudi kojima se po prirodi stvari imaju baviti lovačka društva, formacije s iskustvom u naganjanju lisica i divljih svinja.

Nevolja je što je nacistička komponenta hrvatske vladajuće ličnosti postala toliko uobičajena i svakodnevna da je više nitko ne registrira kao nešto abnormalno. Kao što, uostalom, u Hrvatskoj nije abnormalno da se policijsko nasilje opravdava po čuvenoj taktičkoj uputi ministra propagande Trećeg Reicha o stotinu puta ponovljenoj laži koja postaje istina.

A bilo je nužno da to bar netko registrira. Barem u onoj transgraničnoj šumi, barem na startu predsjedničke kampanja. Barem je jedan od petnaestak izletničkih novinara morao prinijeti mikrofon tome arijevskom licu i na pitanje što ga je Kolinda Grabar Kitarović, teatralno afektirajući pred snimateljima, tobože ‘kao žena’ postavila migrantima – ‘Gdje su vam supruge, majke, sestre i kćeri?’ – uzvratiti protupitanjem: A gdje je tebi svastika?

User avatar
lejlamo
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12993
Joined: 23 Feb 2018, 18:17
Location: kamen i drača
Mood:
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by lejlamo » 14 Jul 2019, 11:04

au, :hihi :ok

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 15 Jul 2019, 23:20

Otanjile kičme poslušnih moćnika

Autor: Zlatko Dizdarević
Objavljeno: 14. srpanj 2019. u 11:23


Puno je priča ovih dana u Bosni i unaokolo povodom kojih valja koju prozboriti. Prva je i opet najbolnija Srebrenica, ali i sve više onoga povodom nje danas. Jer priča o Srebrenici, uz sve ostalo, priča je i o tome dokle smo svi skupa dobacili kao ljudi u elementarnom civilizacijskom smislu. Šta kazati za realnost u kojoj je čak i onaj zombi Vojislav Šešelj nekome tamo »referenca« u dokazivanju ne samo da genocida nije bilo, već bezmalo ni Srebrenice uskoro neće biti. Riječ je o užasnom zločinu proizvodnje (samo)ubilačkih »vrijednosti« za nove generacije sutra, bilo gdje. I navikavanju na to.

U svijetu se nastavljaju politički skečevi (da nisu zlo) koje proizvode oni uvjereni da mogu sve i svakoga kupiti, svakoga koga hoće kazniti, proglasiti neprijateljem ko god je »protiv njihovog interesa«. Evo iz Washingtona krenuli otvorenije nego do sada i na kapitalce iz »stare Evrope« sa domaćim zadacima za njih na Bliskom istoku. Ne bi uskoro iznenadilo da »stratezi« uz gazdu počnu izmišljati sankcije i po samoj Americi. Valja održavati novu doktrinu vladanja. Bez dokazivanja apsolutne dominacije sile i samo sile ne može se hraniti ni novi sistem, sve interesantniji medicinskim naukama.

Tema je ovdje u Bosni minule sedmice bio i povratak Erdogana u za njega malu, skrajnutu pograničnu avliju u kojoj može ponovo zatražiti što hoće, pa i da uhapsi i izručuje ovoga ili onoga, temeljem njihovih tamošnjih skaski i obračuna knjiženih na urote i neposluh, kako već sami žele. Zna kome je došao i od koga je poslušnost zatražio – »braća« vječito ostaju braća i iznad su svega drugog. Ipak, pomalo drugačija postaje realnost i u Stambolu.

Posebno pikantna lokalna tema minulih dana bila je još jedna, u Mostaru, po nečemu slična ovoj sa sultanom, samo u malom. Narod kaže, »došla cica na kolica.« Višedecenijski lokalni heroj borbe za »jednakopravnost« morao je u svoj ured branjen policijom. Istina dolazi po svoje: nejednakopravnosti jeste bilo, ali ne one kojom se branila njegova politika (i mnogih sličnih po Bosni), već nejednakopravnosti u pumpanju džepova jednih i pražnjenju drugih. Da je neko koliko minule sedmice rekao da će tisuće ljudi uzvikivati ovih dana »Dragane lopove« usred njegovog (tzv. Zapadnog Mostara), rekli bi mu da je lud, ili bezbožnik, pa bi u takvom nevjerniku na ulici ubili boga...

Poseban, po fikcijama i tužno nerealnim nadanjima, bio je onaj sarajevski skup o saradnji u Jugoistočnoj Evropi. To se zove SEECP, gdje su se mnogobrojni učesnici saglasili u Deklaraciji, reklo bi se nježno optimistički, kako »samo potpuna integracija cijele regije u Evropsku Uniju služi najboljim interesima Evrope.« Nerealnost optimizma je u goloj i gorkoj evropskoj stvarnosti. Ne znaju oni u ovom času ni šta će i kako će sa sobom, a kamo li sa nama. Osim u slučajevima striktno njihovih interesa. Ne samo da ne razmišljaju o rokovima »za nas« u iole opipljivim kategorijama, već se po raznim ćoškovima Unije i o unutrašnjim interesima EU šuška na sasvim različite načine. Mnoge nekad velike zajedničke ideje danas su doživljavane prevaziđene pa i smiješne.

Ipak, možda više kao pozadinska priča što polako ali sigurno formira globalni politički milje mimo nas malih, evo koje riječi više o gorkom humoru ozbiljne politike, one što je kao mehanizam namijenjena da ubija kako bi se njeni tvorci dočepali koječega što nije njihovo. Poprilično smo već oguglali na to, ali riječ je, recimo, o najnovijim zbivanjima o Americi i Iranu, Evropi, Arapima, Izraelu i drugim, »kolateralama«.

Storija kaže sljedeće, prisjećanja radi. Prije evo četiri godine, 2015. godine, nakon desetak godina mukotrpnog pregovaranja rođen je po mnogima istorijski, takozvani »nuklearni sporazum«. Potpise na njega stavili su SAD, Velika Britanija, Francuska, Rusija, Kina, Njemačka, EU :roll i Iran. Smisao je, pojednostavljeno, da Iran neće obogaćivati dalje uran do nivoa potrebnog za atomsku bombu, a zauzvrat će im svijet ukinuti višedecenijske sankcije. Svi za to zaduženi u svijetu će striktno provjeravati drži li se Iran dogovorenog. Ostali su, je li, dobri i korektni pa se podrazumijeva da hoće. Tako je i bilo. Svi su bili zadovoljni i poštivali potpisano, a posebno Iran kojem je svako malo neko od »nadležnih« provjeravao ponašanje i uvijek zaključio da se Teheran drži apsolutno u skladu sa svojim potpisom.

No, onda su vragovi došli po svoje. Izrael i Saudijska Arabija, mada objektivno »sretno pogođeni« smislom sporazuma spram prethodnih »opasnosti« što su ih adresirali Teheranu, prvo su sami počeli histerizirati povodom svega, a potom im je neko proviđenje poslalo Trumpa. Za mračnu monarhiju Zaljeva Iran naprosto mora pasti. :zid Razloga je niz dekadentno civilizacijskih, fanatično vjerskih, globalnih i regionalnih, naftnih i sličnih. Mržnja spram Irana odavno je na nivou histerije. Izrael već godinama sa ekstremno cionističkim vrhom pod Netanyahuom i sličnima ne prihvata ni samu pomisao da bilo ko drugi u regionu može imati nuklearno oružje osim njih. Oni ga imaju decenijama kobajagi tajno. Cijeli svijet to zna i nikome ništa. Stara priča.

