INTERVJUI

Televizija, štampa, internet portali.

Moderator: Krokodil Behko

navika
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12400
Joined: 18 Mar 2015, 20:07
Status: Offline

Re: INTERVJUI

Post by navika » 25 Jan 2017, 04:17

Pjotr Mamonov: Bogu nije važno vjerujete li vi u njega, važno je da On vjeruje u vas



“Ljubav nisu uzdasi na klupici, ni šetnjica na mjesečini, i ljubav nije ushićenost jedno drugim. Ljubav je umijeće da se nosi breme drugog čovjeka. Čak i ako ti je neugodan, učini mu dobro, pređi preko sebe. Podigni onoga tko je pao, ne razmišljaj kako se pijan valja. Možda mu je pozlilo od srca. I čak ako je pijan, podigni ga, posadi na ivičnjak. Mi imamo pogrešno mišljenje da je kršćanstvo odlazak u crkvu i molitva… Kršćanstvo je stalno pranje suđa.”

Pjotr Mamonov (1951., Rusija), nekada kultni underground rock glazbenik koji je trenutno poznatiji kao glumac i jurodivi (jurodivost – naizgled neshvatljivo ponašanje u duhovne svrhe koje je tradicionalno zastupljeno u pravoslavlju, gdje se smatra jednim od najsmjelijih oblika askeze i monaštva, u Vedama su takvi monasi poznati kao avadhute, visoko napredne duše koje izgledaju i ponašaju se naizgled ekscentrično i ne mare za društvene konvencije) koji bez dlake na jeziku govori ono što misli.

Mamonov danas rijetko napušta udaljeno selo koje se nalazi u blizini Moskve gdje živi već 15 godina sa svojom suprugom baveći se poljoprivredom i potpuno je posvećen duhovnosti te rijetko ima kontakte s vanjskim svijetom.

Široj javnosti je najpoznatiji po fenomenalnom ruskom filmu Ostrov (Otok) koji je 2006. dobio nagradu za najbolji ruski film, a sam Mamonov za najboljeg ruskog glumca za glavnu ulogu u kojoj u biti – glumi sebe…

Pitanje: Pričaju da ste postali drugi čovjek. Zašto?

P. Mamonov: Kad sam ušao u 45. godinu, izgubio sam zanimanje za život. Iako sam sve imao – voljenu ženu, prekrasnu djecu, dobre roditelje, zanimljiv posao, slobodno vrijeme, potpunu neovisnost, svi me vole i ja sve volim.

I odjednom sam zapeo – nemam ja zbog čega da živim. A imam rođaka koji je građevinar. I nekako baš tada je gradio naselje ljudima koje je jako cijenio. Lenu Filatovu i drugima. I brat mi kaže: „Petja, uzmi plac“ A ja sam cijeli život u gradu – što će mi plac? On kaže: „Dođi ovdje, pogledaj“. I ja sam otišao, vidio tu neopisivu ljepotu, te borove, rječicu, i rekao: „E, ovdje ću i ostati“.

Prve dvije godine živio sam sâm jer su uvjeti bili teški. Žena i djeca su navraćali. I sjećam se jedne zimske večeri, tamne, duge, kada sam u trenutku shvatio što sam izgubio. Bez lažne skromnosti reći ću da sam razvijen čovjek, i nisam glup, i zbog toga se nisam počeo opijati. Ali sam počeo da razmišljam zašto bih uopće živeio, zašto mi je dano tih 70 ili koliko već godina života. A moj prapradjed bio je protojerej u Sabornoj crkvi Vasilija Blaženog. Daj, mislim, kupit ću molitvenik, da vidim čemu se oni tamo mole. U početku sam čitao s užasom i s nekim divljenjem, istovremeno. Čak sam počeo obilježavati molitve s kojima se slažem i s kojima se ne slažem. Više se ne sjećam zašto mi je nešto izgledalo jako ili nije dolazilo do mog srca u tom momentu. Zatim je sve to prošlo i ja sam shvatio: sve što mi treba je tamo. Renovirao sam kuću. Počeo da idem u crkvu.

Seljaci pitaju: „Što je Petre, zaredao si u crkvu?“, a ja kažem: „A voliš li ti da piješ pivo s seljacima, cio dan u pivnici da prestojiš?“ – „Volim.“ – „A ja volim da idem u crkvu.“

Eto, to je bio početak, a pravi susret s Bogom dogodio se nedavno, prije pola godine. Nisam se mogao izvući iz jednog grijeha. Nikako nisam mogao. I jednom, bilo je Sretenje, ustanem i iznenada osjetim kako je Gospod zalio srce moje ljubavlju i razoružao me. I sve je prošlo. Isak Sirin je govorio: „Naš Bog – to je ocean ljubavi.“ Samo ljubav prema čovječanstvu, a sve ostalo je u drugom planu.

Pitanje: Kontrolno pitanje: voli li Bog i nevjerujuće?

P. Mamonov: Jedan svećenik je rekao: „Bogu je nevažno što vi u Njega ne vjerujete, glavno je da On vjeruje u vas.“ Bog vjeruje u čovjeka, on se uzda u nas. Mi smo mu potrebni zato što je ljubav obostran osjećaj. Njemu je potrebna naša ljubav. Vi ste, koliko shvaćam, ateist, a ja vjernik, no pri tome mi ostajemo normalni, poštujemo se, slušamo, pokušavamo shvatiti jedan drugog, kao ljudi. S jedne strane, nitko nikoga ne vuče za uši u crkvu, a s druge, nitko ni od koga ne traži da se odrekne Boga.

Pitanje: Ja ne znam postoji li Bog i pridržavam se principa dualnosti: „Treba, u osnovi misliti, kao da Boga nema, a postupati kao da postoji“. Meni se čini da su u Rusiji, zapravo, prilično složeni odnosi s Bogom.

P. Mamonov: Nisu jednostavni. Do 1917. godine imali smo toliko bogat i lagodan život da su ljudi zabravili na Boga. Gospod je pogledao i rekao: „Ah, ja vama nisam potreban, eto vam Lenjina i Staljina“. A kada smo prestali da im se klanjamo, dao nam je svu sreću. Ja živim u provinciji i uopće ne dijelim široko rasprostanjeno mišljenje da je sve loše i da svi kradu. Narod je zainteresiran za posao, prestaje da pije. Do deset sati uvečer rade na svojoj zemlji. Sve kuće su pokrivene, u dvorištu po dva auta. Kod nas je sve jeftinije. Ili o mladima, svašta se govori, a ja srećem mlade ljude i vidim da im nisu potrebni pornići, ni izopačene reklame. Prošle godine snimao sam sa Sergejem Lobanom „Plamen“. On ima 24 godine, napravio je film od svojih para, ni od koga nije tražio – zaradio je snimajući kirurške operacije. Eto tako, po površini pliva prljavština, a u dubini – voda je čista. To je kao kada u trolejbus uđe pijani huligan, i putovanje izgleda nemoguće. A ostalih četrdeset ljudi sjede i u tišini putuju. Nas dvojica smo sjedili u Sočiju u festivalskoj raskoši, a ljudi su ustali u 7 ujutro i krenuli na posao. Ja sam predstavnik tih ljudi.


Pitanje: Krajem 80-tih godina bili ste roker i meni se jako sviđala vaša grupa „Zvuci Mu“. Imali ste originalan scenski izgled – kao neki jurodivi „protestant“(igra riječi – znači i protestant i čovjek koji protestira, prim.prev.). A nedavno sam gledao film Marine Ljubakove u kojem se vi i vaše kolege odričete svoje prošlosti, kao da ste se bavili nečim nečasnim i užasnim.

P. Mamonov: Činjenica je da sa svojom prošlošću imam loš odnos. Zato što je tada moj način života bio sličan životu stoke. A muzika je jednostavno talent koji mi je Bog dao. Svi govore: Puškin, Puškin… A pokažite mi majku koja bi želela da njen sin živi život tako kako ga je Puškin živio. Svoj genije, koji je od Boga, dobro je koristio. A život….

Pitanje: Vi smatrate da se način života i stvaralaštvo mogu odvojiti? A ja nisam uvjeren da bi Puškin, da je vodio pravednički život, ostao u povijesti upamćen kao veliki pjesnik?

P. Mamonov: Ispričat ću vam jednu pričicu. Kada je Gospod naš ulazio u Jeruzalem na magarici svi su vikali: „Hosana!“ i bacali cvijeće pod noge magarici, koja je bila potpuno uvjerena da nju slave. Moj talent – to Gospod, na meni, magarcu, sjedi. Sve je to izbijalo kroz moj sramotan odnos prema životu, kroz moje pijančenje, kroz moj razlupani nos, kroz moj osjećaj da sam kralj, da sam genije, da sam glavni, da sve znam, da sam sve shvatio. Eto kakav sam čovjek bio i zato svoje stare pjesme prosto mrzim. Ja na sceni nikada nisam pravio predstavu, to je bio iskreni krik o onome što mi je u duši. Sada slušam te pjesme i s užasom vidim kako sam živio, o čemu sam mislio, o čemu sam pjevao. Čista pornografija, votka i tako dalje. Možemo, naravno, reći: „antiheroj“ „privlačnost negativnog“… Ja sam samo prijemnik. Ako je prijemnik „Grundig“ onda je prijem čistiji. Ja sam dužan da sebe čistim, da ne bih prljao darove koje Gospod daje. Kad god sam imao oglav (oprema za konje koja ne dozvoljava da konj gleda sa strane, prim. prev.) sve što je išlo kroz mene, htio – ne htio, dodirivalo je močvarnu žabokrečinu kojom sam bio prepunjen. I, iako je to bilo talenetirano, bilo je užasno. To nije put. To je bilo samo rušenje. Odricanje tog života. Može biti da je u tom momentu tako i trebalo djelovati. Zato što smo živjeli grozno.

Pitanje: Mnogi tuguju za tim groznim životom…

P. Mamonov: To je razumljivo. U zatvoru je, na neki način, zdravo živjeti. Zato što te hrane, poje, dižu, postrojavaju, tjeraju na posao – radi i ništa ne misli. Otuda dolazi ta kuknjava za starim vremenima. A ja sam uvijek bio buntovnički raspoložen i borio se protiv tog vremena. To je bila ispravna bitka, no uprljana mojim ličnim životom.

Pitanje: Da ona nije bila u vezi s vašim ličnim životom, ne bi sve to tako snažno djelovalo. I vi ne biste postali onaj Mamonov, koji je u nama izazivao takav drive…

P. Mamonov: Nitko ne zna što bi s nama bilo – da nismo pili toliko votke, promijenili toliko žena i da nismo činili toliko gluposti. Možda sam petsto svojih najboljih djela utopio u votku…


Pitanje: Da ste se tada obratili Bogu napravili bi ansambl duhovne muzike koji bi ljude smarao…

P. Mamonov: Mitropolit Antonije piše da ako vjerujući umjetnik počne stvarati djela o svojoj vjeri, ona će, po pravilu biti falš. Ne treba ništa izmišljati, treba se osloniti na svoju umjetničku intuiciju, i tada će čistoća dostignuta u vjeri biti i u tvojim umjetničkim djelima. Ovo je početak jedne od mojih posljednjih pjesama:

Čisto-čisto srce
Visko-visoko
Misli bistre-bistre
I snijeg je daleko

To je napisao čovjek koji je pjevao: „Muha je izvor zaraze“ i „Ćevap“. Ja realno vidim da sam se promijenio.

Pitanje: Iskreno govoreći, ono o muhama mi se više sviđa.

P. Mamonov: Što se kome sviđa, stvar je ukusa. Umjetnost nije prvi plan našeg života. Prvi plan su odnosi među ljudima. Ljubav nisu uzdasi na klupici, ni šetnjica na mjesečini, i ljubav nije ushićenost jedno drugim. Ljubav je umijeće da se nosi breme drugog čovejka. Čak i ako ti je neugodan, učini mu dobro, pređi preko sebe. Podigni onoga tko je pao, ne razmišljaj kako se pijan valja. Možda mu je pozlilo od srca. I čak ako je pijan, podigni ga, posadi na ivičnjak. Mi imamo pogrešno mišljenje da je kršćanstvo odlazak u crkvu i molitva. Kako je govorio moj voljeni otac, Dimitrije Smirnov, neki od nas idući četrdeset godina u crkvu i čitajući sve molitve, jako se iznenade kada stanu pred rajske dveri i odatle začuju glas: idite, ne poznajem vas. Kršćanstvo je stalno pranje suđa…

Pitanje: U filmu Pavela Lungina „Ostrvo“ u kome igrate neposlušnog poslušnika, jako mi se svidjelo kako ste govorili crkvenoslovenski jezik. Prava glazba…

P. Mamonov: Da, to je zapanjujuća stvar. U staroslovenskom jeziku nije bilo ni jedne ružne riječi ili psovke. Nije bilo potrebe za njima. Znači, nije bilo prostakluka.

