Početak kraja Konzuma

[Krokodil Behko]

Ja čuo sarajevski kiseljak kupuje Konzum

Ledo i Kiseljak navodno vlasnici konzum bih...pod imenom mercator...
Ono kad doslovce jebe lud zbunjenog

Šuti, dobro je, malo je falilo da nam vlasnik bude neki ruski kiseljak

[Lavlje_srce]

Opa.

Ivica Todorić prvi put otvoreno o Agrokoru i svojem radu u koncernu: "Aktivaciju zakona potpisao sam pod ucjenom i prijetnjama" Piše Ma.B. , 22. rujna. 2017. @ 15:09 - KOMENTARA 5min.


Todorić se oglasio putem bloga (Video: Vijesti u 17h)

Nakon nevjerojatnih događaja oko Agrokora po prvi put izlazim u javnost s činjenicama vezanim uz kompaniju i mene osobno, napisao je u petak Ivica Todorić. Pročitajte što je još poručio.

Ivica Todorić oglasio se u petak objavom na svojem novom blogu koji je otvorio danas i na kojem će idućih dana objavljivati tekstove na dnevnoj bazi. Što je napisao prenosimo u cijelosti:

"Nakon nevjerojatnih događaja oko Agrokora po prvi put izlazim u javnost s činjenicama vezanim uz kompaniju i mene osobno. Vjerujem kako se očekuje da ću rasvijetliti sve događaje, a upravo mi je i cilj da u narednim danima i tjednima baš niti jedno pitanje ne ostane neodgovoreno. Razlog mojeg dosadašnjeg neistupanja u javnosti je želja da ne učinim nikakvu štetu Agrokoru, zaposlenicima, investitorima niti drugim dionicima dok s timom pravnih, financijskih i drugih stručnjaka ne utvrdim činjenice oko ovog, pokazat će se, najvećeg skandala u novijoj hrvatskoj povijesti.

Na početku 2017. godine, kad smo Agrokor vodili moj management i ja, kompanija je imala čvrst plan za napredak i uspješan rast te isplatu vjerovnika u skladu sa zakonskim obvezama. To je bila politika Agrokora i svih desetljeća postojanja i uspješnog poslovanja.

Vlada Republike Hrvatske u to vrijeme povlači političke poteze želeći steći kontrolu nad Agrokorom kroz, očito, unaprijed pripreman plan. Ciljano širenje dezinformacija i negativnih glasina kroz izjave najviših dužnosnika zakonodavne i izvršne vlasti tijekom prvih mjeseci 2017. godine destabiliziralo je Agrokor. Lažima i manipulacijama Vlada u zabludu dovodi i cjelokupnu javnost. Služeći se konstrukcijama, te potpuno neprimjerenim medijskim djelovanjem, stvoren je okvir za pridobivanje političkih saveznika. Umjesto činjenica i istine Agrokor su htjeli prikazati kao slučaj Parmalat sugerirajući otuđenje ogromnih suma novaca, no danas, sedam mjeseci kasnije, slučaja Parmalat nema.

Cilj takvog djelovanja najviših dužnosnika Vlade i Sabora, kroz izravni politički intervencionizam, bio je donošenje neustavnog zakona Lex Agrokor i nacionalizacija privatne imovine, a ovakav slučaj otimanja privatnog vlasništva nije zabilježen u suvremenoj Europi. Ja i Uprava Agrokora potpisali smo aktivaciju zakona, a sada posebno naglašavam, pod ucjenom, prisilom, prijetnjama, manipulacijama zakonskim odredbama i neviđenim medijskim linčem.

Gdje su drugi rušili, mi smo gradili mostove – ulagali smo MILIJARDE - kako u Hrvatsku, tako i u susjedne zemlje, opremali ljude najmodernijim znanjima i tehnologijama. Gdje su političari svojim nedjelovanjem i neznanjem raseljavali stanovnike, mi smo stvarali pretpostavke za ostanak i prosperitet uspješnih i zadovoljnih ljudi, svojih na svome.

U našem ambicioznom razvoju, uvijek smo se, kao i brojne druge tvrtke, osobito u tranzicijskim zemljama, susretali s izazovima. Međutim, uvijek smo ih i uspješno rješavali. Početkom 2017. g niti jedan izvanredni događaj nije bio prisutan u poslovanju Agrokora. Dapače, stajali smo bolje nego ranije i imali velike perspektive.

Naši su rezultati mjerljivi, a mjerljivi su i rezultati izvanredne uprave koja danas upravlja otetom kompanijom.

Pod izvanrednom upravom značajan dio Agrokorove imovine je blokiran i izgubljena je kontrola nad dijelom operacija u susjednim zemljama. Protiv Agrokora su pokrenute brojne sudske tužbe koje prijete ukupnoj stabilnosti i održivosti kompanije. Prihod je pao za otprilike 20% , a sinergije, u koje su uložene, a i koje vrijede milijarde, se nesmiljeno uništavaju. Izvanredna uprava dobavljače tretira nejednako. Agrokor je opterećen nepotrebnim i nelegalnim kreditom, koji su za sebe dizajnirali strvinarski fondovi, a založena je i sva ključna strateška imovina, i to trustu Madison Pacific ltd sa sjedištem u Hong Kongu.

Ako se ovakvo stanje nastavi svi će vjerovnici, osim Ramljakovih povlaštenih fondova, njemu bliskih dobavljača, partnera, savjetnika i suradnika izgubiti ogromne vrijednosti. To je prava istina. Sve ostalo su laži i obmane izvanredne uprave i njezinih političkih sponzora, što će budućnost i činjenice vrlo brzo pokazati.

U trenutku kada je Agrokor napadnut najprljavijom političkom i medijskom kampanjom u povijesti naše zemlje, Vlada Republike Hrvatske nije, kao što to čine vlade svih svjetskih država, od SAD-a do Njemačke, nije podržala svoje ključne industrije i najvećeg poduzetnika. Dapače, Vlada je bila ključni sudionik te kampanje i provoditelj protuustavne i nezakonite nacionalizacije, koja će, uvjeravam vas (pokazat će vrijeme), po posljedicama za hrvatsko gospodarstvo i industriju biti ravna veleizdaji.

