Kolumne

Televizija, štampa, internet portali.

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 07 Jan 2019, 20:24

VEO IDEOLOGIJE: Kasapin u konzulatu, Hilfiger na katedrali

Piše: Andrej Nikolaidis


Čovjek je ušao u saudijski konzulat u Turskoj, gdje je zvjerski mučen i isječen na komade. Dijelovi njegovog tijela još nisu pronađeni. Da taj čovjek nije bio saradnik The Washington Posta, jedne od najmoćnijih novina u Americi, da li bi činjenica da Saudijci u svojim diplomatskim predstavništvima komadaju ljude bila vijest zbog koje bi bilo ko od bogatih i moćnih, vodeći, jel’te, računa o imidžu, medijima doturao informacije o tome kako prekida (ili razmišlja prekinuti) poslovnu saradnju sa Rijadom?

Jer „saradnju“ nisu prekinuli zbog saudijske agresije na Jemen. Nisu je prekinuli ni kada je saudijska vojska (američkim oružjem) pobila četrdesetoro djece u školskom autobusu. Nisu je, napokon, prekinuli ni nakon 11. septembra.

A neće ni sad. :ne

Donald Tramp, pokazalo se, nije lider „slobodnog svijeta“ i „najrazvijenije demokratije na planeti“, nego plaćeni saučesnik u prikrivanju zločina – običan, doduše visokopozicioniran saudijski fixer. Američki predsjednik je Rej Donovan ovog svijeta – gledali ste tu tv seriju o grubom Ircu mekog srca koji zataškava, uklanja i pegla skandale holivudskih zvijezda?

Američki liberalni mediji objavljuju dirljive žalopojke o tome kako Amerika više nije globalni branitelj „slobode govora“, „ljudskih prava“ i ostalih „demokratskih vrijednosti“. A do sad je to, ko biva, bila. :p

Vrijednost ljudi kakav je Donald Tramp je u tome što omogućavaju da laž bude viđena kao laž, u tome što sa monstruoznog, nakaznog lica stvarnosti podižu veo satkan od ideologije.


***


Image

Građevina koju vidite na naslovnoj fotografiji je katedrala Svetog Stefana u Beču. Fotografija je snimljena 12. oktobra 2018. godine. Na crkvi vidite reklame za robnu marku Tommy Hilfiger. Ono što ne vidite je mali kip Isusa, koji stoji u sjeni, na sporednom ulazu.

Evropski desničari svakodnevno prduckaju o tome kako im valja zaštititi „hrišćanske vrijednosti“. Doista i treba: ali od njih. Jer: pod koju, tačno, hrišćansku vrijednost spada postavljanje reklamnih panoa na crkvu? To vam je evropska desnica: da je, umjesto Hilfigera, na Stephansdom okačena reklama na arapskom, digli bi buku do neba. Džabe ih je pitati: ako ste crkve pretvorili u reklamni prostor, zašto taj reklamni prostor ne bi mogli iznajmiti muslimani? Real Madrid je svojevremeno pristao da, na proizvodima koje prodaje na Bliskom istoku, ukloni krst sa vlastitog grba. Za koliko biste para vi uklonili krstove sa Stephansdoma i Notre Damea?

To što je katolička crkva, koja kao Baja Patak pliva u parama, crkva koja zlata ima toliko da su svi podrumi ne Vatikana, nego ovog svijeta premali da blago stane u njih, jednu od svojih najmarkantnijih katedrala pretvorila u bilbord, teško da je iznenađenje.

U knjizi “Za jedan drugi Srednji vijek: vrijeme, rad i kultura na zapadu”, najveći autoritet za evropski Srednji vijek Jacques Le Goff opisuje kako je, između 12. i 15. vijeka kasta trgovaca od bezmalo prezrene grupe postala snaga čijim potrebama će se prilagođavati arhitektura, način života i društveno vrijeme: kako je finansijski kapitalizam pokorio zapad i kako mu je Crkva pomogla u tome.

Godine 1355. vlasti preduzetnicima iz Aire-sur-la-Lysa dozvoljavaju izgradnju zvonika čija zvona ne bi pozivala na molitvu, nego bi označavala vrijeme trgovačkih transakcija i radno vrijeme tkalaca. Radnike koji bi iz okolnih sela dolazili na posao valjalo je dozvati. Crkvena zvona gube monopol na mjerenje vremena. Nije malo onih koji su zabrinuti, koji smatraju da Evropom počinju tući “paklenski ritmovi”.

Vrijeme se, dakle, laicizira. Ono nadalje neće teći u ritmu vjerske službe, nego u ritmu proizvodnje i transakcije.

Le Goff opisani događaj – koji se desio prije više od šest i po vjekova – vidi kao čas kada je kapitalizam simbolički svrgnuo hrišćanstvo i njegovu crkvu sa mjesta dominantne društvene snage zapada.

Počelo je, dakle, sa laičkim satom na zvoniku. Stigli smo do crkve kao bilborda za rentanje. Šta je sljedeće? Spido kupaće gaće na svim kipovima Isusa u svim katoličkim crkvama zapada? Reklama za coca-colu na stropu Sikstinske kapele?

No ostavimo hrišćanstvo po strani, kada je već ono po strani ostavilo samo sebe. Katedrala Svetog Stefana je i arhitektonski vrijedna, ona je umjetničko djelo. Shodno principu da se umjetnička djela pretvaraju u reklamni prostor, hoće li Chanel dobiti priliku da svoju reklamu okači na Mona Lisu? Ekonomsko opravdanje takvog aranžmana je očito: koliko bi samo posjetilaca Luvra vidjelo tu reklamu... Koliko tek reklama možeš okačiti na dobrog Poloka: taj je radio baš velika platna.

Junacima ovog teksta jedno je zajedničko: jedino što je njima bitno je njihov bog. A taj im je Bog, doista, jedan. Na različitim jezicima on ima različito ime. Na našem ono, dakako, glasi: novac.


(zurnal.info)

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Socrates » 07 Jan 2019, 20:30

E vala mu je tekst skroz zbrda zdola.

Šta je tacno poenta?

Šta je tvoja poenta? :D.
. . . . . . . . .

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 07 Jan 2019, 20:58

Socrates wrote: 07 Jan 2019, 20:30 E vala mu je tekst skroz zbrda zdola.

Šta je tacno poenta?

Šta je tvoja poenta? :D.
Čovjek sročio u naslovu ;) Ali dobro, vjerujem da je poteško "poentirati"... :tjesi

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Socrates » 07 Jan 2019, 21:05

Pa sto čitaš te populističke amatere :D.

Čuj krivo tebi što je na crkvi reklama. :valja

A i za Trumpa si navijao, sta se bunis? :D.

I da barem nisi jednostran, pa da vidiš sta crkva u Rusiji radi. :djed

Odgledaj Leviathan, možda progledas. Zahvalićeš mi se naknadno, jer je film bombona. :thank
. . . . . . . . .

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 07 Jan 2019, 22:26

Socrates wrote: 07 Jan 2019, 21:05
Pa sto čitaš te populističke amatere :D.
Ovo je ta slavodobitna filistarska a zapravo upravo populistička fraza, koju samo još tipovi a la KGK i Plenky svakodnevno rabe. Aferim :aplauz
Socrates wrote: 07 Jan 2019, 21:05
Čuj krivo tebi što je na crkvi reklama. :valja


Da imalo logički koristiš tu svoju razbarušenu ćupu, skont'o bi da mi nije krivo, naprotiv, likujem i rugam se :bla
Socrates wrote: 07 Jan 2019, 21:05
A i za Trumpa si navijao, sta se bunis? :D.
Dabome, za Trump(et)a sam navijao da biste vi, zapadno-demokratski idioti uvidjeli šta se zapravo dešava kad konačno u White House-u zasjedne sirovina koja će otvoreno reći šta će (u)raditi, ono što zapravo rade uglađeni teroristi, koljači i masovne ubice pod egidom "demokratizacije i borbe za ljudska prava" itd. itsl. U tom smislu sam onomad i rekao da je Donald Duck manje zlo od Killary. I zaista jeste. No dobro, za to su svakako krive Ruje jerbo su im tamo neštA hakovali, pa je Donny izabran. Kakogod, aferim im bilo, kad su tako zaostali, inferiorni, i sve nešto najgore što može biti, napravili zbrku i pomrsili račune tako svemoćnim, nedodirljivim i savršenim zvekanima :D. (Upravo slijedi još jedan članak od "populističkog amatera" glede "superiorne logike" i njene prestravljenosti "inferiornim elementima" ;) )
Socrates wrote: 07 Jan 2019, 21:05 Odgledaj Leviathan, možda progledas. Zahvalićeš mi se naknadno, jer je film bombona. :thank
Potrudit ću se da p(r)ogledam Leviathana, pak ti najprije javim dojmove a zatim i utiske. Je li riječ o dokumentarcu?

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Socrates » 07 Jan 2019, 22:28

Neću vise da pričam sa komunistima. :djed

Niste pristojni. :rug
. . . . . . . . .

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 07 Jan 2019, 22:40

NIŠTA KONTRA RADE KONČARA: Fašizam nije samo odsustvo pameti

Piše: Andrej Nikolaidis


Najprije smo se grohotom smijali. Nekakav ustaša je odlučio srušiti spomenik Radetu Končaru pa mu mermer pao na nogu. Kao što je to primijetio Viktor Ivančić u novoj epizodi Robija K, i partizanski spomenici su jači od ustaša. Kako stvari stoje, par partizanskih bista, recimo već pomenuti Rade, Ivo Lola, Sava Kovačević i Tito u kamenu mogli bi, da hoće, ponoviti Bleiburg. Što bi, složićemo se, bilo bizarno. Između ostalog i zato što se iz Hrvatske danas na zapad, „križnim putem“, trbuhom za kruhom, ne bježi od partizana – nego od ustaša.

Onda smo gledali parodiju na rušenje spomenika na dalmacijadanas.hr i pozlilo nam je od smijeha.

Onda smo vidjeli fotografiju rušitelja i čitali njegovu izjavu. Popilo se malo rakije i viskija. Nema ništa protiv Rade Končara ni njegove familije. Samo ne voli Srbe, komuniste i narodne heroje. Nema, dakle, ništa protiv Končara osim što mrzi ono što je Končar bio. To je karakteristično za fašiste: oni vole ljude kao apstrakciju, a konkretne ljude kolju. Oni čak ne vole ni svoj narod – oni samo mrze drugi. Intenzitet te mržnje treba da nadomjesti osjećaj inferiornosti koji ih muči. Jer onaj ko se osjeća sigurnim u sebe i superiornim, nema potrebu da tamani one koje vidi kao inferiorne. Ono što ti je inferiorno te ne može ugroziti. Ako može, onda ti nije inferiorno. Fašisti su po defaultu inferiorni. Fašizam je ideologija agresije rođene iz inferiornosti. Ovaj opis fašizma, dakako, odgovara opisu Đavola. Boga nisam, ali Đavola sam vidio mnogo puta :zao :D. : eno ga gdje god masa na nekoga baca kamenje i zahtijeva linč. Eno ga,dakle, na ulicama istočnonjemačkih gradova, sa kojih bi neonacisti da uklone muslimane, eno ga u Pakistanu, gdje rulja hoće smrt hrišćanke Asiae Bibi.

Elem, vidjeli smo čovjeka i pročitali šta ima reći. Bilo je, nekako, tužno. Sve skupa je djelovalo tako beznadno glupo, pa si osjetio nelagodu, jer je smijati se tom čovjeku bilo kao smijati se reterdiranome.

A onda smo pročitali da rušitelj spomenika planira tužiti grad Split. Jer on se na spomenik Končaru (koji je bio Srbin, komunista i narodni heroj, a rušitelj sve to mrzi) samo naslonio. Grad je kriv jer spomenik nije bio bolje pričvršćen. Pa bi čovjek koji je srušio spomenik sada da na tome zaradi.

Što nas je, ako smo to kojim slučajem zaboravili, moralo podsjetiti: fašizam nije samo odsustvo pameti (jer zlo nije pametno, nego tek lukavo) već i odsustvo etike.

Jedna te ista stvar je „dobro“ kada je činimo „mi“, a „loše“ kada je čine „oni“.

Ne radi se o tome da mi ne pristajemo činiti ono zbog čega preziremo „njih“, nego o tome da to zbog čega „njih“ preziremo, učinimo prvi, da oni to ne bi učinili nama.

Ljubi istog kakav si ti, dakle samog sebe, kao sebe samog. :trepka

Drugome učini sve ono što ne želiš da drugi učini tebi. :mohr

Kada si u manjini, za sebe traži sva ona prava koja si drugima spreman ukinuti čim budeš u većini.