Pitanje: Negdje sam pročitao da Lungin snima čovjeka u molitvi, i to još u krupnom planu, a to je ružno, kao da virite u kupatilo…

P. Mamonov: To je ozbiljno pitanje. Sada na film gledam kao na zabavu. Bacio sam na tavan sve Bergmane i sve Tarkovske, koji sami ništa nisu shvaćali i nas, gledatelje, natovarili su svojim nerazumijevanjem. Gledam francuske filmove iz pedesetih, gangsterske trilere. Vrlo pošteni filmovi. Radnje su jako zanimljive, tako da dva sata možeš sve zaboraviti. I svi prestupnici, koje si zavolio, na kraju obavezno ginu. Zlo se kažnjava. Tako da ti filmovi, na čudan način, nose u sebi pozitivan naboj. Zato u meni postoji velika sumnja prema našem filmu. Što je svrha filma? Jer mi propovijedamo, nenametljivo, no svejedno propovijedamo. Ne daj Bože da se stvori pravoslavna propaganda. Mi prosto pokušavamo da damo ljudima, koji ujutro u sedam idu na posao, nekakve poruke i pomagala, štake, da bi im bilo lakše živjeti. A kako prikazati pravoslavlje bez molitvenog stanja?

Pitanje: Ne bojite se da se od glumca pretvorite u propovjednika?

P. Mamonov: Ja s vama dijelim svoje duhovno iskustvo. Kod mene je dolazio jedan čovjek i govorio: „Hoću da spoznam Boga, otkrijte mi Boga.“ Odgovorio sam mu: „Pretpostavimo da ja to mogu učiniti, no jeste li se vi spremni odreći života koji živite i da počnete novi život? Ili samo maštate o Bogu kao o bonusu?“ On je bio iskren čovjek i rekao je: „Da, volio bih da Bog uđe u moj život ne narušavajući red koji sam ustanovio.“ A to ne ide tako. Ako Ga primamo, onda moramo mijenjati cijeli svoj život.

Pitanje: Rekli ste da kršćanstvo nikome ništa ne nameće. A crkva? Po mom mišljenju ona je počela da zastrašuje. Eto, bila je u Centru Saharova izložba: „Oprezno, religija!“ Dvosmislen naziv, provokativni eksponati. Na primjer kao ikona s rupom umjesto lica, a preko puta foto-aparat. Ljudi koji su sebe nazivali pravoslavcima, rasturili su izložbu, navodno spontano, a zapravo po nalogu nekog svećenika i nisu bili kažnjeni. Umjesto njih sud je kaznio novčanom kaznom jednog od organizatora izložbe.

P. Mamonov: Eksponat je, po mom mišljenju, bogohulan, ali pogrom nije kršćanski čin. Zlo na zlo – nije pravi odgovor. Zlo se može pobijediti samo dobrom. Uopće, što je to zlo? Tama – to je odsustvo svjetla, a zlo je odsustvo dobra. Ono nema svoju suštinu, biće. Probajte u sobu unijeti svijeću i prekrijeti svjetlost tamom. Možete samo ugasiti svijeću. Mene uznemiruju i gola dupeta na ekranu i automati za igru u prodavaonicama. Ali tome se treba suprotstaviti svojim životom. A ne rušenjem toga.

Pitanje: Đavo također nema svoju suštinu, svoju bit?

P. Mamonov: Što su to anđeli? Kristali u kojima nema nikakve tame i čije površine trepere zato što se u njima prelama svjetlost. Anđeli, slaveći Boga, uspinju se dan po dan sve bliže i bliže Njemu. A što su to zlodusi? To su anđeli koji su se zaustavili i počeli da tamne. Tako i ljudi. Zaustavljanje na dostignutom nije moguće. Ako se zaustaviš na udobnom stepeniku tvoj lift će odmah krenuti dolje. Gordost je najstrašniji grijeh, iz koga svi ostali proizilaze. Taština, praznoslovlje, moji su veliki grijesi. No praznoslovlje je praznoslovlju neprijatelj. Kada govorim i komuniciram s novinarima, da bi preko njih došle do ljudi takve stvari, ovlašten sam da brbljam. Kao što je rekao jedan atonski starac: „Bolje je da s Bogom porazgovaram o tebi, nego s tobom o Bogu“.


Pitanje: Dobra formulacija, iako vidi Bog da vi sa mnom samo o njemu i govorite. Vaš heroj u filmu je unekoliko drugačiji. Pomalo je svet, pomalo jurodiv, pomalo provokator, pomalo vrag. Zato je i zanimljiv. Je li tako?

P. Mamonov: Ne, nije sasvim tako. Što je to podvig jurodivog? Najviši podvig u kršćanstvu, kada čovjek sebe osuđuje na potpuno poniženje, potpunu sramotu, da ne bi netko, ne daj Bože, u njemu vidio svetost. Eto, Vasilije Blaženi je trčao gol – zašto? Jesu li ga zli duhovi obuzeli? Ne. Da bi mu svi govorili – ti si najodvratniji, ti si nam najmrskiji. Po našoj vjeri, to je sreća, to daje smirenje. Bog se gordome suprotstavlja, a smjernima daje blagodat. To, što vi nazivate provokacijom, on čini ne zato što je zao, već da bi ljude urazumio, da bi se ljudi osvijestili. Tako on pred dolazak oca-ekonoma, premazuje kvaku katranom, pali igumanu dušek, da bi ga izveo iz stanja potpune blaženosti, koju je tako blistavo odglumio Viktor Ivanič Suhorukov.

Pitanje: Ateisti smatraju da vi, u stanju u kakvom se danas nalazite, također proizvodite blažen utisak…

P. Mamonov: To vama tako izgleda. Ja se nalazim u stanju neprestanog divljenja pred Gospodom, koji sve što činim trpi, sve mi daje, i očekuje od mene, i čeka, i polagano otvara i otvara srce moje. Znate li kako su ranije objašnjavali stvaranje bisera? Kada se školjka otvori i na nju padne zrak svjetla. Maksimum, koji sam do sada dostigao, jest da se ponakad osjećam kao ta školjka. A hoće li biti bisera – Bog zna…

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: INTERVJUI

Post by storm » 27 Mar 2017, 17:45

Ja tu jugu i dalje ne volim....ali ovo stanje je odlično definirao :ok
Nema ljevice a još je gora desnica...imamo samo po dvije tri stranke jednoumnog karaktera...

GDJE JE NESTAO BUNT?
Viktor Ivančić: Regionalne poretke ne vrijedi "šminkati", treba ih potpuno dovesti u pitanje


Razgovarao: Rijad Durkić/Klix.ba
Image
Viktor Ivančić (Foto: Klix.ba)
Viktor Ivančić, vjerovatno najnagrađivaniji novinar u regiji, osnivač kultnog i nikad prežaljenog Feral Tribunea, autor legendarnog Robija K. iz IIIa u intervjuu za Klix.ba govori o bivšoj i sadašnjoj domovini, ljevici i desnici, fašizmu, medijima, Plenkoviću...
Ivančić govori blago i tiho, ali riječima gađa nepogrešivo, jako i odlučno, bez skrivanja.

Da li je ispravna teza da je prosječan čovjek s ovih prostora desnih političkih shvatanja, ako gledamo rat, ovo što je došlo poslije, a i današnju kompoziciju vlasti u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i Srbiji, ili ga jednostavno pokušavaju usmjeriti desno?

Ja nisam neko ko bi previše isključio narode iz cijelih priča, međutim, ne treba bježati od odgovornosti tzv. ljevice. Ako govorimo o tim lijevim političkim elitama, na gotovo svim nivoima oni su sabotirali nekadašnje lijeve ideale. Prihvatili su neoliberalni koncept kao ekonomsku priču, prihvatili su nacionalizam kao društvenu priču, s tim da je službena ljevica imala iluziju, bar u Hrvatskoj, a tako je slično vjerujem i u drugim zemljama, da može ljudima ponuditi neku soft građansku verziju nacionalizma. Nikad nije išla na to da destruira sam temelj nacionalizma, da se tako konfrontira s njim te patriotsku matricu izbaci iz igre. Za to prije svega mislim da je odgovornost tzv. ljevice ogromna, jer je ona cijelu priču odvela udesno. Mi danas, bar u Hrvatskoj, nemamo lijevu alternativu, ne mogu SDP u Hrvatskoj smatrati ljevicom.

Izvlačiti kasnije tezu da su ljudi na ovim prostorima predestinirani desno, mislim da bi bilo malo nategnuto, jer se još sjećam kad je umro Tito da su sa zagrebačkog željezničkog kolodvora odlazile stotine hiljada ljudi da ga isprate. Danas bi vjerovatno ti isti stajali na nekom desničarskom mitingu. Rekao bih da je društveni konformizam temeljna linija svjetine, ali su neke političke opcije naprosto izbačene iz igre. S jedne strane su ozloglašene, a s druge strane su oni koji su trebali da brane te ideale počinili neku vrstu izdaje. Lijeva alternativa kao institucionalna snaga u hrvatskom parlamentu uopće ne postoji, postoje samo enklave otpora na civilnoj sceni, koje su marginalizirane i ozloglašene. Danas je atmosfera takva da ako dođete u crnoj uniformi s ustaškom zastavom i urlate fašističke parole na sred Trga Bana Jelačića u Zagrebu, neće vam se vjerovatno desiti ništa, osim što će se okupiti grupa istomišljenika oko vas da vam aplaudira. Međutim, ako dođete s petokrakom i vičete u slavu socijalizma ili druga Tita, neko će vas pretući. Tako je taj element straha u političkom životu veoma prisutan.

Često govorite o odnosu Hrvatske prema antifašizmu, ovdje u Mostaru imate vrijedan spomenik Partizansko groblje koje se svako malo iznova narušava. Jedni kažu da je to kako bi se podgrijavla klima latentnog sukoba, drugi kažu da je to ideološka matrica odnosa prema onom što je bilo nekad. Koji je vaš komentar?

Iz iskustva Hrvatske, koju bolje poznam, mogu reći da mi se ozloglašavanje Jugoslavije i jugoslavenstva ili komunizma u posljednje vrijeme čini utoliko snažnije što ovog manje ima. Iznova je u Hrvatskoj aktuelna borba protiv komunista, a prema posljednjem popisu stanovništva Jugoslavena je bilo deklarirano nešto više od 300. To je borba protiv utvara koja je zapravo fašizacija društva. Ima mjesto kod Rastka Močnika kad kaže da je retroaktivna mistifikacija komunizma utiranje puta fašizmu. Kod nas se obavlja trenutno dosta agresivna fašizacija hrvatskog društva u svim elementima. Kad je tako onda morate imati nekog ideološkog neprijatelja, ideološko strašilo koje će makar biti fantom. Zbog toga je povodom ploče "Za dom spremni" u Jasenovcu aktuelna vlast, umjesto da skine pomenutu ploču, formirala komisiju koja će donijeti konačan pravorijek o prošlosti dva totalitarna režima. Time ne samo da izjednačavaju jedne i druge, već preferiraju crne u odnosu na crvene. Epilog treba biti ne samo da ta ploča ostane, već da se tim povodom donese neka zabrana upotrebe petokrake ili nekih drugih socijalističkih simbola.

Zašto elitama u BiH trebaju veze s NDH pa nam svako malo izroni neki pisac ili diplomata iz tog perioda, ili što su i kod nas škole i slične institucije izgubile imena koja su imala u periodu prije posljednjeg rata?

Image
Foto: Klix.ba


Radi se o nacionalizmu. Vladajući sistemi danas u ovim zemljama temelje se na nacionalizmu, on je na vlasti već 25 godina, on je postao neka vrsta načina života. Naravno da se onda neka jugoslavenska ideja, ako hoćete reći i ta prokazana ideja "Bratstva i jedinstva" mora zatrijeti, izbrisati sve šta je protivno ovom današnjem. Razumijem ja napore te današnje desnice, Jugoslavija je uz sav svoj demokratski deficit bila skoro u svakom pogledu superiorna zemljama koje su nastale njenim raspadom. Naprosto se iz perspektive desničara prema njoj mora uspostaviti crno-bijeli film, a ona mora biti totalno crna. Čemu inače ta priča o suverenitetu, identitetu i slično, realno rečeno Hrvatska ja danas u formalnom pogledu manje suverena, nego je bila kao dio SFRJ. Ispada da je cijela ta priča u ime koje je proliveno ko zna koliko hektolitara krvi bila bitka ni za šta, bitka za poraz.

Države su prezadužene, ideološki idu prema desno, stalno se potenciraju nacionalna suprotstavljanja, da bi se nakon nekoliko mjeseci nekim samitom lidera sve to prividno smirilo pa onda sve u krug. Kako vidite razvoj situacije u regiji?

