Kolumne

[posmatrac]

Koja je ljudina bio Predrag Matvejevic, veliki gospodin, intelektualac i covjek koji se istinski zalagao za onakvu Bih kakva ona jedino moze opstati, ali i napredovati kao gradjanska drzava.

Saradjivati sa jednim Umbertom Ekom, koji na poseban nacin pljuje sve oblike fasizma koje smatra maskom kriminala, nije mala stvar.

Pokoj ti dusi ljudino.

[dr laganini]

Silno je važno da je HDZ to podržao, to je uostalom jamstvo provođenja, ali s obzirom da je originalni predlagatelj zakona o otvaranju tajnih arhiva Most i njegov čelnik Božo Petrov, pokazuje se još jednom prokleto točnim deviza: da nema Mosta, trebalo bi ga izmisliti!

Nemaju dovoljno iskustva, još uvijek nisu ekipirani kako treba, ali već su do sada pokrenuli niz iznimno važnih stvari za ovu državu, a stavljanjem u parlamentarnu proceduru zakona o otvaranju tajnih arhiva, Most i Božo Petrov nam se zapravo nadaju kao operativni začetnici lustracije.

Žurim reći da je HDZ odmah podržao ovaj Mostov prijedlog, Jandroković je u tom smislu u svojoj izjavi bio jednoznačan. Uostalom, premijer je najavio da će Ministarstvo kulture u trećem kvartalu ove godine temeljito pripremiti novi zakon o arhivskoj građi, čime bi se mogla zaokružiti priča o suočavanju s prošlošću barem glede dostupne arhivske građe.

Suočavanje s prošlošću



No, u ovom trenutku ostaje neshvatljivo kako HDZ misli obaviti cijeli posao suočavanja s prošlošću ako se pritom ne aktivira Ured za istraživanje žrtava komunizma, koji je eutanazirala Milanovićeva Vlada, a njegov rad (i to u sklopu HDZ-ova ministarstva!) nisu obnovile čak dvije HDZ-ove vlade: niOreškovićeva, ni današnja hrvatska Vlada?

Zašto taj Ured ne radi ako je proklamirano “suočavanje s prošlošću”? No, široj publici ova stranačka nadmetanja nisu najvažnija, jer je sad najvažnije da imamo ispred sebe novi prijedlog ovog zakona, što znači da smo napokon zakoračili u “suočavanje s prošlošću”. Što zapravo nudi prijedlog Bože Petrova?

Radi se o zakonskim promjenama po kojima će se sva javna arhivska građa napokon učiniti dostupnom široj javnosti i u tom smislu se sada predlažu tri bitne promjene.

Kompletno javno arhivsko gradivo koje je nastalo prije 22. prosinca 1990. godine (taj datum se uzima jer je tada nastao znameniti hrvatski “božićni Ustav”) učinit će se dostupnim javnosti, i to u cijelosti i bez ikakvih ograničenja.

To se jednako odnosi na arhivsko gradivo čiji su stvaratelji bila državna tijela bivše države, kao i na arhivsko gradivo koje su stvarale i imale tzv. društveno-političke organizacije, kao što je bio Savez komunista, i koje je za vrijeme bivše države bilo označeno nekom od oznaka tajnosti. Te se oznake sada skidaju i zapravo se radi o masovnoj deklasifikaciji tajnih podataka iz vremena komunizma.

Mi do danas more tih dokumenata ne možemo i ne smijemo vidjeti zato jer su još uvijek zaštićeni tajnošću premda govore o državnom ustroju i tajnama države koje nema četvrt stoljeća! Ali, još uvijek ima živih aktera iz tog vremena!

Druga važna promjena koju Most predlaže odnosi se na imatelje javnog arhivskog gradiva čiji su stvaratelji bile bivše društveno-političke organizacije, a tu se primarno radi o komunističkoj partiji, te će oni morati u roku od šest mjeseci od stupanja na snagu ovog zakona predati sve gradivo koje još imaju u svojim rukama nadležnom arhivu. Radi se o tome da je donošenjem Zakona o arhivskom gradivu i arhivima iz 1997. godine, to gradivo, na temelju zakonske odredbe, bilo proglašeno državnim vlasništvom i javnim arhivskim gradivom.

No, SDP se posve samovoljno proglasio pravnim sljednikom partije, odnosno “bivše društveno-političke organizacije”, i time se dokopao prava da sam raspolaže tom građom kao da je riječ o privatnom arhivskom gradivu. Na temelju Mostova prijedloga ta se opcija i mogućnost kojom se SDP služio dvadeset godina, sada ukida.

Radi se zapravo o jednoj političkoj podlosti po kojoj je SDP predao državnom arhivu najveći dio arhiva nekadašnjeg Saveza komunista, ali je uvjetovao da se to gradivo može koristiti jedino uz prethodno odobrenje tajnika SDP-a. I to vrijedi sve do danas.

Tako se znalo dogoditi da odvjetnik Gisele Đureković mora tražiti odobrenje od tajnika SDP-a Igora Dragovana da mu dopusti uvid u sjednice Centralnog komiteta SKH iz osamdesetih, a da mu Dragovan to tjednima ne dopušta! Postoje još gori primjeri. Povjesničaru Davoru Marijanu deset godina SDP ne dopušta uvid u svoju arhivu!

Posebno, pak, iskustvo nosi povjesničar iz Slavonskog Broda, dr. Mato Artuković, istražujući sudski progon Marka Veselicekoji je od komunističkih vlasti bio osuđen na ukupno osamnaest godina zatvora, prvi put na sedam godina 1971., drugi put na jedanaest godina zbog intervjua koji je dao 1980. godine njemačkom tisku, jer je “lažno prikazivao političku situaciju u Jugoslaviji”. Toliko o “liberalnim” osamdesetima!

Ako ste šutjeli, nisu vas hapsili, ali ako ste rekli što mislite, dobili biste jedanaest godina robije! Dakle, Artuković je, istražujući tu tragediju, tražio da mu se dopusti uvid u dokumente koje je CK SKH tražio da se izrade 1972. godine. Radi se o tekstu u kojem se analizira “prodor nacionalizma” za vrijeme hrvatskog proljeća, a na temelju tog dokumenta su na neki način kasnije određivane visine kazni za uhićene proljećare, od Tuđmana i Budiše do Čička i Marka Veselice.

Naime, taj je dokument, po svemu sudeći, sudovima bio glavni orijentir u određivanju visine kazni jer je zapravo “utvrđivao političku odgovornost”, kako ističe Artuković.

Riječ je bila o tome da je CK SKH formirao jednu komisiju i zatražio od nje da se napravi “izvještaj o stanju u CK SKH u odnosu na prodor nacionalizma u njegove redove” i to izvješće je predano i usvojeno 8. svibnja 1972. na sjednici CK SKH. Mato Artuković u intervjuu “Hrvatskom tjedniku” prije par godina ističe da je to “izvješće komisije podnio Ante Josipović”, otac bivšeg hrvatskog predsjednika Ive Josipovića!

Dvolični SDP

Kakvih četrdesetak godina nakon što je nastalo to izvješće, dr. Artuković traži od SDP-a uvid u to izvješće, a Dragovan mu odgovara da: “predmetni dokumenti u arhivskom fondu CK SKH imaju oznaku strogo povjerljivo”, te da “traženi dokumenti nisu deklasificirani” pa da ga zbog toga ne može dobiti na uvid! I sad pogledajte tu kraljevsku dvoličnost kompletnog SDP-a: odIvice Račana do Ive Josipovića, preko svih drugih lidera ljevice: svi su kao jedan tražili da Hrvatska pod svaku cijenu preda sve moguće dokumente u Haag, uključujući i dokumente o tada, jedva pet godina staroj sjednici hrvatskog vojnog vrha uoči Oluje, održanoj na Brijunima, ali kompletan vrh SDP-a stoji na stajalištu da jedna sjednica CK SKH održana prije četrdesetak godina ima razloga nositi oznaku “strogo povjerljivo” te da se zabranjuje čak i povjesničarima uvid u njih!

To se zove definicija dvoličnosti i to se zove put i način na koji se sprječava istraživanje istine o komunizmu u Hrvatskoj. Osim toga, tajnik SDP-a je odbio dati dopuštenje dr. Artukoviću da pogleda taj dokument a da pritom nije imao pojma da je to izvješće već bilo tiskano, i to u izdanju izdavačke kućeMirka Mađora, sjetit ćete ga se kao bivšeg viđenijeg HSS-ovca devedesetih.

Artuković to nije znao zato jer je knjiga tiskana pod drugim nazivom, ali je frapantno da je Dragovan, odnosno vrh SDP-a, bio do te mjere neupućen da ni u trenutku kada je izdavao zabranu nije imao pojma da je sadržaj spomenutog izvješća već tiskan! I sad pogledajte tu realnost i tu stvarnost i onuBernardićevu rečenicu od prije par dana kada je rekao “da je SDP do sada uvijek dao odobrenje i za sve potrebe ili za znanstvena istraživanja”. Kakva prijesna laž!

Ali, tri mjeseca prije lokalnih izbora nitko se neće usuditi zauzdati ovaj zakon i zato je Mostov timing za taj zakon – lukavo odabran!

Napokon, treći, ključni detalj koji nosi Mostov prijedlog tiče se režima dostupnosti arhivskoga gradiva koji sadržava “osobne podatke”, i to na dvije razine. Prvotno, mijenjaju se rokovi dostupnosti. Trenutni rokovi dostupnosti govore o 70 godina od nastanka gradiva, te stotinu godina od rođenja neke osobe. Sada se predlaže da ostane 70 godina od nastanka nekog gradiva, ali da se nakon proteka 20 godina od smrti neke osobe gradivo vezano uz tu osobu učini dostupnom. Da bi se spriječile razne malverzacije, u novom zakonu se sada traži da se precizira pojam osobnog podatka.

Što su osobni podaci

Trenutno je on postavljen nevjerojatno široko i sada se traži detaljno i precizno određivanje pojma “osobnog podatka”, tako da ovim rokovima budu zaštićeni samo podaci o rasnom i etničkom podrijetlu, zdravlju, spolnom životu te kaznenim djelima i prekršajima, ali ne onima koji se odnose na političke procese koji su vođeni za vrijeme bivše SFRJ protiv tzv. disidenata. Most je, dakle, priredio dosta detaljne zakonske promjene koje nam napokon otvaraju tajne komunističke prošlosti.

Kako vidimo, HDZ nema ništa protiv da se otvore ti arhivi, dapače, HDZ najavljuje nove zakonske izmjene na tu temu, no povijest će zabilježiti da je hrvatsko suočavanje s prošlošću odlučno pokrenula politička stranka stara jedva tri godine (koja je klasičnom strankom postala doslovno – jučer), koja je ovim prijedlogom zakona hrvatsku povijest odlučila izvaditi iz memljivih podruma prošlosti.

Tihomir Dujmović / Slobodna Dalmacija

[Mohr]

A što reći, kad se hrvatsko nacionalno prosvjećenje očekuje iz "memljivih podruma" komunističkoga arhiva Božo Teletabis kao Mesija Koga ćete lustrirat, Manolića

[Mohr]

Rabljena sedmica: Šutnja u Kuvajtu

Piše: Milorad Krstulović, Novosti


Andrej

Umor, slabost, kratkoća daha, blijeda ili žuta koža, razdražljivost, deformitet kostiju lica, usporen rast, bolne otekline i tamna mokraća… sve to su simptomi talasemije minor, vrste urođene anemije, hit-bolesti među hrvatskim hipohondrima. Na must have listu dospjela je nakon javnog priznanja Andreja Plenkovića, hrvatskog premijera, da je baš zbog nje oslobođen vojnog roka. A Božo Petrov, šef parlamenta, otkrio je da ga je od vojske spasila minus tri dioptrija. Tako su vodeći ljudi državne vlasti, u čijem je mandatu najavljeno redovno služenje vojnog roka, pokazali borbenu gotovost njemačkog vojnika iz 1945. godine, da parafraziramo Ivicu Kostelića, popularnog hrvatskog mislioca.