Kada si u manjini, pozivaj se na liberalne vrijednosti i demokratiju. Kada si u većini, koristi batinu.

Što nas dovodi do pitanja o svrishodnosti takozvanog dijaloga u cilju prevencije konflikta.

Razgovor o etičkim pitanjima sa paramecijumom ima više smisla nego takav razgovor sa neoustašama i neočetnicima.

Razgovor više nije moguć ne zato što ga ne-fašisti ne žele, nego zato što fašistima razgovor više nije potreban. Vrijeme koje im je bilo potrebno da se regrupišu i povrate vlast dobili su kroz trućanje o „demokratskoj pretvorbi“, „kulturi javnog dijaloga“ i sličnim šećernim vunicama za slaboumne i slabe. :(

Danas će rušitelj partizanskog spomenika dobiti odštetu od države. Sutra će koljač koji se posiječe po lijevoj ruci dok desnom reže mrzni grkljan dobiti invalidsku penziju.

P.S.

„... znam da je priroda zla, nezamislivo brutalna mašina koja nas neprekidno zasipa dokazima svoje brutalnosti, na koje mi ipak uspijevamo ostati slijepi, jer ne možemo podnijeti očito, da su duh i stvaralaštvo za prirodu bolest, da je takozvana inteligencija simptom te bolesti, da ono što je inteligentno, dakle oboljelo, nema šansu za opstanak, da biće uništeno, jer najotporniji organizmi su virusi, bakterije i insekti, ono što je bez uma praktično je neuništivo, dok inteligencija smanjuje izglede za opstanak, u krajnjem dovodi do zaključka o izlišnosti opstanka...“ stoji u mom romanu „Mađarska rečenica“.

Zato što je tomu tako, istorijski pobjednik je čovjek koji je rušeći spomenik Končaru sam sebe ranio, a potom radosno obznanio vlastitu glupost i bestidnost.


(zurnal.info)

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 07 Jan 2019, 22:50

Socrates wrote: 07 Jan 2019, 22:28 Neću vise da pričam sa komunistima. :djed

Niste pristojni. :rug
Ispričavamo se Vaša Svjetlosti, zbog povrede Vaših "delikatnih osjećanja" :klanja


:D.

Hajd' uozbilji se malo, ionako nemaš s kime polemisati nego s nama komunistima. Tj. sa mnom, jer drugog/drugih ovde nema. Mojne da histerišeš ko McCarthy :valja

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 16 Jan 2019, 21:52

Rado ide Srbin sa Hrvatom

Boris Dežulović


Domalo dvadeset i sedam godina, polovica moga života, prošla je od usijanog srpnja 1992., kada smo fotoreporter Maganja i ja, tražeći način da nekako uđemo u već mjesecima opkoljeno Sarajevo, pa sve kružeći oko grada kao lešinari oko žive lešine nabasali u Kiseljak.

Tamo su nas uputili prema Kobiljači, isturenoj čuki HVO-a prema položajima Karadžićeve vojske, taman na vrijeme da u jednom kontejneru uz cestu posvjedočimo nadrealnom prizoru: kao na godišnjici mature našli su se tamo pripadnici srpske vojske i HVO-a, baš kao četnici i ustaše četrdeset i neke, pa nam uz rakiju i mezu ispričali kako je u njih uzoran onaj, kako se zove, oca mu j...., da: suživot.

Tu, recimo, iznad Kobiljače, nalazila se jedna artiljerijska posada Teritorijalne obrane, buduće Armije BiH, koja je gađala srpske položaje oko Ilidže, pa su iz vojske Srpske Republike BiH – koja će već sljedećeg mjeseca postati Republika Srpska – poručili Hrvatima iz Kiseljaka da će biti prisiljeni otvoriti vatru ukoliko oni sami ne riješe tu stvar s „Turcima“. Iz HVO-a su odgovorili da bi oni to obavili, ali da nemaju čime. „Sutradan“, pričao nam je krupni srpski vojnik, „pozajmili smo ustašama ‘pragu’ i municiju, i stvar je bila sređena.“ „Jest, jest“, prisnažio je jedan od „ustaša“ u uniformi HVO-a, pa se pozdravio s kolegama, sjeo u automobil i otišao preko srpskih položaja u Sarajevo, „da proda nešto krumpira“.

Maganja i ja bili smo šokirani. Bilo je to vrijeme čvrstog deklarativnog savezništva Hrvata i Bošnjaka, upravo toga dana Franjo Tuđman i Alija Izetbegović potpisali su sporazum o prijateljstvu i suradnji, i hrvatsko-bošnjački rat bio je još daleko. Tamo pak odakle smo došli, o bratskim odnosima Bobanova HVO-a i Karadžićeve vojske nitko nije imao pojma: koji tjedan ranije u Hrvatskoj je završena operacija Miljevački plato, deblokiran je i Dubrovnik, a upravo tih dana – dok je Tuđman Izetbegoviću izjavljivao ljubav, a srpski i hrvatski vojnici u onome kontejneru na Kobiljači opušteno nam pričali kako zajedno tuku „balije“, pa jedni druge opskrbljuju oružjem, a drugi prve gorivom za tenkove – srpska je vojska pod komandom generala Momira Talića i Slavka Lisice ušetala u Posavinu kao u kafanu.

U hrvatsko-srpsko bratstvo i jedinstvo uvjerili smo se i sat-dva kasnije, kad su nas srpski vojnici s punkta HVO-a ispratili do Stupa i predali tamošnjem HVO-u, kad smo tako ušetali u Sarajevo kao Srbi u Posavinu, i kad smo na rubovima sarajevskog inferna vidjeli netaknuta hrvatska predgrađa. Tek što smo iste večeri Velimira Marića, zapovjednika sarajevskog HVO-a i predsjednika tamošnjeg HDZ-a, krenuli pitati o tome, u stožer je sa svojom bandom na motorima upao Juka Prazina, pa se pred nama grubo izderao na prestravljenog Marića i demolirao mu kancelariju, prijeteći kako će „stati na kraj svima koji surađuju sa četnicima s Ilidže“.

Kasnije ćemo saznati da su se, poput braće iz Kobiljače, u kojekakvim kontejnerima, uz rakiju i mezu, tih godina čak četrdeset i osam puta sastali i Franjo Tuđman i Slobodan Milošević, saznat ćemo da su se u jednom boljem kontejneru u austrijskom Grazu uoči tog ljeta tajno sastali i Mate Boban i Radovan Karadžić, dogovorivši podjelu interesnih sfera u Bosni i Hercegovini, sve zaključujući kako „nema nikakvog razloga za oružane sukobe Hrvata i Srba u BiH“, pa tako ni za sukobe u, štajaznam, Posavini.

Saznat ćemo kasnije još mnogo sličnih dirljivih priča iz toga žanra, poput one sačuvane u dnevniku generala Ratka Mladića, koji će godinu dana kasnije, s nadnevkom 15. srpnja 1993., zabilježiti kako su mu na ime „učinjenih usluga“ – dakle pomoći u oružju i municiji, te artiljerijske i logističke podrške u obračunu s „Turcima“ – Hrvati isplatili točno 8,092.032 njemačke marke u gotovini, što sa tjedan dana ranije isplaćenim avansom od dvije cisterne dizela i 1,191.246 maraka iznosi ukupno 9,283.278 maraka.
Uopće, oružano bratstvo i jedinstvo Hrvata i Srba u Bosni i Hercegovini opće je mjesto sjećanja na devedesete, ali i stvarnosti dvijehiljaditih, ustrajno njegovano svih ovih domalo dvadeset i sedam godina, sve do danas, kad je najpredaniji i najglasniji agitator trećeg, hrvatskog entiteta u BiH upravo generalni direktor Republike Srpske Milorad Dodik. Zbog čega mu, najzad, već tradicionalno svakog 9. siječnja – na dan Svetog arhiđakona Stefana – na hodočašće za krsnu slavu Republike Srpske u Banju Luku stižu visoka hrvatska izaslanstva, na čelu sa samim generalnim direktorom Herceg-Bosne i predsjednikom bosanskohercegovačkog HDZ-a Draganom Čovićem.

Onda se prošlog tjedna, na Dan Republike Srpske, zajedno s Čovićem Miloradu Dodiku poklonio i hrvatski veleposlanik u Bosni i Hercegovini Ivan Del Vechio, i ispala je velika pizdarija.

Zbunjen sam čitao dramatične izvještaje o hitnim sastancima u Vladi, pozivima u Sarajevo i urgentnom povlačenju ambasadora Del Vechija u Zagreb. O čemu je riječ, jesam li nešto propustio? Što se u međuvremenu dogodilo, pa je prisustvo hrvatskog veleposlanika na svečanoj akademiji 9. januara odjednom diplomatski skandal?

Navodno, kako sam shvatio, sranje je ispalo što je Dodik ove godine za Dan Srpske posthumno odlikovao generala Slavka Lisicu, koji je zbog granatiranja Šibenika 1991. u Hrvatskoj osuđen za ratne zločine. Opet, malo mi je nategnuto to zvučalo: pa Dodik već godinama, sve uz štovateljske klimoglave HDZ-ova guvernera u BiH Dragana Čovića, dijeli ordene najgorim ratnim zločincima, odlikovao je on za Dan Srpske i Biljanu Plavšić i Krajišnika i Radovana Karadžića i samog Ratka Mladića, dijeli on odlikovanja šakom i šapkom: istim ordenom, redom Karađorđeve zvijezde prvog reda, prije deset godina odlikovao je i generala Momira Talića, pa je red valjda bio da ga konačno dobije i Talićev posavski suborac Slavko Lisica.

Nije, uostalom, general Lisica Karađorđevu medalju dobio zbog granatiranja Šibenika – boli Dodika kurac za Šibenik – već za zasluge u probijanju posavskog koridora, što su ga u Grazu dogovorili Boban i Karadžić, i što ga je u svojih četrdeset i osam susreta s Miloševićem blagoslovio onaj, kako se zove, onaj zbog kojega Posavljaci i danas pjevaju „Posavino, spaljena i pusta, prodala te iskrivljena usta!“.

Domalo dvadeset sedam godina kasnije, eto, iznenada – kao da se ništa u tih dvadeset sedam godina nije dogodilo, kao da nismo Mladiću na ruke plaćali savezništvo u ratu – ispao skandal zbog hrvatskog veleposlanika na dodjeli ordena jednom srpskom zločincu. Iako, devet puta da prevrnem, prikladniju osobu da mu se pokloni od hrvatskog veleposlanika ja našao ne bih.

„Nisam bio na svečanom postrojavanju ni na dodjeli odličja. Ne pada mi na pamet da idem na to. Samo je nespretno izabran datum za sastanak koji smo ranije dogovarali s Dodikom”, mrtav je hladan onda ambasador Del Vechio za N1 televiziju objasnio kako je sve zapravo samo splet nesretnih okolnosti, jedan od onih nevjerojatnih slučajeva kad čovjek dogovori rutinski radni sastanak s Dodikom, pa ispadne da baš na taj dan pada Sveti arhiđakon Stefan, krsna slava Republike Srpske!

A meni se odjednom sve samo kazalo. Pa da, „nespretno izabran datum“! Samo splet nesretnih okolnosti, jedan od onih nevjerojatnih slučajeva, poput onoga kad je Slavko Lisica od svih ljeta Gospodnjih za zauzimanje Posavine nespretno izabrao baš ono kad su se u Grazu sastali Boban i Karadžić, ili kad je za isplatu desetak milijuna maraka Ratku Mladiću, od svih ratova u bivšoj Jugoslaviji, Hrvatska nespretno izabrala baš onaj hrvatsko-bošnjački.

Ili, štajaznam, kad su za tumačenje prijateljstva i suradnje ustaše i četnici u jednom kontejneru na Kobiljači nespretno izabrali baš onaj dan kad je sporazum o prijateljstvu i suradnji Tuđman potpisao s Izetbegovićem.

Samo, shvatili ste, nespretno izabran datum. Cijela nam suvremena povijest tek kalendar nespretno izbranih datuma.


N1

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 27 Jan 2019, 21:30

Američka dresura i cirkus u Poljskoj

Autor: Zlatko Dizdarević
Objavljeno: 27. siječanj 2019. u 10:17


Ekipa iz Washingtona odlučila uznemiriti Iran, Europu i sve ostale koji ne vole dovoljno SAD i ne mrze dovoljno Teheran


Odavno u međunarodnim odnosima, ionako politički i ljudski silno kompromitiranim, nije pripremana toliko prozirna i otužna igra kao što je ova što se najavljuje u Varšavi. Amerika s poslušnom Poljskom – protiv Irana. Indirektno su uključeni ili kao partneri ili kao napadnuti i mnogi drugi. Od Evropske unije do Izraela, Arapa, Rusije... A mnogi u Poljskoj, što s Iranom imaju neraskidive emotivne veze iz vremena rata, sada se osjećaju jadno i poniženo pred surovim pragmatizmom i interesnom »geostrategijom« jačih kojima su poslušni.