Njihova temeljna intencija je da reproduciraju ratno stanje u mirnodopskim uslovima. Vodeći političari ovih zemalja uglavnom se ponašaju kao neka vrsta kastriranih ratnika, njima treba jedan trajno žareći rat kao područje političkog djelovanja. Oni su kastrirane vojskovođe jer jedino na taj način mogu mobilizirati masu i zadržati vlast. S druge strane se ne pojavljuje alternativa koja neće nuditi prihvatljiviju varijantu toga istog, neko ko neće biti bolje odjeveni Vučić ili nekakav retorički ufinjeniji Karamarko, neko ko će potpuno razoriti tu matricu. Dok se neko takav ne pojavi, ovo će nažalost sve ostati kao što je danas. Nažalost ili se ne pojavljuju takvi pokreti ili su potpuno marginalni, pokreti koji bi potpuno raskrstili s nacionalizmom ili bar s patriotizmom. Polazi se od toga da je ta državna emocija nešto pozitivno, napravimo nešto za svoju zemlju. Zašto se ne kaže da je ta državna emocija jedna ideološka splačina koja ne vodi ničemu dobrom!? Zbog čega bismo voljeli svoje zemlje, pogotovo kad se one uživaju na nekoj pseudo-religijskoj matrici?! U Hrvatskoj postoji cijeli niz kultova koje ne možete dovoditi u pitanje, ne možete dovoditi u pitanje državu koja više nema nikakav racionalni okvir. Država je servis građana ili neka geopolitička činjenica, ali ne, ona je pseudo-religijski kult i uživa se na fundamentalističkoj matrici. Opet, ne kako se fundamentalizam izvorno manifestira, doslovno čitanjem svetih spisa, što bi u ovom slučaju bio ustav, pa bi bilo čak pozitivno. Ovdje je to doslovno prihvatanje mitova o hrvatskoj državi, vjekovnoj borbi za nju, pa do fonda neprijatelja koje ta država mora imati da bi opstala. Politički život se tako kreće unutar mitskih kategorija.

Kako se mediji nose sa ovim kretanjima, je li u vrijeme Ferala i onih ratnih devedesetih bilo više slobodnog novinarstva nego ga ima danas?

To je duboki problem, ne samo medija, već i novinarstva na ovim prostorima, ne samo ovdje naravno, jer je novinarstvo više-manje postalo servisna djelatnost. U dobroj mjeri je i samo krivo za tu svoju poziciju. Ako govorimo o mainstream novinarstvu, zapravo mainstream medijima, to je možda jedina profesionalna djelatnost koja je prestala živjeti od svog proizvoda. Živi se od marketinga, a ne od novinskog teksta. Postolar napravi cipelu pa je mora prodati da bi preživio. Novine proizvedu tekst, a žive od reklame. U tome ima nešto dugoročno suicidalno jer vas dovodi u široku mrežu lojalnosti iz koje se ne možete iskobeljati. Novinarstvo je na neki način prodana djelatnost i postalo je jeftino. Funkcija masovnih medija je da jednu publiku preda drugoj korporaciji, da opslužuje ekonomsku i političku moć koja stoji iza tog medija. Pri tome su medijska, ekonomska i politička moć na ovim prostorima uvezani na principima mafije, dakle nerazdvojive su. Utoliko novinarstvo u tom središnjem medijskom prostoru, više nije ni na tragu istine i pravde, već je u službi ekonomske i političke moći. Mislim da je stanje takvo da nije popravljivo, da se ne isplati meni kao ostarjelom novinaru popravljati mainstream medije. Njih treba potkopavati i to s alternativnih pozicija. Na alternativnim pozicijama ima više moći nego što se čini. Publika ima taj ironijski otklon, puno ljudi kupi novine i kažu hajde da vidimo kakve gluposti danas pišu. Nije ta moć nedodirljiva i ja još uvijek imam vjeru u nešto što se zove pošteno, profesionalno novinarstvo, ali ono na ovim prostorima ne može opstajati na tržištu i zbog toga će trebati nalaziti alternativne načine svog opstanka.

Image
Foto: Klix.ba


Kolika je realna vrijednost lijeve i građanske intelektualne scene koja još uvijek ima određeno uvažavanje i publiku te šta bi njoj trebalo da dođe do masa? Kako intelektualnu energiju, za koju znamo da negdje postoji, pretvoriti u pokretačko gorivo nečega što bi ovim prostorima moglo donijeti drugačije vidike?

Ja nisam stručnjak za politički marketing, neko ko bi znao kako pokretati mase, ali znam, kao promatrač sa strane, da se ponekad dese situacije da više od stotina uzvičnika koji će biti objavljeni na naslovnicama tabloida može uraditi što jedan kamen bačen na prozor, da on može imati veću pokretačku moć. Ono što je meni žao, opet kažem, je da se ne pojavljuju politički pokreti koji bi kapitalizirali to nezadovoljstvo, tu srdžbu na lijevoj strani scene.

U Srbiji su vječno neki izbori, u Hrvatskoj je SDP otišao više desno od HDZ-a, kod nas su desni manje-više stalno na vlasti. Da li alternativa negdje čeka ili je jednostavno nestala u vremenu?

Ne znam, ali mislim da su dugoročne stvari kod nas "zapržene", zapečaćene u toj desnoj političkoj retorici, nacionalnoj retorici ili nacionalizmu kao načinu života koji se ovdje ostvaruje. S time ja nisam neko ko misli da treba rezignirati, pustiti stvari. Treba raditi, ali ne na popravljaju postojećeg stanja, već na dovođenju ovog stanja u pitanje. Intelektualci na lijevoj sceni griješe svojim nekakvim konstruktivizmom prema postojećim porecima jer ih žele popravljati i ponuditi bolju verziju istog, umjesto da ih potpuno dovedu u pitanje. Mislim da bi to radikalnije postavljanje stvari imalo više pristaša, nego ovo šminkanje.

Je li nada da je Plenković nešto bolje za Hrvatsku od Karamarka bila uzaludna?

Ja nikad nisam imao tu nadu i mislim da se to apsolutno potvrđuje. Plenković je puno gora varijanta za Hrvatsku od Karamarka, jer ima jedan licemjerni gard. Ta politička garnitura radi potpuno isto što i Karamarko, ali ima prikriveniju političku retoriku, utoliko je uspjela razbiti i taj intelektualni otpor neke građanske klase. On je naprosto potkupio sve tom pseudo-retorikom, a zbiva se isto što i ranije. Pod Plenkovićem imamo "Za dom spremni" u Jasenovcu, nezavisni mediji koje je obustavio Karamarkov ministar kulture Hasanbegović, u novoj vladi su također bez finansiranja i slično, a pri tome prave gard kao neke finije garniture, a uopće to nisu. Ko je god pročitao knjigu Davora Ive Stiera, koji je neki Plenkovićev džepni ideolog, vidjet će da je to politička pozicija dubokog konzervativnog mraka i to je sva istina o vladi koja ni po čemu nije manje desna od Karamarka.
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
Mohr
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8978
Joined: 16 Aug 2015, 21:15
Has thanked: 1 time
Been thanked: 11 times
Status: Offline

Re: INTERVJUI

Post by Mohr » 07 May 2017, 17:20

Rešenje je organizovani izlaz iz kapitalizma


Piše: Aleksandra Ćuk, 06. maj 2017. 16:00


Rastko Močnik, sociolog, jedan od najuglednijih, politički angažovanih intelektualaca na prostorima bivše Jugoslavije, na pitanje kako je proveo Praznik rada kaže da se odlučio za radno-neradni model.


- Učestvovao sam na prvomajskom zboru "Crvena Rijeka" gde je bilo vrlo "radno" - rasprave i izložbe, performansi, internacionalna ekipa. A veselio sam se i "neradnom" druženju sa drugaricama i drugovima sa područja nekadašnje Jugoslavije.

Pred odlazak u Rijeku, u Galeriji Artget u Beogradu, Močnik je predstavio svoju novu knjigu "Spisi o suvremenom kapitalizmu" s različitim tekstovima u kojima teorijski i politički raspravlja o gorućim pitanjima sadašnjice. Poslednjih godina, na Plovdivskom univerzitetu Paisij Hilendarski u Bugarskoj i na Fakultetu za medije i komunikacije, Močnik je gostujući predavač.


U najnovijoj knjizi navodite da ideološka svest može povezati mase u akciju samo ako savlada spontanost, samo ako se najpre ukine u teoriji. Šta to znači?

- LJudi se povezuju u društvenu grupu, u kolektiv, pomoću društvene veze. Ta je veza "ideologija". U teoriji taj izraz nema pogrdno značenje kao u svakodnevnom govoru. Ako nameravate promeniti društvo, onda vam treba dvoje: analiza postojećeg društva i na tom osnovu plan promene - i jaka veza koja će ujediniti ljude da sprovedu taj plan. Analizu donosi teorija, a povezujuće ideje su ideologija. Ta ideologija proizlazi iz teoretske analize, dakle "ukida" se kao spontana i naivna ideologija.

Kažete da je izlazak iz kapitalizma neminovan jer je ovaj poredak u krizi, da nije moguće pokretanje njegovog novog ciklusa, kao da ni raspad sistema ne donosi svetlu budućnost. Gde naslućujete izlaz - rešenje?

- Spontani raspad sistema doneo bi ili tržišni haos bez regulacije, ili vojnu konfrontaciju ili čak sukob između supersila i njihovih satelita. Dakle, rešenje je organizovani izlaz iz kapitalizma. Čak i da sistem nekako još potraje, kapitalizam nije održiv jer uništava planetu. Ekološki razlozi su dovoljno dramatični da se zaustavi "beskonačna akumulacija kapitala", to jest, proizvodnja nepotrebnih proizvoda kratkog trajanja. Čovečanstvo će preživeti samo ako pronađe racionalniji način proizvodnje i ljudskiji način zajedničkog života.

Ovde su vas često citirali "Izgleda da su ljudi u Srbiji suviše siromašni da bi protestovali". Sada protestuju. Da li je njihov bunt iz stomaka, srca, glave ili sve troje. Kako vi vidite ova dešavanja?

- Na početku je izgledalo da je bunt više iz srca i iz glave - a sad su se pojavili i bitni zahtevi, ekonomski zahtevi "iz stomaka".

Kako vidite odnos vlasti u Srbiji prema aktuelnim protestima?

- Vlast se prema protestima odnosi kao svaka liberalna buržoaska vlast: pokušava da ih ignoriše. Ali to je kratkovida taktika.

Da li vam je palo na pamet da svojim savetima pomognete protest, koji mnogi kritikuju kao nedovoljno artikulisan? Ako da i ako ne - zašto?

- U Srbiji ima dovoljno pametnih ljudi, ne trebaju mene da im solim pamet. Artikulacija masovnih pokreta se obično razvija sporo, ali sadašnji protesti su brzo postavili bitne zahteve: radnička prava, socijalna jednakost, očuvanje i dalje razvijanje socijalne države, javnog školstva, zdravstva, penzijskog sistema. Očekujem da će se uskoro artikulisati i otpor protiv privatizacije bogatstva koji su ljudi stvarali desetlećima.

Jedno od poglavlja u knjizi je "Trpeljivost u netrpeljivom sistemu", paradoks koji opstaje. Imate li neko objašnjenje zašto i kakvi su vaši uvidi kada o tome razmišljate?

- Kapitalizam uvodi konkurenciju među ljude, takoreći rat svih protiv svih. LJudi se odupiru kidanju društvenih veza i stvaraju alternativne mreže društvenosti. Iskrsavaju nove supkulture i alternativni oblici suživljenja. To svakako ima svoj šarm. Pošto se ljudskost izražava na hiljadu načina, i supkulture su šarene kao duga. Nije svaka nijansa za svaki ukus - i tu ulazi trpeljivost kao garant, da tako kažem, ljudske solidarnosti.

Kako vidite budućnost radničkog pokreta?

- Nadam se da ćemo u "regionu" što pre stvoriti političku organizaciju čiji fokus neće biti parlament nego rad među masama. I koja će biti internacionalistička, dakle barem balkanska.

"Koliko fašizma" je naslov vaše knjige, ali i tema kojoj se iznova vraćate. Zašto?