Božo

Nema tog problema s vidom koji bi Boži Petrovu dokinuo nadu da će ugledati bolju budućnost. A do nje, kao što ga je jamačno poučio i omiljeni dušobrižnik, ide tegoban put preko suočavanja sa zločinima Brozovog jugokomunističkooznaškoudbaškokosovskojnaovskomilicijskogtotalitarizma, sjeme mu se zatrlo. ‘Stručnjaci i povjesničari su ti koji su kompetentni govoriti o temama iz prošlosti, a da bi oni mogli objektivno zaključivati, moramo im omogućiti pristup dokumentima Državnog arhiva te će se ovim zakonom dostupnom učiniti građa nastala prije 22. prosinca 1990. godine. Naše društvo opterećeno je podjelama koje većinom počivaju na iskrivljenim činjenicama i namjernim podjelama zbog stjecanja političkih bodova’, raspričao se Petrov u intervjuu Večernjem listu, najavljujući zakonsko rješenje koje će omogućiti pristup arhivskoj građi nastaloj do spomenutog datuma.
Petrovu se može štošta predbaciti, ali ne i manjak dara za blefiranje. Još samo vrhunski majstori pokera znaju tako varati okolinu, ponašati se kao da u ruci imaju poker asova, a ne par desetki ili kao da ih nije briga s kime će koalirati, a žele isključivo HDZ. Nema tog arhiva koji može dokinuti ‘podjele’, jer su one tipične za sva pluralna društva i službeno su dokinute jedino u Sjevernoj Koreji. Kao pravi sljedbenik hrvatske filijale institucije koja hiljadama godina opstaje na laži, Petrov se samo želi obračunati sa socijalizmom. Zato o zločinima vladavine Franje Tuđmana šuti.


Vladimir

A opet, Most s jedne strane čine tvrdi Hrvati sa slabo navučenom postideološkom maskom, a s druge vjeruju jugoslavenskim arhivima i armijskim kadrovima. U utorak su po parlamentu vodili Slovenca posvećenog razotkrivanju zala komunizma. Ime mu je Roman Leljak i, kako to često biva s gorljivim antikomunistima, ima biografiju s viškom obrata i manjkom dosljednosti. Wikipedija veli, Leljak se 1978. godine, nakon osnovne škole, nastavio školovati u Sarajevu i Beogradu u srednjoj vojnoj školi, završio je za šifranta u Jugoslavenskoj narodnoj armiji. Prošao je i ‘posebnu obuku’ – što god to značilo – o vojnoj sigurnosti u Pančevu. Bivši drug Leljak upućivao je mostovce u tajne otvaranja arhiva, a Nikola Grmoja, vršitelj dužnosti Mostova Aralice – bića zaduženog za idejni rad – najavio je skoro upućivanje u proceduru izmjena Zakona o državnom arhivu.

Otvaranje arhiva podržao je i uvijek trezveni Vladimir Šeks. Naravno, otvaranje komunističkih arhiva. Šteta što će ratni ostati zatvoreni, u ovim stresnim vremenima, kad smo opterećeni viškom informacija, bilo bi korisno saznati kako je Šeks devedesetih godina uspio ostati neinformiran o onome što je po Osijeku radio tadašnji mu osobni i stranački drug Branimir Glavaš.


Bader

O Baderu al-Rašidu ovih se dana nije pisalo, a ni pričalo u hrvatskim medijima. Stoga ćemo podsjetiti da je, prema Reutersovoj informaciji iz ožujka 2013. godine, osuđen na pet godina zatvora zbog toga što je na Twitteru objavio lažne vijesti koje bi mogle ugroziti državnu bezbjednost i doprinijeti rušenju državne vlasti. Prvostupanjski sud odmjerio mu je dvije godine, ali je žalbeni kaznu postrožio za pune tri godine. Dakle na pet. Samo mjesec dana ranije trojica opozicionara osuđena su na tri godine zatvora zbog komentara koji su ocijenjeni kao uvreda čelnog čovjeka države. A njega nije dopušteno kritizirati. Human Rights Watch objavio je podatak o ‘skoro 25 ljudi’ koje je tužiteljstvo optužilo zbog uvrede vladara. I Amnesty International zatražio je od tamošnjih vlasti dosljednije poštovanje slobode izražavanja.

Riječ je o Kuvajtu. Tamo je ovoga tjedna boravila hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Mediji su informirali da je otvorila hrvatsko veleposlanstvo i, poslovično skromno, svoj dvodnevni boravak u toj zemlji ocijenila iznimno korisnim. Zapazili smo i da se susrela s tamošnjim državnim poglavarom, emirom Sabahom al-Ahmadom al-Džabirom al-Sabahom, onim kojeg se po tamošnjem ustavu uopće ne smije zafrkavati. Ne vidjesmo da je osudila njegovo totalitarno držanje i prilično rigorozan režim. Kako joj se tuzemni politički život mahom svodi na osuđivanje ‘oba totalitarizma’, pitamo se zašto jednako principijelan, demokratičan i nadasve čovjekoljubiv stav nije zauzela u Kuvajtu. Postoji nekoliko mogućih objašnjenja, a svako djeluje neuvjerljivo. Zato što je Kuvajt bogat? Nemoguće da bi predsjednica prodavala uvjerenja. Zato što nije znala? Teško, okružena je brojnom savjetničkom svitom i detaljno je informirana o državi u koju putuje. Zato što je nije briga? Okružena filantropima poput Zdravka Mamića ili Velimira Bujanca, ona jednostavno ne može biti neosjetljiva na ljudsku patnju. Nemamo objašnjenje.


Jakša

Kako prijestolničkoj štampi javljaju trbuhozborci iz vlasti, Jakša Barbić bio je u sukobu interesa jer je prije nego što je postao hrvatski član Arbitražnog suda za međunarodno trgovačko pravo u Ženevi sudjelovao u nekoj arbitraži u kojoj ga je angažirala INA, tvrtka kćer mađarskog MOL-a. Kojem Hrvatska na arbitraži pokušava oduzeti vlasnički udjel u INA-i nekoliko godina nakon što mu ga je prodala i predala. Vlada, istodobno, u očaju najavljuje otkup MOL-ovog udjela. Premda nema nezanemarivih 16 milijardi kuna koje traže Mađari. Hrvati i dalje uporno glasaju za stranku koja je predala pravo upravljanja INA-om. To je jedina bitna činjenica u ovoj priči. Sve drugo je dosadno.


Davor

Pisao je Boži Petrovu i Andreju Plenkoviću, pojavio se u prvom redu zagrebačke katedrale, a sada se, konačno, tom mladom čovjeku ostvario još jedan san – došao je do predsjednice države, razgovarao s njom, čak su se zajedno fotografirali. Davoru Bernardiću, šefu SDP-a, nedostaje još selfie s Miroslavom Šeparovićem kao predstavnikom sudbene vlasti pa da krene u nove izazove. Već za koji mjesec mogli bismo ga vidjeti u Realovoj svlačionici kako pozira uz Modrića, a onda mu ni Ronaldo neće biti nedostižan. Bit će to velik uspjeh hrvatske socijaldemokracije.

[dr laganini]

...dirnuo bozo u osinje gnijezdo..nema vise natrag

[posmatrac]

Fasizacija hrvatskog drustva

Pise Mijo Vincekovic

Hrvatska nezaustavljivo tone u mrak. Naš „Europejac“ Plenky nam na Kaptolu dogovara i provedbu procesa lustracije, pardon, suočavanja s prošlošću, s ciljem izjednačavanja fašizma s antifašizmom.
Bruna Esih je pri dovršenju zakonskog prijedloga, a bivši ministar Kovač je proučio proces lustracije proveden u Češkoj, koji bi trebao poslužiti kao predložak procesu suočavanja s prošlošću u Hrvatskoj.

Kao da sve dosadašnje manifestacije ustaškog duha, od skrnavljenja i rušenja spomenika i spomen-obilježja antifašističkoj borbi, preko „komemoracija“ na Blajburškom polju, kod jame Jazovka, kod Maclja …, kune kao nacionalne valute, misa za poglavnika, imenovanja ulica i trgova prema ustaškim „velikanima“, urlanja ZDS na stadionima i ulicama, „ušatog“ U s križem ili bez njega i kukastih križeva, marša s plinskim bocama ulicama Zagreba, otkrivanje spomenika i spomen ploča sa ZDS … nisu bile dovoljne, uslijedilo je i provokativno osnivanje „Hrvatske pravoslavne crkve“, vjerske organizacije, koju je uspostavio Pavelić i koja je postojala samo za vrijeme tzv. NDH.

Posebno provokativno zato jer se događaj odvijao u blizini pravoslavnog hrama Sv. Preobraženija na sam Badnji dan onih koji Božić slave prema Julijanskom kalendaru. Kao i u svim dosadašnjim slučajevima ustaškog ludila potpuno je izostala reakcija hrvatskih vlasti.
Jedna od najvećih nesreća koja je zadesila hrvatski narod u čitavoj njegovoj povijesti je bez svake sumnje Franjo Tuđman, odnosno njegov uspon na vlast u Hrvatskoj.
Taj čovjek ili prije artefakt nastao u paklenoj kuhinji, bio je utjelovljenje zla, koje si je za cilj odabralo provesti četiri stvari:
1. izvesti ustaštvo na hrvatsku javnu i političku scenu
2. srušiti Jugoslaviju
3. istjerati Srbe iz Hrvatske i
4. podijeliti BiH odnosno pripojiti Hrvatskoj neke dijelove te države

Od ta zacrtana četiri cilja Franjo Tuđman je uspio ostvariti prva tri, ostvarivanje zadnjeg osujetila je MZ prijetnjom izricanja sankcija.Dakle, sva hrvatska zla u zadnjih četvrt vijeka imaju svoje ishodište upravo u malignoj osobnosti dr. Franje Tuđmana, koji je to i najavio svojom izjavom uoči prvih višestranačkih izbora: „Hrvati će dobiti svoju državu u krvi!
Nastavit ću tamo gdje su ustaše stali 1945., istjerat ću Srbe iz Hrvatske!” kako je to u svojim intervjuima “Jutanjem listu” (04. 03. 2000.), “Novom listu”, “Blicu” … svjedočio Edo Murtić. Toliko o mirotvorstvu i dobrim namjerama kasnijeg hrvatskog predsjednika.

Aktualne hrvatske vlasti u najužoj suradnji s klerofašistima iz redova Stepinčeve crkve nastavljaju „grandiozno Tuđmanovo djelo“, pa nas neprekidnim čekićanjem po prošlosti jednostavno sprječavaju da živimo u sadašnjosti.
To ludilo i put u prošlost počelo je uglavnom Tuđmanovim pregalaštvom odmah nakon što je njegova „zvijezda zasjala punim sjajem“, a svom snagom buknulo odmah poslije njegovog preuzimanja vlasti u Hrvatskoj poslije prvih višestranačkih izbora.
Njemu se je prišljamčilo sve ono što je „hrvatski (čitaj: ustaški) mislilo“ i odmah, već kroz predizborne kampanje krenulo „širiti demokraciju“, širenjem mržnje i huškanjem na rat. Pristaše ideja poraženih u drugom svjetskom ratu odmah su se krenuli osvećivati ratnim pobjednicima. Glavna meta su bili Srbi i spomenici i obilježja antifašističkoj borbi.
Od Tuđmanovog ludila nije se odustajalo ni poslije njegove smrti, ma tko bio na vlasti u Hrvatskoj, tako da i ludilo aktualnog hrvatskog državnog vrha popraćeno tobožnjim „strahom od petokrake“ i udaranju na „jugo komunistički zločinački režim“ uz najave potrebe za provedbom lustracije preimenovane u „suočavanje s prošlošću“, te stalne pozive za uspostavom jedinstva u hrvatskom nacionalnom biću, ne određujući se decidirano i nedvosmisleno o ustaštvu i zločinima ustaškog režima u kvislinškoj tvorevini tzv. NDH, pretvoreno je u neskriveno ustaško ludilo, koje se sve više i sve otvorenije valja ulicama i trgovima hrvatskih gradova, zagađuje medije i javni prostor i sve više širi mržnju i jaz nepomirljivosti u hrvatskom nacionalnom korpusu.

