Kolumne

[dr laganini]

IZBORI U STOCU OD 1925. DO DANAS: Od zvižduka Stjepanu Radiću do krađe glasačkih kutija

listopad 3, 2016 Kolumne, Naslovna



Share Button


Tweet





















PIŠE: Goran Raguž

Neosporno, najznačajniji događaj u povijesti stolačkih Hrvata je bio dolazak Stjepana Radića u grad i njegov govor okupljenom puku ispod brijesta Podgradom nakon kojeg nikome ispred njega nije bilo dvojbe da više nisu sami.

Prekidan zvižducima i klasičnim stolačkim hakanjem radikala redom islamske vjeroispovijesti, naime ni jednom Srbinu nije to palo na pamet, a jedan, krasan slikar i čovjek, pometen u krvavoj Vidovdanskoj noći, čijoj sjeni se klanjam večeras, pok. Luka Kurilić ih je zajedno s rahm. Ćamilom Pirijom, upozoravao da ne pljuju po čovjeku, kako reče pok. Danilo Šotra mom djedu Mati i rođaku mu Nini, uzbuđenim prisustvom Prvog Hrvata ikada i uvredama stolačke ćaršije…

… nemojte im momci zamjeriti, to su samo budale…

Jesu. Osobito kada su nakon tog skupa počeli na svakoj krpi na sebi nositi značku HSS a, ravno iz Stipinih ruku. Radi nje su izbacivani i iz crkve, jer legendarni ustanik iz 1875. g. Don Vide Putica, nije dao politiku u svoju “butigu”. Nije mu pomoglo 1942. g. Kada su ga, kao devedestogodišnjeg starca, Andrićevi četnici, potpomognuti dubravskom radikalskom braćom islamske vjeroispovijesti, zapalili živog.

Elem…

Drugi svjetski rat je po običaju svih ratova, donio stolačkoj čaršiji na vrh svega i najgore smeće na svijetu, stolačke, gatačke i ine “ustaše” – vidi mračno dobro napisanu knjigu dr. Ivica Šarac, Kultura selektivnog sjećanja – kojima je jedini, ama baš jedini cilj bio gola pljačka. Oni drugi koji su pozdravili stvaranje NDH kao prije svega kraj banditske kraljevine, a tek onda stvaranje Hrvatske, za mjesec dana su postali manjina. Pobijedio je Omer – beg Rizvanbegović i njegovi, pa je Vidovdan 1941. g. opran krvlju nevinih građana, uprkos izričitim zabranama “nadređenih” iz Zagreba ili Mostara.

Stolac nema, niti je ikada imao nadređene…

Svi koji su tu noć ubijeni, ubijeni su zajedničkim “naporima” stolačke čaršije. Koja je bez akcenta urlala tradicionalnu “kolji Vlahe”

Danas javno svjedočima da znam jedan broj ljudi u gradu koji su:

– Tu noć pozivali na klanje Vlaha;
– Par mjeseci poslije bili pripadnici Muslimanskog ćetničkog bataljuna Stolac, ć je namjerno, svjedok tog vremena;
– I koji su završili rat u XIX diviziji u Sloveniji, poznati kao koljači iz Hude jame, Maribora, Macelja, vidi put iste divizije u ratnim izdanjima Slobode;

Stolac nije grad niti zemljopis, Stolac je klinička patologija.

Isti ljudi koji su vrištali “kolji Vlahe” u jesen iste godine su s Mitrom Šakotom Zmajem, Đurom Andrićem i td. sklopili sporazum da će napustiti zajedničku obranu s Hrvatima bez upozorenja i prepustiti ih sudbini. Svijetlo treba zapamtiti dr. Popovca i co. Rezultat je bio i po komunističkim izvorima, Arhiv Hercegovine i Karlo Drago Miletić, preko 5.000 Hrvata u istočnoj Hercegovini, od kojih skoro 500 Raguža, od kojih 103 djece. Medju njima moja tetka Marija, 2 godine stara i moja baka Jaka, 41. U Šidu u izbjeglištvu.

Četnici su opljačkali stoku i sitne vrijednosti, krupnih u Dubravama nije bilo, a susjedi muslimani/Bošnjaci, ostalo. Sinije, šćemlije, po koji kazan i lonac i tako.

Hrvati se početkom ’45. g. polako, kao “poražena” strana vraćaju u Dubrave. Točnije rečeno vraćaju se Hrvatice, muški su bili ili u koloni za Bleiburg, ili u partizanima, manji broj, ili već u škriparima. Jedna od povratnica je bila moja prabaka Ruža.

Došla je u spaljenu kuću. Ništa nije bilo u njoj za četvoro izgladnjele djece, a sve je bilo u susjeda, Kaplana, uključujući i kravu Galicu radi koje je sirotica otišla zamoliti malo mlijeka za već tuberkuloznu unuku. Nisu joj dali. Prepoznala je i svoju siniju, šćemlije, krevete, sve nevjestin, moje bake miraz, napravljen od nevesinjskog javora, istog onog, za kuriorzitet, od kojeg je Stradivari pravio svoje violine. Nisu joj dali.

Tek za par mjeseci kada se čulo da je tata partizan, trčeći su vratili. U Dubravama nije bilo NJIHOVE kuće bez NAŠE krave ili sinije.

Samo to je razlog svega. Ništa drugo. Svi oni nevini koji su plaćali krv osvete, duguju moju sućut, no bitange i ulične siledžije jučer u Stocu su samo nastavak politike vojvode Mitra Šakote, Ćajana Dizdara, stolačkih radikala, onih koji su ih poput Alijinog ministra energije, ne spominjem mu ime radi otvorene istrage u Hrvatskoj, kreirali rat Bošnjaka i Hrvata u Stocu dok je na današnji dan padalo Ravno, a Vukovar ulazio u zadnje dane.

Ti isti bestidnici i potomci im i danas će radije vidjeti Stolac u pepelu nego bez njih u vlasti, a od 1945. su naučili na nekažnjivost.

I danas znaju da žive u državi u kojoj je moguće upaliti starca od 90 godina, Don Vidu Puticu ili istući čovjeka na izborima, samo zato što čemernik zna da se nije smio braniti!

Aferim kenjčine, mene je red.

[Krokodil Behko]

PIŠE: Goran Raguž

Ovo opet neki ratni zločinac, iz Stoca?

[dr laganini]

..naravno hrvat je..

[Pasaga]

..naravno hrvat je..

..Hrvati su u Hr.
Amo su r`vatine....

[dr laganini]

Piše: Ivica Šola

Foto Nikša Stipaničev / HANZA MEDIA

Podijeli na Facebook-u Podijeli na Twitter-u Pošalji na email

U Hrvatskoj je na djelu konzervativna revolucija, prijeti zabrana abortusa, buja ekstremizam, ustaše na sve strane, žene s krunicama zlostavljaju druge pred bolnicama, klerikalizacija ugrožava sekularno društvo...

Ovako izgleda medijska slika Hrvatske iz pera mnogih istaknutih autora u medijima i televizijskim prilozima. Gledajući sve to gotovo sam odlučio zatražiti pomoć psihijatra jer moja malenkost to ne vidi. Onda sam se ipak sabrao.

Konzervativna revolucija? Osim što se radi o oksimoronu, prema svim relevantnim i egzaktnim pokazateljima na djelu su sasvim suprotni procesi. Prema Barometru hrvatskog društva koje provodi Institut "Ivo Pilar", povjerenje u Crkvu pada, pala je s drugog na četvrto mjesto.

Konzervativna revolucija? Prema službenim podacima broj crkveno sklopljenih brakova drastično opada. Konzervativna revolucija? Mnogi muški i ženski samostani sve su više starački domovi, mnoge biskupije imaju ogromne probleme zbog manjka zvanja.

Konzervativna revolucija? Prema istraživanju europskih vrijednosti u Hrvatskoj u kojoj je devedeset posto vjernika više od pedeset posto je, unatoč učenju Crkve, protiv zabrane abortusa. Mnogi teolozi stoga upozoravaju biskupe da treba izbjegavati referendum o zabrani abortusa, jer bi to zapravo bio referendum o stvarnom i deklarativnom broju katolika u kojem bi deklarativni pobijedili.

Prema svim relevantnim sociološkim istraživanjima, ne da sekularna država kod nas nije ugrožena klerikalizacijom, već obrnuto, sekularizacija i agresivni sekularizam sve više nagrizaju Crkvu.

Iskreni vjernici i vrhunske osobe, poput Blanke Vlašić, predmet su poruge i ismijavanja, premda je javno ispovijedanje vjere sekularna vrijednost zajamčeno ustavom svih civiliziranih zemalja. Na djelu je perverzna zamjena teza jer u Hrvatskoj, kao i drugdje u Europi, agresivni laicizam koji mrzi sve religijsko, a ne klerikalizam, sve više dominira društvom i prevladavajući je medijski stav.

Što je to onda konzervativna revolucija? To je paranoja totalitarnih, halucinirajućih umova koji zapravo zaziru od pluralizma i tolerancije u ime obrane pluralnog društva i promicanjem "tolerancije" koja tolerira samo istomišljenika, kojima su mnoge uznemirujuće istine, pa i o abortusu napad na sekularnu državu, a ne zbilja koja apelira na savjest svih nas da se bez ideologiziranja, etiketiranja ili netrpeljivosti suočimo kao društvo s tim neugodnim istinama.

U Hrvatskoj raste ekstremizam. Ma kako da ne, baš je upravo u takvoj zemlji na izborima pobijedio umjeren čovjek Andrej Plenković kojeg su valjda birali svemirci, a ne Hrvati. Slijede ga "ekstremni" SDP, potom "ekstremni" Most, "ekstremni" HNS...

Parlament je ogledalo slike društva, a naš je Sabor mjesto koje, za razliku od razvijenih i starih demokracija gdje ekstremisti hametice ulaze u parlamente i postaju "mainstream", odaje pitomu zemlju, unatoč ratnim ranama. Čak ni u vrijeme agresije na Hrvatsku u našem Saboru nije bilo ekstremista niti ekstremnih stranaka.

Zapravo "oni" koji u Hrvatskoj vide "eskalaciju ekstremizma" zapravo sami polaze s ekstremnih pozicija u smislu da stvaraju percepciju s nakanom da ista postane stvarnost.

Mediji su nam zapravo jedino ekstremni, prepuni kadra iz bivšeg režima koji se boje za bolju prošlost, pa sustavno proizvode "ustaše" i druge ekstremiste kako bi svoj ekstremni poremećaj percepcije proglasili društvenim stanjem i normom.

Marginalne fenomene koje sva ozbiljna društva i mediji u svijetu ignoriraju, naši im pridaju toliko važnosti pa dvije ustaške kape nekog, nerijetko, ubačenog provokatora u maniri labradorovaca, premoćno odnesu pobjedu nad desetinama tisuća ljudi koji pristojno i dostojanstveno sudjeluju u nekom javnom skupu, bio on koncert ili komemoracija.

Eto, kada smo već kod "ustaša" i "ekstremista", sa studentima sam prije dvije godine proveo istraživanje u profilu publike Marka Perkovića Thompsona. Tu sam jedino naišao na zanimljiv ekstremistički fenomen (bez cinizma), pravu "konzervativnu revoluciju" (cinizam).

Veoma značajan dio njegove publike u petak je na Thompsonovom koncertu i otkida na Divu Grabovčevu, a u subotu je na cajkama i otkida ne CecuArkanovu. Eto, to je uistinu ekstremizam pred kojim pamet zanijemi. Ali se radi doista i o "konzervativnoj revoluciji" jer dok briju na Thompsona ili Cecu većina pije pivo iz konzerve.

Hrvatska je uslijed ovakve konstrukcije stvarnosti shizofrena zemlja u kojoj dominantne medijske teme i slike idu šumom, a zbilja drumom. No problem u cijeloj ovoj priči u kojoj su prodavači magle zavladali društvom jest što se uslijed proizvođenja umjetnih problema i stvarnosti te lažnih dijagnoza, prave stvari koje treba rješavati tavore u zapećku.

Ovo društvo troši ogromne energije na iskonstruirane konflikte i "probleme" prepune potemkinovih sela. A ako treba govoriti o bilo kakvoj revoluciji u Hrvatskoj, to je ona nelustrirana uobličena u "projekt" narodnog heroja Svetozara Vukmanovića nazvan "revolucija koja traje".

[storm]

