Jugonostalgičari

[Uzegar]

Ja razumijem Julia što ti želiš reći, i u mnogome si u pravu, ali postoje stvari u Jugoslaviji na koje zatvaramo oči a nemaju nikakve veze sa nacionalnim pitanjem.
Nama je bilo lijepo a nismo bili niti svjesni svijeta oko sebe. Mislili smo da imamo jaku industriju a nismo bili niti svjesni koliko smo malo-pomalo zaostajali za drugima. Druge su zemlje ulagale u novitete, u strojeve, u edukaciju, u tehnologije, a mi smo živjeli u oblacima. Nije bilo discipline u radu, u velikim državnim firmama nije se gledalo tko je produktivan a tko zabušava, svi su dobivali plaću, nije se gledalo tko pomalo krade (a mnogi su krali - od olovaka, preko vreće cementa, do većih stvari), nije se nikoga gledalo - kad si jednom zasjeo u neku firmu, nisi se trebao niti truditi.
I zato je privreda krenula nizbrdo ali mi to nismo niti znali jer je država uzela kredite, velike kredite iz vana.
A vraćanje tih kredita bi kad-tad došlo na red. Što bi onda bilo?

Ovo ne znači da je sad bolje nego prije, ovime samo želim reći da mi se čini da bi ponekad, gledajući u prošlost, trebali s nosa skinuti ružičaste naočale.

Da ti dam za pravo kada je u pitanju radna disciplina, a po pitanju privrednih giganata/preduzeca nikako ti nemogu dati za pravo.
Ko je takoreci Arapski svijet izgradio, Energoinvest i Hidrogradnja, da ostale privredne gigante Hrvatske, Slovenije kao i srbije ne nabrajam.

Možda ćemo za dvadeset-trideset godina na sadašnjost gledati sa nostalgijom.

Hajde molim te izdvoji, nasluti, bar nesto iz sadasnjosti gdje bi se moguce mogli za dvadeset godina sa odusevljenjem prisjecati.
Pored ovolike medju mladima nezaposlenosti (ca.35%), perspektiva je haman ravna nuli, katastrofalna situacija u zdravstvu,
najsiromasniji penzioneri u Evropi, a naravno i BiH nasiromsnija u Evropi.
Da nije moja rodna gruda, da nisam tamo rodjen, imam moje najmilije i da nemam tamo kucu sagradjenu,
hiljadama kilometara bi je zaobilazio,ali nemoze, nesto u meni je jace iako smo haman najnakaradniji u Evropi.

Ovi prokleti Evropljani uvjek kada me pitaju odakle dolazim, odgovor je naravno Bosna,ali obavezno uslijedi potpitanje,
a sa koje strane, kojega tora....tada mi mrak na oci padne i za mene svaka moguca diskusija prestaje.

Ako nista, na granicama su me gledali kao Jugoslovena sa respektom i postovanjem, danas, haman sa prezirom, ni grama postovanja
ne vidim u tim granicarima, da samo pomenem Slovence i Austrijance, kao da smo mi Bosanci i Hercegovci (Hercegovci mahom posjeduju
Hrvatsku putovnicu) sa marsa pali.

Je li druze @titane, pored takvih "privrednih giganata/preduzeca" ti sve to ostavio i otisao u Njemacku sluziti mrskog okupatora???

[Socrates]

Ne znam, brt, hoce li ti major odgovoriti jer on izgleda vise ne postoji. Na ovom Forumu.

[Uzegar]

Ne znam, brt, hoce li ti major odgovoriti jer on izgleda vise ne postoji. Na ovom Forumu.

Ima on dousnike...javice.

[Pasaga]

Ne znam, brt, hoce li ti major odgovoriti jer on izgleda vise ne postoji. Na ovom Forumu.

.. zauzet je ...
sredjiva kauce ....

[Uzegar]

Ne znam, brt, hoce li ti major odgovoriti jer on izgleda vise ne postoji. Na ovom Forumu.

.. zauzet je ...
sredjiva kauce ....

Kakve kuce...nije valjda u Bosni? On se stidi reci da je iz Bosne. Sramota ga. Kaze iz Jugoslavije. Boji su @plivadon i @cheguevera ce cuti.

[KOMESAR]

Ne znam, brt, hoce li ti major odgovoriti jer on izgleda vise ne postoji. Na ovom Forumu.

.. zauzet je ...
sredjiva kauce ....

Kakve kuce...nije valjda u Bosni? On se stidi reci da je iz Bosne. Sramota ga. Kaze iz Jugoslavije. Boji su @plivadon i @cheguevera ce cuti.

