INTERVJUI

Televizija, štampa, internet portali.

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
Maja
Administrator
Administrator
Posts: 119231
Joined: 23 Mar 2010, 23:31
Location: Mrduša Donja
Has thanked: 5517 times
Been thanked: 11761 times
Contact:
Status: Offline

Re: Intervju Kurta Cobaina objavljen nakon 27 godina

Post by Maja » 27 Nov 2018, 01:12

Jedna luda


User avatar
Maja
Administrator
Administrator
Posts: 119231
Joined: 23 Mar 2010, 23:31
Location: Mrduša Donja
Has thanked: 5517 times
Been thanked: 11761 times
Contact:
Status: Offline

Re: Intervju Kurta Cobaina objavljen nakon 27 godina

Post by Maja » 27 Nov 2018, 01:16

Socrates wrote: 27 Nov 2018, 01:11 Ako nije na prvoj stranici Ženske Teme (ovo za plavookog). :hm
Mentalist :lupa

User avatar
Nice try
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 29635
Joined: 09 Dec 2016, 08:03
Been thanked: 15 times
Status: Offline

Re: Intervju Kurta Cobaina objavljen nakon 27 godina

Post by Nice try » 27 Nov 2018, 08:30

Maja wrote: 27 Nov 2018, 00:47 Jedini lik plave kose i ociju koji mi je privlacan.
A smijesno je to sto je za sebe mislio da je ruzan.

Za njih sam cula najprije zbog pjesme Smells l.t.s. koja mi je bila wow al brzo dosadila. Najprije sam kupila u Madjarskoj na ekskurziji kasetu In Utero i citav povratak kuci, 15 sati, mi je prosao slusajuci je. Znala sam sve tekstove pjesama napamet.
Onda sam kupila CD Nevermind i to je bilo opste odusevljenje. Posto mi je Smells like t.s. vec bila dosadila, kao najbolje sam izdvajala Something in the way, Polly i Lithium.
Medjutim tek sam kasnije skontala, poslije kupovine treceg albuma, da im je Bleach najbolji od svih.
Meni isto, zaista privlačan, a to neću često reći za nekog muškarca. Pa, kad priča, mislim kad je pričao, a osjećajnost izbija na svaku njegovu poru.
"Nećemo ništa razumeti od hoda sveta ako budemo zamišljali da ljudi uvek postupaju pravedno..."

Balada o Bohoreti

User avatar
Maja
Administrator
Administrator
Posts: 119231
Joined: 23 Mar 2010, 23:31
Location: Mrduša Donja
Has thanked: 5517 times
Been thanked: 11761 times
Contact:
Status: Offline

Re: Intervju Kurta Cobaina objavljen nakon 27 godina

Post by Maja » 27 Nov 2018, 11:09

Da. Vidi se i na ovom intervjuu. Pristojan, normalan...

User avatar
alcapone
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 15966
Joined: 22 Jul 2018, 16:33
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Intervju Kurta Cobaina objavljen nakon 27 godina

Post by alcapone » 27 Nov 2018, 11:11

Kod mene jedan prijatelj
Toliko ga gotivi da ga je tetovirao na potkoljenici a na drugoj tetovirao perhana 🤣🤣🤣
1n73LL1g3nc3 15 7h3 4b1L17Y 70 4D4P7 70 CH4NG3

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: INTERVJUI

Post by Mohr » 30 Jan 2019, 20:59

A u pene bonačića! Intervju s Viktorom Ivančićem: O dogmatskom tupilu i umrtvljenoj ljevici

Biti u stroju znači prije svega osigurati idealne okolnosti da ne misliš. Stvarnu snagu fašizma ne jamče oni s jakim uvjerenjima, već oni koji se bez pogovora adaptiraju


Za Prometej razgovaramo s Viktorom Ivančićem, novinarom, kolumnistom, književnikom i jednim od pokretača tjednika Feral tribune. Uvoditi u Viktora nećemo previše, a povod je jednostavan: Robi K. je objavljen u Hrvatskoj, u izdanju Ex librisa i suizdavaštvu Fabrike knjiga iz Beograda i SNV-a iz Zagreba.

Razgovarali Zoran Grozdanov i Entoni Šeperić


Već trideset i pet godina držiš tog klinca u stanju inducirane ideološke kome. Osjećaš li se zbog toga – metaforički kazano – poput nekog jugoslavenskog Fritzla, koji zajedno s Robijem i nas želi zadržati u ideološkom podrumu, neprestano nas zlostavljajući nemogućnošću vlastitog odrastanja? Ima li ikakve koristi od ometanja normalnog psihičkog i političkog razvoja jednoga devetogodišnjaka? Zašto mu jednostavno ne dopustiš da izraste u pristojnog fašistu?

Teško da bi mogao postati fašist, jer je nedovoljno poslušan. Nedostaje mu discipline. Ključna stvar kod fašizma je težnja ka poslušnosti, volja da se staviš pod komandu. A taj poriv, opet, proizlazi iz potrebe da se ne misli. Biti u stroju znači prije svega osigurati idealne okolnosti da ne misliš. Zbog toga su fašizam uvijek na svojim plećima iznosile mase, a ne vođe i ideološki dirigenti. Stvarnu snagu fašizma ne jamče oni s jakim uvjerenjima, već oni koji se bez pogovora adaptiraju. Ovaj moj momak ipak misli, makar je počesto prilično glup. :D. Pritom moram naglasiti da sklonost mišljenju nema veze s pameću, nego s nekom drugom vrstom integriteta. Stoga ste možda i u pravu, možda zaista tog dečka prinudno držim u mliječnoj dobi zato da tu samosvojnost ne bi izgubio. Da ga životno iskustvo i okončanje militantnoga procesa odgoja, s autoritarnim punktovima kao što su škola, obitelj ili crkva, ne bi učinilo prilagođenim. Uostalom, uvriježene predodžbe o „odrastanju“ uglavnom se i svode na oportunističko usvajanje društvenih konvencija. „Odrasteš“ kada postaneš poželjna vrsta građanina. Biti dijete u tom smislu znači imati onaj divni manjak konstruktivnosti, odnosno običaj da s nešto više iskrenosti razgovaraš sa samim sobom. A samo taj vid razgovora može se doista smatrati mišljenjem.

Ali kada govorite o ropskome odnosu – tj. o nekom robivlasništvu kroz koje pisac drži u podrumu i eksploatira svog junaka – moram te uputiti i na drugu stranu medalje, naime na situaciju kada junak zarobljava autora i bezdušno njime manipulira. Dalo bi se pričati tko je tu zaista Fritzl! Da budem sasvim iskren, ideja da stotine i stotine dosad napisanih priča smjestim u pet knjiga bila je najizravnije povezana s odlukom da nakon toga s time napokon prekinem. Računao sam da je 35 godina sasvim dovoljno, da sam kazao više-manje sve što je u mojoj moći, da je to sada „zaokruženi opus“ i da bi nastavak rada na takvom štivu predstavljao gnjavažu i za mene i za čitatelje. Tako sam u toku dva mjeseca koliko se radilo na knjigama obustavio pisanje Robija. No čim je stvar otišla u tiskaru, junak me je potpuno sjebao, nekakva unutrašnja logika koncepta me smlavila i u panici sam požurio napisati novu kolumnu za Peščanik. Od same pomisli na pet debelih knjižurina na polici osjećao sam tako nesnosan zadah formalina da sam se prestravio. I nastavio sam, i dalje redovito štancam kao da pljuckam po „zaokruženom opusu“ kakvoga sam zamislio. Ako to nije slučaj kidnapiranja autora od strane lika, ne znam što je.

Čitanje Proustova romanesknog ciklusa U traganju za izgubljenim vremenom pomalo podsjeća na Robija. Razmišljaš li ikada o fenomenu vremena kao takvom? Dopuštaš li paralelu između onoga što je za svoje vrijeme učinio Proust i onoga što si za naše vrijeme izvršio ti posredstvom Robija? Naime, Proustove su teme bile upravo korozija bića u protjecanju vremena, velike emocije, tjelesnost i uvjetovanost tijelom, kompleksni međuljudski odnosi i neraspletivi karakter stvarnosti kao takve, pitanja individualnosti i identiteta, snobizam i politička kultura uoči Velikog rata… Jesi li ti Prousta spustio na razinu splitske kužine?

Ne pada mi na pamet shvaćati se toliko ozbiljno. Što se fenomena vremena tiče, tu su čak i na tehničkome planu stvari drugačije, jer Proustovi likovi, recimo, provociraju sjećanja, dok ih je ekipa oko Robija K. potpuno lišena. Njihova mentalna mehanika ne poznaje retroaktivnost, sve je čista aktivnost, jer defiliraju kroz tekst koji je pisan u vrlo konkretnom trenutku i sa vrlo konkretnom svrhom. Tek kada sam nakupio godina i ostavio dosta građe iza sebe „faktor vrijeme“ mi je, dakako, počeo biti značajan. No on može doći do izražaja jedino kada te tekstove iz različitih perioda okupiš u knjizi, naročito ovako obimnoj. Moja ambicija s ovim izdanjem i jest se svodila na to da – sada više kao producent, nego kao pisac – omogućim vremenu da postane junak u najmanju ruku ravnopravan ostalima. Jer svi drugi su vremenom nedotaknuti, oni ne stare, vječno su aktualni. I sada su to priče kroz koje, kada su posložene jedne uz druge, progovaraju bitno različite epohe i bitno različiti sustavi vrijednosti, pa mogu simulirati i nekakvu alternativnu historiju. Baš utoliko što su fikcionalne i što inzistiraju na apsurdu, barem se nadam, u čvršćoj su vezi s onim što se pompozno naziva povijesnom istinom. A ako sam se pritom očešao o neku od prustovskih tema koje nabrajate, to mi, naravno, može samo laskati.

Osim svega, kroz Robija K. obično nastojim nasmijati čitatelja, ne zbog toga da ga zabavim ili relaksiram, budući da je predložak najčešće takav da izaziva nelagodu. Naravno kada mi to pođe za rukom. Zanima me efekt komičnoga kao vid oslobođenja, njegov podrivački ili – hajde da tako kažem – demobilizatorski učinak. Zdravo nasmijan čovjek nije naročito upotrebljiv za kolektivne projekte. Ne možeš ga, na primjer, zamisliti kako salutira ili maše nacionalnom zastavom. Kada ga, dakle, privoliš da ti se i fizičkim putem, smijući se, pridruži u izrugivanju, na neki ga način uvodiš u izdaju. A izdaja je jedina šansa da zadržiš zdrav razum u okolnostima smrtne nacionalne ozbiljnosti, kakve su kod nas oduvijek službeno na snazi.

Rođen si u Sarajevu, u Bosni i Hercegovini, gdje je jezik obogaćen – neki će reći i zaprljan – brojnim turcizmima, među kojima ima jedan koji neodoljivo podsjeća na tebe, a to je – gurbet. Riječ zapravo označava skitanje po tuđini, pečalbu, osamljenost... Stariji ljudi bi je izgovarali kada bi za nekoga htjeli reći da je „na svoju ruku“, da ima neku falingu. Jesi li gurbet? Živiš li osamljeno jer eto, pišeš već nekoliko desetljeća isto, a stvarnost se naizgled ne mijenja?

Nisam baš neki skitalica, ali osamljenik valjda jesam. Nemam ni razvijen osjećaj zavičajne, a pogotovo domovinske pripadnosti. Znatan dio godine živim u mjestu na otoku koje izvan turističke sezone broji manje od sto stanovnika, a da bi kupio kruh i novine moraš se voziti desetak kilometara. Ne izlazim na društvene mreže, služim se mobitelom takve veličine da mi može stati u onaj mali džep na farmerkama gdje guram sitniš. Desocijaliziran sam i izmrežen, dakle, dosta solidno. Pisanje je, pretpostavljam, jedan od boljih načina da prakticiraš samoću. S nekakvim iole ozbiljnim utjecajem toga posla na takozvanu društvenu zbilju, priznajem, nikada ozbiljno nisam računao, ni dok sam bio u naivnijim godinama. Naime, da me se krivo ne shvati, moji se tekstovi mogu smatrati angažiranima – i ja sam doista zainteresiran za društvene promjene – ali nisam gajio takvu vrstu iluzija da bi me, ukoliko se promjene ne dogode, uhvatila prevelika rezignacija i malodušnost. Tip kritike koji je meni blizak ionako nema u sebi ničega konstruktivnog. Ako ću tekstom utvrditi distancu između sebe i stvarnosti koja me okružuje, to je sasvim dovoljno, a ako pritom uspijem odvrnuti poneki slobodarski ventil, ili izreći poneku zabranjenu istinu, ili pronaći poneku srodnu dušu među čitaocima, još i bolje.

Jedino što mi zaista nedostaje, i u kreativnom i u socijalnom smislu, jeste Feral. To je bio takav stvaralački pogon, bratski povezan, lišen unutrašnjih taština, da je svaki od nas bio u prilici davati i više nego što vrijedi. Kada radiš sam, takvo nešto nije moguće, jer nema okupljanja energija i jedne vrste gvozdene stege koja te gura u više i luđe sfere, nema neprestanoga mentalnog treninga, nema onog samoiscrpljivanja, kada će ti prijatelj okrutno reći da „može to i bolje“, a ti ćeš bez predomišljanja baciti što si dotad napravio i krenuti iznova, jer imaš neograničeno povjerenje u njega. U tom je ambijentu doslovno svaki tekst, tko god da ga je pisao, sadržavao jedan višak koji je bio plod grupnog rada. Za mene je to nenadoknadiv gubitak. Nakon iskustva Ferala, kao „samostalni autorski subjekt“ ipak se osjećam poput invalida.

Osim što je Robi K, mogli bismo reći, eksperiment u kulturnoj antropologiji i etnologiji naših naroda i narodnosti, mogli bismo reći da je to i djelo apofatičke teologije. Naime, pažljivom štiocu ne može promaknuti tvoja opsjednutost božanskim i svetim, gotovo do razine fetiša. Kada je Andres Serrano, američki fotograf i ikonoklast, razvio fotografiju plastičnog raspela u vlastitoj mokraći i nazvao je Piss Christ (Krist u mokraći), branio se od religijskih čistunaca tvrdnjom da je samo htio dobiti „lijepe žućkaste prijelaze“. Je li i tvoja, uvjetno rečeno, teologija zapravo apofatičko pišanje po plastičnim raspelima jednog kulturtreger kršćanstva?

Svetinje, po mome sudu, služe jedino tome da budu podrivane. To je najplemenitija uloga koja im se može pripisati. Treba biti zahvalan svakom kultu koji je samim svojim postojanjem pružio ljudima priliku da ga ruše. Doduše, mnogo je više ljudske energije utrošeno na njihovo podizanje, nego na razgradnju, ali svejedno. Tradicija blasfemije je, što se mene tiče, mnogo časnija od historijata proizvodnje svetaca, a da ne govorimo kako u svojoj aktivi broji neusporedivo manje žrtava od, na primjer, institucionalnih religija. S druge strane, naša je civilizacija toliko nakrcana kršćanskim simboličkim inventarom da ga naprosto ne možeš zaobići. U tom se smislu apofatička teologija ponekad nadaje i kao zgodan intelektualni trik, otprilike: što god da kažeš, potvrđuješ božje postojanje, naročito ako ga negiraš. Moj je interes za to „temeljno pitanje“, da budem iskren, ravan nuli. Ali zaista me zanima upotreba i zloupotreba religije u svakodnevnom životu. Pogotovo kada živim u Hrvatskoj, koja je formalno konstituirana kao svjetovna, ali faktički u sve većoj mjeri funkcionira kao crkvena država. Svetinje su, naposljetku, zemaljskoga porijekla – način njihova oblikovanja i nametanja nema nikakve veze s nečim poput božje volje – uključujući one najvišega ranga. Aktualna verzija Krista, na primjer, do te je mjere pripitomljena i dezodorirana da može poslužiti kao parodija izvornog izdanja. Iskreno se čudim što mu crkveni ideološki komesari već nisu ošišali kosu, obrijali bradu i zategnuli kravatu, kako bi smisao onoga što prema njihovoj interpretaciji Sin božji propovijeda bio popraćen odgovarajućim vizualnim ugođajem. Uzgred budi rečeno, pregledavajući nedavno tekstove za sabrana nedjela Robija K. primijetio sam, ne bez iznenađenja, da se u većini „svetogrdnih“ priča Isus i Marija pojavljuju kao pozitivni junaci. To me, priznajem, pomalo zabrinulo.

Od kada je objavljen Robi K. održane su tri promocije, objavljeni su brojni novinski članci i dva intervjua s tobom. U pitanjima moderatora i novinara primjetno je blago iščuđavanje činjenicom da je Robi objavljen u izdavačkoj kući koja objavljuje teologe. Zbog čega se ne pitaju, primjerice, zašto jedna izdavačka kuća objavljuje knjige koje želi i koje joj se sviđaju, nego se u ovom slučaju uvijek povlači pitanje zbog čega teolog objavljuje ateistu? Mnogi će reći da je „desnica“ opsjednuta identitetima, no ova „čudila“ dolaze s ljevice koja također demarkira po identitetskim osnovama. Otkud toliko čuđenje ljevice prema teologiji, a u velikom broju slučajeva i averzija?

U igri su, naravno, predrasude. No i te su predrasude tekovina jednoga dosta davnog i oštrog zaokreta na ljevici – ako govorimo o većinskoj ljevici, liberalnoj ili socijaldemokratskoj, onoj institucionaliziranoj, odavno lišenoj radikalnih zahtjeva – koja se okrenula upravo identitetskim politikama i bitkama za ravnopravnost različitih manjinskih skupina kao nekoj vrsti nadomjeska za napuštenu klasnu borbu. Sasvim je u redu zalagati se za ravnopravnost manjina bilo koje vrste, naravno, ali upada u oči kako je nominalna ljevica pritom izgubila interes za pitanja ravnopravnosti većine, za kapitalističku eksploataciju, za nepodnošljive socijalne razlike, i kako tom ignorancijom servisira postojeći poredak. Teologija se uz takav gard po automatizmu izjednačava s konzervativnom zatucanošću. Potpuno pogrešno, jer upravo su neke grane teologije preuzele ono što je nekoć bilo svojstveno lijevoj teoriji, pokušaj da se alternativa postojećem stanju vidi u radikalno drugačije uređenom svijetu: tu ćemo još naići i na Marxa, i na reafirmaciju utopijske misli, i na otvoreni zagovor pobune. Upravo je teolog Karl Barth morao podsjetiti umrtvljenu ljevicu kako je kapitalistički sustav „gotovo nedvosmisleno demonski“. Bilo bi neizrecivo glupo s moje strane da, na primjer, bagateliziram izvanredne kritičke opservacije Drage Bojića zbog toga jer je on fratar. Naprotiv, ako je svojim tekstovima navukao na sebe i bijes institucije unutar koje djeluje, cijenit ću ga još više.