Zbogom Bosno, konačno sam spremna da ti kažem zbogom.
Lejla Čolak

Zbogom lažljive njuške s predizbornih plakata, bezumna mafijo koja prodaješ svetinju, obraz i guzicu za pare i ličnu korist. Zbogom ovce koje im to omogućavate, jednako ste, ako ne i više odgovorni za to. Umjesto da vas bude stid, vi ponosno mašete tuđim zastavama i hrlite u torove jer nemate (mozga, svijesti, savjesti i muda za) vlastiti identitet. Nisu krivi političari na vlasti - prilika čini lopova, krivi ste VI jer ste im to omogućili, no preuzimanje odgovornosti je apstraktan pojam i viša matematika za naš narod.
Zbogom zatrovani nacionalisti sa sve tri strane što žuč, frustracije i mržnju povraćate oko sebe svakodnevno i svršavate na zveket oružja. Rat u vašim glavama nikad nije stao niti će jer vam je hrana, pa ništa drugo osim rata i ne priželjkujete.
Zbogom dvije škole pod jednim krovom, najplastičniji primjeru apsurda, beznađa i patologije u kojoj se ta država nalazi. U jednu od njih sam išla i sama.
Zbogom vama koji sebe nazivate muslimanima koji su spremni "ginuti za svoju domovinu i vjeru", a pozivate na javni linč, paljenje, silovanje i ubijanje. Znajte da takve imate i u Oružanim snagama BiH. Jedan od njih je Mirza Džidić iz Zenice koji mi je zbog kritikovanja nošenja nikaba i burke napisao da sam "obična kurva" i da "treba neko da mi izvali sve što imam u utrobi", te javno pozvao na to da me se siluje rekavši da je "spreman platiti".
To su "vojnici" koji trebaju čuvati svoj narod, ali pretpostavljam da će narod biti dobro sve dok slijepo vjeruje u alaha, on će da ga spasi od svakoga zla, kao i svaki put dosad, jel.
Btw, dobro jedan prijatelj napisa - Lejla je bila u pravu, dildo i jeste manje opasan od nikaba i burke, jer niko nije pozivao na silovanje i ubijanje zbog ismijavanja i vrijeđanja dilda.
Neka se ne uvrijede svi normalni i profesionalni ljudi, oni znaju ko su i o čemu ja govorim. Poenta je zapravo u tome da kukolja ima tamo gdje ga najmanje očekujete, na SVIM stranama. Na svu sreću, to više nisu moje bitke, ovaj sam put odlučila biti mudrija i pametnija.
Zbogom radikalisti i sektaši koji ste mi prijetili tužbama i peticijama za otkaz zbog iznošenja ličnog mišljenja, korištenja stilističke figure i spominjanja dilda u kontekstu govora o nikabu i burki, te "brutalnog vrijeđanja emocija". Smiješni ste.
Zbogom hinje i licemjeri, zbogom lažni prijatelji. Sve maske su pale i sretna sam zbog toga.
Zbogom žohari.
Voljela sam Bosnu jer je Bosna bila moja, jedina koju sam imala, ali to više nije ista zemlja. To više nije moja Bosna. Možda nikad zapravo nije ni bila.
Istina je ogoljena do srži, postala sam previše svjesna nekih stvari i ovdje sam sasvim slučajno ja poslužila kao ogledalo, lakmus papir sebi i brojnim ljudima za neke od dubinskih deformacija ovog društva kojih sam možda i bila svjesna, ali ih si nisam htjela priznati i naivno sam se nadala da to možda i nije tako.
Tu mogu biti sretni samo oni koji površno gledaju na svijet, zadovoljavaju se pukom egzistencijom i ne zamaraju se "nebitnim" stvarima ili pak oni što su usavršili vještinu življenja in denial, u balončiću ispunjenom vlastitim iluzijama. Ali ja ne, ja želim više od života i ne marim za pojavno, ne želim da živim u iluzijama, želim zagrebati ispod površine, spoznati suštinu i prihvatiti istinu, pa makar me to i koštalo.
Plakala sam kao malo dijete tu noć kad sam saznala da je SDA mafija zemljište sa Vrela Bosne prodala Arapima. Moja prva sjećanja, izleti, radosti, moje djetinjstvo, moje Sarajevo, moja svetinja. Tad se nešto slomilo u meni. Tad nekad je i nastao onaj status.
Ne mogu više da se gušim od tuge i užasa što mi zemlju pretvaraju u džamahiriju po kojoj će u budućnosti (možda to nećemo doživjeti mi, ali hoće naša djeca i unuci) hodati i svoju volju nametati groke i nindže koje nemaju nikakve proklete veze sa pravom izbora nego sa primitivnom i opasnom ideologijom opresije žena i satiranja svega što nije poput njih, nazadnom i agresivnom ideologijom koja ne umije i ne želi da se prilagodi, nego nasilno nameće svoje i kojoj kao takvoj nije mjesto u civiliziranom društvu i 21. stoljeću.
Ipak, bh. političarima odgovara jedna sila s parama i moći koja će da im čuva leđa od dušmana, pa iz straha, obijesti i pohlepe prodaše guzicu i zemlju naroda Arapima. Ti ljudi će vas pretvoriti u svoje robove, a vi i dalje naivno vjerujte kako vam čine uslugu praveći prokleti Dubai ili šta već od Sarajeva. I nemojte da mislite da dobivate moral i čednost "braće Arapa", dobit ćete razvrat koje se dobri Bošnjo boji više od alaha pa skače k'o opržen kad čuje riječ "dildo". Brojna vam "braća muslimani" imaju svoje lože za prostituciju u Sarajevu i dešava se dosta toga o čemu javnost ne govori jer ne smije i jer im se ne da budući da svako svoje dupe čuva i pazi.
Problemi ne dolaze samo izvana, čitava se Bosna radikalizira i iznutra, mnogi bi da uvode šerijatski zakon, na površinu isplivavaju vehabije i Bosanke u nikabima koji se kandiduju za političke pozicije. Trebam pustiti da me sutra neko takav predstavlja i kroji mi sudbinu svojim primitivnim i zatucanim uvjerenjima, mržnjom prema drugom i drugačijem i opasnim klerofašistickim ideologijama koje nisu ništa drugo do sekta i kult koji nemaju veze sa zdravim razumom i civiliziranim društvom?
Možete reći kako su to "samo izolovani slučajevi", kako ti ljudi nemaju snagu ni brojnost da preuzmu glasove većine, kako svako može da se kandiduje i kako je to njegovo građansko pravo. Međutim, sama činjenica da su takvi prvi put u historiji Bosne i Hercegovine (i Evrope) izašli u javnost iz svoja četiri zida direktno na političke plakate govori mnogo o samom stanju svijesti u kojem se to društvo nalazi. Ovo je ogromno, ovo je vrlo transparentan manifest i simbol sumraka uma i razuma, propasti moderne civilizacije i samo je pitanje vremena kad će ih biti sve više i kad će biti sve moćniji jer znamo da se nakaradne ideologije hrane strahom (kojeg je bosanski zrak pun), a taj korov od straha buja, uništava i uzima pod svoje.
Većina ljudi u Bosni ne vidi i ne želi da vidi u šta im se zemlja pretvara. Ne žele da vide istinu jer istina boli, a mnogo je ugodnije živjeti u svojim iluzijama i lagati sebe kako sve i nije tako strašno. Ja sam stava da je i gore nego što mislite, to možda znate i sami, ali ne želite da si priznate. Možete zatvarati oči pred stvarnosti i govoriti mi kako pretjerujem i preuveličavam, ali živite u jednoumlju i živite u zemlji u kojoj ćete uvijek biti robovi, samo što ćete uskoro dobiti još gore robovlasnike od ovih koje imate sad. Živi bili pa vidjeli. Iskreno se nadam da griješim i da to neće biti tako, to bih voljela više od ičeg.
Neki musliman me nedavno upita - zar je moguće da nekog traumiraju žene u nikabu? Da, moguće je, evo traumiraju mene lično sve te žene sa šatorima na sebi kojima se vide samo oči, traumiraju me na isti način na koji vas traumira pomen riječi "dildo". Traumiraju ta bića u šatorima većinu naroda u Bosni, al' šute iz straha da se ne zamjere kome. Ja ne znam niti sam ikad znala da šutim.
Nikab nema nikakve veze sa pravom izbora u kontekstu načina oblačenja, nikab je vrlo agresivna uniforma jednog totalitarnog režima i diktature, vrlo transparentan simbol jedne ekstremne i radikalne ideologije koja nas vuče nazad i na dno.
Ovdje nikad nisu živjeli takvi muslimani, moja majka/nana/baka, žena koja me je odgojila i koja je bila sve moje je bila muslimanka, poštovala sam njen izbor i njenu vjeru koju je čuvala za sebe i koja je bila njena intimna stvar, nije je nametala nikome. Religija MORA biti intimna stvar! Ipak, ona kao takva, "umjerena" muslimanka i neuka žena nije mogla znati šta pravi islam zapravo jeste - nasilje i satiranje drugog i drugačijeg pa je imala svoju, razblaženu verziju islama kao i sve naše nane, te naprosto bila dobar čovjek. Ipak, TO nije pravi islam. No to nije tema ovog statusa.
Danas gledam kako licemjernim sljedbenicima primitivnih, zaostalih i opasnih ideologija prodaju našu i zemlju naše djece da se na njoj bahate i nemoćna sam, potpuno, frustrirana i bijesna, pa onda lajem i ujedam kao ranjena zvijer. Takve emocije se samo talože u nama kao deponija i počinju da se raspadaju i jedu nas iznutra. To nije zdravo, svako ko voli sebe i misli na svoju budućnost ne smije to sebi dopustiti. Moje učešće u kolektivnom štokholmskom sindromu ove nacije ipak nije toliko veliko da bih i dalje autodestruktivno zlostavljala samu sebe, granice vrište za tim da budu postavljene. Ovo nije bio ni hirurški rez, ovo je bilo aligatorsko kidanje mesa, veza i paljenje mostova za sobom.
Kako god, moraš razbiti jaje da bi napravio omlet, za stvarima ne treba žaliti, stvari ne treba šećeriti niti ih diplomatski uljepšavati, koristiti elegantne eufemizme i pušiti jeftine političke demagogije koje vrijeđaju inteligenciju iole racionalnog ljudskog bića, već hrabro pogledati istini u iskeženo i nagrđeno lice, ma kako brutalno i traumatično to bilo.
Svaka čast pojedincima, aktivistima i nevladinim organizacijama na njihovom trudu i naporu da naprave nešto dobro u toj zemlji, no to je samo iluzija, mazanje očiju i nabacivanje fancy fasade na ruševnu građevinu čiji su temelji trulež. Ne možeš napraviti jestiv kolač od pokvarenih jaja.
S druge strane, lijepa je i Čaršija i Sebilj i golubovi i ćevapi i bosanske planine, rijeke i netaknuta priroda i sve je to divno i krasno, ali to je tek zabava za turiste i dijasporu, a oni ne moraju živjeti ovdje 24/7 i nositi se i sa drugom stranom medalje. Zemlja je divna, u mom će srcu uvijek ostati bosanska kultura, tradicija, historija, sevdalinka, nedostajat će mi ulice, zgrade, mirisi, to je zemlja u kojoj sam odrasla, to mi niko ne može uzeti, ali država i većina ljudi u njoj danas - čemer i jad.
U Bosni ne možeš biti jednostavno - čovjek, ljudsko biće, individua sa pravom na vlastito kritičko promišljanje - moraš biti ovca i pokoriti se stadu i jednom od čobana, a ja nikad nisam bila ovca niti neko ko će u strahu pognuti kičmu kako bih se nekom dodvorila, pa me te to masu puta dosad i koštalo. Ali neka je, za mene drugačiji život nije vrijedan življenja. Uvijek i samo istina, uvijek i samo svoja i zato nikad nisam bila niti mogu biti vaša.
Neću da se izjašnjavam kao Bošnjak jer nisam nikad bila niti ću ikad biti Bošnjak, islam NIJE moja vjera. Nisam ni Srbin, ni Hrvat, nisam "konstitutivna", ja sam Bosanka, uvijek ću ostati rođena Bosanka, iako me moja vlastita zemlja kao takvu ne priznaje. Ali opet, i to je samo geografska slučajnost jer da sam rođena u Indiji bila bih Indijka, u Švedskoj Šveđanka itd, tako da sam prije svega osoba, individua, pojedinac.
Međutim, licemjerni Balkan na individualnost gleda kao na mentalni poremećaj, pa si, ako na bilo koji način iskačeš iz prosjeka - crna ovca, vanzemaljac, "ostali". Ako ćemo se voditi tom logikom, onda su razvijene, civilizirane i uspješne zemlje koje cijene i podstiču individualnost i u kojima su ljudi sretni ništa drugo do mentalna institucija i ja se evo dobrovoljno prijavljujem da me "zatvore" i uzmu pod svoje.
Ostajte mi dobro i zdravo divni ljudi različitih strana, vi koji niste dopustili da vas zatruju svojim nazadnim i fašističkim ideologijama i koji ste jedini glas razuma i nade u toj močvari. Hvala vam na svemu jer ste vi jedina svijetla tačka te trule države i Balkana. S vama ću uvijek ostati povezana i nikakve fizičke daljine to ne mogu spriječiti.
Nažalost, kao takvi ste u manjini, a u močvari se ne živi nego preživljava, pluta na površini grabeći zrak dok ti bakterije nagrizaju kožu i inficiraju mozak, tako da je moja borba s vjetrenjačama zvanično završena. Odbijam da i dalje naivno pokušavam vjerovati da je moguće mijenjati nepromjenjivo, gušim se u tuđem blatu raspalog sistema i udišem smrad te septičke jame.
Štokholmski sindrom koji je u genetskom kodu naših predaka i prenosi se s koljena na koljeno, kao i kolektivni PTSP nakon trauma i užasa rata rađaju mirenje sa status quo situacijom u kojoj te maltretiraju i nad tobom se iživljavaju, ali pristaješ na to jer je bitno "samo nek' ne puca".
Manipulišu tobom budeći strah u masama koja hrli da glasa za "svoje" kako ga oni "drugi" ne bi napali, poklali, zapalili. A ne shvataju da su mu upravo "njegovi" veće zlo, vukovi maskirani u ovčijoj koži. Možda pak i shvataju ali se vode mazohističkom logikom "kad već neko mora da me jaše, nek' me jaše neko moj". U pitanju je izuzetno moćan obrambeni mehanizam koji će u startu ugušiti svaki tračak revolucije i bunta naroda. Možemo se zavaravati koliko god želimo, ali tu nikad neće biti bolje (bar ne za mog života, a imam samo jedan).
Ja sam konačno ubila i sahranila iluzije o boljem životu u BiH i odlazim odlučna, mirna i sretna jer želim lijep život za sebe i svoju djecu, odlazak je tek stvar lične odgovornosti prema sebi i onima koji će doći poslije mene. Život je da se živi i uživa, a ne preživljava. Život je da se diše punim plućima a ne guši u smradu. Život je da se nešto lijepo i korisno od njega napravi, a to u Bosni ne mogu. Ja biram život.

[Mohr]

Hoće li guslar iz Istočnog Sarajeva umjeti da opjeva Trumpov poraz?

Piše: Andrej Nikolaidis


Vic ide ovako

Mjesto: negdje u bespućima crnogorske geografske zbiljnosti, tamo gdje su šume gušće nego kod Tolkiena, a bića sa visokim kapama i dugim bradama ne zovu patuljcima, nego četnicima, 45 minuta vožnje do prvog espresa, ako ti se ispred ne naguzi šleper...

Doba: rana jesen, u Ulcinju se još kupaju , no tu se već loži: cjepanica ujutro, cjepanica uveče, koliko da ubije vlagu.

Ekipa sjedi ispred seoske prodavnice, deru Nikšićko iz velike plastične boce.

Naiđu turisti, neka evropska registracija. Vozač otvori prozor kola, ljubazno na engleskom pita kako do skretanja za Podgoricu.

Trenutno nezaposleni potomci vojvoda i serdara prezrivo ga gledaju.

Čovjek potom pitanje postavi na njemačkom. Pa na francuskom. Pa na talijanskom. Pa na španskom. Zatvori prozor, da gas i nastavi lutanje u nadi da će naići na nekog međeda, koji će svakako biti ljubazniji, a i elokventniji od uzoraka lokalnog stanovništva koje je upravo sreo.

Jedan od domorodaca kaže: jesi vidio koliko jezika čovjek zna?

Aha, kaže drugi. I šta mu je to pomoglo?

Priče koje najavimo kao „vic“ već odavno su daleko manje smiješne i bizarne od onih koje čitamo kao pouzdan novinski raport.


Pogledajte, recimo, skupove podrške Hillary Clinton u Sarajevu i Donaldu Trumpu na livadama kraj kojih sam kao dijete odraslo na Dobrinji vozio biciklo, a sad se zovu Istočno Sarajevo.

Sudeći po tim mitinzima, Hillary nema razloga da brine: Bosna je uz nju. Na skupu podrške Trumpu pojavilo se, naime, svega desetak ljudi.

Ali oprezni analitičari znaju da (ne)masovnost mitinga zna zavarati. Američki politički sistem nikada nije uspio proizvesti ništa sličnije Radovanu Karažiću. Od upečatljive frizure pa do volje da se zemlja očisti od muslimana, Donald je pljunuti Rašo. Zato su mnogi srpski političari, od Vojislava Šešelja do Nebojše Medojevića, podržali Trumpa. Koji, ako ćemo pravo, od podržavatelja ima šta da nauči. Trump, recimo, najavljuje da neće priznati rezultat izbora na kojima će biti poražen i tvrdi da su pokradeni. A šta ako Trump, kao svojevremeno Karadžić, kaže: neprincipijelna koalicija crnaca, Meksikanaca i liberala nas je preglasala, ali moji glasači – katastarski – posjeduju veći dio Sjedinjenih američkih država. Prema tome, nas ne obavezuju nikakve odluke koje nelegitimna i nelegalna vlada u Vašingtonu može donijeti. Onda – a ionako voli da gradi i da zarađuje gradeći – napravi Istočni Vašington.

Trump je, nema spora, dečko koji obećava. Ali čak i kad bi pobijedio, i dalje bi to bio američki predsjednik, a u ništa američko nema naš čovjek povjerenja. Da je na pašnjacima Istočnog Sarajeva bio zakazan miting podrške Putinu, u poređenju sa tim „veličanstvenim skupom“ ono sarajevsko okupljanje pristaša Hillary Clinton izgledalo bi kao druženje u prirodi štićenika doma za nezbrinutu djecu.


Hillary Clinton će, znamo, pobijediti. Treba li u američkoj izbornoj noći očekivati „spontana okupljanja građana“ na ulicama Sarajeva? Hoće li Sarajlije pobjedu Clintonove obilježiti onako radosno i dostojanstveno kao što znaju proslaviti pobjede turske fudbalske reprezentacije? Hoće li neko ispred Vijećnice podići transparent sa likom Clintonove i natpisom „Mejtaš je uz tebe“? Hoće li se neki naročito ljubazni ugostitelj sjetiti da DHL-om novoj američkoj predsjednici pošalje tepsiju baklave, budući da su zanatlije iz Republike Srpske Donaldovoj Melaniji već poslali cipele? Koje, kako se može čuti, ova redovno nosi, a na pitanje prijateljica „Jel to Lobutin“ sa smiješkom odgovara „Jok, Vukašin“.