Danas se kula od karata, koju su lažima izgradili Martina Dalić, Ante Ramljak i njihovi partneri i pomagači, ruši.

Ostaju još bilance Agrokora i njegovih društava u kojima izvanredna uprava na čelu s Antom Ramljakom konstrukcijama i pritiscima omogućuje ljudima iz fonda Knigthead da direktno upravljaju i manipuliraju bilancama . To čine kako bi stvorili pretpostavke za stjecanje stotina milijuna eura nepripadajuće financijske koristi. Agrokorove milijarde doista su izgubljene. No ne mojom , niti krivnjom mojih suradnika, nego vladinim aktivnostima uoči i nakon donošenja Lex Agrokora. O tome ću uskoro javno govoriti.

Građani Hrvatske i regije uvjerit će se da je nacionalizacija Agrokora koju je dizajnirala Vlada politički projekt koji je u potpunoj suprotnosti s interesima Republike Hrvatske.

Vladinom odlukom o nacionalizaciji Agrokora prouzročene su dalekosežne gospodarske i financijske štete koje se već mjere u mlijardama kuna. Uništava se industrija i njezina tržišna pozicija u Europskoj uniji. Hrvatska i regija pritom gube sinergijske učinke u EU. Takve odluke Vlade Republike Hrvatske zemlju su uvukle u poziciju visokog društvenog i političkog rizika za što neće moći izbjeći odgovornost jer iza svakog protupravnog otimanja, iza svakog kriminala, uvijek stoje pojedinci s konkretnim imenima i prezimenima.

Stoga ću u narednom vremenu, a u cilju zaštite vrijednosti ulaganja u Agrokor, radnih mjesta i gospodarstava država u kojima poslujemo te svih naših dionika, pokrenuti sve pravne radnje koje su mi a raspolaganju, kako u Hrvatskoj, tako i pred međunarodnim tijelima. Pritom ću javnim istupima i objavom relevantnih dokumenata u potpunosti razotkriti spregu politike, privatnih interesa čelnika fondova i važnih ljudi iz samog Agrokora, a koja je stvarni razlog donošenja neustavnog Lex Agrokora."

http://dnevnik.hr/vijesti/hrvatska/ivic ... =Box+share

[storm]

Ne razumijem, zašto nije tako reagirao, na prve naznake tih kretanja, vlade, fondova...tko god je po njemu krivac?

Stvar je propala....i cak i da ima istine u tome sto navodi, kriv je, jer je sutio i potpisivao.

[carobnjak N]

Ali ima nekih nejasnoća sa onim Marićem, sadašnjim ministrom finansija . Dok je bio u konzumu sve bilo ok, sad kad je u vladi ...
Za Novu godinu u Sarajevu je otovoren najveći konzumov prodajni centar "Super konzum" u Ložioničkoj i to onako pompezno ...par mjeseci
nakon toga sve se ruši ..hm
Ako se Konzum održi i ne propadne , kako svi ekonomski analitičari prognoziraju (a nisu to prognozirali lani, niko ni A ) , onda bi
ovo mogla biti klasično komunjarska otimačina i to od strane desničarskog Hdz-a

[Lavlje_srce]

Ne razumijem, zašto nije tako reagirao, na prve naznake tih kretanja, vlade, fondova...tko god je po njemu krivac?

Stvar je propala....i cak i da ima istine u tome sto navodi, kriv je, jer je sutio i potpisivao.

Malo strpljenja. Covjek je naveo ucjene, prisile i prijetnje - ti bi pod takvim uvjetima (npr. da ti se prijeti sigurnoscu najmilijih) pricao?

[Krokodil Behko]

Sad ispalo da su i Ramljaka prisluškivali
Jebote kako je ova naša OSA moćna, CIA drhti od straha, MOSAD se usro, James Bond se posramio, a kej dži bi moli za milost

[Krokodil Behko]

Ovo postaje mutno. Todorića su ostavili na miru, sve dok on nije počeo da piskara na blogovima, a jutros mu poslai korpus murije u kuću. Biće da tu svačijih aferima ima, oko pada Agrokora i slijedi zanimljiv rasplet događaja. Slučajno, Čokolinda je danas kod Putka, ono kao da razgovaraju o BiH, a ovdje, kod nas, svi se zabrinuli zbog njih dvoje seljaka

[storm]

Ovo postaje mutno. Todorića su ostavili na miru, sve dok on nije počeo da piskara na blogovima, a jutros mu poslai korpus murije u kuću. Biće da tu svačijih aferima ima, oko pada Agrokora i slijedi zanimljiv rasplet događaja. Slučajno, Čokolinda je danas kod Putka, ono kao da razgovaraju o BiH, a ovdje, kod nas, svi se zabrinuli zbog njih dvoje seljaka

Bude li se nekad izašlo sa svime u javnost...popadati će komplet vladajuće garniture od rata naovamo...Todorić je njihov produkt...državni imperij od kojeg je elita dobro muzla...privatno naravno..
što uopće ne bi ni bilo loše..
jedina nada ove države je bankrot

[storm]

Priča o usponu i padu Agrokora pokazuje sav očaj hrvatskog biznisa i politike
Piše: M.R.


Foto: Marko Prpić/PIXSELL. Na fotografiji: uhapšeni Damir Kuštrak, Tomislav Lučić, Ljerka Puljić, Piruška Canjuga i Ivan Crnjac te Ivica i Ante Todorić, koji još nisu uhapšeni.

KRAH Agrokora, za koji su mnogi dugo vjerovali da je najveća privatna kompanija u Hrvatskoj, a zapravo je bio najveća financijska prijevara, razotkrio je sav jad i bijedu kreme hrvatskog biznisa i još jednom nas podsjetio da državne institucije zapravo ne postoje jer ne rade ono za što su plaćene.

>> Pohapsili sve osumnjičene za kriminal u Agrokoru osim Todorića, prespavat će u pritvoru

>> Tko je sve uhapšen u akciji Agrokor

>> FOTO Pogledajte u kakvim kućama žive uhapšeni Todorićevi ljudi

Revizija Agrokorovih poslovnih knjiga pokazala je da su Todorićevi menadžeri, koji su godinama figurirali kao vrh hrvatskog biznisa, lažno prikazivali stanje u kompaniji i tako prevarili kreditore. Sada nam svima ostaje samo nadati se da ceh na kraju, zbog uplitanja države u "spašavanje" Agrokora, neće platiti svi građani.