Istina je, dakako, da velika većina teologa podupire crkveni konzervativizam i dogmatsko tupilo, ali je istina i da većina intelektualaca koji sebe drže ljevičarima podupire kapitalizam kao programski zadanu nepravdu. Mogao bih odgovoriti i ovako: kao nepopravljivi ateist, nemam nikakav problem s tim da mi prizor izmučenog i izranjavanog muškarca kojeg su vlasti razapele na križ – jer je osuđen kao politički zločinac, jer je pljunuo u lice vladajućoj hipokriziji – bude inspirativan. Za mene je to jedna od dojmljivijih slika naše situacije. Većina vjernika, svećenika i procrkvenih teologa, međutim, smatra da je taj nesretnik završio u raspetome stanju boreći se protiv kontracepcije, pobačaja i homoseksualnih brakova. :ccc Etablirana se ljevica, pak, grozi same ideje da se bilo tko žrtvuje za bilo što, jer je najrazumnije zadovoljiti se sa statusom quo i popravljati ga u dekorativnim detaljima. :bua

U intervjuu povodom Robija koji si dao Borisu Paveliću rekao si jednu važnu stvar, vezano uz ovo što smo te pitali u prethodnom pitanju. Rekao si, „Naposljetku se nikad ne radi se o bogu kojeg ima ili bogu kojeg nema, već o slobodi onih koji vjeruju ili ne vjeruju“. Ima li za tebe u toj slobodi onih koji vjeruju nešto privlačno, pa i paradoksalno, imajući na umu religiju u današnjemu vremenu koja se ne poziva na slobodu već na pokoravanje objektivnom poretku, u koji pripada i postojanje Boga, pripadajuće društvene uloge, moral itd.?

Promatrano iz osobne perspektive, sloboda ne mora biti nešto što će ti se omogućiti, već nešto što ti se ne može oduzeti. Kada ozbiljno uzmeš u obzir taj privatni element, tada ćeš se prema nalozima autoritarnih institucija, bile one svjetovne ili religijske, postaviti po liniji poštivanja svoje lične slobode, odnosno poštivanja sebe kao osobe. Intenzitet povinovanja je onda stvar pojedinačnih afiniteta. Kao autsajdera, uopće me ne sablažnjavaju norme koje Katolička crkva postavlja pred svoje vjernike, dok god im se oni dobrovoljno pokoravaju, mada me veseli svaki oblik sabotaže s njihove strane. Sablažnjava me, međutim, silan napor da se te norme nametnu čitavome društvu, dakle i onima koji nisu katolici, dakle i meni. Toj vrsti ekstremizma se svatko tko drži do sebe dužan suprotstaviti. Ako si, na primjer, katolik i homoseksualac, već si u prilično gadnom problemu, jer su ta dva identiteta crkveni komesari antagonizirali, a ako se pritom još želiš vjenčati u crkvi, problem je praktički nerješiv, zatekao si se u poziciji Židova koji želi živjeti u nacističkoj Njemačkoj, ili u ustaškoj NDH, pa su pred tobom dva izbora: ili ćeš napustiti institucionalnu religiju koja poništava tvoju slobodu, ili ćeš se protiv nje svim sredstvima boriti, nastojeći je suštinski promijeniti. No ono istinski odvratno i nepodnošljivo je da si kao homoseksualac u problemu samom činjenicom što živiš u Hrvatskoj, jer je interne dogme Katoličke crkve država ugradila u svoje svjetovne zakone. Tada je svatko od nas, koliko god ne bio ni katolik ni homoseksualac, a niti bilo što treće, dužan suprotstaviti se tiraniji crkvene države i državne crkve. Paradoks – ukoliko ga uopće ima – leži u tome što svi partikularni identiteti, upravo zato da bi mogli biti konzumirani, trebaju pasti u drugi plan pred nužnošću univerzalne borbe za slobodu.

Prebacimo to malo i na ovozemaljsku stvarnost. Ljevica kao da se suživjela s distopijskom stvarnosti, kao da nema više vjere u promjenu, pa i u radikalnu promjenu, što je desetljećima pa i stoljećima obilježavalo lijeve pokrete. Ima li uopće takve slobode za vjeru kod ljevice?

Upravo se i radi o tome da je pretežni dio ljevice, pokopavši nekadašnje ideale, napustio vjeru u socijalizam, preuzimajući danas vladajuću ideološku pozu prema kojoj su toj „iracionalnosti“ navodno suprotstavljeni argumenti razuma. Makar je ono što se naziva razumom plod čiste mistifikacije. :o Zbog toga se oni koji tu vjeru nisu izgubili smatraju nekom vrstom religioznih fanatika, pa ih se, ovisno o potrebama režima, tretira ili kao ekscentrične marginalce ili kao državne neprijatelje. U podlozi je, naravno, proizvodnja konsenzusa oko toga da je svijet u kojem danas živimo uređen na racionalno najprihvatljiviji način, da je on suštinski nepromjenljiv, da ga je moguće tek kozmetički popravljati, da je tekuća stvarnost najmanje loša od svih koje bi se mogle naći u ponudi, drugim riječima – da konstitutivna nepravda ima sudbinsku težinu i da je upisana u vječnost, dok sve drugo predstavlja egzotično prenemaganje i prizivanje kataklizme. Zar taj ideološki navođeni fatalizam, uključujući prijetnju sudnjim danom, ne dolazi iz žanra religiozne mistike? Suprotno tome, smatram da vjera u socijalizam nije u koliziji s razumom. Naprotiv, ona se čini jedinim racionalnim iskorakom iz distopijske perspektive kakva nam je zadana.


Prometej.ba, 18.12.2018.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: INTERVJUI

Post by Mohr » 29 Apr 2019, 22:00

Običnom je čovjeku vrlo teško pojmiti što su Holanđani tada uradili, jer nije, naime, bilo nikakvog zahtjeva srpske vojske, ni u usmenom ni u pisanom obliku, da im se prepuste ljudi iz baze. Nitko takav zahtjev nikad nije spomenuo, jer da ga je bilo, Holanđani bi to sigurno na sudu iznijeli u svoju obranu. Oni, međutim, nikada nisu rekli kako im je netko naredio da Srbima predaju ljude iz baze, nego su to učinili samoinicijativno. Odluka holandskog bataljuna bila je da ljude istjeraju iz baze i zbog te sam činjenice tužio državu Holandiju, a sud je presudio u moju korist. Doduše, imao sam pravo podnijeti tužbu samo u svoje ime zbog gubitka svoje porodice, ali ta se presuda ipak odnosi i na ostale žrtve. I to je poanta priče oko koje se ja vrtim, evo, već dvadeset godina...




https://www.tacno.net/interview/intervj ... 95qgOv1gBs

User avatar
Mirelam
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12356
Joined: 13 Jul 2015, 20:47
Has thanked: 35 times
Been thanked: 337 times
Status: Offline

Re: INTERVJUI

Post by Mirelam » 01 Sep 2019, 20:18

Martina Mlinarević Sopta: Želim da moja Hercegovina bude bolja

Martina Mlinarević Sopta, hercegovačka književnica, novinarka i aktivistkinja, zadnjih nekoliko godina svog djelovanja posvetila je demistificiranju bolesti raka dojke. Ekskluzivno za Novosti govori o aktualnoj i dosad najbrutalnijoj hajci koja se odigrava u bespućima društvenih mreža, a koja je potaknuta njenim zadnjim obraćanjem u vezi otkazivanja promocije njene knjige na Evergreen Festu u Čitluku.
Rečenice koje su ljudi u stanju meni napisati u zadnje vrijeme su potpuna patologija s kojom se nosim dobro jer sam kamen hercegovački, ali je ne razumijem, i smatram da je nitko normalan i razuman ne shvaća
Hvala vam što ste pristali govoriti u trenutku kada primate ozbiljne prijetnje i uvrede zbog svog javnog djelovanja. Takve vam situacije, nažalost, nisu strane. Kako se nosite s prijetnjama?
Kroz godine javnog djelovanja i pisanja naviknula sam se na sve i svašta; dijapazon prijetnji, uvreda, nasrtaja uvijek je bio prisutan, posebice jer se moji stavovi i razmišljanja razlikuju od onoga što je uvriježeno kao većinsko razmišljanje sredine u kojoj živim. Unatoč svemu tome, odabrala sam da svih ovih godina živim samo tu. Toliko često sam od svojih kolega novinara ili književnika iz regije, koji su pratili društveno-političku scenu u Hercegovini zadnjih dvadesetak godina, dobivala komentare da ono kakvim ja očima gledam Hercegovinu, to ne postoji. A svugdje sam je nosila kao svoju jedinu ličnu iskaznicu. Na proteklom popisu stanovništva izjasnila sam se kao Hercegovka. To je nekakav jedini identitet uz koji sam se mogla svrstati i sve moje bilo je od tog neba, kamena i rijeka. Međutim, živjeti u Hercegovini i ispod tepiha izvlačiti i sav onaj korov u koji je zarasla, sve te malverzacije, političke klanove i pustošenja, coitus crkve i stranke na vlasti, to je gotovo ekstremni sport. Bez obzira na sve to, odabrala sam govoriti o svim anomalijama sredine u kojoj živim i radim, u kojoj se tako glasno šuti o problemima, jer kada progovoriš upravo ovako kao ja zadnjih dana, probleme natovariš jedino sebi na glavu, gdje ti baš ta luda glava, koja je mogla živjeti komotno, klimati na ramenima u ritmu preostalih klimača, ispijati kave i miriti se sa svime, može nastradati. Da se vratim na početak odgovora, ono na što se nisam naviknula su prijetnje mom fizičkom integritetu i ta zaglušujuća mržnja koja reflektira najgore u ljudima da mogu poželjeti da me rak pojede, da mi dijete dobije rak, da me vežu i raščereče, da mi odrežu i drugu dojku. Rečenice koje su ljudi u stanju meni napisati u zadnje vrijeme su potpuna patologija s kojom se nosim dobro, jer sam kamen hercegovački i moja bitka je važnija što su te stvari gore, ali je ne razumijem, i smatram da je nitko normalan i razuman ne shvaća.

‘Mali Švabo’

Da li prijavljujete nadležnima ove prijetnje?
Prve prijetnje koje sam ikada prijavila policiji bile su prije par mjeseci, kada se pojavila potpuno neprovjerena, nepotvrđena vijest da sam imenovana ambasadoricom BiH u Republici Češkoj. S obzirom na reputaciju predsjednika Komšića u Hercegovini, uspjeh je bio da sam uopće preživjela te dane. Sjedila sam u uredu divnog inspektora Federalne uprave policije u Sarajevu, koji mi je objašnjavao da se ne može puno učiniti po pitanju likova koji ti požele djetetu karcinom i tebi da te što prije isti taj karcinom otrese sa zemlje, jer ‘mali Švabo se nauči odmalena vezati u autu i poštovati zakon, a kod nas je ovako…’ U tom trenu shvatila sam da je u apsurdistanu naše stvarnosti najveća iluzija očekivati da će netko nešto zakonski poduzeti ili sankcionirati. Jer jebiga, mali Švabo…
Promocija vaše knjige ‘Huzur’ na Evergreen Festu u Čitluku otkazana je zbog pritiska pojedinaca i sponzora, što ste potanko objasnili i prenijeli na svojoj Facebook-stranici, ali ubrzo je stigao odgovor organizatora, vaših prijatelja, kojim su vas pokušali demantirati. Kako komentirate njihov istup?
Apsolutno više nemam komentara na sve to, sve je već rečeno, osim činjenice da mi je žao zbog mojih prijatelja koji se nisu snašli u cijeloj situaciji koju sam odlučila obznaniti javno, te su me pustili niz vodu prebacujući krivnju na mene. A kada dobijete informacije da ljudima koji su sjajno vodili taj festival godinama i koji su pritom vaši srednjoškolski prijatelji kojima ste, bez obzira na desetine poziva u regiji i inozemstvu za promociju knjige, odlučili potvrditi gostovanje jer želite podržati njihov festival, kao što sam to radila godinama, i kada šalju poruke negodovanja glede mene u programu, onda me je takav istup zabolio jako. Njih je zabolio moj, jer smatraju da sam javno pričajući o tome nanijela štetu kako njima tako i festivalu. U cijeloj toj halabuci gdje sam bila pozvana, najavljena i obznanjena u programu festivala, gdje su mi se javili sa strahovanjem zbog problema koje imaju najavom mog nastupa, gdje sam bila zbog njih opetovano zabrinuta i rekla da se mogu objasniti o moje zdravstveno stanje ljudima koji bi možda došli, i na koncu objavom kakve pritiske imamo, zaobišlo se upravo najvažnije.
Što se zaobišlo?
Ono iz mog prvog odgovora. Da živimo ovdje gdje se nema hrabrosti ići s istinom. Ići protiv uvriježenog mišljenja gomile. Da živimo u vremenima u kojima se zatire sloboda razmišljanja i življenja, onemogućuje svako pravo na rad. Godinu i pol dana trpim šikaniranja najgore vrste u Hercegovini, i to svi jako dobro znaju, kao kamenovanje srednjeg vijeka samo bez trga i kamenja, i nijednom se nisam osvrnula na to. Živjela sam i radila, jača od levata. Onog momenta kada su ti isti svojim prijetnjama pokušali da mi onemoguće rad, a to se već dogodilo s vraćanjem mojih knjiga iz prodaje, odlučila sam progovoriti o tome. Jer želim da moja Hercegovina bude nešto sasvim drugo. Da bude ono mjesto o kojem ja pričam s toliko ljubavi kada pokušavam skinuti stigmu i predrasude, ondje gdje se rađaju talentirani mladi ljudi koji neće pristati disati u bioritmu učmale, zadrte, kleraške mahale. Moje obraćanje odnosilo se samo na zatirače sloboda, vjerske moralizatore čiji su životi čisto licemjerstvo. Na sve one koji bi po svom nacionalnom naboju krojili stvarnost tog kraja žigošući svakoga tko misli drugačije. Na sve one koji zdušno šute o pedofiliji u čitlučkom kraju kada je javnost potresao pedofilski slučaj Doma za maloljetnice gdje je akter svećenik, a problem im je moje ‘jebemti’ u tekstu, i na one kojima su puna usta Gospe, a žive u cajkaškim klubovima, idu na misu pa mlate žene, pričaju o mom privatnom životu, a u svom su sretno oženjeni pred Bogom i crkvom, a sa strane se švalerišu, na sve one koji su puni Duha Svetoga, a radnike izrabljuju, mizerno plaćaju i prvi su na prijemima kod političara i svećenika. To je bagra, i to je gamad, i to su neviđeni majmuni. Kako se cijelo jedno podneblje pronađe u tim riječima, želeći mi zatim unisono da umrem, da me siluju, to je tek psihologija višeg ranga.
Da li je riječ o svojevrsnoj autocenzuri?
Kako su spomenuti i Edo Maajka i Sejo Sexon i njihovi vicevi o Međugorju, apsolutno da. Ne možemo graditi društvo koje prihvaća različitosti i drugačijosti, a zabranjivati ili se gnušati zafrkancija umjetničkog performansa. Društvo u kojem postoje ‘svetinje koje se ne diraju’ su sjevernokorejski modaliteti stvarnosti, a ne moderno društvo današnjice. Umjetnik performer upravo mora biti iznad svega toga, propitujući sve ono što ljudi smatraju za svoje svetosti, ali teško je to objasniti žlibini. Žlibina je taj moj izraz koji koristim za takvo mentalno stanje. Žlibina je svjetina što žeđa krv i od krvi tuđe se napaja u svojim pustošima. Žlibina čeka da padneš sve oštreći noževe za tvoje lopatice, zarivajući ih do srži nakeženim osmijesima, navijajući da izdahneš. Žlibina se rastavlja po sopstvenim krajevima od pomisli da se ustaješ iznova iz svakog novog rata, jači. Žlibina nema nacionalnost, ali jedna od tri žlibine zasigurno mrzi što sad ovdje piše ‘sopstveni’ pošto to nije rvacka riječ, a dedo mi je bio Hrvat. Hrvat, ali nikada žlibinac. Žlibina je mržnja sama po sebi, bilo čega drugog i drugačijeg. Žlibina ne shvaća zapadni svijet što na prozorima nemaju ničega. I što je sve otvoreno. Jer nitko nema potrebu gledati u živote drugih. Svijet je odavno postao sebi nutarnjem okrenut. U žlibini si okrenut svima osim sebi, jer kada se okreneš sebi, tada postoji opasnost da uvidiš raznolike istine. Koje su počesto jako teške i surovo bolne. A sa istinom se treba znati iznijeti. Žlibina pak vonja na laž. Žlibina kada ode u svijet, ponese svoje zastore i naviku virenja u život drugih. Žlibina nije ništa bolja kada je izmjestiš negdje gdje nema žlibine, jer se žlibina nosi u sebi, u upražnjenim halama intelektualne obamrlosti duha i uma.
Što je Evergreen Fest izgubio otkazivanjem promocije vaše uspješnice ‘Huzur’? S njom ste proputovali više gradova i zemalja, kakve su bile reakcije publike?
Evergreen nije izgubio ništa jer imaju odličan program do kraja mjeseca kolovoza, imali su odlične koncerte i prije mene na kojima sam bila plešući do iznemoglosti, i imat će ih i iduće godine, ja im od srca želim. Knjiga ‘Huzur’ je na veliku žalost hercegovačkih isljednika izišla u petom, a uskoro i u šestom izdanju, doživjela je već nekolike prijevode, a upravo se postavlja na daske Narodnog pozorišta Mostar, imala je preko trideset promocija na teritoriju Balkana, nevjerovatno divnu promociju u Bernu na Univerzitetu i u Oslu u Kući književnosti. Promocija ‘Huzura’ u Splitu oborila je sve rekorde predstavljanja knjiga u Hrvatskoj. I sve je to posve nebitno. Meni, ali lijepo za naglasiti za žlibinu. Ono što je suština knjige ‘Huzur’ jesu one žene koje su zahvaljujući mojoj javnoj, posve otvorenoj, do rebara ogoljenoj priči o raku otišle na preglede, i našle svoje karcinome na vrijeme. Rekla sam u više navrata, u moju biografiju upišite samo to, da skinula sam se pred neandertalcima da mi komentiraju neukus ožiljnog tkiva i kao takvu me zovu nakazom, ali sam vikala tom fotografijom ono najvažnije, da se mlade žene odu pregledati, jer sam imala 35, bez povijesti bolesti u obitelji, savršeno zdrava i dobila rak. ‘Huzur’ je također priča o razbijanju mnogih drugih tabua koje sam predeverala ove zadnje dvije godine. Kako kažu, potiče na blud i nemoral. Ja bih rekla, potiče na golu istinu, najprije sebi samome pa svima oko nas. No džaba. Podneblju u kojem je najteža dijagnoza ona ‘šta će reći narod’ suvišno je išta objašnjavati. Ova je knjiga, ovaj je istup, i ovaj je moj život stoga za moju Unu, za svu djecu sutrašnjice. Da mogu misliti kako žele, vjerovati u šta žele ili, gluho bilo, nevjerovati uopće, ljubiti koga im se ljubi, a i dalje biti stavljeni na životu zbog svojih stavova.
Kao da sam rak dojke nije dovoljno teška bolest, vi ste u trenutku liječenja morali otkriti sve čari hercegovačkog zdravstva. Na što ste sve naišli i da li je i taj segment sustava diskriminatoran, odnosno koliko?
Ne radi se tu samo o hercegovačkom zdravstvu, nego zdravstvu uopće u Bosni i Hercegovini. Mi nemamo model međužupanijskog liječenja, o bilo kojem gradu da se radilo, morate se liječiti tu đe ste ‘vezani’ boravištem. To je prvi dio problema. Drugi dio problema je taj nacionalni, gdje ja kao stanovnik Zapadnohercegovačke županije koja nema svoju bolnicu i pripada pod KBC Mostar, odnosno bolnicu Bijeli Brijeg, što bi se reklo ‘na našoj strani’, nemam pravo raditi operaciju na ‘anam njihovoj strani, iako je tamo moja liječnica ginekolog koja me vodi godinama privatno. Tako da sam i o tome pisala, naravno, ništa se nije promijenilo, osim što smo se zafrkavali da sam dala jaja za domovinu, na suprotnoj strani. Tužna je to svakodnevica opterećena gomilom nebuloznih problema, godinama sam pisala o svemu tome, ali nažalost situacija je sve gora, a donkihotski jahači apokalipse sve više odlaze ka graničnim prijelazima u jednom pravcu i bez žaljenja.