Za racionalne promatrače, »nuklearni sporazum« eliminirao je eto hipotetički postojeće opasnosti po Saudijsku Arabiju i Izrael. Ipak, nije to. Iran za njih naprosto ne smije postojati. :zid Nastavak priče na tragu ovoga brzo je uslijedio. Trump trgovac koji bi da po principima svjetskih pijaca kupuje istoriju preračunatu u profit nalazi u Tel Avivu i Rijadu svoje partnere. Možda i ne sluti da su oni igrači ambiciozniji od toga. To su po svojim različitim utjecajima i moćima, od nafte i tržišta za oružje, do neupitno presudnog izraelskog lobija unutar Amerike. Ipak, oni geostrateški nisu Evropa. Trump se zato okreće »starom« dijelu tog kontinenta. One nove je brzo pridobio na talasu njihovog strasnog antikomunizma, a i NATO-u su te zemlje trebale za okruživanje Rusije. I mnogi naftni i plinski tokovi kroz bivšu istočnu Evropu bili su u planovima Zapada.

Započeta je igra za pridobijanje duša Njemačke, Francuske, Velike Britanije i sličnih... Ono što je »proxy« rat Zapada protiv Istoka na Bliskom istoku i okolo, nije bilo primjenjivo u Evropi. Iran Washingtonu jeste sanjani plijen po mnogo čemu, veliki, sjajno pozicioniran, nedopustivo neovisan, ima i naftu i svoja tržišta od kojih bi mnoga Amerika sada za svoj plin... Zato se ide sa ubitačnim provokacijama i pritiscima na njih. Rutinski rat protiv njih ipak je iluzija. Ne bi bio ni sličan dosadašnjim »proljećima«, ni onom ratu u Iraku, ni rasturanju Libije, Jemenu itd. Ni Siriju uz stotine hiljada proizvedenih i dovedenih koljača i »demokratskih opozicionara« nisu mogli poravniti pa ni promijeniti.

Neko mudar u Washingtonu, zato, shvatio je da Bliski istok, uključujući i samo malo udaljeni Iran, za Evropu jeste »strateška blizina« kada je rat u pitanju. Za Ameriku to nije. Dakle, Iran će se provocirati do potpune panike u Evropi od tamošnjeg rata koji bi se izvjesno na razne načine proširio do i preko istočnog Mediterana. Starom kontinentu samo pri pomisli na milione novih izbjeglica koljena klecaju. Zato onaj entuzijazam koji su dijelovi Evrope imali obećavajući pomoć Iranu nakon izlaska Amerike iz »nuklearnog sporazuma« – a obećali su mnogo – odjednom rapidno opada. Svaka im čast, ali sebi smo najvažniji. Kao uvijek.

Iz Washingtona odlaze nalozi u Pariz, Berlin i London da pakuju vojsku i šalju je u Siriju (prva stanica do Irana) i preuzmu tamo ulogu Amerike kojoj su potrebne slobodne ruke za Iran i Hormuz. Teheran polako ostaje napušten od do jučer lažnih prijatelja iz Evrope. Bezmalo svi oni, osim Merkelove, već se satraše da otvoreno optuže Iran kako krši sporazum što su ga i oni potpisali. To što im je Trump na tome svima zabio nož u leđa, ne postoji. Nova predsjednica Evropske Komisije Von der Leyen ne tako davno, kao ministrica obrane Njemačke, silno se zalagala za slanje njemačke vojske u Siriju, uspaničena da bi američko povlačenje odatle »oslabilo utjecaje Washingtona na postratne procese tranzicije u Siriji...«. Eto, dakle, slutnje i o filozofiji nove EU!

Ukratko, priča opet ista. Moćnik iz pozadine dirigira, mali za njegov račun igra plaćeničke igre. Šta je novo? Pa to što počinju da primaju naloge iz Washingtona i oni što su slovili kao veliki. De Gaulle nekad nije htio ni da čuje za NATO onoliko dirigiran Amerikom. Macron nije De Gaulle a i sjena moćnije Njemačke mu je nesnošljivo nad glavom. Patnja spram prošlosti i nad Londonom. Druga vremena i gabariti. Iranu zato evo sve glasnijih prijetnji zbog »nedoličnog ponašanja« i iz Evrope. Ko se tu atomski promijenio? Iran nije. Mnogi jesu, iz temelja. Otanjile im kičme.


novilist.hr

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 17 Jul 2019, 20:11

Rabljena sedmica: Mujo, Haso i Kolinda

Milorad Krstulović, Novosti


Marić

Prema jednoj teoriji, Andrej Plenković vodi vladu. Dobro, Vladu Republike Hrvatske, države koju nitko pri zdravoj pameti ne smatra ni prosperitetnom ni pravednom, dobro, vodi i vladu Hrvatske demokratske zajednice, stranke koju nitko razuman neće poistovjetiti s poštenjem i čestitošću, ali Andrej Plenković trenutno prima plaću kao premijer. Predsjednik vlade. A onda se ispostavi da to što Plenković vodi više podsjeća na klub izgrednika nego na vladu bilo čega. Ovoga je tjedna u prvi plan iskočio Goran Marić, čiju se političku ambiciju nastojalo utažiti osnivanjem Ministarstva državne imovine. Ispostavilo se da njegov sin u Zagrebu živi u stanu Veslačke nekretnine, tvrtke kćeri Šted-investa u kojem je Marić bio direktor od 2005. do 2008. godine, kada je otišao u Sabor kao HDZ-ov zastupnik. No to je prvi dio priče. Šted-invest, čitamo dalje po novinama i portalima, na internetu oglašava prodaju stana u zagrebačkoj Zvonimirovoj ulici koji je kupio od tvrtke Scientia čiji su vlasnici bili sin i supruga ministra Marića. U ožujku 2013. godine Marićeva je supruga tvrtku prebacila na sina, a on, sedam mjeseci kasnije, na Zvonka Šarića. Šarić stan prodaje Šted-investu, koji ga se sada želi riješiti. Ima toga još, posebno zabavan dio otkriva da je firma Marićeve familije stan kupila od splitskog franjevca Željka Tolića, ali nećemo pretjerivati s detaljima. Inače, Marić je od Šarića kupio i vikendicu u Živogošću koja je proljetos nakratko zabljesnula u medijima kada je otkriven jaz između njezine realne i deklarirane vrijednosti.

Više puta smo Plenkovića zamišljali kao premijera neke idealne države gdje se pridržavanje propisa smatra vrlinom, a njihovo kršenje ozbiljno diskvalificira dužnosnike. I svaki put smo zaključili da bi taj imaginarni premijer zamišljene države odavno smijenio Žalac, Krstičevića, Božinovića, Marića, Kuščevića… Sada pak zaključujemo kako bi mu, kada je odustao od mijenjanja pobrojanih – a i većine ostalih – bilo koliko-toliko časno smijeniti sebe. Što bi vjerojatno i učinio da može pronaći barem približno jednako neodgovoran, a dobro plaćen posao.

Plenković

Na primjer u tijelima Evropske unije. Zadnji izbori za Evropski parlament nisu dali uvjerljivu prednost nijednoj političkoj grupaciji. I počeli su zamorni dogovori o čelnim ljudima Unijinih institucija, u jednom se trenutku pojavila informacija kako su njemačka kancelarka Angela Merkel, francuski predsjednik Emmanuel Macron, španjolski premijer Pedro Sanchez i nizozemski premijer Mark Rutte dogovorili izbor socijalista Fransa Timmermansa za predsjednika Europske komisije, ali su se tome oštro suprotstavile članice Višegradske skupine. Pridružio im se i Plenković, i to neočekivano, kako tvrde upućeni. Kao, on se vidio na tom mjestu, a i Timmermans ne kotira baš najbolje kod vlada koje nije briga za vladavinu prava. Protivljenje Timmermansu ozlovoljilo je dio evropskih moćnika, nagađa se da je Macron mislio upravo na Plenkovića kada je neimenovanim akterima predbacio da su zbog ‘osobnih ambicija’ opstruirali dogovor. Na koncu je Ursula von der Leyen, njemačka ministrica obrane, predložena za predsjednicu Europske komisije, što Europski parlament treba potvrditi. A Plenković se vraća doma, brinuti se o Mariću, Kuščeviću i ostalim živopisnim političkim grlima iz matičnog stada.