Promotori ustaštva podvaljuju hrvatskom narodu tu hrvatsku inačicu fašizma kao nekakvo iskonsko hrvatsko opredjeljenje i kao istinsku ljubav prema domovini. I uspijevaju u tome, jer danas je ustaštvo u hrvatskom narodu daleko više ukorijenjeno nego je ikad bilo, pa i u vrijeme najveće nacističke moći kad su ustaše na krilima okupatora bili apsolutni gospodari Hrvatske.
Odgovore zašto je što bilo kako je bilo i zašto je što i danas takvo kakvo je, pokušao sam naći u memoarskim knjigama Josipa Manolića.
Možda bih ih i našao da se Manolić u obje svoje knjige ne služi selektivnim pamćenjem, naglašavajući svoju bezuvjetnu opredijeljenost za hrvatsku nacionalnu samostalnost i potrebu pomirbe unutar hrvatskog nacionalnog korpusa, ali se i svojski trudi umanjiti svoju ulogu u dovođenju Tuđmana na čelo HDZ-a, a onda i na čelo države, a i u svim kasnijim „nestašlucima“ prozvanim „stvaranje države“, od privatizacijske pljačke, preko diskriminatornih postupaka pa i mjera državnog terora prema Srbima, do pokretanja rata u Hrvatskoj, da agresiju na BIH, koja je na kraju Hrvatsku dovela na prag sankcija, a Manolić je navodi kao glavni razlog svojeg razlaza s Tuđmanom i ne spominjem.
Manolić, jednako kao i drugi veliki zagovornici Hrvatske kao samostalne države, dakle njenog izdvajanja iz Jugoslavije, se ne opterećuje činjenicom da je taj čin u gospodarskom smislu ravan samoubojstvu, zato jer je Jugoslavija bila sirovinska osnova hrvatskoj industriji i glavno tržište za njene proizvode. Sve da i nije bilo pretvorbeno-privatizacijskog kriminala, pa čak da i nije bilo rata, hrvatsko gospodarstvo bi teško stradalo poslije razdruživanja.
Nadalje niti on niti drugi zagovornici procesa pomirbe ne definiraju tko je to u hrvatskom nacionalnom korpusu bio posvađen i koga je to trebalo miriti i radi te pomirbe gospodarski uništiti državu, a neprekidno naglašava kako ga je baš ta ideja pomirbe privukla Tuđmanu.

I na kraju, iz 2. Svjetskog rata i Manolić i Tuđman izlaze kao antifašistički borci, pripadnici OZN-e, prvi u činu potpukovnika, drugi u činu majora, dakle one formacije koja je još dugo poslije rata opisivana sintagmom „gospodari života i smrti“, tako da su meni potpuno nejasne sklonosti obojice ustaškim idejama, Manolićeve jako prikrivene, svedene tek na izvorno Luburićevu ideju pomirbe sinova ustaša i partizana i rušenje Jugoslavije i Tuđmanove gotovo neskrivene.
Ipak Manolić navodi da se on oko ustaštva sukobio s Tuđmanom i to prvi puta povodom ustaških čestitki objavljenih u 5. broju Glasnika HDZ i čuvene Tuđmanove izjave o NDH izrečene na 1. Saboru HDZ-a, kao da mu ništa drugo iz Tuđmanovog „opusa“ nije bilo poznato.

Iako Tuđman već od polovice šezdesetih godina landra svijetom obilazeći tobože hrvatsko iseljeništvo, a u stvari poznate i manje poznate ustaške punktove, posjećujući i ustaške prvake poput Ive Rojnice i Vjekoslava Maksa Luburića, posjetio bi on i poglavnika, ali mu je ovaj već 1959. „izmakao“. Sve to Manolić zna, ali eto zasmetale mu tek ustaške čestitke i Tuđmanova rogobatna izjava, ipak samo kao jedna od mnogih.
A sam Tuđman opsjednut idejom pomirbe koja je u svojoj osnovi shizofrena, jer bi zapravo trebalo pomiriti, ne ljude nego nepomirljive ideologije antifašizam i fašizam, pa je tako i on jednu retoriku koristio u krugu „onih svojih“ (antifašista), kad primjerice umiruje Slavka Goldsteina uvjeravajući da kako „pored njega ustašija ne može proći“, a drugu u društvu čelništva udruge „Hrvatski domobran“, kojima je „kadio“ kako je zapravo „prekasno shvatio da je u 2. Svjetskom ratu bio na pogrešnoj strani“ ili kako ima velikih problema s Nijemcima koje uvjerava da bi morali i više dati, jer je „jedino Hrvatska u 2. Svjetskom ratu ostala uz Njemačku do samog kraja“.

Nisu Manolića smetale ni izborne prijevare u korist HDZ-a, kao ni uništavanje spomenika NOB-i, niti diskriminacijski odnos prema Srbima u Hrvatskoj, niti izjednačavanje u pravima bivših pripadnika kvislinške vojske tzv. NDH, prigodno preimenovane u „Hrvatska domovinska vojska“ s antifašističkim borcima, niti imenovanje novčane jedinice imenom ustaške valute … ponašao se kao da toga nije bilo ili da se događalo bez Tuđmanovog znanja.
Doznajemo tako da su se Srbi pobunili samo tako, isključivo radi velikosrpske indoktrinacije i iskonske mržnje prema Hrvatima i hrvatskoj državi, bez ikakvog doprinosa hrvatskih vlasti, a da JNA u 45 godina nije radila ništa, nego samo smišljala zla koja će napraviti Hrvatskoj i Hrvatima.

Zanimljivo je da se Tuđman pozivao na proces „Hrvatsko proljeće“, a i Manolić je sklon tome, premda niti jedan niti drugi nisu imali ništa zajedničkog s idejom koja je vodila pripadnike hrvatskog državnog i partijskog vrha da pokrenu proces „čistih računa u federaciji“, kasnije prozvan „Hrvatsko proljeće“ ili „Maspok“, kad se izrodio.
No, možda ja i griješim kad samo Tuđmana teretim, jer ne znam, niti jednog hrvatskog domoljuba niti onog kojeg se takvim prikazuje, pogotovo onih iz redova stožernih institucija hrvatske znanosti i kulture, prvenstveno Matice hrvatske ili HAZU, da je nedvosmisleno osudio ustaški režim i zločinačku kvislinšku državu tzv. NDH.
Uzmimo kao primjer pokojnog Vladu Gotovca, kojeg sasvim sigurno ne možemo proglasiti ustašom, zna li itko da se on ikad igdje decidirano izjasnio, osuđujući ustaški režim i javno se ograđujući od njega?
Ne snose li uz Tuđmana i ti domoljubi i „domoljubi“ jednaku krivicu za fašizaciju hrvatskog društva zato što su dobro znali kakvo zlo je ustaštvo, a ipak su o tome gromoglasno šutjeli, kako jučer, tako i danas?

[dr laganini]

..inace havc preuzima fran juraj prizmic filmski producent koji je najbliszi suradnik branka lustinga oskarovca..usput receno zidov je ..

[dr laganini]

..esa je uzdizao svoju umjetničku slobodu i političku neovisnost, a bogovski je živio i živi na proračunskoj sisi

S vremena na vrijeme splitski komedijaš proloških korijena Ante Tomić napiše neki posprdan članak o mojoj malenkosti. To bi mi moglo i laskati kad bih cijenio njegov način mišljenja i pisanja. Ovog se puta mnome pozabavio u sastavku "Zar nije urnebesan taj Slaven Letica? Ako mene pitate, on je bio, jest i bit će inspiracijom i mjerom etičnosti u našoj političkoj teoriji, objavljenom u Jutarnjem listu 12. veljače 2017.

OVDJE PROČITAJTE CIJELI TEKST ANTE TOMIĆA
Odranije mi je bilo poznato da splitski komedijaš precjenjuje moju važnost u hrvatskoj znanosti, javnosti i politici, ali je ovog puta doista pretjerao proglasivši me vrhovnim nadahnućem i mjerilom etičnosti u hrvatskoj političkoj teoriji. Mislim, dakako, da su u Tomićevu strahu od moje starosti ipak prevelike oči, pa je, nesretnik, u zao čas, zaključio da su moji raniji polemički zapisi o njemu bili "inspiracija i mjera etičnosti" zbog kojih su ga mještani Donjega Prološca, sela pored dičnoga grada Imotskoga, prije točno dvije godine (17. veljače 2015.), u završnom činu mjesnih pokladnih obreda, simbolički spalili ko krnju: utjelovljenje svih zala koje su te godine snašle ponosnu Imotsku krajinu. Prije spaljivanja javno su, na Starom mostu, pročitali oporuku u kojoj je bilo zapisano i ovo: "Svom narodu ruga se i smije, a ni stid ga, ni sramota nije. Dragi moj pisac, lukav si ko lisac, ti i dalje možeš kurcu svirat, ali prološki narod nemoj dirat".

Što, dakle, g. Ante Tomić ovog puta stavlja na teret mojoj duši, po njegovu sudu nadahnućem i etičnošću svemoćnoj? Pozivajući se na moj esej "Bolnica maršal Tito", objavljen u magazinu za erotiku, ljepotu, politiku i civilizaciju Start prije punih 36 godina (11. travnja 1981.), nepunu godinu nakon smrti Josipa Broza Tita, zamjera mi što sam, navodno, apologet svih vlastodržaca. U tom provokativnom ogledu založio sam se da se na Pantovčaku, ondašnjoj elitnoj vili komunističke nomenklature, današnjem Uredu predsjednice Republike, izgradi Specijalizirana kirurška klinička bolnica ondašnjega "jugoslavenskog značaja".


U vrijeme kad je objavljen, članak je izazvao političku paniku zbog dva ključna razloga: 1. jer se je netko usudio javno zagovarati prenamjenu jedne od posvećenih političkih institucija, hrama umrlog maršala u kojoj pokojnik nije nikada noćio i 2. jer sam se zalagao da Zagreb, a ne Beograd, postane središte hrvatske, jugoslavenske i južno-europske specijalizirane, sveučilišne, kirurške kliničke medicine. Sve do tada brojni najbolji hrvatski liječnici, da spomenem tek prof. dr. Isidora Papu i prof. dr. Josipa Sokolića, zbog boljih su tehnoloških uvjeta, većih plaća i generalskih titula, odlazili u srbijansku pečalbu, na Vojno-medicinsku akademiju u Beograd. Dakako, da bih osnažio argumente u prilog gradnji specijalizirane kirurške bolnice "Maršal Tito" iskoristio sam u to doba ključni argument, koji do danas nije doveden u pitanje: da je Josip Broz Tito tijekom rata u Bosni i Hercegovini, posebice u vrijeme borba na rijekama Sutjesci i Neretvi, vodio posebnu skrb o ranjenicima i bolesnicima, naročito tifusarima, o čemu je Veljko Bulajić 1966. snimio film "Pogled u zjenicu sunca", s Antunom Nalisom u glavnoj ulozi. U članku sam kao svjedoka te brige citirao Titova partizana, u to doba ministra zdravstva i socijalne skrbi, moga dragoga prijatelja dr. Boška Petrovića.

U nakani da me prikaže apologetom svih vlastodržaca, od Josipa Broza i dr. Franje Tuđmana do Kolinde Grabar-Kitarović, nesretni priučeni prološki komedijaš doveo je javno u pitanje dio doista korisne prošlosti partizanskoga ratovanja: brigu za bolesnike i ranjenike. Čudi ga i to što sam o Titu 1981. pisao pozitivno, da bih ga nakon 1990., javno proglašavao autokratom, staljinističkim satrapom, despotom, tiraninom i masovnim ubojicom, primjerice u uspješnici "Vječni titoizam i ljudožderska politika". Da je kojim slučajem tih 1980-ih godina pohađao bilo koju građansku školu, a ne vojnu srednju školu Jugoslavenske narodne armije u Zagrebu, g. Tomić bi sigurno znao da su prve ozbiljne studije i knjige o Titovim zločinima nakon Drugoga svjetskog rata u Hrvatskoj objavljene tek 1989. i 1990.: članak dr. Darka Bekića "Slučaj Bleiburg: nova istraživanja, nova iskušenja" (Časopis za suvremenu povijest, 21/1989.) i zbornik radova "Otvoreni dossier: Bleiburg" koju je priredio genijalni urednik, novinar, pisac i prevoditelj Marko Grčić, a izdao također magazin Start 1990. Njima se može pridodati i knjiga dr. Franje Tuđmana "Bespuća povijesne zbiljnosti: rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja", objavljena 1989.

Nakon toga postupno je došlo do publicističkoga i istraživačkoga "memorijskoga buma" (tako je fenomen oživljavanja zabranjenih sjećanja i pamćenja u jednom predavanju 2000. nazvao Jay Winter: memory boom) u kojima su se susretala, prožimala i sukobljavala emigrantska pamćenja i mitovi o Bleiburgu i Križnom putu sa suvremenim arhivskim istraživanjima hrvatskih povjesničara. Tomićevi su um, duh i osjećaji zatvoreni, fosilizirani, okamenjeni, okoštali i zatvoreni u pluskvamperfektu: pretprošlom, pradavno svršenom i umrlom vremenu bivšega pitomca JNA.

Ta fosilizacija ili, kako ju je nazivao Milan Kundera, "zaustavljena misao" ili "zarobljeni um", kako tu misao naziva poljski pisac Czesław Miłosz, protivi se svakoj otvorenosti uma i svakoj eksperimentalnoj misli, otvorenoj prema novim spoznajnim iskušenjima i postignućima. Međutim, kako to zorno pokazuje primjer prološkoga tragikomičara, taj fosilizirani um može biti itekako - lukrativan. Naime, u isto vrijeme dok je sotonizirao "tupe desničare" i u nebesa uzdizao vlastitu i pajdašku umjetničku slobodu i političku neovisnost, prološki komedijaš bogovski je živio i još živi na proračunskoj sisi ili grbači omražene mu države i politike.