"Ugledni gospodarstvenici" optuženi za prijevaru

Hrvatska ekonomija, po brojnim pokazateljima, na dnu je Europske unije, što i ne čudi kad je jedna od najvećih kompanija zapravo Ponzijeva shema, a najbogatiji građanin u minusu 50 milijardi kuna.

Nekad "ugledni gospodarstvenici" poput Damira Kuštraka, Ljerke Puljić, Mislava Galića ili Ivice Sertića sada su pod istragom zbog prijevare, zajedno s obitelji Todorić te im prijete visoke kazne.

Agrokor je od svog nastanka funkcionirao kao paradržavna firma. U njemu su radili članovi obitelji poznatih političara, bivši guverner, bivši službenici ministarstava, iz njega su se regrutirali članovi vlada... Zakoni su se krojili po mjeri Todorića, a državne inspekcije nisu ga smjele dirati. Todorića su štitili svi - od poreznika do raznih ministarstava i agencija.

Sve to omogućilo mu je da radi što god hoće. Agrokor je s firmama koje su s njim surađivale razvio nekakav poslovni sado-mazo odnos u kojemu je rokove plaćanja rastegnuo izvan svih normalnih okvira, u nekim slučajevima i na godinu dana. Morali su za njega dizati kredite, dok su s druge strane mogli uživati u sigurnom plasmanu kroz Konzum, pa nisu morali previše razmišljati o razvoju i novim tržištima. Sada kada je to sve puklo, i oni su u problemima, skupa s Agrokorom.


Todoriću biznis krenuo za vrijeme najgoreg rata

Ivica Todorić u privatni biznis ulazi u drugoj polovici 70-ih godina nakon što mu se otac vratio iz zatvora, u kojem je bio zbog krađe 6 milijuna njemačkih maraka iz Agrokombinata, a u kojem je bio direktor. Pokreću proizvodnju cvijeća i sadnica.

No pravi Todorićev uspon kreće za vrijeme najgoreg rata, 90-ih godina, kada kroz privatizaciju preuzima neke od najvažnijih tvrtki iz prehrambenog sektora.

Agrokor kao dioničko društvo počelo je raditi 1989. godine, a prva akvizicija bila im je tvornica za preradu soje u Zadru. Nakon toga, 1992. godine Todorić postaje većinski vlasnik Jamnice i Agroprerade, a godinu dana kasnije preuzima tvornicu ulja Zvijezda i DIP Turopolje. Nastavlja širenje te 1994. godine u njegov sustav ulaze Ledo, Konzum, Silos - mlinovi, Bobis i Solana Pag.
Agrokor nakon ovih svih akvizicija mijenja organizacijsku strukturu te 1995. postaje "Agrokor koncern".

Nakon par godina pauze od akvizicija, 1998. godine postaje vlasnik vinarske tvrtke Jaska vino d.d., poznatije kao "Podrum Mladina", a iza toga, 1999. godine tvrtke Silos Mlinovi i SRC Andrijaševci spaja u kompaniju PIK Vinkovci d.d.

Kreće širenje na susjedne zemlje i 2000. godine kupuje 97,4 posto dionica Sarajevskog kiseljaka i osniva tvrtku za proizvodnju sladoleda Ledo – Čitluk. Nakon toga, 2003. godine kupuje 55,49% dionica srpskog Frikoma te 51% udjela u trgovačkom poduzeću TP DC Sarajevo.

U Hrvatskoj 2004. godine kupuje tvrtku Medijator iz Dubrovnika i Slobodu iz Osijeka.
Osim toga, širi se i na Mađarsku kupnjom punionice vode Fonyodi i tvornice sladoleda Baldauf, koja je kasnije preimenovana u Ledo kft Mađarska. Nakon toga kupuje 58,11% dionica porečke Agrolagune.

Vraćamo se u Srbiju gdje 2005. godine kupuje tvornicu ulja Dijamant iz Zrenjanina i trgovački lanac Idea iz Beograda. U Hrvatskoj iste godine postaje većinskim vlasnikom PIK-a Vrbovec i Belja.

Slijedi ulazak u vlasničku strukturu Tiska d.d. 2007. godine, a kasnije, 2009. godine Konzum osniva Kozmo d.o.o. čija je osnovna djelatnost trgovina na malo kozmetičkim i toaletnim proizvodima. Nakon toga, 2010. godine nastavlja širenje poljoprivrednog biznisa te postaje vlasnik Vupika.

Najveća Todorićeva akvizicija je slovenski trgovački lanac Mercator. Transakcija je finalizirana 2014. godine te je Agrokor za 550 milijuna eura preuzeo većinski udio u slovenskom trgovačkom lancu.



Raspad sistema

Cijeli taj sustav koji su Todorić i država desetljećima gradili i pokušavali održati na životu, sad se raspao. Gubitak iznad visine kapitala, kako je pokazala nedavno objavljena revizija, iznosi više od 14 milijardi kuna.

To znači da je Todorić sada samo formalno vlasnik Agrokora, dok su stvarni vlasnici vjerovnici koji će se pokušati naplatiti kroz prodaju kompanija, nakon što se raščisti kaos koji su dosadašnji vlasnici i menadžeri, uz pomoć države, stvorili.

[Mohr]

Jedan stari tekst Viktora Ivančića: Kako su nekada hrvatski mediji pisali o Ivici Todoriću

Siva zona ljubičice bijele – pismo glavnom uredniku jednoga hrvatskog dnevnog lista.

Autor: Viktor Ivančić. Tekst je objavljen u časopisu Reč br. 77/23, 2008. te je dio knjige Viktora Ivančića Zašto ne pišem i drugi eseji u izdanju Fabrike knjiga 2010. Prenosimo dio eseja, onaj koji se najviše odnosi na Ivicu Todorića, vlasnika Agrokora, kojeg je ovih dana popularno napadati, u situaciji kad se njegovo poslovno carstvo raspada.


