Kolumne

[Pasaga]

https://balkans.aljazeera.net/opinions/ ... e-od-ljudi

[Krokodil Behko]

ĆEVAPI, BURECI, PENDRECI: "Jednu ruku Vučić je pružio Bošnjacima - ovo je i njihova zemlja, rekao je. Dok je drugom rukom pomilovao policajce - pjevajte braćo..."


Piše: Dejan Ilić

Verujem, iako je film gledao odavno, čitalac je zapamtio „Time to Kill“ iz 1996. Ako ne baš čitavu priču od početka do kraja, onda barem završnu reč advokata Jakea Brigancea (igra ga izvanredni Mathew McConaughey). Priča je mučna, i da nije te završne reči, publika bi je mahom zaboravila naprosto zato što smo skloni da potiskujemo iz svesti mučne stvari, makar one bile i fikcija. Dvojica belaca silovali su crnu devojčicu. Otac devojčice iz osvete ubije obojicu i zbog toga ga izvode pred sud. U toj čuvenoj (filmskoj) završnoj reči, njegov advokat Brigance do detalja ispriča kako je devojčica stradala i onda porotu, gde sede sve sami beli ljudi, zamoli da zamisle da je devojčica – bela.

Njegov poziv izaziva šok kod porotnika, ali i kod svih u sudnici, bilo crnih bilo belih ljudi. Takav užas i za jedne i za druge u rasističkoj Americi sredinom 20. veka naprosto je bio nezamisliv za bele devojčice. Apel advokata stoji na jednostavnom načelu univerzalnog morala – reciprocitetu (nije isto što i etika reciprociteta). Univerzalni moral ne podrazumeva, kako se to obično misli, isključivo opšte važeća načela, on je mnogo jednostavniji od toga. Treba da budemo u stanju da se zamislimo na mestu žrtve, i da iz njene pozicije sudimo o nasilju čija je ona meta. Univerzalno je tu da smo svi jednako vredna bića, uključujući i žrtvu, te da zato možemo sebe zamisliti na njenom mestu i razumeti njenu patnju.

(Kratka ograda u vezi s filmom: priča sve vreme kao po sečivu klizi duž razlike između reciprociteta univerzalnog morala i etike reciprociteta. Čini se da je glavni događaj – osveta – otelovljenje etike reciprociteta, pa ispada da film zapravo brani načelo – oko za oko, zub za zub. Ali preokret na samom kraju nedvosmisleno se temelji na načelu reciprociteta univerzalnog morala. Što onda unazad baca drugačije svetlo i na osvetu)

Ali zašto uopšte podsećam čitaoca na ovaj stari film i drobim o moralu? Šta je nas uostalom briga za tamo neke američke filmove i američki rasizam? Odgovoriću krajnje jednostavnim pitanjem – kako je moguće da policajac iz Priboja nije u stanju da zamisli svog tek rođenog sina na mestu muškaraca žrtava pokolja u Srebrenici i da se kao otac zapita – kako se u vezi s tim oseća? Tako je, mislim na policajca i njegove kolege što su se radovali rođenju bebe veličajući zločin u Srebrenici i priželjkujući da se on ponovi. Taj jedan policajac, srećni otac, radovao se s kolegama policajcima tako što je prizivao smrt drugima dok je slavio novi (treba li reći, srpski) život. Pamet staje: raduju se životu tako što zazivaju smrt.

Ruku na srce, policajac se odmah izvinio. Kaže, pesma je slučajno krenula s interneta. Eh, slučajno. Čitalac zna i to, nema na internetu slučajnih lista pesama: one se precizno kroje prema nalogu korisnika. Što znači da onaj koji je listu pustio ima svoju istoriju slušanja, što su je negde tamo zabeležili algoritmi, sačuvali i u skladu s tim kreirali listu da ugode korisniku. Ali neka bude da je slučajno: kako pesmu niko, ni slučajno, nije prekinuo, policajac ne kaže. Istina, obećao je da sledeći put hoće, prekinuće je. I još kaže – izvinjavam se svima koje je povredila pesma… Kao što rekoh, neka se policajac zamisli na mestu roditelja žrtava – da li bi mu izvinjenje bilo dovoljno?



Što smo se okomili na policajca? Možda je stvarno čovek bio van sebe od sreće. I njegove kolege takođe. Šta god da su slušali, oni bi se radovali, jer su pesme, hoće da nam kaže policajac, same po sebi bile nebitne. Bitna je bila radost – beba je došla na svet. Ali baš u tome je stvar, što je policajac, a u tom smislu on je reprezentativan za veliki broj žitelja Srbije, u stanju da kaže da je jedna takva pesma sama po sebi nebitna. Nisu je ni primetili. Na jedno uvo ušla, na drugo izašla. Gotovo pa kao vazduh koji udahnemo pa izdahnemo, tobože ne ostaje u nama. Ali je tu, svuda oko nas, a mi to ne primećujemo. O tome se radi – navikli smo se na zločin, dođe nam zločin kao vazduh koji dišemo.

Sad stvarno, ostavimo policajca, što je bilo do njega, uradio je, kako-tako priznao je grešku i izvinio se kako je znao i umeo. Treba verovati da je bio iskren, da mu je zaista žao što je povredio svoje susede. Ne treba biti maliciozan, pa reći da je to bio odgovor policije na projekcije filma „Quo vadis, Aida“ u Novom Pazaru. Neka sve bude duboko nesrećni sticaj okolnosti. Ali jednom kad se dogodilo, više nema slučajnosti.