Da je tomu doista tako pokazuje trag novca, statistički otisci stopala njemu omraženih kuna zlatica. Nakon što je, na tajnovit način, izgladio sve nesporazume s Hrvojem Hribarom koji je prema njegovu scenariju snimio film "Što je muškarac bez brkova" (Tomić je tvrdio da njemu i drugim autorima Hrvoje Hribar nije platio beriva koja su zamislili i zaradili), HAVC je njemu i Rajku Grliću, režiseru triju filmova čije je scenarije supotpisao - "Karaula", "Neka ostane među nama" i "Ustav Republike Hrvatske" - isplatio 15,000.000 (slovima: petnaest milijuna) kuna! Promidžbena mašinerija bivše imperije EPH i "liberalni" filmoznalci "s ovih prostora" uzdigli su te filmove u nebo, psujući škrtu državu koja im nije dala znatno više novca.

I dok je mene, kao tobože vječnoga vlastoljubca, pokojni predsjednik dr. Franjo Tuđman, kao jedinoga hrvatskoga umnika, tužio sudu zbog klevete (postupak je prekinut zbog njegove smrti), prološki krnjo i splitski komedijaš znao je i zna kako bogovski, sustavno, pljačkati državu koju, kao i moju starost, gorljivo mrzi.

[dr laganini]

19.10.2016. dobili smo 14. Vladu RH kojoj je na čelu g. Andrej Plenković. Povjerenje Vladi i Premijeru iskazalo je 91 saborski zastupnik uz 3 suzdržana glasa i 45 glasova „protiv“, što nam već u samom početku govori o stabilnosti naše nove Vlade RH.

Kako i priliči kod svake nove Vlade RH, slijedi „ocjena“ poteza i ukupnog učinka u prvih 100 dana od ustoličenja.

Nakon turbolentnih političkih i politikantskih događanja 2016., „pada“ 13. Vlade RH, Izbora Predsjednika u stožernoj i najvećoj političkoj stranci u Hrvata – HDZ-u, te provedenim prijevremenim Parlamentarnim izborima 11.09.2016., već u Izbornoj noći bilo je jasno da će nova 14. Vlada RH biti stabilnija od mnogih prije i to je ostvareno.

„Ostati svoj“ u „žiži“ medijske hajke, podmetanja, napada na Mandatara, kadroviranje ministara po vlastitim željama „lijevog i desnog“ političkog spektra kao da su se „lijevi i desni“ udružili protiv, tada još Mandatara g. Andreja Plenkovića, kao da su bili provedeni Izbori za ministre, a ne Parlamentarni izbori, na radost RH urodilo je plodom i g. Andrej Plenković uspio je „ostati svoj“, čime je ponovno potvrdio da je zasigurno jedan od najvećih kapaciteta kompletne političke scene u Hrvata.



Rezultat toga jeste „3 u 1“, tj. dobili smo „gospodarsko – političko – sigurnosnu“ stabilnost i to je najvažnije od svega, pa čak i od samih rezultata prvih 100 dana.

( http://kamenjar.com/cije-ime-u-vladi-rh ... jardu-hrk/ )

No, i rezultati prvih 100 dana 14. Vlade RH „bacaju nas na koljena“ i htjeli mi to priznati ili ne, oni su prepoznati i, budimo realni, jednostavno su odlični.

Najvažnije od svega i od svih uspjeha, iako se još mnogi ne mogu vidjeti, jeste:

1. „Taktički“ rebalans proračuna 2016.

2. Smjernice za izradu Proračuna 2017.

3. Proračun za 2017. sa projekcijama za 2018. i 2019.

4. Strategija upravljanja javnim dugom.

5. ……

6. ……

( Rezultati „porezne reforme“ još nisu vidljivi, ali će se tek pokazati u budućim vremenima. )

U kratkim crtama: Svaku Vladu RH ocjenjujem i procjenjujem po Proračunu jer je on glavni čimbenik i pokazatelj svega što će nam se događati u budućim vremenima.

Dobili smo najbolji Proračun za 2017. od osnutka naše mlade države i odgovorno stojim iza napisanog. Najbolji je iz više razloga, a najvažniji jeste što je to „nastavak“ na Proračun 2016. i kad ih gledamo kao jednu cjelinu, tek tada nam slika postaje kristalno jasnija.

Samo rijetki vide da u Proračunu 2017. postoji tzv. „ratna rezerva“ (rashodna strana će se smanjiti) i kad se to isto zbroji s „taktički odrađenim“ rebalansom Proračuna 2016., mogu slobodno i bez ikakvog ustezanja reći ono što osobno „vidim“, tj. da imamo osigurana sredstva, ne samo za jednu već za nekoliko eskadrila borbenih zrakoplova.

( Rezultati „taktičkog“ rebalansa Proračuna 2016. vidjet će se tek krajem veljače ili najdalje do kraja ožujka 2017. )

( Iščitavajući Dokument:“Prvih 100 dana rada Vlade Republike Hrvatske“, slobodan sam zaključiti da je Vlada RH sebe opisala i ocijenila svoj rad puno, puno skromnije nego li je to moja procjena i ocjena. To nam samo govori da Vlada RH „šuti i radi“ i ne bavi se sama sobom već rješava nagomilane probleme na radost svih nas i budućih generacija.)

Prvih 100 dana 14. Vlade RH ocjenjujem s ocjenom + 5!

Puna potpora Vladi RH!

Hrvatska ide dalje unatoč i usprkos!

( Napomena: Ocjena rada Vlade RH nije nikakav „hvalospjev“ g. Andreju Plenkoviću ni bilo komu već je to naša realnost i pri tom me uopće ne zanima hoće li se to nekom svidjeti ili ne!
Da sam želio nekom pisati „hvalospjeve“ onda bi jedan od njih zasigurno bio g. Zdravko Marić, ali ni njemu to ne pišem već iznosim činjenice i pohvale timskom radu 14. Vlade RH! )

( Nepobitna činjenica jeste da RH uspješno može voditi samo i isključivo stožerna stranka u Hrvata – HDZ u suradnji sa svojim partnerima! )

[posmatrac]

Hoće li Hrvatska postati najsiromašnija u EU
Crne prognoze o hrvatskom 'putu prema dolje' utemeljene su na usporenoj stopi rasta, ali i padu životnog standarda.


Hrvatska gospodarska komora (HGK) upozorava kako bi najmlađa članica uskoro mogla postati najzaostalija i najsiromašnija u elitnom europskom društvu. Svoje crne prognoze analitičari temelje na usporenoj stopi gospodarskog rasta, ali i nastavku pada životnog standarda.

„Po sadašnjim stopama od 1,5 posto izgledno je da već ove godine padnemo iza Rumunjske, čiji je gospodarski rast na godišnjoj razini četiri posto, te postanemo druga najnerazvijenija zemlja nakon Bugarske“, upozorava Zvonimir Savić, direktor Sektora za financijske institucije, poslovne informacije i ekonomske analize u HGK.

Podsjećajući kako je Hrvatska prije ulaska u Uniju bila na 61 posto prosjeka EU po razvijenosti, a danas je na 58 posto, u toj instituciji još jednom ukazuju na Rumunjsku i Bugarsku koje su jedine dvije nerazvijenije države od Hrvatske unutar europskog društva. U tim poražavajućim pokazateljima, navode i kako je Hrvatska druga po stopi nezaposlenosti u EU, te treća najlošija po stopi aktivnosti i zaposlenosti.

Na sve to dodaju i poteškoće u iskorištenosti EU fondova, navodeći kako je Hrvatska prije ulaska u Uniju iskoristila 92,1 posto sredstava koja su joj bila na raspolaganju, dok danas koriste samo dvije trećine. I po tome je Hrvatska na dnu ljestvice.


ZAGREB - Hrvatskoj bi uskoro mogla da postane najzaostalija i najsiromašnija zemlja Europske unije

Ovo pokazuje podatak o kupovnoj moći građana po kom je od 2008. do danas Hrvatska jedina zemlja članica kojoj je pao standard. Hrvatska već sad ima drugi najgori standard u EU.

Naime, Rumunija je po kupovnoj moći i BDP-u po stanovniku prestigla Hrvatsku već ove godine iako se predviđalo da će se to dogoditi tek u 2018. Iza Hrvatske je ostala samo Bugarska, koji ako i dalje budu beležili veće stope rasta od Hrvatske u jednoj deceniji, mogli bi da sustignu razliku u standardu.

Ovo su podaci koje je objavio Zvonimir Savić, direktor sektora za ekonomske analize u Hrvatskoj privrednoj komori, i koji upozorava da je Hrvatska 2008. bila za trećinu razvijenija od Rumunije. BDP u Hrvatskoj i dalje je 11 posto niži od onog zabeleženog u krizi, a broj zaposlenih je manji 14,6 posto, kao i industrijska proizvodnja. Jedino što se znatno povećalo je javni dug koji se udvostručio tokom krize.

– Uz stopu rasta manju od dva posto do standarda iz 2008. došli bismo tek u 2023. godini, što je porazno – kaže Savić koji upozorava da je Hrvatska među 189 zemalja sveta u krizi imala osmi najveći pad BDP-a. Gore su samo Libija, Ukrajina, Grčka, odnosno zemlje s ratnim sukobima ili financijskim slomom. Uz loš performans ekonomije i spor oporavak, a visoki rast duga, problem s kreditnim rejtingom nije neočekivan. Eventualni pad kreditnog rejtinga doveo bi do još većih pritisaka na javne finansije koje su od 2015. počele da se stabilizuju. Iduće godine samo kroz državne obveznice i kredite treba otplatiti nešto manje od 30 milijardi kuna, što znači da će, uz deficit proračuna i kamate, obveze dosegnuti gotovo 50 milijardi kuna.
Koliko su tokom krize zaostali, pokazuje i činjenica da Hrvatska kao zemlja članica EU ima tek jedan stepen bolji rejting od Srbije.

[dr laganini]

kad je to napisano..za vime milanovića

[posmatrac]

Milanovic je do douse vladao prije 50 godina , pa je sposobni i mocni Oreskovic a sada i Plenkovic povecao expanziju hrvatske privrede, imajuci u vidu i ranije godine kada je isti taj HDZ jacao privredu Hrvatske


Hrvatska u vrhu najsiromašnijih zemalja EU: 20 posto građana nema za osnovne potrebe

Unatoč općem bogatstvu u EU-u siromaštvo je još uvijek relativno visoko i obuhvaća 16,9 posto stanovništva, što je oko 85 milijuna ljudi u relativnom dohodovnom riziku od siromaštva, dok je Hrvatska s 20 posto siromašnih u vrhu zemalja EU-a, rečeno je na okruglom stolu koji su u utorak organizirali Hrvatska mreža za ruralni razvoj, Hrvatska mreža protiv siromaštva i Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO).

Tih 20 posto hrvatskih građana ne mogu osigurati osnovne životne stvari i potrebe, rekao je Nino Žganec iz Hrvatske mreže protiv siromaštva upozorivši na podatke o vrlo niskoj kvaliteti života naših siromašnih sugrađana, koji ne mogu otputovati nekoliko dana na godišnji odmor, izdvojiti novac za slobodne aktivnosti itd.

Hrvatska treba niz zakona iz socijalne politike

Obično kažemo da su zakoni dobri, a provedba loša, no na području socijalne politike s time se ne bih složio, rekao je Žganec istaknuvši da Hrvatskoj treba čitav niz zakona iz socijalne politike. Praktički imamo jedan zakon o socijalnoj skrbi koji pokriva čitav niz područja, a to je nedovoljno.

Trebamo imati proaktivnu, a ne reaktivnu socijalnu politiku, kaže Žganec. "Ne reagiramo na događaje, uvijek smo korak ili dva iza zbivanja umjesto da postavimo osigurače koji bi obiteljima i pojedincima omogućili da ne upadaju u začarani svijet siromaštva", rekao je.

Socijalna politika nikada se ne smije gledati kao potrošnja, već obrnuto, socijalna davanja treba tretirati kao aktivno ulaganje u ljudski kapital. Zagovaramo da se kroz socijalna ulaganja pomogne ljudima da ne upadaju u siromaštvo, a socijalni dodaci tretiraju kao dio kroz koji Hrvatska može prosperirati, istaknuo je Žganec.