Poštovani gospodine uredniče,

Ne znam točno koliko ste godina života nakupili, ali, sudeći po ozbiljnosti i važnosti funkcije koju obnašate, rekao bih kako ste dovoljno stari da se sjećate druga Tita i bogatih nasada kulta „ljubičice bijele”. Istini za volju, s obzirom da pripadate tipiziranoj društvenoj strukturi, nekoj vrsti genetski modificirane kadrovske sorte, s lakoćom mogu, osim približne starosti, naslutiti i druge detalje vaše biografije: radničko porijeklo, djetinjstvo u predgrađu, rani angažman u omladinskoj organizaciji, članstvo u Savezu komunista, bavljenje novinarstvom kao društveno odgovornim poslom, energična skrb za zaštitu bratstva & jedinstva i tekovina socijalističke revolucije, vjerojatna diskretna suradnja s tajnom policijom, a potom tupi doček nacionalne revolucije, hitno presvlačenje, članstvo u nacionalističkoj vladajućoj partiji, bavljenje novinarstvom kao društveno odgovornim poslom, energična skrb za zaštitu državnog suvereniteta i nacionalnog integriteta, vjerojatna diskretna suradnja s tajnom policijom, uprezanje u medijski ratni stroj, tiha logistika oslobodilačkim ratnim zločinima, skriveno sudioništvo u herojskim gadostima, a potom tupi doček poratnog liberalnog prosvjetljenja, hitno presvlačenje, članstvo u Rotary klubu, bavljenje novinarstvom kao društveno odgovornim poslom, energična skrb za zaštitu europskih demokratskih standarda i vrijednosti slobodnoga tržišta, diskretna suradnja s najmoćnijim poslovnim lobijima, uzorna građanska egzistencija, košulje Pierre Cardin, bijele i svjetloplave, penthouse u boljem zagrebačkom kvartu, klet u Zagorju, pudlica ili koker španijel, terenac boje pustinjskoga pijeska, satovi baleta za djevojčicu, privatni trener za dječaka, subotnja kava ispred Buldoga... Ali sve to spominjem tek uzgred, s nadom da nećete zamjeriti. Skrušeno se vraćam drugu Titu i nasadima „ljubičice bijele”. Gospođa Jennie Lebel kasnih je četrdesetih godina prošloga stoljeća završila na Golom otoku zbog vica što ga je ispričala u pogrešno izabranom društvu. Vic je poručivao da je Jugoslavija osvojila zlatnu medalju na međunarodnome sajmu cvijeća „jer smo uzgojili ljubičicu bijelu tešku sto kila”.

Četiri desetljeća kasnije, titoizam se skršio zbog istoga vica, točnije – zato jer se ovaj njegovao i širio u ozbiljnim formama. Moglo bi se likovati da ga je sustigla kletva zabranjenog osmijeha. Drukčiji tok historije evidentno nije bio realan: mogućnost da gospođa Lebel ne završi u zatvoru zbog pozivanja na smijeh teško je zamisliva, jer se onda onih sto kila agilne ljudske materije ne bi u pjesmicama pojavljivalo kao „ljubičica bijela” (koju „voli domovina cijela”)...

Zbog čega je komunistički režim najmrkije inzistirao baš na svojim najkomičnijim elementima – prema kojima je Veliki vođa „ljubičica bijela”, recimo, ili smo to čak „svi mi” – druga je i duga priča, koju ćemo ostaviti stručnjacima za ideološke nastranosti. No, čini mi se nesumnjivim da je upravo nagomilani apsurd nagrizao čeličnu vjeru u ozbiljnost i istinitost nečeg što je komično pretjerano – pretjerano do suza, reklo bi se – i titoizam se, u odgovarajućem svečanom trenutku, slomio lako poput ploče od stiropora. Nad tim samoslamanjem, nad tom autodestrukcijom, doduše, odmah su se trijumfalno postrojili lažni egzekutori, razvili zastave drukčijih trobojnih kombinacija i gruvali se u prsa junačka, pa ću, ako vas to veseli, ponuditi i službenu verziju: odlučna nacional-demokratska čizma zgazila ga je poput ljubičice bijele.


Gospodine uredniče,

Ne bih vas zamarao ovim sumnjivim zapažanjima o propasti titoizma, da me jedna reportaža objavljena u vašem listu, koju sam čitao osupnut, s trncima u leđima, s osmijehom na usnama, nije navela da se prisjetim tog fenomena: ne titoizma, nego propadanja!

Je li to taj odlučujući moment? – pitao sam se drhtureći od uzbuđenja.

Je li to taj trenutak kada oficijelne novine, kao i čitav oficijelni medijski sustav, prvi put daju jasnije nagovještaje da počinju s procesom nemilosrdnog ismijavanja samih sebe, a pritom pokazuju impresivnu neosviještenost o svojim postupcima? Kada se počinju urušavati tako što će se doživljavati i predstavljati sve moćnijima? Kada počinju razjedati svoju unutrašnju supstancu vjerujući da time pridonose vlastitoj snazi i zdravlju? Je li to taj blagotvorni nesporazum, mislio sam, što će se poput grudve snijega zakotrljati niz liticu, postajući sve veći i veći, sve očitiji i apsurdniji, s tendencijom da se – budući je na nizbrdici – negdje ipak zaustavi i raspadne na proste faktore, bez obzira na usput počinjenu štetu? Skoro sam siguran da je tako, gospodine uredniče, i ne mogu reći da sam zbog toga žalostan. Štoviše, volio bih da ovu moju pisaniju shvatite kao znak otvorene podrške vašim naporima, ako ćete je dospjeti pročitati, jasno, pošto je duža od desetak redaka, a i nema retoričku strukturu štiva na koje ste navikli.