Recimo, na Vučićev komentar već se ne može gledati kao na slučajnost. On je imao vremena da razmisli. Pošto je razmislio, rekao je – „ostavite me pesama“. I dodao, kad god je u Sandžaku i hoće da pojede ćevape ili burek, ljudi iz VBA i BIA mu govore, nemoj tamo, tamo pevaju pesme Naseru Oriću. Tako to vidi naše Srpče. Mi imamo svoje (koljačke) pesme, a oni opet svoje. Šta da se radi, ljudi su takvi, pustimo pesme. Ćevapi, bureci, pendreci – sve je to isto i može u isti Vučićev koš. Kad se bolje razmisli, Vučić je u pravu. Između policijske stanice, ćevabdžinice i buregdžinice u Srbiji teško da ima velike razlike. Sve se to sad vodi kao svojevrsna samostalna ugostiteljska radnja. (Kao i EPS uostalom.)

Jednu ruku Vučić je pružio Bošnjacima – ovo je i njihova zemlja, rekao je. Dok je drugom rukom pomilovao policajce – pevajte, braćo, i oni pevaju. Nema od Vučića (moralne) vajde. Zato se moramo vratiti policajcu. Njegovo moralno čulo kao da se nije skroz ugasilo. Treba se nadati da ima smisla pozvati ga, kao u filmu, da – zamisli… I pošto zamisli, da ponovo napiše izvinjenje.

(Peščanik.net)

[Koraci_u_noci]

https://www.antenam.net/stav/228958-mir ... -u-dzamije

[Koraci_u_noci]

https://www.tacno.net/deblokada-uma/9-januar/

[Zizi]

https://www.tacno.net/deblokada-uma/9-januar/

Jasno i precizno objašnjena hronologija ludila koje ide u eskalaciju.

[Koraci_u_noci]

https://radiosarajevo.ba/metromahala/ja ... ema/443390

[Koraci_u_noci]

Brutalno dobro napisano
https://www.index.hr/mobile/clanak.aspx ... i_ostalo_m

[Zanki]

Mračno kao u Roganu

Neil Young povukao je svoja djela s audio streaming platforme Spotify nakon što je voditelj Joe Rogan u svom podcastu, ekskluzivno dostupnom na Spotifyum ugostio Roberta Malonea, virologa koji je postao desničarska medijska zvijezda zbog protivljenja cijepljenju



Do prošloga su tjedna obožavatelji slavnog kantautora Neila Younga mogli na audio streaming platformi Spotify pristupiti velikom katalogu njegovih pjesama koji je redovno privlačio milijune slušatelja i slušateljica. Sada to više ne mogu – Spotify je preko noći postao zemlja bez Younga. U egzil je Young otišao svojom voljom, razbješnjen onime što je nazvao "promicanjem životno ugrožavajućih dezinformacija o Covidu" na podcastu The Joe Rogan Experience, ekskluzivno dostupnom na Spotifyu. Show koji vodi Joe Rogan je streaming platforma 2020. kupila za 100 milijuna dolara, a radi se o najpopularnijem podcastu na svijetu, s prosječno 11 milijuna slušatelja po epizodi. Young je svoja djela povukao nakon što je Rogan u svom podcastu ugostio Roberta Malonea, virologa koji je postao desničarska medijska zvijezda zbog protivljenja cijepljenju. Svoju zabrinutost zbog širenja dezinformacija izrazilo je i 270 liječnika, znanstvenika, zdravstvenih djelatnika i profesora, koji su poslali otvoreno pismo Spotifyu zbog sporne epizode podcasta. U izjavi povodom odlaska sa Spotifya, Young je poručio da taj potez za njega znači gubitak 60 posto vlastitih prihoda od streaminga "u ime istine". Nekoliko dana kasnije, sa Spotifya je u znak solidarnosti glazbu povukla i svjetski također slavna kanadska pjevačica Joni Mitchell, ali i brojni drugi glazbenici. Glavni ravnatelj Svjetske zdravstvene organizacije, Tedros Adhanom Ghebreyesus, izrazio je podršku njihovom bojkotu i poručio da "svi moramo odigrati svoju ulogu kako bismo okončali pandemiju".

Iz Spotifya su se pak pohvalili da su od početka pandemije uklonili više od 20 tisuća epizoda podcasta povezanih s Covid dezinformacijama. Roganovu epizodu su ipak odlučili zadržati, pod izgovorom iznenadne predanosti slobodi govora. Ako se čini licemjerno i pohlepno, to je zato što takvo i jest. Nije ovdje stvar u kulturnim ratovima (kako to tumače američki mediji), nego u keširanju na takozvanim kulturnim ratovima – iza naglog zauzimanja za slobodu govora stoji dobro poznata predanost zarađivanju pod svaku cijenu. Spotify je naprosto izračunao da financijska korist od podržavanja Rogana premašuje trošak trenutne PR štete. Na kraju krajeva, u svoje su redove Rogana dovukli baš zato što njegove kontroverze donose zaradu.

"Želim zahvaliti Spotifyu što mi je bio podrška tijekom ovog perioda i jako mi je žao što im se ovo događa i što trpe toliko", poručio je u svojoj nazovi-isprici Rogan. Izvršni direktor Spotifya, Daniel Ek, iznio je pak da platforma ima novi plan za uklanjanje dezinformacija, budući da se velik broj korisnika u međuvremenu odjavio s platforme, a vrijednost tvrtke je pala. Kako god bilo, u Rogana nemaju namjeru dirati. Osim što se zapravo nije ispričao za širenje dezinformacija, Rogan je ovih dana iskazao podršku konvoju kamiondžija koji se u Kanadi protive uvođenju obaveze cijepljenja protiv Covida-19. Isti su konvoj podržali i Elon Musk i Jordan Peterson, a taj se trojac nedavno i slikao ispred Teslinog Cybertrucka, kamiona toliko ispred svoga vremena da nikako da dođe njegovo vrijeme (još uvijek je samo prototip premda je trijumfalno najavljen za 2019.). Fotografija trojice mušketira brzo se proširila internetom, a s obzirom na to da očito vole miris necijepljenih (sajber)kamiondžija, nema bolje nego da ovdje završno citiramo Severinu: "Hormona do plafona / Muškaraca tona / Turbo je sezona / Mali, mali, meni toga fali / Gas do daske, bebice". I lako bi bilo slobodnolaprdajuće bogataše otpisati kao obijesne bebice, da se u dimu koji iza njih ostaje ne guši čitav svijet.