Brkić

Nastavimo u HDZ-ovskom tonu: Milijan Brkić, drugi čovjek vladajuće stranke i državnog parlamenta, izjavio je da ne očekuje podizanje optužnice nakon što je dvadesetak minuta odgovarao na pitanja osječkog Općinskog državnog odvjetništva. Osim toga, novinarima je još ponudio nekoliko načelnih i ne baš sadržajnih opaski o tajnosti postupka. Brkića, brata mu Jozu, Franju Vargu i Blaža Curića USKOK sumnjiči za kazneno djelo neovlaštenog presretanja računalnih podataka, ‘odnosno poticanja na to kazneno djelo i pomaganje u njemu’, čitamo u prijestolničkoj štampi. Isti nas izvor i dodatno informira o sumnji nadležnih da su spomenuti od lipnja 2015. do rujna 2018. godine pratili komunikaciju četiri žene od 31 do 49 godina.

Divljanje

Vijest o sreći kakvu NATO može priuštiti stiže iz Zadra, kamo su britanski vojnici stigli na odmor iz Udbine, gdje su sudjelovali u međunarodnoj vojnoj vježbi. Ne znamo koliko su uspješno vježbali, no poznato nam je da su se u Zadru proslavili sudjelovanjem u dvadesetak izgreda – od uriniranja po ulicama, preko divljanja po kafićima, do nasrtljiva ponašanja prema djevojkama. Britansko veleposlanstvo najavilo je pokretanje istrage, a na novinarsku znatiželju uzvratilo je tekstom u kojem spominje visoke standarde britanske vojske. Zadrani o tome mogu još detaljnije.

Todorići

Konzultanti zaduženi za detaljnu analizu Agrokora zapazili su postojanje triju offshore tvrtki s Britanskih Djevičanskih otoka čiji su vlasnici nepoznati, ali im je poslovni cilj bio itekako neobičan – one, spomenute tvrtke, snosile su dobar dio privatnih troškova Ivice Todorića, bivšeg vlasnika Agrokora te njegove supruge i djece – točnije, čak 8,8 milijuna švicarskih franaka u razdoblju od 2007. do 2016. godine. Nama najzanimljiviji dio ove priče tek slijedi: pročitali smo je na stranicama jednih od novina koje su na svaku sumnju u Todorića godinama uzvraćale neumjerenim odama. Baš kao što sada nesretno čitateljstvo zasipaju detaljima iz istrage. Je, spomenuli smo to više puta, ali jednostavno je neodoljivo.

Izvor

Za kraj, humor. U javnosti se oglasio Visoki Izvor iz ureda Kolinde Grabar-Kitarović i objavio da će ona sigurno ići u utrku za drugi mandat, ali ne žuri s kandidaturom jer se želi posvetiti – državničkim poslovima. Dobar, a? Nastave li Visoki Izvor i KGK u sličnom stilu, Mujo i Haso trebali bi se zabrinuti za posao. :mohr

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 07 Aug 2019, 10:37

SRĐAN PUHALO


New primitives Milorada Dodika

Estetika nikada nije bila jača strana Milorada Dodika, ali on je tu svoju manu, pretvorio u vrlinu, pa sada svoju prostotu bahato nameće vaskolikom srpskom narodu u Republici Srpskoj, mada se njegov prostakluk dobro zapratio i u Srbiji.

Naravno, malo je onih koji će glasno reći da je on prost i bahat, nekako ljepše zvuči kada se kaže da je on „čovjek iz naroda“.

Elem, u toj svojoj prostoti i bahatosti on je neki dan odgovarajući na pitanje medija da li šeta po Sarajevu kao što šeta po Banjaluci, Dodik je rekao „da ne šeta i da ne vidi ništa lijepo tamo“.

Kao pravi Srbin i patriota odlučio sam da svome predsjedniku preporučim par mjesta koja bi mogao posjetiti, a koja bi mu se po nekim kriterijumima mogla svidjeti.

Ako prvi kriterijum bude srpstvo i pravoslavlje, Milorad Dodik, bi u Sarajevu mogao da posjeti Sabornu crkvu u Sarajevu, staru preko 100 godina, a u kojoj se nalaze ikone koje je 1873. godine arhimandrit Sava Kostanović donio iz Rusije.

Tu je i Stara crkva - hram sv. Arhanđela Mihaila i Gavrila, koja potiče iz Srednjeg vijeka. U njoj se nalazi drveni ikonostas u rezbariju iz XVII vijeka sa ikonama. Ikone je radilo više slikara. Tu su ikone zografa Radula ili Avesaloma Vujičića iz 1674, Maksima Tujkovića iz 1734. godine i nepoznatog baroknog slikara iz XVIII vijeka.

Možda bi Dodik mogao da posjeti i Despića kuću, čiji neki dijelovi potiču još iz 17. vijeka, a u kojoj je živjela srpska trgovačka porodica Despić. Možda bi problem bila činjenica da su Despići kuću poklonili gradu Sarajevo, što se danas može okvalifikovati kao čist autošovinizam. Danas je Despića kuća pretvorena u muzej, a u jednom njenom dijelu se nalazi i Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti.

Mogao bi Milorad Dodik otići i do Muzeja „Mlade Bosne“. Sjetimo se samo 2014. godine kada se obilježavala stogodišnjica Velikog rata i kada nije mogao proći ni dan da ne spomene velikog Srbina i patriotu, mada je on za sebe govorio da je Srbo - Hrvat i ateista, Gavrila Principa. Mogao bi skoknuti i do starog pravoslavnog groblja "Sveti Mihajlo" na Koševu, gdje se nalazi kapela u kojoj su zajedno sahranjeni pripadnici „Mlade Bosne“.

Eto samo po tom kriterijumu imao bi Milorad Dodik da šeta cijeli jedan dan po Sarajevu i da uživa.

Valjda bi se Miloradu Dodiku svidio neki muzej u Sarajevu kojih ima u velikom broju, neka umjetnička galerija ili neka džamija, sinagoga i katolička crkva. Možda bi volio da posjeti mjesta gdje se snimao „Valter brani Sarajevo“ i ode na Baščaršiju na mjesto gdje su Nijemci ubili njegovog prijatelja Emira Kusturicu. Možda bi volio da posjeti mjesta gdje je nastao Novi prmitivizam. Mogao bi otići u neko od mnogobrojnih pozorišta ili na balet ako preferira tu vrstu umjetnosti.

Mogao bi barem prošetati do Ćemaluše gdje je Regionalni odbor SNSD-a i obiđe partijske drugove.

Ali izgleda da je teško zadovoljiti istančane estetske preferencije prvog čovjeka Republike Srpske.

Mogao bi se Dodik sresti i sa Srbima koji žive u Sarajevu, i pitati ih šta ih muči i koji su to problemi sa kojima se svakodnevno susreću. Mogao bi ih pitati kako im se sviđa njegova politika, njegov patriotizam i njegova retorika i da li imaju problema zbog toga u Sarajevu. Mogao bi ali neće.

Vulgarni nacionalizam Milorada Dodika ne vidi Srbe u Federaciji BiH, pa ni u Sarajevu, jer njegov trgovački um zna da od njih neće imati nikakve koristi na izborima. Može se reći da ga oni i nerviraju, jer njihovo prisustvo, koliko god ih bilo malo, govori da je moguća neka druga Bosna i Hercegovine, od one podijeljene i etnički čiste koju on preferira.

Zato Dodik u Sarajevu, ali ni u Mostaru, Tuzli, Bihaću, Zenici, Travniku, Bugojnu, ne želi da vidi ništa lijepo i po cijenu da po vazdan šeta sa Stašom Košarcem po Istočnom Sarajevu.

P.S.