Dana 3. kolovoza u vašem dnevnom listu objavljena je reportaža s nadnaslovom „Helikopterom po Agrokorovu carstvu”, te naslovom „Todorić: strast za zemljom”. Naravno, radi se o Ivici Todoriću, ekonomski najmoćnijem čovjeku u Hrvatskoj, vlasniku poljoprivrednog i trgovačkog imperija monstruoznih razmjera, čije je temelje maznuo u kaosu privatizacije za neznatnu svotu, tajkunu najvišega tranzicijskog ranga, financijski dovoljno potentnom da određuje tečaj domaće valute, da kroti ili oslobađa inflaciju na državnoj razini, a reporter koji ga prati u helikopteru dok zajednički obilaze „Agrokorovo carstvo” također nije bilo tko, nego vaš zamjenik, drugi čovjek lista, očito na strogo povjerljivom zadatku, gdje se traži osoba s jasnom odgovornošću za generalnu uređivačku politiku, a ne nekakav honorarac koji će za par kila rajčica vlasniku helikoptera bez zadrške oblizati stopala. Reportaža je plasirana preko tri novinske stranice, s ukupno jedanaest fotografija, a na svakoj od njih je Ivica Todorić, vizionarski zagledan u budućnost, uz traktore, kombajne, žitna polja, nasade paprika, krave, svinje i nasmijane zaposlenike svojih kombinata.

U vašem je listu vlasniku Agrokora spjevana klasična titoistička poema, jer ste iz nekog razloga procijenili da su čitatelji na to spremni. Za vašeg reportera, tj. vašeg zamjenika, lišenog ikakvih natruha ironije, Todorić je „ljubičica bijela”, točnije: „čovjek koji pokreće Hrvatsku” i pritom se čitav predaje svakom detalju toga nezahvalnog posla. Njemu su „jabuke poput djevojaka”; on „hranu za krave prebire po prstima toliko zadovoljno da se čini kako bi je i sam kušao”; on bi „bika ljubio među rogove”; on bi „satima zaljubljeno gledao u velike kotače svemirskog stroja što plazi po njivi, jednog iz njegova nepreglednog carstva, koje poznaje u stopu”; on „pilotu u kabini neprestano dirigira smjer kao da mu je u glavu usađen kakav navigacijski sustav”...

Reporter konstatira kako bi „Todorić najradije znao ime svakog svog radnika, no to je malo teže jer ih ima 34.000”, a zauzvrat uposlenici njega oslovljavaju s „Predsjedniče”, pošto je on „predsjednik svog koncerna”, pače: „za više od 2.000 Baranjaca koji rade u Belju on je i više od predsjednika kompanije”. Što bi to bilo „više od predsjednika kompanije” nije sasvim jasno, kao što mi je osobno nejasno zbog čega bi to Todorić „najradije znao” imena svojih radnika, ako, s druge strane, oni njega ne smiju oslovljavati imenom, nego su dužni obraćati mu se s „Predsjedniče”, ali reporter u tim pravilima ophođenja ne vidi prilično gnjusnu klasno-hijerarhijsku prisilu, obred čiji je smisao ovjeravanje poslušnosti, nego naprotiv, on tu prepoznaje nesvakidašnju prisnost, jerbo bi „Predsjednik” ipak „najradije znao” imena slugu pokornih, umjesto što u njih upire prstom i doziva ih s „ti”.

Dok lete helikopterom iznad „carstva”, Todorić reporteru objašnjava: „Vidite ovo dolje, to je naše. To smo sada kupili... Pogledajte, ovi silosi dolje, to je isto naše. To ćemo sve srušiti pa ispočetka... Vidite ono bijelo. To je naša farma...” Ili: „I ovo ovdje je naše. Tu ćemo saditi jabuke... Mi već sada proizvodimo pola hrvatskih jabuka, a za tri godine nećemo više uvoziti nijednu.” Reporter je dječački impresioniran „Predsjednikom” i zaključuje da je „njegova filozofija svugdje jednaka – širenje, širenje i širenje”!

Ne nedostaje tu ni toplih anegdota, sličnih onima iz knjige France Bevka o stasavanju „ljubičice bijele”, samo što su reporteru vašeg lista, vašem zamjeniku, umjesto svinjskih glava izgleda baš jabuke nekako prirasle srcu: „Prije nekoliko tjedana, dok se vozio prema Zagrebu, vidio je da se najgori oblaci vuku baš na stranu voćnjaka Obreška. Bila je već gotovo noć. Što je napravio? Nazvao je portira voćnjaka da ga pita je li tuča i hoće li nastradati jabuke.”(!)

Reportaža završava furioznim vazelinskim uklizavanjem, tako da je i „Predsjednik”, čitajući, vjerojatno grcao od ushićenja: „Ne znam je li ta njegova posvećenost jedini razlog što Todorić danas ima dva posto hrvatskoga poljoprivrednog zemljišta, devet posto proizvodnje, najbolju vodu, najbolje brašno, najbolji sir za mazanje i tko zna što još. Ono što znam je da se ne namjerava zaustaviti.”

Sugestija je, dakle, više nego jasna: nitko u Hrvatskoj neće jesti, piti i obavljati nuždu, a da Ivica Todorić od toga ne ubire dobit. Kiša će padati da bi se slijevala u plastične boce s etiketom koncerna Agrokor. Sunce će sjati da bi pospješilo rast Todorićevih usjeva. Svako novorođeno dijete, osim u matične knjige, upisat će se u poslovne statistike koncerna Agrokor.

Prizori golemih zemaljskih posjeda, uzoranih ledina, nakrcanih štala, nepreglednih voćnjaka i lokalnih seljaka koji se gazdi obraćaju uz verbalni rukoljub, potenciraju dojam da hrvatski kapitalizam ekspandira na feudalnim principima. Živeći u dvorcu s četrdesetak soba, i vjerojatno isto toliko komada posluge – o čemu je vaš list u više navrata donosio bogato ilustrirane priloge – Todorić se ukazuje kao hrvatski kapitalistički Tahi, samo što je Matija Gubec sklonjen u mračne zakutke historije, zajedno s partizanima.

S druge strane, medijski izabrani fragmenti te feudalno-kapitalističke bajke provlače se kroz sasvim socijalističku vizuru i ornamentiku, valjda zbog predostrožnosti, zbog osjećaja da bi čitatelji mogli imati sentimentalan odnos prema „dobrim starim vremenima” i tadašnjim utopijskim idejama o ravnopravnom zajedništvu: Ivica Todorić nije netko tko se s bezobraznom neumjerenošću bogati eksploatirajući prirodne i ljudske resurse, niti pak netko tko se temeljnoga vlasništva dokopao pod krajnje sumnjivim okolnostima, nego netko tko jamči opći prosperitet, on sve te pothvate ne postiže zbog sebe nego zbog svih drugih, on je zalog dobrobiti čitave zajednice, „čovjek koji pokreće Hrvatsku”.