- Nisam ja neki specijalist za tu temu nego sam više naveden da se time bavim zbog ratova posle razbijanja Jugoslavije. U vezi s fašizmom postoji jedan paradoks. Klasični istorijski fašizmi nastali su raspadom, odnosno, transformacijom neoliberalne građanske buržoaske države u totalitarnu diktaturu. U postsocijalističkim državama slični fašisoidni fenomeni proizilaze iz vođenja te buržoaske liberalno-demokratske države. Naravno, u vezi s tim analogijama treba biti oprezan, ali treba govoriti o tome da je danas liberalno-demokratska forma takva da omogućava križno vođenje države bez demokratske kontrole. Treba imati i u vidu da se društva menjaju - iz nacionalnih, koja su istorijski bila pluralistička i demokratska, čak i napredna u vreme borbi protiv imperija. Sve jugoslovenske nacije su se formirale u borbi protiv imperija - protiv osmanske ili habzburške imperije tako da bi trebalo skrenuti pažnju i na tu vrstu transformacija budući da se nacije danas pretvaraju u identitetske zajednice.

Kako funkcionišu te identitetske zajednice?

- One su autoritarne prema unutra i agresivne prema vani. Zapravo, nacije koje poznajemo iz 19. veka su već prošlost. To nije specifičnost samo postsocijalizma nego se to događa u celoj Evropi, pogotovu u Zapadnoj.

Upadljivo je jačanje desnice, a imajući u vidu Le Penovu mislite li da se na ovim izborima u Francuskoj zapravo bori za Evropu?

- Evropska unija se raspada sa ili bez Marin le Pen, ali ako francuski narod ne može naći bolju alternativu nego između produžetka neoliberalnog terora i neofašističke formacije, onda je to zaista veliki problem ne samo za Francuze nego i za Evropu. Tu postoji i analogija sa američkim predsedničkim izborima budući da je i tamo bila alternativa između produžetka financijske dominacije ili nekog bizarnog fašisoidnog predsednika sa agresivnom i militantnom retorikom i čak praksama.

Treba li Trampovo ponašanje da nas sve ozbiljno uznemiri ili je on tek samo pajac?

- Mislim da smo došli do toga da priželjkujemo da je predsednik SAD samo marioneta u rukama velikog kapitala. Obično je to bila floskula, a sada bi bilo bolje da je on samo marioneta nego da sam odlučuje s obzirom na to da se vidi da nije stabilan. On je opasniji od Buša mlađeg, koji je bio nepredvidiv i koji je napravio katastrofu na Bliskom istoku. Tramp je još gori slučaj.

Moglo bi se reći da ste evroskeptik. Često govorite da je u Sloveniji gore od kako je u EU, ali lako je vama to da kažete kad ste članica. Zašto sumnjate u Uniju?

- Ipak bi nešto trebalo naučiti iz grčkog slučaja. Recimo u Portugalu nije tako drastična situacija, ali se radi o istom procesu, kolonijalizaciji Južne Evrope od strane Severne Evrope. I to treba uzeti u obzir. Svestan sam da zemlje kao što je Srbija nemaju neki široki manevarski prostor, ali s druge strane ipak treba imati u vidu da Evropska unija nije neka blagonaklona zajednica ravnopravnih naroda. To je suplementarna konstrukcija koja treba da nadomesti gubljenje svetske hegemonije od Zapadne Evrope i SAD. Nemam savet, ali s jedne strane treba biti oprezan i ne treba očekivati nešto dobro od EU.




Rastko Močnik je sociolog, književni teoretičar, prevodilac, politički aktivista. Zajedno sa Slavojem Žižekom i Mladenom Dolarom, jedan je od osnivača LJubljanske škole psihoanalize. Od 1987. do 1989. je bio prorektor na Univerzitetu u LJubljani. Na Fakultetu za medije i komunikacije Singidunum u Beogradu predaje Teoriju simboličkih formacija i kopredsedavajući je borda direktora na Institutu za kritičke društvene studije u Sofiji i Plovdivu. Objavio je veći broj radova iz političke filozofije, sociologije, semiologije, analize diskursa, teorije ideologije, teorije književnosti i teorijske psihoanalize. Glavna dela su: Spisi iz humanistike; Svetska ekonomija i revolucionarna politika, 3 Teorije: Institucija, Nacija, Država, Suočavanja: istorije, tranzicije, verovanja; Teorije za naše vreme: Klod Levi-Stros, Marsel Mos, Emil Dirkem Magor; Alterkacije: Alternativni govori i ekstravagantni članci; Koliko fašizma?: rasprave o postkomunizmu; Od reči do reči: rasprava iz filozofije jezika itd. Močnikovi tekstovi objavljeni su u mnogim antologijama: (Mis)readings of Marx in Contintental Philosophy (2014); Encountering Althusser: Politics and Materialism in Contemporary Radical Thought (2012); Post-fordism and Its Discontents (2010); and Conflict, Power, and the Landscape of Constitutionalism (2008). Poslednjih godina se bavi pitanjima globalizacije, političkog i socijalnog diskursa, teorijom kognitivnog kapitalizma, teorijom ideologije i problematikom Evrope. Rastko Močnik živi u LJubljani i radi u Beogradu.


Danas

navika
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12400
Joined: 18 Mar 2015, 20:07
Status: Offline

Re: INTERVJUI

Post by navika » 18 May 2017, 04:51

Roditeljske lekcije iz plemena čija djeca nikada ne plaču: Savršenstvo življenja u trenutku


“Prošle godine, kada sam bila trudna, prisustvovala sam govoru uglednog fotografa Jimmy Nelsona u našem lokalnom kafiću u Amsterdamu. Govorio je o svojoj novoj knjizi „Before they pass away“ i pokazivao izvanredne slike autohtonih plemena iz svih krajeva svijeta s kojima je proveo neko vrijeme.” piše Michelle Henning, Nutrition & Health Coach Irish Institute for Nutrition & Health i autorica bloga Mama Hub.

“Godinu dana kasnije, imam energičnu bebu koja puže i penje se u rukama i konstantno bombardiranje roditeljskim savjetima me čini da se ponekad zapitam nad svojim vlastitim izborima. Moja želja za prirodnim stilom roditeljstva – rađanje kod kuće, zajedničko spavanje i nošenje bebe – ponovno je probudila moju znatiželju o tome kako ti autohtoni narodi odgajaju svoju djecu. Sjetila sam se da mi je Jimmy rekao da živi blizu pa sam ga nazvala. Pristao je doći na čaj i s mojom kćeri, koja je sretno sjedila za kuhinjskim stolom između nas i lupala Jimmyjevim mobitelom, podijeliti svoja iskustva kako su autohtona plemena utjecala na njegove vlastite metode odgajanja.”

Počnimo iz početka – kako ste se počeli baviti fotografiranjem?

Bio sam jako kreativno dijete. Išao sam u isusovački internat, ali nisam bio akademik – disleksičan sam. Onda, kada sam imao 16 godina, jednog dana mi je otpala kosa. Dobio sam krive antibiotike. Probudio sam se i pogledao u zrcalo i bio sam ćelav. Sada je to nebitno, jer sam u svojim srednjim 40-ima, ali kada ste 16-o godišnji tinejdžer, to je prilično teško, pogotovo sredinom 1980-ih u sjevernoj Engleskoj; svi vas osuđuju.

Napustio sam školu sa 17 godina i odlutao sam u jednu zemlju u svijetu gdje su svi drugi bili ćelavi, a to je bio Tibet. Mislio sam „Pronaći ću sebe među mnoštvom redovnika“. Tako sam slučajno prošetao dužinom Tibeta. Slikao sam par slika da bi dokumentirao putovanje. Slike su bile objavljene i tako sam počeo, sa 17 godina.

To je nevjerojatno. Sada, prije „Before they pass away“, proveo si vrijeme s plemenima diljem svijeta i slikao fantastične slike. U svojim promatranjima plemena, na što se na početku usredotočiš?

Estetiku. Ova plemena su jedna od posljednjih svjetskih tradicionalnih kultura. Dosad uglavnom nisu bili prikazivani na ikonografski način, na način na koji bismo ih gledali s mnogo više hvale i poštovanja i shvatili da možda imaju nešto što mi više nemamo te da smo na rubu da to izgubimo zauvijek. Jedini način da to učinimo je da ih stavimo na pijedestal, da ih slavimo. Jedini način da to napravimo je da ih učinimo ikonama, da ih promatramo kao umjetnost.

Jednom kada slikate lijepe fotografije, ljudi govore „Kako su lijepe ove slike!“ Međutim, neki počnu promatrati ono što je unutar njih i kažu „Wow, tko je ovo na slikama? Nisu li nevjerojatni? Tko je to?“. Počinju pitati pitanja koja mi prije nismo pitali. I ako uskoro ne nađemo odgovore, ovi ljudi će nestati.

Ako se to dogodi, svijet će se okrenuti naopako jer nam plemena daju ravnotežu kultura, znanja o posljednjim svjetskim prirodnim okruženjima, tradicijama, jezicima. Svijet ne može biti samo stvar napretka i materijalnog bogatstva. Također mora biti sjedinjenje onoga što već imamo, a to je prirodno, duhovno, mentalno, kulturno bogatstvo. Mi smo prezaposleni već mnogo, mnogo generacija, vjerujući da je materijalno bogatstvo jedini put naprijed. Moramo vratiti ravnotežu. To je ono o čemu je ova knjiga – o stavljanju plemena na pijedestal, o početku te rasprave.

Kada ste bili s njima, jeste li zamijetili išta zbog čega ste pomislili „Ovaj aspekt je tako važan za njihov život i njihovo postojanje i njihov identitet“, a da oni nisu smatrali to nečim posebnim?

Većina njih je znala koliko je značajna prirodna okolina u kojoj žive i kako je čista, jer su zadnji od svoje grupe. 99% njihovih ljudi se već preselilo u gradove i žive u kutijama pod mostom. Neki od njih su se vratili i rekli im kakav je gradski život, tako da su svjesni.

Onda opet, mislim da još uvijek ne razumiju koliko je to važno. Znate, prije 100 godina, američki fotograf Edward Curtis je fotografirao indijanska plemena. Možda znate tu seriju slika Chief Sitting Bull (Poglavica Bik Koji Sjedi).

Da.

On je proveo 30 godina putujući Amerikom, fotografirajući posljednje Indijance. Svi su ga ismijavali. Svi su govorili „To je gubljenje vremena. Ti ljudi su prljavi. Prekriveni su kožom, imaju perje u kosi i pjevaju besmislene pjesme. Puno je važnije da ih se riješimo, ili da se oni riješe svoje kulture i da krenemo dalje.“

Godinu dana kasnije, pogledajte Ameriku. Po mom mišljenju, ona je jedna od kulturno najsiromašnijih i socijalno bolesnijih mjesta na planeti. Oni svi imaju najveće automobile, ali također imaju i najveće trbuhe i oružje. Ja bi rekao da je to zbog toga što su izgubili svoje kulturne korijene. Tko sam ja? Odakle sam ja?

Ne želim da izgubimo tu kulturnu povijest na međunarodnoj razini. Vrlo sam melodramatičan i naravno da nije sve tako crno i bijelo, ali samo pokušavam ilustrirati što želim postići svojim radom.

Što se tiče zdravlja, kako se plemena brinu o sebi? Oni nemaju pristup lijekovima poput nas.

To je opstanak najjačih. Ako niste zdravi kada se rodite, umrete, ma koliko surovo i jednostavno zvučalo. Oni koji su rođeni zdravi i funkcionalni, žive i žive zdravim životom.

Puno bolesti od kojih patimo ovdje smo si sami nanijeli. Nanijeli smo ih sami sebi hranom, šećerom, solju, svim sintetičkim aspektima. Nanijeli smo ih sami sebi načinom života kojeg vodimo. Vjerujemo da moramo živjeti za sreću. Nitko od ovih ljudi ne poznaje izraz “za sreću” jer se oni ne brinu za budućnost ili kada će biti sretni. Oni jednostavno jesu.

Ne razmišljaju o ciljevima ili „Ovo će me razveseliti ako to učinim“?

Ne, radi se o danas. Riječ je o onome što je bitno sada, o tome što osjećaju sada. Riječ je o danas i o ovoj večeri koju jedemo. Mi se s druge strane brinemo o 20 godina unaprijed, o mirovini i sličnim stvarima. To je pomalo kao Kvaka 22.

Posebno me zanimaju u postupcima odgoja djece. Ovdje svi govore o rutini, o treningu spavanja, o tome kada početi davati čvrstu hranu. U plemenima, jeste li vidjeli da hrane dojenčad čvrstom hranom?

Ne, svi su hranjeni dojkom. Hrane ih tako do njihove 4 ili 5 godine.

Zaista, tako kasno?

Zašto ne? To je 10 puta zdravije, kada dolazi iz vaših grudi, jer je čisto. Gradi njihov cijeli imunološki sustav. I nema rasporeda za to. Kada su gladni, jedu. Nema ništa kao „Trebali bi jesti, ne bi trebali jesti, sada je vrijeme za spavanje, morat ćemo ih odvikavati.“ U svim ovim zajednicama, najbolja hrana dolazi iz vaših grudi.

Znači bebe su stalno na majkama?