Mogao bi Milorad Dodik otići i do „Pionirske doline“ da oda počast djeci kojom su Sarajlije 90-ih hranile lavove.
online

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 17 Oct 2019, 13:53

NO FUTURE: Prezir prema budućnosti najveći je krimen pušača

Piše: Andrej Nikolaidis


Izlozi kladionica prekriveni su tapetama na kojima su, najčešće, veliki sportisti u uzvišenim pozama. Te tapete asociraju na trijumf.

Kutije cigareta prekrivene su slikama tijela u raspadanju. Te slike svjedoče o bolu i propasti.

Pušač puši iako zna da će ga duvan ubiti. Nada se da neće, ali zna da hoće. No pušio bi čak i da te nade nema. Užitak pušača ne treba nadu.

Kladioničar se kladi znajući da će izgubiti, no nada se da neće. Ta nada je njegov užitak.

Nada je ime za sretnu budućnost.

Klađenje nije stigmatizovano kao pušenje. Postoje zakoni koji pušače sprječavaju da duvanskim dimom uništavaju druge ljude. Ne postoje zakoni koji u tome sprječavaju kockare: oni su slobodni da gube imetak i uništavaju vlastite porodice.

Država se brutalno miješa u odluku pojedinca da puši: kroz dizanje cijene duvana, ograničenje mjesta na kojima smije pušiti do, sutradan, ukidanja besplatne zdravstvene pomoći pušačima. Kladionice, pak, niču na svakom koraku.

Pušenje nije tek forma samoubistva. Ono je za mnoge ljude forma eutanazije. Tamo gdje je legalna eutanazija, ni pušenje ne bi smjelo biti zabranjeno. Jer život je za mnoge ljude pun nesnosnog bola („ja moram da pušim, da ublažim bol, o kako je tužan ovaj život moj“, riječima Tome Zdravkovića), a pušenje je, baš kao i eutanazija, način da se iz svega toga izađe – crpeći, pritom, iz procesa laganog izlaska i određeni, nemali – užitak. To, dakle, ide ovako: pušiš jer te boli, pa dobiješ rak, pa te opet boli, pa tražiš eutanaziju.

Pušač je, za razliku od kladioničara, neprijatelj dominantne ideologije. Jer pušač se, svaki put kada zapali cigaretu, pomokri po ideologiji i industriji održivih lifestyleova, po svim jogama, pilatesima, fitnesima i tržištu sprava i usluga potrebnih za „odgovoran odnos prema sebi i drugima“. Pomokri se, još, po ideologiji i industriji zdravog života i zdrave hrane, koje su centralni dio identiteta ljudi koji po čitavi dan razmišljaju šta je zdravo a šta ne, šta smiju pojesti a šta ne smiju. Pomokri se, potom, na čitavu self-help ideologiju i industriju. Pomokri se, napokon, na new age religiju finansijskog kapitalizma (od Benjamina znamo da je kapitalizam religijski kult, o čemu smo već pisali).

Kockar, pak, perpetuira osnovni princip po kojem funkcioniše finansijsko tržište: proroštvo.

Još otkako je Nixon 1971. ukinuo zlatnu podlogu dolara, finansijski kapitalizam nije vezan za bilo šta opipljivo i tvarno.

Wall Street je globalno proročište. Jedini posao sveštenstva Wall Streeta je da pokušaju proreći: koliko će neka kompanija vrijedjeti u budućnosti. Na osnovu tog proroštva donose se odluke „kupuj“ ili „prodaj“. Vrijednost kompanije, uključujući tu i one najveće – prije svega onih najvećih – ne počiva na ničem, rekosmo, opipljivom i tvarnom. Nije bitna bivša ili sadašnja vrijednost. Bitno je samo koliko će vrijedjeti sutra. A o sutra se ne zna: o sutra se proriče.

Kada je u decembru 2001. propao globalni gigant Enron, prodat je za doslovce – sitniš za kafu i cigare. Samo godinu dana ranije, njegova vrijednost na berzi iznosila je 65 milijardi dolara. Nakon sloma berze u jesen 2008, za sitniš je prodat i finansijski gigant Lehman Brothers. Vrijednost te firme, neposredno prije nego će pasti na bezmalo ništa, na berzi je bila procijenjena na 690 milijardi dolara.

Gdje je nestao sav taj novac? :rol Nije nestao, jer ga nije ni bilo. :D. Berza je na 65, odnosno 690 milijardi dolara procijenila vrijednost proročanstava koje su izrekli proroci tih kompanija. Rečena vrijednost odnosila se na proročanstvo: koliko će Enronova i Lehman Brothersova proročanstva vrijedjeti sutra. Finansijski kapitalizam je piramidalna šema sačinjena od proročanstava, šema toliko iracionalna da je ljudima teško da povjeruju u nju. Ja proričem da li je onaj ispod mene ispravno prorekao, dok onaj iznad mene proriče o mome proroštvu. Stvarna vrijednost finansijskog tržišta jednaka je vrijednosti duvanskog dima.

Kada sljedeći put osjetite prezir ili sažaljenje prema ljudima koje vidite kako se šunjaju u kladionice, da tamo potroše par eura koje su izmuzli od roditelja ili sakrili od žene, imajte na umu ovo: to nisu kladioničari, nego brokeri, to nisu gubitnici, nego proroci. Oni rade isto što i najbogatiji ljudi na svijetu. No oni to, za razliku od onih na vrhu, čine za manje pare. I za svoje pare.

Sa druge strane, dok čitav finansijski kapitalizam počiva na naporu da se predvidi budućnost, stav pušača je: no future. Jebe mi se za budućnost, daj mi cigaru. Prezir prema budućnosti, tom osnovnom resursu kapitalizma, krimen je pušača.


(zurnal.info)

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by storm » 17 Oct 2019, 14:04

Evo mokr... Ovaj pušim :ooo
IMG_20191017_140415.jpg
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 17 Oct 2019, 14:20

:puspus :pusi

User avatar
lejlamo
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12993
Joined: 23 Feb 2018, 18:17
Location: kamen i drača
Mood:
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by lejlamo » 10 Nov 2019, 13:39

Kao rođenog Mostarca duboko ga je pogodilo rušenje simbola grada na Neretvi, Starog mosta, kojeg su pripadnici HVO-a 9. novembra 1993. srušili nakon što su ga granatirali nekoliko sati. Matvejević je na taj tužni dan objavio pismo koje je prenio Feral Tribune 16. novembra 1993.

"Dr Predrag Matvejević



MOST

Nisam vjerovao da će se itko usuditi srušiti Stari most u mome rodnome gradu. Putovao sam posljednjih mjeseci po stranim gradovima i govorio o njemu: 6 mostova je uništeno u Mostaru i oko njega, ali ipak nije ovaj stari. Činilo se da će, unatoč barbarstvu, ostati kao vrijednost i kao povijest. Povjerovao sam da će se, upravo na temelju vrijednosti i povijesti, naći neko rješenje i spasiti ono što se još može u Bosni i Hercegovini spasiti. Još jednom sam bio naivan.