U filmu Rajka Grlića „Samo jednom se ljubi” poslijeratni direktor tvornice, kojega glumi Zijah Sokolović, pravda se svojim partijskim drugovima što je uselio u vilu bivšeg kapitalističkog vlasnika: „Znate li vi kako me poslovni partneri ugošćuju u svijetu? Gdje onda da ih ovdje primim, u straćari?” Ivica Todorić vašem reporteru, odgovarajući na pitanje o 40-sobnom dvorcu pod Sljemenom, varira isti refren: „Ne patim od luksuza, niti stignem uživati u njemu. Ali imam bogate i utjecajne prijatelje. Ako me netko ugosti u dvorcu u Francuskoj, pa gdje bih ja njemu u Hrvatskoj uzvratio? Moram imati infrastrukturu...”

Tek uzgred, tu možemo uočiti mali simbolički kaos kao rezultat sudara dvaju moralnih standarda i njihovih manipuliranih izvedenica: direktor iz Grlićeva filma ismijan je zbog lažnog socijalističkog (a zapravo buržujskog) morala, dok je Todorić u vašoj reportaži zaradio pohvalu zbog lažnog buržujskog (a zapravo socijalističkog) moralnog ustrojstva. Stvar je, naravno, u tome da obojica bezočno lažu, samo što Grlićev film tu laž razotkriva i ironizira, a vaš je list predočava kao neupitnu istinu, ma koliko ona djelovala komično i iole razumne čitatelje provocirala na porugu. I to je nešto što budi utemeljenu nadu: sustići će vas kletva zatajenog osmijeha. (Kao još jednu uzgrednost, primjećujem i dodatnu zbrku koju ste proizveli očijukanjem s imaginarijem socijalizma. Sviđalo vam se to ili ne, iza Josipa Broza stajao je veliki narativ, a iza Ivice Todorića stoji tek veliki kapital. Zašto ste, dovraga, zaključili da se velikom kapitalu može osigurati aura velikoga narativa – i čemu? Tim više što se liberalni kapitalizam, ukoliko ne poprima bastardne oblike, sasvim udobno brčka u ambijentu opisanom kao „postmoderno stanje” (Lyotard) odakle su velike naracije davnih dana službeno prognane. Tito je raspolagao takvom vrstom „društvene” emotivne potpore – naime takvom vrstom moći – da nije morao kupovati ditirambe na svoj račun, pa je otrcano novinsko zapažanje da su mu „jabuke poput djevojaka”, na primjer, moglo pogađati i elemente kolektivne osjećajnosti. Ali ako su „jabuke poput djevojaka” nekome tko nije izvlačio ranjenike preko Neretve, nego je junački otvarao bankovne račune na Kajmanskim otocima, onda je to pokazatelj da veliki narativ, kao priručna krinka krupnog kapitala, može biti samo skraćeni put do farse.)

Osobno mi je stoga najupečatljiviji – da ne kažem najuvjerljiviji – onaj dio reportaže u kome vaš zamjenik, pod sugestijom sugovornika, izvodi diferencijalnu analizu o „pametnim” i „glupim” kravama. „Da budem iskren, do sada nisam vodio računa o tome da postoje pametne i glupe krave”, veli on, a onda pojašnjava da je razlikovanje uspostavljeno s aspekta korisnosti, jer, ako imaš kravu, „želiš dobiti najviše od nje”, odnosno: „'pametna' te krava košta i dvostruko manje od 'glupe'”. Navodi i primjer farme muznih krava Topolik, „na koju je Todorić naročito ponosan”: „Tu su krave ranije lijeno davale jedva četiri tisuće litara na godinu, sad su već na osam i nema šanse da se uz ovakvog vlasnika na tome zaustave.

Ovdje s kravama ne rade ljudi, nego roboti. Na obližnjoj, 'glupljoj' farmi, 48 ljudi zaposleno je na eksploataciji 850 krava. Tu će ih biti dovoljno osmero na 500 životinja. I svejedno će davati dvostruko više mlijeka. Koja je to ušteda!” Krave su, kao što i sami slutite, samo kamuflaža. Primijenimo li poučak na ljudsku vrstu, dobit ćemo ideološku jednadžbu vladajućeg poretka, svjetonazor što ga uzgajaju vlasnik korporacije Agrokor i vlasnik vašeg lista: „pametni” su oni koje možemo efikasno cijediti, dok su „glupi” oni što se iz različitih razloga opiru intenzivnoj mužnji. Namjera je da se populacija „opameti” u što većoj mjeri.


Gospodine glavni uredniče,

Usprkos relativno obilnom citiranju jedne reportaže namijenjene imbecilima, nije mi namjera baviti se vašim listom i njegovim profesionalnim dosezima. Vaš list kao nekakva autonomna činjenica uopće me ne zanima, štoviše, uzimam ga u ruke krajnje nevoljko, u čudnim mazohističkim seansama. Ali sličan odnos gajim prema svim ostalim dnevnim i tjednim izdanjima u Hrvatskoj. Vaše novine interesantne su mi tek kao simptom, neka vrsta korporativne avangarde koja će, definirajući sebe, najaviti mijene i sudbinu oficijelnog medijskog sustava. Tim više što vlada opće uvjerenje da se radi o „najrelevantnijem” dnevnom glasilu u zemlji, najuigranijem orkestru hrvatskoga novinarstva, s trubama i činelama koje ponosno bljeskaju sa scene, čitaju ga navodno i oni koji odlučuju i oni koji odluke provode, i oni koji vladaju i oni koji čiste vladarske štale, pa se taj miks populističkog senzacionalizma i lažne malograđanske serioznosti uglavnom ističe kao uzor prema kojemu se treba ravnati. I vlasnik ga drži najelitnijim izdankom svoje kompanije, a dakako i šire, referentnim poljem ovdašnjega političkog, kulturnog i intelektualnog mainstreama, i zacijelo o njemu razmišlja s neskrivenim ponosom: Evo, to je najozbiljnije što postoji u ovoj zemlji, to je sasvim drugačije od ostaloga medijskog smeća, koje također štampam ja!