Ivana Perić

[ironman]

Joe Rogan..fenomenalni podcasti,neopisivo glup potez.
Kako se preselio u Texas grohno je.

[Zanki]

Malo je maka

[Krokodil Behko]

BBC: BiH je država s PTSP-om i oružjem, drhti dok se vraća duh nacionalizma


Svoj komentar o stanju u našoj zemlji na stranicama uglednog BBC-ja poznati autor Jeremy Bowen započinje rečenicom kako se u zimsko popodne obasjano suncem lako može zamisliti da se u Bosni i Hercegovini može dobro živjeti.

Kosi krovovi kuća na strmim padinama sarajevske doline izgledaju kao hrpe snijegom prekrivenih satova s ​​kukavicom. Djeca se kližu na otvorenom klizalištu na jednom od mjesta izgrađenih za Zimske olimpijske igre 1984.

U strašnim ratnim godinama od 1992. do 1995. godine, kada je Sarajevo bilo pod opsadom vojske bosanskih Srba, vidio sam koliko je i ovdje loš, brutalan i kratak život, navodi dalje autor. Bosna i Hercegovina je doživjela krvoproliće, okrutnost i patnju kakve u Evropi niko nije vidio od Drugog svjetskog rata.

Najgori pojedinačni zločin dogodio se u Srebrenici na istoku, gdje su vojnici bosanskih Srba ubili više od 8.000 muškaraca i dječaka Bošnjaka muslimana tokom nekoliko dana u julu 1995. Ratni čelnici bosanskih Srba Radovan Karadžić i Ratko Mladić izdržavaju doživotne kazne zatvora za genocid i zločine protiv čovječanstva.

Možda je to trebao biti kraj, ali nije. Rat je završio 1995. sporazumom sklopljenim u bazi američkog ratnog zrakoplovstva u Daytonu. To je prije zamrznulo sukob nego što ga je riješilo.

Parada u Banjoj Luci 9. januara, "de facto" srpskoj prijestolnici, stavila je u fokus bosanske probleme. Paravojna policija marširala je ulicama u znak sjećanja na 30. godišnjicu proglašenja nezavisnosti bosanskih Srba 1992. godine, dok se Jugoslavija raspadala, a Bosna kružila prema sveopćem ratu.

Mimohodom je rukovodio Milorad Dodik, kojeg su Amerikanci nakon rata dočekali kao "dašak svježeg zraka", ali ga sada doživljavaju kao srpskog moćnika koji se ne ustručava dizati duhove prošlosti. Jedan od njegovih bliskih saveznika je mađarski premijer Viktor Orban. Dodik oponaša aspekte Orbanovog desnog nacionalizma, navodi BBC.

"Srpska parada" pokazala je nestabilnost svojstvenu podijeljenoj osobnosti Bosne i Hercegovine. Dejtonski sporazum podijelio je zemlju na dva entiteta, s nizom nacionalnih institucija, uključujući zajedničko predsjedništvo. Uz neke prilagodbe, granica između njih prati crte ratnih sukoba u trenutku kada su borbe prestale.


Odnosi između dva entiteta nikada nisu bili laki, ali su postali kritični prošlog jula, kada je odlazeći visoki predstavnik Valentin Inzko, Austrijanac s korijenima iz bivše Jugoslavije, zabranio poricanje genocida.

Činjenica da stranac može donositi zakone iritira mnoge Bosance, ali taj jedan zakon razbjesnio je čelnika bosanskih Srba. Pojačao je separatističku retoriku i prestao sarađivati ​​s državnim institucijama, čiji je dio kao srpski član predsjedničke trojke.

Sadašnji visoki predstavnik Christian Schmidt, bivši njemački ministar, rekao je da je Bosnu zahvatila najveća egzistencijalna kriza u poslijeratnom periodu. Kazao je kako Dodikova prijetnja da će svoju naoružanu policiju pretvoriti u oživljenu vojsku bosanskih Srba riskira mogućnost povratka u rat.

Britanski ambasador u BiH Matt Field ponovio je osudu Dodikovih manevara, za koje je rekao da koriste govor mržnje i ignoriraju bosanske zakone kako bi uništili sigurnost i prosperitet. U prvoj sedmici 2022. Sjedinjene Američke Države uvele su sankcije Dodiku zbog "destabilizirajućih koruptivnih aktivnosti i pokušaja demontaže Dejtonskog mirovnog sporazuma".

U Sarajevu je vodeći bošnjački političar Bakir Izetbegović. On kaže kako je njegov srpski kolega Milorad Dodik oportunist koji se maskira u nacionalistu, ali da je opasan.

"On je bogat tip koji koristi tu crnu energiju nacionalizma. Nikad ne znaš hoće li pustiti taj duh iz boce", izjavio je on

Bez sumnje, oružje etničke mržnje je krajnje neodgovorno koristitit u Bosni. No, Bakir Izetbegović, čiji je pokojni otac bio bošnjački ratni predsjednik, također je optužen za manipuliranje nacionalizmom kako bi okrenuo birače od vlastih političkih promašaja, na izborima koji su planirani kasnije ove godine.

Bosanska politička klasa nije uspjela skratiti nefunkcionalno upravljanje. Ambasador Ujedinjenog Kraljevstva Matt Field objavio je razorne kritike duboko ukorijenjene korupcije i politike "bez posljedica" na nedavnom blogu. Osudio je način na koji moćni pojedinci mogu ukrasti javni novac, blokirati reforme, hvaliti ratne zločince, manipulirati izborima i uskratiti pravdu.