Neumjesno bi bilo u ovom času raspravljati o ljepoti Mostarskog mosta, o njegovu skladu s okolinom, o smjelosti njegove gradnje i bjelini kamena od kojeg je bio isklesan. Za nj me vežu uspomene iz djetinjstva i mladosti. Zvali smo ga naprosto “stari”, kao što se zove oca ili drugara: nalazili smo se “na starome”, kupali se “pod starim”, najhrabriji od nas skakali su u Neretvu “sa starog”. Ispod njega su stijene koje Mostarci zovu pećinama: “Zelenika”, nad kojom su rasli smokva i šipak, “Šuplja” pod kojom je opasni vrtlog (“kapak”), mali i veliki “Soko”, “Glavar” nalik molu u nekoj maloj luci, veliki “Duradžik” na kojem su se dječaci pripremali za “skok sa ćuprije”. Na sva ta mjesta slijetali su galebovi s mora. Tu je Mediteran…

Tu smo živjeli odavno u slozi unatoč razlikama. Moji su prijatelji nosili katolička, pravoslavna i muslimanska imena: prepoznavali smo se više po osobinama, nego po imenima. Nismo voljeli one koji su dolazili sa istočnih ili zapadnih strana, kad su im razlike bile važnije od sloge. Zvali smo ih u srdžbi “grmaljima” i “skutorima”. Kao da smo slutili šta će učiniti od našeg suživota. Za vrijeme prethodnog rata, Drugog svjetskog, u grad kroz koji su prolazile i harale vojske strane i domaće – Nijemci, ustaše, Talijani, četnici – uvukao se noću u Mostar bataljon ranjenih i iznemoglih partizana, bili smo solidarni unatoč razlikama. Ponosili smo se time: povijest je potvrdila takve vrijednosti.

U povijesti barbarstva, najgore mjesto dobili su rušitelji gradova. Mostar su počeli rušiti “Srbi”, nastavili “Hrvati” – stavljam ih pod navodnike da ih razlikujemo od onih Hrvata i Srba koji nisu krivi, koji se zajedno s nama stide. Bez obzira na to tko je “prvi počeo”, tko više a tko manje srušio ili ubio, jedna se krivica ne može opravdati drugom. Svatko će odgovarati za se, rušitelji Mostara kao i Vukovara, mučitelji Sarajeva.

Stari su most konačno srušili, nema više dvojbe, bojovnici, tzv. Herceg-Bosne. Nanijeli su time neizmjernu štetu samoj Hrvatskoj u času kad ju je svijet počeo bolje shvaćati, prihvaćati je kao ranjenu naciju. Pouzdani strani svjedoci, oni isti koje smo i sami navodili kad su svjedočili o srpskim zlodjelima u logorima poput Omarske, Manjače, Odžaka ili Trnopolja, upozorili su nedavno svijet na postojanje sličnih logora u Dretelju, Gabeli, Ljubuškom, na strašnom “heliodromu” kraj sama Mostara. Poštenje nacije očituje se, uz ostalo, u spremnosti da prizna zlodjela koja su u njezino ime počinjena. To je možda najviši stupanj nacionalnog osjećanja, istodobno najplemenitiji i najrizičniji.

Uz ratne zločine koje su počinile horde Karadžića i Mladića, spominju se već mjesecima ubojstva u Mostaru i Hercegovini, kao i osvete za njih u srednjoj Bosni. Mate Boban neće moći nikoga uvjeriti da je rušenje mosta nevažni, slučajni incident. On je nedavno napisao pisma predsjedniku Hrvatske, puna neukog i neukusnog laskanja, ističući da oni ostvaruju njegovu “viziju”. Nisam čuo predsjednikovu ogradu od takvih riječi, od rušitelja djela koje je uvršteno u baštinu vrijednosti i povijesti čovječanstva.

Pridružujem se hrvatskim intelektualcima koji su zatražili od predsjednika da razmisli o ostavci.

Pariz, 9. studenog 1993. god.

Na dan rušenja Starog mosta u Mostaru"

(Feral Tribune, 16. XI 1993. god.)

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 03 Jan 2020, 20:26

Zašto se Hrvatska i Srbija ponose svojim zločincima?

Piše: Tomislav Marković


“Teško je razumeti mentalitet za koji su (Vladimir) Lazarević ili (Dario) Kordić heroji, jer časni vojnici ne napadaju civile, ne pale njihove kuće i zbog njih stotine hiljada ljudi ne beži u strahu”, izjavio je pre par godina glavni tužilac Haškog tribunala Serž Bramerc. Dođe čoveku žao belgijskog juriste, celog veka se bakće sa našim ratnim zločincima, a još nije shvatio s kim ima posla, niti kakva su društva koja su proizvela toliku količinu masovnih ubica.

Pre samo par dana, govoreći o zemljama bivše Jugoslavije na sednici Saveta bezbednosti UN, Bramerc je rekao da je širom Balkana prisutno negiranje zločina i veličanje ratnih zločinaca, te da se dubina tog problema može videti kroz akcije političara: “Oni ne traže glasove obećavajući pomirenje ili gradeći mostove ka drugim zajednicama. Umesto toga, političari veruju da dobijaju izbore negiranjem zločina i veličanjem odgovornih. Neki promovišu revizionističke istorije, dok drugi pokušavaju da dobiju glasove komemoracijama ratnim zločincima, umesto osudama”.


Slobodan Praljak, Kolindina lična ikona

Pod “komemoracijom ratnim zločincima” Bramerc najverovatnije misli na umetničku instalaciju predsednice Hrvatske Kolinde Grabar Kitarović koja je na svom Facebook profilu obeležila godišnjicu tragične pogibije Slobodana Praljka od zločinačke ruke tako što je postavila sliku svog voljenog heroja, sa pratećim ornamentima u vidu hrvatske zastave i belog krsta. Predsednica nije bila mnogo rečita kad je trebalo da objasni svoj postupak u intervjuu za Media servis. “In memoriam jednom hrvatskom generalu i neću dalje objašnjavati”, lakonski je odgovorila Grabar Kitarović. Na podsećanje novinarke da je Praljak “osuđeni ratni zločinac”, hrvatska predsednica je kazala: “Neću dalje objašnjavati. On se borio za prava hrvatskoga naroda, odslužio je ono za što je osuđen. Dogodilo se što se dogodilo. Veliki propust Haškoga suda. Neću to dalje komentirati”.

Pre nešto više od dve godine, dok je čekala da hrvatska šestorka bude oslobođena u Hagu, Grabar Kitarović je bila nešto opširnija. U poruci povodom promocije knjige “General Praljak” predsednica je rekla: “Doprinos generala Slobodana Praljka obrani Hrvatske i Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije te obrani opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike je važnosti”. Čekanje se nije isplatilo, šestorka je osuđena za teške ratne zločine, među ostalima i za udruženi zločinački poduhvat radi stvaranja etnički čiste „Hrvatske republike Herceg-Bosne”.


Srpsko-hrvatska ljubav prema zločincima

Kolinda nije usamljena u veličanju osuđenih ubica, nakon Praljkovog samoubistva u sudnici, premijer Andrej Plenković je izjavio: “Njegov čin, kojem smo, nažalost, svi svjedočili danas, koji je za vrijeme izricanja presude Žalbenoga vijeća oduzeo sam sebi život, najviše govori o dubokoj, moralnoj nepravdi prema šestorici Hrvata iz Bosne i Hercegovine i hrvatskom narodu”. Takvo mišljenje nije karakteristično samo za HDZ i desničarski deo hrvatske političke scene, podrška je došla i sleva, od Zorana Milanovića: “Nikakav tu zločinački pothvat za okupaciju i porobljenje susjedne države nije postojao. Ono što je zahtijevalo prisutnost HV-a u susjednoj državi bilo je egzistencijalne prirode”. Dario Kordić, Mirko Norac, Tomislav Merčep, Jadranko Prlić, Slobodan Praljak i ostali osuđeni ratni zločinci uživaju nepomućen ugled u očima hrvatske političke elite. Primera radi, na inauguraciju Kolinde Grabar Kitarović uredno je bio pozvan Tomislav Merčep, a Dario Kordić je sa predsednicom prisustvovao otvaranju Caritasove Kuće za mlade.