Čovićevi Hrvati

Željko Komšić nedavno je imenovao Čedomira Jovanovića za savjetnika, a vas je predložio za ambasadoricu BiH u Češkoj. Kako komentirate te njegove poteze?
Ne mogu komentirati odluke predsjednika Komšića, to biste morali pitati njega. Ono što mogu i želim iskomentirati jeste histerija napada na mene nakon njegove odluke. Ovdje je potrebno reći da nikada dosad nitko u, kako oni vole reći, ‘većinski hrvatskim sredinama’ nije dovodio u pitanje nijednog ambasadora kojeg je u ranijim godinama postavio Dragan Čović. Ni način njegovog biranja, ni reference, niti je tražio rezultate njegovog rada. A to je trocifren broj ambasadora do danas koji su prodefilirali ambasadama. Naravno, nije bilo potrebe, jer to su Čovićevi Hrvati. Isto tako, nitko od njih nije dao svoju ostavku na raspolaganje kada je dužnost preuzeo predsjednik Komšić, nego su sluganjski čekali da vide hoće li ih Komšić zamijeniti ili ostaviti na pozicijama. Samo sam ja kao takva sporna. Također nema nikakvog pitanja klera i fratara o imenovanju ambasadora u Vatikan od strane predsjednika Komšića, no meni su usrdno sjeli na ramena sa sve upiranjem prstiju s oltara. Silne su to količine neviđenog licemjerja, ali takav je jednostavno moj put, teži, daleko teži od ostalih, ali je moj i gurat ću ga dok u meni života ima. Uostalom, posebno mi nije jasno zašto su se uskomešali jer moja pozicija ambasadora je iz kvote ‘ostalih’, gluho bilo i daleko da se pišem u Hrvate, te im samim time oduzimam nešto. Dakle ambasador sam onih ‘luzera’ koji se smatraju građanima Bosne i Hercegovine, a koji kao takvi nemaju nikakvih prava u svojoj zemlji pred trojcem presvetih konstitutivnih naroda.
Prirodno je i ljudski kritizirati ono što se najviše voli, u vašem slučaju to je Hercegovina. Jeste li ikada planirali otići?
Nikada. Dok nisam dobila dijete. Sada svaki dan koji moje dijete potroši u ovakvoj stvarnosti smatram promašenim za njezinu budućnost.
Prateći vašu Facebook-stranicu, primjećujemo vaš osmijeh: ne postoji fotografija na kojoj se ne smijete, iako ih prati gorak sadržaj, životno iskustvo i iskustvo bolesti kao takve.
Po prirodi sam jako pozitivna osoba i ništa ne prihvaćam s teškoćom, nego kao trenutnu situaciju koju mogu i moram riješiti. Pomalo ima i bikovskog u tome, ali i kamenjarskog duha. Tako sam i taj rak gledala kao tunel Crnaju, kada idete od Sarajeva do Mostara, personifikaciju nefunkcioniranja moje zemlje, tunel koji je razrušen, u kojem kapi, nema svjetla, te sam tako i ja sebi rekla – sad će ovo biti jako crno i mračno, boljet će i proći će, jer ono u dnu je sunce i ono u dnu je prekrasno Jablaničko jezero. I domoći ću ga se, šta koštalo da koštalo. Eto, počeli smo s ljepotama Hercegovine, završila sam na isti način, nenamjerno. To je meni Hercegovina.

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: INTERVJUI

Post by Mohr » 18 Jan 2020, 08:19

RAZGOVOR SA ALLENOM GINSBERGOM : Svakog jutra se budim shvatajući da nema pobjede

Objavljeno: 20.02.2019. u 15:22h

Vojo Šindolić razgovarao je sa Ginsbergom 1986. godine u Beogradu. Uz dozvolu uredništva objavljujemo i prijevod pjesme "Mir u Bosni i Hercegovini"


Razgovarao: Vojo Šindolić

Allen Ginsberg i ja bili smo bliski prijatelji dvadeset godina – od 1977. sve do Allenove smrti u travnju 1997. Tijekom ta dva desetljeća napravili smo petnaestak opširnih intervjua od kojih su neki u cijelosti objavljeni u raznim američkim i engleskim časopisima i zbornicima. Neke od njih sam preveo i objavio u tjednicima i književnim časopisima u bivšoj Jugoslaviji, uglavnom tijekom 1980-ih.

Ovaj je razgovor vođen krajem kolovoza 1986. u Beogradu, tijekom vrućeg i sparnog popodneva i noći u mojoj nekadašnjoj kući na Neimaru, četvrti mirnih obiteljskih kuća i dvorišta. Okruženi crvenim ružama iz dvorišnog vrta sjedili smo u prizemlju pokraj otvorenih prozora koji gledaju na dvije ulice, iz daljine se čula galama djece koja su se smijala i igrala, lavež pasa iz okolnih dvorišta i buka automobila. Dan prije smo se vratili s Međunarodnog festivala poezije u Strugi (tj. Struških večeri poezije) gdje je Ginsbergu dodijeljen Zlatni vijenac za 1986. godinu. Ginsberg je u to vrijeme bio iznova veoma zaokupljen fotografiranjem i gotovo cijeloga dana fotografirao je mene ili nas dvojicu u odrazu zrcala (te se fotografije danas nalaze u Ginsbergovom arhivu pri Sveučilištu Stanford u Berkeleyju).


Želio sam mu postaviti nekoliko pitanja o ritmičkim jedinicama kratkog i dugog daha, o pristupu, stilu i načinu izražavanja prilikom zapisivanja dugih ili kratkih stihova, ali razgovor je skrenuo u drugom smjeru.


Šindolić: Kad smo zadnji put razgovarali obećao si mi kazati nešto više o najvažnijim pjesničkim utjecajima, kako na tebe i tvoje stvaralaštvo, tako i na najpoznatije članove Beat generacije. U tvom slučaju, griješim li ako spomenem utjecaj Walta Whitmana, W. C. Williamsa, Williama Blakea, Guillaumea Apollinairea, Federica Garcije Lorce?

Ginsberg: Da, u pravu si, ali tu je i Edgar Allan Poe. On je imao značajan utjecaj na moju poetiku. Promijenio sam mišljenje nakon što sam iznova pročitao njegova Sabrana djela (poeziju, priče, eseje itd.). Negdje 1976. ili 1977. još jednom sam pročitao njegovu poeziju – dok sam radio na poemi “Contest of Bards”. Ta je poema poput duge ritmične kadence koja malo po malo doseže svoj vrhunac. S druge strane – kad sam bio mlad pjesnik meni su Whitman ili W. C. Williams bili mnogo korisniji. Kao što se to danas jasno vidi, u Americi je bilo potrebno proći kroz dugo razdoblje promjene svijesti – od Whitmana i Melvillea do Ezre Pounda i Williamsa prije no što smo bili u stanju osvrnuti se i pozabaviti djelima Poea ili Emily Dickinson ili Carla Sandburga ili čak Roberta Frosta. U tome vidim problem koji nije riješen do kraja.

Naravno, nužno je vratiti se pojedincu, krenuti od društva da bi se stiglo do pojedinca. Onako kako je o tome govorio Jack London… Prije no što se odlučite za javno djelovanje, morate otkriti tko ste vi, svoju ličnost. A to opet znači otkriti različite oblike ljudske savjesti i svjesnosti, recimo one Petera Orlovskog u usporedbi s onom Gregoryja Corsoa (poduži smijeh), različite oblike seksualnosti poput one Philipa Whalena u usporedbi s onom Garyja Snydera (opet poduži smijeh), različite pristupe ljudskoj osobnosti poput Jacka Kerouaca u usporedbi s Nealom Cassadyjem; na kraju, to znači istraživati samu narav savjesti i svjesnosti...


Šindolić: Čini mi se da su umjesto Pounda ili W. C. Williamsa ili čak W. Blakea ili P. B. Shelleyja, pa čak i E. A. Poea – pisci, filozofi i pjesnici kao što su Herman Melville ili H. D. Thoreau ili R. W. Emerson, a osobito Whitman i Aldous Huxley bili puno “prikladniji” djeci cvijeća i hippy generaciji, rock and roll generaciji.

Ginsberg: To ovisi o mnogo čemu. Na primjer, kad je blues bio u usponu 1920-ih godina, gotovo nitko nije na njega obraćao pozornost kao na vrstu poetike. Hoću reći, pjesništvo koje se u Blakevo vrijeme smatralo pjesništvom nije imalo nikakve veze s onim što se tada stvarno događalo, kao što mi to danas znamo naknadnim dubokim uvidom u tadašnju situaciju.

S druge strane, to je stara tradicija Walta Whitmana. U svemu tome najvažnije je to što ako vi osobno nešto ne učinite postajete zatočenik robotizirane države, električne kompanije, transportne kompanije, monopolista hrane, trgovačkih lanaca. Ono što je najpozitivnije i najbitnije u samom pokretu djece cvijeća bila je, u ekološkom smislu, briga za snagu prirode i zelenila koji iz sezone u sezonu preporođuju zemlju. Mnogi ljudi nisu uzeli u obzir ovu značajku tzv. generacije djece cvijeća. Mislili su da to jedino znači zadjenuti cvijet u cijev puške pred Pentagonom, ali to je isto tako, i mnogo više, očuvanje slijeva Amazone kao najvećih pluća planeta Zemlje.

Još jednu stvar trebamo imati na umu. Razmišljanje o divljoj zemlji kao nedirnutom prirodnom staništu vuče nas u zamku zamišljanja drevnog, netaknutog, praiskonskog stanja. Kao što Gary Snyder kaže: “...divlja priroda u današnje vrijeme ne može biti netaknuta.” Nikada ništa ne može biti kao što je nekoć bilo. Priroda, prirodno stanište i nedirnuto tlo doživjeli su brojne mijene tijekom milijuna godina beskrajnih promjena i seoba naroda. Odvijao se nezaustavljiv proces obnavljanja života pomoću križanja biljnih i životinjskih vrsta, ponovnog uspostavljanja novih staništa pod utjecajem samog života na zemlji – to je priroda divljine. Mi jedino trebamo dozvoliti tom procesu da se odvija spontano i omogućiti povratak tog stanja.

Pjesnici i mislioci poput Thoreaua ili Whitmana ili Vachela Lindsayja pružaju nam vrstu materijalne osnove svemu tome kroz niz djela kao što su “Atlantis” Harta Cranea, ili “Congo” Vachela Lindsayja ili čak eseja “Democratic Vistas” Walta Whitmana, koje i dalje smatram za veoma značajna i korisna djela, a koja su i danas posve primjerena i primjenjiva.


Šindolić: Pokušaj mi objasniti kako vidiš utjecaj Beat pokreta iz četrdesetih i pedesetih na hippy pokret iz šezdesetih godina. Jesu li uopće utjecali na današnje događaje? Na primjer, meni se čini da pisci Beat generacije uopće nisu imali bilo kakav društvenopolitički utjecaj, osim možda Burroughsa, ali mislim da je jedno sigurno – vizija Amerike Jacka Kerouaca ili Neala Cassadyja nije bila ta o kojoj su punkeri pjevali…

Ginsberg: Postoji puno različitih tema koje su bile prihvaćene, inaugurirane, transformirane ili započete od strane književnog pokreta iz pedesetih i društva prijatelja iz četrdesetih godina. Centralna tema je bila transformacija svjesnosti i kako je vrijeme protjecalo, iskustva koja su Kerouac, Burroughs, Neal Cassady, Herbert Huncke (kojega je Kerouac već 1948.-1949. opisao u romanu Town and the City), Carl Solomon, Lucien Carr i ja imali s tim u vezi u mnogome su doprinijela našim ranim djelima ali i prihvaćanju stvarnosti koja nas je okruživala.

Mislim da su Kerouac i Burroughs imali najuočljivije domete u tome i to već krajem pedesetih. Trebat će proći još puno vremena da bismo se uvjerili je li to bio Burroughs sa svojim istraživanjima svijeta kriminala i potkupljive policije ili Kerouac sa svojim istraživanjem uma ili raznolikih oblika svjesnosti. Tijekom četrdesetih i pedestih barem je postojala kakva-takva nada da bi se mogle dogoditi dovoljno velike promjene da spasimo planet. Barem je postojala želja za tim, nada da će se ljudi boriti za neku vrstu ljepših ideala Amerike bez obzira potječu li ti ideali od demokrata, konzervativaca ili onih koji se zalažu za seksualne slobode. Nitko nije bio bliži takvom idealu Amerike od Kerouaca. Ali, malo je njih to prepoznalo. I sada smo možda u većem škripcu nego što smo bili u vrijeme četrdesetih i pedesetih.


Šindolić: Često se sjetim da si mi kasnih sedamdesetih kad sam te pitao što je po tvojem mišljenju Beat generacija, odlučno odgovarao da su Kerouac i Burroughs u razdoblju 1945.-1955. predstavljali oličenje Beat generacije. Misliš li i dalje tako?

Ginsberg: Dakako. Jer od 1955. ili tu negdje pojavila se Književna renesansa u San Franciscu s novim prijateljima kao što su Lawrence Ferlinghetti, Gary Snyder, Philip Whalen, Michael McClure, Kenneth Rexroth, Peter Orlovsky itd… Ali tijekom šezdesetih sve je postalo pretjerano politizirano i osjećaj starog prijateljstva, zajedništva, iskrenosti i otvorenosti je nestao. Ili je možda bio preoblikovan.

Mislim da su šezdesete, politički gledano, bile u velikoj mjeri jalove zbog neprijateljskog raspoloženja svih sukobljenih strana. Znaš i sam, ideje pobune i izražavanja ljutnje, gdje se ljutnja i gnjev koriste kao motiv. Stvari su se zakomplicirale i otišle u pogrešnom smjeru onoga trena kad su ljudi počeli poduzimati razne akcije i prosvjede vođeni isključivo vlastitim gnjevnim ponosom. Početkom 1969. više od 50% Amerikanaca bilo je mišljenja da je rat u Vjetnamu velika pogreška. Ali umjesto da ljude izvuku iz rata, uvjeravajući ih u besmisao ratovanja, ljudi su izišli na ulice i usmjerili svoj bijes na prosvjednike.


Šindolić: Kad si me prvi put posjetio u Dubrovniku početkom listopada 1980. bio si očaran njegovom ljepotom pa si umjesto dva-tri dana odlučio ostati dva tjedna. Upravo u Dubrovniku napisao si dvije pjesme koje spadaju među tvoje najbolje kasne pjesme – “Ptičji mozak” i “Eroicu”. Potom si u pratnji punk grupe Gluons snimio pjesmu “Ptičji mozak” koja je bila prilično velik hit. Po mojem mišljenju “Eroica” je jednako dobra pjesma. Možeš li mi reći nešto više o njihovom nastanku kao i razlikama među njima, budući da su obje napisane istog dana?

Ginsberg: Da, bili su to lijepi dani. Obje pjesme o kojima govoriš imaju prirodni ritam govora. To je veoma važna odrednica! Zapravo su stanke u umu dok razmišljaš što ćeš i kojim slijedom zapisati posve prirodne stanke u govoru. Razlika između dvije spomenute pjesme nije u načinu njihova nastanka već u drukčijoj upotrebi govornih stanki. Cijelu pjesmu “Ptičji mozak” napisao sam u jednom dugom dahu osim zadnjeg stiha, baš kao i cijelu “Eroicu”. U svakom slučaju, moje osnovno polazište je misao. U mojem slučaju ona ima prednost nad zvučnošću. Tenzija koja nastaje u “Ptičjem mozgu” je ekspresionistička jer se njezin nastanak temelji na narativnim ali veoma ritmičnim stihovima, dok u “Eroici” slijedim logičan niz događaja tijekom izvedbe Beethovenove “Eroice” na koncertu u Kneževom dvoru.

Šindolić: Kako iz današnje perspektive gledaš na ulogu Sjedinjenih Država u unutrašnjoj i vanjskoj politici? Zapravo, kako doživljavaš i objašnjavaš razvoj Amerike od Građanskog rata do svjetske velesile broj jedan? Ili, još točnije, kako vidiš Kerouacovu Ameriku danas?

Ginsberg: Ne znam ti dati pravi i potpun odgovor. Razgovarati na taj način može biti prilično banalno i pojednostavljeno. Hoću reći, kad govorimo o stanovitim razdobljima u povijesti čovječanstva, o čemu mi zapravo govorimo? Ali jedno je sigurno, ekološko uništenje je ogromno, a naoružanje veoma skupo i to je stvorilo bezdan iz kojeg se, po mojem mišljenju, Amerika neće nikada uspjeti izvući. Oduvijek sam se zanimao za razne oblike cenzure. Jer, svaka cenzura uključuje i podrazumijeva kontrolu misli. Svrha toga obično je održavanje određenog oblika državne ili vojne nadmoći koja postaje sve čvršća i sve gora.

Volio bih da se možemo vratiti na građansku svijest koja je bila prisutna u ranom američkom političkom razmišljanju i barem pokušati ostvariti projekte koji doprinose društvu i okolišu radije no sjediti prekriženih ruku i dopustiti da pohlepni pojedinci i korporacije dominiraju cijelim svijetom kao da je njihovo privatno vlasništvo. Samodisciplina, samopožrtvovnost, samokontrola i stare obiteljske vrijednosti važne su svakoj obitelji, društvu i novim naraštajima. Zašto ne bismo govorili o njima kao osnovnim vrijednostima u našem društvu? Što se dogodilo s osobnom odgovornošću na društvenoj i političkoj razini?


Šindolić: Kerouac je još 1951. godine izrekao vrlo značajnu stvar: “Zemlja pripada Indijancima”. Čini mi se da se taj njegov stav savršeno uklapa u njegovu viziju Amerike, one Amerike koju je na svojim fotografijama zabilježio Robert Frank, a za čiju je monografiju Kerouac napisao uvodni tekst. O meksičkim seljacima kako ih je opisao u knjizi putopisa Osamljeni putnik (Lonesome Traveler), o životu ne samo na cesti nego i u malim gradovima i selima. Vrlo je zanimljivo to što je Kerouac još od rane mladosti bio zaokupljen različitostima življenja u malom gradu i velegradu. Monstruoznošću velikoga grada i humanosti maloga grada i propasti maloga grada zbog masovne proizvodnje, kapitalizma i bezdušne eksploatacije. Zanima me, baš od tebe – je li Kerouac prije smrti bio razočaran Amerikom?