Vidno zaigrana ekipa iz Washingtona sa šefom State Departmenta Mike Pompeom odlučila je da uznemiri i Iran i Evropu. Uz sve ostale koji ne vole dovoljno SAD i ne mrze dovoljno Teheran. Iran je ovdje, ipak, prevashodno fasada za bezbroj planova kojima se obezbjeđuje nova »First« geostrategija. Okupljanje na kojem treba legalizirati smjernice za ovaj veliki marš zakazano je za 13. i 14. februar u Varšavi, a naziv mu je »Međunarodna konferencija o Bliskom istoku« (sic!). Centralna tema je u podnaslovu: Zajednički pristup zapadnih zemalja i arapskih monarhija Perzijskog zaljeva u suprotstavljanju »iranskoj agresiji«. :sok Ne kaže se kojoj agresiji, protiv koga, s kojim ciljem. :cudi Ovo valjda nije potrebno jer to svi u »slobodnom svijetu« znaju. Iran je sam po sebi agresija!

Sazivač »globalne« konferencije je Pompeo. Bivši direktor CIA-e najbolje zna kako se »sugerira« pozvanima da dođu. :oklagija Kako je rečeno na »zajedničkoj konferenciji« na poljskom tlu, očekuju se lideri više od 70 zemalja... Premišljaju se mnogi, posebno u Evropi. Šefica EU diplomacije Mogherini već je javila da je tih dana prezauzeta.

U motiviranju polovice planeta kako bi se zajedno krenulo protiv »iranske agresije« sve je već isplanirano. Od operacija kojima je cilj »suzbijanje kriminalnih i ilegalnih aktivnosti iranskih obavještajnih službi«, do sinhroniziranih pumpanja medija objašnjenjima šta ko sve treba da učini protiv Irana kao bjelosvjetske opasnosti. :valja Pompeo je s objašnjenjima o neophodnosti konferencije poentirao početkom januara u Kairu, tamo gdje je i Obama 2009. obećao slobodu arapskom svijetu i državu Palestini. To mu je bilo uključeno i u Nobelovu nagradu dobivenu – unaprijed!Image Nagrada se utopila u moru krvi u tamošnjem »proljeću«.

Šta su motivi igre u Varšavi? Bez obzira ko će tamo otići a ko neće, uglavnom je jasno šta je u pozadini, samo se u svijetu o mnogim velikim istinama ne govori. ;) I nama ovdje ta je praksa čista rutina. Kao i prije osam godina sa »Prijateljima Sirije«, zapravo njihovim najvećim neprijateljima. I nikom ništa.

Amerikanci danas čine zaokret u opsesiji stavljanja pod kontrolu ključnih područja u svijetu. Prevashodno sve tanjih resursa bitnih za opstanak. I na Bliskom istoku oni polako cure. Mijenja se i značaj nekada mitskih puteva poput Sueskog kanala. Konkurencija je i na Arktiku i u »putevima svile« kroz Aziju do Indije i Afrike. Nova je potreba otud i nadziranje onih sila u svijetu koje u toj igri mogu biti konkurencija i bezbjednosni problem. Amerika s razlogom tu vidi Kinu sa saveznicima koji nisu više uslovljeno ideološka braća. Samo je business važan, i to zidan na domaćim valutama. Istok više ne daje ni pišljiva boba za ideološka uslovljavanja u poslu. To sada radi Amerika. Ili si s nama ili protiv nas!

Sve ovo Washingtonu je razlog za makar i postupno napuštanje Bliskog istoka na kojem je ionako prevruće i neizvjesno. Jasno je jedino ko nakon svega ostaje kao finalni pobjednik. Ma koliko se onolika količina smrti i razaranja bilo kome može knjižiti kao pobjeda. Amerikanci znaju da se s partnerima koji su tamo još u igri i koje su sami stvorili više ne može pobijediti. U rat protiv Rusa pa i Irana na »najvišem nivou« nemaju interesa ići – osim ako okidač ne povuče neka budala kakvih nije malo.

Ostaje potreba mazati oči onima od kojih se odmiču uvjeravajući ih da to nije tako. Prije svih to su Izrael i partneri iz Camp Davida – Egipat i Jordan koji su se ovim sporazumom obavezali na mir sa Tel Avivom. Zaljevske monarhije su slijedeće koje valja interesno držati u igri raznim vrstama obećanja. Poput onog o arapskom NATO-u, ili u pomoći da se poraze »mračni šiiti« pa će Rijad biti globalni lider u islamskom svijetu, da će im se prodavati oružje u neograničenim količinama itd. itd. Eto zato Varšave da ih još jače poveže sa Izraelom u istom interesu – eliminirati Iran koji je prijetnja njima ili cijelom svijetu.

Motiva kod zalivskih Arapa za gutanje ovakvih udica ima dovoljno. Oni bez Amerike naprosto ne mogu. Izrael je u specifičnoj poziciji. Veze su stare i dubinske. Nisu tek iz vremena Sueskog rata 1957. kada su Amerika i Rusija naprosto otele pobjedu Britanije, Francuske i Izraela nad Naserom. Kontrola Mediterana i Sueskog kanala bila je beskrajno važna imperijama Zapada. Izrael je tada profitirao. Za povlačenje s Kanala dobio je izlazak na Crveno more a malo kasnije eto i poklona Francuza – nuklearni reaktor u Dimoni, uslov za buduće atomske bombe koje jedini danas imaju u tom dijelu svijeta. I niko ih o njima ne propituje. Drama počinje saznanjem da bi je mogao imati i Iran a to se nikako ne smije desiti. :ne Otud i osnov za približavanje ostalim Arapima koje je SAD napumpao protiv Irana. Nova matrica tamo je sada Arapi Zaliva i Izrael protiv Irana, a ne Iran i Arapi protiv Izraela.

Ipak, razgrću se i neke magle u Izraelu u vezi s ovim. Tamošnji »Haaretz« piše kako »ne vidi smisao predstojećeg antiiranskog samita u Varšavi..., jer je teško zamisliti da će ova konferencija uvjeriti arapske države da preduzmu praktične mjere protiv Irana«. List je još direktniji u procjeni da bi »primjena mjera koje smišlja SAD protiv Irana očito zahtijevala zamjenu svih čelnika arapskih država«. U tom kontekstu, oni čak pokazuju i razumijevanja za reakciju iranskog ministra vanjskih poslova Zarifa koji sastanak naziva »očajnim anti-iranskim cirkusom«.

Vidljivo, »globalni« samit se klima i prije početka. Mnogi iz »stare« EU shvataju da su na udaru zbog pokušaja pomaganja Iranu, naravno zbog vlastitih poslova blokiranih iz SAD-a. Nisu svi saglasni ni s Trumpovim razvaljivanjem povijesnog »nuklearnog sporazuma«. Varšava bi zato trebala staviti pod kontrolu i vrludanja Berlina, Pariza i Londona što su ionako u domaćim mukama. S liderima Poljske je Pompeu bilo najlakše. Opsesivni animozitet prema Moskvi i posebno ovisnosti od energenata iz Rusije, želja da se što prije stavi država na potpuno raspolaganje vojnim bazama SAD-a, teška ideološka rigidnost poljskih političara poput J. Kaszynskog, D. Tuska i M. Morawieckog itd., sve je to dovelo do oduševljenja u vladajućim krugovima u Varšavi povodom »ogromnog povjerenja« kod Velikog brata. :sjedi

Kao bumerang Varšavi vratio se razložni sentiment u narodu koji se sjeća vremena od 1941.- 43. kada je iz Rusije brutalno deportovano dva miliona Poljaka u gulage Sibira i Kazakhstana. Oko 120 hiljada preživjelih, uključujući i tri hiljade djece uspjelo je da se domogne Irana. Poljaci se sjećaju dirljivog odnosa Iranaca prema njima. To se ne zaboravlja. Prije par godina u Isfahanu sam naišao na mnoge tragove boravka ovih ljudi tamo, kao i groblje onih koji su u Iranu umrli. Predstavljanje Iranaca kao zločinaca prema Evropi i Poljskoj, sraman je udarac sjećanju i zahvalnosti ovih ljudi. Zato su za mnoge Poljake bolne riječi iranskog ministra Zarifa da Poljska nikada neće moći oprati sramotu zbog dobrodošlice anti-iranskoj konferenciji.

Zbog ovoga je u Teheran požurio minulog ponedjeljka zamjenik ministra vanjskih poslova Poljske Maciej Lang. Pokušavao je da uvjeri domaćine kako konferencija »nije protiv ni jedne države uključujući i Islamsku Republiku Iran«. Iranski partner Abbas Araqchi je upozorio Poljaka kako je Amerika uništila jedini veliki diplomatski uspjeh u regionu, »nuklearni sporazum«, a sada dolazi u Varšavu da traga za uspješnim rješenjem za Bliski istok ?!

Mnogima je danas jasno da je konferencija u Varšavi unaprijed autogol i za Washington i Poljsku kao i za druge istrenirane da slušaju silu, mimo vlastitih interesa i realnosti. Slučaj je uz to i duboko ponizio običnog čovjeka u Poljskoj koji se tjera da se okrene protiv onih što su im pružili ruku spasa onda kada im je bilo najpotrebnije. Sve za interes drugih što se lažno proglašava interesom Poljske.
Način se zove dresura, u areni koja doista postaje cirkus.


novilist.hr

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Socrates » 27 Jan 2019, 21:48

Da ne ulazim sad u Trumpove budalastine sa Nuklearnim Ugovorom, ali da ovaj ime tri ciste o istoriji nuklearnog naoruzanja, mozda bih ga I uzeo za ozbiljno.

Problem je uvijek bio sa zemljama koje su potpisale ugovor o nesirenju nuklearnog naoruzanja, a onda ga krsile, a ne neophodno sa svakom zemljom koja je radila da razvije nuklearno naoruzanje.

Indija, Pakistan, I Izrael nikad nisu potpisali ugovor. Njih se medjunarodno pravno ne moze teretiti za razvoj nuklearnog naouruzanja. Sjeverna Koreja je bila malo potpisnica ugovora, malo nije. Kako se kojem vodji digne.

Potpisnica nije bila ni Juzna Afrika, po su nekad radili na razvoju nuklearnog oruzja, pa onda odustali.

Iran, Libija, Sirija, Irak su uvijek bile potpisnice ugovora, I na razlicite nacine ga krsile. I Brazil ga je jedno vrijeme krsio, ali odavno su odustali.
. . . . . . . . .

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120132
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6876 times
Been thanked: 7757 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Krokodil Behko » 30 Jan 2019, 23:09

Tarik Haverić: Imenjak

Image

Cijeli mjesec oktobar 2018. bio je, u Kotlini, obilježen izostankom jednog događaja. Dok je užasnuti Svijet brujao o državnom zločinu koji su počinile vlasti Saudijske Arabije, čiji su izvršioci u saudijskom konzulatu u Istanbulu ubili i raskomadali novinara Džemala Hašukdžija, bosanskohercegovački muslimani nisu se okupili pred ambasadom ove kraljevine da izraze prosvjed zbog tog gnusnog čina.

To nas navodi da se zapitamo o kriteriju okupljanja zabrinutih bosanskohercegovačkih muslimana pred stranim ambasadama. Posljednji takav događaj zbio se 17. jula prošle godine, na međunarodni dan podrške jednom poznatom uhapšeniku: „Osudite francuske vlasti zbog nepravednog i nehumanog postupka prema profesoru Tariku Ramadanu“, pozivao je plakat na engleskom jeziku (#FranceFreeTariqRamadan) koji se širio kibernetičkim prostorom. Ne znam kako su se stvari odvijale pred francuskim ambasadama u drugim zemljama Evrope i svijeta, no pred ovom u Kotlini okupilo se rečenoga dana, tačno u podne, pet-šest ljudi koji su uručili nekakav papir, valjda peticiju-šesticiju, radniku obezbjeđenja koji je otvorio vrata i potom se razišli.