Hoće li guslar iz Istočnog Sarajeva umjeti da opjeva Trumpov poraz, smjesti ga u epsku perspektivu i pretvori ga u moralnu pobjedu, kao što je uzdigao toliko palih junaka prije njega?
Hoće li grupa potomaka Ku Klux Klana, ispijajući bocu jeftinog burbona pred nekim liquer storeom u Teksasu, šest sati vožnje do prvog crnca, voditi sljedeći razgovor:
Jesi vidio, Trumpa su podržavali i u zemljama čije ime ne možeš ni izgovoriti?

Aha. I šta mu je to pomoglo?


(zurnal.info)

[dr laganini]

..nista u novostima...

[Mohr]

Kako da ne


Katran i perje: Matorci

Piše: Petar Glodić, Novosti


Studentima i profesorima Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji se okupljaju na plenumima ne treba se nakloniti samo zbog hrabre borbe za javno obrazovanje, sekularno društvo, solidarnost, sveučilišnu autonomiju i zato što nerviraju Ninu Raspudića. Oni su učinili također mnogo na raskrinkavanju raširenog profesionalnog oboljenja dijagnosticiranog kao matori nadrkanitis, osobito proširenog u konzervativnijih kolumnista dnevnih novina. Među ovim profesionalnim cinicima gotovo da nema takvog koji nije sudjelovao u verbalnom gangbangu nad nepoćudnom djecom. Nastupom u redizajniranoj novoj sezoni HRT-ovog ‘Petog dana’ proslavio se i novi regrut ovog talk showa s desnice, dr. sc. Luka Popov, fizičar s Prirodoslovno-matematičkog fakulteta, pobornik slobodnog nošenja oružja, član Društva za promicanje tradicionalne mise Benedictus i Apologetske udruge blaženi Ivan Merz te povremeni autor radikalno konzervativno-protržišno-tačerističkih kolumni na internetu.

- Taj plenum je čista socijalistička utopija u kojoj smo svi kao jednaki i imamo nešto za reć. Dva posto ih se okupi i oni kao predstavljaju sve studente! Ideja toga je da svatko ima pravo izreć mišljenje, a dođe tristo ljudi i trebalo bi trajat sto godina da svatko iskaže mišljenje! Tko ozbiljno studira, nema vremena za plenum. Studentskim prosvjedima zamjeram taj jedan revolucionaran karakter; mene plenum podsjeća na događaje iz Francuske revolucije, kad je treći stalež rekao ‘tko šljivi ona druga dva’ i proglasio nelegitimno nacionalno vijeće - izmitraljirao je Popov profinjenim znanstvenim diskursom.

Ostavio je gledatelje da bleje u čudu, jer čovjek je očito čak i protiv buržoaske revolucije, te je ostavio gorak dojam da se moguće nadahnjuje djelima Franje Tahija, kardinala Richelieua i Marije Antoanete. No tu se Popov nije zaustavio, već je zdravo za gotovo nastavio ponavljati ratno-propagandnu laž smijenjenog dekana FF-a o fotomontaži sa ‘studentom odjevenim u ISIL-ovca koji reže glavu bivšem dekanu’ te stao nevezano govoriti o pojavi blasfemije na Filozofskom. ‘Samovlašće i uzimanje vlasti u ruke, poziv na nasilje i na kraju bogohuljenje imamo!’ uskliknuo je.

Otužno verbalno šamaranje studenata nastavio je osobno doc. dr. sc. Nino Raspudić, poznat kao protivnik studentske blokade iz 2009. godine: tada je prosvjedovao glede nečuvene strahote da su mu pobunjeni studenti onemogućili parkiranje i zabranili da održi predavanje o ‘Decameronu’ na matičnoj visokoškolskoj ustanovi.

Besramno gerontokratsko mamuzanje studenata se nastavlja. Protagonisti glume žrtve iako nesmetano paradiraju medijima i drže u rukama sredstva verbalnog i pisanog masovnog uništenja. Studenti su očito nekoliko stoljeća mlađi, ljepši i pametniji od satnije nervoznih matoraca – koji to ne moraju biti samo po godinama.

[Mohr]

Izbaciti vjeronauk iz crkava

Viktor Ivančić


„Bog u rukama luđaka je opasan.“

Ta rečenica iz jednoga od tekstova franjevačkog svećenika Drage Bojića, okupljenih u njegovoj knjizi „Zlato i tamjan“, mogla bi se uz nešto zlobe, tendencioznosti i lošega kućnog odgoja – a to su resursi kojima potpisnik ovih redaka obiluje – povezati sa svečanim obilježavanjem 25 godina vjeronauka u školama što je ovih dana upriličeno u Hrvatskoj.

Hrvatska biskupska konferencija organizirala je tim povodom čak i svečanu akademiju u – gdje bi drugo? – Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu, uz prisustvo najviših crkvenih, državnih i akademskih uzvanika, uključujući, dakako, i ministra obrazovanja. Nitko ne može pouzdano znati da li je ministar obrazovanja nazočio radosnome skupu kao pripadnik crkvenoga ili državnog aparata, no upravo se i radi o činjenici da je to svejedno.

Što to uopće znači obilježavati 25 godina vjeronauka u školama? Slaviti četvrt stoljeća učinkovite indoktrinacije? Podvući crtu i izložiti kvartalni saldo pripitomljavanja prije nego se krene u nove duhovne pobjede? Ili je možda riječ o nekoj vrsti obljetničke uvertire, o pripremi terena za buduće slične svetkovine, jer je uz postojeće društvene prilike sasvim moguće da se 2027. – u istome organizacijskom aranžmanu, uz istu kolekciju uzvanika, u istome Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu – obilježi deseta godišnjica zabrane pobačaja?

Budući da vjeronauk kao takav postoji znatno duže od 25 godina, Hrvatska biskupska konferencija nije obilježila tek svoja odgojna postignuća, već prije svega kohabitaciju crkve i države; slavila je obljetnicu konstituiranja ne samo državne crkve, nego, mnogo važnije, i crkvene države. U zagrebačkom teatru održana je svečana misa povodom 25. godišnjice smrti sekularizma, uz prigodne govore o mrskom pokojniku i polaganje crkvenoga vijenca na grob svjetovnoga zla. Ili je umjesto vijenca ipak bio upotrijebljen glogov kolac?

Hajde da, za promjenu, zamislimo istu infrastrukturu ispunjenu radikalno drugačijim sadržajem. Zamislimo da nastavu vjeronauka u hrvatskim školama drži nekoliko tisuća intelektualnih replika fra Drage Bojića. Zamislimo da nekim Božjim čudom multiplicirani Bojić – ne nužno fizički nalik originalu, ali duhom, intelektom i moralom posve sličan – u školama diljem Hrvatske poučava djecu kršćanskim vrijednostima… Na što bi to sličilo?

Umjesto strogih uputa o tome da je homoseksualnost bolest, da je abortus ubojstvo, a predbračni seks smrtni grijeh, učilo bi se o dostojanstvu pojedinca i njegovu pravu na izbor, o ravnopravnosti svih ljudi, bez obzira na njihove seksualne afinitete, rodnu, etničku, klasnu ili bilo koju drugu pripadnost. Umjesto recitiranja mitova i legendi o organskome savezu hrvatstva i katoličanstva, govorilo bi se o tome da je nacionalizam izvor zla, a religija koja se poistovjećuje s nacijom ideološka patvorina vrijedna prezira. Umjesto pripreme na život u stadu, ukazivalo bi se na važnost individualiteta. Umjesto vježbanja pokornosti autoritetu, vježbao bi se kritički duh i zagovaralo pravo na slobodno iskazivanje vlastitoga mišljenja, tim prije ako je ono u sukobu s dogmama što su ih nametnule takozvane više instance. Umjesto iskazivanja bezuvjetne vjernosti državi i crkvi, učilo bi se da je pojedinac važniji od vlasti, i da je, u slučajevima kada ova negira istinu, pravdu ili njegov osobni moral, dužan toj vlasti se suprotstaviti, makar ona bila oličena u crkvi ili državi…

Na što bi dakle to sličilo? Svakako ne na bogohulnu ili ateističku subverziju: sličilo bi ponajprije na trijumf autentičnog kršćanstva nad službenom kršćanskom institucijom. Sličilo bi na vjeronaučnu obnovu temeljne kršćanske etike koja prkosi uzurpatoru, tj. Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.

Znamo, dakako, da je takva situacija nemoguća. Čak i ako je zamislimo, realnost će munjevitom brzinom sasjeći našu maštu. Multiplicirani fra Bojić bi po hitnome postupku bio izbačen iz nastavnog procesa u tisućama svojih verzija, a po svemu sudeći i kolektivno sankcioniran. Kao što je bio pojedinačno kažnjen i prije tri godine, kada je zbog javno iznesenih stavova – jer se usudio govoriti o crkvenoj zloupotrebi religije, o nacionalizmu svećenstva, o širenju mržnje s oltara, o odgovornosti hercegovačkih franjevaca za politiku etničkoga čišćenja u zadnjem ratu i „softcore-duhovnjaštvu“ kakvo se propagira preko međugorskog svetišta – smijenjen s pozicije urednika „Svjetla riječi“ i uklonjen s mjesta predavača na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu.

Angažirani intelektualac u crkvenim redovima – intelektualac u punom smislu riječi, dakle ne tek biće koje misli, nego netko tko je spreman zastupati svoje mišljenje po cijenu da se sukobi s nadređenom hijerarhijom i zbog toga snosi sankcije – do te je mjere nepoželjna pojava da osim Bojića u ovdašnjem katoličkom univerzumu jedva da još egzistira šačica sličnih. Vjernička scena – a pogotovo ona unutarcrkvena – ustrojena je po uzoru na vojnu kasarnu, s pluralizmom stavova koji se kreće u rasponu od jedne do druge komande.

Zbog toga, a ne samo zbog besramnoga gaženja tekovina sekularnog društva, vjeronauku nije mjesto u svjetovnim školama: ta odgojna praksa nema drugu namjeru i ambiciju nego uzgajati poslušnike. Štoviše – i to je zlobna poanta ovoga osvrta – takvog vjeronauka ne bi trebalo biti ni u crkvama!

Ali zašto bi se jedan prokleti ateist uopće petljao u te stvari i remetio idilu katoličkog monologa? Zato jer živi u crkvenoj državi, razumije se, pa je rečeni katolički monolog postao takoreći svjetovni fenomen koji ga se direktno tiče.

Crkva voli imati snažan utjecaj na društvo, ali ne podnosi da „svjetovni sektor“ – osim u apologetski klečećem stavu – ima ikakav utjecaj na nju. Ne bi se, uostalom, u hrvatskome slučaju moglo govoriti niti o pukome miješanju crkve u politička pitanja – što je samo po sebi uglavnom odvratno – nego je prije riječ o crkvenome dirigiranju političkog života, o stanju u kojemu je vjerska institucija centralni politički subjekt iz kojeg se poput metastaza šire formalno posvjetovljeni ogranci i simuliraju demokratsku raznolikost.

Eto razloga za ateistički pogled u tu crnu rupu: osnovni problem Katoličke crkve leži u tome što je Drago Bojić eksces, umjesto da bude pravilo. A budući da je eksces, vrijedi ponavljati njegove riječi:

Bog u rukama luđaka je opasan!


Peščanik.net

[Mohr]

Klaunovi napadaju

Boris Dežulović


Fenomen je globalno zanimljiv, jer klaunovi odavno više nisu smiješne kreature za uveseljavanje djece, kakvi su bili još do prije tridesetak godina.

Nova je kretenska zabava internetom stigla do Hrvatske, jedna od onih koja po prilici svakih mjesec-dva obuzme temeljito otupjelo čovječanstvo, pa odrasli, ozbiljni ljudi iz čista mira stanu po glavama izlijevati kante hladne vode, ispijati pivo među ženskim guzovima ili po auto-cestama i minskim poljima mobitelom loviti Pokemone. Novo su globalno ludilo – čuli ste i vi za njih, a možda ih i vidjeli – strašni noćni klaunovi.

U osnovi, cijela se zabava sastoji u tome da obojite lice u bijelo i nacrtate velike crvene usne, nabacite drečavo, široko odijelo i kakvu šarenu kravatu, nataknete crvenu lopticu za stolni tenis na nos i narančastu periku na glavu, pa nađete zgodno, škrto osvijetljeno mjesto u parku ili uz cestu, gdje ćete čekati prolaznike da se useru od straha.

Počelo je, kao i svaka budalaština na ovome svijetu, u Americi. Prije dva mjeseca prestravljeni su građani u nekoliko američkih gradova prijavili pojave klaunova u predgrađima ili na rubovima šuma, pojava se – kao i svaka američka budalaština – vrlo brzo proširila na Australiju i Europu, u Engleskoj je uzela toliko maha da je morala intervenirati policija, i već tjedan-dva kasnije klaunovi su se, jasno, pojavili i u Hrvatskoj.

Prestrašeni građani tako već danima nazivaju policiju i prijavljuju večernja ili noćna ukazanja jezivih klaunova, policija zbunjeno poziva ljude da se uozbilje, a bijesni građani prijete kako će uzeti pravdu u svoje ruke: kao i svaka druga budalaština, rekoh, i ručna pravda ovdje je uvozna američka roba, pa u strahu od klaunova hrvatski mužjaci u sportskim trgovinama i na seoskim sajmovima masovno kupuju osobite tvrde drvene pravde, kakvima se u Americi igra bejzbol.

U međuvremenu, klaunovi su izašli iz šuma, parkova i mračnih predgrađa, ohrabrili se i približili domovima, pa su zabilježena i svjedočenja ljudi kojima su se pojavili u kući. Jedna žena iz istočnih predgrađa Splita, u stanju teškog šoka hospitalizirana na psihijatrijskom odjelu bolnice na Firulama, policiji je prijavila klauna koji joj se drsko ukazao usred dnevne sobe. Svoje strašno iskustvo detaljno je kasnije ispričala novinarima.

- Čekala sam muža da se vrati iz grada, dala djeci večeru, stavila ih na spavanje, pa spustila rolete i zaključala vrata. Mi živimo u predgrađu i znate, nije ugodno. Oprala sam suđe, stavila rublje u perilicu i sjela na kauč, da malo u miru gledam televiziju dok ne dođe jeftina struja. I onda… – zanijemila je još uvijek vidno uzbuđena gospođa.

- Otpijte gutljaj – sućutno joj je novinar dodao čašu vode.

- Znate, ja nisam imala pojma za to s klaunovima – pribrala se nakon nekoliko trenutaka. – U nas samo mali stariji ima taj, kako se zove, internet, on po cijele dane čačka po mobitelu, a muž i ja na televiziji gledamo jedino serije. I „Tvoje lice zvuči poznato“, to isto obavezno pogledamo. Tako sam tu večer sjela pred televizor i zapalila cigaretu, kad odjednom… samo se pojavio. Bilo je stravično, stajao je tamo i… oprostite.

- U redu je, gospođo, smirite se. Recite, kako je izgledao?

- Kao svi ti, kako se reče, klaunovi, s onim odijelom i sve. Ja nikad u životu nisam vidjela nijednoga, pa nisam ni znala kako oni izgledaju.

- Što je onda bilo?

- Nekoliko trenutaka samo je tako stajao, a onda… onda je rekao… neću to zaboraviti dok sam živa.

- Što je točno rekao?

- Rekao je: „Bojim se da moje riječi ne padaju na plodno tlo u Saboru, da je ovo vama sve smiješno i podrugljivo, ali ljudima koji kopaju po smeću, ljudima koji čekaju u redovima pred pučkom kuhinjom i ljudima koji skupljaju boce ovo nije smiješno.“ A onda je dodao, „molim vas, ja imam širinu“, baš tako je rekao, „ja imam širinu“, pa nastavio: „Od mog djede stric je bio zastupnik u Skupštini Kraljevine Jugoslavije, bio je doktor prava. Molim vas da mi ne sužavate, moja mama je doktor medicine, moj otac je građevinski inženjer.“ Tim riječima.

- Što je onda bilo?

- Onda mu je Petrov uzeo riječ.