Politike štednje povećale razmjere i dubinu siromaštva

Izvjestitelj EGSO-a Seamus Boland predstavio je izvješće o suzbijanju siromaštva i potrebnim mjerama upućeno EU-u, koje pokazuje da je 27,1 posto djece u zemljama EU-a u riziku od siromaštva. Na razini EU-a donijeta je strategija borbe protiv siromaštva kojoj je cilj da se do 2020. broj od 24 milijuna osoba koje su duži niz godina u pravom siromaštvu smanji na 20 milijuna.

Podaci govore da su kriza i politike štednje diljem EU dramatično povećale razmjere i dubinu siromaštva, što je osobito bio slučaj u zemljama u kojima je financijska potpora međunarodnih organizacija (MMF, Europska banka) bila uvjetovana velikim proračunskim rezovima. EU štiti euro, štiti sigurnost, pojačava obranu, a na toj razini potrebna je i borba brotiv siromaštva, rekao je Boland.

EGSO je u proteklih nekoliko godina pokrenuo brojne inicijative za iskorjenjivanje siromaštva. Institucijama EU-a podnijeta su službena mišljenja o sve većem siromaštvu kod zaposlenih osoba, uvođenju minimalnog dohotka na europskoj razini, poštenijem oporezivanju i potrebi da se socijalne mjere uključe u politike EU-a vezane za jedinstveno tržište kapitala i valute.

[dr laganini]

..ko priča s tobom..odmakni se tri metra

[posmatrac]

Ne iznenadjuje me ni malo da si poceo da pricas sam sa sobom

Ako pomisljas da te je neko zbunio pa si izgubio kompas, ni malo me ne bi iznenadilo da sam to bio ja

Hrvatska je trenutno među tri najsiromašnije čalnice EU

aptop vam je na izdisaju, a taman se spremate turistički posjetiti Prag ili Varšavu. Ni na kraj vam pameti nije da biste možda mogli tamo kupiti računar i usput ušparati lijep novac. Vrijedi vam razmisliti o tome, jer prema novim podacima Eurostata, prosječne cijene potrošačke elektronike u Poljskoj i Češkoj na nivou su 85 posto od evropskog prosjeka. U Hrvatskoj su, primjera radi, prešišale evropski prosjek i iznose 105 posto od prosječnih evropskih cijena za televizore, računare, laptope, skenere, printere, softvere, CD-ove, DVD-ove, kamere i plejere, a u toj kategoriji Eurostat ne vodi mobitele i tablete, piše Slobodna Dalmacija.

[pull_quote_right]Nije mi ni jasno zbog čega smo cijenama hrane toliko visoko, pa u Sloveniji je sve jeftinije, tamo je i Cedevita jeftinija nego u Hrvatskoj[/pull_quote_right]

Znači, laptop koji u Hrvatskoj košta 735 eura, u Pragu biste mogli kupiti i za 595 eura. No, to je samo gruba računica iz statističkih podataka o prosječnim potrošačkim cijenama Eurostata, a po tim je cijenama Hrvatska sedma najskuplja zemlja u Uniji za potrošačku elektroniku.

Vjerovali ili ne, isplativije je kupovati te stvari u preskupom Luksemburgu u kojem koštaju 91 posto prosječnih evropskih cijena, koliko su i u Mađarskoj i Bugarskoj. Uputite li se u bilo koju od tih zemalja, s izuzetkom Luksemburga, možete biti sigurni u jedno, dok ste tamo jest ćete jeftinije nego u Hrvatskoj.


Hrvatska je u EU, cijenama hrane i bezalkoholnih pića na visokom 18. mjestu, njene su prosječne cijene samo 10 posto ispod evropskih, dok su u Češkoj 19 posto ispod prosjeka, u Poljskoj čak 29 posto ispod prosjeka EU. U Mađarskoj cijene hrane i bezalkoholnih pića su na 76 posto EU-prosjeka. Znači, ono što u Hrvatskoj u dućanu košta devet eura, u Poljskoj stoji 6,1 euro, Češkoj 8,1 euro, a u Mađarskoj 7,6 eura…

U Hrvatskoj je zasad isplativo živjeti jedino onima koji imaju novca za alkohol i cigarete, restorane i hotele. Ili, onima kojima preživljavanje nije prioritet: cijenama alkohola i cigareta Hrvati su na 77 posto EU-prosjeka, a cijenama u restoranima, kafićima, hotelima i hostelima na 71 posto EU-prosjeka.

“Neki dan sam se gotovo autom zabio u zid kad sam čuo da smo na dnu po standardu i kvaliteti života u Evropskoj uniji. Mi smo u minusu u odnosu na evropski prosjek 41 posto, a Luksemburg je u tolikom plusu, koliko oni dobro žive toliko mi loše živimo. Nije mi ni jasno zbog čega smo cijenama hrane toliko visoko, na 90 posto prosjeka EU-a, pa u Sloveniji je sve jeftinije, tamo je i Cedevita jeftinija nego u Hrvatskoj.

O kakvoj zaštiti potrošača mi uopće možemo pričati kad nam je gospodarstvo tu gdje jest, kad ljudi nemaju za hljeb” kaže Igor Vujović, predsjednik Društva Potrošač, koji dodaje da je užasno što su u Hrvatskoj stvari došle dotle da je kopanje po kontejnerima mogućnost, da se više ne radi o manjini, nego o desecima hiljada ljudi, o kriznoj masi kojima je 50 lipa po boci mogućnost za preživljavanje.

Hrvatska je danas po standardu na dnu Unije, među tri najsiromašnije članice, nalazi se na 59 posto prosjeka kupovne moći EU-a.

Prema podacima o stvarnoj individualnoj potrošnji koje je Eurostat objavio, od Hrvatske su lošije samo Rumunija i Bugarska, čija individualna potrošnja iznosi 55, odnosno 49 posto prosjeka EU-a.

[dr laganini]

..sve pod devizom drž te lopova a njima prsti u medu
..Sjećate se moralnog dociranja medijske i ne samo medijske ljevice tijekom devedesetih: ovo je nemoralno, ovo je neeuropski, ovo je barbarizam, ono je fašizam, tamo je primitivizam, sve skupa je teško kršenje pravnih normi…. I tako godinama, sve dok je ljevica bila oporba.

Nacija je slijegala ramenima, skrušeno priznavala da su uglavnom u pravu, pljačka pretvorbe i privatizacije koja se svodila u trpanje državne imovine u privatne džepove zgrozila je naciju i stvarana je fama da će sve biti drukčije samo kad se sruši HDZ.

To vježbanje demokracije je djelovalo naizgled poučno, jer ga je pratilo snažno uvjerenje najprije da takve svinjarije s novom vlašću nisu moguće, odnosno da će posve iste reakcije medija i svih koji formiraju javno mnijenje uslijediti ako se s novom vlašću ponovi sličan razvrat.

Štrokov primjer

A onda smo već kod prvog dolaska ljevice na vlast shvatili da je to bio jeftin trik, vidjeli smo primjerice da SDP prodaje Inu mimo zdrave pameti, pogotovo smo vidjeli da oni svojim tajkunima poput Štroka prodaju čak i dubrovačke hotele za besramne iznose. Slično se nastavilo u drugom Milanovićevu mandatu kada je, primjerice, „Croatia osiguranje“ prodano mimo svih očekivanja i uz snažna upozorenja HDZ-a da će se jednog dana pokrenuti sudski postupak zbog takve privatizacije.

No, gore od svega je toga je činjenica da ljevičarski mediji ne samo da ne primjenjuju iste kriterije za skandale koji se sada događaju nego mediji i uopće društveni mainstream od nacije radi potpune idiote uvjeravajući ih da to što sada gledamo nije tako grozno.

Zamislite da je Ljilja Vokić radila ono u čemu je uhvaćena Andrea Zlatar, da na bankomatu za privatne potrebe podiže državni novac? Mediji bi je razapeli! Kakav tretman ima Andrea Zlatar u lijevim medijima?




Je li postala mjera negativnosti, sinonim za nedopušteno, je li uopće postala medijska meta negativnih kritika, i to negativnih na onaj način na koji je ljevica inzistirala godinama kada bi pronašla neku HDZ-ovu svinjariju? Nije i neće jer oni „svoje“ čuvaju, od Bleiburga, do Andree Zlatar!

Tko se više sjeća optužbi koje je Slavko Linić izgovorio protiv Milanovićeva brata? Je li ijedan hrvatski medij krenuo tragom tih optužbi i otišao do kraja u tim istraživanjima, onako kako se medijski, primjerice, istraživalo Tuđmana, njegovu obitelj, Kutlu ili bilo koju drugu osobu blisku vlasti devedesetih godina?

Je li ikad itko utvrdio vrijednost koju je Štrok dao za „Excelsior“, premda je Hebrang doista bio u pravu kad je rekao da tamo pogled s balkona košta milijun maraka koliko je navodno Štrok platio hotel? Jesmo li ikada tu priču istražili, krivca imenovali? Pa onda i Štroka i Linića izvjesili na stup srama kao i neke vedete HDZ-a devedesetih?

Je li se ikada krenulo tragom optužbi i spekulacija da je prodaja „Croatia osiguranja“ obavljena ispod realne cijene o čemu je oporba brujala, a HDZ preko Čuljka u Saboru najavio sudsku istragu. Nikada. More je takvih primjera u kojima se demonstrirala neprincipijelnost u elementarnim pitanjima pravne države.

Pogledajte slučaj Lalovac. Nije dosta da je DORH šutio tjednima nakon što je upozoren o čemu se radi, nego ni dandanas ta sramotna afera nema nikakav epilog. Pa koliko treba vremena da se zaključi tuče li muž ženu ili ne?

Klijentelizam u HAVC-u

Pogledajte tretman klijentelizma u HAVC-u. Bandića su mediji s pravom razapeli glede slučaja Nevistić jer je očito cijelo „pleme“ završilo u zagrebačkom holdingu. Ali, kada procure informacije da su u HAVC-u zabilježene čak i takve relacije da bi muž sjedio u upravnom odboru koji izglasava dodjelu novca njegovoj žen, onda mediji kao po komandi umuknu.

Bi li šutjeli da Jakov Sedlar sjedi u HAVC-u i svojoj ženi osigurava novac za neki film? Zar medijska i intelektualna ljevica doista misli da je ovaj narod tako glup da ne vide da se jedan kriminal skriva, pogodovanje i klijentelizam štiti, dok se drugi naglašavao, sad vidimo i prenaglašavao?

Jer, dok nisu otkrivene malverzacije na ljevici, mi smo svi složno tražili postupanje pravne države. Lijevi jer su vidjeli da time ruše vlast, desni jer se ta pravovjernost nije mogla izbjeći pod naletima argumenata.

Ali, sada smo ušli u fazu prostačkog navijanja, i to na svim mogućim razhinama. Ivona Juka je na HTV-u rekla da ima cijeli fascikl o kriminalu u HAVC-u, ali nema intervjua s njom. Niti s Hasanbegovićem. Niti s Jakovom Sedlarom. Niti s Enesom Midžićem koji je kao čelnik Upravnog odbora HAVC-a prvi upozoravao na kriminal, dok ministrica Zlatar nije prstom mrdnula na njegovu demonstrativnu ostavku.

Javnost bi morala znati je li istina ono što piše tek na ponekom portalu, da je Hrvoje Turković, filmski kritičar i profesor, bio član Upravnog odbora HAVCA u trenutku kad je HAVC njegovoj supruzi Snježani Tribuson, dakle u trenutku dok on sjedi u istom tom odboru, dodijelio 4,3 milijuna kuna za jedan film!

A da je tik uz njega u istom tijelu HAVC-a sjedila i današnja ministrica kulture i da nije rekla jedne riječi o tome! Jer, o tom i o još nekim primjerima nepotizma pišu tek poneki portali. Je li to istina? Ako je to istina, zašto o njoj šute mainstream mediji? Kao i kompletan lijevi intelektualni mainstream.

Po portalima danas možete pronaći more podataka o neviđenoj hobotnici koju je ispleo Hrvoje Hribar, o novinarima koje je „kupio“, o redateljima koje je uvezao u tu priču, nerijetko i njihovu djecu, o jednom neviđenom kupleraju koji se organizirao dakako na naš račun. Kako se rasvjetljavanje ovog kriminala može tretirati kao napad na hrvatski film, čemu je sklon i o čemu javno deklamira redatelj Brešan?

Uza sve to, mi ni sada ne vidimo da će aktualna ministrica kulture ići na temeljito raščišćavanje ove afere, naime, takvih jasnih i konkretnih najava nema, takvih poteza nema, uostalom ministrica sama uporno ističe kako je sada najvažnije sačuvati instituciju.