Sve je to onemogućilo da se Bosna i Hercegovina izvuče iz prošlosti. UN procjenjuje da bi se, ako se tako nastavi, stanovništvo BiH od nešto više od tri miliona moglo prepoloviti do 2050. godine.

Trenutno nije rizik da će Bosna da eksplodira u sveopći rat kao 1992. godine. Vojna infrastruktura za borbu u takvim razmjerama ne postoji. Ali u atmosferi zaraženoj strahom i mržnjom, mali incidenti mogli bi brzo eskalirati.

Nestabilnost i autoritarnost zasadili su neizvjesnost u dijelovima Evrope. Neki diplomati u Sarajevu vide prilike na Zapadnom Balkanu da Rusija napravi nestašluke. Jedan od njih mi je rekao da ovaj opasan trenutak shvatim ozbiljno. Bosna je, rekao je, država s posttraumatskim stresom - i oružjem.

[Zanki]

KLUB BORACA ZA BOLJE SUTRA
Svjetska, napose američka kulturna javnost lijepo se ovih dana uzbudila zbog uznemirujućih vijesti iz Kine. U sklopu široke društvene akcije ozdravljenja kineske kulture od sumnjivih prozapadnih trendova, državna je Uprava za kibernetički prostor povodom kineske Nove godine pokrenula ambicioznu jednomjesečnu akciju čišćenja interneta od nezdravih kulturnih sadržaja. U velikom pospremanju žrtvom je tako na kineskoj streaming platformi Tencent Video pao i kultni film Davida Finchera „Fight Club“, „Klub boraca“, kojemu su partijski i državni cenzori jednostavno – izmijenili kraj.
Halapljivo sam čitao vijest očekujući još jednu priču o veličanstvenom trijumfu kineskog tehnološkog napretka. Riječ je, najzad, o režimu koji golemom mrežom CCTV kamera nadzire milijardu i pol ljudi, s tehnologijom čiji visoko sofisticirani algoritmi prepoznaju lica, kontroliraju ponašanje, registriraju idejna skretanja i sastavljaju građanske dosjee, pa na temelju njih ocjenjuju i političku podobnost i kreditnu sposobnost. Nisam stoga bio jedini koji je od takve jedne high-tech supersile očekivao spektakularni računalno generirani remake Fincherova remek djela iz 1999. godine, odnosno barem njegova završetka.
Recimo, kako sam ja to očekivao, da se u finalu filma Edward Norton ispostavi kao kineski 007, agent Guoanbua, Ministarstva državne sigurnosti, i da je njegov antikapitalistički Projekt Mayhem zapravo tajna operacija elitne jedinice kineske protuobavještajne službe. Kličući neumrlom Maou i pobjedi svjetskog komunizma, drug Norton onda na kraju filma, držeći za ruku drugaricu Helenu Binham Carter, gleda kako oni Fincherovi neboderi nestaju u eksplozijama kineskih interkontinentalnih balističkih raketa: ognjeni plamenovi niču noćnom panoramom Los Angelesa kao atomske gljive prije kisele kiše, dok na horizontu rudi plamena zora novog čovječanstva. The End.
Tako sam nešto, eto, očekivao od nadaleko čuvenih udarnika kineske IT industrije. Osim što bi svijetom pronio slavu kineske države i komunističkog progresa, takav bi kineski „Klub boraca“ - nema nikakve sumnje - poharao svjetske streaming servise i box office, te postao još, hm, kultniji od originala.
Što smo, međutim, na kraju dobili?
Kao da su još pedesete godine prošlog stoljeća, drugovi partijski cenzori običnim su škarama iz kineskog dućana „Sve po osam“ jednostavno odrezali završetak filma s onom veličanstvenom eksplozijom, pa umjesto njega zalijepili crni telop na kojemu, kao u izvještaju agencije Xinhua, piše kako je „policija vrlo brzo razotkrila zločinački plan i uhapsila sve kriminalce, uspješno spriječivši eksploziju bombe", the end!
Kakav spektakularni antiklimaks!
Za razliku od mene, svjetska i američka kulturna javnost, međutim, uopće nisu bile šokirane razočaravajućom primitivnošću kineske visoke tehnologije. Umjesto cenzorskim tehnikama iz Staljinovih i Maovih vremena, svjetska i američka kulturna javnost bile su šokirane samom intervencijom u umjetnički integritet Fincherova filma i njegovom „politički korektnom“ reinterpretacijom.
Bio sam, priznajem, prilično začuđen. Otkud sad taj šok i nevjerica?
Prije samo godinu i pol dana, recimo, u sklopu čišćenja društva od nezdravih kulturnih sadržaja na sličnoj je jednoj filmskoj platformi najprije zabranjen, a onda cenzuriran drugi jedan američki klasik, slavni „Prohujalo s vihorom“ Victora Fleminga iz 1939., s Vivien Leigh i Clarkom Gableom. I što? Jesu li barem drugarica Scarlett O'Hara i drug Rhett Butler na kraju cenzurirane verzije na plantaži pamuka utemeljili radničku zadrugu, da drugovi Crnci dobiju plaće, K-15 i državne stanove, pa da na kraju filma - u onoj nezaboravnoj sceni koja je naš svijet obojala u Technicolor - gledaju kako na horizontu rudi plamena zora novog čovječanstva? A onda, jasno, ona slavna „tomorrow is another day“, the end?
Ne. Slično kao u „Klubu boraca“, cenzori su jednostavno uzeli škare iz „Sve po osam“, samo što tumačenje filma nisu zalijepili na njegov kraj, već na - početak! U urnebesnom remakeu Flemingov klasik sada tako počinje edukativnim petominutnim videom pod naslovom „Što trebate znati gledajući 'Prohujalo s vihorom'“, kojim se drugu gledatelju tumači povijesni kontekst filma i potiče ga se na diskusiju o robovlasništvu, rasizmu, korijenima američkog kapitalizma i bolestima zapadnog društva.
Pa ipak, gle čuda, svjetska i američka kulturna javnost uopće se nisu našle uznemirene. Niti je itko bio šokiran zabranom Flemingova filma, niti je itko bio šokiran njegovom kasnijom cenzurom. Nitko bogami nije bio šokiran ni razočaravajućom primitivnošću cenzorske tehnologije, ni intervencijom u umjetnički integritet djela i njegovom komunističkom „idejno korektnom“ interpretacijom.
Kako je to bilo moguće? Što se to dogodilo u godinu i pol dana, pa je cenzura filmskih klasika odjednom postala društveno nepoželjna? Razmišljao sam o tome i mislim da sam otkrio u čemu je stvar: niti je „Prohujalo s vihorom" cenzuriran na kineskoj streaming platformi, niti su ga kao nepoćudnog zabranili komesari kineske Komunističke partije, niti su ga cenzurirali kineski high-tech majstori.
Kao nepoćudan, holivudski je klasik, naime, prije godinu i pol, u jeku kampanje #BlackLivesMatter, nestao s američke filmske platforme HBO Max, odakle ga je uklonila sama kompanija Time Warner! Da bi potom bio vraćen na HBO Max, ali sa „zalijepljenim“ edukativnim videom na početku, u kojemu profesorica Jacqueline Stewart drugovima gledateljima ex cathedra tumači povijesni kontekst i sve ostalo „Što trebate znati gledajući 'Prohujalo s vihorom'“.
Eh da, povijesni kontekst. Čudo je povijesni kontekst.
Američke kulturne komisije, kako vidite, sa upravo kineskih komunističkih pozicija cenzuriraju idejno nepodobne filmove s reakcionarnim, kapitalističkim i antisocijalističkim porukama, a kineske kulturne komisije istodobno s upravo američkih kapitalističkih pozicija cenzuriraju politički nepodobne filmove sa subverzivnim, antikonzumerističkim i antikapitalističkim porukama.
Na horizontu, shvatili ste, rudi plamena zora novog čovječanstva.
The end.