Da, nikada ih se ne ostavlja same. Ako im roditelji rade, druga braća i sestre nose bebe. Uvijek spavaju između roditelja ili braće i sestara i od kada dan počne vezani su za drugo ljudsko biće. Svugdje gdje god idete. Očito, u hladnijim klimama to rade zbog topline, ali čak sam i u toplim klimama vidio istu stvar.

Je li bebe cvile i plaču?

Ne. Uvijek postoji ljudski kontakt. Zadovoljene su sve njihove potrebe. Stalno su na grudima. Samo im je potrebna toplina.

I tijekom noći, bude li se često, doje?

Nikada ih ne čujete da su budni. Dojeni su cijelu noć pa spavaju, kako su odgojena i moja djeca, pokraj svoje majke. Ako su gladni, dobiju nešto. Nikada nema procesa vrištanja i urlanja.

Smatrate li da je ovaj način roditeljstva moguć u našem društvu?

Naše prvo dijete je bilo vezano uz mene, 24 sata na dan. Imao sam jednu dugu maramu i ona je odrasla okrenuta meni, a onda kada je narasla, bila bi okrenuta leđima meni i tako bi zaspala. Svugdje gdje sam išao biciklom, imao sam je u svojoj marami. Ona je živjela tu, otprilike 3 godine, toliko da kada bi je izvadili, vrištala bi jer je htjela kontakt. Jednostavno je išla s nama. Ako je zaspala i mi nismo bili spremni da idemo u krevet, ostala bi vezana uz mene ili moju ženu. Kada bi došlo vrijeme za spavanje, stavili bi je u krevet i svi bi spavali zajedno.

Sve ovisi o tome koliko ste entuzijastični i predani kao roditelj. Živimo u svijetu koji vam neprestano nudi neke prilike i odvraća pozornost. Da biste zadržali dijete podalje do toga, potrebno je da se predate kao roditelj na mnogo većoj razini od većine ljudi. Nažalost, biti priznat kao majka više nije značajno. Vjerujemo da je mnogo važnije biti netko i imati neku titulu.

Smatram da su žene u konfliktu s pritiskom da budu sve – uspješne u svojoj karijeri i odlične majke. Tako jako pokušavamo učiniti sve ispravno, što je naravno nemoguće i onda ne uspijemo, budemo umorne, vičemo na svoju djecu, a onda se osjećamo kao loše majke.

Da, napravili smo stvari tako teške za sebe. Također, iz fizičkog aspekta – svi smo odlučili imati djecu u svojim kasnim 20-ima, 30-ima, čak 40-ima i 50-ima, za što ja mislim da je katastrofa. U plemenima, oni svi imaju djecu kao tinejdžeri. Mislim da ne postoji ništa bolje nego imati djecu kada je vaše tijelo tako snažno, zdravo, elastično…, a i kada ste neustrašivi, kao kad ste u svojim kasnim tinejdžerskim godinama.

Svog sam najstarijeg dobio kada sam imao 25 godina. Da sam mogao, učunio bih to i 2-3 godine ranije. U stvari, mi potičemo svoju djecu da imaju djecu dok su mladi, ali mladi koliko se osjećaju ugodno.

Zaista? To je zanimljivo.

Mislim da će fizički biti snažnija. Više su prilagodljivi. Zdraviji su. Potrebno im je manje. Sretni su kada se brinu o djetetu, mobilniji su. Imaju manje očekivanja, manje strukture. Kada dođete do 40-e, imate djecu koja su napustila kuću i onda možete ići i raditi druge stvari.

Čemu ste još svjedočili na svojim putovanjima što je utjecalo na odgoj vaše djece?

Mnogo, mnogo stvari. Zanimljivo je da je moja žena, s kojom sam u braku 23 godine, neprestano putovala prije nego što smo se upoznali. Jedna stvar koju je ona vidjela i koju još uvijek vidim kada odem u divljinu, je da svi spavaju nagomilani zajedno. Čak i ako ste stranac i pogotovo ako je hladno, stavite svoje ruke i stopala u prepone i pazuhe drugih osoba, da zadržite toplinu.

Kada smo moja supruga i ja imali djecu, od prvog dana, bili su s nama u našem krevetu. Moja supruga je rekla „Ovo je beba i beba će spavati ovdje.“ Bio sam malo ljut na početku, ali 18 godina kasnije i sada s troje djece, još uvijek svi spavamo u istom krevetu. Imamo dva spojena madraca. Moje dvije starije kćeri imaju dečke pa kada dečki dođu u posjet, idu u svoje sobe. Ako nema cura i/ili dečkiju, svi spavamo u istom krevetu.

To je vjerojatno najznačajnija stvar koju smo usvojili iz iskustava koje smo naučili na našim putovanjima. Gledaju na nas kao da smo vrlo čudni.

To je nevjerojatno.

Kako su moja djeca odrasla na potpuno suprotan način od onoga kako sam ja odrastao. Ja sam odrastao ne poznavajući svoje roditelje, sa 7 godina sam poslan u internat s isusovačkim svećenicima na 10 godina. Moj koncept o fizičkom izgledu i nagosti i suprotnom spolu je bio ozbiljno hendikepiran, od moje mladosti. Ništa nikada nije bilo raspravljano. Ako se raspravljalo, ići ćeš u pakao i umrijeti ćeš.

Sada sam ovdje, odrastao sam sa svojom djecom, u našoj tjelesnosti. Hodamo okolo goli kada se ujutro odjevamo. Nitko ne primjećuje. To sve dolazi od odrastanja kao cjelina. Mislim da nam to daje snagu koju mnoge druge obitelji nemaju pa kada dođe do problema – a dođe – djeca imaju dubok osjećaj vlastite sigurnosti i povjerenja.

To je divno.

Općenito, naše društvo je pretjerano zaštitnički nastrojeno prema djeci – jer je sve tako transparentno. Sada znamo sve opasnosti. Trebamo samo izgoogleati bilo koju nesreću koju ikad možemo zamisliti i na raspolaganju je pa smo postali prestrašeni. Više ništa ne radimo i ne dopuštamo djeci da išta rade.

Kada dođete u neku od tih zajednica, djeca su odrasla u okruženju sa svima. U Papui Nova Gvineja, postoji grupa ljudi koji žive u kući na stablu, 40 metara od zemlje. Kuća na stablu nema ogradu. Djeca slobodno pužu i jednostavno ne idu preko ruba.

Mislim da moraš pustiti djecu da pronađu svoje granice. Mi živimo u gradu. Mojoj djeci je dopušteno da idu i dolaze navečer kada žele. Nas, opet, osuđuju ljudi koji svojoj djeci zadaju policijski sat i rokove. Moja supruga i ja kažemo „Svejedno će izaći vani. Naći će način.“ Prije smo pušili, više to ne radimo. Ne drogiramo se. Ali kažemo svojoj djeci „Ako to želite raditi, radite i naučit ćete u skladu s tim. Molimo vas da imate kontakt s nama. Molimo vas da komunicirate s nama.“ Ako im ne vjerujete da imaju svoje avanture, borit će se protiv toga, htjeti će ići i imati ta iskustva.

Gledajući svoje tinejdžere sada, kako su slobodni i sretni – teži je posao za roditelje, jer imaju više slobode. Morate biti u redu s tim. Svako dijete je različito. Morate im vjerovati u njihovim avanturama, katastrofama, pogreškama, inače neće naučiti.

Moja majka je to također shvaćala – tako me i odgojila.

Mislim da se izdvajamo previše od naše djece. U plemenima, ne postoji baš odvajanje djece i doraslih, ili starih osoba ili tinejdžera. Djeca su jednako važna kao i stare osobe, ali imaju različite prednosti i slabosti. Svi zajedno rade kao zajednica, kao cjelina, jer ste potrebni jedni drugima za funkcioniranje i preživljavanje.

navika
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12400
Joined: 18 Mar 2015, 20:07
Status: Offline

Re: INTERVJUI

Post by navika » 07 Jun 2017, 07:27

Intervju sa Anitom Moorjani

Image


Anita Moorjani je postala međunarodna senzacija od kako je njena knjiga "Potpuno isceljenje” postala bestseler na listi New York Times-a samo dve nedelje nakon što je objavljena, u martu 2012. godine.
Anita je doživela nešto što većina ljudi nikada nije, ona je prešla preko granice smrti i vratila se da podeli to što je naučila. Njeno izvanredno NDE (Near-Death Experience - Iskustvo Bliske Smrti) i naknadno lečenje od završnog stadijuma raka predstavlja najneverovatniji slučaj ikada zabeležen.

Kada je Wayne Dyer prvi put čuo za Anitino iskustvo bliske smrti, osetio je neodoljivu potrebu da uradi sve što može kako bi njenu podsticajnu poruku poslao u svet. Dyer je takođe napisao i predgovor za njenu knjigu ”Potpuno isceljenje”.

Super Souls: Anita, napisali ste da pre iskustva bliske smrti nikada zaista niste voleli sebe niti videli lepotu vaše duše. Možete li da nam objasnite šta je zapravo naša duša?
Anita Moorjani: Vašu dušu možete dostići kroz vaše srce i kroz vaše emocije. Vaša duša je vaša suština, ona je to što si ti i to što si došao ovde da budeš. To je tvoje istinsko JA koje nije tvoje fizičko telo. To je to svetlo, ta beba koja ste bili odmah nakon rođenja. U to vremi ste bili bolje povezani sa svojom dušom. Ovde ste došli srećni, nasmejani, sa željom da iskusite život, ali ta svetlost se umanjivala godinama kako smo ulazili u naše fizičke živote. Bili smo prekoravani, bili smo kritikovani, naučeni strahovima. Prema tome, vaša duša, vaša svetlost je, u stvari, postala manja, zapravo bila je potisnuta. Ja vam to mogu objasniti sledećim primerom.


Zamislite loptu za plažu na naduvavanje. Kada pokušaš da je potopiš u vodu ona se opire i vraća nazad, jel da? Dakle, nije da lopta za plažu postaje manja već je voda gura i gura. To je upravo tako sa vašim fizičkim telom i spoljnim svetom. Dakle, u suštini, vaša duša počinje da se davi. To je kao sa loptom za plažu - stalno te guraju pod vodu, a ti se uvek boriš da isplivaš.
Moja poenta je, da su u stvari vaše emocije prenosioci poruke koji vam govore ko je ta prelepa duša. Svaki put kada potisneš emocije, ti sebi šalješ poruku da nisi vredan da pokažeš ko si, i da nisi vredan da izraziš sebe. Svaki put kada negiraš sebe, ti kažeš NE kada misliš DA, i tako dalje. Ti ustvari činiš sebe malim i šalješ sebi poruku : “Ja nisam vredan, nisam dovoljno dobar, zato moram da se krijem, moram da potisnem sebe.” 
 Vi morate dozvoliti vašoj suštini, vašim emocijama da se izraze. Vaše emocije žele da budu radosne. To je ono što one žele. I kada vi dozvolite vašim emocijama da pronađu šta je radosno i da prate to što je radosno, tada ste povezani sa svojom dušom. Takva je duša.

Super Souls: U vašoj knjizi “Potpuno isceljenje” vi objašnjavate “Ja sam ljubav”. Kako vama ljubav izgleda, kako je osećate, kako vam zvuči?

Anita Moorjani: To je veoma dobro pitanje. Mislim da mi u našem društvu previše koristimo reč ljubavi i da je ona postala kliše. Mi kažemo da volimo svoj auto, da volimo svoj kompjuter, znate, mi zaista previše upotrebljavamo reč ljubav. Ali ljubav je zaista ono što smo mi suštinski. Pokušajte da zamislite da više niste u svom fizičkom telu. Vaše telo je nestalo, umrlo. Onda ćete shvatiti da vi niste vaše fizičko telo i da unutar vas (i svuda oko vas), neko gleda kroz vaše oči. I taj neko nema fizičko telo, nema rase, nema specifičnu boju kože, vi niste više belac, ja više nisam tamna, nemamo pol, ti više nisi muškarac, zato što je to deo fizičkog tela, ti više nemaš tvoju kulturu jer je to bilo kulturno uslovljavanje u kome je tvoje fizičko telo rođeno. Svi ovi elementi su delovi tog fizičkog.

Ono što je ostalo je samo čista suština, koja je ustvari ljubav. Tada nema filtera, nema uslovljavanja, ega, strahova i slojeva koji su bili izgrađeni sa određenom kulturom, rasom, polom, itd.
Vi ste samo čista suština, čista ljubav. Kada nekoga vidite kao njegovu suštinu a ne kao sve njegove slojeve, to je ljubav!

Super Souls: Wow, to je najčistiji opis ljubavi koji sam ikada čula!