Samo toga dana, što se zna, jezivi klaun sa „širinom“ pojavio se četrdeset šest puta. „Ako će mediji raditi show, spreman sam biti klaun“, otvoreno je zaprijetio novinaru N1 televizije. I nije, naravno, bio jedini. Druga jedna žena, iz Petrinje, vidjela je klauna cijelog u crnom, što je ledenim glasom govorio kako je „Hrvatska dio mittel Europe, a hrvatski poreznik plaća da gleda Tesnu kožu, partizanske filmove i Radu Šerbedžiju“. Tim riječima. Grupi penzionera u društvenoj sali doma umirovljenika u Virovitici, recimo, u televizoru se ukazao sam potpredsjednik Sabora, prtljajući nešto o tome kako je odlučio diplomirati na temu digitalnog terorizma i kako će na obranu diplomskog pozvati novinare. Spomenuti pak klaun maskiran u predsjednika Sabora svoje je performanse podigao na sljedeću razinu, pa se umjesto zabačenih kvartova i neosvijetljenih parkova ukazuje na izvanrednim konferencijama za novinare.

Vjerojatno najstravičniji slučaj zabilježen je u Zagrebu, gdje je više građana vidjelo klauna kako – odjeven po svim po uzusima cirkuskog zanata, u širokoj, šarenoj haljini, sa smiješnim nekakvim pokrivalom za glavu – Andreju Plenkoviću „čestita na preuzimanju službe predsjednika Vlade Republike Hrvatske, sa željom da njega i sve zastupnike u Hrvatskom saboru prati Božji blagoslov, zagovor Presvete Bogorodice Marije i svetog Josipa, zaštitnika hrvatskog naroda, te blaženog Alojzija Stepinaca, svjedoka istine i čiste savjesti“.

A policija nemoćno sliježe ramenima, objašnjavajući kako ne može ljudima zabraniti da šeću s ping-pong lopticom na nosu, odijevaju se u vezene haljine ili repliciraju u Saboru pitanjem „što je s hrvatskom manjinom u Republici Hrvatskoj?“.

Fenomen je globalno zanimljiv, jer klaunovi odavno više nisu smiješne kreature za uveseljavanje djece, kakvi su bili još do prije tridesetak godina. Osamdesete su u popularnu kulturu uvele lik evil clowna, „zlog klauna“, a stvar je definitivno zajebao, naravno, Stephen King: njegov roman „It“ iz 1986., psihološki horror-triler o klaunu serijskom ubojici Pennyviseu, 1990. godine adaptiran je u televizijsku mini-seriju koja će psihopatologiju obogatiti institutom koulrofobije, straha od klaunova, iste godine u Hrvatskoj su održani prvi višestranački izbori, i dječji rođendani, luna-parkovi i cirkusi više nikad neće biti isti.

Danas, tridesetak godina kasnije, klaun s ping-pong lopticom na nosu i ispravkom netočnog navoda u ruci tek je jezivi lik iz horror-filmova i televizijskih dnevnika – u vrsti s Chuckyjem, Drakulom, Frankensteinom, Hannibalom Lecterom, Freddiejem Kruegerom ili Branimirom Glavašem – i odavno više nikome nisu smiješni. Kako reče onaj iz televizora, „ovo je vama sve smiješno i podrugljivo, ali ljudima koji kopaju po smeću i čekaju u redovima pred pučkom kuhinjom ovo nije smiješno.“

Hrvatska je okovana strahom, djeca noćima ne spavaju i boje se ići u školu, a policija sliježe ramenima. Nakon čega odgovornim roditeljima – nerado priznajem – zaista ne preostaje drugo nego da krenu po gradu loviti klaunove bejzbol-palicama.


N1

[Mohr]

CEREK HA-HA-O-a

Piše: Viktor Ivančić


Mali nacionalistički brlog pod nazivom Hrvatski helsinški odbor za ljudska prava ponovo se oglasio, doduše u poluslužbenoj formi. Nakon što je predsjednik Hrvatskoga novinarskog društva Saša Leković obznanio da mu je netko prepilio vijke na kotaču automobila, zbog čega je tokom vožnje zamalo nastradao, potpredsjednik HHO-a Igor Peternel u tom je vjerojatnom pokušaju ubojstva našao zgodan povod za sprdanje. Na Facebooku je napisao:

‘Prije godinu dana mi je vulkanizer zaboravio pritegnut šarafe nakon zamjene guma pa mi je jedna ispala u Palmotićevoj. Srećom živ sam, a u Saboru se o tome nije raspravljalo. Majstora nisam ni prijavio inspekciji! Nisam ga čak ni razvalio na fejsu…‘

Zanimljivo je da se, također prije godinu dana, slična stvar dogodila i Ivanu Zvonimiru Čičku, po svemu sudeći doživotnom predsjedniku Hrvatskoga helsinškog odbora: majstor (vulkanizer?) mu je bio zaboravio pritegnuti remen na hlačama, pa su mu ove spale do gležnjeva taman u trenutku kada mu je predsjednica države Kolinda Grabar Kitarović, povodom Dana ljudskih prava, uručivala Povelju Republike Hrvatske za ukupno djelovanje HHO-a, te orden Reda Stjepana Radića za osobni doprinos u radu istog.

Ta prekrasna scena – prizor borca za ljudska prava kojemu u prisustvu vlasti spontano spadaju hlače – bila je tek ceremonijalna demonstracija stvarne društvene uloge HHO-a u ovome tisućljeću, aktivnosti što je, uz sve učestalije šovenske ispade, uglavnom bila obilježena odvažnim gestama samosramoćenja. Traljavo pritegnuti hrvatski remen oko nabujala stomaka uglednoga hrvatskog muža, efektnije od bilo čega, simbolički je dočarao jednu značajnu stvaralačku evoluciju, konačnu preobrazbu borbe za ljudska prava u nacionalnu lakrdiju.

Duhovitoga Peternela, začudo, tada – prije godinu dana – nije spopadao poriv za šegačenjem, premda se i osobno zatekao u središtu igrokaza, te je na historijskoj fotografiji ovjekovječen odmah iza predsjednice Republike i svoga razgaćenog šefa, sa zadovoljnom facom netom nahranjena kućnog ljubimca. Štoviše, nakon bizarne primopredaje visokih državnih odlikovanja mrkim je kletvama nasrtao na zlobnike koji se ‘naslađuju tuđom nevoljom‘ i, bez trunke duše, ukusa i samilosti, potkopavaju dostojanstvo njegova rukovodioca. Nije tu bilo ni traga smislu za humor kakvim Peternel zrači danas, kada će – nakon napada na novinara – svojski prionuti ismijavanju žrtve i zauzeti gard dosljednoga aktivista Hrvatskoga helsinškog odbora: borca za zaštitu ljudskih prava koji ohrabruje atentatore.

Postaju sve zabavniji načini na koje se Čičkova pravovjernička družina, mala ali hrabra četa intelektualnih i moralnih invalida, upušta u negaciju svoga nominalnog poslanja. Mora biti da i časni segment historije HHO-a – onaj iz prve polovice devedesetih godina prošloga stoljeća – iritira poput čira na dupetu (što je možebitni razlog paničnome bijegu pantalona ka tlu), jer tekući opsesivni angažman uz ostalo ima i odlike junačkoga pljuvanja po vlastitoj prošlosti. Ne bi trebalo iznenaditi ako sadašnji HHO oformi kakvu komisiju koja će istražiti zločinačko djelovanje HHO-a u devedesetima i upusti se u taj pothvat s istim žarom kakvim danas, gotovo tri desetljeća nakon sloma socijalizma, juriša na komunističke utvare i štiti hrvatsko nacionalno biće od latentne crvene ugroze.

Odlučan cinički iskorak u tom smjeru učinjen je još prije sedam godina, kada je nagrada Hrvatskoga helsinškog odbora ‘za doprinos u promicanju međureligijskog dijaloga, ekumenizma i vjerske tolerancije‘, nagrada što je svojedobno nazvana po pokojnome Luki Vincetiću – humanistički orijentiranom svećeniku, predanome borcu protiv nacionalizma i članu Odbora HHO-a u doba njegova utemeljenja – dodijeljena nadbiskupu Marinu Srakiću, zaštitniku ratnoga zločinca Branimira Glavaša, ali i čovjeku koji je osobno, kao nadređeni u crkvenoj hijerarhiji, progonio don Luku Vincetića, pa ga čak i na pogrebu, nad otvorenim grobom, ispratio na onaj svijet uz optužbu da je djelovao ‘u raznim izvancrkvenim krugovima, a najmanje u svojoj župi‘.

Tom besramnom obrednom inscenacijom – dodjelom nagrade za ljudska prava skrbniku nad ratnim zločincem, k tome nagradu nazvanu po osobi koju je laureat demonizirao i na odru – HHO je jasno dao do znanja da je mutirao u organizaciju posvećenu razaranju vlastite biti i sustavnome gaženju principa zbog kojih je osnovana. Igor Peternel, dok ismijava novinara koji je vjerojatno bio meta atentata, logična je kadrovska naplavina takvoga razvoja, i dosta je neobično da šaljivac takvog renomea nema pri ruci kakav štos i za udrugu u čijem vodstvu participira, a koja je – ne samo zbog energične samonegacije i kontinuiranog samosramoćenja – po svemu nalik (evo vica po mjeri HHO-a:) govnu što se izdaje za vitaminski preparat.

Mali nacionalistički brlog Ivana Zvonimira Čička na taj način pridonosi opskurnome šarmu većega dijela hrvatske nevladine scene, onog što ga medijski reprezentira neofašistička Bujica, a proteže se od ratobornih katolika okupljenih u formaciju ‘U ime obitelji‘ (gospođa Željka Markić je, uzgred budi rečeno, optužila novinara Sašu Lekovića da je pričom o šarafima na kotaču svoga auta skrenuo pažnju javnosti s teme o partizanskim zločinima u Hudoj jami!), preko nestašnih ustaša iz veteranskih kordona, pa do zaigranih revizionista iz ‘Društva za istraživanje trostrukog logora Jasenovac‘ čiji je rad usmjeren ka cilju da se Maksu Luburiću posthumno dodijeli odlikovanje Pravednika među narodima.

U takvome ambijentu, što ga vlast osnažuje biranom kolekcijom plaketa i ordena, a napose izdašnim budžetskim dotacijama, nema ničega normalnijeg nego da se nekoć ugledna organizacija za zaštitu ljudskih prava posveti sprdanju sa žrtvama nasilja. Zato je Igor Peternel, uhranjeni Čičkov kućni ljubimac, mrtvački ozbiljan dok zbija šale.

Mračni ugođaj lakrdije, srećom, osvježavaju priručne prnje. Nacionalna zastava se uzdiže visoko, ali hlače spadaju na pola koplja.

[storm]

Krajnji je čas, draga Željka, da se vratite slavnim izdajničkim danima
Piše: Viktor Ivančić/Tjednik Novosti


Foto: Index, FAH

Poštovana gospođo Markić, draga Željka,

ovim putem želim Vam se javno zahvaliti što ste – sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća – stali u obranu mojih kolega novinara i mene osobno, štiteći nas od tiranije nacionalističkoga hrvatskog režima, kao i što ste hrabro, gestom heroine građanskoga otpora, sistematski upoznavali međunarodnu javnost sa stvarnim licem strahovlade Franje Tuđmana, s opačinama, zločinima i masovnim kršenjima ljudskih prava, sa širenjem mržnje i stvaranjem atmosfere netolerancije i linča, s protudemokratskim nasiljem nad nezavisnim žurnalistima i opozicijski raspoloženim pojedincima koje se nesmiljeno provodilo u doba Tuđmanove autokratske vladavine, a sve pod firmom obnove hrvatstva i ‘borbe za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu’. Činim to s dvadesetak godina zakašnjenja naprosto stoga što mi je ta Vaša aktivnost poznata tek od jučer.

Bio sam istinski dirnut kada sam na portalu Index.hr pročitao informaciju da ste Vi lično, gospođo Markić, kao tadašnja suradnica ugledne međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch, zajedno s dvije kolegice sudjelovali u izradi izvještaja pod nazivom ‘Civil and Political Rights in Croatia’, dokumenta što je učinkovito diskreditirao tadašnju hrvatsku vlast i pridonio tome da ova zemlja bude izložena sankcijama i istaknuta na stup srama kod demokratski senzibilnijega dijela međunarodne zajednice.

Smogli ste dakle snage i odvažnosti da, usprkos općoj atmosferi, ‘izdate vlastitu domovinu’, kako to zadrti nacionalisti vole kazati, da je bez krzmanja odcinkarite, da je potkažete u njezinoj najskrivenijoj grozoti, i to međunarodnoj organizaciji, vjerojatno za solidan honorar koji je stizao iz nepoznatih fondova – ‘za Judine škude’, kako se to nekad, a i danas, običava(lo) reći – s plemenitim ciljem širenja istine o mraku jednoga državotvornog pohoda, o zlodjelima jedne nedovršene diktature, o žrtvama koje su sijane u ime ideologije krvi i tla, uz rizik da Vas etiketa ‘izdajnika’ i ‘stranog plaćenika’, makar i nakon dva desetljeća, okrutno obilježi.

Zbog toga Vam se divim, gospođo Markić: jer što je u ono olovno doba kovanja hrvatske državnosti – kada su novinari bili uhođeni i prisluškivani, kada je opozicija bila ušutkana, kada su mediji bili ukroćeni, kada je vlast organizirala političke atentate, kada su Srbi bili izbacivani iz stanova, kada je katoličanstvo bilo utjerivano u kosti, kada su u ime oslobodilačke borbe bili otvarani logori i mučilišta… – što je u to strašno vrijeme, draga Željka, moglo biti časnije nego djelovati kao ‘izdajnik’ i ‘strani plaćenik’, te se – taman i uz ‘Judine škude’ – boriti za slobodno i demokratsko društvo, za ljudsko dostojanstvo svih građana, a protiv Tuđmanove političke satrapije i vladajućeg sustava kojemu je mitski dizajnirana ‘Hrvatska’ služila kao alibi za zločine?

Od tronutosti mi i sada podrhtavaju prsti na tastaturi

Posebno me dojmilo što ste se u svome tadašnjem izvještaju zauzeli i za mene osobno, obavještavajući stranu agenturu na čijem ste platnome spisku bili kako je mobilizacija glavnoga urednika Feral Tribunea (krajem prosinca 1993.) ‘politički motivirana’. Od tronutosti mi i sada podrhtavaju prsti na tastaturi dok citiram fragment dojave koju ste Vi i Vaše kolegice sastavile: ‘Postoji sumnja da su Ivančića pozvali u vojsku zbog opozicijskih stajališta njegova lista. Ivančić i njegovi kolege su u Feral Tribuneu pisali satirično i kritički o hrvatskoj vlasti, članovima vladajućeg HDZ-a i pripadnicima hrvatske vojske, posebno onima smještenima u Splitu. Zabrinuti smo da je Ivančićevo novačenje u hrvatsku vojsku možda bio novi način da se zastraše novinari Feral Tribunea.’

Hvala Vam, gospođo Markić, što ste s našim slučajem pravodobno i točno upoznali međunarodne centre moći, po cijenu da – kako to uspaljeni nacionalisti rado opisuju – Hrvatskoj zabijete nož u leđa. U Vašem izvještaju spominje se i nasilno smjenjivanje urednika Glasa Slavonije Drage Hedla, ‘gušenje slobode govora’, ‘maltretiranje nezavisnog tiska’, ali i navodi čitav katalog kriminalnih postupaka hrvatskog režima usmjerenih na ‘ponižavanje i diskriminaciju Srba, Muslimana i ostalih ne-Hrvata’: od prijetnji, otpuštanja s posla i izbacivanja iz stanova, preko pljački i ubojstava, pa do paljevina, progona i masovnih zločina.