Ginsberg: Da, bio je. Do ranih šezdesetih Kerouac je već bio doživio mnoštvo napada i pogrda sa svih strana, a imao je i osobne probleme sa svojom majkom. Najgore od svega je što je postao ovisan o alkoholu pa se nije mnogo ni pojavljivao u javnosti. Problem je što je on bio veoma otvorena osoba, a kao takav je bio posve bespomoćan. S druge strane, njegova je majka u velikoj mjeri bila francuskokanadska seljanka, suženih vidika, strogih katoličkih svjetonazora, sebična, naivna, bezosjećajna, obiteljski orijentirana žena. Željela je zadržati Kerouaca za sebe, a i doista joj je bio potreban. On je bio vezan za nju na isti način na koji je bio vezan za svoju posljednju ženu Stellu. Osjećao se odgovornim i vodio je brigu o svojoj majci i živio s njom i Stellom, koja je bila starija od njega, i morao je podnositi njihove nazadne stavove, a to je rješavao pićem. U tom smislu Jack je uvijek bio veliki Amerikanac, uvijek zainteresiran za američke arhetipove – i na smiješan, ali i na tužan način nije imao bilo kakav utjecaj u društvu, bio je to što je bio, svoj vlastiti lik.

Šindolić: Tko su najveći književni utjecaji sa Starog kontinenta? Ne mislim samo na tebe nego i na sve značajnije predstavnike Beat generacije? Ako ispravno razmišljam, na primjer, čini mi se da je William Blake imao veliki utjecaj na tebe, Michaela McClurea i Garyja Snydera; Milton na tebe i Snydera; P. B. Shelley na tebe, McClurea i osobito na Gregoryja Corsoa, F. G. Lorca na tebe i Jacka Spicera itd.

Ginsberg: Da, imaš pravo. Sva naša rana ali dobrim dijelom i kasnija djela temelje se na veoma dobrom poznavanju književnih djela devetnaestog i dvadesetog stoljeća, od Balzaca i Baudelairea preko francuskih nadrealista čije smo znanje duboko uvažavali i potom usvajali i razvijali preobražavajući ga u kontekstu američkog jezika početkom druge polovine dvadesetog stoljeća kada se dogodilo i postalo očigledno otvaranje prema novoj svjesnosti. Vjerojatno je na sve nas najviše utjecao Rimbaud. Veliki prozni pisci kao što su Jean Cocteau, Antonin Artaud, L. F. Celine, Jean Genet, dakako stara grčka poezija, Sapfo, Anakreont. Frank O’Hara i Philip Lamantia pa čak i Ferlinghetti bili su pod velikim utjecajem francuskih nadrealista. U našim ranim godinama Dostojevski je najviše utjecao na sve nas – mene, Kerouaca, Neala Cassadyja, Williama Burroughsa.

Šindolić: Također te moram pitati o Guillaumeu Apollinaireu i njegovom utjecaju na tebe, osobito njegovom dugom stihu, recimo u zbirci Zone. Jednu od svojih pjesama posvetio si Apollinaireu. Zove se “Na Apollinaireovom grobu”. Jesi li je ikada govorio na svojim nastupima?

Ginsberg: Peter Orlovsky i ja otišli smo 1957. na pariško groblje Père Lachaise posjetiti Apollinaireov grob. Pjesma o kojoj govoriš je vrsta mojeg poetskog opisa našeg posjeta njegovu grobu. Cijela pjesma je veoma fokusirana i sve prožima ista emocija. I u ovom slučaju govorimo o dahu kao o kontroli i mjeri stiha. Ali glavna vodilja takve poezije je dah, ne oblik stranice ili izgled pjesme na stranici. Rijetko je govorim uživo, osim ako nije neka osobita prigoda.

Šindolić: Znaš, vrlo je čudnovato, ali znam priličan broj europskih i srednjoeuropskih pjesnika koji smatraju da dugi stih (uz brojne zareze u stihovima) u poeziji znači lošu poeziju ili lošeg pjesnika. S druge strane možemo reći da je u američkoj poeziji dugi stih bio dugo vremena glavni oblik poetskog izraza. Da spomenem cijeli niz najutjecajnijih američkih pjesnika dugog stiha, a koji se povijesno nadovezuju: od Melvillea, Whitmana, Charlesa Reznikoffa, Delmorea Schwartza, W. C. Williamsa u Patersonu, čak i Pounda u najvećem dijelu Cantosa, sve do tebe, Charlesa Olsona, Roberta Duncana, Johna Ashberyja, Kennetha Kocha itd.

Ginsberg: Važno je podsjetiti se, kako kaže T. S. Eliot u jednom od svojih eseja, umjetnost nikad nije savršena. Nema napretka u umjetnosti. Ili je dobra ili nije. Umjetnost koja nas danas uzbuđuje može dolaziti iz bilo kojeg područja svijeta, ali i iz bilo kojeg razdoblja. Poput Apollinaireove sjajne zbirke pjesama Alcools. Hart Crane je napisao veoma zanimljivu pjesmu koju svatko treba pročitati “Havana Rose”, a koja zapravo predstavlja njegovu oproštajnu poruku zabilježenu malo prije no što je počinio samoubojstvo. To je bila jedna od pjesama koja me je usmjerila prema sirovom, otvorenom razmišljanju u poeziji.

Šindolić: Što misliš o sve većoj popularnosti Williama Burroughsa? Čini mi se da nove generacije čitatelja koji danas vole djela Billa Burroughsa sve lakše prepoznaju glavne teme njegovih romana koje su ujedno i glavni problemi našeg društva danas.

Ginsberg: Moralna pouka u kontekstu ovoga o čemu sada razgovaramo jest ta što su vječna budnost i oprez cijena slobode. Uglavnom je svrha svega toga zadržati neki oblik militarističkog nepromijenjenog stanja koje postaje sve gore i sve opasnije. Sada govorim poput Billa Burroughsa (dug smijeh) ali on je bio u pravu. A to je i pokazao – čak i u svojim ranim romanima kao što su Junkie i Naked Lunch – borba protiv droge je prijevara i prenapuhana je. To je sada već svugdje problem – u Europi, u Južnoj Americi, u Sjedinjenim Državama, baš svugdje. To moralističko razmetljivo trubljenje policije i političara da je nemoralno dozvoliti ljudima posjedovanje droge nema nikakve veze s njihovim pravim razlozima: oni su robovi vlastite političke moći. Njihovo ponašanje je potpuno neodgovorno, nemoralno i čak protuustavno.

Šindolić: Na kraju, što je tvoja poruka čitateljima diljem svijeta?

Ginsberg: Svakog jutra se budim shvaćajući da nema pobjede.



Mir u Bosni i Hercegovini

(Peace in Bosnia & Herzegovina)




Generalica Majka Terezija

Car Dalaj Lama XIV

Zapovjednik stožera Thich Nhat Hanh

Vojni kapelan Ivan Pavao II

u pratnji sjenâ Gandhija

Saharova, Sartrea i njegova rođaka

Alberta Schweitzera

izišli su na bombardirane ulice

razgovarali s Muslimanima Bošnjacima pred

spaljenim dućanima mješovite robe

pregovarali s hrvatskim i srpskim generalima

i visokim vladinim dužnosnicima

i zatražili od njih da prestanu s neprijateljstvima

i topničkom paljbom s okolnih brda

koja gledaju na sela

u kojima više nema baka –

I tako se stišalo – nekoliko požara je

tinjalo u sporednim uličicama

nekoliko leševa smrdjelo na vlažnim poljima

– Ali tko je sada vlasnik tih kuća?

Kino-dvorana razvaljenih vrata?

Komu pripada dućan mješovite robe a komu gradska vijećnica,

čija je škola razbijenih prozora i slomljenih

crepova?

Tko je sada vlasnik malih stanova

kad se svi obožavatelji Alaha

na udaljenosti od 160 kilometara mole u opkoljenim gradovima

i tiskaju u šatorima i barakama,

s prijenosnim zahodima UN-a na raskrižjima?

Tko je vlasnik napuštenih uličica

i dućana po kojima su razbacane

krhotine razbijenih boca?

Tko će biti sudac, tko odvjetnik, tko će

arhivirati pravosnažna rješenja,

dokumente o bankrotu, ovjeriti izjave o vlasništvu,

darovnice, priznanice o plaćenim porezima?

Tko će odlučivati tko će živjeti među krhotinama opeka,

tko će i u kakvoj straćari urušenih zidova spavati

za vrijeme uštapa kad proljetni oblaci

pređu preko lica

čovjeka obasjanog mjesečinom krajem svibnja?


(6. svibnja 1993., u 3 ujutro)



Uz dozvolu urednika, intervju i pjesmu “Mir u Bosni i Hercegovini” prenosimo iz knjige izabranih pjesama Allena Ginzberga “Kozmopolitski pozdravi” (HDP, Zagreb, 2017.)


(žurnal.info)

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: INTERVJUI

Post by Mohr » 24 Aug 2020, 00:30



Važeće, ali ne valjano...

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: INTERVJUI

Post by Mohr » 31 Oct 2020, 18:26

Prijatelju moj!!!



User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120160
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7769 times
Status: Offline

Re: INTERVJUI

Post by Krokodil Behko » 09 Jun 2021, 10:27

Ko ima viška pet minuta vremena, neće se pokajati, ako ovo bude čitao.


HISTORIČAR XAVIER BOUGAREL ZA "SLOBODNU BOSNU: "Srbija je od 80-ih podrivala BiH, Karadžić i Mladić su vjerovali da će uz pomoć JNA rat dobiti za tri-četiri nedjelje"


Image

U Sarajevu će od 8. do 12. juna biti održan peti History Fest čija je glavna tema „Pregovori,sporazumi i/ili rat: Dileme u jugoistočnoj Evropi 1941. u 1991. godine. Ideologije, konteksti, posljedice.“ Jedan od učesnika History Festa čiji je organizator Udruženje za modernu historiju je i poznati francuski historičar Xavier Bougarel, autor važnih knjiga „Bosna, anatomija rata“ i „Nadživjeti carstva“ s podnaslovom „Islam, nacionalni identitet i politička lojalnost u BiH“ čija promocija će biti održana u četvrtak u hotelu Holiday u sklopu History Festa.

Tim povodom Bougarel je po dolasku u Sarajevo „Slobodnoj Bosni“ dao ekskluzivni intervju.

Gospodine Bougarel, Vaša knjiga izazvala je značajnu pažnju u javnosti Bosne i Hercegovine, bilo je i oštrih kritika, pa čak i zamjerki izdavaču što ju je uopće prevodio i objavljivao. Posebno je polemiku izazvao dio knjige „Nadživjeti carstva“ o pokušaju reislamizacije Bošnjaka i stvaranja (polu)islamske „u izvedbi“ Stranke demokratske akcije (SDA) za koju ste utvrdili da je svojevremeno bila panislamistička.

„Moram prvo razjasniti neke stvari jer u svoj knjizi nigdje ne tvrdim da je SDA panislamistička stranka nego kažem da je osnivačko jezgro te stranke panislamistička struja unutar SDA. Moja definicija SDA nije da je ta stranka panislamistička nego da je 90-ih godina i do početka 2000. u centru SDA bilo najviše panislamizma, a na rubu SDA ste imali klijentelizam i nepotizam. Dakle, nije stranka kao takva bila panislamistička nego samo njeno usko jezgro. SDA je na početku svog djelovanja imala ambiciju da predstavlja sve jugoslavenske muslimane, uključujući i Albance, Turke i Rome, ali je brzo postala muslimanska nacionalna stranka jer su za nju glasali samo Muslimani iz BiH i Sandžaka. Raspadom Jugoslavije stvoreni su takvi uvjeti da se ta stranka morala pretvoriti u nacionalnu stranku Muslimana, odnosno Bošnjaka. Tako bih opisao razvitak SDA. Smrću Alije Izetbegovića uticaj panislamističke struje se smanjuje, neki ljudi napuštaju stranku, poput Džemaludina Latića, dok drugi prave drugu karijeru, a tu mislim na Hasana Čengića koji se više ne bavi strankom nego biznisom. Tako da taj uticaj panislamističke struje unutar SDA nestaje na početku 21. vijeka.“

POBJEDA NACIONALISTA
Da li se nekoliko godina pred početak rata u BiH moglo naslutiti da će nakon sloma socijalizma pobijediti političku stranku koja je glasove osvojila na priči o gušenju vjerskih prava muslimana?

„Krajem 80-ih godina se vidjelo da će se raspasti socijalizam u Evropi, a u BiH je bilo pitanje da li će pobijediti nacionalne ili građanske stranke kojima su istraživanja javnog mnijenja davale veće šanse. Posebno reformistima. Ipak, krajnji rezultat je bila pobjeda nacionalnih stranaka. Mislim da je argument represije prema vjerskim institucijama i vjeri bio samo jedan od argumenata i razloga uspjeha SDA. Izetbegović i njegovi drugovi nisu postali nova politička elita Muslimana, odnosno Bošnjaka zato što su bili vjernici, nego s argumentom da su bili žrtve komunističkog režima 1983. godine. Ali oni nisu bili osuđeni jer su bili vjernici, nego zbog Islamske deklaracije i putovanja u Iran. Argument da je vjera bila ograničena na privatnu sferu i da nije mogla da se manifestuje u javnom prostoru je tačan, ali nije važan faktor za izborne rezultate 1990. Ja bih rekao da je status žrtve Izetbegovića iz 80-ih godina važan faktor za njegov lični uspjeh. Uspjeh nacionalnih stranaka na tim izborima je također zasnovan na tome da su SDA, SDS i HDZ istovremeno pojačali strahove unutar svojih naroda, a s druge strane su napravili neformalnu koaliciju za pobjedu na izborima. Sistem glasanja za Predsjedništvo SRBiH je bio takav da su svi građani BiH glasali za sve kandidate nezavisno od nacionalnosti. To je bio trik Saveza komunista kako bi se spriječio izbor nacionalista, ali su nacionalističke stranke to dobro skužile pa su pozvale svoje glasače da glasaju za sve kandidate nacionalnih stranaka.“

Čini li Vam se da nacionalne stranke u BiH i danas funkcionišu na isti način kao 1990?

„Ima sličnosti u smislu da sve nacionalne stranke stalnu igraju na kartu tenzija i strahova. Skoro dvije godine nisam bio u BiH, a kada sam se vratio jučeri upalio televizor da vidim vijesti činilo mi se kao da se ništa nije promijenilo. Još uvijek je ista priča koja se veže za rat, kao da BiH nikako ne može da izađe iz rata i nacionalne stranke koriste još uvijek prisutne strahove i traume da zadrže vlast. I to u nekom smislu rade zajedno. Oni se ne slažu o potrebnim reformama, ali se slažu u tome da i dalje moraju igrati tu igru strahova i tenzija. Tranzicija od rata do mira nije uspjela iz dva razloga. Prvi razlog su mane Daytonskog sporazuma. U njemu je sadržana neravnoteža između FBiH i RS. Priznavanje Republike Srpske je bila greška. Vratimo se malo nazad i pogledajmo Washingtonski sporazum iz 1994. On je bio važan i vrlo pozitivan zbog zaustavljanja bošnjačko-hrvatskog sukoba. Amerikanci su pomogli da se taj sukob zaustavi kako bi se napravila ravnoteža u vojnom odnosu Srba s jedne i Bošnjaka i Hrvata s druge strane. Taj sporazum je predvidio stvaranje FBiH kao nove države BiH i u tom sporazumu se kaže da će bošnjački i hrvatski kantoni imati 58 posto teritorije BiH, što znači da će se kasnije u tu FBiH uključiti i Srbi sa svojim kantonima i da neće biti priznata RS, nego samo srpski kantoni koji će biti priključeni FBiH. To je u tadašnjim okolnostima bila vrlo zanimljiva ideja za reintegraciju BiH, ali se Billu Clintonu žurilo sa završetkom rata zbog izbora u SAD-u pa se nabrzinu napravio mirovni dogovor u Daytonu koji je dao mnoge ustupke srpskoj strani. Tako su Amerikanci odustali od projekta FBiH sa kantonima uključujući i kantone za Srbe. To je bila velika greška, a druga velika greška je bilo i odustajanje od ideje da Sarajevo postane neutralni kanton, odnosno distrikt koji bi igrao važnu ulogu za reintegraciju BiH. Danas imate primjer Brčko Distrikta gdje odnosi među narodima nisu tako loši, ali Brčko Distrikt nije dovoljno važan da može biti faktor reintegracije BiH kao cijelinu.“



Da li su Amerikanci mislili da će Daytonski sporazum biti privremen?

„Mislili su tako jer su planirali da izvrše političku i privrednu tranziciju, od slobodnih izbora do tržišne privrede i privatizacije. Ta tranzicija je trebala stvoriti uslove za rađanje novih političkih elita koje će postići neki novi kompromis. Amerikancima, kao arhitektima Daytonskog sporazuma je on bio samo privremeno rješenje. Ali stare političke elite su ostale na vrhu uprkos ili čak zahvaljujući svim tim reformama. Te stare, ratne elite i dalje igraju istu igru već 30 godina.“

KOMŠILUK JE NAJVAŽNIJI
O Bosni se, pogotovo u političkim i intelektualnim krugovima u Srbiji pisalo i govorilo kao "zemlji vječite mržnje" pa se u prilog toj tezi najčešće pozivalo na Nobelovca Ivu Andrić i njegovo “Pismo iz 1920. godine”. Mržnjom i njenim tragičnim posljedicama se često objašnjavale sve nesreće, ratovi koji su potresali ovu zemlju. No, u dijelu akademske javnosti se može čuti da je posljednji rat i propaganda koja ga je pratila, i u Hrvatskoj i BiH bio taj koji je donio mržnju, a ne da je mržnja među narodima bila uzrok ratova u bivšoj Jugoslaviji?

“Šta je i u čemu počiva tradicija bosanskog društva? Prema mom mišljenju, počiva na principu komšiluka. To je najvažniji princip tradicionalnog bosanskog društva. To znači da komšija jedne vjere poštuje komšiju druge vjere želeći mu svako dobro za svaki vjerski praznik. I da se komšije pomažu u poljima kad je žetva i slično. Uvijek kad se govori pozitivno o drugom, govori se o komšiji. Srž bosanskog društva nije mržnja nego poštovanje drugoga. Taj komšiluk je prvo bio ugrožen u Drugom svjetskom ratu kada su se pojavili velikohrvatski i velikosrpski nacionalni projekti, ustaše i četnici, i to je dovelo do ogromnih pokolja i narušavanja tog principa komšiluka jer se komšija pretvorio u ubicu. Partizani su uspjeli da vrate tradicionalne vrijednosti bosanskog društva, da pomire te tri zajednice i vrate zajedništvo. Devedesetih godina, najvažniji faktor za rušenje komšiluka nije mržnja nego strah. Početkom 90-ih nacionalne stranke su igrale na kartu straha. To je bila, prije svega, strategija SDS-a. Oni su igrali na kartu nasilja jer su imali uz sebe JNA. Mislili su da će dobiti rat za tri-četiri nedjelje. Karadžić i Mladić su u to bili uvjereni i za to su izabrali put nasilja za stvaranje srpske države u BiH. To se vidi u mnogim dokumentima i knjigama.