Anita Moorjani: To je naš koren, to je ono što smo mi. Moguće je da to zvuči malo komplikovano, ali ja verujem da je ljubav kada si u stanju da vidiš nečiju dušu.
Takođe, naša namera nije da povredimo druge ljude i verovali ili ne, čak i ubice i silovatelji ne dolaze na svet sa namerom da povrede druge ljude. Ali nešto pođe naopako sa njihovim filterima. Ako možete da uklonite sve ove filtere opet sve što ćete naći ispod je čista suština.

Super Souls: Vi ste upoznali puno ljudi koji slede određenu religiju. Vi radije ne pričate o tome jer verujete da može nastati podela, ali šta ako ljudi žele istinski da žive vašu poruku a takođe da ostanu verni principima svoje vere?

Anita Moorjani: Ja kažem ljudima da ja nemam problem sa religijama, ali mislim da ljudi koji veruju u bilo šta iz straha, bilo da je to religija, kulturne vrednosti ili nešto drugo, onda oni već žive paklene živote. To je pakao na zemlji. Ne morate da čekate da umrete da bi ste otišli u pakao.


Ali ako ljudi biraju neku religiju zato što ih čini snažnim, ili im omogućava da više vole i daje im mir, ili možda zato što im daje odgovore u vezi života, kao i osećaj komfora i zajednice, onda treba da je slede. Dakle, moja poenta je da izaberete više ljubavi za sebe. Ne birajte ono što vas čini još više plašljivijim. Ovo se odnosi na svaki aspekat vašeg života, uključujući i religiju. To je tamo gde sam ja. Ja poštujem svakoga, bez obzira na to u šta oni veruju.



Super Souls: Vi ste rekli: “Da sam znala istinu i to ko sam zapravo ja, ne bih dobila rak.” Ralph Waldo Emerson je jednom napisao: “Biti to što jesi u svetu koji konstantno pokušava da od vas napravi nešto što niste, je najveći uspeh.” Ja verujem da je to naš najveći izazov. Kako to možemo praktično postići?


Anita Moorjani: Da, to je naš najveći izazov. I jedna od stvari koju pokušavam da kažem ljudima je da budu spremni, jer kada odlučiš da postaješ ono što zaista jesi, često ćeš se osećati kao da veslaš protiv struje. Sa druge strane, kada pratiš svoje srce možeš se predati Višem sebstvu i dozvoliti da budeš to što jesi, možeš pustiti da te srce vodi. Izgubićete sebe ako ste konstantno zabrinuti zbog toga šta drugi ljudi misle i ako stalno budete pokušavali da se uskladite sa tim, uvek ćete morati da se takmičite i napredujete .
Bojimo se neuspeha i neprihvatanja, konstantno smo zabrinuti i donosimo odluke na osnovu želje da se predstavimo kao uspešni, kao prihvaćeni, a to je način na koji mi gubimo našu autentičnost.


Tako da vi uvek imate izbor, ili ćete ići protiv samog sebe i svog srca, ili ćete ići protiv mase. Čega ćete se vi odreći? Ja ipak više volim da idem za svojim srcem. I da se vratim na vaše pitanje, ja sam jako zahvalna na tome što sam dobila rak. To je bio najveći poklon mog života, zato što me je naučio da razumem stvari mnogo bolje i takođe me je naučio da se bolje odnosim prema drugim ljudima.


Super Souls: Nekada nam se čini da rak vlada modernim svetom. Postoje trke za rak, fondacije kao što je “Livestrong”, i tako dalje. Iako su ove inicijative veoma pozitivne, vi ipak verujete da su one kreacije svesti zasnovane na strahu. Pored širenja poruke ljubavi, da li mislite da biste mogli da doprinesete prevenciji od raka i na druge načine?

Anita Moorjani: Ja to ne bih zvala svest o raku, ne bih se čak ni dotakla svesnosti o raku. Ako je to do mene, ja bih to nazvala ‘svest o zdravlju’ i trebalo bi da definišemo šta je to zapravo zdravlje. Trebalo bi da razmislimo o ovome. Razmislite o svom novcu koji je potrošen na:
a) svest o raku
b) istraživanja raka
c) instrumente za dijagnostikovanje raka
d) hemoterapiju
kao i na sav novac koji je potrošen, ne samo u medicinskoj industriji već i u oblasti ranog otkrivanja. Svi su svesni uticaja raka.
Sada, ako pitate bilo koju osobu kako zdrava osoba izgleda i kako se oseća, teško da bi neko znao odgovor.

Znate, odete kod doktora, oni urade test krvi, provere vam rad srca, provere sve vrednosti i oni znaju da vi nemate dijabetes, ili da je vaše srce u redu. Onda kažu: “U redu je, vi ste zdravi i možete ići kući”. Doktor vas neće pitati : “Kako se osećate? Kako su vaše emocije? Kako ste prošli kroz razvod ili da li ste u lošoj vezi? Kako stoje stvari kod vas na poslu?” Doktor ne brine o svemu tome. To nije greška doktora, ali zbog sistema oni nemaju vremena ili sredstava, itd. To uopšte nije greška doktora.




Moja poenta je da zdravlje nije to što mi mislimo da jeste. Kada se bolest pojavi u vašem telu, ona je već postojala u vašoj energiji i u vašim emocijama duže vremena, pre nego što se pojavila u fizičkom telu. Dakle, zdrava osoba je mentalno zdrava, emotivno zdrava i fizički zdrava. To ne znači imati samo prave cifre na aparatu. Kada bismo trošili toliko novca, vremena, istraživanja i razvoja svesti na podučavanje ljudi da razvijaju alate za rad na sebi, imali bismo mnogo više zdravih ljudi nego što imamo danas. Možda ste primetili da broj obolelih nije smanjen bez obzira na to koliku svest o raku dojke, ili raku uopšte imamo. Broj ljudi obolelih od raka još uvek raste. Mi smo svi fokusirani samo na borbu protiv raka. Niko ne razmišlja u pravcu “kako ćemo stvoriti zdravlje”. Zamislite kada bi svako promenio svoj fokus na zdravlje, koliki uticaj bi to bio.

Volela bih da probam jedan eksperiment sa vama. Želela bih da pogledate oko sebe u sobi u kojoj se nalazite i da nađete bilo šta u zelenoj boji. To može biti bilo šta, draperija, tapeta, itd. I želim da ih prebrojite u vašim mislima. Da li vidite bilo šta zeleno? [Da, vidim.]
Sada, želim da zatvorite oči i da se setite koliko stvari možete da smislite koje su bile crvene boje. [Sada moram naglas da se nasmejem, osećam se po malo nasamareno.] U redu, sada otvorite oči i pogledajte okolo. Da li ste propustili dosta? [Da, naravno da jesam.]
Dakle, kada si fokusiran na nešto, to je sve što ćeš videti. I tako promenom vašeg fokusa promeniće se i to što ćete vi videti. Upravo sada cela naša planeta je fokusirana na rak, a ne na zdravlje. Kada smo fokusirani na borbu protiv raka, mi nismo fokusirani na povećanje zdravlja ili promociju zdravlja.

Super Souls: Vi ste takođe opisali u vašoj knjizi sledeće: “Tako sam ja pronašla sebe kroz saosećanje sa svim kriminalcima i teroristima u svetu, kao i sa njihovim žrtvama. Ja sam razumela na način na koji nisam nikada ranije, da ljudi koji učine takve stvari moraju biti jako zbunjeni, puni frustracija, bola i neprijateljstva.” Gde leži rešenje Anita?

Anita Moorjani: Sada još uvek imamo puno kriminala u svetu zato što smo stvorili sistem koji je zasnovan na strahu. Od našeg ranog detinjstva mi smo učeni kroz konkurentnost. Mi ne učimo da sarađujemo. Učimo od malena da bi trebalo da stignemo na vrh. Niko ne želi da bude poslednji koji će biti izabran za bejzbol tim ili za košarkaški tim. Svako zna da ako želiš da ideš u dobru školu moraš da osvojiš više poena od svih ostalih u razredu. I tako deca uče još od malena da su svi ,,neprijatelji“ zato što „Ja moram da budem ispred njih”. Tako da mi, u stvari, nismo naučili da sarađujemo.
Zbog toga, kod nekih ljudi može negde da pođe pogrešno i onda to postane ekstremno, upravo zato što smo mi kreirali svet u kome se ljudi takmiče i vide svakoga kao neprijatelja. Mi upoređujemo sve i govorimo: “Oni imaju ovo i to znači da ja moram da imam više.” Dok god se sistem ne promeni, neće se promeniti ni situacija. Imaćemo ljude koji će iskakati povremeno iz koloseka i postajati ubice, kriminalci, a to je samo jedan od nusproizvoda ovog društva koji smo zajednički stvorili.


Zato ja govorim da ne postoje ONI I MI, to smo sve MI. Dok god ovo ne promenimo u korenu, za šta će trebati puno vremena, trebalo bi da i dalje imamo zatvore jer oni štite nedužne ljude. Ne postoji način da se to zaobiđe u ovom trenutku. Ali čak i sa ljudima u zatvorima, mislim da bi ljudi na vlasti trebalo da se zaista zamisle zašto se gradi sve više i više zatvora? Zašto društvo postaje ovakvo? Zašto se broj ljudi u zatvorima povećava? Možda bi baš trebalo da se počne sa zatvorenicima i da se preokrene stvar tako da se oni ne mrze, već da se uče kako se voli. Postoji nešto u njima što im nedostaje, i zaista se radi o učenju tih ljudi šta je ljubav. Postoji bolji način da izraziš sebe. I svako radi u momentu kako najbolje može, to je sve što imaju.


Ovo svakako nije uvek lako da se prihvati, jer kada je neko u tvojoj porodici silovan ili ubijen to je onda veoma, veoma teško. Vi želite onda da taj silovatelj ili ubica završi iza rešetaka, jer ne želite da se to nekome drugom desi. Ali moje pitanje je: ’’Zašto smo mi kreirali takvo društvo u kome silovatelji ili ubice rade ovakve stvari?’’ Postoji nešto što radimo pogrešno. I to sve počinje od najranijih dana našeg detinjstva. Ja vidim nasilje kao formu raka u čoveku.





Super Souls: U drugu ruku, po tebi smo mi trenutno najpozitivnije dostignuće u svetu ?

Anita Moorjani: Ono što je meni bilo neverovatno je to što sam ja bila spremna na mnogo više negativnih reakcija na moji priču, jer znam da je za mnoge ljude to što sam rekla veoma kontraverzno. Posebno o religiji ili o kriminalu, međutim sve to dolazi iz mog srca i sa mesta univerzalne ljubavi, a ne iz potrebe da budem kontraverzna.
Moj problem sa religijom je činjenica da nas ona razdvaja i stvara mržnju jednih prema drugima. Moja poenta je da mi moramo da shvatimo da kada možemo da vidimo suštinu jedni u drugima, mi ćemo primetiti da mi nismo razdvojeni ni religijom niti bilo čim drugim, mi smo ista suština.

Čak i sa kriminalcima, kada možete da vidite njihovu suštinu, vi ćete videti da oni nisu učinili neke stvari zato što vas mrze, već su oni to učinili zato što pate. Ja sam dakle svesna da je to što ja govorim protiv verovanja nekih ljudi, međutim kritika je bila minimalna, tako da je to bilo prijatno iznenađenje za mene. To mi daje dosta nade da su ljudi spremni da se promene, jer ljudi nisu srećni sa tim kako trenutno stvari stoje, i oni smatraju moju poruku veoma osvežavajućom. Ljudi su već razočarani načinom na koji se stvari dešavaju u svetu i sa tim šta ih religija uči, dakle spremni su za nešto novo.

Super Souls: Naša sestra Debbie Ford, koja je nedavno preminula, rekla je u jednom intervjuu sa Oprom: ”Hrabro je izabrati život kada se suočavaš sa bolešću.” Kako bi Vi reagovali da vam neko ovo kaže?

Anita Moorjani: Ja osećam da je život dar i da smo mi definitivno hrabri zato što smo ovde, i mislim da je to što je rekla dobro zato što ja osećam da mi ne dajemo dovoljno zahvalnosti sebi što smo ovde. Mnogi od nas misle: “O, ja moram biti kao monah koji meditira na vrhu planine ako želim sebe da smatram duhovnim.” I mi mislimo da bi monah koji meditira 20 godina u manastiru trebalo da bude obožavan, a da mi nismo ništa u poređenje sa njim. Ja ne mislim da je to slučaj. Moja poenta je da se treba potpuno uključiti u život, znate, čak i ako smo samo radna snaga koja bi trebalo da zaradi novac da se plate računi, čak i to je veoma hrabro.


Super Souls: Naravno, vi ste napravili hrabar izbor da se vratite u ovaj život.

Anita Moorjani: Da, to je istina, želela sam da se vratim i da budem potpuno uključena u život.

