Julia-Klara wrote: ↑27 Feb 2021, 19:25
Ne relativiziram, samo treba uzeti u obzir sve cinjenice.
I opet, za Jasenovac se uvijek znalo, i kao dio edukacije se islo u obilazak takvih mjesta - i logora, i spomenika ofanzivama (Kozara, Sutjeska, i Jablanica i most na Neretvi). Ne moze mi niko reci da nije znao i da se nije pricalo, jer jeste.
Ja sam 74o godiste, moja sestra 78o, i obje smo znale za sva dogadjanja.
No, to je vjerovatno do nas i do toga kako smo odgajane
Mozda grijesim...
Ne griješiš ti nigdje.
1. Sva djeca u SFRJ, odnosno sva djeca u Socijalističkoj Republici Bosni i Hercegovini učili su o srpskim žrtvama u Drugom svjetskom ratu, posebno na području BiH. Identitet bilo koje nevine žrtve je upravo to - da je
nevina žrtva, a ne srpska, bošnjačka, hrvatska, albanska. Iz (1) pozicije žrtve - ona je nevino ubijena jer niko ne može opravdati ubijanje nekog nevinog, ma ko taj nevini bio. Ali prefiks nacionalnog, etničkog, vjerskog, ideološkog, rasnog, itd. identiteta žrtve je bitan iz (2) pozicije ubice. Jer ubica ciljano traži žrtvu po nekom dijelu njenog identiteta
Tako su djeca (među njima i sva muslimanska) učila u školi potresne pjesme poput "Na petrovačkoj cesti" velikog Branka Ćopića, u kojoj stradava mala Marija, bilesi srpsko dijete,
pa Skenderova "Stojanka majka Knežopoljka", u kojoj mati Srpkinja plače za trojicom ubijenih sinova:
jooooj Srđane, Mrđane, Mlađene...
pa "Krvava bajka" Desanke Maksimović o ubijenim srpskim đacima u Kragujevcu,
pa "Jama"...
"Jezik je kuća bitka", poznata je Heideggerova misao i u kafanama, i u jeziku se otkriva istina, jezik je čistina na kojoj se ukazuje bitak. A vrhunac jezičkog izraza, time i najveća scena za pojavu bitka je - poezija. Nije ni bilo potrebno sve đake voditi na lokalitete logora, da očima vide stratišta i masovne grobnice, nekoliko potresnih pjesama s kojima si dotakao dječije srce sasvim će dobro uraditi stvar po pitanju razumijevanja strahote koja se desila nekome i empatije. Ovih nekoliko pjesama razvijalo je empatiju i držalo svjesnim generacije o srpskom stradavanju (kao posebnoj vrsti strdavanja), razvijalo takvu svijest kakvu hiljadu "Dara iz Jasenovca" neće uspjeti. Iz više razloga.
2. Iako je bilo još mnogo nevinih žrtvava koje, eto nisu bili Srbi, za srpske žrtve su svi znali i s njima svi suosjećali. Nije bilo ni pjesmuljka u nekoj čitanci o hiljadam poklanih Muslimana Podrinja, naprimjer. Pa da neka majka zapomaže:
oooj, Mehmedeee, Osmaneee, Rašideeee....
Iako srpske žrtve Jasenovca, i drugih stratišta na kojima su ubijani Srbi, ni tada nisu bile ništa manje činjenica nego danas, i tada je srpska nacionalistička misao, zamaskirana komunističkim anacionalizmom, provodila svoj srpski hegemonistički plan, i tada zloupotrebljavajući srpske žrtve, kao i danas, s "Darom".
3. Kada se uzme u obzir da Beograd jeste metropola, za razliku od Sarajeva; da Srbija jeste uvijek htjela da igra ulogu lidera na Balkanu; da Srbi fakat jesu talentovan narod koji je iznjedrio toliko nadarenih pojedinaca kroz historiju - od nauke, književnosti i umjetnosti, do sporta - jasno je zašto se toliki broj Muslimana s pravom divio tom
srpskom svetu. U antiratnom srpskom filmu "Turneja" Gorana Markovića, pripadnik Armije BiH govori glumačkoj trupi iz Beograda kako su prije gledali u Beograd kao u sunce, voljeli ono srpsko "bre", njihov humor i sve, navijali za Zvezdu i Partizan...