ZAMKA PANISLAMIZMA
Dobrica Ćosić je tražio nacionalističkog partnera u BiH i našao ga u Izetbegoviću



Bavili ste se BiH i prije rata, i svjedoci ste da je tadašnje komunističko rukovodstvo BiH bilo optuživano, naročito iz Beograda da favorizira muslimanski nacionalizam, optuživani su za panislamističke ambicije, stvaranje tzv "Zelene transferzale", od Kosova, Sandžaka pa do granice sa Hrvatskom. Kako objašnjavate da je ova kako je vi nazivate panislamsitička struja, oko Mladih Muslimana, na čelu sa Alijom Izetbegovićem imala veće simpatije među srpskim intetektualcima, nego komunistička vlast?



“Osamdesetih godina se pojam panislamizam koristi u Srbiji pa se optužuje rukovodstvo Saveza komunista SRBiH da on dozvoljava panislamizam u BiH ili čak da učestvuje u panislamizmu. To su optužbe koje dolaze iz Beograda i prije dolaska Miloševića na vlast. To su bile neopravdane optužbe u okviru borbe između republičkih saveza komunista, ali je rukovodstvo SKBiH pod pritiskom tih optužbi tražilo žrtvenog jarca i našlo ga u Izetbegoviću i drugima koji su bili zapravo marginalni čaki unutar Islamske zajednice. Ovaj politički potez SK BiH je od marginalaca napravio nacionalne žrtve šest ili sedam godina kasnije. To što je Izetbegović bio omiljen među srpskim intelektualcima je logično jer su i jedni i drugi bili protivnici komunističkog režima.

Zato je Dobrica Ćosić podržavao Aliju Izetbegovića. Drugi razlog je da ne može pobijediti nacionalizam u jednom narodu ako se ne javlja nacionalizam kod drugog naroda. Dobrica Ćosić koji je u to vrijeme već bio srpski nacionalista, nije mogao naći boljeg sagovornika u BiH od potencijalnih nacionalista u muslimanskom narodu. Ipak, tada Izetbegović nije bio nacionalista nego panislamista, što nije ista stvar. U njegovoj Islamskoj deklaraciji se jasno opredjeljuje za panislamizam. Ovdje je važno reći, a nikada se ne spominje, da Izetbegović kao model islamske države uzima Pakistan koji je kao država stvoren podjelom multireligiozne zajednice Indije 1947. godine, kad dolazi do sukoba muslimana i hindusa i podjele tog subkontinenta u dvije države.

Korišćenje kao model jedne države stovrene kroz teritorijalnu podjeluna bazi vjerske pripadnosti imalo je veliki značaj i za budućnost Jugoslavije i BiH i davanje kao primjera Pakistana je bila vrlo opasna poruka za BiH. No, da zaključim, Izetbegović je bio više panislamista, nego nacionalista i to je važno jer za panislamistu nemuslimani nisu nepoželjna manjina koju se mora istjerati sa teritorije. U panislamizmu može postojati i neki projekat “Zelene transferzale”, ali samo kao fantazija. Ta ideja je postojala odmah poslije Drugog svjetskog rata, Mladi muslimana su čak imali časopis koji se zvao “Pakistan”. Ideja stvaranja države za sve muslimane Balkana je postojala, ali ne znam da li se ta ideja održala do 90-ih godina prošlog vijeka. S druge strane, Srbi su 90-ih na svojoj strani imali vojnu snagu i odlučivali su o miru i ratu i o agendi BiH, odnosno o podjeli BiH po nacionalnom principu. Vrh SDA i bosanske države nije imao drugi izbor nego da uđe u tu logiku.

OPASNI KLIJENTILIZAM
Kako komentarišete tezu da u BiH demokratija i mir nikada ne idu zajedno, ruku pod ruku?

“Period vladavine Austro-ugarske kada je stvoren prvi Zemaljski parlament je primjer da demokracija i mir u BiH mogu ići zajedno. Problem BiH na kraju socijalizma je bio u tome da je komunistička Jugoslavija bila blaga diktatura, ali ipak diktatura i da narod nije bio pripremljen za demokratske izbore. Problem je više naslijeđe diktature nego demokracija kao takva. Danas, trideset godnia kasnije, svaki građanin BiH živi u strahu. To više nije komšiluk i poštovanje, nego strah i to ne samo za nacionalni identitet nego za svakodnevno preživljavanje. Ovdje je težak život zbog nedostatka posla i malih plata. Političke stranke su vrlo agilne u povezivanju tih svakodnevnih strahova i briga sa strahovima za nacionalnu zajednicu. Tu su vrlo vješti. Oni kontrolišu društvene grupe stvorene tokom rata, kao što su demobilisani borci ili civilne žrtve rata. Zato u bh. društvu vlada strah i teško se izlazi iz začaranog kruga kojeg stvaraju vladajuće stranke. To pothranjuje neku drugu pojavu koja je važna za razumijevanje današnjeg bh. društva, a to je klijentelizam koji je možda najvažniji faktor za funkcionisanje bh. društva od nacionalizma. Nacionalizam bez klijentelizma ne bi funkcionisao. Građani imaju tri mogućnosti - da budu lojalni, da napuste zemlju ili da protestuju, ali ovdje, nažalost, nema snage za proteste.”

Da li panislamisti i danas kontrolišu SDA i dijelove države u kojima većinski žive Bošnjaci?

“Hegemonija panislamističke struje unutar države, Armije RBiH i SDA je bila samo tranzicijska pojava vezana sa rađanjem bošnjačkog nacionalizma. Nacionalizam kod Bošnjaka se rađa tek 90-ih godina i jedini akteri koji su mogli voditi rađanje tog nacionalizma su pripadali tom malom krugu panislamista. Naime, sekularne muslimanske političke i kulturne elite u BiH 80-ih i početkom 90-ih godina, nisu bili nacionalistički orijentisane nego su podržavale projekt jedinstvene BiH i jugoslavenski projekt. Prijeratne muslimanske elite su dosta vezane za projekat Jugoslavije i samo se panislamistička margina mogla pretvoriti u faktor koji će rađati taj bošnjački nacionalizam. Oni koji su bili faktori rađanja bošnjačkog nacionalizma su ljudi koji sami nisu bili nacionalisti i to je jedan odnajvećih paradoksa historije BiH i Muslimana u njoj. Iz tog razloga, ljudi koji su vodili SDA su imali problem da formulišu nacionalni projekat za Bošnjake. Njima nije bilo jasno šta može biti taj nacionalni projekat. Šta se tiče projekta reislamizacije, ne samo Armije RBiH, nego i samog muslimanskog odnosno Bošnjačkog naroda, onnije doživjeo uspjeh. Tokom rata je pokušana autoritarna reislamizacija, ne samo Armije, nego i cijelog muslimanskog naroda. Ali većina Muslimana odnosno Bošnjaka u BiH je bila protiv toga, tako da je taj projekat reislamizacije bio na kraju krajeva promašaj.

(Razgovarao: D. OMERAGIĆ)
online

User avatar
ironman
sirius
sirius
Posts: 26580
Joined: 25 Jan 2021, 19:36
Has thanked: 13851 times
Been thanked: 14124 times
Status: Offline

Re: INTERVJUI

Post by ironman » 09 Jun 2021, 15:18

Samo ga je jos trebao pitati kako to da Bosnjaci ,muslimani imaju 78 stranaka svi proincijencija od krajnje desnog do krajnje lijevog a Srbi imaju 3 koje pusu u isti rog ko jedna a Hrvati jednu stranku...
....... ovog eksperta i njegovo spominjenje panislamizama ...
dream of spring..
...at dawn look to the east.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120160
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7769 times
Status: Offline

Re: INTERVJUI

Post by Krokodil Behko » 13 Jan 2023, 10:49

Rijetko koristan intervju. Lik rastura sve o regiji



ARSIM ZEKOLI, MAKEDONSKI ANALITIČAR I DIPLOMATA: "Mladima u Crnoj Gori, BiH i Makedoniji treba Kurtijev radikalizam!"

Image


Beograd, vladin i opozicijski, za Srbe na Kosovu želi pravdu kakvu ima za Srbe u Srbiji – dogovornu pravdu. Mislite da bi mali Stefan dobio više pravde u ovakvoj Srbiji Aleksandra Vučića gdje djecu ispisuju iz vrtića zato što roditelj pripada drugoj stranci, rekao je pored ostalog Arsim Zekoli, politički analitičar i diplomata iz Sjeverne Makedonije, čiji intervju za beogradski list Danas prenosimo u cjelosti.

Digla se velika medijska hajka u Srbiji nakon ranjavanja dječaka na Kosovu. Kosovska policija je ubrzo uhapsila osumnjičenog, majka ranjenog dječaka je iznijela svoj stav. Ovaj slučaj, ali i generalno sve oko Kosova, pokazao je jedinstvo srpske vlasti i većeg dijela opozicije. Kako vidite tu jednoobraznost vlasti i opozicije u Srbiji? Nisu tako glasno osuđivali, recimo, slučaj Panda? Niti masovne grobnice kosovskih Albanaca u Batajnici. Da li se ovako brani Kosovo?

Namjera nije odbraniti Kosovo, nego odbraniti srpstvo i Srbe na Kosovu. Zato bi pitanje trebalo da bude ‘da li se ovako brane Srbi na Kosovu?’ Odgovor je svakako ‘samo tako i nikako drugačije’ i sa time će se složiti svi oponenti Aljbina Kurtija, i u Beogradu i kod stare garde u Prištini i kod međunarodne zajednice.


Vidite, u ovom istina nesrećnom zlu u Štrpcu, krije se ipak jedna indikativna nota, ili pouka koja se tiče reakcije vlasti u Prištini koja je bila pravovremena.

Ta je reakcija povukla liniju razgraničenja, sa jedne strane vladavine prava u klasičnom smislu i sa druge strane, onoga što možemo imenovati kao svojevrsnu ‘atavističku politiku dogovornog prava’ između Srba i Albanaca koje se praktikovalo u vrijeme Hašima Tačija i Aleksandra Vučića.

Takav potez Kurtija, normalan i očekivan u svakoj zemlji, ugrožava temelje takvih ‘dogovornih prava, dogovornih politika, dogovornih ekonomija, kultura, medija’ skrojenih po mjeri kompromitovanih i korumpiranih vlasti i na plećima građana koji mogu da se nadaju – ali ne i da očekuju – pravdu za učinjenu nepravdu, zavisno da li je to u interesu moćnika.

Molim Vas, navedite mi neku komparaciju

Evo, daću vam primjer, kao ilustraciju ponašanja vlasti, ne kao komparaciju zločina.

Slučaj malog Stefana je primjer djelovanja pravne države, ili pokušaja vlasti da uspostave red u vladavini prava. Ali imate i jedan drugi primjer, onaj malog Dashnima Hajrullahua iz Preševa 2005. navodno od strane oružanih snaga Srbije, za kojeg do dana današnjeg niko nije ne osumnjičen, a kamoli optužen ili osuđen.

I to je primjer ‘dogovornog prava’ između plemenskih atamana iz Beograda i Prištine, uz pomoć kolonijalnih diplomatskih poglavica pod kolektivnim izgovorom ‘da slučaj ne izazove tenzije’.

I to se lako da ‘prodati’ u Srbiji i Kosovu, sve dok na tapet ne dođe pitanje intra-etničkih zločina -kao što je ubistvo mladih gardista na Topčideru ili zločini komandanata Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) nad aktivistima partije Ibrahima Rugove.

Onda bi svi zavapili da na scenu stupi vladavina prava, upravo onaj vid pravde koju su oni sami poništavali i odbacivali kad je pitanje zločin nad svakim ‘koji nije naš’.

Kad smo već kod ‘prodaje’ ili političke trgovine, da li u diplomatskoj praksi postoji mogućnost priznavanja pa otpriznavanja neke države? Može li to išta promijeniti?

Prije neko vrijeme čuo sam izjavu jednog dobrog poznavaoca međunarodnog prava da je u ovom trenutku Kosovo priznato od više zemalja nego li Makedonija. Ne znam da li je to sasvim tačno, ali poenta je u tome da je sam čin međusobnog priznavanja bilateralan akt, a međunarodno priznanje je multilateralan normativni akt.

Po toj logici, Makedonija može da bude priznata od tek 50 zemalja u smislu međusobnog priznavanja, ali to ne mijenja stvar da je Makedonija međunarodno normativno priznata država.

U ovom slučaju, ta politika otpriznavanja je mali propagandni plus za Srbiju i kompromitirajući za zemlju koja otpriznaje drugu i time devalvira svoj kredibilitet, suverenitet i prije svega vrijednost sopstvenih garancije.

Mislim da sama lista zemalja koje su pristupile takvom činu govori sama po sebi o kvalitetu diplomatije i institucija tih zemalja.

Kako vidite poziciju Zapada prema regionu? Zvaničnik SAD Derek Šole u posjeti je regionu, a kako je stajalo u najavi, razgovaraće o „ulozi Srbije u jačanju regionalnog mira i bezbjednosti i njenog kontinuiranom angažovanju koji vodi u EU u cilju normalizacije odnosa sa Kosovom…“

Nedavno je Ivica Dačić sa ambasadorom SAD-a Kristoferom Hilom, koji najavljuje investicije u Srbiji i u 2023., potpisao Memorandum o razumijevanju između Ministarstva spoljnih poslova Srbije i State Departmenta.

Potpisivanje Memoranduma između Hila i Dačića je gest koji treba da ublaži posljedice poniženja američkog Stejt Departmenta nakon potpisivanja diplomatskog Sporazuma između Rusije i Srbije prošle godine u Njujorku od strane ministra Nikole Selakovića i ministra Sergeja Lavrova, dan nakon susreta Selakovića sa Viktorijom Nuland.

Što se tiče najava investicija, to je već tradicionalni “Mister Godo” iz Amerike koji nikako da stigne do Balkana.

Sjećate se najava i još više očekivanja od otvaranja “Development Finance Corporation” kancelarije za region u Beogradu, toliko hvaljenih od Ričarda Grenela i Donalda Trampa. Zasad, koliko je meni poznato, jedina opipljivija i značajnija investicija jeste fabrika „Rivian“, kojoj prošle godine nisu baš cvjetale ruže u SAD ali to ne mijenja na stvar da je odlična vijest za Srbiju.

Ne treba imati nikakvu sumnju da Amerikanci iskreno žele da poboljšaju svoj investicioni i biznis portfolio u Srbiji u regionu, kako bi parirali kako Rusiji, tako i Kini, Turskoj pa i Njemačkoj.

Ali želja je jedno, a interes kompanija je sasvim drugo. I to otežava Americi da se prilagodi dominantno socijalno-ekonomskom trendu u regionu i ojača ili nadgradi svoj stabilikoratsku dominaciju na polju politike, vojne suradnje, bezbednosti.

To će joj teško ići, jer i Srbija i Balkan su zasićene avanturističkim blic-krig investicijama iz Indije, Saudijske Arabije, megalomanskim projektima ili litijumskih sumnjivih poduzecima.

Da li ipak imate utisak da Zapad ‘nagrađuje’ Srbiju i umiruje opunomoćenike Rusije na Balkanu?

Što se tiče, pristupa Zapada prema Vučiću, to zahtjeva malo širu analizu. Predsjednik Vučić je neki dan ocijenio da po broju stranih agenata, Beograd nalikuje na Kazablanku sa početka Drugog svjetskog rata.

Ja bih ipak radije poredio Beograd sa Berlinom sa kraja Drugog svjetskog rata, a samog Vučića kao zalutalog propagandistu Rajha na “Čekpoint Čarli” linije podjele Berlina između američke i ruske zone koje bi obije da iskoriste njegovo znanje i kontakte.


Ne mislim da Amerika nagrađuje, ili da Rusije ljubljuje Vučića, nego obije strane se bore da ga održe na vlast jer nijedna strana nije posve sigurna na koju bi stranu prevagnula neka druga garnitura.

Amerika, tako i Rusija, prema Vučiću – bez namjere da uvrijedim – primjenjuju prastaru diplomatsku vještinu da “kad naletiš na ljutog vučjaka, strpljivo mu tepaš ‘dobra kuca’ – dok ne nađeš kamen”.

Nemojmo se zavaravati.

Rusi po autorstvu a Amerikanci po iskustvu su sasvim svjesni da je srž Vučićeve politike preuzeta iz savjeta Lenjina datog mladim kadetima Narodnog komesarijata za unutrašnje poslove (NKVD – Ministarstvo unutrašnjih poslova Sovjetskog Saveza) da “Zapad voli puštati sebi maštu na volju, a mi ćemo im dati upravo to što oni žele da misle”. Ako Vučič misli da vara bilo koga, on upravo vara samog sebe. I eventualno Edija Ramu.

Prema toj Berlinskoj analogiji, politika Zapada prema Srbiji Vučiću je parafrizarana izreka Lord Hastings Ismaela, prvog generalnog sekretara NATO, da je suština čitave politike prema Srbiji i Otvorenom Balkanu da “Srbiju drže dolje, Amerikance unutra a EU/Njemačku vani”.

Šta to tačno znači?

Sastavni dio te strategije je da “Srbi budu iznad Svih” a “Srbija ispod svih” u smislu da je u ovom trenutku prioritet da se riješe pitanja Srba van Srbije, a tek na kraju pitanje same Srbije. Zašto? Pa zato što je uticaj Srba iz susjedstva jači nad Begradom, nego obrnuto.

Pa zato, ukoliko podrobnije pogledate, ta se politika “Srbi iznad Svih” sprovodi u Crnoj Gori kao članici NATO preko postepenog, mekanog pripitompljavanja Srba ka novoj realnosti članice Alijanse.

U Bosni, nakon ulaska Hrvatske u Šengen, broj nosilaca hrvatskih pasoša postaće popularan kod svih nehrvatskih naroda, po modelu već viđenom u Makedoniji sa bugarskim pasošima.

Na kraju, tu je Kosovo i već sasvim legitimizirana i rado iz Beograda prihvaćena želja kosovskih Srba da budu pod zaštitom NATO KFOR-a.

Taj pristup je razlog za sadašnju apatiju u Beogradu, za privid stabilnosti Vučića, za njegovu amnestiju od sankcija, uopšte za tolerisanje njegovih hirova. To su razlozi koji čine tu tenzičnu koegzistenciju Amerikanaca i Rusa na Andrićevom vijencu.

Borba o budućnosti Srbije vodi se u okolnim zemljama, a zadnja bitka biće u Beogradu koji će morati odlučiti da li će biti zemlja Srba ili država Srbija. Upravo po istim parametrima korišćenim prema Albancima, te Albaniji i Kosovu, ili prema Hrvatima, te Hrvatskoj i Zajednici Hrvata u BiH.

Šta je sa Sjevernom Makedonijom. Da li je vaša država ulaskom u Open Balkan postala dio srpsko-ruskog svijeta?

Amerikanci i premijer Dimitar Kovačevski bi vam smjesta odgovorili: nikad dalje od ruskog svijeta, uvijek bliski Srbiji i eto samo što nismo ušli u EU.