Ovaj događaj iz jula 2018. i nedogađaj iz oktobra iste godine predstavljaju nove markacije na putu koji nazivam analitikom samorazumijevanja bosanskog muslimanskog subjekta, i čije sam glavne smjernice ocrtao u Kritici bosanskog uma. U tom „ogledu o jednom historijski fiksiranom mentalitetu“ potrudio sam se da primjerima ilustriram tezu da je moralni relativizam postao druga priroda bosanskohercegovačkih muslimana, koji kod svojih istovjernika toleriraju iste postupke koje oštro osuđuju kod drugih. Ta je teza potvrđena kada su u ljeto 2016, neposredno nakon izlaska Kritike, počela proganjanja Erdoğanovih protivnika u Turskoj, pod izgovorom da su svi oni – dakle desetine hiljada nastavnika, sudaca, novinara i javnih radnika – „gulenisti“ i učesnici u neuspjelom državnom udaru. I tada je bila izostala svaka reakcija prekaljenih boraca za slobodu izražavanja, „muslimanskih intelektualaca“ suđenih 1983. u tzv. Sarajevskom procesu, koji u Bosni i Hercegovini već skoro 30 godina žive od moralnog kapitala žrtava titoističkog režima koji ih je progonio kao neistomišljenike. Jednoumlje je smetalo samo dok je bilo komunističko, i progon neistomišljenika u islamskim društvima ne samo da se ne osuđuje već se prikriveno odobrava. Pa čak i neprikriveno: jedan od osuđenih u Sarajevskom procesu nedavno je uputio javno pismo podrške saudijskim vlastima u njihovoj borbi protiv šiizma koja uključuje i stalna bombardiranja civila u Jemenu.

Taj bošnjački munafikluk našao je svoj amblematski izraz u komentaru bivšeg reisa Mustafe Cerića nakon Hašukdžijevog ubistva: „Vodi se zla kampanja protiv Kraljevine Saudijske Arabije kako bi se narušio njen ugled i destabilizirali njen mir i prosperitet. To nije dobro ne samo za osjetljivi region nego i za cijeli svijet. Vjerujem da je KSA dovoljno jaka da prevlada sve ovo, in Sha Allah!“.

Iznošenje činjenica o zločinu kao kampanja ocrnjivanja? Ako to čitaoca podsjeti na neke druge stavove koji su kružili našim prostorom, naprimjer da su podaci o zločinima nad Bošnjacima u ratu 1992-1995. izmišljeni u sklopu „zavere protiv Srbije i Srba“, neka se odmah dozove pameti. Nema tu nikakve sličnosti, jer Srbi su pravoslavci a Saudijci muslimani, a to nije isto!

Gdje žive evropski muslimani?

Gornji Cerićev komentar treba dovesti u vezu s njegovim svojevremenim pokušajima da se nametne kao duhovni vođa tzv. evropskih muslimana. Sâmo određenje „evropski muslimani“ ne objašnjava se jer se uzima kao samorazumljivo, iako ima dva različita značenja. S jedne strane, to je skupna oznaka za tzv. autohtone muslimane u Evropi (bosanskohercegovačke i albanske muslimane, Pomake, Torbeše, Gorance itd.), a s druge – za sve muslimane koji žive u zapadnoj Evropi, u koju su se njihovi turski, magripski ili indopakistanski preci doselili u proteklih 100 godina. Bosanski muslimanski subjekt rado i često ističe da su Bošnjaci „evropski muslimani“ u ovom prvom značenju, dakle „autohton evropski narod“, no u svom zamornom i kenjkavom ponavljanju previđa da to nije, samo po sebi, nikakav kvalitet. Evropejstvo je, naime, stanje duha a ne geografsko određenje. Kada bi se tu radilo samo o geografiji, evropejstvo bi bilo sumnjiva čast: samo u proteklom stoljeću, u Evropi su iznikli i boljševizam i fašizam i nacionalsocijalizam (tim redom!), najniže tačke moralnog razvoja čovječanstva. S druge strane, evropskog su porijekla i ideologije i povijesne formacije koje su uspješno svladale nacionalsocijalizam, fašizam i boljševizam (tim redom!), i upravo njihova načela čine vrednosno jezgro „poželjnog“ evropejstva.

Jasno je, iz toga, da „evropski muslimani“ ne moraju živjeti u Evropi. Jedan od njih bio je Egipćanin Ali Abdurazik (1888-1966), šejh El-Ezhera koji se još 1925. suprotstavio hiljadugodišnjem shvatanju da u islamu religija i politika čine nedjeljivu cjelinu (islām dīn wa dawla), ustvrdivši da ne postoji „islamska vlast“ i da ispravno shvaćen islam ostavlja muslimanima slobodu da izaberu svaki oblik vladavine koji smatraju prikladnim za osiguranje vlastitog blagostanja. Njegov sunarodnik Emin el-Huli (1895-1973) smatrao je, u tragu Descartesove metodičke sumnje koja utemeljuje modernu evropsku nauku, da „obnova počinje razornim preispitivanjem prošlosti“, a Nasr Hamid Ebu Zejd (1943-) morao je 1995. napustiti Egipat, nakon što ga je sud proglasio vjerootpadnikom zbog tvrdnji – između ostalog – da su kuranski opisi raja i pakla mitski. Najdalje je, međutim, otišao istaknuti alim Muhamed Talbi (1921-2017), koji je tvrdio da je šerijat „ljudski proizvod“ što „nema nikakve veze s islamom“; nakon poznatog regensburškog predavanja Benedikta XVI. o vjeri i razumu (2006), koje je izazvalo prosvjede širom svijeta jer je shvaćeno kao izjednačavanje islama i nasilja, Talbi je požurio da podsjeti kako papa uživa slobodu izražavanja kao i svako drugi: „Znam da je za kardinala Ratzingera, kao i za mnoge Zapadnjake, islam sinonim za nasilje, i žao mi je zbog toga. Ali, sloboda je nedjeljiva: papa ima pravo da slobodno i iskreno iznese svoje mišljenje o islamu“. I iz cjeline djela ovog evropskog muslimana koji je živio u Tunisu može se izvući zaključak da bi upravo za islamska društva sloboda izražavanja danskih karikaturista danas morala biti važnija od bilo koje druge slobode, i za bilo koja druga društva.

Iz ovih primjera, i iz mnoštva drugih nespomenutih, slijedi da bi najkorisnija misija evropskih muslimana bila da u islamskim društvima afirmiraju evropske vrijednosti; međutim, ličnosti koje pretendiraju da govore u njihovo ime shvataju tu misiju upravo suprotno, pa u Evropi neumorno brane nazadnu socijalnu praksu islamskih društava, proglašavajući svaku kritiku „zlom kampanjom“ i „islamofobijom“. O tome svjedoči i Cerićev gornji komentar, u kojem se potvrđuje ono što je bilo jasno već i čitaocima njegovog abortiranog predloga Deklaracije evropskih muslimana (2005): kada izjavljuje da su „evropski muslimani potpuno i nedvosmisleno predani … uvjerenju da svaki čovjek ima pravo na pet bitnih vrijednosti, a to su: vrijednost života, vjere, slobode, imetka i časti“, Cerić vrijednost vjere upravo ne shvata na evropski način, naime tako da sloboda vjerovanja uključuje i slobodu nevjerovanja odnosno slobodu promjene vjeroispovijesti, od kojih ni jedna ni druga ne postoje u islamskim društvima. Da je bosanskim muslimanima stalo da potvrde svoje evropejstvo na bilo koji drugi način osim deklarativno, neumorno bi prosvjedovali pred ambasadama onih islamskih zemalja u kojima se još uvijek kažnjavaju vjerootpadništvo ili ateizam – što oni ne čine. Sasvim suprotno, oni ulažu ogromnu energiju u proglašavanje evropskih institucija i prakse „nepravednim“ i „nehumanim“ kad god ocijene da nisu u skladu s njihovim svjetonazorom. A u posljednjih desetak godina nema poučnijeg primjera te intelektualne prevare od slučaja Tarika Ramadana.

Jer Ramadan je, što bi se reklo, idealan „evropski musliman“: na francuskom jeziku obrazovan Švajcarac koji drži do svojih egipatskih korijena i islamske religije, profesor na Oxfordu i čest gost televizijskih debata u kojima energično zagovara drukčiji pristup „Zapada“ i islamskim društvima i muslimanima koji žive u zapadnim zemljama. Stoga ne treba da čudi što upravo među ovim potonjima Ramadan ima brojne sljedbenike, organizirane u prave mreže u cijeloj Evropi. I kada se u februaru 2018. Ramadan našao u istražnom pritvoru u Francuskoj, upravo te mreže su se mobilizirale da mu pruže podršku koja je kulminirala 17. jula pozivom na okupljanje pred francuskim ambasadama širom svijeta, da se „osude francuske vlasti zbog nepravednog i nehumanog postupka prema profesoru Tariku Ramadanu“.

Međutim, ostaje nejasno šta je u tom postupku „nehumano“. Prema svim mjerilima, on je bio vrlo human: budući pogođen teškom bolešću, Tarik Ramadan (koji je, u međuvremenu, u novembru 2018. pušten, uz oduzimanje pasoša i kauciju od 300 hiljada eura) prebačen je iz zatvora Fleury-Mérogis u zatvorsku bolnicu Fresnes. A nije jasno ni zašto je postupak „nepravedan“. Zbog pritvaranja optuženog, koje je u skladu sa zakonom i čini dio krivičnog postupka u svakom pravnom sistemu? Pa samo u Kotlini, tri godine se nalazio u pritvoru jedan bivši ministar unutrašnjih poslova, a još se nalaze ili su se nalazili jedan generalni sekretar vladajuće stranke i jedan bivši poslanik kantonalne skupštine… No bosanski muslimanski subjekt, u svojoj agresivnoj selektivnosti, nije našao za potrebno da organizira prosvjede pred institucijama svoje države, i da osudi „nehumanost“ sistema pod kojim sâm živi a koji je kreirala „stranka muslimanskog kulturno-povijesnog kruga“. To je još jedna potvrda teze, iz Kritike bosanskog uma, da je glavna odlika njegovog pristupa sadašnjoj i prošloj stvarnosti historizam, čija je bit „zamjena procesa individualizirajućeg zapažanja generalizirajućim pogledom na sile u povijesti“. Svaki društveni proces, u svim vremenima i na svim meridijanima, on vidi kao izraz temeljnog sukoba islama i hrišćanstva odn. Zapada, pa individualizirajuće zapažanje o slučaju Tarika Ramadana (naprimjer, uvid u sudski spis) nije ni potrebno da bi se zaključilo kako je oksfordski profesor žrtva hrišćansko-zapadnjačke zavjere.

Ima li u Guantánamu nevinih?

Kampanja podrške Ramadanu sadrži sve poznate elemente plitkih muslimanskih moralističkih odgovora na izazove političke modernosti; kombinacija tih elemenata može varirati od jednog pisanog priloga ili istupa do drugog, ali im je zajednička dreka protiv „islamofobije“. Prema nepotpunim uvidima pisca ovih redova, jedan od najistaknutijih likova te kampanje bila je novinarka Hafsa Kara-Mustafa, poznata po bombastičnim i provokativnim naslovima svojih članaka više nego po njihovom sadržaju. Za nju je gradonačelnik Londona Sadiq Khan muslimanski cionist, a Francuska je sama najodgovornija za terorizam na čijem se udaru nalazi (obratno, naravno, ne važi, i tvrdnja da muslimani svojim ponašanjem sami izazivaju netrpeljivost čiji su objekt bila bi proglašena krunskim dokazom islamofobije!)… U tekstu povodom Ramadanovog smještanja u pritvor, Hafsa Kara-Mustafa objasnila je zašto misli da je proces montiran: „Poznajem Francusku, zato ne vjerujem u optužbe protiv Tarika Ramadana“!

Eto tako! Hafsa poznaje Francusku (ne „francusko pravosuđe“, nego baš Francusku!), i to treba da bude dokaz Ramadanove nevinosti. No zašto samo Francusku, a ne i Evropu, ili Zapad, ako je svijest o sukobu islama samog protiv svih dovoljna za razumijevanje današnjeg svijeta, toliko da nije potrebno ulaziti u detalje svakog pojedinog procesa ili događanja, tj. upuštati se u individualizirajuće opažanje? I šta bi Hafsa mislila kada bi butum zapadni publicisti i analitičari prihvatili njen model rasuđivanja? Naprimjer, „znam muslimane, i zato ne vjerujem da u Guantánamu ima nevinih“…

U još jednoj odbrani Tarika Ramadana koja nezgrapno oponaša političke analize „zapadnog“ tipa a doživjela je široku difuziju, mogli smo pročitati, iz pera Elme Berisha koja također odlično poznaje Francusku, da se „naznake potencijalno islamofobičnog motiva vide u cijelom slučaju“, i da „u zemlji u kojoj je krajnja desnica Marine Le Pen dobila trećinu glasova u drugom krugu protiv trenutnog predsjednika centrista Emmanuela Macrona, ovo objašnjenje nije neuvjerljivo“. Drugim riječima, pobjednički kandidat Macron možda nema moć da spriječi istragu koja se upravo vodi protiv njegovih bliskih saradnika i tiče se njegove umiješanosti u „slučaj Benalla“, ali zato poražena kandidatkinja Marine Le Pen ima moć da montira proces Tariku Ramadanu!