Puni vjere u istinu, pravdu i jednakost svih građana, niste se libili imenom prozvati najodgovornije za sustavno kršenje ljudskih prava: pokojnoga Gojka Šuška, Matu Laušića, Vladimira Šeksa i ponajprije Franju Tuđmana, kojega ste implicitno optužili i za planiranje etničkoga čišćenja nakon Oluje, što bi – da je Vrhovnik poživio – možda dovelo do podizanje optužnice u Haagu. ‘Od sredine kolovoza 1995. ti zločini su navodno napravljeni po naputku i čini se kako im je cilj sprečavanje povratka onih Srba koji su tamo živjeli, ali su pobjegli tijekom ofenzive’, stoji u analizi što ste je Vi i Vaše suradnice sačinile za potrebe Human Rights Watcha.

Zadivljujuća ‘protuhrvatska rabota’

Iskazujući Vam zakašnjelo poštovanje zbog takvog angažmana, zbog te zadivljujuće ‘protuhrvatske rabote’, gospođo Markić, želim Vas ohrabriti da se danas, u interesu hrvatske budućnosti, okrenete vlastitoj prošlosti. Jer pojave sasvim slične onima zbog kojih ste opanjkavali domovinu pred međunarodnim lobijima (kako to vele mahniti nacionalisti) registriramo i ovih dana, pogotovo kada je riječ o ‘maltretiranju nezavisnog tiska’ i diskriminaciji Srba.

Dan-dva prije nego Vam ovo pišem, recimo, predsjednica udruge U ime obitelji Željka Markić ne samo što je bijedno relativizirala pokušaj ubojstva Saše Lekovića – predsjednika Hrvatskog novinarskog društva i, za nevolju, ‘ne-Hrvata’ – nego je i raspravu o tom događaju proglasila namjernim skretanjem pažnje s partizanskih zločina u Hudoj jami! Pretpostavljam da ćete se složiti sa mnom kako taj oblik javnoga govora, osim što je imbecilan, služi istome brutalnom zastrašivanju novinara kakvo se njegovalo devedesetih godina, jer u konačnici ohrabruje atentatore da dovrše neobavljeni posao.

Kada već navodim primjere, mogu Vas podsjetiti i na to da se na portalu Narod.hr – koji djeluje kao medijska platforma udruge U ime obitelji Željke Markić – novinari što su nekoć radili u Feralu, a danas pišu za Novosti i druge medije, uključujući ovoga potpisnika, svakodnevno ozloglašavaju kao ‘izdajnici Hrvatske’, ‘strani plaćenici’, odnosno ‘Sorosevi plaćenici’, te časte epitetima ‘jugokomunističke’ i ‘srbočetničke’ arome, pa ispada da ste te ljude prije dva desetljeća uzaludno branili (‘Džaba ste krečili!’ rekli bi Srbi), da je sav taj slobodarski posao otišao u vjetar, skupa s detaljem da je Human Rights Watch, od kojeg ste dobivali honorar, također financiran (i) od Soroseve zaklade.

Da ne spominjem kako su rečeni katolički ekstremisti uspjeli svoje svjetonazorske dogme nametnuti kao obavezu ostatku populacije i čitave strukture stanovništva pretvoriti u građane drugoga reda, zgnječiti takozvane Druge i Drugačije, obespraviti homoseksualce, s lijepim izgledima da uskoro zabranom pobačaja obesprave i žene, a paradoks da su to učinili uz pomoć demokratskoga mehanizma (tj. referenduma) ne mijenja mnogo na stvari, jer je, kao što znate, preko demokratske procedure i Hitler došao na vlast.

Krajnji je čas, draga Željka, da se vratite starim navikama

Krajnji je čas, draga Željka, da se vratite starim navikama i alarmirate međunarodnu javnost na sumračnu hrvatsku zbilju. U protivnome biste mogli pobuditi neugodne sumnje. Konvertitstvu se, kako Vam je bez sumnje poznato, najzdušnije odaju oni koji su temeljito ispražnjeni od intelektualnih i moralnih sadržaja, pa agresivno glume svoja uvjerenja slijedeći liniju novca i oportuniteta, ne birajući hoće li saditi tikve s komunistima ili nacionalistima, s Katoličkom crkvom i Opusom Dei ili s Feralom i ložama svjetske masonerije. Kada nisi u stanju biti vjeran samo vlastitoj savjesti, prostitucija postaje sudbina, koliko god osuđivao izvanbračni blud i druge varijante bezbožništva.

Nikada nam, gospođo Markić, nije bila potrebnija građanska hrabrost kakva je zračila iz Vaših izvještaja od prije dvadeset godina. Samo uz takav vid otpora ovo društvo ima šansu spriječiti fanatike poput Željke Markić koji bi, uz aparaturu aktualne konzervativne vlasti, Hrvatsku pretvorili u žaljenja vrijednu pokatoličenu jazbinu, u vlažno carstvo špiljskoga hrvatstva, a Druge i Drugačije – uključujući pedere, uključujući žene, uključujući nacionalne i vjerske manjine – doveli do statusa Židova u Trećem Reichu.

Neka Vas stoga, draga gospođo, preplavi sjećanje na slavne izdajničke dane i – naprijed u bolju prošlost!

Viktor Ivančić / Tjednik Novosti

[Mohr]

Aferim stormaga Preduhitrio si me

Čekam(o) da ti i naš @dr čestita na odabiru

[Mohr]

Antimaršalov plan

Piše: Tomislav Jakić, Novosti


I to smo dakle dočekali. Prijedlog da se s trga u središtu Zagreba ukloni ime maršala Tita i službeno je poslan gradskim vijećnicima. Ona ista inicijativa vječnih revanšista koji nikada Titu neće oprostiti što je vodio uspješan antifašistički pokret otpora u cijeloj Jugoslaviji u vrijeme Drugoga svjetskog rata i što je to vojevanje pobjedonosno završio, dakle ta inicijativa koju je svojedobno čak i Franjo Tuđman odbio, dobila je službeni i formalni oblik. I bez obzira na ishod izjašnjavanja gradskih vijećnika, bez obzira na prijedlog (lukavog) gradonačelnika da se građani o tome izjašnjavaju na referendumu u proljeće iduće godine, stavljanje prijedloga o ukidanju imena Trga maršala Tita na dnevni red zasjedanja zagrebačke skupštine označilo je početak novog vremena u povijesti Hrvatske koja se naziva demokratskom. Vremena zabrana.

Bilo bi, doduše, netočno reći kako se sa zabranama susrećemo tek sada. Prisutne su one od prvih dana postojanja neovisne hrvatske države. Ako niste htjeli da vas u najmanju ruku ružno gledaju, niste smjeli izustiti ime Jugoslavije, kao da ta država nikada nije postojala i kao da Hrvatska gotovo pola stoljeća kao federalna jedinica (po ustavu država!) nije bila u njezinome sastavu. No dobar Hrvat ‘znao je’ da o Jugoslaviji nije uputno govoriti. Osim, naravno, u krajnje negativnom smislu. Baš kao ni o socijalizmu, mada je u razdoblju što je označeno tim pojmom hrvatsko gospodarstvo napredovalo, a životni standard građana postupno (previše polako, svakako) rastao. Nisu to bile formalne zabrane, tek znalo se da se o tome ne govori, činjenicama usprkos. Kao ni o politici nesvrstanosti i međunarodnom ugledu Jugoslavije.

Bliže formalnim zabranama bile su intervencije u jezik. Tu su se angažirali lingvisti (ne svi), pa smo – baš kao u vrijeme ustaške NDH – dobili ‘razlikovni rječnik’ da bismo znali kako govorimo ‘mi’, a kako govore ‘oni’, odnosno kako mi ne smijemo govoriti. Tiha, ali vrlo djelotvorna zabrana provedena je nad knjiškim fondom u javnim knjižnicama širom Hrvatske, a pod firmom ‘otpisa knjiga’ (što je, inače, standardna procedura). Koliko je ta čistka knjiga bila djelotvorna i kakva joj je bila svrha (uklanjanje djela srpskih autora i svega što je govorilo o komunistima, povijesti Jugoslavije i Hrvatske u Jugoslaviji) dokumentirano je predočio prof. Ante Lešaja djelom ‘Knjigocid: uništavanje knjiga u Hrvatskoj 1990-ih’. Što i opet podsjeća na zlosretno razdoblje Drugoga svjetskog rata kada su se na popisu zabranjenih autora našli književnici, odnosno pisci poput Božidara Adžije, Izaka Babelja, Eduarda Beneša, Augusta Cesarca, Friedricha Engelsa, Maksima Gorkog, Jaroslava Hašeka, Egona Erwina Kischa, Petra Kočića, Miroslava Krleže, Jacka Londona, Karla Marxa i Emila Zole, da navedemo samo neke. A među skupnim djelima nalazimo oznake ‘sva latinica na srpskom jeziku’, ‘židovski humor’ i ‘sva ćirilica’. Pametnome dosta.

Iduća stvarna, mada opet ne formalna zabrana, bila je ona što se odnosila na Narodnooslobodilačku borbu. Svjesno i namjerno porušeno je više od 3000 spomenika žrtvama fašizma i antifašističkim borcima (postoji o tome i fotodokumentacija). Bila je to i više nego rječita zabrana da se antifašistički otpor uopće spominje (možda jednom godišnje, i to zbog činjenice da je antifašizam u Ustavu naveden kao jedan od temelja hrvatske države). A zašto? Zato što su ga vodili komunisti, ali i zato što je bio pobjednikom nad onima čiji su sljedbenici postupno i kapilarno, ali ne i manje sigurno preuzimali uzde u ruke u hrvatskoj državi. Ista neizrečena zabrana odnosila se i na osobu Josipa Broza Tita, kojega se za Tuđmanova života nije krajnje žestoko napadalo, jer je Tuđman u njemu vidio neku vrstu uzora, da bi antititoistička kampanja krenula nakon Tuđmanove smrti, malo zamrla u Mesićevih deset godina, a rasplamsala se u proteklih šest, do toga da se kreće s formalnim prijedlogom za ukidanje Trga maršala Tita. I ne treba se zavaravati: to nije kraj. To je tek početak razdoblja zabrana. Inicijatori Kruga za trg to već otvoreno najavljuju. Nakon Titova imena slijede druga koja će biti zabranjena, kako bi na udar zabrane došlo cijelo jedno razdoblje povijesti koje se ne bi smjelo ni zanemariti ni zaboraviti, a pogotovo ne zabraniti.

Nakon pojmova i imena doći će, sva je prilika, na red i ljudi. Tome će poslužiti zakon o lustraciji koji se neće tako zvati, kako bi omogućio guranje u zaborav ne onih na koje bi se lustracija u pravom smislu riječi mogla odnositi, nego naprosto svih koji neće biti po volji vladajućim revanšistima i revizionistima, dakle svih koji misle drugačije. Do koje će mjere ići to ‘zabranjivanje ljudi’ teško je predvidjeti. Možda i doslovno, nekima od propovjednika ‘novih istina’ to bi sigurno bilo po volji. Poput onoga ‘povjesničara’ koji je u programu HTV-a lansirao notornu laž da je Tito pismeno čestitao generalu Kosti Nađu na ubijanju 140.000 Hrvata ili pak onih koji šire nebuloze o porijeklu pozdrava ‘Za dom – spremni’.

No ima jedan mali problem s revizionistima, inkvizitorima zapravo, koji svakome tko ih se usudi prozvati preporučuju da ‘malo nauči našu povijest’. Riječ je o tome da baš oni koji uzimaju zalet za nove zabrane, kako bi time zapečatili ‘svoju povijest’, ne poznaju prošlost. Oni se, eto samo jednog primjera, groze i na sam spomen riječi ‘socijalizam’. I spremni su udariti ognjem i mačem na nekoga tko kaže sljedeće: ‘Neki će se možda bojati riječi socijalizam. Takvi se trebaju samo zamisliti što ta riječ treba značiti za nas, pa će otpasti taj strah… Treba imati smionosti prihvatiti i ono što je novo, čije je prihvaćanje uvjetovano potrebama vremena. Te potrebe ćemo još lakše shvatiti, ako se prisjetimo da je ovdje riječ o nečemu što je izvorno naše, što ima temelje u našim tradicijama i što je uvjetovano našim potrebama…’ Riječ je, ponovimo, o socijalizmu. Autor, mada nije ni marksist ni komunist, definira ga na način vrlo blizak onome marksističkom: ‘Socijalizam znači sustav koji polazi od činjenice da čovjek koji društvu daje ono što je dužan, ima pravo od društva dobiti ono što ga po njegovome ulogu za opće dobro i pripada.’ A tko je autor? Deklarirani i uvjereni ustaša. Citati su naime iz knjige ‘Put do hrvatskog socializma: govori i članci državnog savezničara prof. Aleksandra Seitza’. Knjiga je ‘izdanje Glavnog saveza staliških i drugih postrojbi’, tiskala ju je Hrvatska državna tiskara, a objavljena je u Zagrebu godine 1943.

Pa ostaje pitanje – na jednom, ali sigurno ne i jedinom slučaju – kako se može predstavljati tzv. NDH kao ‘branu protiv komunizma’, relativizirati ili negirati njezine zločine, do astronomskih cifri napuhavati žrtve onoga što je novogovorom prozvano komunističkim zločinima, anatemizirati sve što imalo miriše na socijalizam, a pritom ne znati ili ignorirati činjenicu da je čovjek kojega se smatralo jednim od bliskih Pavelićevih suradnika objavio cijelu knjigu posvećenu ‘putu do hrvatskoga socijalizma’. Da bi se povijest revidirala, treba je najprije poznavati, i to cjelovito a ne selektivno. A da bi se neko društvo razvijalo u demokratskom smjeru, ono ne smije doživjeti vrijeme zabrana kojima je cilj zaboraviti, zatrti prošlost, onakvu kakva je bila. Zabrane pojmova, knjiga, ljudi, sve to vodi i može voditi samo u jednom smjeru – u totalitarizam, bio on prekriven velom formalne demokracije ili ne. Građani Hrvatske toga bi morali postati svjesni. Što prije, to bolje.

[Mohr]

Kuda svijet ide, tko ga vodi i o čemu se tim povodom lažemo

ZLATKO DIZDAREVIĆ
11. STUDENOG 2016.


Priča o pobjedi Donalda Trumpa u Americi postala je već isti dan pomalo iritantna. I "žuta". Ponajmanje zbog samog Trumpa. Više zbog puno toga što se kazalo, napisalo, iskomentiralo, izanaliziralo, slagalo, užasnulo... sve u pokušaju da se pokrije očigledna činjenica – da zanemarimo ostale razloge zašto se desilo što se desilo: Takozvani veliki, mainstream mediji u Americi, i ovi što ih jadno imitiraju unaokolo, zaslužili su ono što im je Trump i kazao: "Koja gomila luzera!".

Zapravo, pored poražene pa nakon svega cmizdrave Hillary Clinton koja za poraz optužuje svakog živog na svijetu, čak na čelu sa Obamom koji se prostro pred njenom ambicijom i šefom FBI Jamesom Comeyem koji je zataškao sve što se zataškati moglo – pomenuta "gomila luzera" pokušava ono što postaje iluzorno, spašavajući sebe same. Nakon utvrđene činjenice u Americi da je od "sto najvećih medija 98 zdušno predviđalo glatku pobjedu Hillary Clinton".

Naravno, iz sasvim normalne novinarske perspektive, legitimno je pogriješiti u predviđanjima i u velikim pričama kao što su izbori predsjednika Amerike. Pogotovo kada i svi ostali, najvažniji u svijetu kojima si okružen i za koje radiš, guraju priču u ciljanom pravcu, i to ne iz golih simpatija, već zato što im je to biti ili ne biti. Poenta je, međutim, druga: Zanatski je jadno i smiješno nastaviti dokazivanje vlastitog poraza tvrdnjama o ogromnom iznenađenju, šoku, užasu – bože, kako se i zašto to desilo?

I gdje smo danas ? Prvo su prodali dušu crnom đavlu jer su morali, a i lijepo je kada te moćni milke po glavi uz lilihip što ti ga daju s vremena na vrijeme, pa i pripuste u kafanu u kojoj oni sjede i dogovaraju nove krvave pirove po svijetu. Naravno u ime "liberalizma, slobode, demokracije i ljudskih prava". Nakon svega se ti perači narodnog uma profesionalno i zanatski brukaju podupirući ovu jadnu priču o "šokiranosti".