Super Souls: Mi bismo sada mogli da napravimo zaključak vašim inspirativnim rečima koje ste napisali u knjizi „Potpuno isceljenje“:
„Nesreća je to da mi nastavljamo da tragamo izvan sebe za odgovorima, u religiji, medicini, naučnom učenju, knjigama i drugim ljudima. Mislimo da je istina negde izvan, još uvek nedostižna.
I na taj način postajemo sve više i više izgubljeni, udaljavajući se od onoga što mi zapravo jesmo. Čitav univerzum je unutar nas samih.” Da li je to zaista tako jednostavno Anita?
Anita Moorjani: Jeste, zaista jeste, jer kada pratiš svoje srce i kada dozvoliš sebi da budeš to što jesi, onda se pravi učitelji, prave knjige i prave informacije pojavljuju za tebe. A kada tragaš izvan sebe, kada ustvari juriš i aktivno tragaš, pronaćićeš jako puno informacija i tako ćeš biti samo još više zbunjen. Informacije se međusobno sukobljavaju i poruka koju šaljete sebi je: “Ja nemam kapaciteta da znam odgovor.”


Šaljete sebi takvu poruku i što više jurite, više tražite, više sebi šaljete poruku: “Ja ne znam odgovor i zato moram stalno da jurim za tim.” Postoji takođe puno učitelja, dakle za kojim ćete ići?
Samo kada ideš ka unutra i kada imaš poverenja u stav da “Ja imam kapacitet, ja imam sav izvor moći koji mi je potreban da upravljam ovim životom, ja verujem”, samo kada se prepustiš, kada veruješ, onda će se pojaviti pravi učitelj, prave informacije i pravi put.
I ne zaboravite da ne bi trebalo da čekate da umrete da bi iskusili raj ili nirvanu. Naša veličanstvenost postoji upravo ovde, upravo sada.

Super Souls: Anita, mi smo zaista blagosloveni da ti postojiš u našim životima i zahvaljujemo ti se što deliš sa nama tvoju poruku inspiracije i ljubavi.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120150
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7765 times
Status: Online

FANTASTIČAN INTERVJU: Francis Fukuyama, jedan od najvećih živućih umova

Post by Krokodil Behko » 04 Jul 2017, 10:08

Image

Frensis Fukujama (Francis Fukuyama), jedan od najvećih živih političkih mislilaca svijeta, u petodnevnoj je posjeti Bosni i Hercegovini.

On je u Sarajevo doputovao u subotu veče, na poziv Fakulteta političkih nauka sarajevskog univerziteta, Transparency Internationala, Centra za izborne studije, i organizacije Zašto ne. Tokom boravka u Sarajevo, on će večeras i sutra odražati predavanja u Domu Oružanih snaga i na FPN-u.

Fasciniran BiH

Fukujama je fasciniran Bosnom i Hercegovinom i Sarajevom.

U ekskluzivnom razgovoru za „Dnevni avaz“ on najavljuje da će se i u svom naučnom radu baviti BiH, kao „posebnim studijskim slučajem“.

Prvi put ste u BiH i na Balkkanu. Kakvi su početni dojmovi?

- Čini mi se da ovo mjesto ima toliko historije. Fascinantno mi je posjetiti mjesto o kojem sam toliko čitao, kako tokom ratova 90-ih godina prošloga vijeka, tako i o poznatom atentatu 1914. godine i onome što je on izrodio.

Fascinantno mi je promatrati i tu tranziciju grada s Otomanskog na Austro-Ugarsko razdoblje.

Politički...?

- Čini mi se da su političke institucije BiH prilično nefunkcionalne. To se historijski može i razumjeti. Imam na umu okolnosti u kojima su stvarane. Ali, ta nefunkcionalnost objektivno šteti ne samo vama, već i cijelom regionu u nastojanjima da ide naprijed.

Hoćete to istraživati u svom naučnom radu?

- Da. Razmišljam da uradim nekoliko djela. Jedan od najvećih problema demokratskih društava današnjice je nesposobnost da se donesu teške odluke koje bi se temeljile na konsenzusu. Taj problem imamo i mi sada u SAD. Naš sistem je jako podijeljen. No, bh. sistem je mnogo kompleksniji. Ovdje nemate podijeljenost, već trendove koji vuku u sasvim suprotnim smjerovima. Tako da se nosim mišlju da započnem nekoliko „studija slučaja“ koji bi ponudili ne samo objašnjenje kako smo se našli gdje jesmo, već i kako da to popravimo.

Dosta ste u svojim radovima govorili o „plemenskim društvima“. Je li BiH i Balkan idealno mjesto baš za proučavanje tog fenomena?

- Nije! Ovdje se više radi o etnicitetima. U određenoj mjeri oni su socijalno konstruktivne kategorije. Ali su, istovremeno, više podložni manipulacijama, nego su plemena, u kategorijama koje ja koristim u svojim radovima.

E, upravo to imamo ovdje. „Plemena“ kako ih ja koristim, prečesto se u javnoj upotrebi pogrešno interpretiraju i zloupotrebljavaju. Ovdje, dakle imate etnicitete kojima političari vrlo vješto manipuliraju.

Gdje se, onda, nalazi Balkan s takvom situacijom? U kom smjeru region treba ići, zaboravljen od Zapada i pod sve većim pritiscima Istoka?

- Svjedočimo nazadku demokratije u mnogim državama nekadašnjeg komunističkog bloka. Počelo je s mađarskim premijerom Orbanom i njegovim Fidesom, a se proširilo na Poljsku. Sada to vidimo u Srbiji pod predsjednikom Vučićem. Taj uspon potrebe da jaka ličnost vodi sve, iako on uopće ne poštuje principe vladavine zakona, vlasti uopće...

Ta se „bolest“ širi. Imamo je u Turskoj. Erdoan (Erdogan) tamo, poput Putina, a po uzoru na njih onda i Vučić u Srbiji, demokratsku legitimaciju koristi za potkopavanje vladavine zakona, a samim tim i države.

Ovaj tip vladara samo želi što više vlasti u svojim rukama. Oni nemaju poštovanja prema istitucijama, procedurama, podjeli vlasti, zakonima, medijima, društvu uopće.

To je trend zbog kojeg svi trebamo biti zabrinuti.

Vučićev autoritarizam

U kom smjeru, onda, realno Srbija ide?


- Isuviše je rano za mene da to kažem. Zato sam i doputovao, mada ću ovih pet dana biti isključivo u BiH, ne kanim putovati po drugim državama regiona ovog puta.

Mislim da je Vučić bio jako pametan. On je vanjskopolitička pitanja kako bi se zaštitio od kritika Evropske unije i SAD. On drži stvari pod lupom, otvoreno nije proruski nastrojen, ali ispod površine jasno se vide brojne struje koje idu prema Rusiji, a ne prema EU i Zapadu.

On pokazuje autoritarne porive koji nisu dobar presedan za cijeli region.

Pred nama je novi talas nestabilnosti?

- Mnogo ljudi brine upravo ta mogućnost. Najveći problem je u tome što niti EU, a ni SAD ne poklanjaju posebnu pažnju regionu. I jedni i drugi su preokupirani svojim problemima.

Mi u SAD imamo administraciju predsjednika Donalda Trampa (Trump). Njega vanjski svijet ne zanima!

EU, pak, ima gomilu svojih problema. Njih muči vlastiti populizam u Holandiji, Francuskoj, Njemačkoj...

Zato i nisu u mogućnosti da pažnju i moć posvete ovom regionu, kako su to nekada činili.

Dakle, izgubljeni smo?

- Ne! Ne mislim da ste izgubljeni. Mislim da postoji izlaz. Čak i u Rusiji, civilno društvo postaje sve jače. Putin je popularan, drži sve konce vlasti u svojim rukama, ali smo svi mogli vidjeti masovne anti-korupcijske demonstracije u Rusiji. Od kako je ponovo izabran, prije 3-4 godine, Putin se suočava s sve žilavijim otporom civilnog društva koje ne prihvata njegovu autoritarnu vlast. Tako da vidimo mase mladih ljudi koje su jako ljute korumpiranošću ruskog društva.

I taj se „virus“ širi. Imali ste slične proteste u Rumuniji, a nedavno i Srbiji.

Dakle, ohrabruje to što su ljudi, po cijenu rizika, spremni i ustaju, demonstriraju protiv vlasti koja je korumpirana i autokratična. To daje nadu.

Naša jedina „nada“, ili makar najmanje zlo koje nas može snaći je – EU...

- Mislim da su oni bili preokupirani vlastitim problemima. Dotakli su dno toga, jer su Francuzi izabrali centrističkog, proevropskog predsjednika, a Marin Le Pen je teško poražena i diskreditirana. Ona je prošlost. Merkel će odbraniti kancelarsku poziciju, po svemu sudeći. U Holandiji su populisti poraženi.

Podrška EU je ojačala i neće se desiti ono što je bilo u SAD, da se izabere neko kao što je Tramp!

Tako da mi se čini da smo najgori trenutak krize prošli.

Koliko rezultati američkih izbora već utječi i još će utjecati na Evropu i svijet?

- To je pitanje s kojim se stalno susrećem. Svuda u svijetu me pitaju isto ovo. Jednostavno, ne mogu odgovoriti na to, kao ni pitanje šta će biti američka politika prema određenom regionu? Mislim da to niko ne zna.

Tramp lično ne zna baš puno o vanjskom svijetu. Mislim da ima sposobne savjetnike, ali nisam uopće siguran da ih sluša. Kao rezultat, svjedočimo jako nekonzistentnoj politici. S jedne strane su Majk Pens (Mike Pence), potpredsjednik SAD i cijeli niz zvaničnika koji, na primjer, kažu da će SAD podržati NATO, uključujući i famozni Član 5. A Tramp onda to izbaci iz govora koji održi.

Dakle, mi ne znamo šta je stvarni stav i politika administracije.

Ipak, takav Tramp bi mogao dobiti i drugi mandat?

- (Uzdah!) Nadam se da neće. Ali, ako ekonomija i dalje bude davala dobre rezultate, njegov reizbor je sasvim moguć. Nažalost, on ima jaku podršku među svojim biračima. Oni nisu većina američkog društva, ali su homogeni. Dodatno, Demokratska stranka ne nudi alternativu. I to će se nastaviti još nekoliko godina.

Demokratska stranka je izgubljena?

- I ne samo oni. Cijela ljevica je, i u Evropi i u SAD, poprilično izgubljena. Ljudi više ne vjeruju u socijaldemokratiju kako su nekada vjerovali. Svjedočimo da u mnogim državama naprednog svijeta odista ne postoji realna lijeva alternativa u politici. To, donekle, objašnjava ishod britanskih izvora i glasovi koje je dobio laburista Džeremi Korbin (Jeremy Corbyn).

Trebat će vremena da se ova situacija prevlada i da ljevica ponovo stane na noge.

Skretanje u populizam

A da li je i liberalna demokratija o kojoj ste toliko pisali, također izgubljena?


- Nije. Naravno da svi trebamo brinuti zbog trendova. Prvi puta, od 1989. godine, suočeni smo s unutarnjim prijetnjama, na koje nisu imune čak i najdemokratskihje države, poput SAD. I mi smo skrenuli prema populističkom nacionalizmu.

No, mislim da pokreti koje nosi ovaj novi trend, potcjenjuju snagu i mehanizme koje moderne demokratije imaju na raspolaganju.

Mada, mora se priznati, zaokret je legitiman.

Globalizacija je proizvela neke istinske gubitnike. Neki su sve izgubili, a neki su dobili mnogo više nego im pripada. A demokratski sistem mora brinuti i predstavljati sve. I sada su na političkoj sceni neki od onih što su izgubili. No, ne smatram da će to postati dominatan trend.

Izgleda da je dominantan trend – kretanje od lošega na gore. Od populizma u demokratijama do tzv. Islamske države“. I sada je pitanje šta je novo, veće zlo koje će nas snaći?

- Da. To jeste trend i pitanje je sasvim legitimno.

Ali, „Islamska država“ gubi Mosul i Raku. Istina je da imate terorističke incidente širom Evrope. Ali, po meni, to je znak njihove slabosti, a ne snage. Znate, ne treba vam baš puno da iznajmite kamion i uletite u masu pješaka. Za to ne treba ni neka posebna pamet, ni organizacija niti novci.

Nasuprot tome su moćni demokratski režimi koji na raspolaganju imaju cijeli arsenal odgovora na te prijetnje, imaju nuklearno oružje, vojsku, policiju, velike budžete... Oni neće ustuknuti pred teroristima.

Naravno, brine me da li će nas snaći neko veće zlo. Ali to ne znači da se trebamo predati. Ljudi se stalno moraju boriti za demokratiju. Ona je ugrožena i pod napadima je s raznih strana, ne samo terorizma. Nju napada i nejednakost, ugrožavanje sloboda...