Boris Dežulović

[Zanki]

Grigorij Durnovo:
U Rusiji građani ne šute
Više od 1.800 građana uhapšeno je danas zbog sudjelovanja na prosvjedima ili objavljivanja informacija o prosvjedima. Grigorij Durnovo, iz moskovske organizacije OVD-info, koja prati političku represiju govori za Novosti o gušenju antiratnih prosvjeda u Rusiji



U četvrtak je u Rusiji uhapšeno više od 1.800 građana koji su sudjelovali na antiratnim prosvjedima. Kakva je trenutno situacija?

Tijekom jučerašnjeg dana uhapšeno je 1.862 građana u 60 gradova. Od toga ih je više od tisuću uhapšeno u Moskvi i 459 u Sankt Petersburgu, ali prosvjedi nisu ograničeni samo na te gradove, nego se odvijaju i u zabačenijim regijama. Možda je bilo manje prosvjednika, ali ljudi su izašli na ulice s antiratnim transparentima i sloganima. U Krasnodaru je uhapšeno 58 ljudi, u Jekaternburgu 40, u Saratovu 28, u Nižnjem Novgorodu 24, u Voronježu 21, u Kalinjingradu 19 i tako dalje. Neki su građani uhapšeni danas zbog sudjelovanja na prosvjedima dan ranije ili objavljivanja informacija o prosvjedima, a dok pričamo traju hapšenja zbog današnjih prosvjeda. Nažalost ne mogu reći koliko je građana bilo ukupno na prosvjedima, moja organizacija vodi evidenciju samo o hapšenjima. Inače, Putinov tajnik za medije Dmitri Peskov rekao je da građani mogu imati različita mišljenja, ali nije dopušteno sudjelovati na prosvjedima koji nisu koordinirani s vlastima. To je standardna retorika vlasti, koja krši ustavno pravo na okupljanje.

Kakva je općenito reakcija ruskih građana na napad na Ukrajinu. Vidjeli smo da su stotine tisuća ljudi potpisale otvoreno pismo protiv invazije?

Reakcije su različite. Građani su potpuno iznenađeni, ovo je toliko nevjerojatno da je teško reagirati. Činjenica je da neki vjeruju vlastima, uglavnom oni u regijama bliže ukrajinskoj granici, koji možda imaju rođake i poznanike u samoproglašenim republikama u Donbasu. S druge strane mnogi istupaju protiv rata, čitav niz ljudi iz svijeta kulture, pjevači i glumci, ali i znanstvenici. Svakako, sve je mnogo šokantnije zato što je riječ o zemlji koja je Rusiji vrlo bliska. Brojni ruski građani su rođeni u Ukrajini ili imaju tamo rodbinu.

Da li će režim rat koristiti kako bi intenzivirao represiju?

Već smo vidjeli zaoštravanje. Federalna služba koja nadzire medije izdala je priopćenje da prilikom izvještavanja o vojnoj operaciji svaki medij smije citirati samo izvještaje službenih medija i priopćenja Ministarstva obrane. Glumci nekih moskovskih kazališta su rekli da su od gradskog Ureda za kulturu dobili upute da se ne izjašnjavaju o napadu, jer će se to smatrati izdajom. Sada vidimo da je ured Glavnog tužitelja zajedno s Ministarstvom vanjskih poslova odlučio ograničiti funkcioniranje Facebooka. Za sada nema zakonodavnih promjena, ali država i njene institucije pokušavaju antiratne glasove ugušiti prijetnjama i cenzurom. Teško je govoriti o budućnosti, ali situacija svakako daje priliku za zaoštravanje.

Mogu li antiratni prosvjedi stvoriti pritisak na Putina i vlasti da zaustave ukrajinsku operaciju?