Donal Trump dobio je glatko, u standardnom američkom izbornom sistemu po principu elektora. Računica od minule srijede uveče kaže, 290 prema 228. Ustavno, u zemlji koja "poštuje institucionalizam i sistem" to je apsolutno legalna i gotova stvar. Realno, prema pojedinačnim glasovima mimo one elektorske matematike, od oko 120 miliona ljudi koji su glasali, šezdesetak miliona glasalo je za Trumpa. Dakle polovica onih koji su izašli da glasaju. Da se još pojednostavi, to je više od četvrtine ukupnog biračkog tijela u Americi jer je na izbore izašlo, kažu, oko 55 posto mogućih birača.

Dakle, najmoćniji američki mediji hoće nam kazati da pojma nisu imali o čemu razmišlja šezdeset miliona ljudi u njihovoj zemlji, ma kolika ona bila i koliko je onih koji drugačije razmišljaju od njih. Da pojma nisu imali kako tolikim ljudima uopšte pada na pamet da glasaju za Trumpa i on onda, evo, iskoči kao duh iz mraka i sve ih prenerazi. Pa onakav kakav je još kao satana vikne BUUUUU!

Ili hoće kazati da ih se uopšte nije ticalo ako iko drugačije želi glasati (i misliti) mimo onoga kako oni kažu da će glasati. Ili možda da drugi i drugačiji uopšte ne postoje. Ili su znali – pa profesionalci su i to najbolji, čiji je smisao posla da znaju – ali nisu smjeli da kažu da znaju. Da nije tako, zašto bi bili sada šokirani, zblanuti i u straaaašnoj nevjerici. I oni i svi njihovi čitaoci, gledaoci i slušaoci koji su im podarili na pladnju povjerenje, duše, patriotizam i sentimente...

Sunovrat tih takozvanih mainstream medija na "Zapadu"(oni, na uslovno kazanom "mentalnom" "Istoku", uglavnom znaju šta smiju i šta ne smiju i od toga ne prave dokaze o slobodama i ljudskim pravima) nije počeo jučer sramotnom ulogom u lizanju svega što "neoliberalni kapitalizam", zapravo sve više novi brutalni totalitarizam, razara po svijetu praveći od smrti business i profit.

Da ne idemo dalje, počelo je sa proizvodnjom Talibana i Al Qaede, nastavilo sa Colin Powellom i notornom laži prihvaćenom glatko u UN-u, G.W.Bushom i Tony Blairom pod rukom u Iraku i dalje po Bliskom istoku, preko Libije, Sirije do "rekompozicije svijeta" i već smiješnog sataniziranja i novog McCarthyisma spram Rusije. Konačno, gurnuti su pod tepih vlastiti milioni ljudi koji iz uvjerenja ili neznanja, gluposti, revolta, drugačijeg vaspitanja, osjećanja odbačenosti, bijesa ili bilo čega drugog što se imperiji ne sviđa – hoće da glasaju drugačije. Pa demokracija je, kažu. I eto, glasali su. A "veliki" sada u šoku.

Kada bi se šalili, a teško je jer su životi i smrti u pitanju, u osnovnoj školi novinarstva učitelj bi im kazao: "Sjedi, jedan!" Ali jok! CNN dan nakon poraza njihove heroine objavi "komentar" sa porukom kako pobjedom Trumpa Amerika daje novu šansu Putinu! Intrigantno je pitanje, vjeruju li oni u redakciji doista da im je takav odnos snaga, ili možda i slute da to baš nije tako, ali još uvijek i pored bruke sa Trumpom ne smiju dalje od svojih nalogodavaca. A ako i oni, nalogodavci nastavljaju da vjeruju u to i ostanu tamo gdje su sada držeći se za ruke u svim svojim uvjerenjima, onda smo svi na muci.

Naravno, kao uvijek u ovakvim situacijama, počinje i utrkivanje ko će prije promijeniti dres. Da se ne upotrijebi slikovitiji glagol iz života Hillarinog supruga. Liberali se, znamo, zgražavaju nad Trumpovim seksizmom, krvava ambicija Hillary je cool.

U tom spašavanju profesionalne duše po cijenu nepostojeće kategorije obraza, odjednom se pojavljuju kroz rubrike "reakcija čitalaca" na važnim portalima i ovakvi postovi, nakon storije o nezaustavljivim suzama i histerisanju gubitnice Hillary u ranu zoru 9. novembra, kada joj se srušio cijeli svijet: "Hvala bogu, njena posljednja šansa je otišla, konačno smo je se oslobodili...", ili "...je li plakala onoliko glasno koliko su plakale majke i supruge u Bengaziju...", pa dalje, zafrkantski, do jučer nezamislivo "...svi znamo da su Rusi krivi, ha,ha,ha..." i odgovor drugog blogera na ovo: "...ja optužujem Sjevernu Koreju, oni su hakirali Clinton i dali podatke Rusima, bastards!..."

Lucidni Adam Garrie iz sve čitanijeg i popularnijeg "The Durana", nakon niza tekstova minulih mjeseci u kojima je objašnjavao, recimo, zašto je Trump izabrao teži ali uspješniji put protiv monolitnog establišmenta, ismijavao šefa britanske mitske službe MI5 povodom Rusije, pa objasnio pet razloga radi kojih Hillary mora biti u zatvoru itd., ustvrdio je – Najveći gubitnici izbora su mediji, svjesno igrajući na proizvodnju zabrinutosti i straha ljudi. Greška je bila u neshvatanju, kaže Garrie, da ovo nije više 2003. kada se onakva laž o Iraku mogla prodati svijetu.

Tada nije bilo ni interneta kakav je danas, ni RT kojima ne morate vjerovati ali su relevantni za svakoga ko nije fanatik jednostranosti, pa će vas kad-tad natjerati da razmislite, makar i nakon što vidite da redovno objavljuju – Lary Kinga". Nije bilo onda ni WikiLeaksa pa zato umjesto teorija o "konspiracijama neprijatelja" imate crno na bijelo(m) – kako je Hillary direktno učestvovala u finansiranju i naoružavanju ISIL-a preko Saudijske Arabije i Qatara, kako je lagala prijatelje na Wall Streetu, kako je petljala, govorila jedno a radila drugo i sve to pokrivala...

Vrijeme mnogih laganja prolazi. Neke farse su tek naslućene. Čuvenim poplavama lažnih "ispitivanja javnog mnjenja" teško će iko normalan više vjerovati kao do sada. I postojeći izborni zakoni sa demokracijom, očigledno, imaju sve manje veze, a i sama "demokracija" definirana zavodnički pa direktno, interesno ukradena, otvara mnoga pitanja. Kuda to svijet ide, ko ga vodi i o čemu se tim povodom lažemo. Pogotovo mi mali, mazohistički zaljubljeni u velike.

Prvi korak u rušenju mnogih mitova, učinjen je storijom o demontiranju istine o slobodnim, mainstream medijima. I to, nekako logično, tamo gdje je priča o njima i stvorena, u Americi. Što bi rekli danas mnogi, ne samo Trump: "What a bunch of losers !" I dodali: "Novi kralj je Julian Assange!"


Lupiga.Com

[Mohr]

Koliko NATO-a?

Piše: Viktor Ivančić, Novosti


To što je godinama mrtav nije priječilo Prvoga hrvatskog predsjednika Franju Tuđmana da posegne za mobilnim telefonom i utipka broj Aktualne hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Bio je vražje bijesan, vikao je, lupao, uznemiravao okolne kadavere, srdžba mu je u vidu pare izbijala kroz ušne i nosne šupljine, toliko da su se mirogojskim podzemljem odmah počeli širiti tračevi i zlobni komentari. Pokojni Ivica Račan navodno je rekao: ‘Što, Franjo opet luduje? Taj se, bogami, ni mrtav ne može dozvati staloženosti. A vidi mene – skoro jednako flegmatičan, spor i neodlučan kao dok sam bio živ.’

‘Izvolite, Prvi predsjedniče’, zacvrkutala je, ne sluteći verbalnu oluju, gospođa Grabar Kitarović i uvježbanim pokretom lupnula petom o petu, služeći se tehnikom boljih austrougarskih podoficira.

‘Kako te nije sram?!’ bez pozdrava je zagrmio Prvi predsjednik. ‘Gdje ti je ponos?! Gdje ti je nacionalno dostojanstvo?! Gdje ti je državnički integritet?!’

Iz kanonade koja je potom uslijedila Aktualna predsjednica je – doduše, jedva – uspjela razabrati da Prvi predsjednik ima stanovitih primjedbi na njezino učešće u panel diskusiji na Međunarodnome sigurnosnom forumu u Halifaxu u Kanadi, gdje je, prema njegovima riječima, ‘lizala čizme stranim moćnicima’ i ‘puzala pred bjelosvjetskim hohštaplerima’, ništeći suverenitet i nastupajući protiv interesa države kojom nezasluženo rukovodi. Naročito je to došlo do izražaja – urlajući je tvrdio – kada je poduprla zahtjev novopečenoga američkog predsjednika Donalda Trumpa da zemlje poput Hrvatske moraju hitno povećati svoj udio u financiranju NATO-saveza, jer će u protivnome biti vojno sabotirane i prepuštene nemilosti ratobornih susjeda.

‘Oprostite, Prvi predsjedniče, ali to nije istina…’, pokušala se obraniti gospođa Grabar Kitarović.

‘Što nije istina?!’ grubo ju je prekinuo pokojni Tuđman. ‘Što nije istina?! Citiram: Slažem se s činjenicom da trebamo ispunjavati naše obaveze, počevši od moje države Hrvatske… Pa još, citiram: Za mene tu nije riječ o troškovima, nego o ispunjavanju međunarodnih obaveza… Pa opet, citiram: Drago mi je što će nova hrvatska vlada ozbiljno pristupiti međunarodnim obavezama… Je li tako govori predsjednica Hrvatske?! Kao skrušena konobarica? Jesmo li mi desetke tisuća ljudi poslali u smrt za hrvatsku državnu samostalnost zato da ponizno, bez trunke digniteta, ‘ispunjavamo međunarodne obaveze’ i prihvaćamo ultimatume? Još se onaj imbecil nije ni uselio u Bijelu kuću, a mi već pred njim skidamo hlače!’

‘Ja ni pred kime nisam skidala hlače, Prvi predsjedniče’, pobunila se Aktualna predsjednica. ‘Prije svega zato jer sam bila u haljini, i to vrlo decentnoj, u boji mladoga graška.’

‘Baš me briga u čemu si bila!’ otresao se Prvi predsjednik. ‘Stvar je u tome da ne možeš biti predsjednica Hrvatske i istupati kao pomoćnica glavnoga tajnika NATO-pakta. Znam da ti je to bilo ranije radno mjesto. Ja sam još tada govorio našima u HDZ-u da ne smijemo službenicu NATO-a nominirati za predsjednicu države, to je po definiciji prodana duša, to smrdi na međunarodnu urotu, na Judine škude, na drsko koloniziranje Hrvatske, pa su se pravili da me ne čuju. Ali kad si već izabrana za predsjednicu, onda moraš prestati s poslom pomoćnice glavnoga tajnika NATO-a, a ne se služiti dvojnim identitetom i gaziti dostojanstvo zemlje koju predstavljaš. Te dvije funkcije nisu jedno te isto! Osim ako si agent NATO-a koji se tajno uvukao na dužnost predsjednika RH!’

‘Ali Hrvatska je članica NATO-a, Prvi predsjedniče, zemlje koje u njemu participiraju su naše saveznice…’

‘Nemoj me zajebavati, Kolinda!’ opet je planuo pokojni Tuđman. ‘Gdje je bio taj NATO dok smo goloruki branili Hrvatsku? U vražjoj materi! A kada sam stvarao državu jasno sam izložio osnovne parametre suvereniteta: hrvatska puška na hrvatskom ramenu, plus hrvatska lisnica u hrvatskom džepu. I sada ste sve to bacili pod noge. Sad trebamo davati svoje pare za tuđe naoružanje.’

‘To će biti i naše naoružanje, Prvi predsjedniče…’

‘Ja da pretjerujem? Pa ruga mi se pola Mirogoja, ženo božja, uključujući još za života balzamiranog Račana. Kažu mi: kakvu si ti to državu izumio kad ona nema ni s od suvereniteta? Čak i Srbi imaju četiri s, barem u grbu, a Hrvati ni jedno! Kao što znaš, hrlili smo mi i ranije u pogubne saveze, samo što je u onome prethodnom Hrvat barem bio Maršal, a sada nije ni kaplar.’

‘To je možda malo neumjesno, Prvi predsjedniče…’

‘Ništa tu nije neumjesno! Svi će reći: Hrvati su prolijevali rijeke krvi za nacionalnu slobodu zato i samo zato da bi služili strane gospodare. Uz ogromne žrtve su izvojevali državnu samostalnost zbog toga da bi se dobrovoljno stavili pod tuđinsku vlast, na čelu s predsjednicom. Ispast će da sam ja bio perverzni manijak koji je poveo hrvatski narod da ratuje protiv onoga ka čemu će nakon rata stremiti. Ispast će da su ljudi uzalud ginuli, da je veličanstvena ideja o ‘svojima na svome’, koju sam tako pomno osmislio, bila tek kvarna podvala i uvod u masovni zločin.’

‘Oprostite, Prvi predsjedniče’, drhteći je rekla gospođa Grabar Kitarović, ‘ali ja sam bila uvjerena da zastupam hrvatske nacionalne interese…’

‘Ma dajte’, rezignirao je pokojni Tuđman. ‘Kakva je to predsjednica Hrvatske koja opanjkava vlastitu državu pred međunarodnim forumima? Moj Miro, ili moja Nevenka, to ne bi činili ni u paklu. A lijepo sam predlagao da se, umjesto demokratskih trica i kučina, na vrijeme ustanovi dinastijski model vlasti, za slučaj moje prerane smrti…’

‘Ali ja sam sigurna da slijedim vaš put, Prvi predsjedniče’, odvažila se pojačati ton Aktualna predsjednica. ‘Pa i vi ste njegovali međunarodnu suradnju na ulizičkoj osnovi. Sjetite se da su u vaše doba po Hrvatskoj nicale brončane biste Hans-Dietricha Genschera.’

‘Nisko igraš, gospođo!’ živčano je uzvratio Prvi predsjednik. ‘Ako sam koji put Genschera ili papu Ivana Pavla poljubio u dupe, to je bio maksimum, to je bilo iz ljute nužde. Ali ne može se svekolika vanjska politika Hrvatske voditi na taj način. A znaš šta se danas priča, Kolinda? Priča se da cijela međunarodna zajednica ne može pribaviti toliko guzica koliko smo ih mi spremni izljubiti!’

I u tome momentu Kolinda Grabar Kitarović poskoči na postelji i uz teški napor osvijesti da je sve to sanjala. Toliko je bio snažan utisak noćne more da u prvi mah nije razaznala leži li na jastuku kraj nje suprug Jakov ili konjska glava. Tek kada se ovaj oglasio – ‘Što ti je, Koki? Pa sva si znojna!’ – donekle joj je laknulo. Kroz suze mu je prepričavala jezivi sadržaj sna, histeričnu litaniju voljenoga pokojnika, a ovaj ju je privio u zagrljaj i nježno tapšao po leđima.

‘Strašne stvari mi je izgovorio, Jakove’, jecala je. ‘Nepojmljive za Prvog predsjednika. Slomljena sam i emotivno i politički.’

‘A možda si razgovarala s krivim mrtvacem, Koki?’ primijeti suprug. ‘Možda to nije bio Tuđman, nego Tito?’

‘Kakav Tito, Jakove? Kad je to Tito spominjao samostalnu i suverenu Hrvatsku?’

‘Molim te, Koki’, lakonski dobaci muž. ‘Pa svi znaju da je Hrvatska, dok je bila dio Jugoslavije, uživala stoput više državnog suvereniteta nego danas.’ :imex

‘Jakove!?’ krikne Aktualna predsjednica i tad užasnuto shvati da je i dalje usred noćne more. Da nije budna. Da na jastuku kraj nje nije suprug Jakov.