Meni je taj koncept u dobroj mjeri odvratan, ponajprije zato što se temelji na ambalažiranju prijetvornosti – jer simulira demokratsku širinu dok zapravo promiče široki tupež, jer simulira liberalnu toleranciju dok zapravo potiče najniže strasti, jer simulira profesionalnu kompetenciju dok zapravo kastrira novinarstvo, itd, itd. – ali, rekoh, sličan problem imam i s većinom ostalih tiskovina, pa mi ne pada na pamet svojim sudovima remetiti iluziju „općeg uvjerenja”.

Osim toga, otkad je prije nekoliko mjeseci s ovdašnjeg tržišta uklonjen i zadnji konceptualno zaokružen kritički medij, Feral Tribune, imam određenih nevolja s prilagodbom, te mi Hrvatska sa svojom javnom scenom uglavnom nalikuje oronuloj domobranskoj kasarni, gdje se obavljaju redovita postrojavanja, služi se narodu i domovini, prebire se krunica, sluša se i šuti, a eventualni prigovori ispuštaju se ispod glasa, u spavaonicama i zajedničkim klozetima. S pravom ćete reći da sam subjektivan, gospodine uredniče, ali to ne znači da biste baš vi mogli pretendirati na objektivnost.

Korporacija koja izdaje vaš list posjeduje 60 posto tiskanih medija u zemlji, pa se točno veli da gospodari tržištem. Ostalih 40 posto pripada drugoj korporaciji, „protivničkoj”, s vrlo sličnom paletom izdanja, s vrlo sličnim žurnalističkim profilom, te malome broju lokalnih glasila sasvim ograničenog utjecaja. Korporacija Agrokor, pak, najveći je medijski oglašivač u zemlji. Vlasnik vaših novina, kako se procjenjuje, ostvaruje više od deset posto godišnjega prihoda samo od toga što štampa Agrokorove reklame.

List koji uređujete, drugim riječima, živi od Todorićevih oglasa, pa je logično što će vaš zamjenik, po vašem nalogu, uzvratiti ljubav sponzoru monumentalnim panegirikom preko tri novinske stranice. Minimalna razlika između klasične reklame i klasičnoga novinskoga teksta ionako je privremena, i to samo u plasmanu, vidljiva po markaciji u uglu stranice. No, kako su okolnosti hrvatske, slika je još složenija: u vašoj reportaži, osmišljenoj tako da ukaže na feudalnu dimenziju kapitalističkog progresa, na „strast za zemljom”, izostao je spomen o tome da se Todorićev koncern ne bavi samo mužnjom krava i uzgojem svinja, niti pak trguje samo jabukama, lukom i buranijom, nego isti prodaje još mnoge druge artikle, između ostalih i – novine. Štoviše, Agrokor je većinski vlasnik najveće kompanije za distribuciju novina, jedine koja posluje na državnoj razini, pa u tom sektoru drži apsolutni monopol, što će reći da od svakog prodanog primjerka vašeg lista Todorić ubire određeni postotak, prema rabatu koji sam određuje, ili – vjerojatnije – u dogovoru s gazdom vaše korporacije, pošto će mu dio priliva ionako vratiti kroz reklame i plaćene reportaže.

Svaki poslovni nesporazum između vlasnika Agrokora i vlasnika vaše medijske kuće rezultira kišom izgubljenih milijuna za obje strane. Za saniranje kriznih situacija i poravnanje dugova služe novinari: oni koji će hrabro svoje tastature staviti u službu korporativnog blagostanja. Jedno od živopisnijih obilježja tranzicije je što se sinergija između medijske, ekonomske i političke moći – trojstva koje se štiti zakonom spojenih interesa – tehnički realizira prema načelima na kojima je organizirana mafija. Treba li vam primjer, rado ću vam osvježiti sjećanje. Na inicijativu samog premijera, prošle je godine Vlada donijela odluku o smanjenju PDV-a na novine za 11 posto, uz drugarsku preporuku velikim izdavačima da u perspektivi snize cijene svojim glasilima. Godinu dana kasnije, novine su poskupile za blizu 20 posto, jer su vlasnik vaše korporacije i vlasnik distribucijske mreže – koristeći se svaki svojim monopolom – sklopili unosan deal. Predsjednik vlade, koji je radikalnom poreznom olakšicom i jednome i drugom osigurao enormne dodatne profite, može računati na sigurne protuusluge: Todorić će mu pomoći u umjetnom smanjivanju inflacije i osigurati tko zna kakve privatne financijske aranžmane, a kod vlasnika medijske korporacije imat će široki prostor za otvorenu političku propagandu. Tako nastaje ono što Pierre Bourdieu naziva „strukturalnim mehanizmom koji proizvodi manjak morala”. S tim da u zemljama poput Hrvatske nitko od aktera ne osjeća niti potrebu da zaturi tragove. Kao što je to sažeo analitičar istočnoeuropske tranzicije Georgij Viktorov: „Tamo gdje na Zapadu nastupa kirurgija, ovdje rade sjekire.” Pitate li se gdje je tu vaša uloga, gospodine uredniče? Približit ću vam je još jednim primjerom, koji se nudi kao pozadinska slika vaše reportaže.

Nekoliko dana prije nego što ste objavili to adorantsko štivo, jedan je lokalni list postavio precizno pitanje: Koliki je iznos godišnjih državnih poticaja koje vlada uplaćuje koncernu Agrokor? Novinari su to pokušali saznati u Agrokoru, ali su im odbili odgovoriti, s obrazloženjem da se radi o „poslovnoj tajni”. Pokušali su informaciju dobiti od vlade i nadležnih ministarstava, ali su također odbijeni. Realan izračun, na osnovu drugih izvora, pokazao je međutim da vlada pod firmom državnih poticaja svake godine koncernu Agrokor uplaćuje više od stotinu milijuna kuna. I tako cijeli niz godina, uz strogu konspiraciju, jer se razdioba javnoga novca – novca poreznih obveznika – obavlja pod šifrom državne tajne. Začudo, list pod vašim uredničkim vodstvom potpuno je ignorirao tu priču, nije je smatrao vrijednom pažnje niti za usputnu bilješku. Ili možda jest? Ili će biti da je glorifikatorski reportažni zapis o Ivici Todoriću trebao poslužiti i kao odgovor na stotinu i nešto milijuna neodgovorenih pitanja?