Nije ni državni i politički vrh Hrvatske usamljen u svojoj ljubavi prema koljačima i organizatorima konc-logora. Srpska državna i politička vrhuška ima iste ljubavne sklonosti, samo je ispoljava prema svojim ratnim zločincima. Srpski i hrvatski nacionalisti se najviše razlikuju po tome što su slični kao jaje jajetu. Ili kao ubica ubici. Predsednik Srbije je čovek koji je svojevremeno govorio “Ubijte jednog Srbina, mi ćemo stotinu Muslimana”, proglasio Skupštinu Srbije “sigurnom kućom za Ratka Mladića” i prelepljivao table na Bulevaru Zorana Đinđića plakatima sa natpisom “Bulevar Ratka Mladića”. U međuvremenu se malo toga promenilo. Nakon presude Ratku Mladiću Vučić je izvoleo izjaviti: “Ovo je težak dan, ali, molim građane Srbije da podignu glavu i nastave da žive ponosno u suverenoj zemlji Srbiji, koja nikome neće dozvoliti da je ponizi”.


Vreme gromoglasnog ponosa na ubice

Srpske ratne zločince u Hag je ispraćao patrijarh, a sa odsluženja kazne dočekivali su ih državni zvaničnici. Nikola Šainović je odmah po povratku u Srbiju postao član Glavnog odbora Socijalističke partije Srbije, Vladimir Lazarević drži predavanja na Vojnoj akademiji (o sopstvenom ratnom, dakle zločinačkom iskustvu), Ministarstvo odbrane Aleksandra Vulina štampa memoare ratnim zločincima, osuđeni koljači učestvuju u “unutrašnjem dijalogu o Kosovu”, gostuju po televizijama sa nacionalnom frekvencijom, a Vojislav Šešelj vodi i dalje svoju Srpsku radikalnu stranku i sedi u parlamentu. Ratko Mladić i Radovan Karadžić su neupitne ikone srpstva, narodni heroji, branitelji naroda i idoli mladih pokolenja.

Što reče Vulin, prošlo je vreme stida, sad je nastupilo vreme tihog ponosa. Taj ponos nije nimalo tih, već je gromoglasan, državni vrh nam gotovo svakodnevno probija uši besramnim slavljenjem masovnih ubica koji su navodno branili srpski narod i srpske nacionalne interese. A ni najveći deo opozicije nije ništa bolji, oni se zalažu za zamrznuti konflikt sa Kosovom i čekaju bolje dane da počiste Albance sa svete srpske zemlje i malo prošire teritoriju. Republiku Srpsku i jedni i drugi doživljavaju u duhu Dobrice Ćosića, kao najveću pobedu srpskog naroda u ratovima devedesetih.


Nema odustajanja od podele Bosne

Kada Bramerc kaže kako “političari veruju da dobijaju izbore negiranjem zločina i veličanjem odgovornih”, ispada pomalo naivan, i to dvostruko. Političari zaista i dobijaju izbore promovišući zločinačku agendu. Oni koji su uporno tvrdili da su Mladić i Karadžić zločinci, a ne heroji – nikad nisu osvojili više od pet procenata glasova. Iz Bramercove izjave moglo bi se zaključiti da balkanski političari veličaju ubice samo da bi se dodvorili glasačima. Ima u tome istine, ali to nije jedini razlog. Da žele, političari bi lako mogli da preokrenu stavove javnog mnjenja, pošto u rukama drže sve poluge moći, uključujući i medije. Nisu naša društva sačinjena od samosvesnih građana čvrstih uverenja, već od oportunista koji se povijaju kako politički vetar duva. Građani su kod nas ugrožena vrsta, a većina ipak spada u sortu podanika, što nije lako sebi priznati, ali ne mogu se oči zatvarati pred činjenicama koje su se toliko puta potvrdile u praksi.

Srpski i hrvatski političari ipak veruju u ono što govore, a njihovo veličanje osuđenih ratnih zločinaca je jedan od standardnih rituala njihove političke religije – ubilačkog nacionalizma. Kad Kolinda Grabar Kitarović stavi Praljkovu sliku na svoj zvanični predsednički FB profil, kad kaže da se Praljak “borio za prava hrvatskoga naroda” i da je njegov doprinos “obrani opstojnosti hrvatskog naroda na njegovim povijesnim prostorima tijekom Domovinskoga rata od velike važnosti” – ona zapravo poručuje da podržava etničko čišćenje i stvaranje Herceg-Bosne, da se zalaže za proširenje hrvatske teritorije na račun BiH, da je mučenje i ubijanje zarobljenika u logorima bilo opravdano i poželjno, da je trebalo podeliti Mostar i da rušenje Starog mosta nije zločin, već herojsko delo.

Kad Vučić i njegovi doglavnici slavoslove Mladića i Karadžića i tvrde kako su oni “branili srpske nacionalne interese”, oni poručuju da polovinu Bosne i Hercegovine treba pripojiti Srbiji, te da je svaki čin koji vodi do stvaranja etnički homogene teritorije opravdan i herojski. Za njih opsada Sarajeva, pokolji po istočnoj Bosni, desetine i desetine logora, genocid u Srebrenici – nisu zločini, već herojska dela. I jedni i drugi poručuju da nisu odustali od podele Bosne i teritorijalnog proširenja Hrvatske i Srbije na račun susedne države. A takav plan je nemoguće ispuniti bez masovnog ubijanja Bošnjaka, bez proterivanja, etničkog čišćenja i otimanja njihove imovine. Budući da su zločini nad nehrvatima i nesrbima jedini put za ostvarenje vlažnih nacionalnih snova, u nacionalističkom sistemu mišljenja zločin prestaje da bude nešto loše i postaje dobro delo koje treba veličati.


Evo zore, evo danka, evo Praljka i Jadranka

To što hrvatski i srpski ljubitelji osuđenih ubica nisu potpuno eksplicitni u svom obožavanju tuđe smrti, ubijanja pripadnika drugih naroda, pa neće baš otvoreno da kažu kako su konc-logori za inoverne odlična ideja i kako je ubijanje civila, žena, dece, staraca – nešto poželjno, da je to zapravo ono što podrazumevaju pod nacionalnim interesom – to ima isključivo geografsko-juridičke motive. Ipak se nalaze u Evropi, Hrvatska je čak i članica Evropske unije, Srbija je bar zvanično na evropskom putu, pa nije zgodno biti previše iskren u takvom, suštinski neprijateljskom okruženju. Kad bi mogli da se opuste i da govore ono što stvarno misle, uhvatili bi se u kolo, pa bi složno zapevali, iz dubine raspale duše. Jedni bi pevali “Oj, Sjenice, nova Srebrenice, a Pazaru – novi Vukovaru” i “Nož-žica-Srebrenica, drma mi se kabanica”, a drugi “Bjež’te psine preko Drine”, “Evo zore, evo danka, evo Praljka i Jadranka” i “Heliodrom i Gabela stara, to je kuća Praljkovih mesara”.

Da ne žive u Evropi, već, na primer, u Indoneziji, van fokusa Evrope i Zapada, daleko od haške jurisdikcije, drugu bi pesmu pevali. To jest, pesme koje smo upravo naveli. Nije ni nacionalno onesvešćenim političarima lako. Ni krivi ni dužni zatekli su se na kontinentu čije su im vrednosti duboko strane, a moraju da rade i žive tu gde su. Rođeni su da postanu Pinoče, Suharto, Pol Pot ili neki sličan krvolok, a moraju da glume demokrate i civilizovane ljude. Srećom, povremeno se i u Evropi nađe neki njihov istomišljenik, pa im zaleči duševne rane. Javi se Emanuel Makron pa kaže da je Bosna “tempirana bomba koja kuca uz Hrvatsku” zbog povratka džihadista, a Kolindi toplo oko srca. Javi se Švedska akademija, pa dodeli Nobelovu nagradu za književnost Peteru Handkeu za negiranje genocida i relativizaciju zločina, a Vučić i hiljade srpskih nacionalista udare u slavlje i ispijanje rakije “Ćirilica” kao mere srpskog identiteta.