Vidjeli smo da su u nekim situacijama masovni prosvjedi i izlazak građana na ulice natjerali vlasti na promjenu politike. Uglavnom je riječ o socijalnim pitanjima – bilo je tako u slučaju mirovinske reforme, odnosno namjere podizanja dobne granice za odlazak u mirovinu, potom oko upravljanja pandemijom koronavirusa. Nažalost, stavovi građana imaju mnogo manje utjecaja na vođenje vanjske politike. Ne znam kako će biti dalje, ali dosadašnji prosvjedi nisu utjecali na vlast. Svejedno, važno je da građani ne šute.

J.Bakotin

[Zizi]

https://www.jergovic.com/petak-cetrnaes ... -ukrajina/

[Pasaga]

zizo bona,kad ovo procitat ...

[greeneyes]

https://www.netkolumne.com/2022/02/ante ... e.html?m=1

[Zizi]

https://m.cdm.me/kolumne/elita-gora-od- ... ukuyamina/

[Zanki]

Ukrajina u nastavku filma Alien
U sredu uveče, 23. februara, moji prijatelji i ja smo otišli u bioskop u Kijevu da vidimo novi film ukrajinskog reditelja, lepo smo večerali i popili flašu dobrog vina, a zatim otišli u krevet. Legli smo u postelju kao uspešni ljudi srednje klase sa planovima mesecima unapred, kao građani bilo koje evropske zemlje. U četvrtak ujutru trebalo je da ustanem rano, obučem belu košulju, uđem u avion i odletim za Vilnjus da predstavim svoju novu knjigu na književnom sajmu. Ukratko, sasvim normalan život, poput onog stotina miliona drugih Evropljana.

Ali, u četvrtak rano ujutru smo se probudili u paklu. Kijev je bombardovan u mraku, psi su čas cvileli od straha, čas sumanuto lajali, gledajući u nebo. Na trenutak je sve izgledalo kao noćna mora. Zvuci eksplozija u daljini bili su kao nešto onostrano: kao kada zaroniš pod vodu u kadi i u ušima čuješ glasne otkucaje srca. Kao da su te eksplozije negde duboko u nama. Priznajem da sam se uplašio.

Od tada je prošlo šest dana tokom kojih su nam eksplozije i pogibije postale svakodnevica. Od mirnih i običnih ljudi koji koriste gadžete i šeruju smešne mimove na internetu, postali smo ljudski organizmi sa jednim jedinim ciljem: da prežive, zaštite svoje porodice, sačuvaju svoj dom i svoju državu. Pre nedelju dana bio sam jedini u svom društvu koji je verovao u početak ruske ofanzive, ali ni ja nisam mogao da zamislim da će gradovi biti bombardovani a ulične borbe vođene u glavnom gradu moje zemlje. Smatrajte me naivnim, ali sam mislio da je posle Drugog svetskog rata takav rat u Evropi nemoguć, da smo svi naučili bar jednu lekciju. Pogrešio sam.

Ovo nije samo rat, ovo je nešto mnogo gore – u Ukrajini se sada odvija masovno uništavanje ljudi. Ovo nije rat u kome se na bojnom polju susreću dve armije, ovo je zločin u kome ruska vojska na najpodliji način napada mirne ukrajinske gradove. Ruski vojnici oblače ukrajinske uniforme, otimaju ukrajinska vojna vozila, kao i vozila vatrogasne službe i hitne pomoći, i napadaju kao teroristi. Ruski diverzanti u civilnim odelima ulaze u mirne ukrajinske gradove i terorišu ih, bez oklevanja ubijaju civile i nastoje da poseju paniku. Zar je to rat? To je terorizam u poređenju s kojim čak i talibani izgledaju kao primer morala i ratničke plemenitosti.

Rusi se u našim gradovima pojavljuju u belim lekarskim mantilima, u uniformama naših vatrogasaca i spasilaca, stavljaju sebi na odeću i ratnu tehniku ukrajinske zastave, podmeću mine u civilne zgrade, zarobljavaju civile. Ovo nije rat dve armije već scenario novog nastavka filma „Alien“, kad neprijatelj skače na tebe iz svakog ćoška, kao zombi zaražen nepoznatim virusom. To nije samo zločin, nego i nešto užasno sramno, kukavičko i podlo. Uvek sam mislio da oficiri ne mogu biti tako podli, ali ispada da je u ruskoj vojsci pojam časti atrofirao. Kao i u ruskom narodu, koji ćuti i ne protestuje protiv ovog sramnog rata.

Usred ovog užasa postoji i druga realnost, realnost Ukrajinaca koji nastoje da sačuvaju ljudsko dostojanstvo i da pomognu. Stotine hiljada ljudi beže od rata, a milioni Ukrajinaca u drugim gradovima su se ujedinili kako bi ih dočekali, nahranili, ugrejali i dali im krov nad glavom. Ljudi otvaraju svoje skromne domove za druge ljude koje nikad ranije nisu ni videli; od jutra do večeri se bave volonterskim radom, opremaju sportske sale u školama kako bi primili izbeglice, kupuju lekove za gradove na frontu, pletu maskirne mreže za ukrajinske vojnike.

U ovom strašnom času vaspitači i psiholozi pokušavaju da se igraju sa decom izbeglica, a ljudi im donose igračke. Svi ti dobri ljudi se trude da ne zaplaču, donose humanitarnu pomoć i brzo se vraćaju u svoje automobile, kako bi se tek tamo prepustili emocijama. Mi ne dopuštamo sebi da plačemo jer se moramo držati i hrabriti jedan drugog. A svi bi želeli da zaplaču, od besa i od muke. Da zaplaču za prošlim životom, koji je pre samo šest dana bio normalan, ali više nikad neće biti takav kao ranije.