U cijeloj toj paradi gluposti i patetike bosanski muslimanski subjekt nije imao originalnih doprinosa, i svoju gorljivu želju da pomogne širenju istine zadovoljio je poboljšavajući tuđe predloške. Tako je jedan ovdašnji muslimanski portal spomenutom tekstu Elme Berisha dao svoj naslov: „Osuđen bez suđenja: Mladi muslimani traže oslobađanje Tariqa Ramadana“. No čitalac se može sam uvjeriti da se u tekstu uopšte ne spominju Mladi muslimani: urednici su samo htjeli da Ramadanu u prilog iznesu jedan argument koji je, u njihovim očima, neoboriv. Njihov postupak sasvim je u skladu s rasuđivanjem u kojem stav i uvjerenje zauzimaju mjesto činjenica, pravnih i svih ostalih. Taj postupak u osnovi je deduktivan: budući da je Zapad protiv islama, jasno je da muslimani protiv kojih se vodi istraga na Zapadu nisu krivi! Ili: Mladi muslimani bili su nevine žrtve titoističkog režima, pa su nevini i svi oni kojima Mladi muslimani daju podršku!

Ne treba se čuditi, onda, da za tako oblikovanu svijest ne može biti nepravedna paušalna muslimanska osuda Francuske i njenog pravosuđa; nepravedna može biti samo eventualna osuđujuća presuda u procesu Tariku Ramadanu. Odnosno, i sama odluka francuskih vlasti da provedu istragu.

No zašto se Ramadan našao u pritvoru?

Najkraće rečeno: zbog optužbi za silovanje. Na plimnom valu pokreta #MeToo, u kojem žene prijavljuju (uglavnom poznate i utjecajne) muškarce koji su ih prinudili na spolne odnose, bivša pripadnica selefijskog pokreta Henda Ajari optužila je 20. oktobra 2017. Ramadana da ju je 2012. godine silovao, seksualno napastvovao, fizički malterirao i zastrašivao. Henda Ajari živi u normandijskom gradu Rouenu, gdje je i podnijela prijavu, no slučaj je prebačen pariškom tužilaštvu. Iako u gorespomenutom tekstu Elma Berisha sugerira da je upravo to dokaz da se radi o državnoj zavjeri („Iz nekog nepoznatog razloga dosije je upućen u tužilaštvo u Parizu specijalizirano za rješavanje predmeta u vezi s terorizmom!“), razlog ustupanja predmeta je mnogo prozaičniji: kako je istoga dana novinarima objasnio ruenski tužilac Pascal Prache, pariško tužilaštvo je nadležno zato što se delikt, prema navodima iz tužbe, dogodio u Parizu.

Kada se stvar raščula, još jedna žena podnijela je sličnu prijavu protiv Ramadana 24. oktobra 2017. U martu 2018. treća žena, Munia Rabudž, optužuje Ramadana za silovanje, i kao dokaz podnosi haljinu s tragovima njegove sperme. U isto vrijeme, novinari otkrivaju da je prijavu podnijela i jedna žena u Sjedinjenim Američkim Državama.

U aprilu 2018. belgijski mediji otkrivaju postojanje sporazuma koji je Tarik Ramadan sklopio 2015. s Medždom Bernusi, koja je u to vrijeme počela da na internetu iznosi detalje njihove veze i opisuje Ramadanovo postupanje prema ženama; Bernusijeva je pristala da, za 27.000 eura, povuče svoje napise i da više ne iznosi optužbe.

Konačno, u septembru 2018, i nezavisno od istrage u Francuskoj, pokrenuta je i istraga u Ramadanovoj rodnoj Švajcarskoj, također po osnovu prijave jedne žene koja ga optužuje da ju je 2008. silovao u jednom ženevskom hotelu. U međuvremenu, javile su se četiri Švajcarke, bivše Ramadanove učenice koje su ga optužile da ih je silovao dok su još bile maloljetne, no postupak nije pokrenut zbog zastare.

Masovni pokreti nemaju izražen smisao za nijanse, i po zakonu velikih brojeva među svim optuženima u sklopu akcije #MeToo mora biti i izvjestan broj nevinih muškaraca koji na kraju neće biti krivično gonjeni, ali će im neosnovane optužbe uništiti život. Sasvim je, dakle, moguće, da se među njima nađe i Tarik Ramadan. No cilj ovoga teksta nije da po svaku cijenu dokaže da je Ramadan kriv za ono za što ga terete, već da potkaže jedno historističko mišljenje koje bi po svaku cijenu htjelo da je on nevin, samo zato što se u planetarnom sukobu Zapada i islama nalazi na islamskoj strani. I da je žrtva zavjere koju su skovale Francuska i Švajcarska!

U tom smislu, u nastavku se zanimam samo za ono što javnost pouzdano zna o Tariku Ramadanu, tj. za elemente njegove biografije koji ne povlače krivičnu odgovornost ali osvjetljavaju iz drugog ugla ličnost ovog idealnog „evropskog muslimana“.

Doktor milom ili silom

Tu su, najprije, titule i zvanja Tarika Ramadana. Kakav je on doktor, i kakav profesor?

Kada je 1994. godine na Univerzitetu u Ženevi Ramadan podnio projekt doktorata čija je tema Hasan el-Bena, njegov djed i osnivač Muslimanske braće, mentor Charles Genequand bio je zaprepašten: s nedopustivom selektivnošću, Ramadan je veličao el-Benaovu duhovnost i neizmjernu humanost, ne spominjući žestoke antisemitske kampanje koje su vodila Muslimanska braća niti navodeći Pedeset zahtjeva iz programa Muslimanske braće (1936) koji su još aktuelni: „kontrolirati lično ponašanje činovnika“, „smatrati blud teškim zločinom koji se krivično kažnjava“, „vršiti zapljenu romana koji izazivaju uzbuđenje, i knjiga koje siju sumnju u vjeru“… Kada je mentor zatražio od kandidata da unese izmjene i popravke, Ramadan je odbio, i počeo proganjati članove komisije da što prije prihvate njegovu tezu. Izravno je prijetio jednome od njih, istaknutom islamologu Aliju Meradu (1930-2017), profesoru emeritusu na Univerzitetu Sorbonne Nouvelle Paris-III. Kada su trojica članova komisije podnijela ostavke, Tarik Ramadan je nadigao uobičajenu dreku: sve je to zavjera, i njemu ne daju da doktorira zato što je Arapin!

Međutim, jedina zavjera koju je moguće dokazati jest ona zahvaljujući kojoj je na kraju dobio doktorat. U njenom središtu je sociolog i socijalist Jean Ziegler, poslanik u Nacionalnom vijeću švajcarske Savezne skupštine. Budući da je Ramadan u to vrijeme koketirao s ljevicom, uvjeravajući neobaviještenu publiku da su Muslimanska braća nenasilni humanisti čije su ideje slične južnoameričkoj teologiji oslobođenja, Jean Ziegler je mobilizirao svoje prijatelje intelektualce da izvrše masovan pritisak na ženevski univerzitet, i obrazovana je nova komisija (treba li napominjati da su, u predizbornoj kampanji, Ramadan i članovi njegove porodice skupljali glasove za Zieglera u muslimanskim krugovima, dijelili letke i lijepili plakate?). Novi mentor postao je Reinhard Schulze, profesor islamologije na Univerzitetu u Bernu, koji je dobio težak zadatak da „ubijedi Tarika Ramadana da mora promijeniti svoju disertaciju kako bi je mogla prihvatiti univerzitetska komisija“, što će potrajati nekoliko godina.

Naslov teze na kraju je glasio „Na izvorima muslimanske obnove. Od Afganija do Hasana el-Benaa: jedno stoljeće islamskog reformizma“. Ramadan ju je odbranio 1999, ali nije dobio uobičajenu ocjenu „très honorable“, što je značilo da su mu vrata švajcarskih univerziteta zatvorena kao potencijalnom nastavniku. Najviše što je uspio da postigne jest da na Univerzitetu u Fribourgu jedanput sedmično izlaže neke islamske teme onima koji žele da ga slušaju, bez naknade i bez ikakvog profesionalnog akademskog angažmana. To će mu, međutim, poslužiti da se posvuda neosnovano predstavlja kao „profesor filozofije i islamologije na Univerzitetu u Fribourgu“, dotle da je uprava ovog univerziteta to morala i službeno demantirati.

A Oxford? Tačno je da je Ramadan profesor savremenih islamskih studija na St Anthony’s Collegeu, no tu katedru finansira Fondacija Katar, koja u krajnjemu odlučuje ko će je zauzimati, i u tome nije presudna naučna izvrsnost.

Dalje: ima li Tarik Ramadan neko koherentno učenje koje bi se moglo analizirati?

Ima i nema. Bolje rečeno, on ima dva skupa ideja, jedan namijenjen zapadnoj publici a drugi namijenjen muslimanima. Mnoge teze koje iznosi u svojim spisima na francuskom sasvim su prihvatljive, no problem je što njegovi spisi na arapskom, a naročito audio-kasete koje cirkuliraju među muslimanskom publikom, kazuju nešto sasvim drugo. Naprimjer, evropskom uhu veoma prija Ramadanova preporuka muslimanima na Zapadu da poštuju zakone zemalja u kojima žive. No ta preporuka ima, na arapskom, i jedan dodatak koji veoma prija muslimanskom uhu: „…dok god ti zakoni nisu u suprotnosti s islamom“! Stoga dvije knjige o Ramadanovom liku i djelu napisane u proteklih 15 godina imaju slične naslove što variraju glavnu temu, Ramadanovu dvoličnost: tu je, najprije, Caroline Fourest i Brat Tarik. Dvostruki jezik Tarika Ramadana (2004, 2. izd. 2010), a zatim Lucia Canovi i Dvostruki jezik. Tarik Ramadan danju, Tarik Ramadan noću (2017). Senegalski islamolog i univerzitetski profesor Bakary Sambe potvrđuje da se Ramadan „u Francuskoj hvali da je u potpunosti Evropljanin, dok u Africi upire prstom u Zapad kao izvor svih zala što pogađaju muslimane“. Konačno, Le Monde u jednom uvodniku iz novembra 2017. opisuje Tarika Ramadana kao „samozvanog ’islamologa’, vještog i medijski eksponiranog, koji na francuskom glumi sveca, a na arapskom poziva na bespoštednu borbu“.

Na pregledu kod doktora Tarika

Ramadanova intelektualna dvoličnost proteže se i na privatni život, i ta je činjenica utjecala da on, iz sasvim „neevropskih“ razloga, u nekoliko mjeseci izgubi podršku evropskih muslimanskih krugova. Naime, pritisnut dokazima, on je morao priznati da je održavao seksualne odnose s tužiteljicama, ali je tvrdio da se to događalo uz obostrani pristanak. Ako se to pokaže kao tačno, francusko pravosuđe odustat će od krivičnog gonjenja, jer preljub u Evropi nije krivično djelo. No za njegove evropske muslimanske sljedbenike, spremne da istragu zbog silovanja bez razmišljanja proglase političkim procesom, eventualno odbacivanje optužbi (dakle, pobjeda nad „zapadnim antimuslimanskim pravosuđem“!) značit će konačan pad njihovog idola, naizgled uzornog muslimana i oca porodice koji je vodio dvostruki život i koji je, da bi izbjegao veće zlo, u istrazi priznao brojne vanbračne veze, razvrat i nasilno seksualno ponašanje.