‘I to je to što vi Hrvati sanjate od stoljeća sedmog?’ upita je konjska glava.

[Mohr]

Čaršijski Intelektualac

(Ukazanje Juliena B. nad otvorenom knjigom Radomira K.)


Iskustvo Mu je čaršijsko.

Intuitivno dokučivši značenje ove temeljne spoznaje filozofije čaršije, Intelektualac je iskoračio u prostor moći te, posljedično, dignuo ruke uvis i na sav glas, gradu i njegovoj čaršiji, objavio da odustaje od mišljenja.

Čaršijski Intelektualac ima zlatne ruke.

Ovaj posvjedočeni iskaz upućuje na razumnu pretpostavku da problemu (umnog) organiziranja zajednice kao prvorazrednom intelektualnom izazovu, Čaršijski Intelektualac ne pristupa s očekivanom intelektualnom znatiželjom kao demonstracijom 'pozitivne moći' intelektualnog mišljenja, znatiželjom koja je ujedno i propitivanje Njegovih vlastitih intelektualnih moći, nego čistom ekonomskom računicom izraženom s (podignutom) rukom u zraku.

Zbog toga se za Čaršijskog Intelektualca bez trunke dvojbe može reći da nema iluzija o životu. Prividni paradoks ove tvrdnje u tome je što On niti ima išta ozbiljno proživljeno u svom čaršijskom iskustvu, niti je mišljenjem spoznao dramatsku dubinu života. Čaršijski Intelektualac naprosto 'zna' šta je (stvarni) život.

Priča o intelektualnim kapacitetima ljudskoga uma kao kulturalno uspostavljenoj dispoziciji i mogućnosti slobodna čovjeka da izabere djelovati u korist univerzalnih vrijednosti, za Čaršijskog Intelektualca je upravo i samo to – priča kao kulturna tlapnja koja neme veze sa stvarnim životom. Pri tome ne treba imati dvojbe ni u pogledu činjenice da Čaršijski Intelektualac ima potpuno razrađen i utvrđen analitički instrumentarij kojim vlada suvereno i kojim se nameće čaršiji kao konačni autoritet i samoproglašeni tumač istine i čaršijskih želja. Otud neuzdrmano samopouzdanje Čaršijskog Intelektualca u arbitriranju o svemu i svačemu. On ne dvoji; On odobrava i potvrđuje.

Čaršija i njen Intelektualac uzajamno se jedu i hrane jedno drugo: čaršija svom Intelektualcu daje egzistencijalni okvir i podupire njegov zdravorazumski rezon kao temeljni čaršijski metod spoznaje, a Intelektualac slavi 'stvarni život' čaršije i povlađuje joj svojim uljuđenim ophođenjem sa 'sve četiri strane svijeta'. Trijumf je dvostruk: čaršija uživa u javnoj potpori Intelektualcu kao čistoj emanaciji njenog uma, a Njegov intelektualni uspjeh u čaršiji potvrda je krajnjih intelektualnih dosega čaršijskog uma kao filozofije čiste koristi.

On je intelektualac u čaršijskoj recepciji intelektualca kao učena čovjeka; učena u onom rudimentarnom značenju imanja diplome kao potvrde 'načitanosti' i institucionalno verificirane pozicije sinekurca koji se uspinje do granice svoje nesposobnosti. Ovu recepciju čaršije Intelektualac prihvaća objeručke kao ogledalo u kojemu počinje njegovati vlastiti intelektualni lik, sliku sebe u čaršiji, odraz čaršije u sebi samom.

(Konformizam je suština 'stvarnog života' čaršije, a 'barbarska religija' imanja je njegova ideologija. On je postao slika i prilika današnjeg društva i države netom je okončao kantonalni studij u trideset i trećoj godini, četverogodišnju srednju školu završio dvije godine prije, a magisterij 'stigao' naredne godine.)

Čaršijski Intelektualac ne čita. On hoda, on splavari, on se penje, on vrtlari... On je čaršijska new age ikona. Banasa od trenda do konjunkture i obrnuto. Zbog toga, u konačnici, on 'zna'. On drži da je znanje utisak koji ostavljaš na okolinu. On odaje takav utisak. Sav je u pozi. On je otkriće 'doba kraja ideologije', konačno pronađeni lik 'kraja povijesti', distopijski lik tranzicije kao čvorišta noćnih mora svih izama nedovršene moderne. Zbog moći kojoj se priklonio a koja ne trpi prazninu (u njenu blizinu ne može se doći bez najmanje tri lista debele biografije) Čaršijski Intelektualac je postao tako (hiper)aktivan; ultimativni je zahtjev baviti se svim i svačim kako bi se 'podebljala' biografija. Čaršijski Intelektualac član je i sudionik svih mogućih organizacijskih formi i shema u zajednici. On je organizator. Zapravo, Čaršijski Intelektualac je jedna osobena varijanta bivšega socijalističkog menedžera: On je ovovjeki bastard pejakovićevskog koordinatora i etničkopartijskog šefa; u konačnici – kantonalni 'specijalist opće prakse'. On ne stvara; On trijumfuje. Bogaze revolucije evoluirale su u staze tolerancije; svijet je otkrio čaršiju a čaršija se protegnula u svijet i sve je odjednom postalo poznato i blisko.

Čaršijski Intelektualac ne piše. On nema vremena za takve trivijalije jer mu je iznad svega uloga koordinatora svih mogućih aktivnosti u javnom prostoru. On potpisuje. Za one kojima nije intelektualno dorastao Čaršijski Intelektualac će bez imalo stida i zazora, bezobzirno i bez odgovornosti za izgovoreno, reći da su 'preučili'. Preučenost je bosanska endemičnost, endemska bosanska etiketa kojom intelektualni čaršijski killeri profesionalno difamiraju i socijalno diskvalificiraju druge i drugačije. Preučenost je u čaršijskom žargonu istodobno i stvarna kletva i neformalna kleveta. Čaršijski Intelektualac je pronositelj i promovitelj čaršijskih jezičnih invektiva, čaršijskoga kvaziintelektualnog novogovora.

Nitko u čaršiji ne zna koju ulogu Intelektualac igra u javnom prostoru čaršije, koji položaj zauzima unutar rudimentarnoga čaršijskog društva, niti koja je svrha Njegova napadna pojavljivanja u javnosti, ali nikome ne može promaći činjenica Njegove neuobičajene sveprisutnosti. Na toj 'misteriji' počiva i Njegov ugled koji je tim veći što čaršija manje razumije smisao Njegove hiperaktivnosti. Nije mali broj onih koji su odustali od javnog angažmana upravo zbog Njegove bolesne želje da baš On bude ondje gdje se (kao) nešto zbiva. On je i svepromatrajući Veliki Brat i žuđeni objekt promatranja.

Čaršijskog intelektualca la(h)ko je prepoznati po Njegovim člaršijskointelektualnim osobenim znacima: namigivanju iza leđa sugovornika, tapšanju po ramenu i izravnom govoru na uho prekidanim glasnim smijehom. Radi se o neizbrisivim tikovima intelektualno ukorijenjenim u duhu čaršije. Njegovi osobeni znaci čaršijska su semiotika (svih) jedinki bez osobnosti i bez osobne prepoznatljivosti u bilo čemu. Ova činjenica, međutim, nije nikakav hendikep za Njega nego, naprotiv, preporuka za sve. On je kamen temeljac i temeljni stup sadašnjega beha društva. Prisutan je u svemu i sve prolazi kroz Njega. Sve to jest baš ono što jest po Njemu. On je, dakle, sami bitak (čaršijskog) prostora ispražnjenog od sadržaja.


Autor: Zoran Ljubičić

Prometej.ba

[Mohr]

Pristajanje na pustaru

Zlatko Dizdarević


Prije neki dan ponovo se oglasio u »bh« javnosti dr. Esad Duraković, uvaženi sarajevski profesor i akademik. Ovo »ponovo« poznati intelektualac priskrbio je uglavnom ljetošnjim ukazivanjem na pravu navalu Arapa u Sarajevo i okolicu, mahom iz Zaljeva, koji su se odjednom počeli naseljavati na parcelama i temeljima napuštenih kuća što su nakon rata ostale da svjedoče kako je nekadašnja priča o multi-kulti šeheru i mnogim mjestima u okolici tek sjećanje. Poanta Durakovićevog upozorenja o tome kako se dramatično otklizava u novu fazu gubljenja države, pa i identiteta, jeste da doseljenici preko noći kupljenu zemlju knjiže kao nepovratno vlasništvo na svoje ime. Način i lakoća kojom se to organizirano radi jasno govori da nije daleko dan kada će većina njih temeljem novih dokumenata i »benevolentnosti« dijela vlasti, bez državnog reciprociteta, postati značajan svekoliki pa i socio-politički faktor u »lokalnoj zajednici« koju su okupirali. Tema je nakon svega postala omiljena mnogima u BiH, ali i pravi hit za regionalne medijske lovce na kurentni »bosanski džihadizam«.

Interpretacije i kod jednih i kod drugih bile su različite. Kod domaćih, reklo bi se, fifti-fifti sa blagom prevagom onih što su profesoru zamjerili uglavnom kako je beskompromisan kad napada »naše«. Jer ti Arapi, hoće se kazati, jesu »naši«. Istovremeno, poprilično je i onih što su se sa Durakovićem intimno složili od prvog do posljednjeg slova ali se to ne pominje glasno, izvan polemika u kafani.

U ambijentu u kojem je Duraković prozvan ovim povodom kod kuće antimuslimanom, antibosancem i antibošnjakom, profesor se nanovo oglasio. Prvo jednim intervjuom s provokativnim naslovom »Moja unučad će Arapima biti hamali«, a odmah potom drugim tekstom direktno i intrigantno najavljenim kao : »Sedam razloga zašto je BiH u opasnosti…« Mnogi ozbiljan kibicer ovdašnje tužne i ponovo opasne priče pomislit će kako tih razloga ima i više od sedam, no, i sedam je dovoljno.

Nije cilj ovaj put prepričavati argumente koje je profesor sažeo u sedam tačaka opasnih po Bosnu i Hercegovinu. Suština je u osnovnoj tezi od koje Duraković polazi, a to je »da Bosna ima budućnost samo u multietničnosti i multireligijskoj kompozitnosti, a te su vrijednosti, nažalost, danas ozbiljno ugrožene, gotovo da su već poražene čak i u onome što se naziva Evropskom Unijom.« Potom su pobrojani razlozi »goleme opasnosti za Bosnu, koja je možda veća i od one u vrijeme kada je bila izložena višestrukoj susjedskoj agresiji«. Ukratko, prva je opasnost što su centrifugalne sile iz vremena Miloševića i Tuđmana još uvijek aktivne. Druga je što su mnogi Bošnjaci koji donose sudbinske odluke kod kuće spremni da izađu u susret baštinicima gore pomenute politike. U sarajevskom »intelektualnom« šuškanju to se čita kao priča o Izetbegovićevom lijeganju na rudu Dodiku i Čoviću. Pod tri, kaže se kako akademska zajednica, ili tzv. intelektualci – sa zabrinjavajuće malim izuzecima – o svemu šute, naročito o patriotizmu i budućnosti, »šute mučki i izdajnički«. Ta šutnja »pokazuje i najveću moguću neetičnost, jer nikakvo pravo na šutnju nemaju ljudi kojima su i Bog i Društvo dali znanje i poziciju (da li i pamet?!) da se društveno angažiraju pod prinudom vlastitoga znanja.« Profesor to svrstava u najviši nivo prevare, koja ohrabruje političke »elite« da idu pogrešnim putem.

Na četvrtom mjestu su bošnjačke institucije koje se ponašaju na isti način: tiho, nečujno, suštinski i sudbinski oportuno. Duraković kaže da je riječ ovdje o »jednoj teškoj društvenoj patologiji«. Podjednako je po njemu – na petom mjestu – obeshrabrujuće politički nezrela i inferiorna, beskrajno samoživa »politička opozicija«. U vezi s ovom tvrdnjom on je ponudio i ubjedljive ilustracije, posebno iz Federacije, a posebno onu o nespremnosti i nesposobnosti ljevice da se udruži žrtvujući vlastiti mali dobitak u ime zajedničke velike pobjede. Njihovim ujedinjenjem morao bi se neko odreći i neke fotelje. »To znači da ni njima kao ni onima na poziciji nisu državni interesi iznad partikularnih partijskih i ličnih, dabome«. A narod? Šta je s narodom? pita profesor i odmah odgovara: »Narod je potpuno otupio. Uostalom, narod je oduvijek bio najbliži »mentalitetu« i »naravi krda«: njegov povremeni stampedo mogu inicirati samo tzv. elite… a akademska javnost i nacionalne institucije kukavno šute devastirajući time i svoje znanje i svoju etičnost. Zanimljiva je, na sedmom mjestu i konstatacija prema kojoj je »velik dio Bošnjaka uveliko zakoračio u mistiku. Oni danas najčešće izgovaraju frazu: »Neka nam je Bog na pomoći«. To kazuju jedni drugima na ulici, osvrćući se unaokolo, »pod šišetima« na sijelima, verbaliziraju situaciju u nekoj vrsti mističke konspirativnosti. To je ona fraza koja u danome kontekstu liči na na fatalističko prepuštanje sudbini… a takvo prepuštanje je duboko protiv suštine islama i ljudske uspravnosti, protiv dostojanstva…«

Skraćeno, a opet opširno citiranje ovih javno izgovorenih riječi profesora Durakovića eho je i jedne zanimljive činjenice. O tome se u »intelektualnoj čaršiji« naširoko govori i dobrohotno klima glavom: Svaka mu čast vele, ali ispotiha, pametni i mudri. Pri tome, nitko tu ne vidi sebe. Sav jad i čemer, eto, odnosi se na nekog drugog, tamo u drugoj mahali ili i tu, na drugoj strani sokaka, znamo mi na koga profesor misli… I u pravu je, jašta.

Ono što je izvjesno o »Bosni« ovim povodom, jeste da je cijela, posebno ona intelektualna, nekadašnja, doista pala šaptom. Kao i ona nekada radnička. Na prste jedne ruke mogu se izbrojati ljudi koji se još oglašavaju, koji kažu, napišu, progovore javno zato što to osjećaju kao dužnost ali i kao intelektualni dokaz o samopostojanju. Oni znaju i da im niko ništa javno neće i ne smije, jer profiteri svekolike realnosti u otvorene javne bitke ne smiju. Vlast šutnjom ogromne većine nije ugrožena, čemu rizici. A i uhljebljeni samoinstalirani stranci s kojima se ta vlast šprda netalasanje doživljavaju kao »stabilnost«. Projekt uništavanja društvene supstance tako neometano napreduje. Uništen je narod, uništeno je društvo, uništeni su elementarni reperi temeljem kojih se znalo što je što, ovjereno, priznato, zapisano i ozakonjeno.

»Bosna« je danas zemlja u kojoj ništa više nije sveto. Sve može biti, i ništa ne mora da je »kako Bog zapovjeda«. Jedan od ključnih razloga doista jeste što je istinska intelektualna elita svedena na pokojeg individualca kojem za vratom dahće priučena »intelektualna« halaša smišljajući kako da ga obezglavi jer je dokaz njihovog ništavila. Mladi i ambiciozni odlaze, ako se slučajno nisu uhljebili na neko od NGO mjesta preko kojih sila »demokratski« realizira ili tek fingira svoje ciljeve izvana. Starija garda onih što su znali šta je sistem, profesija i organizacija, šta su standardi ispod kojih se ne može, ili je prodala dušu ili je u čekaonicu što je na kraju puta. Evropske i ostale »unije« profiliraju klonirane poslušnike onako kako je uslov da bi služili sutra njima u globaliziranom sistemu koji se ne zove imperijalni i kolonijalni ali to jeste. Ono malo ljudi spremnih da čuvajući intelektualni dignitet učine nešto i za društvo, polako ali sigurno shvataju da »društva« više nema. Imaju samo tri suprotstavljena plemena na čijem se uzajamnom i svjesno proizvedenom animozitetu (blago kazano) hrani i održava korumpirana elita, ona što bi trebalo da »predvodi«. To i čini, »predvodeći« u goru budućnost što se naziva »reformskim uspjehom«. I svekolika obezglavljenost je podijeljena na tri, a podijeljeni su već ubijeđeni da im je tako bolje. Što reče jedan nedavno, u vrijeme lokalnih izbora – glasat ću za moje makar mi bilo i mnogo gore! I ponosan, a nesvjestan da je i to početak priprema za boj u kojem se mora pobijediti jer »nema nam druge«. I tako u krug. Naravno, pobjeda jednog vazda mora biti poraz ostalih.