Ratni zločinci kao tvorci nacionalnih identiteta

Ne radi se ovde o tome da “svekoliku sramotu rata nadilazi sramota ljudi koji više ništa ne žele znati o njemu”, kako je pisao Karl Kraus u predgovoru za svoju grandioznu dramu “Poslednji dani čovečanstva”, niti o poricanju kao poslednjoj fazi genocida, već o nečemu mnogo gorem. Javno i neskriveno slavljenje osuđenih ratnih zločinaca je uvod u nove ratove, u nova etnička čišćenja i nove genocide. Glorifikacija masovnih ubica i njihovih zlodela služi tome da se stanovništvo drži u stanju stalne borbene gotovosti, da se sačuva plamsanje vatre nacionalizma u patriotskim srcima, da ideološka matrica koja je dovela do ratova ostane u životu. Jer, nikad se ne zna kad će se ponovo steći povoljni uslovi za pokretanje ratne mašinerije i dovršenje započetog državotvornog projekta.

Redovni obredi klanjanja zaslužnim koljačima čuvaju nacionalne identitete koji su nastali na zločinu. Ratko Mladić, Radovan Karadžić, Slobodan Praljak, Dario Kordić svojom su ubilačkom praksom stvorili današnje nacionalne identitete Hrvata i Srba. Ti nacionalni identiteti do kojih toliko drže naši samozvani proroci hrvatstva i srpstva zasnovani su na ekskluzivitetu, na isključivanju svega drugog i drugačijeg, na antagonizmu sa svim onim što se definiše kao ne-srpsko i ne-hrvatsko. U krajnjoj liniji zločin je samo dosledna i logična posledica ovako nakardno shvaćenog identiteta.


Pokolj i genocid kao bogougodna dela

Da situacija bude još gora, zločincima ne daju legitimitet samo političari kao predstavnici zemaljskih vlasti, već i visoki funkcioneri duhovnih zajednica. Tako je, na primer, Vladimira Lazarevića na polasku u Ševeningen primio ondašnji patrijarh Pavle koji je rekao da “u našoj istoriji imamo primere časnih oficira koji su hrabro do kraja zastupali interese naroda i branili istinu” i poručio da “Srpska pravoslavna crkva poštuje i visoko ceni odluku generala Lazarevića da sledi ovaj težak put u interesu otadžbine”. Današnji patrijarh Irinej tvrdi da je presuda Ratku Mladiću „đavolje delo“, a da je Republika Srpska nastala „po Božjoj volji i promisli“.

Na dočeku Darija Kordića bilo je vidno prisustvo katoličkog klera, uključujući biskupa Vladu Košića koji veli: „Dario Kordić je zaslužio visoko mjesto u svijesti svih hrvatskih ljudi, ali i društvu“, dok je biskup Valentin Pozajić u zagrebačkoj katedrali organizovao molitvu zahvale za Kordićev povratak. Za mnoge katoličke biskupe i pravoslavne vladike osuđeni zlikovci iz njihovog naroda nisu zločinci, već branitelji hrišćanstva i nacije, maltene sveti judi. Tačnije, zahvaljujući tome što su zločinci za ovlašćene tumače Božje volje oni postaju branitelji nacije i vere. Tako je zločin proglašen ne samo za nacionalni interes, već i za bogougodno delo; pored zemaljske legitimacije, dobio je i nebesku.


Na vlasti su ljudi opasni po okolinu

Svetovnu i duhovnu vlast u našim državama drže ljudi zlih namera, mrzitelji drugih nacija, ljubitelji masovnih ubica, poklonici zločina. Ukratko, ljudi koji su opasni po okolinu, kojima je opasno davati i najmanju moć, a kamoli vlast da odlučuju o sudbinama miliona ljudi. Svaka zajednica koja ima bar malo nagona za samoodržanjem, odavno bi ovakve sociopate svrgla s vlasti i smestila ih u ropotarnicu istorije. Međutim, nacionalistička ideologija nema za cilj dobrobit sopstvene nacije, već njeno uništenje.

Zato zvuči komično Bramercova vera “da u celoj bivšoj Jugoslaviji postoji tiha većina koju ne zanima slavljenje ratnih zločinaca i negiranje zločina. Tim ljudima je neprijatno kada vide studentski dom nazvan po Radovanu Karadžiću ili kada se Lazarević i Kordić dočekuju kao heroji”. Naravno da ima takvih ljudi, ali nisam siguran da su baš u većini. Ako jesu, zašto već jednom ne progovore? Decenijama čekam da ta navodna “tiha većina” najzad kaže šta misli, da se usprotivi zlikovcima, da glasa za nekog ko nije zločinac ili obožavalac ukoljica, ali džaba, tiha većina ni mukajet. Ćute kao zaliveni i redovno biraju barabe i zlikovce za svoje političke predstavnike. “Oni samo žele bezbednost i prosperitet”, kaže Bramerc. Jeste, druže Serž, zato su onomad između Ante Markovića, Slobodana Miloševića i Franje Tuđmana izabrali potonju dvojicu. A ovog prvog koji je jedini nudio bezbednost, prosperitet, mir, blagostanje, slobodu i normalan život – odbacili su kao staru krpu. I narednih decenija uglavnom nastavili da potvrđuju taj prvobitni izbor. Bojim se da je stvarnost mnogo mračnija. Kad tiha većina jednom najzad progovori – plašim se da ćemo čuti samo onaj tihi ponos o kojem govori Vulin.


Tačno.net

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 18 Jan 2020, 20:09

Neprijateljska propaganda: Suđenje ‘Generalu’

Piše: Boris Postnikov, Novosti


Debakl

Zabava je zagarantirana: već mjesec i po, svakog ponedjeljka, u prime timeu Hrvatske radiotelevizije možete se rugati ‘Generalu’ Antuna Vrdoljaka. Možete brojati faktografske pogreške i režijske besmislice, promatrati kako billboardi za mobilnu telefoniju iskrsavaju usred slavne ‘91. i pratiti Janka Bobetka dok pijucka Janu, proizvedenu nekih deset godina kasnije. Možete se smijati replikama iz manje ambicioznih sapunica, glumi na nivou srednjoškolske dramske sekcije i samom generalu Anti Gotovini koji naokolo citira Shakespearea, divi se modrom Jadranskom moru i pokušava, jadan, saznati što je to kokain. Možete, jer vam ništa drugo ne preostaje. I jer nikog nije briga: iako sniman vašim novcima, ‘General’, kao što znate, nije sniman za vas.

Od prošloga petka, međutim, stvari stoje nešto drugačije: odjednom smo doznali da Vrdoljakov skupocjeni ratni debakl nije po volji ne samo onima za koje sniman, nego i onima koji su ga snimali. Filmski radnici – glumci, tehničari, scenografi – javili su se da potvrde ono o čemu se u filmskim krugovima već dugo govori: da im produkcijska firma Antuna Vrdoljaka i njegova sina Andrije već dvije i po godine duguje ozbiljne novce i da neki od njih te novce planiraju dobiti preko suda. Veselom koincidencijom, istoga dana neočekivano su se oglasili i varaždinski ratni veterani: njih je razljutila ekranizacija borbi oko Maslenice u kojima su sudjelovali. ‘Prikazi operacije uvredljivi su za stvarne sudionike’, požalio se jedan, ‘a način na koji su snimljeni vrijeđa intelekt svakog hrvatskog branitelja.’ Drugi bijesno dodaje: ‘Na našoj muci, oni zarađuju.’

Ono što na jednima zarađuju – ispada tako – drugima ne isplaćuju. A opet, ima neke dirljive podudarnosti u reakcijama i jednih i drugih. I okorjeli filmski profesionalci i prekaljeni bivši borci bili su, čini se, podjednako naivni. Jedni su očekivali da će ih ugledni režiser pošteno platiti, drugi da će pošteno ispričati njihovu priču. Jedni da će respektirati njihov rad, drugi da će respektirati njihov rat. I jedni i drugi su mu vjerovali. I jedni i drugi su se zajebali.