Što vas je to Tornjak (čovjek iz tornja ) raspustio,pa se sad ko siročad potucate od foruma do foruma?

[Krokodil Behko]

I mi smo bili djeca, dolazili kući opečeni, ozebli, crveni. Niko zbog toga nije dizao paniku... Odgajamo li samožive egomanijake?!

Tekst jedne majke, objavljen na blogu mamajasamgladan.com pod naslovom "Odgajamo li egomanijake?" , postao je hit na Facebooku i pokrenuo dinamičnu raspravu. Za svega nekoliko dana tekst je podijeljen više od 11.000 puta, a prokomentarisalo ga je više od 2000 ljudi.


Ova majka u njemu je iznijela svoja razmišljanja o odgoju današnje djece, ne zagovarajući ni nekadašnje ni današnje vaspitne mjere, već kako pronaći zlatnu sredinu - jer rezultati koje danas imamo naprosto nisu dobri...


Evo šta je napisala:



Moje djetinjstvo trajalo je sedamdesetih i osamdesetih..
Mama, tata, pet godina stariji brat i ja. Ne sjećam se da su se roditelji igrali sa mnom. Imala sam igračke i provodila sate u svijetu mašte. Mama je kuhala ili pospremala. Bavila se kućom i važnijim stvarima.


Niti sam htjela niti ju tražila da se igramo skupa. Zato valjda i danas imam bujnu maštu i uživam u rijetkim trenutcima samoće. Ljeti smo po cijele dane bili vani, penjali se, skakali, ali znalo se vrijeme ručka, večere i spavanja. Kada su nam dolazili gosti, znalo se da djeca, osim za vrijeme jela, nemaju što tražiti za stolom s odraslima.


'Ajmo, djeco, u sobu!
I bilo nam je super, odlično smo se zabavljali. Ne znam niti sam ikada čula temu razgovora koja se među starijima odvijala. Nije me uopće zanimalo. Kada smo išli u goste, pa bi domaćini ponudili kolače, a ja bih proždrljivo posegnula za trećim komadom, mama bi me prostrijelila pogledom tako da sam ruku istog trena povukla prema sebi. Ostalo mi je do dan danas usječeno u pamćenje njeno:


"Nisi se došla najesti, pristojno uzmeš komad, dva i staneš!"


Tako i ja danas s prijezirom gledam na ljude koji pobrste švedski stol na nekom eventu. Nismo plakali, vrištali i vikali da nam je dosadno. Ako bi nam i palo na pamet, odgovor bi bio:" zabavi se nečim." I zabavili bi se. Uh, kako je mašta radila..


Bili smo čisti, uredni, pristojni, mogli smo se kontrolirati kad smo trebali biti tiho, a itekako aktivni kad bi nas pustili s lanca.
Jeli smo sve, nije bilo pitanja:" Želiš li?" Nikada.
Išli smo gdje su roditelji htjeli, kada je njima pasalo.. I bilo nam je zabavno... Uvijek.


Veselili smo se izletima na koje smo redovito išli vikendom i putovanju vlakom na more. Tata je radio, a mama je bila kod kuće, brinula, hranila, prigovarala, slušala, bodrila. Bila je autoritet, nikako prijatelj.


Kasnije, kad je djetinjstvo preraslo u adolescenciju, bila je oslonac, psiholog, savjetnik, kritičar, podrška, bič božji. Sve po potrebi. Promatrala nas je, razgovarala o problemima, tješila. Znala je prepoznati svaku emociju i ništa od nje nisam mogla sakriti.
Nije bila prijatelj. I to se naglašavalo, da se ne zabunim, da ju ne tretiram poput svojeg vršnjaka, bez poštovanja.


Svako nepoštovanje odraslih kažnjavalo se rukom po guzi. Bez objašnjavanja, razgovaranja. Uvrijedio si starijeg, šamar. Pa ti uvrijedi i budi bezobrazan sljedeći put. Plaženje jezika, ružne riječi... opet onaj ranije spomenuti mamin pogled...


Ne smatram da je bilo idealno... Nakon izlaska subotom, tata me budio u 9 kako bi pomagala pospremati stan. Nakon 10 minuta telefoniranja vikao mi je da prekinem i da se nađem u četiri oka ako želim toliko razgovarati. Ograničeni izlasci su mi beskrajno išli na živce.


Nisam nikada došla doma pijana, nije mi palo na pamet.