Gdje odoše oni nekada pametni, hrabri i ambiciozni. Oni što nisu sami sebi davali epitete intelektualaca, ekselencija, profesora, stručnjaka i analitičara… I zašto danas šute u sedamdesetima kao da očekuju novi uspon u karijeri. Zapravo, zašto su zadovoljni porazom. Meša Selimović je negdje zapisao: »Pust život je gori nego ništa, a ljudi se opet drže te pustoši.« Eto to nas je spopalo. Može li biti težeg poraza.


Novi list

[Mohr]

Globalizacija manipulacije 12.12.2016.


Na kojoj je strani pamet

Piše: Zlatko Dizdarević


Davno jednom spomenuh kao mali pred rođakom, mladim doktorom, nekog našeg komšiju koji je završio u bolnici jer je „bio lud“. Rođak mi tada pažljivo objasni kako i zašto ljudi poboljevaju na način zbog kojeg ih svijet naziva „ludim“. Mi to među nama, veli on, ne zovemo tako već kažemo kako je taj i taj „sa druge strane pameti“. Nisam bio siguran onda da li je to tačno što mi kaže ili ne, čak ga nisam upitao šta je onda „prva“ strana pameti ali, zapamtio sam lijepu ljudsku pouku. I trudio sam se, koliko je to bilo moguće, da nikoga ne nazivam ludim sem, recimo, u šalama i vicevima. Padalo mi je na pamet da je imala smisla i ona poznata sarajevska, iz rata: Da nisam malo lud, poludio bih!

Pitanje o tome koja je „prva strana pameti“ nije se kasnije postavljalo jer se, uglavnom, to podrazumijevalo. Dilema nije bilo mnogo. Drčnim individualcima koji su znali pomalo naginjati „drugoj strani pameti“ nije bilo lako. Ostali su nejasnoće rješavali pred TV ekranima, u pola osam uveče. Kad na TV kažu kako je, tako je. Dilema o „strani“ višak je. O tome je li to bilo lakše i bolje, mnogi i danas lome koplja. Ona formulacija mog rođaka doktora, kako sam shvatio kasnije, nije se baš masovno primila.


Onda je došla „sloboda“, globalizacija, pa mediji brži od mozga i pameti, pa toliko različitih strana da je danas čista budalaština tražiti samo „drugu stranu“. Šta god kome odgovara, može da probere. A kad se društvo posvađa u kafani raznim povodom, nema više – eno rekli na TV, šta tu više ima da se diskutuje! Nego ko u klin, ko u ploču, i niko nikome ne može kazati da je lud, ni povodom klina ni povodom ploče.

Sve je ovo postalo logično, i sastavni dio realnosti. Niko više nije lud, a na „drugoj strani pameti“ je bezbroj strana, pa ti biraj. Naravno, kada se odabere, podrazumijeva se da valja držati svoju stranu ma kakva bila. Sloboda je i „doći tobe“, presvući dres, promijeniti stranu, istinski ili lažno krenuti drugim putem, pa ponekad kad pokaže matematika i vratiti se natrag, na stranu na kojoj si već bio. Ono što se u ovolikim slobodama izbora i strana ipak nije baš masovno dešavalo, dešava se, evo, sada. I to u tolikoj mjeri da je pitanje na kojoj je strani pamet postalo trajno dubiozno. Takozvana politika, u onom smislu u kojem se uobičajeno podrazumijeva na svim stranama, vjerodostojna je samo – ludima. Da mi izvine rođak.


Toliko se šprdati sa minimumom logike, toliko ne poštivati ni sebe pa onda ni sve kojima se pamet prodaje i vjerovati da su svi unaokolo budale, malo je previše. Doista pametnih i onih koji su pri sebi sve je manje i skoro da to ne smiju više javno pokazati.

Primjera je puno. Redoslijed im je nebitan:

Generalna skupština Ujedinjenih nacija izglasala je ovih dana rezoluciju o Siriji sa 122 glasa, 13 protiv i 36 uzdržanih. Njome se zahtijeva „prekid neprijateljstava“, omogućavanje „pristupa humanitarnoj pomoći“ i „okončanje svih opsada“... Uz ostalo. Glasačima „ZA“ kao da niko nije kazao da tamo nisu u pitanju „neprijateljstva“ već brutalna okupacija, uz ostalo, istočnog Alepa od strane džihadista koja je započela prije tri godine (ni tada to nije bila „okupacija“ kao ni sada). Okupirani džihadisti neće „prekid neprijateljstava“, jer oni što su im neprijatelji – regularna vojska regularne države, članice UN-a, ali evo prema većini u UN-u „okupatori Sirije“, hoće da ih istjeraju odatle jer nikakve rezolucije do sada to nisu mogle. Zašto? Pa zato što to ne daju oni koji su te „okupirane“ izmislili, naoružali, nahranili čime god treba, a ovi tako logisticirani kao živi štit drže stanovnike pomenutog dijela grada. „Živi štit“ sad masovno bježi u zapadni dio grada koji je slobodan jer je okupiran vlastitom vojskom i državom. Samo to one 122 „države“ ne vole, neće i ne smiju da kažu jer tako služe interesima moćnih prijatelja sirijskih džihadista.

Što se humanitarne pomoći tiče, kojoj treba omogućiti „pristup“, ona već pristupa u kvartovima gdje je uspjela „okupacija“ sirijske vojske sa zlotvorima Putinom, Irancima i sličnima, samo ne i džihadistima kao do sada. Ide i desetinama hiljada civila koji su već pobjegli glavom bez obzira pod okrilje „okupatora“, domaće armije koja je ušla u 95 posto istočnog Aleppa. Kako shvatiti logiku UN-a vjerujući sedamdeset godina da je na „ovoj“ strani pameti.


Drugi je primjer iz susjedstva. Slučaj izjave predsjednice Grabar Kitarović i preplašene izjave kako se „treba suočiti sa činjenicom da se iz tzv. islamske države u BiH vraćaju hiljade boraca...“ Najveći dokaz ovoj tvrdnji ispade pisanje dnevne novine u Hrvatskoj, i zaklinjanje njihovog novinara da je „to točno“. A nije. Toliko ih se ne može vratiti jer ih nikada iz Bosne toliko nije ni bilo tamo. Što ne znači da je i onih par stotina mačiji kašalj. Ali, to nije u ovom slučaju tema. A jeste u pitanju: Ako su ti „borci“, ma koliko ih je, toliki razlog za paniku, zašto ih je država na čijem je čelu predsjednica Grabar Kitarović, zdušno politički podržavala od početka, u kompaniji sa saveznicima i kroz čuvene (ne)Prijatelje Sirije. Zašto ih je naoružavala svojim oružjem, a transportirala i tuđe sa aerodroma Pleso u Zagrebu. Od novembra 2013. do februara 2014. oko 3.000 tona. Zašto slijepo slijedi politiku Zapada i istočnih vazala, koji bukvalno i ovih dana ne dozvoljavaju sirijskoj vojsci da Aleppo „okupira“.

Teško je bilo kojoj strani pameti dokučiti otkud panika ako se „hiljade“ njih, kao, vraća u Bosnu, a evo su i srcem i dušom od samog početka njihovi. Čak su ih svojevremeno i priznali kao „jedine predstavnike sirijskog naroda“. Mada je narod nezahvalan pa se pred „svojim jedinim predstavnicima“ razbježao po svijetu i unutar Sirije. Eno ih tri miliona stiglo i u Damask, pod skute svog krvnika. Kao što pod njegove skute bježe i iz istočnog Aleppa. U najmanju ruku nije fer bradonjama, sada kad im je najteže, tako okretati leđa, a toliko su učinili jedni za druge, ovi što su slali oružje, i ovi što su razvaljivali po Siriji tim oružjem.

Na ovoj liniji „ludila“ još je primjera. Recimo, kod Amerikanaca koji su proizveli i hranili „arapska proljeća“ po Bliskom istoku i zaklinjali se na sve moguće načine da im je Al Qaeda najstrašniji neprijatelj. Eno i Guantanama kao dokaza. Kažu, ne mogu ga sad ukinuti i pored obećanja odlazećeg predsjednika, jer im „treba zakonski osnov za kršenje zakona“. To svugdje može samo, jasno, ne može kod njih. Sorry ljudi u narandžastim pidžamama, mi bi htjeli ali zakon ne da! Onda odjednom, reklo bi se logično samo za one što su „malo ludi da ne polude skroz“, u avgustu 2012. naputak u publikaciji moćne američke organizacije Council on Foreign Affairs – važne pameti koja oblikuje američku geostrategiju i izdaje najvažniji tamošnji vanjsko politički časopis „Foreign Affairs“ – o tome kako FSA (vojna formacija koju Washington suportira oružjem i milionima dolara protiv Assada) „treba Al Qaedu jer džihadisti mogu donijeti nedjelotvornim saveznicima disciplinu, religijsku vatrenost, borbeno iskustvo iz Iraka i sunitske novce iz Zaliva, a kao najvažnije, smrtonosne rezultate...“

Organizatori 11. septembra odjednom saveznici?! Ko je tu lud? Niko, sve je smišljeno kao pamet. Samo nisu rekli, svojevremeno, potpredsjedniku Joe Bidenu pa se izletio izjavom kako je „problem što njihovi strateški partneri, Saudija, Katar, Turska itd. pomažu ISIL“. Time, iza zavjese i – buduću predsjednicu Hillary. Pa je negdje napravljena greška, ali je to druga priča. Mašinerija nije shvatila da običan, mali čovjek koji nije kupljen, koji još uvijek čuva samo za sebe malo pameti mimo medija i politike kao perača ljudskog uma, traga za logikom koje nema: Kako sad to, bili im najveći neprijatelji, a onda saveznici. Kako to odsijecaju glave okolo, a ti ih u ime demokracije i ljudskih prava podržavaš i ne dozvoljavaš da „padnu“ u Aleppu. Evo i mnoge „narodne formacije“, doista umjerene i protiv Assada vide ko je ko, pa zajedno sa vojskom brane Palimiru i Siriju, a UN, Washington, Pariz, Berlin, NATO... ne znaju ko je okupator, a ko oslobodilac.


Možda je zabuna u tome šta se i ko tamo oslobađa. Jedni, svoju zemlju pa ćemo poslije o tome kako je urediti, a drugi misle na „oslobađanje“ vlastitih interesa u tuđoj zemlji. Optika nije jednostavna. U Kairu su „proljećem“ oslobodili Muslimansku braću, kažu demokratski, i eno u nedelju bombe u koptskoj katedrali i desetina mrtvih i ranjenih. Uz čestitanja bratskih mudžahedina iz Sirije i Iraka. A ko je sem Italijana zabilježio na Zapadu još prije tri godine datu izjavu poglavara katoličke crkve u Siriji, Ignacija III Younana, kojom je javno optužio zapadne vlade za „prevaru i brutalnu izdaju kršćanstva“ kazavši: „Dobro ste naoružali teroriste...“ Svijetu se ne smije kazati istina. Može im se, pobijedila globalizacija manipulacije.

Sindrom je silno raširen. Manir se spustio i do malih i nebitnih, ma koliko oni misle da to nije tako. Evo i kod nas u Bosni. Kaže Bakir Izetbegović prije neki dan povodom, blago rečeno, dubiozne izjave iz susjedstva predsjednice Grabar Kitarović i mnogih drugih što tamo isto zbore u korist nove trodjelne BiH, kako „u Hrvatskoj buja ustaški ekstremizam – u Jasenovcu je otvorena spomen ploča sa nacističkim pozdravom“, itd... Tačno. A stranka tog istog Izetbegovića, znači i njega samog, jer bez njega odluke ne bi bilo, netom agresivno progurala je u Skupštini Kantona Sarajevo odluku da se škola u Dobroševićima, koja se i zvala po mjestu u kojem je, preimenuje u JU OŠ Mustafa Busuladžić. Bilo je to jasno očitovanje o vrhunskom poštivanju vjersko-nacionalno-ustaškog pedigrea dotičnog hrvatskog intelektualca čija je pripadnost Braći u BiH (svi smo mi Braća) bila daleko iznad njegovog ideološkog profila, jasno identificiranog kao nacizam na globalnoj, a ustaštvo na lokalnoj razini. Buniti se pritiv novo-ustašluka u Hrvatskoj danas, a u isto vrijeme vraćati iz tog istog mraka na slavljeničku javu dokazanog filo-ustašu pokušaj je vrijedan prezira. To je realpolitika u funkciji duhovne korupcije i kriminala. I opet, ko je tu lud ?


Primjera šprdačine, sa tzv. politikom, principima, dosljednošću, odanosti istini, poštivanjem ljudskosti, morala ali i elementarnom pameću – bezbroj je. Eno i novokomponovani Evropejci, Slovaci, mrtvi hladni eliminiraše dvotrećinskom većinom u Parlamentu „sve religije koje nemaju najmanje 50 hiljada pripadnika u zemlji, prema ocjeni slovačke države“. Takvi niti postoje, niti imaju pravo na bogomolju, niti na bilo kakav suport države. Odluka im je na tragu zakletvi lidera ove „evropske“ države da „džamija nikad ne smije biti podignuta u njihovoj državi. Islam počinje sa kebabom, a možete misliti šta će biti za pet ili deset godina“. Slava EU, ljudskim pravima, slobodama i demokraciji koje uz ovakve odluke više de facto nema, samo niko to još neće da im kaže.


Šta li tek misle sve ove demokrate što se satraše u odbrani civilizacije od terorističkog islama povodom izjave Libanca, kršćanina, sa mjesta odakle se sve vidi vlastitim očima, da je „libanska milicija Hezbollah učinila više da zaštiti kršćane u Siriji nego Vatikan“. Izjavu je zabilježila novinarka New Yorkera Robyn Wright. Ili je i ona izmanipulirana? Ako kobajagi jeste, otkud ono što sam gledao ljetos u Siriji. Više je i danas u Damasku aktivnih crkava, i pored strašnog egzodusa kršćana što su ih protjerali džihadistički „osloboditelji“, nego u bilo kojoj arapskoj zemlji. Ili, ako hoćete ovako: Možemo li zamisliti ovdje, među nama tolerantima, grob Ivana Krstitelja pod kupolom neke od džamija. I grob Husseina, sina Alija, prvog šiitskog halife, uz grob sunita Salahudina... A sve je to tamo, u Umayyad džamiji u Damasku. I još se čude kad se poučeni našom „tolerancijom“ nad tim začudimo.

Dugo sam prihvatao definiciju mog rođaka doktora da nema ludih, ima samo ljudi sa druge strane pameti. Onda se, nekako, podrazumijevalo koja je to prva, a koja druga strana. Danas to određuje kako ko hoće, temeljem interesa i uobrazilje o vlastitoj moći i utjecaju. I naloga da svi moraju prigrliti onu stranu ludila koja im je ciljano naložena.

Ova prevara ne može dugoročno uspjeti. Istorija je to pokazala puno puta. Ljudi mogu biti ludi, ali u konačnici se pokaže da nisu baš svi glupi. Sasvim je svejedno na kojoj je od bezbrojnih strana što se sada nude „ludima“ ta ludost. Svakoj prevari dođe kraj, samo što prevaranti toga nikada nisu svjesni. Kao ni lopovi koji ne pomišljaju u lopovskoj sreći da će ikad biti uvaćeni.


Avangarda