Ali, što to znači? I po čemu je temeljito raskrinkavanje filmskog kriminala udar na hrvatski film, po čemu bi temeljito iščišćavanje kriminala bio znak rušenja institucije? Nastavi li ovako, minisrca kulture će biti glavni kamen spoticanja između Vlade i šire javnosti, jer dok se Barišićeva izostala fusnota nekako i mogla braniti i objašnjavati javnosti da oporba s jednom krivom fusnotom iz jednog starog doktorata zapravo želi srušiti Vladu i ništa drugo, što je Plenković maestralno objasnio u saborskoj raspravi, ovdje su stvari puno kompleksnije.

Izraelci na nogama

Pogledajte, pak, skandal s nevladinim udrugama. Udruga „Vigilare“ je ovih dana objavila analizu financiranja nevladinih udruga iz kojih izlazi da se najpoznatije udruge poput B.A.B.E., GONG-a, Iskoraka ili Kontre, s više od 50 posto iznosa financiraju izvana.

U tom nalazu „Vigilarea“, analizom su bili obuhvaćeni i brojni drugi, poput Documente, Kuće ljudskih prava, GOLJP-a i drugih. Nikakvih komentara, nikakvih reakcija, nikakvih dodatnih analiza na tvrdnju i brojke što su stigle iz „Vigilarea“ nije bilo.

Kada je nešto slično konstatirano u Izraelu, cijela se država podigla na noge, u parlamentu se otvorila rasprava i čelnik obavještajne zajednice je podnio izvješće. Iz svega se izrodio neviđeni skandal jer je u Izraelu konstatirano da se tamošnje nevladine udruge financiraju pretežito iz Velike Britanije i naročito iz arapskog svijeta. Pritom su sve redom bile iznimno kritične prema samoj izraelskoj vladi.

Sličan model zamijećen je u Rusiji gdje je financiranje nevladinih udruga iz inozemstva bilo zabranjeno, kao i u Mađarskoj, gdje je Orban Soroševe nevladine udruge zapravo protjerao iz Mađarske „jer služe globalnom kapitalizmu i traže političku korektnost na račun nacionalnih interesa“.

Soroševo otvoreno društvo je de facto srušilo vlast u Slovačkoj, Soroševe aktivnosti u Hrvatskoj su bile krucijalne u rušenju Tuđmana s vlasti, dakle angažman nevladinih udruga se ne iscrpljuije samo na načelnim relacijama. Ne tvrdim da Rusiju i Mađarsku trebamo kopirati, ali je posve neshvatljivo da nas ovakve relacije – ne zanimaju.

Je li moguće da je aktivizam došao do te razine? Pogledajte, primjerice, hajku na tzv. suočavanje s prošlošću i te silne otpore, omalovažavanja, podmetanja nogu, u priči o suočavanju s prošlošću. Zahtjev Udruge „U ime obitelji“ za reviziju procesa šefu Matice hrvatske za vrijeme NDH, Filipu Lukasu, proglašava se identničnim poslom kao i rehabilitacija Draže Mihailovića i Milana Nedića u Srbiji. U čemu je razlika? U tome da Srbija rehabilitira zločince, a da čelnik Matice hrvatske iz NDH nije zločinac! Razlika je, dakle, svemirska! Ali, nema medija koji bi to konstatirao!

Razlika je u tome da Srbi rehabilitiraju neupitne zločince kao što su Nedić i Draža Mihailović, a mi ovdje razgovaramo o tome je li smrtna presuda čelnik Matice koji, nota bene, nikada nije bio u ustaškom pokretu, je li dakle presuda u kojem je u 76. godini života osuđen na smrt strijeljanjem održiva? Kako je uopće moguće istinsko suočavanje s prošlošću ako je nemoguć razgovor o ovakvim temama?

I more je takvih primjera medijske, ali i pravne neodrživosti, primjera ideološkog ostrašćenog navijanja u kojem se mozak najčešće ne koristi, u kojem argumenti ne znače baš ništa.

[Mohr]

HRVATSKA JE SAMO ALTERNATIVNA ČINJENICA


Ante Pavić ∫ Sri, 22/02/2017


Hrvatska vanjska politika je, baš kao i unutarnja, obična alternativna činjenica, da ostanemo u trendu i ne nazovemo je laži, baš kao što lopove običavamo nazivati kontroverznim poduzetnicima. I nije administracija američkog predsjednika Donalda Trumpa izmislila taj pojam, mi ga živimo mnogo dulje.

Sjećate se onog epizodista u fotelji ministra vanjskih poslova Mire Kovača? E taj je u Ministarstvu zabranio korištenje riječi regija jer previše smrdi na prljavu kacu koju nazivaju Balkan. Ili Jugoslavijom, ako vam je draže. A tamo, u tom mitološkom, mračnom mjestu – znamo to svi – obitavaju Morlaci, Bizantinci, primitivci svake vrste i nepismeni čobani.

A hrvatsku ponosnu i kulturnu naciju ne čine nepismeni primitivci, daleko bilo, ona od pamtivijeka pjeva operne arije, čak ih promovira i u vlastitim koncentracijskim logorima, i dijeli srednjoeuropski kulturni krug s jakim začinima mediteranske kulture. A ta je, pak, kolijevka civilizacije, rodno mjesto grčke filozofije i rimskoga prava. E tu je Hrvatska i to su Hrvati, u tom uglednom društvu!, uvjeravaju nas pregaoci vanjske i unutarnje politike. Mediteran kakav je nekad bio, dođite i uvjerite se, dragi gosti – osim ako niste crni, crveni, nehrvati, nekatolici i pederi.

Ovih smo dana pitali Ministarstvo vanjskih poslova zašto hrvatski premijer nije bio na drugom samitu zemalja EU-a južne Europe na kojem su se potkraj siječnja okupili čelnici mediteranskih država – Francuske, Cipra, Grčke, Italije, Malte, Portugala i Španjolske – i na kojem su pokazali Bruxellesu da bez njih neće tako lako rješavati sve nagomilane probleme.

U skladu s demokratskim uzusima i transparentnošću ove kulturne vlade, odgovor, naravno, nismo dobili. Na tom samitu, usput budi rečeno, nisu spomenuli nikakvu inicijativu „Tri mora“, kojom stalno maše predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Doduše, izgleda da nisu čuli ni za Orjunu, pa ćemo ovaj put samo zabilježiti njihovo sramotno neznanje.

Iako hrvatskim vlastodršcima godi taj mediteranski stereotip sunca, mora i kulture, oni se ipak u njega ne guraju. Tu se previše osjeća zadah regije, a čini se ni da Mediteran nije baš zainteresiran za hrvatske premijere i predsjednike. Zato su, svoji na svome, pohrlili na Baltik, gdje tamošnje državice u strahu od Rusije zovu Amerikance i NATO da kod njih gomilaju oružje kako bi ih zaštitili. Hrvatska vanjska politika svu je energiju usmjerila na savez s baltičkim zemljama, Poljskom i Mađarskom, tim znanim prvacima demokracije i tolerancije u Europi.

Hrvatska vlast, jasno, zasad teško može uvjeriti vlastite podanike, ma koliku im količinu gluposti do sada uspjela uvaljati, da im je mjesto na dalekom i hladnijem Baltiku ili poljskom istoku pa se dala na još snažniju proizvodnju alternativnih činjenica kako bi dodatno učvrstila Drang nach Nordosten.

Hrvatska politička vlast tako užasno žali što Jugoslavijom nikad nije vladao Josif Visarionovič Staljin, što Jugoslavija nikad nije imala vladara poput Nikolaja Čaušeskua pa već dugo uvjerava da je Savezom Sovjetskih Socijalističkih Republika Jugoslavije vladao glavom i bradom drug Staljin, a Čaušesku je za to vrijeme bio premijer Sovjetske Socijalističke Republike Hrvatske.

Goli otok je, dakako, osnovan zbog hrvatskih boraca za suverenost i neovisnost, a ne Staljinovih pristaša. Andrija Hebrang, prema tim alternativnim činjenicama, nije bio Staljinov pristaša, nego borac za hrvatsku slobodu, suverenost i neovisnost. Hrvatsku je, kaže nam isti narativ alternativnih činjenica, Staljin okupirao svojim tenkovima i držao je u pokornosti 45 godina.

I dok se svi rugaju Donaldu Trumpu zbog još jednog bisera o terorističkom napadu u Švedskoj, od kojeg se brani da je samo citirao notorni američki Fox News, vlast u Hrvatskoj napravila je vlastitu inačicu od HRT-a. Traumatizirano društvo najlakše se kontrolira, a to dobro znaju u Poljskoj, Mađarskoj i na Baltiku, pa što onda isto ne bismo prodali i u Hrvatskoj u kojoj hrvatski Fox News čini sve da traumu i borbenu spremnost stalno održava svježom i čilom.

Vanjska politika Hrvatske svodi se na predsjednicu koja je zamolila nekakvoga građevinskog poduzetnika da joj organizira susrete s još opskurnijim američkim političarima, i samo predsjednica i Jeffory Blackard znaju koliko će to naplatiti hrvatskim građanima. Ona ionako račune ne polaže vlastitim biračima.

Drugi par opanaka vanjske politike je Davor Ivo Stier, koji u radno i slobodno vrijeme vodi poslove vatikanske diplomacije. Taj u maniri Jorgea Rafaela Videle traži komunjare ispod svakoga kamena, a budući da mu je uz potpredsjedanje Vlade u amanet dano i Ministarstvo vanjskih poslova, stao je komuniste tražiti i izvan granica Hrvatske pa je jednog uočio u Srbiji, svojega kolegu po ministrovanju. Bit će zabavno pratiti njegov susret s kineskim kolegom, ako se ikad dogodi. Ne očekujemo ništa manje nego Davora Ivu Steira kako pred njim grmi protiv komunističke pošasti.

Hrvatska vanjska politika tako ovisi o nekakvom poduzetniku što gradi replike sela, vatikanskom zaposleniku na poziciji ministra vanjskih poslova koji komunjare locira i u susjednim zemljama, i nižerangiranoj službenici američkog State Departmenta zaposlenoj na mjestu predsjednice Republike.

Sve bi to bila sjajna komedija zabune da nije tragična za sve građane. Ali mnogo njih je biralo baš takvu politiku i alternativnu stvarnost pa je vrijeme da sami sebi priznaju: Hrvatska nije ništa drugo doli alternativna činjenica. I da se razumijemo, ne morate biti iznimno sposobni da biste preselili cijelu zemlju na sjeveroistok Europe. Trebate samo imati dovoljan broj ovaca koje ne vide alternative nego vas pratiti na tako dalek put.


Forum.tm

[Mohr]

Bilježnica Robija K.: Slučaj Nazaret


Moja mama je u kužini pila kavicu i listala je novine. Onda je ona zagledala se u neki naslov i vrtila je sa glavom. Onda je ona zakolutačila sa očima. Mama je rekla: ‘Gospe moja, ne mogu virovat da će ovi debili zabranit abortus!’ Gospe je pitala: ‘Koji debili?’ Mama je rekla: ‘Ovi šta oće zabranit abortus!’ Gospe je rekla: ‘Aaa ti debili… Pa nije vrag da će zabranit abortus?’ Mama je rekla: ‘Oće trista posto! To je sasvim kjaro! Samo je pitanje vrimena!’ Gospe je pitala: ‘Pa zašto, jebate?’ Mama je rekla: ‘Zato šta su debili!’

Onda je moja mama zagledala se prema vratima od primaće i rekla je: ‘A opet, kad se sitin ona svoja dva oškoprca…’ Gospe je uletila: ‘… koji su sad već dosta porasli…’ Mama je rekla: ‘… kako jurcaju i kikoću se po stanu…’ Gospe je uletila: ‘… a to čine nonstop…’ Mama je rekla: ‘… pitan se zašto davno ranije nisan iskoristila svoje zakonsko pravo na pobačaj! Kako san mogla bit tako glupa, Gospe moja?!’ Gospe je rekla: ‘A jebiga, sestro, svi mi u životu pravimo greške!’ Mama je rekla: ‘Pretvorila san se u njihovu sluškinju! Čistin za njima, peren, brinen se jesu li šta izili, oće li ih vanka zgazit auto, oće li opet dobit asa u školi, jesu li piškili, jesu li kakili… Majke mi irudove, popeli su mi se navr glave! Satrali su me, ženo božja! Neman jedan sekund vrimena za sebe!’ Gospe je rekla: ‘Tako je to sa dicon, sestro! Postanu nepodnošljiva čim narastu malo više od embrija!’