Tko zna, možda je zato i njima sada napokon jasno ono što ste vi shvatili već iz prvih kadrova ‘Generala’: da je ova serija, financirana obilnim javnim sredstvima i pripremana kao projekt od posebnog državnog značaja, ujedno i najvjerniji prikaz države o čijem nastanku pripovijeda. I da nije takva usprkos amaterskoj glumi, faktografskim greškama i bocama Jane koje pristižu iz bliske budućnosti, nego je takva upravo zbog njih. Možda je, ukratko, Antun Vrdoljak i glumcima i borcima konačno pokazao kako točno izgleda Hrvatska: kada nešto započne kao veliki domoljubni projekt, uskoro postaje falsifikat i laž, a završi kao pljačka. :sex

Spot

Iz Vrdoljakove male trgovine propagandnih užasa kao da je izišao i trominutni spot kojim hrvatska vlada oglašava početak predsjedanja Evropskom unijom. ‘Sjećam se podijeljene Europe, i Hrvatske same na grubome moru’, tronuto tamo pripovijeda ribar Frano, izvlačeći pune mreže na palubu koče, dok nas natpis u dnu ekrana obavještava da je melankolični gospodin rođen 1957., baš one godine kada je osnovana Evropska ekonomska zajednica. Gledatelj brzo shvaća reklamnu paralelu, ali se ipak pita: šta se, pobogu, ovdje događa? Gdje je to jadni Frano odrastao, gdje je proveo djetinjstvo, tko je nesretnom čovjeku pomutio razum i upropastio memoriju? Jer pedesetih i šezdesetih Evropa, doduše, jest podijeljena, ali Hrvatskoj BDP upravo raste stopom od desetak posto, industrijski razvoj ruši rekorde, masovna nepismenost nestaje i čitavi kvartovi izniču preko noći. Ne bi se dakle reklo da je ‘na grubome moru’, a nije baš ni ‘sama’: skupa s ostalim jugo-republikama, usred podijeljene Evrope i svijeta, okuplja i predvodi nesvrstane države, od Egipta i Indije do Gane i Indonezije…

Nakon Frane nižu se ostali likovi, svaki rođen u nekoj od godina posebno značajnih za Uniju. Marko je, recimo, vršnjak programa studentske razmjene Erasmus iz 1987.: nakon studija vani, kaže, vratio se kući, na didovinu. Dora i Ivan rođeni su 1995., u doba osnivanja Šengenskog prostora, a sada zajedno planinare i usput zaljubljeno cvrkuću o važnosti povezivanja s pravim partnerima radi ostvarivanja postavljenih ciljeva. Ljudi u ovoj reklami generalno zvuče kao da su upravo ispali iz loše prevedenog priručnika za menadžere-početnike, tu se govori o izazovima koji su zapravo prilike i timovima koji ideje pretvaraju u stvarnost, a na kraju se svi okupljaju u ultramodernoj, luksuznoj urbanoj vili pa tamo u opuštenoj obiteljskoj atmosferi gledaju hrvatsku nogometnu reprezentaciju i pritom iz čistog mira jedni drugima vezuju kravate oko vrata. Kakve veze ima luksuzna vila s Hrvatskom u kojoj oko pola milijuna ljudi živi u podstanarstvu, kakve veze ima povratnik Marko s desecima hiljada mladih koji zemlju napuštaju, kakve veze ima senilni Frano sa svojim vršnjacima koji o socijalističkoj prošlosti ipak ne lažu tako prozirno, osim ako su, eventualno, aktualna predsjednica države? Nikakve, naravno: spot je izvrnuta slika Hrvatske. I baš zato, laž je u njemu – točno kao i u Vrdoljakovom ‘Generalu’ – samo drugo ime istine. Jer oni koji će imati neke koristi od hrvatskog predsjedanja Unijom doista žive u suvremenim vilama, nose dobro utegnute kravate i recitiraju fraze iz loše prevedenih priručnika za menadžere-početnike, lupetajući o izazovima koji su prilike. Njima pripada Evropa. Ostalima, tri minute agitpropa. ;)


Stog

Ne započinje najsretnije ni projekt Evropske prijestolnice kulture: najavljen je postavljanjem instalacije Ivana Kožarića ‘Stog sijena’ u centru Rijeke, ali je stog već za par dana netko zapalio. :mohr Počinitelj je brzo uhvaćen, što pozdravljamo. Organizatori obećavaju obnovu instalacije, što podržavamo. Ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek poručuje javnosti da je ‘važno poštivati tuđi autorski rad i raznolike kreativne izričaje čak i ako ih ponekad ne razumijemo’, što ne razumijemo. Sjetili smo se, naime, jednog ružnog događaja otprije skoro tri godine, kada je u Splitu omanji zdrug amaterskih teatrologa, predvođenih poznatim kazališnim kritičarom Markom Skejom, protestirao protiv predstave Olivera Frljića, poručujući redatelju da je ‘sotona’ i da se goni iz njihovoga grada. Ministrica Obuljen, začudo, tada im nije pojasnila koliko je važno ‘poštivati tuđi autorski rad i raznolike kreativne izričaje’, nego je optužila autora da svojim kreativnim izričajem sam izaziva ustašoidne reakcije. Zašto bi kulturna publika sada trebala poštivati Kožarića, ako ministrica kulture onda nije poštivala Frljića? Zašto se njeni kriteriji mijenjaju od slučaja do slučaja i od kreativnog izričaja do kreativnog izričaja? Zašto splitska lomača za umjetnike, metaforički potpaljena prije skoro tri godine, ne bi danas nešto manje metaforički planula pokraj riječkog Korza? Tim i sličnim pitanjima kratimo vrijeme dok čekamo da se Kožarićevo sijeno ponovno pojavi. Za razliku od njega, Olivera Frljića u Hrvatskoj odavno nismo vidjeli. Ali i to je, valjda, u redu: dok se Nina Obuljen Koržinek bavi projektom Evropske prijestolnice kulture, Frljić odavno režira po evropskim kulturnim prijestolnicama.


Rezovi

A opet, što je jedan stog sijena prema čitavom kulturnom polju i što je jedno spaljeno djelo prema spaljenoj zemlji koju ministrica ostavlja iza sebe? Oko Nove godine njeno je ministarstvo objavilo prve rezultate redovnih natječaja za financiranje kulturnih projekata i institucija: i ove godine sve će, manje-više, ostati po starom. Ponovno su, recimo, smanjena sredstva za kulturne časopise, kojima je od početka mandata oduzeto više od trećine ukupnog iznosa. U strateškom gušenju časopisne scene bez potpore ostaju Gordogan, Up & Underground, Komikaze, portal VoxFeminae… Manje novca ide i piscima: oni su od starta mandata izgubili četvrtinu sredstava. Bilo bi interesantno saznati kako se ova ministričina odluka preklapa s ‘poštivanjem tuđeg autorskog rada’, koje deklarativno zagovara. Od ionako skromne potpore neprofitnim medijima odavno se odustalo, tridesetak milijuna kuna iz evropskih fondova, namijenjenih medijima zajednice, godinama stoji neiskorišteno… Posebno je bizarno to što Obuljen Koržinek vodi politiku bolnih rezova u vrijeme relativnih ekonomskih uspjeha, dok BDP raste a kulturni proračun se puni: strah nas je i pomisliti koliko bi rezala da sutra opet nastupi recesija. Još je bizarnije što, usprkos jasnim brojkama, uporno tvrdi da sredstva nisu smanjena. Prošle godine, otprilike u ovo vrijeme, prosvjednicima okupljenima ispred zgrade Ministarstva u inicijativi ‘Dosta je rezova!’ strpljivo je tumačila kako su sve krivo izračunali. Priznajemo da to objašnjenje do danas nismo shvatili. Možda je vrijeme za nove prosvjede, da ponovno pojasni.

Post Reply

Return to “Mediji”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 14 guests