Da je Tarik Ramadan uhapšen u nekoj islamskoj zemlji uređenoj prema Programu Muslimanske braće iz 1936, i da je priznao to što je priznao, izdahnuo bi od posljedica višestrukog bičevanja („smatrati blud teškim zločinom koji se krivično kažnjava“!). Na svoju sreću, uhapšen je u Francuskoj (zemlji koju tako dobro poznaje Hafsa Kara-Mustafa, a i ostale perjanice nove islamske politologije), a u Francuskoj se sankcioniraju kršenja zakona, a ne ogrešenja o vjerski moral. I ništa tako dobro ne ilustrira aporije „evropskog islama“ kao šok evropskih muslimana nakon otkrića 776 pornografskih fotografija na Ramadanovim prenosnim računarima. Ne radi se, nota bene, o dječjoj pornografiji (čije je posjedovanje kažnjivo), pa otkriće neće imati bogznakakvu težinu u istrazi. Normalan evropski refleks bio bi da se potvrdi da je riječ o nepovredivoj privatnoj sferi Tarika Ramadana, koji činom posjedovanja 776 pornografskih fotografija nije prekršio nijedan zakon! No evropski muslimani nisu evropski na taj način: mnogi od njih pristaju da poštuju zakone zemalja u kojima žive upravo prema preporuci Tarika Ramadana, naime samo ako ti zakoni nisu u suprotnosti s islamom. A Ramadanovo ponašanje temeljno se protivi strogom islamskom moralu, pa je njegov ugled, nezavisno od njegovog (ne)kršenja zakona i eventualno oslobađajuće presude, nepovratno uništen, unatoč podršci koju će, siguran sam, nastaviti da dobiva u Kotlini kao „intelektualac koji ide ispred svoga vremena“.

I bilo bi neke poetske pravde u tome da ga francusko pravosuđe, koje je optuživao za pristranost, na kraju oslobodi, a da tačku na njegovu karijeru stave zagovornici islamskog morala, onoga morala koji je ovaj slatkorječivi licemjer cijeloga života propovijedao ali ga se nije pridržavao.

(Iz građe za Um bosanske kritike)
online

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 01 Feb 2019, 20:55

SVEMIRSKA DEMOKRATSKA AKCIJA: Eksploatacija polumjeseca i zvijezde

Piše: Andrej Nikolaidis


Mislite o bosanskohercegovačkoj političkoj eliti šta hoćete, ali ti ljudi imaju viziju.
Evo vijesti, jučerašnja:
"Vijeće ministara BiH utvrdilo je prijedlog osnova za pristupanje Bosne i Hercegovine Ugovoru o načelima kojima se uređuje djelovanje zemalja u istraživanju i korištenju svemira, uključujući i Mjesec i druga nebeska tijela...".
Nije Bosna jedina regionalna sila koja se uključila u svemirsku trku. Suprotno stereotipima o njima, ni Crnogorci nisu sjedjeli skrštenih ruku.
Evo vijesti, proljeće prošle godine:
“Ministarstvo nauke Crne Gore, u saradnji sa Evropskom svemirskom agencijom (ESA), organizuje radionicu 4. i 5. aprila ove godine u Rektoratu Univerziteta Crne Gore (sala Senata), a koja će imati za cilj upoznavanje sa ESA programom i njihovim aktivnostima, kao i predstavljanje prijedloga projekata za saradnju”.

Kažem vam ja: prestrogo sudimo o našim političarima.
Ti ljudi možda stoje u govnima do koljena, ali pogled im je zakovan u zvijezde. Čovjek bi mogao pomisliti: samo istinski vizionari u stanju su uzdići se iznad mizernih objektivnih okolnosti koje ih okružuju i snagom duha, koji ne prihvata materijalna ograničenja, uočiti put u bolju budućnost, a potom njime povesti one koji ne vide dalje od vođinih leđa.
Onda čovjek malo bolje razmisli i zaključi: planirati put međ’ zvijezde dok oko njih plutaju zemni ostaci jučerašnjih obroka mogu samo vizionari, idioti i hulje.
Šta su od pobrojanog onda, naši potpisnici protokola o istraživanju i korištenju svemira, koji će omogućiti da i mi vidimo hajra od tih silnih zvijezda i planeta, umjesto što bezveze stoje gore.
Idioti nisu, jer ako su oni idioti, šta smo onda mi, koje oni jašu sve ove godine?
Vizionari, rekoh, možda jesu.
No najprije će biti da su hulje. Jer, u čemu je razlika između hulje i vizionara: obojica stoje u fekalijama dok, kako izgleda, gledaju u zvijezde. Ali hulja, zapravo, ne gleda u zvijezde, nego u lijevu ruku, koju vam je zavukao u džep, dok desnom vaš pogled navodi na Mjesec. Za hulju fekalni potop nije katastrofa, nego radno okruženje i poslovna šansa: hulje su digle branu, hulje su potop i izazvale.
Naravno, čovjek bez vizije, a većina nas smo takvi, mogao bi sada pitati: ne bi li, ipak, Sarajevu trebalo obezbijediti vodu a Zenici zrak, prije nego što se bacimo u istraživanje i eksploataciju svemira? Ako niste u stanju opraviti sarajevski vodovod, kako mislite odletjeti do Mjeseca?

Ta pitanja su, zapravo, glupa. Prvo: nisu li oni dokazali da, ako znaju išta, znaju da eksploatišu? Jesu li kvalitetno eksploatisali ovdašnje zemlje i sve što su u njima komunisti izgradili? :p Jesu li sve prodali, kupili, preprodali, nisu li iz svakog kamene svake fabričke hale koju su pustili da se uruši iscijedili i zadnji cent profita? Jesu li kvalitetno eksploatisali vaš patriotizam, vaš nacionalizam i vašu religioznost? Jesu li našli načina da se bogate čak i u ratu, dakle da eksploatišu smrt i razaranje, što, složićemo, ne može svako, tek istinski majstori, takoreći umjetnici eksploatacije?
Kako su to uradili? Koristeći platformu demokratije i ljudskih prava. Nije li za vladavine Srpske DEMOKRATSKE stranke na teritoriji i od strane vojske pod njenom kontrolom počinjen genocid i najgori ratni zločini viđeni u Evropi nakon Drugog svjetskog rata? Nisu li za vladavine Hrvatske DEMOKRATSKE zajednice na teritoriji i od strane vojske pod njenom kontrolom otvoreni koncentracioni logori a ustaštvo ustanovljeno kao nezvanična zvanična ideologija? Nije li za vladavine Stranke DEMOKRATSKE akcije, na teritoriji i u vojsci pod njenom kontrolom ustanovljen koncept „s tekbirom na usnama, za građansku Bosnu i Hercegovinu“?
Priznajte sad: kad su oni smislili himnu „ES-DE-A, demokratija, ES-DE-A, ljudska prava sva“, vi niste ni znali šta su ta ljudska prava: zapravo su mnogi od vas tada, dok je pjesma odzvanjala na predizbornom mitingu na kojem ste nosili zastavu sa polumjesecom (ali vama tada nije pala na pamet eksploatacija mjeseca – nije, jer za razliku od njih nemate viziju), za ta prava prvi put čuli. I sad ste se našli vi, da vladajućima sporite vizionarstvo?
Kao što političke elite Srba, Hrvata i Bošnjaka nisu izumile demokratiju, koja im je omogućila eksploataciju Bosne i Hercegovine, tako nije nužno ni da oni izume svemirske brodove koji će im omogućiti eksploataciju „Mjeseca i drugih nebeskih tijela“. Oni će gore sa velikima, makar kao slijepi putnici. Kad veliki pokupe svoje, ostaće dovoljno i za njih.

Naravno da je komično da zemlje kakve su Bosna ili Crna Gora planiraju osvajanje svemira. Ali ima u tome nešto što i nehotično otkriva istinu o sistemu. Sve su naše partije i „demokratske“ i „nacionalne“ i „državotvorne“ i „građanske“. I sve su one, bez navodnika, prvenstveno kapitalističke. A za kapitalizam je čitav svijet i sve što na njemu postoji tek resurs, koji je on pozvan staviti u vlasništvo i eksploatisati. Svako drvo, svaka rijeka, svaki čovjek i svaka zvijezda. Kada sve na ovom svijetu sprže i pobiju, pred njima je još bezbroj poslovnih prilika, bezbroj nebeskih tijela koja čekaju da budu osvojena i prodana. Za negdašnje ljude su Afrika, Amerika i Australija nekoć bile dalje nego Mjesec za današnje. Pa to od ropstva i istrebljenja nije spasilo njihove stanovnike.

Do zvijezda se, suprotno staroj poslovici, ne stiže preko trnja. Poslovica treba glasiti: preko mrtvih do zvijezda.


(zurnal.info)

User avatar
Vjetar
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 14764
Joined: 23 May 2015, 17:46
Location: Na konju
Been thanked: 22 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Vjetar » 01 Feb 2019, 21:10

Mohr wrote: 01 Feb 2019, 20:55 SVEMIRSKA DEMOKRATSKA AKCIJA: Eksploatacija polumjeseca i zvijezde

Piše: Andrej Nikolaidis


Mislite o bosanskohercegovačkoj političkoj eliti šta hoćete, ali ti ljudi imaju viziju.
Evo vijesti, jučerašnja:
"Vijeće ministara BiH utvrdilo je prijedlog osnova za pristupanje Bosne i Hercegovine Ugovoru o načelima kojima se uređuje djelovanje zemalja u istraživanju i korištenju svemira, uključujući i Mjesec i druga nebeska tijela...".
Nije Bosna jedina regionalna sila koja se uključila u svemirsku trku. Suprotno stereotipima o njima, ni Crnogorci nisu sjedjeli skrštenih ruku.
Evo vijesti, proljeće prošle godine:
“Ministarstvo nauke Crne Gore, u saradnji sa Evropskom svemirskom agencijom (ESA), organizuje radionicu 4. i 5. aprila ove godine u Rektoratu Univerziteta Crne Gore (sala Senata), a koja će imati za cilj upoznavanje sa ESA programom i njihovim aktivnostima, kao i predstavljanje prijedloga projekata za saradnju”.

Kažem vam ja: prestrogo sudimo o našim političarima.
Ti ljudi možda stoje u govnima do koljena, ali pogled im je zakovan u zvijezde. Čovjek bi mogao pomisliti: samo istinski vizionari u stanju su uzdići se iznad mizernih objektivnih okolnosti koje ih okružuju i snagom duha, koji ne prihvata materijalna ograničenja, uočiti put u bolju budućnost, a potom njime povesti one koji ne vide dalje od vođinih leđa.
Onda čovjek malo bolje razmisli i zaključi: planirati put međ’ zvijezde dok oko njih plutaju zemni ostaci jučerašnjih obroka mogu samo vizionari, idioti i hulje.
Šta su od pobrojanog onda, naši potpisnici protokola o istraživanju i korištenju svemira, koji će omogućiti da i mi vidimo hajra od tih silnih zvijezda i planeta, umjesto što bezveze stoje gore.
Idioti nisu, jer ako su oni idioti, šta smo onda mi, koje oni jašu sve ove godine?
Vizionari, rekoh, možda jesu.
No najprije će biti da su hulje. Jer, u čemu je razlika između hulje i vizionara: obojica stoje u fekalijama dok, kako izgleda, gledaju u zvijezde. Ali hulja, zapravo, ne gleda u zvijezde, nego u lijevu ruku, koju vam je zavukao u džep, dok desnom vaš pogled navodi na Mjesec. Za hulju fekalni potop nije katastrofa, nego radno okruženje i poslovna šansa: hulje su digle branu, hulje su potop i izazvale.
Naravno, čovjek bez vizije, a većina nas smo takvi, mogao bi sada pitati: ne bi li, ipak, Sarajevu trebalo obezbijediti vodu a Zenici zrak, prije nego što se bacimo u istraživanje i eksploataciju svemira? Ako niste u stanju opraviti sarajevski vodovod, kako mislite odletjeti do Mjeseca?

Ta pitanja su, zapravo, glupa. Prvo: nisu li oni dokazali da, ako znaju išta, znaju da eksploatišu? Jesu li kvalitetno eksploatisali ovdašnje zemlje i sve što su u njima komunisti izgradili? :p Jesu li sve prodali, kupili, preprodali, nisu li iz svakog kamene svake fabričke hale koju su pustili da se uruši iscijedili i zadnji cent profita? Jesu li kvalitetno eksploatisali vaš patriotizam, vaš nacionalizam i vašu religioznost? Jesu li našli načina da se bogate čak i u ratu, dakle da eksploatišu smrt i razaranje, što, složićemo, ne može svako, tek istinski majstori, takoreći umjetnici eksploatacije?
Kako su to uradili? Koristeći platformu demokratije i ljudskih prava. Nije li za vladavine Srpske DEMOKRATSKE stranke na teritoriji i od strane vojske pod njenom kontrolom počinjen genocid i najgori ratni zločini viđeni u Evropi nakon Drugog svjetskog rata? Nisu li za vladavine Hrvatske DEMOKRATSKE zajednice na teritoriji i od strane vojske pod njenom kontrolom otvoreni koncentracioni logori a ustaštvo ustanovljeno kao nezvanična zvanična ideologija? Nije li za vladavine Stranke DEMOKRATSKE akcije, na teritoriji i u vojsci pod njenom kontrolom ustanovljen koncept „s tekbirom na usnama, za građansku Bosnu i Hercegovinu“?
Priznajte sad: kad su oni smislili himnu „ES-DE-A, demokratija, ES-DE-A, ljudska prava sva“, vi niste ni znali šta su ta ljudska prava: zapravo su mnogi od vas tada, dok je pjesma odzvanjala na predizbornom mitingu na kojem ste nosili zastavu sa polumjesecom (ali vama tada nije pala na pamet eksploatacija mjeseca – nije, jer za razliku od njih nemate viziju) :D. , za ta prava prvi put čuli. I sad ste se našli vi, da vladajućima sporite vizionarstvo?
Kao što političke elite Srba, Hrvata i Bošnjaka nisu izumile demokratiju, koja im je omogućila eksploataciju Bosne i Hercegovine, tako nije nužno ni da oni izume svemirske brodove koji će im omogućiti eksploataciju „Mjeseca i drugih nebeskih tijela“. Oni će gore sa velikima, makar kao slijepi putnici. Kad veliki pokupe svoje, ostaće dovoljno i za njih.