Da je SFRJ potrajala, sasvim je razložno bilo za pretpostaviti da bi se veliki broj Muslimana vremenom, zbog te srpske kulturološke hegemonije, počeo izjašnjavati kao Srbi, islamske vjere ili kao ateisti, nebitno. Jer, posrbica Muharem Bazdulj je dobro primjetio: slab i nikakav utjecaj Srpske pravoslavne crkve tokom komunističke vlasti i ateističke ideologije, pogodovalo je otvaranju srpstva prema svima, neopterećnog pravoslavljem, odnosno svetosavljem kao bitnom religijskom odrednicom srpskog identiteta. Dakle, nije se moralo biti i pravoslavac da bi se bilo Srbin. Odatle Meša Selimović da se izjasni Srbinom i svi slični primjeri.
Na krilima poništene moći Crkve, brojni Muslimani bi se osjetili slobodnim da se izjasne kao Srbi, i još da kažu da su islamske vjere ili muslimanskog naslijeđa, poput Meše ili još ranije i radikalnije, mostarskog pjesnika Osmana Đikića.
To je sasvim legitiman cilj nacionalne politike, bilo čije, pa i srpske, to nije ništa negativno samo po sebi... Ali, nije se dalo.
A da sad ne pričamo kako se u čitankama govorilo o turskim zulumima, bile su slike Ćele-kule izgrađene od srpskih lobanja, slušalo se tome (i gledalo na filmovima) kako Turci nabijaju Srbe na kolac i sl.
4. Kada je stvar već propala i Juga se počela raspadati po nacionalističkim šavovima, Muslimani (koji se stidljivo počinju pojavljivati kao Bošnjaci) će na svojoj koži osjetiti dvije stvari:
- svoju objektivnu i mutavu uvjerenost da "nema šanse da dođe do nekog rata,osim par dana puškaranja", jer nisu mogli da vjeruju, između ostalog, da bi njima nešto nažao učinili oni kojima su se divili, odnosno s čijim žrtvama su suosjećali toliko dugo; i
- Srbi su se sjetili da pjesme poput "Na petrovačkoj cesti" i "Stojanke" pozivaju na osvetu. Na snažnu i nemilosrdnu osvetu. Ne vjerujem da bi o osveti pjevali ni Branko ni Skender da su znali šta će se desiti devedesetih...
A na kome ćeš se svetiti za bol nanešenu konretno članovima tvoje porodice ili pripadnicima tvog naroda? Za to se srpski heroj Ratko Mladić u Srebenici svetio za "bunu dahija". Bitno je bilo osvetiti se.
5. Nakon genocida u Srebrenici i širom BiH, Srbi su, i tokom i poslije agresije, govorili da su srpski zločini bili /refleksna) osveta zbog Drugog svjetskog rata i zločina ustaša i NDH-a (recimo u Podrinju, Krajiini, itd). Pozivali su se na historijske razloge.
Nakon što je sav svijet vidio posljedice velikosrpske nacionalističke politike i razmjere zločina koje je ta politika napravila, Srbi moraju nekako to sakriti, relativizirati, objasniti, opravdati i sl. I onda slijedi nastavak zlupotrebe jasenovačkih i svih drugih nevinih, srpskih žrtava, poput "Dare", filma koji iznosi činjenice da bi se njima zasjenile druge činjenice. Jer kada Predrag Antonijević, glavni čovjek koji stoji iza filma "Dara", počne da se bešćutno zajebava s prijedorskim logorima i sudbinom logoraša, sasvim je jasno i najmutavijem insanu zbog čega "Dara".
Poseban cinizam leži u srpskim izjavama povodom snimanja filma "Dara":
da se više nikada ne ponovi! A sami su to uradili poslije Jasenovca a prije snimanja "Dare".
Majka Hava Tatarević je u Tomašici našla ŠEST sinova, duplo više nego Skenderova Stojanka, jebote, pa nema srpskog pjesnika da suosjeća, napiše stihove koje će djeca u Surdulici učiti, dijeleći bol s majkom Bošnjakinjom... **rac.
Umobolnost velikosrpske nacionalističke politike - koja je najživlja, mainstream srpska politika, od Obrenovića i Karađorđevića, preko Draže Mihailovića, Aleksandra Rankovića, do Slobe Miloševića, Vojislava Koštunice, Borisa Tadića, završno s overlordom Aleksandrom Vučićem - koja će uvijek zlupotrebljavati nevine žrtve, trajna je odlika srpskog odnosa spram istine i historije, a mene najviše zabrinjava da i bošnjačka politika ne postane takve, zloupotrebljavajući bošnjačke žrtve, genocid i sl.
6. Dejton nije završio rat. Samo ga je prekinuo.