Mama je zavalila se unatrag u katrigi i rekla je: ‘A zamisli dođeš doma umorna sa posla, i tu te, umisto divljaka Robija i ludašice Damjane, čeka troje-četvero abortirane dice! Nema vike, nema galame, nema jurnjave, legneš lipo na kauč, uzmeš knjigu, ili štekneš tursku seriju na televiziji, odmoriš se ka žena i budeš skroz zadovoljna roditeljka!’ Gospe je rekla: ‘Ili da ti ja i još par frendica navratimo na kavicu…’ Mama je rekla: ‘… pa da posli pređemo na maraskino i prošek…’ Gospe je rekla: ‘… pa zaglavimo sve do ponoći i nalijemo ćuture…’ Mama je rekla: ‘… bez da mi male pantagane trču oko stola, ili da se krevelje i urliču, ili da me pilaju da in pričan priču prije spavanja…’ Gospe je rekla: ‘… a onda kad se pijane ka letve dignemo za poć doma, mi frendice ti reknemo: Ajme šta su ti divna dica! Nema ih čut ni vidit! Krasno si ih abortirala!’

Mama je uzdahnila i rekla je: ‘A saće ukinit i zakonsko pravo na pobačaj! Razumiš ti to? Odlučili su nama ženama oduzet čak i nadu!’ Gospe je rekla: ‘Strašno!’ Mama je rekla: ‘Dvista godina su se žene borile da mogu same raspolagat sa svojin tilon! A vidi sad ovo! Pa di ova zemlja ide, Gospe moja?!’ Gospe je rekla: ‘Ide unazad, sestro! U rikverc! Vraća se u moje vrime! Eeee da ti samo znaš šta san ja sve prošla…’ Mama je rekla: ‘A mogu zamislit…’ Gospe je rekla: ‘Raspolagat sa svojin tilon, la-la, kako da ne! Ne samo da me niko nije ništa pita, nego su me natirali da rodin dok san još bila divica! Jel moš zamislit takvu bolest uma?’ Mama je rekla: ‘Muko irudova!’ Gospe je rekla: ‘Jer jebalo se Duhu svetom za kontracepciju, nije on ni čuja za goldun i te stvari! A ja san in bila samo stroj za rađanje!’ Mama je rekla: ‘Jadna ti si, Gospe moja…’ Gospe je rekla: ‘Šta se mene tiče, to je bija klasični slučaj neželjene trudnoće! A bez prava da to prekinen… Biž, biž, nema ti ništa gore od nabrijanih katolika!’

Moja mama je još jače uzdahnila i nadolila je kavu u ćikaru. Onda je Gospe rekla: ‘A i ti moj mali, znaš… Taj me bogami dobro ispizdija u životu!’ Mama je rekla: ‘A je li? Biće bija nestašan?’ Gospe je zakolutačila sa očima i rekla je: ‘Uf, da nestašan… Još ajde dok je bija skroz malešan, ono, bija je malo puknut u glavu, al dosta povučen, nije da je iša okolo krast i drogirat se! Al kad je malo odrasta, maaajko isusova šta je to bilo…’ Mama je rekla: ‘Biće teški dernek, a?’ Gospe je rekla: ‘Nonstop puna kuća, sestro! Nemoš zamislit! Ka na autobusnom kolodvoru! Apostol ovi, apostol oni, sljedbenik ovi, sljedbenik oni, sve to ulazi sa šporkim nogama, sve to galami, a moj mali izvodi neke vračbine, jebate led, glumi mađijoničara… I nonstop drobe o politici! Ruši vladu, sori crkvu, udri po svećenstvu, mobiliziraj mase… Parila mi je kuća komunistička ćelija!’ Mama je rekla: ‘Srceliti irudovo…’ Gospe je rekla: ‘Kažen ti, sestro, Lenjin i Trocki su bili pičkin dim prema mome malom i njegovoj ekipi! A ja san in, razumi se, bila sluškinja! Nosila in jist i pit, dvorila ih, čistila za njima, stavljala ih leć kad bi se oblokali! Rintala san ka stoka, a drugo vrime sidila u kantunu bez prava glasa!’ Mama je zinila: ‘Nemoj me zezat?’ Gospe je rekla: ‘Šta ti je, sestro, tretirali su me ka zadnju štracu! Po stare dane san išla da ću napisat knjigu pod naslovom Položaj žene u ranom kršćanstvu, pa mi je cili sadržaj sta u jednu rič!’ Mama je pitala: ‘Koju rič?’ Gospe je rekla: ‘Zgažena!’

Mama je sa teškim bluzom zapiljila se u pjenu od kave u ćikari. Gospe je rekla: ‘Eeeee da je tad bilo abortirat! Ne bi spasila samo sebe, nego po čovječanstva!’ Mama je rekla: ‘Aj, tvoj mali je barenko napravija neku karijeru! Doduše, tek pošto je umra! Al ovi šta danas oće zabranit abortus su trista puti luđi! Ponašaju se ka da će svaki fetus bit mesija! Kuju embrije u svece!’ Gospe je rekla: ‘To ne osporavam! Moj mali je bija dosadan ka proliv, živa pila, al nije bija ni približno takvi bolesnik ka ovi šta se kunu u njega!’ Mama je zavrtila sa glavom i rekla je: ‘Sve je to odvratna muška spika!’ Gospe je rekla: ‘Najdublji smisao religije je da ženi omota lanac oko vrata! Ja san ti živi dokaz!’

Ja i moj tata smo virili kroz odškrinuta vrata iz primaće. Ja sam tati šapnijo: ‘Eno viš! Mama priča sa nekom prijateljicom, a sama je!’ Tata je šapnijo: ‘Jebate ćuk, dobro je išla na kvasinu!’ Ja sam šapnijo: ‘Pa štašmo napravit?’ Onda je tata širom otvorijo vrata iz primaće i rekao je prema mami: ‘Alo, ženac, s kim to pričaš?’ Mama je narogušila se prema njemu i rekla je: ‘Šta te kuri bolac!’ Tata je rekao: ‘Pa ništa! Samo vidin da s nekim razgovaraš uz kavicu, a sama si!’ Mama je viknila: ‘Iman ja pravo raspolagat sa svojin tilon kako god oću!’ Tata je rekao: ‘Ma ne brinen ti se ja za tilo, mišu, nego više za unutrašnje organe! Naprimjer mozak!’ Mama je dreknila: ‘Odjebi mi iz kužine, papane!’ Tata je pitao: ‘I šta ti to uopće znači daš činit sa svojin tilon šta god oš?’ Mama je zarežala: ‘Znači tačno to šta san rekla!’ Tata je rekao: ‘Znan, mišu, al to se može svakako razumit! Može se razumit i tako da bi se ti mogla, štajaznan, kresnit sa vodoinstalaterom?’ Tu je mama raskobečila oči od šoka i zinila je sa ustima. Onda je ona pitala: ‘A zašto bi se ja, ka sretno udana žena, kresnila sa vodoinstalaterom?’ Tata je nakeserijo se oduva douva i rekao je: ‘Bravo, ženac! To je pravi odgovor!’ Mama je rekla: ‘Kad mi se masu više sviđa električar!’

Tu je moj tata u teškom bjesnilu odjurio nazad u primaću i zalupnijo je sa vratima. Gospe je vrtila sa glavom i rekla je: ‘Bogami nije ni tebi lako uz ovog kretenoida!’ Mama je njoj rekla: ‘Nemoj mi ništa govorit… Oš da ti dospen još malo kavice?’ Gospe je rekla: ‘Neću, sestro, moran poć! Priša mi je!’ Mama je pitala: ‘A di žuriš?’ Gospe je rekla: ‘Moran stić u Međugorje! Ukazujen se svake tri ure! Saće mi skoro šihta!’ Mama je zagrintala: ‘N bava kua?’ Gospe je rekla: ‘A šta se čudiš? Viš da me ti fanatici raubuju i po stare dane! Rmbačim u tri smjene, sestro! Ja san ti jedna prekarna djevica!’

Mama je sa tugicom gledala u Gospu. Onda su njoj odjednom se zacaklile oči. Onda je ona cijuknila: ‘Čekaj malo! Pa kad se već ukazuješ u Međugorju, zašto ti ne bi od tamo cilom svitu poslala poruku?’ Gospi je uletila zbunjoza: ‘Kakvu poruku?’ Mama je rekla: ‘Da žene imaju pravo raspolagat sa svojin tilon! Da abortus nije ubojstvo! Da je hrvacka vlada ukurcu! Da je strava kad se brije na embrije! Da se više nećemo dat tlačit od klerofašista i pretvorit se u strojeve za rađanje!’ Gospe je rekla: ‘Viš, jebate, to je zanimljiva ideja…’ Mama je rekla: ‘Ne da je zanimljiva, nego je genijalna! Viruj mi, Gospe moja, to nan je velika promičbena šansa! Rulja će više slušat tebe nego onu tuku iz U ime obitelji!’ Gospe se zamislila: ‘Stvarno zvuči zgodno… Misliš da bi mogla, a?’ Mama je rekla: ‘Naravski da bi mogla! Zamisli molinte naslov u novinama: Gospa se ukazala u Međugorju i osrala hrvacku vladu zbog zabrane pobačaja! Pa di ćeš bolje!’ Gospe je dignila ombrve i rekla je: ‘Samo ne znan, sestro, bi li se ja to usudila…’ Mama je rekla: ‘Ali moraš, za Gospu blaženu! Tribamo razvit ženski front, razumiš! Naša tila su naša stvar! Mi žene se moramo same izborit za svoju slobodu!’ Gospe je rekla: ‘Aj ti kreni prva, pa ću ja za tobon…’ Mami je uletilo nekuženje: ‘Kako bi ja mogla krenit prva, jebate?’ Gospe je rekla: ‘Tako da se kresneš sa električarom!’

[dr laganini]

Stručnjaci upozoravaju da BiH ne samo da nije našla nove dokaze, nego je i pravno praktički nemoguće osporiti presudu ICJ-a za genocid protiv Srbije iz 2007. godine



Izgleda da je vrhunac krize u Bosni i Hercegovini oko revizije tužbe za genocid već za nama. To je odlična vijest za sve, za Zapad i za Istok i osobito za njene susjede, jer nitko ne zna što bi poduzeo s tom Bosnom.

Predsjedavajući Predsjedništva BiH, srpski član Mladen Ivanić još je prošlog tjedna rekao da on nije za izlazak Srba iz institucija Bosne i Hercegovine, a jučer je i ministar vanjske trgovine Mirko Šarović, također Srbin, poručio da bi blokada zajedničkih institucija bila samoubojstvo. Dokle god se sjednice održavaju, ostaje privid da tijela Bosne i Hercegovine funkcioniraju i da je u tom bosanskom loncu manje-više sve u redu, ili barem dovoljno neopasno da možemo zanemariti tamošnja zbivanja. Do iduće prilike, recimo referenduma o neovisnosti Republike Srpske.

Stvar se stišava politički i pravno. Politički, odlukom srpskih stranaka iz Saveza za promjene da ne potpiruju dalje vatru, i potezom Međunarodnog suda pravde (ICJ) koji je pismeno zatražio od sva tri člana Predsjedništva BiH da se očituju oko toga podržavaju li zahtjev za pokretanje revizije presude protiv Srbije za genocid ili ne. Za ICJ nije svejedno kako je tužba podnesena. To je sud koji sudi za sporove među državama, a Bosnu i Hercegovinu predstavlja tročlano Predsjedništvo BiH. Onaj koji je sad iskočio iz tračnica bošnjački je član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović. Iako za to nije imao suglasnost hrvatskog i srpskog kolege, u četvrtak je naložio podnošenje zahtjeva za reviziju tužbe. Zahtjev je sudu predan u četvrtak, malo prije isteka desetogodišnjeg roka koji je Bosna i Hercegovina imala za to.






Srbi u Bosni i Hercegovini nikad nisu bili za podnošenje tužbe za genocid protiv Srbije. Međutim, proceduru nisu mogli zaustaviti jer je Bosna i Hercegovina proceduru tužbe pokrenula ratne 1993., uz veliku pomoć Hrvatske. Hrvatska je nekoliko godina kasnije, 1999., također tužila Srbiju pred istim sudom, također za genocid, jer po međunarodnom pravu drugačije i nije mogla. Izetbegović u ovom slučaju nema ni hrvatsku podršku: HDZ Bosne i Hercegovine pod vodstvom Dragana Čovića je u labavom, neformalnom savezu s liderom bosanskohercegovačkih Srba Miloradom Dodikom, jer Srbe vide kao branu bošnjačkim hegemonističkim pretenzijama. Najviši UN-ov sud za sporove među državama, Međunarodni sud pravde (ICJ) 2007. je presudio da je genocid u BiH počinjen samo na području Srebrenice 1995., i da je za to Srbija odgovorna posredno, a ne direktno. Genocid su počinili pripadnici Vojske Republike Srpske, a Srbija je odgovorna za genocid utoliko što nije iskoristila svoj utjecaj na Srbe u BiH da ga spriječi, niti da kasnije kazni počinitelje. To je bilo razočaranje za one koji su se nadali da će ICJ osuditi Srbiju koja je gurnula u rat Srbe i u Hrvatskoj i u BiH i direktno sudjelovala u agresiji. Međutim, sud je vrlo visoko postavio ljestvicu za dokazivanje genocida, a Slobodan Milošević nije za sobom ostavio transkripte u kojima naređuje pokolje.