Ali, ne leži vraže u malim detaljima koji život znače. Ministar spoljnih poslova Bujar Osmani je prije par dana zaprijetio da ukoliko se ne usvoje izmjene Ustava uvođenjem Bugara u njega, Makedoniju na jesen čeka crnogorski scenario, ili ti nekakav puč orkestriran iz Moskve.

To je ipak preteška ocjena da bi se shvatila kao pritisak za prihvatanje promjene Ustava, utoliko više što smo mislili da su se takva pitanja riješila ulaskom u NATO.

Prije par mjeseci imao sam kolumnu naslovljenu “Makedonija je ušla u NATO, Skoplje još uvijek ne”, a mislim da se sličan naslov može iskoristiti u slučaju Crne Gore i Podgorice.

Članstvo u NATO nije dovelo tako glasno obećavane investicije. Preporuke iz Pribe izvještaja o reformi sistema nisu se pomakle sa mjesta. Makedonci se osjećaju prevarenim po pitanjima identiteta nakon dogovora sa Grčkom i Bugarskom i traženje novih ustupaka ih naknadno iritiraju.

Albanci imaju punu vladu sa Albanacima-ministrima i nikad praznije džepove, a pritom čekaju da im neko objasni zašto Srbi na Kosovu sa dva odsto imaju pravo na Zajednicu ali ne i Albanci u Makedoniji gde čine 25 odsto stanovništva.

Čitav sistem je obolio od tromboze koji sprječava cirkulaciju svježih ljudi i ideja, a dominacija Soroša, USAID i tzv. fondacijskih demokrata je potpuno uništila nevladin sektor i istinske slobodne medije.

I gdje je tu projekat Otvoreni Balkan?

Projekat Open Balkan je širokogrudo prihvaćen od stare oligarhije, nasljeđene iz komunizma, ali isti oligarsi su srčevito protiv otvaranja bilo koje banke iz Njemačke, Austrije, Švajcarske, a pritom su banke iz Turske ili Grčke rado viđeni gosti.

Zato, ne, Sjeverna Makedonija nije dio srpsko-ruskog sveta, ali je sasvim moguće da sa ovakvim politikama SAD i EU prema zemlji (i regionu) uskoro bude dio rusko-turskog svijeta, upravo kako posljedice kampanjskih, sezonskih, eksperimentalnih politika diplomata iz takozvane ‘Belgrade Boys’ grupacije u Stejt Departmentu i nespremnosti elita za istinske reforme.

Rusi, Turci, Kinezi rade na duge staze, sa unaprijed ukalkulisanim gubicima i podbacivanjima. Za razliku od SAD i EU koje ni same više ne znaju koliko su politika prema Balkanu promijenili u zadnjih deset godina – od Buša do Obame, Trampa do Bajdena, od Šredera do Merkelove pa do Šolca. A pritom, da ne pominjemo olako data obećanja i arogantno odbijena ispunjenja.

Zato, problem nije u Rusiji i Turskoj koje znaju šta hoće, problem je u Americi i Evropi koji ni sami ne znaju šta hoće zasebno, a kamoli zajedno na Balkanu.

Imamo situaciju u Crnoj Gori gdje su gotovo sve institucije urušene, a bezbjednosni i obavještajni sektor pod patronatom Srbije a time i Rusije. Vrlo sličan proces “dritanizacije”, kako kažu, je zvaničnio počeo u BiH. Zajednički generator krize se prepoznaje. Zapad je i tu pod krinkom borbe protiv korupcije navodno birao manje zlo pa podržao upravo proruske, nacionalističke i secesionističke snage kojim se izvana upravlja. Kako se oduprijeti ovome?

Prije nego što ponudim mišljenje o načinu kako se oduprijeti, valja reći kako su prije svega Bosna i Crna Gora, pa i Kosovo, stigle do ovog stanja.

Politika Zapada prema ovim zemljama nakon rata bila je definisana preko kontrole dva dominantna pola – jedna, saradnja sa ekstremizmima baziranoj na nakaradnoj logici diplomata da “oni koji su ratovali, oni mogu stvarati mir”, i druga, favoriziranjem takozvane fondacijske demokratije uglavnom preko poslušnika, fingiranih umjeranjaka, fondovskih zavisnika, seminarskih selekcija i generalno rečeno laboratorijskim eksperimentima nad prestavničkom demokratijom.


Takav pristup je bio bogom dan za primitivne, polupismene, nasilne, bitangaske oportuniste spremne da za čas evoluiraju od ratnika do pacifista, zavisno od sume novca i karijere.

Kao i za lažne avangardiste, klijenteliste, nepo-bebe crvene komunističke i novo-kapitalističke buržoazije spremni da ambasadorima ili raznim stiftunzima kažu sve sto žele čuti a nema dodirne tačke sa realnošću.

I šta se „rodilo“ iz toga?

Između ta dva pola, nastao je vakum u kome se ljudi isprva vjerovali u mudrost vođa, iskrene namjere stranaca, dobroćudnost NVO-a i medija i na kraju kad je banka pukla našli se licem u lice sa socijalnim, političkim, moralnim i nacionalnim bankrotom izazvanim nedostatkom onoga što su sve strane zdušno sprečavale da stupi na scenu. A to je radikalizam.

Upravo je Aljbin Kurti ilustracija tog nedostatka. Kao i demonstracija razloga zašto domaći političari i strane diplomate – sa zapada ili istoka, svejedno – rado prihvataju saradnju i sa najgorim ekstremistima (kao u Srbiji, Bosni, Crnoj Gori, Makedoniji) ili najlažljivijim oportunistima iz NVO sektora (kao Dritan Abazović) ali se užasavaju ‘radikala’ kao što je Aljbin Kurti.

Razlog u samoj definiciji reči. Ekstremizam je koncepcija traženja slobode na uštrb drugog, dok radikalizam traži promjenu sistema i njegovu zamjenu sa boljim sistemom.

Šta je rješenje, ili iskušenja koja se nameću pred Crnom Gorom, BiH...?

Prvi izazov za mlade u Crnoj Gori i Bosni jeste da osiguraju da radikalizam više ne bude “zla” riječ, nego condition sine qua non za promjene za boljitak svih.

Drugi je izazov da ne traže nove likove u starim strankama, ili strankama uopšte, nego u srednoj klasi.

Treći je izazov steknuti saznanje da ova Srbija – na žalost svih nas, a prije svega samih Srba – nije Srbija iz sedamdesetih, osamdesetih, nije Srbija Novaka Novaka i Dušana Kovačevića, Latinke Perović, Stojana Cerovića ili Srđe Popovića, nije inspiracija zasnovana na bogastvu ideja, nije model urbanog modernizma.

Ovo je Srbija na kraju svoje kolonijalne stranputice u koju je natjerana od strane ruskog imperijalizma. Ovo je Srbija zaglavljena u sloganu Slobodana Miloševića “ne umemo da radimo, umemo da ratujemo” i beskrajnoj potrebi da barem tračak izgubljene intelektualne, akademske, umjetničke superiornosti nađu u potvrdnim očima onih nad kojima misle da su pobijedili sa litijama ili bornim kolima.

Uostalom, vi ste najprije pitali “zašto to Zapad dozvoljava Srbiji”. U vašem je pitanju odgovor. Srbija radi sve ovo zato što joj je dozvoljeno – sa izvjesnim cehom koji dolazi na kraju – ne zato što može, zato što je moćna. Moćni ne traže dozvolu. A motivi mladih u Crnoj Gori, Bosni, Kosovu, na kraju u Šumadiji, Vojvodini, Pomoravlju, Srbiji su jači od volje za moć par autokrata na kraju svojih zapadno garantiranih karijera.

Reći ćete – vi ili čitaoci – da pretjerujem. Dozvolite mi da vam odgovorim citiranjem riječi predsjednika Vučića o najavljenom Pokretu za Srbiju. Pogledajte vrijeme kad se javila ta ideja i argumente, rječnik koji koristi u obrazloženju potrebe stvaranja tog pokreta – i dobićete jak utisak deja vue, nečeg poznatog.

Sumirana suština duha Pokreta za Srbiju kako “nit na istoku nit na zapadu, prioritet nacionalni i građanski, pokret otvoren za sve – sem za ekstremnu desnicu” se najlakše može definisati u dvije albanske riječi – Levizja VetVendosje, ali u srpskom, post-radikalnom, post-naprednjačkom, post-ideološkom retro maniru.

Ne kažem da Vučić želi da imitira Kurtija, već da ma kakve da su etničke i nacionalne razlike, logika socijalnih i političkih evolucija je svugdje ista. U svakom slučaju, duh radikalizma kruži nad Balkanom.

Upravo su RIA Novosti u svojoj prognozi za 2023. navele da ove godine može da „detonira ne samo Kosovo već i Bosna“. S druge strane, vojni stratezi upućuju na neminovni poraz Rusije u Ukrajini. U tom slučaju, vjerujete li da će doći i do stabilizacije situacije na Balkanu, ili će Rusija ipak pribjeći otvaranju novog fronta?

Prije nekoliko nedjelja, Aljbin Kurti je upozorio na pojavu radikalnog pravoslavnog fundamentalizma diktiranog iz Moskve i sprovođenog preko Srbije i SPC. Usudio bi se reći da je Aljbin pogodio formu religije, ali promašio suštinu duha.

Pravoslavlje nije problem, kao ni prije Abrahamove vjerske posestrime katoličanstva i islama. Izazov pravoslavlja danas u Rusiji i Srbiji je u potpunosti sličan, identičan sa katoličanstvom u finalnoj fazi imperijalnog kolonijalizma, ili Islama u finalnoj fazi kalifatskog ekspanzionizma, u oba slučaja na kraju supremacističke sistematične zloupotrebe vjere od strane imperijalne nacionalne sile na sumraku vladavine.

Ta finalna faza supremacizma jeste nihilizam, negiranje svake vrijednosti, svake mudrosti, svake čovječnosti vjere i forsiranje vanjske ljušture religije. Danas je popularno nazivati Rusiju nacističkom a Putina kao savremenim Hitlerom.

Ali u osnovi, ono što spaja sve njih, plus Imama Homeinija ili Mao Cedunga jeste potpuni nihilizam, prezir prema svemu vanjskom, a na kraju, u finalnoj etapi, i prema svojem bližnjem. U Islamu taj se nihilizam izražavao preko bombaša samoubica rođenih u Iračko-iranskom ratu.

U šintoizmu preko kamikaza, u katoličanstvu preku kultova smrti u Latinskoj Americi, u evangelizmu preku ubjeđenja Trampa da “može ubiti čovjeka i ne snositi nikakve posljedice”, u pravoslavlju Rusije preko ubjeđenja propagandista Putina “da je život ionako precjenjena stvar”.

Taj nihilizam u Ruskoj pravoslavnoj crkvi je usađen preko misticizma Raspućina i hibernirao je tokom komunizma.

A u Srbiji?

U Srbiji je virus nihilizma usađen par decenija kasnije od strane Vladike Nikolaja kao začetnika svetosavlja, i ponovo hibernirao tokom komunizma.

Pa čak je i današnji duh anti-kosovarizma u stvari derivat anti-katoličanstva kao sastavni dio rusko-turske strategije protiv Evrope iz 19. vijeka. Da je Erik Hobsbom živ, on bi ovu eru nazvao Erom Nihilizma, kao logično nadopunjenje i epilog nakon ere revolucija, ere kapitalizma i ere ekstremizma.

Taj nihilizam Ruske političke misli i dehumanizovane Ruske pravoslavne crkve jeste garancija pobjede Ukrajine kao utjelovljenje liberalizma u srži svake nacije i nacionalizma. Upravo kao što se arapski svijet nakon avantura sa BAAT-izmom i islamskim fundamentalizmom vratio u naručje nacije i nacionalizma.

Na kraju, to je razlog paradoksalnog epiloga rata u kome će Volodimir Zelenski (kao simbolika) na kraju pobijediti u Rusiji, a putinizam pobijediti u Evropi i Americi onako kao što se Staljin slavio u Francuskoj, a Mao Cedung u Njemačkoj godinama nakon što su preminuli i bili odbačeni u svojim zemljama.

Srbija ne može i neće biti izuzetak iz tih pravila evolucije društva i duhovnosti. To nije dilema.

Dilema jeste da li će do tog finalnog rašćišćavanja sa nihilizmom rođenim u nakrvavijem ratu svijeta na početku dvadesetog vijeka doći preko sukoba sa svijetom ili preko mudrosti u sebi.
online

User avatar
Pasaga
Hadžija
Hadžija
Posts: 37680
Joined: 09 Dec 2012, 16:58
Location: NORDPOL
Has thanked: 2874 times
Been thanked: 2206 times
Status: Offline

Re: INTERVJUI

Post by Pasaga » 13 Jan 2023, 19:12

Lider SDA Bakir Izetbegović iznio jako teške optužbe prema visokom predstavniku:
“Christian Schmidt je u dogovoru s Plenkovićem i sa Zagrebom
uradio šta je uradio onu noć kad su izbori završavali




Predsjednik Stranke demokratske akcije (SDA) Bakir Izetbegović komentarisao je političke aktuelnosti u Bosni i Hercegovini u kontekstu formiranja vlasti. Kazao je da ga je međunarodna zajednica “sklonila” jer se otvoreno bunio protiv njihovih stavova te zato što ne smiju udariti “tamo gdje je tvrdo”. Gostovao je na Hayat TV-u.

Nakon što je visoki predstavnik Christian Schmidt donio izmjene Izbornog zakona BiH i Ustava FBiH, stvoren je opći stav da je cilj međunarodne zajednice izbaciti SDA iz vlasti i političkog života u državi.

Izetbegović je kazao da međunarodna zajednica, između ostalog, ima takav stav jer se nije htio složiti sa njima i zato što im je najjednostavnije bilo “udariti” na njega.

“Neku promjenu žele i ne idu tamo gdje je tvrdo, nego idu na slabije. Tako su radili i u ratu.

Uveli nam embargo na oružje pa da vide hoće li Bošnjaci izdržati. Jednu godinu i zimu, drugu godinu i zimu, treću godinu i zimu. genocid, hoće li izdržati.

Znamo i prepisku nekih lidera u Evropi kakve su stvari pisali jedni drugima i kakve su procjena davali ‘Ipak tu treba jači da pobijedi’.

Uvijek postoji ta islamofobna, ziheraška, kalkulatska linija u politici. Ja sam njih direktno pitao zašto SDA, a ne SNSD ili HDZ, ali oni to neće reći”, kazao je Izetbegović.

Navodi kako mu je nerealno to da Amerikanci mirno posmatraju Dodika dok odlikuje Vladimira Putina te je dodao da i Evropska unija ima servilan i popustljiv odnos prema njemu. Prisjetio se jednog sastanka sa EU delegacijom kada su blokade opravdavane donošenjem zabrane negiranja genocida.

“Visoki predstavnici EU su preda mnom govorili da je Inzko kriv za ovu blokadu i stanje u državi. Pred Dodikom, Čovićem, ambasadorima. Jedini se ja tu odupirem tome, to je jedan od razloga što sam tretiran ovako kako sam tretiran, jer sam se odupirao”, naveo je on.

Komentar na formiranje državne vlasti

“Oni (Trojka) su išli servilno u odnosu na HDZ i SNSD”, kazao je Izetbegović komentarišući formiranje vlasti na državnom nivou.

“Mislim da su oni napravili neke teške greške koje unose pukotine ono što se bilo okupilo oko Trojke. Prva greška je podjela probosanskog bloka, oni su odlučili da izađu u susret Čoviću i Dodiku, da idu bez DF, bez SDA, pobjednika na izborima. te podjele su unijele razdor među ljudima, među Bošnjake prije svega”, rekao je Izetbegović.

Dodao je druga greška što su krenuli prebrzo i servilno u odnosu na dvojac Čović i Dodik i to je počelo da nervira ljude.

“Nisu respektovali manje partije, nisu ih involvirali u sam pregovarački proces, podrazumijevali su ih i to ih je koštalo. Da li će uspjeti da još uvijek drže na okupu ono što im je potrebno da bi imali dovoljno ruku na državi i Federaciji, pa vidjet ćemo”, kazao je Izetbegović.

Osim toga, ističe da kandidati za ministre nisu kompetentni za oblasti u kojima su se kandidovali navodeći primjer predsjednika stranaka, za koje kaže da nikada nisu imali dodira sa vanjskom politikom niti prometom i komunikacijama.

“Ako su već išli na preuzimanje tih pozicija, imali su jače kadrove. Ne možemo reći da Damir Arnaut nije referentan i kompetentan za tu poziciju ili gospođa Ćudić, zašto nisu to uradili, zašto sebičnost?”, pitao je Izetbegović.

Rješenje da Sevlid Hurtić iz Pokreta za državu bude bošnjački ministar iz Republike Srpske kako bi Edin Foro popunio mandat Ostalih, komentarisao je kao još jedan potez, koji je povukao Dodik.

“To je Bošnak iz PZD kojeg je Dodik imenovao. To je Dodikova odluka. Prvo ga je imenovao u Vladu RS-a. Šta mu je obećao ne znam, ali je čudno. Sad ga je prekomandovao za državnog ministra. Šta nam ulijeva povjerenje da će dobro raditi taj čovjek? Između ostalog, on je dužan onome ko mu je dao povjerenje, on je dužan Dodiku”, kazao je predsjednik SDA.

On također ne vjeruje da bosanska koalicija od nekoliko stranaka može opstati u budućnosti.

“Tog formata već nema, sad je Trojka plus. Ne bih rekao da će opstati, izigrali su svoje principe, stavove. Ne znam da je iko tako brzo politički gubio ugled ko ova ekipa. Oni su za par mjeseci izgubili ko što bi neka druga izgubila godinama, ovi još nisu ništa ni preuzeli, a izgubili nevjerovatnu podršku naroda. Ne bih rekao da će s ovakvim odnosom moći da izdrže”, naveo je.

Istaknuo je i kako su reakcije Trojke na sve što rade Dodik i Čović tihe.

“Namjerno su ih prozivali kad su ulazili u vlast, zvali ih probošnjački blok i muslimanski, dakle da nisu probosanski. Oni su šutili. Znači, govori šta god hoćeš, ali mi pomozi da uđem u vlast”, rekao je.

Na pitanje da li je očekivao reakciju Schmidta na obilježavanje 9. januara rekao je da je očekivao više od njega.

“Rekao je da će biti uz tužilaštvo, da je to nedopustivo, ništa nije uradio. Dakle, faktički on se pretvara u visokog predstavnika za Federaciju i za SDA. Ako ovako nastavi on će sebe etablirati kao takvoga. Jer ne osuđuju se na ovog čovjeka (Dodika) ništa da urade ili ne žele.

Neki čudan razlog ima, ranije sam rekao možda jednu prejaku riječ, da je ovo jedna perverzna situacija, pa i jest, evo kad sve ovo uzmete u obzir to je perverzno stanje stvari. Takav udar na patriote BiH, na Bošnjake, takav mekan odnos na one koji prave blokade, nevjerovatno”, rekao je Izetbegović.

Formiranje vlasti u FBiH

Komentarisao je moguću novu odluku Christiana Schmidta i upozorenju koje je SDA dala da će to odvesti u anarhiju.