Naravno da je komično da zemlje kakve su Bosna ili Crna Gora planiraju osvajanje svemira. Ali ima u tome nešto što i nehotično otkriva istinu o sistemu. Sve su naše partije i „demokratske“ i „nacionalne“ i „državotvorne“ i „građanske“. I sve su one, bez navodnika, prvenstveno kapitalističke. A za kapitalizam je čitav svijet i sve što na njemu postoji tek resurs, koji je on pozvan staviti u vlasništvo i eksploatisati. Svako drvo, svaka rijeka, svaki čovjek i svaka zvijezda. Kada sve na ovom svijetu sprže i pobiju, pred njima je još bezbroj poslovnih prilika, bezbroj nebeskih tijela koja čekaju da budu osvojena i prodana. Za negdašnje ljude su Afrika, Amerika i Australija nekoć bile dalje nego Mjesec za današnje. Pa to od ropstva i istrebljenja nije spasilo njihove stanovnike.

Do zvijezda se, suprotno staroj poslovici, ne stiže preko trnja. Poslovica treba glasiti: preko mrtvih do zvijezda.


(zurnal.info)
Odličan :ok

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Socrates » 02 Feb 2019, 12:03

A vidiš, ja kad čitam ovog Andreja Nikolaidisa, vidim dedeka čije je vrijeme prošlo, i po godinama i po razmisljanju, pa sad ujeda iz bijesa. Bijesan pas :ccc

Članstvo u ESA ne košta BIH ništa. Zero. Ako jedno dijete iz BIH uspije da dobije stipendiju na osnovu tog članstva ili na bilo koji drugi nacin ispuni svoj san, dovoljno je. Vjerovatno članstvo ima i druge pogodnosti. Ali stalno sebe potcjenjivati je najbolje, naravno. :cool

Kanada nije član ESA, ali je nešto kao posmatrac i to plaća. Valjda im se isplati, naravno. Ali BIH ništa ne plaća.

A ovo bulaznjenje o kapitalizmu i ostalom, neću ni da komentarisem. I Marks se prevrće u grobu. :ccc

Dedeki, vrijeme vam je da crknete. Vaše je prošlo. :crveni
. . . . . . . . .

Merlin246
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 15942
Joined: 28 Aug 2018, 13:21
Been thanked: 3 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Merlin246 » 02 Feb 2019, 18:28

U 2. srednje sam napisala tako dobru kolumnu koju sam poslala na internetsku stranicu grada.. I covjek mi javio da je kolumnu procitalo skoro 20 000 ljudi. Kako sam bila ponosna tada kao da sam svijet osvojila 😂i komentari ljudi su bili pohvalni, nijedan negativan ne sjecam se da je bio.
I pokusala sam je pronaci nekako, da postam i ovdje da procitate ali nemaa oni te prastare objave brisu valjda. 😒

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 05 Feb 2019, 17:53

Socrates wrote: 02 Feb 2019, 12:03 A vidiš, ja kad čitam ovog Andreja Nikolaidisa, vidim dedeka čije je vrijeme prošlo, i po godinama i po razmisljanju, pa sad ujeda iz bijesa. Bijesan pas :ccc

Članstvo u ESA ne košta BIH ništa. Zero. Ako jedno dijete iz BIH uspije da dobije stipendiju na osnovu tog članstva ili na bilo koji drugi nacin ispuni svoj san, dovoljno je. Vjerovatno članstvo ima i druge pogodnosti. Ali stalno sebe potcjenjivati je najbolje, naravno. :cool

Kanada nije član ESA, ali je nešto kao posmatrac i to plaća. Valjda im se isplati, naravno. Ali BIH ništa ne plaća.

A ovo bulaznjenje o kapitalizmu i ostalom, neću ni da komentarisem. I Marks se prevrće u grobu. :ccc

Dedeki, vrijeme vam je da crknete. Vaše je prošlo. :crveni

Što se tiče godina, nije baš daleko od tebe. Glede pak razmišljanja, sigurno je da si još uvijek u pelenama... :D.

Ali čitaj, samo čitaj :pusa

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Socrates » 05 Feb 2019, 18:00

Ma dedek klasični.

Dovitljiv. Problem regiona je sto vise cijenite dovitljivost nego znanje. :D. Pa ovakvi hohstapleri imaju prodju.

Zato i ne možete iz začaranog kruga gluposti. :ccc
. . . . . . . . .

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 05 Feb 2019, 18:01

Trump & “vazali”: kako srušiti (i) Venecuelu?


Autor: Goran Sarić
5.2.2019. u 14:34


Što duže živim na Zapadu, to više mi se gadi njegova tamna, (slabo) prikrivena strana medalje. Ona vam se ukazuje samo ako duže živite ovdje i pažljivo pratite stvari oko sebe.

A kad sam ovdje došao, sredinom devedesetih, kao da stigoh u neku vrstu izgubljenog raja. Moja se zemlja, u svađi i mržnji, krvavo raspala, a Holandija u to vrijeme bješe otvorena, izbjeglicama izrazito naklonjena zemlja. Pa nam dali stalni boravak, pravo na rad, krov nad glavom i mogućnost školovanja – i to sve bez pare i dinara! Nisu nas čak pitali ni “prevažno” pitanje: kojem to balkanskom plemenu, zapravo, pripadamo!

Ko ne bi zavolio takvu zemlju, u kojoj je, kad je grmilo, pronašao luku spasa?!

I kasnije, kad se razboljeh, bio sam sretan što sam ovdje. Dugi boravak u bolnici, pregledi i ispitivanja, lijekovi i teška operacija – sve na veoma zavidnom nivou. A sve, kao u bivšoj Jugi, potpuno besplatno! Kad tome još dodam da je moj poslodavac imao puno razumjevanje za moju situaciju, ni dana me ne “pritiskavši” da se što prije vratim sa (razumije se: plaćenog) bolovanja – šta više da traži čovjek od zemlje u kojoj živi?!

Ali uvijek se može, pa možda i mora, tražiti više, zar ne? I od sebe, ali i od drugih. Upravo tu dolazimo do te tajnovite, gore pomenute, mračne strane, koja me, što dulje ovdje boravim, sve više tišti i muči.

O čemu se radi?

Da počnem izokola. Nedavno sam, naime, prekinuo pretplatu na jedan, po mnogo čemu, veoma dobar dnevni list. Te novine su u Holandiji, pa i šire, poznate po ozbiljnosti, analitičnosti, sistematskom pristupu mnogim temama.

Gotovo svim, zapravo. Osim spoljne politike. :p Tu se – i tu je “kvaka” okončanja pretplate, ali i nastanka ovog teksta – njegovi novinari, i cijela redakcija, “kao pijan plota” drže proameričkog kursa.

Kad ovo načinjem, sjetih se onoga što mi je prije petnaestak godina, u intervjuu za Feral tribune, rekao bivši lider holandskih socijalista, sada već legendarni Jan Marijnissen: koja je god holandska partija nakon Drugog svjetskog rata došla na vlast: liberali, demohrišćani, socijaldemokrati, “zeleni”, jedna stvar im je bila zajednička: slijepo koračanje na Ujka Semovom putu! I Kenedi, i Nikson, i Džonson, i Buš, i Klinton… – svi su bili “naši”, i sve smo ih, kao mala djeca, morali slušati. :klanja

To je, mislim se, možda i bilo logično u svijetu podijeljenom na blokove, kada je na cijelom Zapadu vladao panični strah od “Ruskog Medvjeda”. Ali sad, kad je blokova nestalo a Amerika već odavno više nije ni ekonomski, a još manje moralni lider “demokratskog svijeta”… To je, po meni, čisti anahronizam.

Pa ipak, ni (neo)liberalna vlada premijera Marca Ruttea, ni vodeći mediji ni danas ne skreću sa (davno) “zadanog kursa”.

Zato sam i prekinuo pretplatu na onaj dnevni list. Neću više da se nerviram, niti da me truju poluistinama i glupostima o Rusiji, Kini, Iraku, Siriji, Iranu… Svima koji su protiv nas. To jest, koje (još) ne možemo kontrolisati.

Doduše, na Zapadu se to ne radi grubo i očigledno kao u bivšem SSSR-u, ili, danas, Zapadnoj Koreji. Sve je ovdje lijepo i vješto upakovano, uvijenu u “oblandu” objektivnosti, ali, kad zagrizete – bride zubi! U kući mi ne smeta opšti haos, a kod komšije i trun u oku!

Šta ćemo, recimo, sa bijednim ostacima od strane zapadnih vlada vješto dirigovanog “arapskog proljeća”? Ili, dok grmimo o Putinu, s pitanjem: dokle se, od pada Zida, “razbaškario” NATO-savez, unatoč “čvrstom obećanju” da svoje granice neće proširiti ni pedlja od ujedinjene Njemačke? Šta je, nakon američkog raskida nuklearnog deala s Iranom, sa sankcijama velikom savezniku, Saudijskoj Arabiji nakon šokantnog ubistva novinara Kašogija? Gdje su tu famozna “ljudska prava”? Šta, sa demokratijom u zemljama koje su Ameri & Co. “oslobodili slobode”, i to bombama: Irak, Libija, Avganistan…? Jesmo li zaboravili Guantanamo Bay?

O svemu tome, vjerovali ili ne, ovdašnji glavni mediji – usta punih “recepata” kad je ostatak svijeta u pitanju – ili smjerno šute, ili, u najboljem slučaju, gunđaju sebi u bradu. Ispravnost “jedinog puta” i “naše moralne superiornosti” nikada se ne dovodi u pitanje.

Premoć zaista postoji. Ali – u oružju. Kad tako pogledate, stvari postaju, ako ne prihvatljive, onda barem shvatljive. Proizvodnja neprijatelja – čitaj: oružja – je oduvijek bila najveći biznis. Zato dobro naćulite uši kad u Briselu, to jest Vašingtonu, počne nova kampanja na neku zemlju u vezi sa “kršenjem ljudskih prava”.

Zato se ovih dana ježim na zapadnjačke ultimatume Venecuelanskom predsjedniku Maduru. Zemlja u kojoj živim je, opet na “pravom putu” poslušnog đačeta, skupa s još nekoliko “vazala” Velikog Saveznika, izglasala ultimatum Maduru da vlast prepusti do juče potpuno nepoznatom “lideru opozicije” Juanu Guaidu. Koji, kako ovih dana ispravno primjećuje ekspert za međunarodne odnose sa univerziteta u Oxfordu John Laughland, čak nikad nije ni bio predsjednički kandidat! Ali, narod je gladan. Narod traži promjene!

(A zašto je narod gladan? Zato što su Sjedinjene Američke Države već davno “crvenoj” Venecueli nametnule stroge, gotovo neprobojne sankcije, zbog koji je ovoj zemlji gotovo nemoguća trgovinska razmjena sa svijetom.)

Citiram:

Opet je došlo dotle. Opet imamo jedan regime change izrežiran od strane SAD! Razumije se da smo putem mainstream medija čuli kakav je prestrašan vođa venecelanski predsjednik Maduro, stoga što je svoj narod bacio u potpuno siromaštvo. Ono što nam nisu kazali je to da cijela ta priča spada u istu staru ‘regime change’ igricu od strane SAD: staviti neku zemlju u potpunu izolaciju i finansijski je uništiti sankcijama. Potom putem socijalnih medija potpališ opoziciju i učiniš da situacija eskalira u masovne proteste. U međuvremenu, kao kec u rukavu, već imaš spremnog vođu opozicije, koji može preuzeti radnju. Pokušaj državnog udara se savršeno uklapa u taj koncept, pa kad već imaš narod na svojoj strani ( jer je gladan i želi promjene), na poslijetku pridobijaš i vojsku, jer i vojnici imaju gladnu familiju. To je kratki sažetak onoga što se dešava u Venecueli.