Na primjer, Rusija u zadnjih nekoliko godina igra fascinantnu igru. A ona u suštini nije tako moćna država, kakvom se predstavlja. Ona nema veliki broj stanovnika, jako ovisi o energiji i resursima koje sve više crpi. Ova država trpi recesiju već nekoliko godina i to se odražava na njenu ekonomiju, ali i stvarnu političku moć.

Putin je, ipak, jako pametno iskoristio svoju slabu poziciju i postavio se kao neko ko pravi jako puno štete demokratskom svijetu. Vidjeli smo to i u SAD, kao i Evropi i drugdje.

Dakle, moramo biti stalno budni, stalno se boriti za očuvanje i nadogradnju naših demokratskih vrijednosti i društava.

Lično, uključen sam u više projekata koji se provode na mom Univerzitetu Stanford, gdje izučavamo kako se odbraniti i osujetiti dalje negativne posljedice negativnih trendova koji se plasiraju kroz društvene mreže.

Sposobnost Rusije da društvene mreže iskoristi kao oružje protiv nas, iznenadila je svakoga, uključujući i mene. No, siguran sam da ćemo se oduprijeti.

Makron (Macron) je znao da će biti na ruskoj meti. Tokom kampanje, oni su preduzeli neke preventivne radnje kojima su to osujetili ili minimizirali. Oni su, dakle, dobro uradili svoj posao.

Ne planirate, dakle, putovati izvan BiH, dok ste ovdje?

- Ne. Došao sam isključivo kako bih bio ovdje, u BiH. Želim iskoristiti vrijeme da se sretnem i razgovaram s što više ljudi.

Najgore iskustvo

Nedavno ste u jednom intervjuu u SAD Trampa uporedili s Slobodanom Miloševićem. Nazvali ste ih „političkim poduzetnicima“. Zašto?


- Zbog načina rada njihovih politika. Imate potencijalne prilike koje političari ne iskoriste. Milošević i Tramp shvatili su da imaju veliku priliku u tome da u određenom historijskom momentu nastupe populistički i nacionalistički. Da nisu imali priliku, mi sigurno ne bi iskusili takvo nešto.

Na primjer, odmah nakon kolapsa komunizma 1991. godine, ljudi su strahovali da će Rusija i Ukrajina zaratiti zbog Krima. A to se nije desilo. Putin je onda, više od dvije decenije kasnije, posegnuo za Krimom, ali ni tada nije došlo do rata, mada je bilo razloga za to.

Dakle, „političko poduzetništvo“ je nešto što se izuzetno teško može predvidjeti. Ne znate koji je to okidač za pojavu takvih političkih ličnosti.

Mi smo imali jako loše iskustvo od tog „poduzetništva“...

- Ma vi ste imali najgore moguće iskustvo...

Hoće li se to ponoviti sada SAD-u ...

- Ogromna razlika između SAD i Srbije je u tome što mi imamo moćne institucije koje ograničavaju ambicije predsjednika. Ne ostvaruje se sve što on zamisli i pomisli.

Jasno je da bi on mnogo toga volio napraviti. Srećom, imamo FBI, sudove, parlament, medije, civilno društvo... svi oni daju žilav otpor nakanama predsjednika. A ni on nema ovlasti da ostvari sve što mu naum padne.

Nisam više republikanac

- Sve do 2010. godine bio sam republikanac. No, kada je ta stranka oteta od onih koji nemaju vizije, kada je stranka otišla toliko daleko da prosto nisam mogao pojmiti, niti podnijeti, prešao sam među demokrate.

Moja Republikanska stranka je partija Džordža Buša Starijeg (George W. H. Bush), Džejmsa Bejkera (James Baker), Ronalda Regana... ljudi koji su internacionalci, koji vjeruju u slobodu. Sada je te ljude zamijenila svita populista i izolacionista.

Moram priznati da ne mogu shvatiti šta ova sadašnja republikanska stranka hoće. Ono što zagovaraju i rade je totalno pogrešno.

Moji susreti s Gadafijem

- Nisam bio savjetnik Moamera Gadafija. On je htio da me vidi, pa smo se susreli nekoliko puta, nekad 2006. godine. Imali smo, dakle, nekoliko susreta, razgovarali smo, ali ne bih rekao da sam ga ikada savjetovao niti da sam imao tu ulogu.

Jednostavno, on nije razumio svijet, nije razumio šta se dešava oko njega, imao je i dosta oskudno obrazovanje, a nije želio učiti.

U vrijeme naših razgovora vidio sam da je vrijeme njegove edukacije prošlo i da se on ne može naučiti. Moram reći da su razgovori s njim bili interesantni, ali da ga ja nisam mogao naučiti ničemu novom, promijeniti neke njegove poglede. Stoga sam odlučio da nema potrebe da se dalje s njim sastajem – kaže Fukujama.

(avaz)
online

User avatar
Julia-Klara
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 80782
Joined: 02 Dec 2011, 23:48
Location: u gajevima
Has thanked: 9955 times
Been thanked: 6802 times
Status: Offline

Re: FANTASTIČAN INTERVJU: Francis Fukuyama, jedan od najvećih živućih umova

Post by Julia-Klara » 04 Jul 2017, 10:19

Zanimljivo vidjenje, i nadam se tacno, bar glede novih sukoba.
Valjda dodjemo tobe nekad :tuga
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija :djed

User avatar
Melek
Deer Hunter
Deer Hunter
Posts: 29042
Joined: 20 Jun 2013, 23:18
Has thanked: 3593 times
Been thanked: 2420 times
Status: Offline

Re: FANTASTIČAN INTERVJU: Francis Fukuyama, jedan od najvećih živućih umova

Post by Melek » 04 Jul 2017, 10:41

Ma supljak. Jedan od najvecih zivucih umova nema sanse da napravi cak petodnevnu posjetu takvoj jednoj mahali kao sto je nasa :grana
Weak people revenge.
Strong people forgive.
Intelligent people ignore.

User avatar
Julia-Klara
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 80782
Joined: 02 Dec 2011, 23:48
Location: u gajevima
Has thanked: 9955 times
Been thanked: 6802 times
Status: Offline

Re: FANTASTIČAN INTERVJU: Francis Fukuyama, jedan od najvećih živućih umova

Post by Julia-Klara » 04 Jul 2017, 11:07

Zasto ne bi dosao ako mu je sve placeno?
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija :djed

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: FANTASTIČAN INTERVJU: Francis Fukuyama, jedan od najvećih živućih umova

Post by Socrates » 04 Jul 2017, 15:49

Mozda nije jedan od najvecih zivucih umova, ali je na njegovu tezu o "kraju istorije" odgovorio skoro svaki politicki naucnik danasnjice, na ovaj ili onaj nacin.

Prvi put razmatrano 1989 u eseju "Kraj Istorije", a onda u potpunosti formulisano u njegovoj knjizi "Kraj Istorije i Posljednji Covjek" 1992. U principu, tvrdio je da je liberalni svjetski poredak "pobjedio" i da je ljudska rasa dosla do kraja drustveno-kulturnog razvoja.

Najodlucniji odgovor koji razlicito vidi svijet mu je dao Samuel Huntington 1993, koji je tvrdio da nam slijedi sukob civilizacija.

Najveci zivuci um politicke nauke je, naravno, Noam Chomsky, koji je u potpunosti secirao nedostatke i dijabolicnu prirodu bilo koje drzave, bilo socijalisticke, komunisticke, liberalne, itd. itd. I jos mnogo mnogo drugih stvari.
Last edited by Socrates on 04 Jul 2017, 18:41, edited 2 times in total.
. . . . . . . . .

User avatar
Hannibal
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 64067
Joined: 03 Sep 2015, 23:23
Mood:
Has thanked: 6850 times
Been thanked: 2189 times
Status: Offline

Re: FANTASTIČAN INTERVJU: Francis Fukuyama, jedan od najvećih živućih umova

Post by Hannibal » 04 Jul 2017, 15:56

ko je ovaj lik cime se bavi??
🐽

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: FANTASTIČAN INTERVJU: Francis Fukuyama, jedan od najvećih živućih umova

Post by Socrates » 04 Jul 2017, 15:57

Političkom naukom, brt.
. . . . . . . . .

User avatar
Hannibal
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 64067
Joined: 03 Sep 2015, 23:23
Mood:
Has thanked: 6850 times
Been thanked: 2189 times
Status: Offline

Re: FANTASTIČAN INTERVJU: Francis Fukuyama, jedan od najvećih živućih umova

Post by Hannibal » 04 Jul 2017, 15:59

i kako on zaradjuje pare
🐽

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: FANTASTIČAN INTERVJU: Francis Fukuyama, jedan od najvećih živućih umova

Post by Socrates » 04 Jul 2017, 16:07

I don't know, brt. Slabo predaje, osim sto za dobre pare drzi govore po različitim univerzitetima sirom svijeta. :D. Kuća mu je Stanford University.

Ja sam ga zapamtio po tome što voli da keksove umace u čaj. :djed
Last edited by Socrates on 04 Jul 2017, 22:13, edited 1 time in total.
. . . . . . . . .

User avatar
Hannibal
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 64067
Joined: 03 Sep 2015, 23:23
Mood:
Has thanked: 6850 times
Been thanked: 2189 times
Status: Offline

Re: FANTASTIČAN INTERVJU: Francis Fukuyama, jedan od najvećih živućih umova

Post by Hannibal » 04 Jul 2017, 16:08

ahaa od predavanjaa. i ja volim da umacem keksove u caj, to mi je dusa ocm
🐽

User avatar
Socrates
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 44805
Joined: 09 Jan 2016, 07:50
Location: . . . . . . . . .
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: FANTASTIČAN INTERVJU: Francis Fukuyama, jedan od najvećih živućih umova

Post by Socrates » 04 Jul 2017, 16:10

Brt, eto imaš jednu predispoziciju da postaneš politički naucnik. :ha
. . . . . . . . .

User avatar
SPINERKA
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 18479
Joined: 20 Aug 2015, 18:13
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: FANTASTIČAN INTERVJU: Francis Fukuyama, jedan od najvećih živućih umova

Post by SPINERKA » 04 Jul 2017, 16:20

Ta se „bolest“ širi. Imamo je u Turskoj. Erdoan (Erdogan) tamo, poput Putina, a po uzoru na njih onda i Vučić u Srbiji, demokratsku legitimaciju koristi za potkopavanje vladavine zakona, a samim tim i države.
Izgleda za Bakira i Dodika nije cuo? :roll
Image

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120150
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7765 times
Status: Online

Re: FANTASTIČAN INTERVJU: Francis Fukuyama, jedan od najvećih živućih umova

Post by Krokodil Behko » 04 Jul 2017, 18:01

SPINERKA wrote: 04 Jul 2017, 16:20
Ta se „bolest“ širi. Imamo je u Turskoj. Erdoan (Erdogan) tamo, poput Putina, a po uzoru na njih onda i Vučić u Srbiji, demokratsku legitimaciju koristi za potkopavanje vladavine zakona, a samim tim i države.
Izgleda za Bakira i Dodika nije cuo? :roll

E pa eto, ovih će dana čuti i za njih i morat će sve svoje knjige da prepravi, poslije toga :kafa
online

User avatar
Melek
Deer Hunter
Deer Hunter
Posts: 29042
Joined: 20 Jun 2013, 23:18
Has thanked: 3593 times
Been thanked: 2420 times
Status: Offline

Re: FANTASTIČAN INTERVJU: Francis Fukuyama, jedan od najvećih živućih umova

Post by Melek » 04 Jul 2017, 21:00

Sta su ti politicke nauke. Jedni pametuju drugi serviraju :oo
Weak people revenge.
Strong people forgive.
Intelligent people ignore.

User avatar
Bla
i dva polipa
i dva polipa
Posts: 75774
Joined: 30 Aug 2013, 14:21
Location: Rodna grudva
Mood:
Has thanked: 1 time
Been thanked: 34 times
Contact:
Status: Offline

Re: FANTASTIČAN INTERVJU: Francis Fukuyama, jedan od najvećih živućih umova

Post by Bla » 05 Jul 2017, 00:55

Krokodil Behko wrote: 04 Jul 2017, 10:08 - Sve do 2010. godine bio sam republikanac. No, kada je ta stranka oteta od onih koji nemaju vizije, kada je stranka otišla toliko daleko da prosto nisam mogao pojmiti, niti podnijeti, prešao sam među demokrate.
Ih koliko mi ovakvih živućih umova ovdje imamo :oo
ćućešćećemoćeteće samsijesmostesu
:back: :underage: :no_mobile_phones: :do_not_litter: :stew: :pizza: :smoking: :ok:

Post Reply

Return to “Mediji”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 17 guests