U ovom trenutku, dok Rusi granatiraju desetine malih i velikih ukrajinskih gradova, predsednik moje zemlje traži od EU da Ukrajini dâ perspektivu za članstvo. Nisam glasao za Zelenskog i važno mi je da to istaknem, jer ono za šta se mi borimo nije samo borba za Ukrajinu, već i borba za Evropu. Borimo se za demokratiju, za ljudska prava i dostojanstvo. Imamo različite političke stavove, govorimo različite jezike, molimo se ili se smatramo agnosticima, čitamo različite knjige i slušamo različitu muziku, ali danas smo svi ujedinjeni i spremni da poginemo za ovo pravo na različitost. Jer upravo ono predstavlja temelj Evrope, temelj poštovanja svih – tako različitih, ali podjednako lepih – ljudi. Rusija želi da uništi ovu raznolikost, hoće da uništi Ukrajinu samo zato što nismo kao oni, što imamo svoje mišljenje o svojoj budućnosti.

Zato toplo podržavam predsednika Zelenskog i apelujem na sve ljude dobre volje u Evropi: priznajte naše pravo da u budućnosti postanemo članovi EU, pošaljite nam signal podrške. Kasnije, posle rata, dogovorićemo se o uslovima i procedurama, a sada nam je potrebna jedna stvar: da budete naš svetionik, tračak svetlosti kao vodič u ovoj strašnoj tami. Danas je u najvećem deficitu nada, koja daje snagu i hrabrost. Dajte nam ovu nadu, pokažite nam da nismo sami.

Pisao sam ovaj tekst sat vremena – i bio je to sjajan sat jer nisam čitao vesti o bombardovanju i pogibiji. To je ono što danas mogu da uradim – da pišem. Zato što sam pisac, već imam takav posao, mada je sramota o tome govoriti u ovim uslovima. Pokušavaju da nas gurnu u pitekantropska, pećinska vremena, u kojima nije potrebna nikakva literatura ili pisanje. Ovo je borba sadašnjosti sa mračnom prošlošću, ratom 2022. i zombijima koji su bez razloga odlučili da nam unište živote.

Rat se nastavlja i šestog dana. Već šesti dan živim sa osećajem da smo svi zaronili pod vodu i čujemo otkucaje srca, iako su to u stvari eksplozije u našim donedavno mirnim gradovima. Pomozite nam da izađemo iz ove strašne vode. Ne dajte da se ugušimo.

1. mart 2022.

Andrij Ljupka (1987), ukrajinski pesnik, pisac i esejist. Završio je Vojnu školu u Mukačevu, ukrajinsku filologiju na Univerzitetu u Užgorodu i balkanske studije na Univerzitetu u Varšavi. Njegov roman Karbid uvršćen je među pet najboljih ukrajinskih knjiga godine po izboru BBC Ukrajine. Prevođen je na engleski, nemački, poljski, slovenački i srpski jezik. Živi u Užgorodu, a ovaj tekst pisao je u Kijevu, gde se zatekao na početku rata.

Preveo s ukrajinskog Andrija Lavrek

[Zanki]

Srećko Horvat: S ratom u Ukrajini ušli smo u novu epohu

Zadnjih tjedana europski mediji gotovo papagajski ponavljaju da je ruski napad na Ukrajinu prvi rat u Evropi nakon Drugog svjetskog, ignorirajući balkanske sukobe. Uistinu, naši ratovi bi mogli postati "sitno čarkanje" u odnosu na ono što bi se moglo dogoditi u Ukrajini. Kakva su vaša predviđanja?

Nas koji smo generacija odrasla za vrijeme krvavog raspada Jugoslavije – koji je uključivao strašne zločine, etničko čišćenje i genocid - posebno pogađa kada se ponavljaju floskule o prvom ratu na europskom tlu nakon Drugog svjetskog rata. Nijedan rat ne može i ne smije postati "sitno čarkanje" u odnosu na bilo koji drugi rat, svaki rat otvara vrata pakla koja se ne zatvaraju ni nakon jednog stoljeća a kamoli nakon tri desetljeća - kao što dobro znamo u bivšoj Jugoslaviji. Rat je zločin. Rat odnosi i mlade i starije, uništava živote i raseljava milijune ljude koji iznova kreću sa nule, ili iz minusa – jer uništeno se više nikada neće vratiti i zauvijek ostaje trauma. S ratom u Ukrajini ušli smo, uistinu, u novu epohu u kojoj imamo nuklearne sile koje su bliže sukobu nego ikad u zadnjih trideset godina. O tome najbolje govori Pentagon koji je 28. veljače proglasio tzv. DEFCON 2, koji je dosad bio proglašen samo dva puta, tijekom Kubanske krize i Zaljevskog rata. Ta je razina u međuvremenu snižena (DEFCON 3), međutim svakim danom sve je veća šansa za konfrontaciju između nuklearnih velesila ili goru katastrofu od one u Černobilu. Putinove su snage u međuvremenu zauzele i najveću nuklearnu elektranu u Europi, te je nažalost došlo vrijeme da parafraziramo njemačkog filozofa Günthera Andersa i njegovu znamenitu frazu iz 1986 "Černobil je posvuda". Zaporizhzhia je posvuda. Nuklearna katastrofa ne poznaje granice.

Premda su ratni bubnjevi tutnjali posljednjih mjeseci malo tko je mislio da će Putin uistinu napasti Ukrajinu. Kako gledate na taj njegov potez?

Osuđujem Putinov napad na Ukrajinu i još otkad je Grozni sravnio sa zemljom između 1999 i 2000 kako bi osvojio novi predsjednički mandat, smatram ga ratnim zločincem. I napaćeni narod u Ukrajini kao i Rusi koji se bore protiv rata i Putinove politike, zaslužuju svu našu podršku. A osim podrške, na svima nama je povijesna zadaća da se borimo za mir i to ne samo u Europi. Rat u Ukrajini, zbog konfrontacije Putina i NATO-a ima duboke geopolitičke posljedice na čitav svijet, pa tako i na našu regiju. Danas je važnije nego ikad da ne dozvolimo da ideologije mržnje i nacionalizma iznova preuzmu glavnu riječ i da male države poput naših postanu pijuni u sukobima velesila ili da same pomisle da su velesile u našem ionako krhkom okruženju u kojem rane ni od Drugog svjetskog rata a kamoli zadnjega rata još nisu zacijeljele.