A onda se nešto prelomilo usput, pa je takva vrsta odgoja postala previše surova. Vrijeme je izrodilo nove generacije roditelja. Beskrajno tolerantne, one koji podržavaju prijateljski odnos s djecom i to im je baš cool..


Nemojte me pogrešno shvatiti, promjene su potrebne, rekla bih nužne, ali imam osjećaj da smo otišli iz jedne krajnosti u drugu.


Zbog vlastitog bunta ili inata?

Ne znam, ali poput naših roditelja i mi smo pretjerali, samo na potpuno drugačiji način. Dotakli smo drugu krajnost.


Počeli smo voditi filozofske rasprave s dvogodišnjacima, gledamo na djecu kao na statusni simbol, poput novog automobila, pa ga lickamo, dotjerujemo, pokazujemo, hvalimo se:" Koliko kilometara ima tvoj? A konja? Kakve felge imaš? Moj može potegnuti bolje od tvog! A kakav je u zavoju?" -Tako vam to meni izgleda...


Trenutno su djeca u centru pažnje, sjede na čelu stola, štoviše, biraju mjesto gdje će sjediti i to im se odobrava.


Djeca prisluškuju razgovore odraslih, upadaju u riječ, vode glavnu riječ i glavna su tema razgovora. Dakako, uvijek vođene u superlativima... Moj mali je ovo, moja mala je bolje... Djeca dolaze u goste s rečenicom:" ja sam gladan!" pa ti pobrste pola frižidera, dok se roditelji smiju. Djecu se konstantno zabavlja, ne znaju se sami igrati, pa te vuku za rukav i traže pažnju. Ako im ne pružiš pažnju onda vrište, pa cijela obitelj sudjeluje u smirivanju.


Roditelji se svađaju s učiteljima, prijete im otkazima, prijete drugoj djeci, ako im netko u žaru igre dotakne vlastito dijete.


Roditelji pljuju pred djecom po učiteljima, tako da se i djeca usuđuju odgovarati učiteljima kad dođu u razred. Pa nestane svakog autoriteta. Djeca su postala smisao života svojih roditelja, životni projekt, jedina tema razgovora, nerealnog ponosa.


S ponosom bi trebali pričati o svojim dostignućima, interesima, iskustvima, a dijete o svojim. Umjesto toga, hvalimo se tuđim (djetetovim) dostignućima, prisvajajući ih kao svoju zaslugu.


Djeca su nam tu da ih odgojimo i pustimo da žive.. Da ih osposobimo za život, ujedno ne zanemarujući svoj. Nikako da im služimo i umjesto njih rastemo.


Da ih satima čekamo ispred noćnih klubova i vozimo kućama. (da, to je postalo normalno)

Da im držimo lavor kad nakon izlaska pijani dođu kući.

Da im toleriramo nedopustivo.

Da ih nagrađujemo za dobru ocjenu. Pobogu, pa ona bi sama po sebi trebala biti nagrada.


Čini li vam se da u osnovnim školama svi imaju petice? istina, ponekad je lakše djetetu zaključiti veću ocjenu nego imati posla s nabildanim taticom koji će ti prijetiti jer je "stara koza" oštetila njegovo iznadprosječno inteligentno dijete i dala mu 4. A ono zna za 10. Barem.


Pojam zlostavljanja i nestašne dječje igre se izjednačio.

Mi smo se grudali, borili se koprivama, dolazili kući opečeni, ozebli, crveni. Nitko nije zbog toga dizao paniku. Nismo bili toliko osjetljivi. Nismo tužakali, jer smo znali da ćemo zbog tužakanja dobiti još jedan šamar.
Kad razgovaram malo s novopečenim roditeljima, svima je zajednička jedna rečenica: "Najvažnije mi je da mi dijete bude sretno!"


Našim roditeljima je bilo važnije da usrećimo druge! Jer, shvaćali su da je u tome, indirektno, i naša sreća.


Obratiti pažnju na ljude, ne biti sebičan, samoživ, razvijati empatiju, suosjećati, brinuti, biti obazriv.. To se negdje putem izgubilo.


Odgajamo li samožive egomanijake?


Nikada zadovoljne osobe, vječno željne pažnje. One koji ne trpe autoritet, zabrane, uvjete, rokove, pa se cijeli život traže i čekaju savršenu priliku da padne s neba, a takve nema.


U međuvremenu ih roditelji financiraju, peru, hrane, tješe.. Jer njihovo zlato zaslužuje bolje. I ovaj svijet nije dovoljno dobar za njih. Jesam li pretjerala? U svakom slučaju, mislim da nam treba zlatna sredina. Nešto između odgojnih metoda naših roditelja i ovih danas. Vrijeme će pokazati, ako nas, u međuvremenu, vlastita djeca ne pojedu za doručak.