Odlukom da krene u proces revizije bez suglasnosti srpskog i hrvatskog člana Predsjedništva BiH, Bakir Izetbegović je direktno udario na instituciju Predsjedništva BiH, u kojem se odluke trebaju donositi jednoglasno. Predsjedništvo je tromo, ali funkcionira - poput ostalih zajedničkih institucija u kojima se odlučuje paritetom Hrvata, Bošnjaka i Srba.

Taj Izetbegovićev potez svi su osudili - osim Turske. Samo je turski veleposlanik u Sarajevu izrazio podršku Bakiru Izetbegoviću i odbio potpisati zajedničku izjavu Vijeća za provedbu mira (PIC) koja je potkraj prošlog tjedna prvi put nakon puno vremena ujedinila EU i Rusiju, Rusiju i Ameriku. Da slučajno taj potez ne bi prošao neprimjećeno, turski veleposlanik Haldun Koc dodatno se obratio javnosti. To nije političko, nego pravno pitanje, poručio je Koc, ističući da diplomati PIC-a zato o tome nisu ni smjeli raspravljati. Sad će se ispostaviti da je stvar od početka bila političko pitanje, kako su rijetki stručnjaci od početka upozoravali: pravno, praktično je nemoguće osporiti presudu UN-ova suda iz 2007., i to je Izetbegović morao znati kad je ulazio u najnoviji sukob sa Srbijom i srpskom stranom u Bosni i Hercegovini. Čak i da je zahtjev za reviziju podnesen sasvim u skladu s procedurom, uza suglasnost sva tri člana Predsjedništva. Čak i da su godinama stručnjaci tragali za novim dokumentima, umjesto što je zahtjev za reviziju skrpan po političkoj narudžbi.

U BiH su stvari zakočene posljednjih godina otkako je Vladimir Putin toliko ojačao da ruski predstavnik zaustavlja sve odluke PIC-a koje ne odgovaraju Srbima, i granicu NATO-a gura prema Savi. Sada je prvi put od kraja rata Turska otvoreno iskoristila BiH kao bojište na kojem će igrati svoje ratove protiv Europe. Tu, na dva sata od Zagreba, u zemlji s kojom dijelimo tisuću kilometara granice. Turska, Rusija, tko nam još treba?














Najčitanije

[Tokmak]

SAZNAJTE Zašto cijeli svijet mrzi Donalda Trumpa?


Donald Trump je očito vlast osvojio Božjom providnošću i istinom uništava carstvo obmane u kojem smo do sada živjeli

Zaboravite na većinu pritužbi i optužbi protiv Donalda Trumpa koje ste slušali svih ovih dana. Sve je veći, snažniji, ružniji i nasilniji rat koji se vodi protiv Trumpove uprave i konzervativaca u cjelini. Većina tog rata orkestrirana je i financirana od strane elite koja već godinama globalno zagovara jedno opće kretanje čovječanstva ka agresivnom, sekularnom i depopulističkom novom svjetskom poretku i svjetskoj vladi.
To se jasno vidi iz njegova inauguracijskog govora čije se poruke snažno protive porukama novog svjetskog poretka:
“Mi smo građani Amerike” ” Mi ćemo osnažiti ovu zemlju” Mi nećemo nametati drugima svoj način života” Bi ćemo Zaštiti Ameriku od islamista, kaže Trump i osvještava nacionalnost milijuna Amerikanaca iako je riječ o nacionalnosti koji je po svim pravilima trebala biti satran kako bi građani Amerike postali građani svijeta odnosno jedne zemlje na čelu s jednom vladom kako su to elitisti zamislili.

Bijesni jer žele čovjeka kao boga

Svi su ljudi u različitim dijelovima ovog Novog Svjetskog Poretka pokreta očekivali da će na izborima pobijediti Hillary Clinton što će dovesti do provedbe završne faze njihovih planova. Pod Barackom Obamom i snažnim utjecajem UN-a i, europskih čelnika i druge elite, sve se brzo kretalo prema tome da vlast potpuno padne u ruke vrhuške. S tom moći oni su iz dana u dan radikalno transformirali međunarodno društvo, i preuzeli punu kontrolu nad gospodarstvima svih naroda, eliminirali suverenitet i nametnuli dramatične društvene promjene i ekstremne mjere depopulacije u cijelom svijetu.
Izbor Donalda Trumpa i većine republikanaca u Senatu, kongresu, državnim institucijama i drugim mjestima, preko noći su prekinuli taj san o jednom svijetu i jednoj svjetskoj vlasti. Za njih je to bio kao divovski potres koji je preokrenuo ovaj svijet i sve zle planove naglavačke. Oni su bijesni i histerični jer su razbijena njihova očekivanja konačnog postizanja toga da čovjek bude kao Bog. To je ionako njihov krajnji cilj – zamjena Boga s čovjekom – veliki grijeh ponosnog Adama. Kooperanati novog svjetskog poretka u ovom trenutku dižu svoj glas, financiraju bune i napade te ispuštaju krikove boli na američkog predsjednika zato što je on prekinuo slijed kojeg su stoljećima stvarali po svojim okultnim zamislima.


Tko su oni?

Novi svjetski poredak čine, međunarodna organizacija Planned Parenthood i druge abortus organizacije koje progresivno nameću abortus, kontracepciju ali i sterilizaciju ljudi u svim krajevima svijeta. Sve organizacije koje poput UN-a promiču ‘kontrolu’ populacije. Multimilijarder George Soroš i brojne radikalne organizacije i udruge koje djeluju pod njegovim pokroviteljstvom te pokroviteljstvom njegova “Otvorenog društva”. Soroš je jedan od glavnih pokretača Novog svjetskog poretka zbog milijardi dolara koje ulaže u sve ove organizacije samo s istim ciljem – depopulacija ljudi, i rušenje suvereniteta u svim državama svijeta.
Predvodnici teorije o globalnom zatopljenju/pokret o klimatskim promjenama,, zagovornici teorije o ‘održivom planetu’ kojima, između ostalog, žele uništiti kapitalizam, opustošiti svijet od ljudi i s ostatkom uvesti panteistički okultizam.
U projektu novog svjetskog poretka su i većina mainstream medija na Zapadu koje su pod kontrolom elite. Oni informacijama kontroliraju ubrizgavanje besramne propagande i laži u koje uvode lakovjerne, prisiljavajući ih da iz dana u dan slušaju laž predstavljenu kao istinu, grijeh kao dobro i humano, a zabludu kao znanost. Tu su i militantni LGBT/radikalni feministički pokreti, rodna ideologija, koji pokušavaju nametnuti svoje viđenje seksualnog svijeta, na sve naroda kroz Ujedinjene narode i sva druga dozvoljena im sredstva. Ti pokreti su bitni za Novi svjetski poredak zbog uništavanja tradicionalnog braka, obiteljskog života i tradicionalnog spolnog ćudoređa što rezultira dramatičnim padom plodnosti i umiranjem planeta. Sakaćenje obitelji i nesposobnost čovjeka da zasnuje obitelj već da postane invalid izopačenosti dovodi do postupne izgradnje čovječanstva koje olakšava kontrolu od strane centra za središnje ili svjetsko upravljanje, s napomenom da većina tzv LGBT-ovaca, pojedinca vjerojatno nisu svjesni da ih se koristi za to – razaranje svijeta.

Zanimljivo je da je sve ovo već viđeno u prethodnim totalitarnim režimima. U NWO spadaju i marksisti, anarhisti i druge nasilne društvene radikalne skupine, koje obično financira George Soros. U projektu jednog svijeta sudjeluju i sve kako američke tako i europske obrazovne institucije, posebice zbog bogatih, daleko ljevičarskih sindikata prosvjetnih radnika koji su odavno preuzeti u ruke onih koji su plaćeni da provode propagandu nad studentima svojim antiameričkim (u Hrvatskoj -antihrvatskim) i antikršćanskim ideološkim svjetonazorima. Posljednjih godina se pogotovo u Americi sve zaoštrilo u tolikoj mjeri da je u nekim američkim školama uveden sotonizam kao izborni predmet, dok je istovremeno zabranjeno prekrižiti se prije jela.Da ne pričamo o indoktrinaciji u smjeru jednoumlja po pitanju LGBT skupna i klimatskih promjena.


Nije samo svijet

No, u ovom projektu jedne svjetske vlade ne sudjeluju samo svjetovne organizacije već i neki pojedinci u Vatikanu viewtopic.php?f=65&t=22740&p=1159098#p1159098 kao i u pojedinci u drugim svjetskim religijama, prisjetite se svećenika koji javno priznaje da je gay pa to osvane na svim naslovnicama itd. Njemački biskupi primjerice potpuno otvoreno razvijaju svoje odnose s mnogim vodećim predvodnicima Novog svjetskog poretka pozivajući ih u sam Vatikan da razgovaraju i savjetuju Papu po pitanju bitnih tema, abortusa, depopulacije, gay braka, kontracepcije i slično. Bilo kako bilo mediji su u kombinaciji s otvorenim koketiranjem nekih pojedinaca Crkve uspjeli stvoriti ozračje u kojemu po prvi put u povijesti Crkve imamo osjećaj da Novi svjetski poredak, ima njihovu potporu. I bez obzira na to što je to daleko od istine jer Crkva iako može biti korumpirana ona ne može biti ‘neproviđena’,ne možemo zanemariti silinu udara koja za posljedicu ima nepovjerenje vjernika prema istini u Kristu na kojoj leži Petrova crkva. U ideji novog svjetskog poretka sudjeluju i svjetski multi-milijarderi i najveće svjetske korporacije, poput Bill Gatesa, Applea, Michaela Bloomberga, Warrena Buffeta, Marka Zuckerberga, Rockefellerovih fondacija Rothschildovih banaka i još mnogih drugih.

Militantni islam

Angela Merkel i svi drugi čelnici lijevih i poludesnih Vlada u članicama Europske Unije progresivni su pobornici Novog svjetskog poretka također. U vremenu Baracka Obame za njegovu izgradnju iskoristili su neprirodni, veliki priljev agresivnih islamista (mnogi muslimani nisu islamisti, ali mnogi jesu) kako bi Zapad doslovno prisilili na ideju ‘jednog svijeta’ u kojem bi trebali otvoriti granice Novog svjetskog poretka. Islamisti također olakšavaju konačno razbijanje kršćanske civilizacije i uništenje kršćanskih naroda. Tako da je migrantski val, kako su ga mediji nazivali, doista povijestan te je on trebao biti izvor kaosa i samouništenja kao pripreme za posljednju fazu ostvarenja NWO-a. I sad tu dolazi Donald Trump potpuno neočekivano i Božjom providnošću, istinom ruši baš cijelo carstvo obmane koje su do sad gradili. Napadi na njega su očekivano bolesno bijesni – sotonski.
Mnogi su molili za njega prije samih izbora i protiv svih predviđanja on je pobijedio. Očito je unatoč predsjednikovim osobnim nedostacima krenuo pravim putem. Uostalom, ne bi ga toliko mrzili da nije.

Kršćani pružaju otpor

Sada je Trumpu i njegovoj administraciji potrebna još jača molitva za zaštitu i vodstvo kako bi ostali na tom putu i poslužili Bogu. Tu je i velika potreba molitve za sigurnost predsjednika Trumpa i vodećih ljudi njegovog tima.
Izbor Donalda Trumpa široj javnosti je iznenadno otkrio višegodišnji rat koji se vodi protiv kršćanske civilizacije. Do sada, rat je bio vrlo jednostran, jer su sotonske snage lažnog progresa vodile bitku dok su pasivni i naivni kršćani i njihovi nekršćanski saveznici ostajali po strani i pružali skoro pa nikakav otpor.
Dolazak Donalda Trump ubrzao je proces i doveo do vrhunca tzv. svjetski rat kultura. No, Donald Trump nije započeo nikakav sukob. On ga je samo iznio u javnost kako bi svi mi mogli odgovoriti na njega. I zato ga mrze.

(dnevno.hr)

[Krokodil Behko]

Novi svjetski poredak čine, međunarodna organizacija Planned Parenthood i druge abortus organizacije koje progresivno nameću abortus, kontracepciju ali i sterilizaciju ljudi u svim krajevima svijeta.

Nije ni čudo, što ove desničare u komunikaciji tretiraju ko školjke