Možete li komentirati reakciju zapada koji je, kao rijetko kada, reagirao zajednički i kolektivno?

Premda danas sve više vlada "Denkverbot" – strašna njemačka riječ za „zabranu mišljenja“ - koji svakoga tko kritizira NATO instantno pretvara u podržavatelja Putina, treba reći da takozvani "Zapad" također nosi veliku odgovornost za stvaranje konteksta za trenutnu katastrofu. Henry Kissinger, bivši američki državni tajnik ali i ratni zločinac ako mene pitate, upozorio je da "Zapad mora razumjeti da za Rusiju, Ukrajina nikada neće biti samo neka strana država“ te da "Ukrajina ne treba ući u NATO, već imati sličnu međunarodnu konstelaciju kao Finska". Tzv. "finlandizacija" znači neutralan status kakav imaju i Finska, Švedska, Austrija i Švicarska. Umjesto toga, Ukrajina se još 2014 odlučila za NATO umjesto za politiku neutralnosti, a tragedija se možda mogla izbjeći da su i Kijev i Zapad poslušali savjet ne samo Kissingera, nego niza američkih politologa, recimo Johna Maearsheimera, koji su upozoravali da širenje NATO-a prema Ukrajini povećava šanse od rata između nuklearnih sila. Nije ni čudo da je, prijeteći "Zapadu", ministar vanjskih poslova Sergej Lavrov upozorio da će, ako izbije Treći svjetski rat, taj rat biti nuklearni. U međuvremenu, ono što se odvija osim rata u Ukrajini koji je već dovoljno strašan kao i patnje ruskog naroda i onih koji se ne slažu s Putinovom politikom, jest rat u semiosferi. Rat u sferi znakova, a to se najbolje vidi i u diskursu vodećih medija kao i na društvenim mrežama.

Možemo li zamisliti kako će svijet izgledati nakon ovoga? U najmanju ruku neće biti isti.

Kao što kaže Lenjin, ako se još uopće smije citirati neki Rus u vremenima Denkverbota, "postoje desetljeća kada se ništa ne događa i tjedni kada se dogode desetljeća". Nažalost u zadnja tri desetljeća svašta se dogodilo – krvavi raspad Jugoslavije, rat u Somaliji i Zaljevski rat, genocid u Ruandi, invazija Afganistana, rat u Iraku, Siriji, Libiji, Jemenu i u mnogim drugim mjestima na svijetu koja su prošla kroz pakao. Danas, kada se vrijeme broji u tjednima, uz klimatsku katastrofu i nuklearnu prijetnju, svijet nikada nije bio bliže totalnom uništenju. Međutim, uz poplavu informacija i dezinformacija, pandemije straha i polarizaciju društva, treba sačuvati bistru glavu i živce. Osim novog međunarodnog antiratnog pokreta treba nam i jak antinuklearni pokret koji bi u spoju s postojećim globalnim klimatskim pokretom možda mogao donijeti nemoguće, a to je mir, ne samo među ljudima, nego i s drugim bićima i planetom samom. Paradoksalno, samo nas nemoguće još može spasiti.

Na zapadu, a i u Hrvatskoj, sve su jasniji znakovi rusofobije. Može li ona prererasti u progon onih čija je jedina krivnja pogrešna nacionalnost?

Strašno je kako se demonizira ruski narod. Riječi mogu djelovati kao male doze otrova, kaže Viktor Klemperer u svojoj epohalnoj studiji Lingua Terti Imperii, te dodaje "gutaju se nesmotreno, naizgled bez efekta, a onda nakon nekog vremena dolazi toksična reakcija". Kada Putin govori o "denacifikaciji" Ukrajine, on namjerno koristi jezik kao sredstvo rata, poistovjećujući Ukrajince s nacistima. Ali slično tome, kada čitamo naslove novina koji počinju sa "Rusi su granatirali…" svaki puta nesvjesno u sebe upijamo opasno poistovjećivanje Putinove vlade i ruskog naroda, tisuća koji su već u zatvoru jer se protive Putinovoj politici, milijuna koji će nastradati zbog sankcija, kao i onih Rusa koji se nalaze u inozemstvu i već su žrtve napada. Nikada ne smijemo poistovjetiti ratne zločince sa cijelim narodom. Kada vidimo da se ruskim umjetnicima i znanstvenicima onemogućuje rad u Europi, kada se "otkazuje" Dostojevski iz kurikuluma, onda znamo da smo u opasnoj situaciji koja djeluje kao deja vu s obzirom na ono što smo mi doživjeli 90-ih u našem ratu. I tad su se osim Marxa i Engelsa na ulice bacale i knjige Tolstoja i Dostojevskog, samo zato što su bile nepodobne ili "ruske". Treba osuditi svaku rusofobiju, kao i svaku mržnju baziranu na "pogrešnoj nacionalnosti". Kada bi vanzemaljci – premda je se sigurno klone kao što se ljudi klone kuge – došli na našu planetu i čitali poeziju Majakovskog i slušali Kino, čitali Dostojevskog i gledali filmove Tarkovskog, zaključili bi da čovječanstvo može biti sretno da su takvi divovi živjeli na toj čudnoj planeti. Da bi čovječanstvo uopće imalo budućnost, treba izaći iz uske grude nacionalizma i država-nacija, budućnost jedino može biti trans-nacionalna odnosno planetarna, ili je neće biti.

[Koraci_u_noci]

Vazi komotno i za nas
https://www.index.hr/mobile/clanak.aspx ... i_ostalo_m