[lejlamo]

hir vi go agen.

[Socrates]

E pa ne mogu šuplje, da je još sto puta dijete Jugoslavije.

[Socrates]

Čudo nije spomenula da se moglo na klupama spavati.

[statebriga]

nek' doticna pise u svoje ime, njeni rodtielji su bili bezveze

[Chloe]

Kasnije, kad je djetinjstvo preraslo u adolescenciju, bila je oslonac, psiholog, savjetnik, kritičar, podrška, bič božji. Sve po potrebi. Promatrala nas je, razgovarala o problemima, tješila. Znala je prepoznati svaku emociju i ništa od nje nisam mogla sakriti.
Nije bila prijatelj. I to se naglašavalo, da se ne zabunim, da ju ne tretiram poput svojeg vršnjaka, bez poštovanja.

- Ibretite se koliko hočete moj stav je pa skoro ovakav.... Ne želim da mi detaljišu neke situacije, ne želim s njima piti i pušiti kao što neke mame rade da pokažu kako su cool mame. Izadjem u kafić, diskać s njma ali mora biti granica, roditelj - dijete.


A ovo.. je ovako sve više. Ssvakodnevno čujem roditelje koji kukaju kako ne mogu nișta djetetu ili kako mora ispuniti šta traži ako hoće mir u kući i sl. Meni to nije ok.

Roditelji pljuju pred djecom po učiteljima, tako da se i djeca usuđuju odgovarati učiteljima kad dođu u razred. Pa nestane svakog autoriteta. Djeca su postala smisao života svojih roditelja, životni projekt, jedina tema razgovora, nerealnog ponosa.

Mi smo se grudali, borili se koprivama, dolazili kući opečeni, ozebli, crveni. Nitko nije zbog toga dizao paniku. Nismo bili toliko osjetljivi. Nismo tužakali, jer smo znali da ćemo zbog tužakanja dobiti još jedan šamar.
Kad razgovaram malo s novopečenim roditeljima, svima je zajednička jedna rečenica: "Najvažnije mi je da mi dijete bude sretno!"

Našim roditeljima je bilo važnije da usrećimo druge! Jer, shvaćali su da je u tome, indirektno, i naša sreća.

Obratiti pažnju na ljude, ne biti sebičan, samoživ, razvijati empatiju, suosjećati, brinuti, biti obazriv.. To se negdje putem izgubilo.

Odgajamo li samožive egomanijake?

Nikada zadovoljne osobe, vječno željne pažnje. One koji ne trpe autoritet, zabrane, uvjete, rokove, pa se cijeli život traže i čekaju savršenu priliku da padne s neba, a takve nema.

Ima u tekstu istine, itekako, samo şto ne vidim poveznicu sa Jugoslavijom. Jer i u toj Jugi moj tata i ja smo imali različita djetinjstva.
Jednostavno promjene idu...

[Mutevelija]

Dobit cu dijareju a nisam sjedio na hladnom betonu

[ina]

Iako ima receno dobrih stvari, ovo je obicni pljuvac na danasnje roditelje. A ne sugeriranje kako pronaci zlatnu sredinu.

[Bla]

ja sam odgojen sedamdesetih i osamdesetih kao samoživi egomanijak

[Socrates]

Uvijek si bio čovjek ispred vremena.

[Chloe]

Formulisano jeste grubo, a mogla je i drugačije da ukaže na razlike odgoja i odnosa prema djeci, nekad i sad.
A komotno je početkom devedesetih neka mama mogla napisati ovako nešto poredeći svoje djetinjstvo sa tadašnjim.
Bez obzira kako ko od vas dożivljava ovaj tekst, ja polazim od sebe, roditelj sam danas, dijete sam bila famoznih osamdestih i bilo je tad manje egoizma i više empatije, a to su ipak ( bar meni) bitne ljudske osobine.

[Chloe]

ja sam odgojen sedamdesetih i osamdesetih kao samoživi egomanijak

Heeej, u svakom žitu ima kukolja.



Šalim se.

[Rudolph]

ja sam odgojen sedamdesetih i osamdesetih kao samoživi egomanijak

Heeej, u svakom žitu ima kukolja.

zizaka

Šalim se.

[zloćko tokmak]

opet gori internet??
pa i nije odavno se zapalio...čudi me samo da Hana tu ne igra glavnu ulogu...

a što se tiče texta,gospođa je pogodila samu srž i bit...