“Schmidt je u dogovoru s Plenkovićem i sa Zagrebom uradio šta je uradio onu noć kad su izbori završavali. Dao je priliku da jedna stranka koja dobije 13 posto glasova, otprilike na nivou jednog DF-a, može da kaže ‘ne može Željko Komšić, ne može DF, ne može SDA, pobjednik izbora, ne može čitav taj blok, oni se nama ne sviđaju’.

Dakle, tu im je poziciju dao tu noć. To je bio udar na stranke, ali polako narod počinje da osjeća da je to udar na njega, narod počinje da se plaši. Plaši se tog sprega ustvari Čović-Dodik”, rekao je Izetbegović.

Na pitanje može li se formirati vlast bez SDA u FBiH kaže da to nikome ne preporučuje.

“Jedino teškom nepravdom i nastavkom ovakvog odnosa kako smo gledali tog drugog oktobra. I onda bi reakcija bila ovo što sam rekao, tako da to nikom ne bi preporučio. To će biti sasvim nedvosmisleno jedan eventualno pristrasni, antibosanski, antibošnjački potez OHR-a. Mislim da na to nisu spremni”, kazao je.

Dodao je da SDA ima sve više partnera na federalnom nivou.

“Mislim da lako možemo doći preko 50 posto”, rekao je Izetbegović – prenosi Klix.ba.
Ne obracaj mi se:
Lavlje_srce

"Ne uzimaj hranu iz tanjira brata svojeg, jer će oslabiti, i ma koliko te volio, tako slab ti neće biti od pomoći, i ostaćeš sam".

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120160
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7769 times
Status: Offline

Re: INTERVJUI

Post by Krokodil Behko » 21 Feb 2023, 10:07

INTERVJU Abdulah Sidran: Jugoslavija je bila i biće sve bolja i bolja, zato što je naša stvarnost sve gora i gora


Image

„Kad sam pošo na ovaj razgovor, reko sam ženi: ‘Ako je došla da razgovaramo o Kusturici, džabe je dolazila'“, započeo je razgovor pesnik, dramski pisac, romanopisac i putopisac, kolumnista i autor legendarnih scenarija za filmove „Sjećaš li se Doli Bel?“ i „Otac na službenom putu“ Abdulah Sidran.


Razgovarali smo u klubu hotela Central, mirnijem i manje popularnom od čuvenog hotela Evropa, preko puta, što je zgodnije za razgovor uživo a i, prema rečima slavnog Sarajlije, zbog „mnoštva ušiju“ u hotelu Evropa. Razgovor se odvijao dan nakon što je obeleženo 39 godina od početka Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu.

Sarajevo je imalo epitet ne samo olimpijskog već i kosmopolitskog grada – šta je od toga danas u njemu ostalo?

– Ja se sramim kad se prisjećam predolimpijskoga vremena u kojemu ja nisam razumijevao dalekosežnost toga projekta. Mi smo bili ta nekakva čvrsta, režimska, partijska država u kojoj je bilo kažnjavano i za verbalni delikt i meni se učinilo da se primjećivalo da ljude zlostavljaju ako ispričaju nešto protiv te buduće nekakve olimpijade.

Dakle, bio sam priglup. Nisam imao nimalo talenta da to vidim kao neku prosperitetnu viziju, pa se toga sramim. Znalo bi se za vic koji bi se napravio na račun te buduće olimpijade bit priveden pa te neko zlostavlja, iz tih razloga sam ja bio potpuno izvan i protiv. Međutim, kasnije, mnogo kasnije, razumijevao sam dubinu tih stvari, mogu i vama nabrajati koliko god hoćete – to je imalo jedan predubok socijalni, vizionarski smisao.



Nije samo to što se odvijalo tih deset dana, tu su izgrađena cijela naselja koja su samo tih desetak dana služila gostima sportašima, a poslije toga naselje napravljeno za olimpijadu – Dobrinja, pripada opštini Novi grad, cio jedan grad za sebe – u njega su se uselili mladi bračni parovi sa opštine Stari grad, sa opštine Centar, i toliko ga zavoljeli – to svoje prvo stanovanje, tad su se davali stanovi po preduzećima po onim bodovnim listama, kolko godina ovo, kolko djece, dakle, nisu to bili krediti, nije se kupovalo, ta je socijalna država imala puni svoj smisao…

Kasnije dolazi agresija na Bosnu, koja je te stanovnike držala u dvostrukom obruču, a još prije toga u tim se stanovnicima razvio poseban oblik lokalpatriotizma. Ima neki termin koji se zove kampanilizam koji označava još uži prostor, kao kamp, i naglašena je ta ljubav prema svom mjestu boravka. Dobrinja je čudo jedno, i dan-danas je ljudi vole. Ko je tamo došao kaže: „S Vratinka sam rodom, poginuo bih za Vratink. Al’ odem gore jednom-dvaput godišnje, meni dovoljno.“

Sjećanje na olimpijadu je kod mene sjećanje na unutarnja, nevidljiva zbivanja. Ono što je simpatično – „Volimo Jureka više od bureka“, imam slike u očima kad zastavom maše pokojni Uglješa Uzelac, bio je gradonačelnik, kasnije naš ambasador u Sloveniji, jedan dobar Sarajlija, pravi, ljudina, pokoj mu duši. Pamtim te slike, on je bio gorostasno, čvrsto građen, kad maše tom zastavom. Imao sam to uzbuđenje i sentimente koji su normalni, ali su mi kasnija zbivanja u vezi sa olimpijadom važnija, sudbina tog prostora, Dobrinje.

Ponekad se ovde pomišljalo – to ja sad ne govorim svoje mišljenje, nego kako vidim ljude i kako slušam njihova osjećanja – postoje ovdje tumačenje, viđenja, naučno se vjerovatno ne bi moglo to čvrsto postaviti, ali da je među razlozima tako svirepe agresije na našu zemlju, koja je jasno bila bespomoćna, apsolutno bespomoćna i bila je u situaciji da prihvati sve o čemu se Beograd i Zagreb dogovore, to je žalosno; dakle, da je ta vrsta, taj način, taj stepen agresivnosti – mogla se Bosna pokoriti a da se ne kolje, a da se ne siluje, a da se ne baca u Drinu itd. Mogla se osvojiti i Zvijezdama Granda – gdje se takmiče, na primer, mladić bosanski iz Zavidovića koji tamo pjeva pa pobjeđuje, pa kad njega dočeka 10.000 Zavidovićana, pa zar bi taj Zavidovićanin nakon deset godina takvog jednog tretmana stao pred srbijanski tenk? Ne bi. To je postalo blisko, drago, jedno.

Pa, dakle, kad smo tumačili, u razgovorima, mnogi su bili spremni da kažu kako je taj stepen svireposti agresije, ne agresija kao takva, ona može imati razne oblike, nego je stepen svireposti ispoljen u njoj, djelomično a možda i u velikoj mjeri, uslovljen onim što je Bosna u 10-15 godina nekakve decentralizacije Jugoslavije postizavala u raznim oblastima.

Pa onda se tu mora pomenuti olimpijada kao nešto što je prekretničko, ali je to išlo i odranije – da je recimo Bosna dala velike slikare, operske pjevače, šahovski klub Bosna je deset godina bio prvak Evrope, potom košarkaši, prvaci, ne može im niko ništa, Delibašić i njegova Bosna prvak Evrope, prvak Jugoslavije, moglo bi se nabrajati mnogo tih disciplina u kojima je Sarajevo prednjačilo dok nije došlo do pop-rok muzike gdje je u Sarajevu odjednom bilo više dobrih grupa nego u cijeloj preostaloj zemlji i onda kulminira sa onim što su filmski trijumfi, što počinje sa genijalnim Šibom Krvavcem, a kulminira sa Emirom Kusturicom.

Dakle, takva jedna akumulacija uspjeha iz jedne Bosne – o kojoj i danas pravimo zajebantske viceve – odjednom iz nje takva sila, moć, energija, talenata i svega toga!? Moralo je to u nekoj primitivnoj svijesti proizvesti apsolutno negativna osjećanja. Bilo je takvu svijest dovoljno naoružati i dati joj malo „ratničkih boba“.

Neki dan sam pročitao, bogami, neko ozbiljan napisao, da Milošević nije dao znak za rat dok nisu nabavili 15 tona amfetamina, priča vojnik VRS. Da naveče oni legnu, svi u teškim depresijama, samo misle kako će bježat kući, kako će pucat sebi u nogu da se oslobodi – niko ne voli rat. A onda ujutru doručkuju neki čaj, kaže, razgoropade se, nastaje ludilo.
Neki djelić istine mora biti u tome da je olimpijada – ona je vidljivi dio te sante leda, a santa leda podrazumijeva i ovo drugo što sam pričao, da jeste ona bila neki, ne može se reći uzrok, razlog, ali element na osnovu kojega se onaj koji vodi demografsku računicu, pa kaže: „Tog i tog naroda će za sto godina biti tol’ko i tol’ko, mi to ne smijemo dozvoliti.“ Ja sam čuo i iz usta nekih od prvaka predratnog SDS-a – bio sam poznanik blizak sa Karadžićem, funkcionisao je termin „preventivni kontranapad“ – oksimoron, jer ti moraš doživjeti napad da bi imao kontranapad, ali, jok, ima i „preventivni“.


Vi u pesmi „Ne može se živjeti u Sarajevu“ dajete delom odgovor na moje pređašnje pitanje uz ironičan stih – „od dobra boli glava“. Ipak, može li se danas živeti u Sarajevu?

– Nije ta pjesma karakteristična za moje pjesničko djelo, ali nas stvarno boli kada nam sa bilo koje strane dolazi prigovor, prijekor: „Sarajevo nije ni nalik onome Sarajevu“, „Šta je od onoga Sarajeva ostalo“, to čak govore Bošnjaci, koji su otišli u NJemačku, sklonili se. „Ja kao rođeni Sarajlija“, kaže, „mogu sad sat vremena hodati po Sarajevu da se ni sa kim ne pozdravim“. Ja sam postavljao novinaru kontrapitanje – koliko je Hirošima ličila na sebe nakon 6. avgusta kad je bombardovana? Kolko je ličila na sebe? Nikako. I to što se danas u Sarajevu pojavljuje, a o tome svjedoče mnogi koji dođu – budu, pa se vrate – da je ostalo tog metafizičkog sadržaja, ja ga ne bih zvao multietnički, nego metafizički, multikulturalni nerv, duh njegov, to je ostalo.

A tri i po godine opsade, pa tu nije osto kamen na kamenu, tu se raspadali brakovi najvoljeniji, tu su odlazili najdraži jedni od drugih jer bježiš iz pakla. A pakao su činili zna se ko – četiri stotine teških artiljerijskih oruđa je bilo u dva prstena oko Sarajeva. I mi smo sami sebe kao uvjeravali, mi koji smo preživjeli, da smo ostali zdravi. Niko zdrav nije osto, niko. Evo 30 godina je prošlo, možda i više, ko je opsadu preživio taj ost’o u tom vremenu, mentalno je nemoguće od toga se osloboditi. Pa imamo i to kada su nam počeli, uglavnom su to seronje sa fakulteta, govoriti kako se moramo osloboditi narativa žrtve. Pa to je bezobrazno.

Kako je mogu obješenom kazati da se oslobodi narativa obješenog? Koji ja to narativ mogu imati drugi? Mora se kazati prvo – kakvo god danas jeste Sarajevo, ono je posljedica. Ono nije uzrok ni onome tamo ni onome ovamo, nego je posljedica. Pa kad podvučemo crtu čega je posljedica, kakvo je bilo i šta je prošlo, bogami, ja mu se klanjam kao da sam ne znam pred kakvom svjetinjom.

LJudi ne znaju istoriju, ne znaju povijesne detalje. Šokantno je da su u Engleskoj organizovano, po nalogu države, ubijali kućne pse koji su imali njemačka imena. Jer to je stanje prostora pod opsadom. Na taj način mora nas boljeti kad se pita – a što vam je ovo? Ja sam se kao alkoholičar, jedan od najboljih u Sarajevu, bio sam strašan, jedared sporio sa Bakirom Izetbegovićem zbog prohibicijskih postupaka u Sarajevu. Nema alkohola u Parkuši, nema alkohola u Klubu novinara, uh, kolko je to meni bilo krivo. Već sam ja prestao piti, ali takvi postupci koji liče na prohibiciju nisu mili nijednom Sarajliji, to je naš problem, mi se s njime tučemo, nismo mi to ni referendumom zahtjevali, ni ovako ni onako.

Bakir mi je govorio – to je zvučalo u skladu sa razumom, kad oni iznajmljuju, to je sad privatizacija prostora, zakup, podzakup, pa kaže, ko je uzo pod zakup taj i taj prostor kafanski, ako je čovjek koji je vjernik, njemu je haram, pa ja kažem – takvom se onda taj prostor ne izdaje, ti si vlasnik tendera i napišeš da je on dužan pružati usluge, ne može se dat takvome i takvome. Dakle, takvi pokušaji postoje, ali se mora znati da su ekscesni, ne daj bože da ikad prevlada išta od toga.




Nevjerovatno je to koliko oblika i načina stradavanja ide u kontinuitetu na taj žalosni narod. Ja sam Bošnjak, to znači mogu biti sekularni Bošnjak, mogu biti ateista, agnostik, mogu biti musliman vjernik, nekad su i ovi drugi pravoslavci i katolici imenovani Bošnjacima. Taj proces nacionalizacije je išao krajem 19. i početkom 20. stoljeća, to da su bosanski pravoslavci pretvarani u Srbe, a bosanski katolici u Hrvate. Izvorno to nije tako stajalo. No danas je tako kako je. Pravde nema, možda je i gore u Srbiji, neki dan je bila neka emisija, pa u onom malom gradu ubijeno dijete, niko ne mari, vrišti majka, kao da država ne postoji, nikakva država.

Svi ti primjeri kad bi se pobrojali u svim ovim tranzicijskim prostorima možda bi najdrastičnije pokazali šta je sve proizveo taj monstruozni etnonacionalni um. Dakle, ako smo mi njega uzdigli na najviši nivo, princip etnonacionalne države, jedna partija, jedan vođa itd. užas smo proizveli jer u svakoj sferi dolazi do potpunog rušenja vrijednosti. Dakle, to je možda najvažnije svojstvo epohe koju u našim prostorima, nakon pada Berlinskog zida, zovu tranzicijom.

To nema veze sa tranzicijom, to je bila jedna legalna, otvorena, neskrivena pljačka, pretvaranje onoga što je naše, zajedničko u privatno, pojedinačno vlasništvo prema izboru etnonacionalnih oligarhija. I to je rađeno, ja mislim, po identičnom modelu u Srbiji, Hrvatskoj i u Bosni, da je taj osjećaj izgubljenosti ideala, potpune izgubljenosti nade u pravdu… To što je možda najveći gubitak koji je ovim prostorima učinjen za narednih pet ili ko zna koliko decenija, povratiti nadu narodu ne možeš bez revolucije, društvenu pravednost i iluziju o njoj, bilo šta, pravosuđe… Pa kad se upropasti pravosuđe da bi se ono uspravilo, to ne može bez nekoliko decenija. Koliko je po sudovima uposlenika sa lažnim diplomama? Imamo pet stotina fakulteta na ovom prostoru.

Da li je Bosna bila Jugoslavija u malom?

– Mi ne prihvatamo taj izraz i to ću vam obrazložiti. Prvo da se dogovorimo o formulacijama. Zašto mi ne prihvatamo da je Bosna bila Jugoslavija u malom? Prije bismo mi kazali da je Jugoslavija bila Bosna u malo većem izdanju. Zašto? Zato što je Bosna prirodna tvorevina nastala tako davno da se vrijeme njenog nastanka i ne pamti. I ja sam svojim očima čitao latinske autore, zapravo naše koji citiraju latinske izvore, gdje se nabrajaju banovi untarag od Kulina pa tamo sve negdje do 7. stoljeća, a Latini kažu: „Zemljica Bosna nastala per voluntatem dei“. Ne zna temporalno odredit nego kaže „po božijoj volji“.

Po božijoj volji nastala zemlja Bosna, po božijoj volji će i nestati, ja mislim da se to upravo događa. A Jugoslavija je ipak bila stvar političkoga dogovora najumnijih ljudi ovih prostora i onoga vremena. To mene često citiraju – da su je napravili najbolji, a uništili najgori. Dakle, najbolji izdanci našeg naroda su nju stvorili, a uništili su je sve sami banditi, lopuže, kriminalci, smećari.


Kad bi se sad njihova imena izgovarala a da se prisećamo imena onih koji su sastavljali Jugoslaviju i prvu i drugu, to je nebo i zemlja. Nađite mi jednog Koču Popovića sad u bilo kojem rukovodstvu ovdašnjih političkih partija. I ne samo njega, svaki sekretar partije u najmanjoj uličici bio je pametniji od današnjeg doktora nauka.

U pesmi „Jugonostalgija“ kažete: Sve što je propalo, moralo je propasti – / kažu da je kazo Onaj, najpametniji među svima njima, / strašnim ljudima – filozofima. A ja – notorna budalčina – / nikako tako ne mislim. Osim što jest propala, kakvoga / drugog dokaza imaju – da morala je propasti? Kad je / već propala, jesu li morala propasti i mjerila? / Tu počinje / i istog trena skončava / moja jugonostalgija.
Jesu li morala propasti merila?

– Po mom mišljenju – nisu. Da se nije dogodilo da ta etnonacionalna ideja koja je monstruozna ideja krvi i tla, pa u našim identitetima postoji, barem kod mene je tako bilo, možda sad nije, možda sam se sad i ja promijenio – to bi bila promjena nagore, meni je taj identitet bio negdje na 15. mjestu po onome šta sam, ko sam, više sam bio šahista nego Bošnjak, pa imaš spolno, pa imaš zavičajno, pa imaš intelektualno… Ja sam, recimo, toliko volio talijansku i makedonsku muziku, da bi za minutu jednu od mene mogla napraviti Talijana ili Makedonca. Hajde ti slušaj ono „Zajdi, zajdi“, ti misliš da ti je pola srca makedonsko.

Ili pomisli – to nije moja muzika bila jer sam već ostario – onaj genije Toše Proeski. Pa kako ja mogu toliko budalasto voljeti neku nacionalnu ideju da mi ne bude milo to što je tako lijepo. Dakle, to su atavističke ideje, nisu ni iz 19. vijeka, one su iz nomadskog doba gladi za teritorijama, kao da krave gura pred sobom, opase jednu livadu, ‘ajmo dalje. Ja sam u Beogradu u Domu sindikata ogroman aplauz dobio za rečenicu, i to je bilo, mi to ovdje kažemo, upiš: „Mi u Bosni nemamo ništa protiv vaše Velike Srbije, ali vas molimo da je zidate na sprat.“

Na taj način je meni moguće protumačiti pojave, pohvatati kauzalitete, ali ako se proces toksinacije jednom pogrešnom ideologijom, tradicijom itd. događa sto, dvijesto godina, pitanje je postoje li načini da se to brzim postupcima dovede u neku normalu. Jer najgore je od svega danas, dječak od 12 godina u Banjoj Luci vjeruje da su bosanski Srbi vodili nekakav pravedan rat – oni ga zovu oslobodilačko-otadžbinski rat. Ko je koga oslobađo, kakva otadžbina…

Ali je problem u tome što se uzgajaju nove generacije koje će radosno ginuti u uvjerenju da se bore za istinu i pravdu. Ne vidim kako je moguće – bez neke diktature, deset godina neki apsolutizam, čvrsta ruka, Goli otok, robija, sila?! – obaviti proces detoksinacije. Dakle, ne vidim uopšte kako će to ići, kuda i šta. Naša bošnjačka politička elita po mom mišljenju nije bila dorasla istorijskom trenutku. Pad Berlinskog zida smatra se epohalnom prekretnicom, ali to što se u našim prostorima zbivalo, nije moralo tako bit.