Gdje sam ovo pročitao? Naravno ne u novinama kojima sam otkazao pretplatu. Tekst sam “skinuo” sa sajta nezavisnog intelektualca Martina Vrijlanda, koji je trn u oku i Vladi i vodećim medijima. Istim onim koji vam, ako ste vješti u čitanju, nude samo onaj komad istine koji neće naštetiti njihovim skrivenim gazdama, i njihovim globalnim interesima.


tačno.net

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: Kolumne

Post by Mohr » 10 Feb 2019, 19:07

Neprijateljska propaganda: Žuti prsluk, bijela bunda

Boris Postnikov, Novosti


Uzice


Nitko ih nije zvao, nitko ništa pitao, ali elitni odredi hrvatskih komentatora postrojili su se prošlih tjedana rame uz rame s francuskim policajcima, čuvajući visoke civilizacijske vrijednosti od raspomamljenih demonstranata. Tek što su prosvjednici prije tri tjedna drugi put navukli žute prsluke, prvak libertarijanske kolumnistike Goran Vojković na Indexu nas je obavijestio da ‘samo manjina na ulicama uopće zna za što prosvjeduje – prosvjedima se pridružila hrpa svjetine kojoj je samo do razbijanja i uništavanja’. Tjedan kasnije, nakon što je bezglava svjetina izišla s listom od 42 itekako artikulirana zahtjeva – poput povećanja minimalnih i ograničenja najviših plaća, oporezivanja bogatih u korist siromašnih, zaustavljanja mjera štednje ili smanjenja dobne granice za odlazak u mirovinu – Vojković se mudro povlači na pričuvni položaj: u prve redove istupa Večernjakov Mirko Galić. ‘Macronovi ‘revolucionarni’ oponenti svoju negativnu energiju istresaju na nacionalnim svetinjama poput Slavoluka pobjede ili francuske ikone Marianne’, zgraža se nekadašnji veleposlanik u Parizu, uočavajući posprdno da se tu ‘vadi iz naftalina i radnička klasa’ i sugerirajući mrko da tek treba vidjeti ‘stoje li iza ‘žutih prsluka’ neke političke agencije’. A dok Galić obavlja neophodne provjere teorije zavjere, palicu preuzima Indexov Petar Stošić pa nastavlja njome lupetati po žutim prslucima, tim ‘barbarima’ i ‘revolucionarima koji hoće samo kaos’. Slijedi tour de police force: ‘Ono što je najgore je što očito postoji potklasa ljudi – ideoloških fanatika i radikala, huligana, propalica i svih ostalih dežurnih prosvjednika – koji će skočiti na svaki vlak bunta, iskoristiti svaki povod da bi se mogli mlatiti s policijom, paliti, lomiti izloge’, podučava nas, pa za kraj izvlači tešku artiljeriju: ‘Ako su ovo revolucionari’, poentira, ‘onda su revolucionari i džihadisti ISIS-a koji su u sirijskoj Palmiri maljem i dinamitom uništili spomenike antičke civilizacije.’ Za ime ISIS-ovo :D. : negdje na putu od prosvjednika koji traže malo viši minimalac do džihadista s maljevima u rukama, domaće je novinarstvo nepovratno zaoralo dno. Sada već, čini se, izmišlja kako bi novom podvalom prikrilo vlastitu laž. Jer prevara se ne sastoji samo u tvrdnji da ljudi koji razbijaju kipove i vandaliziraju Slavoluk pobjede ne mogu biti ‘pravi revolucionari’: ako iz povijesti nešto znamo o pravim pariškim revolucionarima, onda je to činjenica da nisu skidali glave kipovima zato što su ih skidali živim ljudima. :obrve Kolumnističko sablažnjavanje nad nasiljem demonstranata služi međutim drugom cilju: teza da ovakva, razularena forma demonstracija nije ‘uistinu revolucionarna’ tu je samo da bi prikrila koliko revolucionaran nije njihov sadržaj. Lista od 42 zahtjeva žutih prsluka: to je, a ne razbijena glava Marianne, prava tragedija francuskih prosvjeda. Spoznaja da se za malo viši minimalac, kakvo-takvo oporezivanje bogatih ili podnošljivu cijenu goriva – stvari koje su do jučer bile temelj čak i najskromnijih socijaldemokratskih politika – danas mora boriti na barikadama. I zato je lista zahtjeva mjesto na kojem pod hrvatsku medijsku laž možemo konačno podvući crtu.

S jedne strane crte dakle huligani i barbari, bezglava masa i naftalinska radnička klasa, ISIS i kaos; s druge čuvari reda i poretka, pariških i antičkih spomenika, Macrona i zakona. Nitko ih nije zvao, nitko ništa pitao, ali elitni odredi hrvatskih komentatora sami su se postrojili: kao jedan, iz tjedan u tjedan. I tako sve dok francuski predsjednik napokon nije priznao grešku, preuzeo odgovornost i zamrznuo najavljene reforme, nadajući se da će sitnim ustupcima udobrovoljiti bijesne građane. Tada su, kao po komandi, zašutjeli i lokalni kolumnisti. Stari je to i provjereni refleks policijskih pasa čuvara angažiranih na dužnosti novinara, koji znaju sami sebi povući uzicu i nabiti brnjicu. Stara je parola pod kojom pišu: režim, ali samo dok to od mene traži režim. Stara je škola dresure, poznati su trikovi. Ako ništa drugo, barem znamo što očekivati preplavi li sutra masovno nezadovoljstvo barbarskih potklasa i hrvatske ulice: policiju koja čuva vladajući poredak, novinare koji čuvaju vlastite uzice.


Naravno

A u Beogradu – gdje se na skupu protiv Aleksandra Vučića okupilo nekoliko hiljada građana, revoltiranih zbog nedavnog premlaćivanja vođe Levice Srbije Borka Stefanovića – simbol demonstracija nisu žuti prsluci, nego jedna bijela bunda. Iz bunde su izvirile dvije ruke, iznad njih glava. U rukama se našao mikrofon. U glavi: poplava. ‘Zapravo protest je započeo u 18 časova… erm… trenutno je završen’, započela je bijela bunda javljanje uživo za televiziju Studio B, zaputivši se s platoa ispred Filozofskog fakulteta ravno u viralnu legendu. ‘Jako mali broj ljudi je okupljen, daleko manji od očekivanog… Naravno da je izbio incident… Naravno da se to očekivalo na ovakvom protestu… Naravno da se iza tog protesta nalazi glavni finansijer i lider opozicije Dragan Đilas… Daleko malo ljudi je prisustvovalo protestu…’, zamuckivala je bunda u kojoj se, prema svjedočenjima gledalaca, zatekla mlađahna novinarka Barbara Životić. Pa javljanje privela kraju u odgovarajućem tragi-prop formatu: ‘Protest je organizovan protiv nasilja pod parolom ‘Stop krvavim košuljama’ što je veliko, ali veliko licemerje zbog toga što upravo ti ljudi pozivaju na linč, silovanje, nasilje, državni udar i to smatramo jako, jako, jako licemernim, pogotovo u ovoj situaciji kada u našoj državi treba biti mirna situacija i stabilna zbog čitavog dešavanja na Kosovu i Metohiji…’ Tako to nekako izgleda kada se najviši državni interesi stropoštaju na najniže grane novinarstva, tako kada se Vučićeva ideologija ogoli do jezgre vlastite gluposti, ostavši ogrnuta tek skupocjenom bijelom bundom: TV-prilog sada se bjesomučno šera, parodira i ismijava po društvenim mrežama. U ime struke, mi međutim stajemo na stranu reporterke. Glavu gore, kolegice Životić! Na dobrom ste putu. Još poneka utakmica u nogama, još pokoji mikrofon u rukama, protest tamo, javljanje ovamo… bit će sve u redu. Danas vam se možda čini da je u glavi poplava. Već sutra, bit će to plima medijskog mainstreama.


Prisavlje

Upravo zato što vjerujemo u razvojni potencijal kolegice Životić, sugeriramo joj da što češće konzumira program Hrvatske radiotelevizije: ondje može svašta naučiti. Za iduću godinu, recimo, na HRT-u planiraju veliki dokumentarni serijal o Franji Tuđmanu, igrani film i seriju Antuna Vrdoljaka ‘General’ o Anti Gotovini, povratke starih showova ‘Zvijezde pjevaju’ i ‘Voice’… Glavni urednik Bruno Kovačević ponosno je predstavio plan Programskom vijeću javne radiotelevizije: neobjašnjivo, ono ga je odbilo. :sok ‘Što se tiče predloženog programa HRT-a, tu se uglavnom pjeva, a nije mi jasno zašto se to navodi kao kapitalni projekt televizije’, komentirala je predstavnica zaposlenika u Vijeću Maja Sever. Njen kolega Damir Šoša primijetio je da vodstvo nije predvidjelo baš nijednu unutarnjopolitičku prime time emisiju, a savjetovao im je i da generalno pripaze na izbor gostiju: ‘Sve to treba ispoštovati da bi se prekinuo jedan beskonačni freak show ljudi s periferije Hrvatske i hrvatske javnosti.’ Saša Milošević protestirao je zbog HRT-ovih priloga o filmovima Jakova Sedlara i Romana Leljaka i promocije revizionističke knjige o Jasenovcu Igora Vukića, Ivica Maštruko primijetio da religijski program ima obilježja ‘laudato orijentacije HRT-a’, Sever ustanovila da vodstvo sustavno zanemaruje internetske platforme… U sumi, prigovori sasvim lijepo opisuju programsku orijentaciju Prisavlja posljednjih godina. Samo, tamošnje uredništvo smatralo je činjenicu da im vlastito Vijeće obara kompletan godišnji plan toliko važnom da joj je u centralnom, 45-minutnom Dnevniku posvetilo točno dvije rečenice. Ili, ukupno, 15 sekundi priloga. Kolegice Životić, zapisujete? Image


Podrum

Pet godina rada i 75 milijuna eura uložila je Kraljevina Belgija u obnovu veličanstvenog Muzeja Afrike, ponovno otvorenog prošloga vikenda pokraj Bruxellesa: jedna od najvećih afričkih muzejskih zbirki na svijetu napokon je, kažu, prilagođena današnjim vremenima, pa uključuje kritički pogled na decenije belgijske kolonizacije Konga, gdje su vojnici kralja Leopolda II. krajem 19. i početkom 20. vijeka u ime visokih civilizacijskih vrijednosti, kršćanske kulture i eksploatacije sirove gume pobili, procjenjuje se, oko deset milijuna ljudi. Koncept dekolonizacije muzejskog postava najbolje opisuje odluka da se problematične, eklatantno rasističke skulpture premjeste iz glavnih dvorana niže, u podrum, gdje će ih posjetitelji i dalje moći razgledati, ali barem, eto, neće biti vidljive odmah s glavnog ulaza. Precizniju demonstraciju potiskivanja vlastite kolonijalne prošlosti belgijski muzeolozi teško da su nam mogli ponuditi: ništa neobično, pošto je kompletno svečano otvaranje ionako održano jedva koji kilometar od mjesta gdje je nekad stajao veliki ljudski zoološki vrt, dar nj. v. Leopolda II. radoznalim Belgijancima, zainteresiranima da uživo promotre egzotične afričke divljake. Najljepša vijest na dan otvaranja stigla je zato upravo iz Afrike, odakle je aktualni predsjednik Konga Joseph Kabila kratko poručio da očekuje skoro vraćanje svih muzejskih artefakata u domovinu, na mjesto masovnog zločina. Belgijski povjesničari umjetnosti sada grozničavo upiru prstom u labav Kabilijev demokratski legitimitet – istina, čovjeku je mandat istekao još prije dvije godine i nikako da raspiše nove izbore – objašnjavaju da se zaostali Kongo neće znati brinuti za vlastitu dragocjenu kolekciju, tumače da poneki predmet i nije bio ukraden, nego pošteno kupljen… Ukratko, standardan repertoar postkolonizatorskih argumenata. Rasprava se rasplamsava, slutimo nova sučeljavanja, pa privremeno bilježimo samo sažetu izjavu ravnatelja Muzeja Afrike Guida Gryseelsa: ‘Nije normalno da je 80 posto afričke kulturne baštine pohranjeno u Evropi. To je u osnovi njihova kultura, njihov identitet, njihova povijest.’

Post Reply

Return to “Mediji”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 17 guests