„Mora da je nešto / I krupno i važno i fino / U toj ideji / Postojalo i bilo / I cijela ta pizdarija / Oko Jugoslavije / Mora da je bila / Jedna / Sasvim dobra stvar“, stoji u vašoj pesmi „Kosmos štosmos“. Imate li odgovor zašto je onda Jugoslavije propala i šta sa jugonostalgijom?

– Smatram da Jugoslavija nije propala zato što su se osamostalile njene republike, nego su se njene republike osamostalile zato što je Jugoslavije propala. A problem sa jugonostalgijom je komplikovan. Prvo, ima u njemu puno psihologije, dakle, mi zapravo i ne znamo za čim smo nostalgični – za sobom kad smo bili malo ljepši i mlađi itd. ili za onim što je bila jedna iluzija ili stvarnost širokog kretanja, slobode u svakom smislu, političkom ili socijalnom. U političkom jeziku i smislovima jasno je da je to bila socijalna država, minimum ljudskih prava bio je zagarantovan, obrazovanje, zdravstvo, a ovo je u odnosu na to fašizam, nije ni neoliberalizam ni ništa. Dakle, u tom smislu Jugoslavija je bila i biće sve bolja i bolja, mrtva kobila ali iz dana u dan sve bolja i bolja.

Zašto? Zato što je naša stvarnost sve gora i gora. I na taj način je razumljivo i opravdano biti jugonostalgičan, s tim što ja imam veliko iskustvo sa tim špijunažama, kožnim manitilima – ono što sam pravio filmove i filmske scenarije od toga, da sam se izvještio, da lako prepoznam… Odem ja 29. u Jajce, tu budu dvije, tri hiljade ljudi, a da ih pred mene postaviš sve jednog po jednog, ja ću ići od jednog do drugog i kazivati: „Jugonostalgičar“, „Udbonostalgičar“, toliko su se oni zadržali. Sve se u Jugoslaviji raspalo, službe su ostale netaknute. I danas u raspadnutoj zemlji kad imamo koliko država novih, osamostaljenih, te službe bolje sarađuju nego što su sarađivale dok su bile pod jednim državnim krovom.

I to je između ostalog uzrok naših nevolja, to je strava jedna. Tako da ne možemo lako izać na kraj s fenomenom jugonostalgije.
Po mom mišljenju, u realnom istorijskom iskustvu nisu moguće obnove nakon tako velikih zala. Zločin učini neke stvari definitivno mrtvim.

Mene je sad pomalo stid vama ovo govoriti. Vi ne znate recimo da podrinjski Srbi pravoslavci, bosanski Srbi, što oni ne vole da im se kazuje, ne jedu ribu iz Drine, neće, jer znaju da je tom vodom prošlo nekoliko hiljada i to nisu bačeni da se uguše, nego su zaklani pa zaklani bačeni u vodu. I takve stvari ulaze u kolektivnu memoriju, na način koji onemogućava normalizaciju ni za pet, deset, pedeset generacija.

Međutim, sigurno je da svjetske promjene tu stvar bacaju na marginu ili u nevažno ako mi postajemo dio evropske zajednice svi skupa, pa se brišu granice, pa ne postoji pasoš da se krećeš, trgovina slobodna, ideje slobodne, to će možda postati nevažno jer nećemo ni bit kao države u tradicionalnom smislu, suvereni, ne treba ti ni vojska ni policija pa je moguće da razvoj širih, opštih istorijskih okolnosti taj naš jad jednostavno arhivira. Ali da se obnavlja državna zajednica u ovom prostoru bilo koga bilo s kime meni se to čini nemogućim.

Ovaj razgovor vodimo uoči trenutno najvažnijeg sekularnog praznika u Srbiji – Dana državnosti. Kako vam izgledaju državnosti država nastalih nakon Jugoslavije?

– Ja smatram da je zavnobihska formula da Bosna nije ni, ni, ni, nego i, i, i, da je ona potrošila svoj istorijski potencijal, svoju energiju i da su događaji ’92-’96. ovdje, ja to čak i ne zovem ratom – to je bilo ubijanje naroda u direktnom prijenosu, rat je počeo ’95, kad je Bosna napravila neku armiju, ta formula je dakle potrošila svoju istorijsku energiju i neophodno je naći novu formulu Bosne (kada se kaže Bosna, Hercegovina se podrazumijeva) u kojoj ne bi bio sadržan posesivni element. Imam jedan tekst pod naslovom „Čija je Srbija?“ Jeste li ikad čuli da neko postavlja to pitanje? Jeste čuli da ikad iko pita čija je Hrvatska?

A Hrvatska je pripojila sebi prostore koji nikad nisu pripadali Hrvatskoj. Mogla se ona zvat Hrvatska sa Slavonijom i Dalmacijom jer su to pojave novoga doba. Srbija je pripojila Vojvodinu 1920, pa to nema ni sto godina, i nije joj palo na um da se zove Srbija sa Vojvodinom. Ja sam pjesnik i gledaju me kao pjesnika pa kad se počnem petljati u ove stvari.

A ja sam tumačio da je tada, u narodnooslobodilačkom pokretu, ja neću da kažem komunisti jer komunisti su bili manjina u partizanskoj vojsci, da je bila prevagnula, gotovo do izvršenja, ideja o podjeli Bosne između Srbije i Hrvatske, da se tamo došlo da se to obavi, a da su ovi divni ljudi poput Rodoljuba Čolakovića, Avde Hume, uspjeli doprijeti do Tita i uvjerit ga da to nije u redu i da je Tito tada riješio stvar na taj način – nije on napisao ovu formulu, nije ni bitno ko je napisao, da bi se spriječila podjela koja bi se te noći tu dogodila, a nije smišljeno kao receptura za vječni život.

Što će mi? Naš čovjek ne umije posjedovati nešto zajedničko – ako je nešto i njegovo, on hoće da je sve njegovo ili bar da otkine taj dio.
Ja sam donekle sudionik ovih zbivanja i prije agresije na Bosnu, ja to zovem rat protiv Bosne, u Karađorđevu su oni imali 47 sastanka od marta ’91. pa do kraja, recimo, do Dejtona, Milošević i Tuđman, baš kao neki ljubavni partneri.

Iz krugova rukovodstva Srpske demokratske stranke čuo sam formulaciju: teritorijalizacija nacionalnog suvereniteta. Oni su bili partneri da sruše jedan sistem, a pokazali su da su nesposobni stvoriti bilo kakav drugi. Oni su se, SDA, HDZ i SDS, dogovorili o tome da su to tri suverena naroda, ali ta svijest ne osjeća da je ispunila svoju suverenost ako je nije pretvorila u teritorij koji je samo njegov. Tu se dakle već prepoznavala i klica dogovora i nagađanja i tih crtanja karata itd.

Dakle, ta ideja o diobi Bosne, može bit da je i to već završen proces. Često mi pada na um – u medicini ima pojava da kod mrtva čovjeka 14-15 dana još uvijek rastu nokti i kosa, a mrtav je – da je ovo vrijeme nakon Dejtona – Bosna je ubijena u Dejtonu, da mi imamo iluziju da smo živi na način na koji kod mrtvaca rastu nokti, to je recimo državna administracija, ne primjećuje ona da je mrtva kad ima puno para, sve mu potaman. Zapravo u Bosni funkcionišu samo represivne državne strukture – poreska uprava, policija, al’ ona radi za mafiju, ne radi ona za građane…

To su neke moje ideje, nešto napišem, nešto brbljam pa zaboravim. Radim nešto što se zove „Pojmovnik rata protiv Bosne“ – to je fejsbučka forma, minijaturica, neće niko da čita ništa preko kartice – jer naš obični svijet ne zna istinu, ne zna ništa, tako da jedan educiran obavještajac koji je u službi susjednih država može našeg neukog čovjeka uvjeriti u šta god hoće. A ja sam to dobro proučio, svašta mi je jasno, postoje dokazi, fimovane stvari.

Recimo, i sad, to je nama bolno, često se kaže: „A vi ste iz Sarajeva otjerali 150, 160 hiljada Srba“, a istina je da mi nijednog Srbina nismo otjerali, 40.000 Srba sa avionima je izveo u Beograd i pogledajte u arhivu Politike, najviša državna odlikovanja Srbije, države Srbije, aktulene države, prije dvije godine uručena su dvojici pilota od kojih jedan ima muslimansko ime i prezime, dvosložno ime, dvosložno prezime, i drugi je Srbin, Srbijanac, piloti. Odlikovanja su dobili, kaže, zato što su preko 40.000 Srba izvukli, „spasili iz pakla gorućeg Sarajeva“, takva je formulacija u obrazloženju za najviše državno priznanje, ne znam da li je Karađorđevića, ono ukršteni mačevi, ali je bila cijela strana Politike sa fotografijama sa ceremonije kad se to uručuje i ozbiljan tekst o tome. Od februara ’92. kad je valjda donesena odluka da će se ići najoštrije do juna 2002, a poslije Dejtona je pod prisilom SDS-a, rukovodio je Momčilo Krajišnik, kazivao je javno: „Nećemo im“, kaže, „ni saobraćajnog znaka ostaviti“.

Tad su izvukli 120, 140 hiljada onih Srba koji su bili u ovim okolnim područjima pod kontrolom budućeg RS-a. Ti ljudi nisu išli svojom voljom, bivalo je ubistava, znam neke ljude, neću imena da im pominjem, patrole su svakoga dana išle od kuće do kuće i tjerale ljude da idu. A današnje ideološko tumačenje nije da su ih ovi silom tjerali – a jesu silom tjerali i presuđeni su Gojko Kličković i Momčilo Krajišnik za to – nego da oni nisu smjeli ostati da padnu pod muslimansku vlast, tako danas pokušavaju to protumačiti. Međutim, iz Sarajeva je od granata pobjeglo desetine hiljada i stotine hiljada ljudi, svejedno je jesu li Srbi, ovi ili oni.

Postoji cio sistem ratnih i medijskih laži i stereotipa na kojima se održava ta ideologija i taj poduhvat koji nikako nije mrtav. Izašao je skoro Memorandum 3, apsolutno nije niko odustao od svojih ratnih namjera, može ih modelirtati, može mjenjati sredstva. Bosna je već izgubila bitku, ja sam to pisao 2009. pre mnogo godina, da se u nas zbiva rat za interpretaciju ratova ’92-’96 i da će onaj čija interpretacija pobjedi, postati naknadni pobjednik i pisaće istoriju kako mu se bude sviđalo, dakle, lagaće, i napisao sam neće to biti prvi put. To što ja želim napraviti bio bi pojmovnik.

Ja sam pisao dramu u jednom hotelu na Igmanu, hotel „Maršal“, a Alijin sin Bakir mi donio 700 stranica rukopisa sjećanja njegovog oca. Trebalo mi je deset dana da pročitam. Ja sam napravio bilješke, rukopis mi ostao u sobi, pa sam u šetnji, Bakir je bio sa strane, sami smo šetali ja i Alija, i ja mu iznosio primjedbe na to. Na mjestu gdje je pisao o velikom uspjehu u Dejtonu u činjenici da smo dobili Sarajevo, ja kažem: „To nije naš dobitak, to je Miloševićev savršeni pokeraški trik.“ „Kako, zašto, bolan, Avdo?“ Mi smo bili prisni, mama moja i on su radili u istom preduzeću JP Put i on mene pamti ko Behijinog malog, tako da nismo ni persirali jedan drugom. I ja mu objašnjavam ovako – time što je Milošević fingirao da prodaje Sarajevo, on je definitivno betonirao etničku podjelu. Dobio je ljudstvo koje mu je trebalo da popuni genocidirane gradove u istočnoj Bosni, to je bilo sve prazno.

Što će mu gradovi, nigdje ljudi. Pa je uzeo, evo vidimo 160 hiljada Srba da popuni te gradove i usput je još jedan posao uradio, možda i poganiji, za vas teži, a to je promjena etničke slike Vojvodine. A promijenom etničke slike mjenja se mentalitet Vojvodine. Pa mi Vojvodinu volimo, Vojvodina je naša sestra po mentalitetu, po humoru, po nekoj vrsti opuštenosti – Bosanac i Lala su ko rođena braća. Međutim, mora biti da se tim masovnim promjenama etničke slike – ja znam da autentični Beograđani plaču žaleći za svojim Beogradom, imam prijatelje, imam prijateljice, plaču, nesretni su da su izgubili svoj Beograd, mogu misliti kako je Novosađanima, ako im je tamo došao dinarski violentni tip. Vi znate, Cvijić je tako formulisao karakterologiju ovog elementa odozgo skroz linijom Dinare do Albanije, to su glavne vođe bile ovih svih bitaka, ustanaka, svi su Hercegovina i zapadna Hercegovina, to je u Cvijića nazvano dinarski violentni tip. Dobro ih je opisao.

Ja mu kažem da je to tako i da to nije nikakav naš uspjeh, da je to naš poraz. Nada da se Bosna kao država obnovi nije u tome da se razilazimo nego da se ostavi tu i da vrijeme učini normalnim svoje stvari pa bi neke šanse bilo. Tu se možda nazire već ono što je prethodno njihovo dogovaranje, ovih nacionalnih stranaka o toj teritorijalizaciji nacionalnog suvereniteta.

Još dvije, tri sam primjedbe imao, pa smo diskutovali, imam potrebu da budem korektan – nije se ni u čemu složio s mojim primjedbama, imao je protuargumente, a ja se zaprepastio i bilo mi divno, šokantno, da je Alija dodao fusnotu na tom mjestu – značkica, dolje fusnota, kaže, književnik Abdulah Sidran misli i sve kako sam mu ja rekao, on je u knjigu. To je vrlo korektno, nisam mogao ni slutiti jer jesmo se sporili.
Po mom mišljenju je ta stvar tako pomno, tako brižljivo pripremana da tu nema slučajnosti. Kad se kaže „paravojne formacije“, to jedna izmišljotina, to je laž, nije bilo paravojnih formacija, nije bilo. Postojali su, vi znate dobro, centri za obuku od Fruške gori pa dolje do Leskovca.

NJima je rukovodio tadašnji šef policije Jovica Stanišić i ta je služba regrutovala kriminalce, oni su vadili su ljude iz zatvora: „O’š li u Bosnu, biće ti skinuto, smanjeno?““Jašta ću!“ I imali su, ne znam da l’ su te obuke trajale deset, 15 ili mjesec dana, ali svima je Stanišić bio komandant i tu vertikalu je držao MUP Republike Srbije. Dakle, to nisu bile paravojne formacije, to su bile smišljene formacije koje su morale obaviti najpoganiji posao, a da se pravna odgovornost ne može vezivati za državu Srbiju. Obaviti najvažniji posao iz tačke 1 onoga plana Karadžićevoga da Drina ne smije biti granica prema Srbiji.

Genocid u Podrinju dao je da obave navodne pravojne formacije, dakle ne možeš krivično goniti ni vojsku, ni policiju, ni nikoga, vezano za državu Srbiju. To su dobrovoljci, vaki, naki, ovi, oni, imao sam ja spisak stotinu tih naziva itd. Takvi istorijski poslovi se ne rade improvizacijski. I to je jedan genijalni ratni trik ovoga ko je smišljao – nije to Milošević glavni mozak, glavni mozak je u Akademiji, to su ljudi najpametniji koji tamo postoje u zlu, ovi drugi su ili ubijeni, ili sakriveni, ili umrli u Beču.

To je neshvatljivo da jedan Bogdan Bogadnović koji bi išao među deset najvećih umova planete, bio gradonačelnik, i da on ne može bit u Beogradu, da umire u Beču, da odlazi Mirko Kovač… Ja se divim ovim koji su preostali i koji još rade i govore. Sonja Biserko, pa umrije Latinka Perović, pokoj joj duši, ti su ljudi pravi heroji, pravi pravcati heroji, ja im se divim.
online

User avatar
Julia-Klara
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 80782
Joined: 02 Dec 2011, 23:48
Location: u gajevima
Has thanked: 9955 times
Been thanked: 6804 times
Status: Offline

Re: INTERVJUI

Post by Julia-Klara » 21 Feb 2023, 11:09

Hvala za intervju, Behko :ok

Sidran mi nesto nikad nije bio simpatican, valjda kroz Kusturicu, ali jako zanimljiv intervju i osvrt na ono sto se desavalo i desava.

Ovo izdvajam :

Jer najgore je od svega danas, dječak od 12 godina u Banjoj Luci vjeruje da su bosanski Srbi vodili nekakav pravedan rat – oni ga zovu oslobodilačko-otadžbinski rat. Ko je koga oslobađo, kakva otadžbina…
*
Dakle, ta ideja o diobi Bosne, može bit da je i to već završen proces. Često mi pada na um – u medicini ima pojava da kod mrtva čovjeka 14-15 dana još uvijek rastu nokti i kosa, a mrtav je – da je ovo vrijeme nakon Dejtona – Bosna je ubijena u Dejtonu, da mi imamo iluziju da smo živi na način na koji kod mrtvaca rastu nokti, to je recimo državna administracija, ne primjećuje ona da je mrtva kad ima puno para, sve mu potaman. Zapravo u Bosni funkcionišu samo represivne državne strukture – poreska uprava, policija, al’ ona radi za mafiju, ne radi ona za građane…
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija :djed

User avatar
Melek
Deer Hunter
Deer Hunter
Posts: 29042
Joined: 20 Jun 2013, 23:18
Has thanked: 3593 times
Been thanked: 2420 times
Status: Offline

Re: INTERVJUI

Post by Melek » 21 Feb 2023, 11:10

O jbt kud kliknu vamo, nemereš se naskrolat :grana
Weak people revenge.
Strong people forgive.
Intelligent people ignore.

User avatar
Julia-Klara
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 80782
Joined: 02 Dec 2011, 23:48
Location: u gajevima
Has thanked: 9955 times
Been thanked: 6804 times
Status: Offline

Re: INTERVJUI

Post by Julia-Klara » 21 Feb 2023, 11:11

a da procitas nesto, ha? Nemoj samo skrolat
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija :djed

User avatar
Julia-Klara
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 80782
Joined: 02 Dec 2011, 23:48
Location: u gajevima
Has thanked: 9955 times
Been thanked: 6804 times
Status: Offline

Re: INTERVJUI

Post by Julia-Klara » 21 Feb 2023, 11:12

poletio, vidio da sam ja pisala :oklagija
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija :djed

Post Reply

Return to “Mediji”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 12 guests