Pođemo li od logike regularnog kapitalističkog medija, kakvim se volite predstavljati, dakle od logike ogoljenog senzacionalizma – prema kojoj izvještavanje ima primarno trgovački aspekt, gdje „informacija jest roba”, pa će se forsirati samo ono što se traži na „tržištu” – kako biste mogli objasniti, gospodine uredniče, da podatak o državnim poticajima najbogatijem čovjeku u zemlji, ta slatka vijest o stotinu i nešto milijuna koje država svake godine ulaže u njegov profit, nije dovoljno primamljiva „roba” za vaš list i vaše „tržište”? Racionalno gledajući, svakom bi vašem čitatelju informacija o koruptivnoj sprezi između vlade i glavnog državnog tajkuna bila neusporedivo zanimljivija od podatka da glavni državni tajkun ljubi vola među rogove a ne među guzove. Bila bi, kako se to veli, izdašnija na „tržištu”. Čak i utoliko što je istinita...

No, čitatelji odavno više nisu vaše tržište. Tržište čine Todorić i drugi krupni oglašivači. Tako i „čitanost” vaših novina – kao i svih ostalih – ima drugačije značenje od onog koje je nekada bilo uobičajeno. Tako je i vaš urednički manevar naizgled šizofren: postupat ćete protivno zakonima tržišta zato da biste zadovoljili tržište. Uz jedan važan amandman: „tržište” je ovdje tek ideološki umiven termin za prostor gdje će vladati pravila legalizirane korupcije, a njega može opsluživati samo novinarstvo koje je dio istog koruptivnog saveza.

Još je Noam Chomsky zapazio tu neobičnu pojavu da, kupujući novine, zapravo ne kupujemo osnovni proizvod medijske kompanije koja ih izdaje. Veliki izdavači odavno ne zarađuju novac od prodaje vlastitih listova, dapače, sretni su što ih mogu besplatno staviti na internet, još više: svaki primjerak novina što će biti prodan na kiosku podrazumijeva određenu sumu izgubljenog novca. Međutim – čitatelji su proizvod. Medijska kompanija proizvodi publiku koju onda prodaje oglašivaču, to jest drugoj kompaniji. Vlasnik korporacije koja izdaje vaše novine bavi se zapravo prodajom čitalaca vaše novine korporaciji Ivice Todorića.

I sad, pošto sam vam uzaludno pojasnio infrastrukturu, preći ću na nešto što me uistinu zanima – na novinarstvo, ili barem ono što je od njega ostalo.


Gospodine uredniče,

Pijući prije neki dan besposleno macchiato u jednom splitskom kafiću, nekolicina mojih kolega i ja – tek da ubijemo dosadu – nagađali smo načine na koje bi reportažu iz vašeg lista satirički „obradili” oni nasmijani tipovi iz Ferala, pod pretpostavkom, naravno, da njihov projekt još nije upokojen. Prva ideja bila je načiniti persiflažu: reporter u helikopteru prati vlasnika vaše korporacije, a ovaj mu, odozgo, dok zrakomlat šamara oblake, skreće pažnju na detalje svoga medijskog carstva. „Vidite ovo dolje, to je naše, to smo sada kupili... Pogledajte, onaj regionalni list dolje, to je sad isto naše, to ćemo sve sjebati pa ispočetka, ali u formi tabloida, jasno... Eno ono tamo, iza psihijatrijske klinike, tamo su nam ženske revije, na njih sam naročito ponosan. Mi već sad proizvodimo 98 posto hrvatskih ženskih revija, a do kraja sljedeće godine predviđamo 136 posto...” – uzbuđeno bi objašnjavao medijski magnat. Posebno bi se osvrnuo na modernizaciju tehnološkog procesa kojom se iz dana u dan smanjuje broj „glupih” novinara u odnosu na one „pametne”: „'Pametni' novinari nam sada proizvode desetak kartica teksta dnevno, pišu koliko hoćemo i kako hoćemo. 'Glupi' novinari pišu višestruko manje i pri tom još koriste vlastiti mozak, što usporava proizvodnju i osjetno snižava kvalitetu. Tako da su nam 'pametni' novinari neusporedivo jeftiniji. U što skorijem razdoblju namjeravamo se potpuno riješiti 'glupih' i upošljavati samo 'pametne' novinare. Koja će to ušteda biti!”

Ideju smo ubrzo odbacili kao otrcanu, a nakon kraće rasprave postigli konsenzus: reportažu iz vašeg lista, u kojoj se obogotvoruju lik i djelo Ivice Todorića, šaljivdžije iz Ferala sasvim bi sigurno prenijeli od riječi do riječi, bez ikakvih intervencija, zajedno s fotografijama i redakcijskom opremom! Bio bi to materijal koji pripada klasičnome satiričnom žanru, a satira se, kao što znate, temelji na neumjerenosti i pretjerivanju.

Kontekst Ferala činio bi to štivo apsurdnim i smiješnim, dok mu kontekst vaših novina pokušava jamčiti mistifikatorsku ozbiljnost. To će reći da bi se u primjerenom kontekstu sam tekst pokazao onim što on uistinu jest, iz svake rečenice vrištala bi poruka „pozor, ovo je laž i idiotska propaganda! Ovo mogu popušiti samo umno zaostali!”, dok u vašem listu ta ista laž i ta ista propaganda imaju ambiciju da im se vjeruje bez ostatka.

Ta jednostavna spoznaja, uostalom, bila je motiv za ključnu intervenciju koju je poduzela hrvatska medijska industrija: uklonila je svaku vrstu neželjenog konteksta!

Zabavlja me naizgled paradoksalno otkriće, gospodine uredniče, kako nestanak lista koji nije gajio kompromise i jezičnu nježnost koincidira s nestankom zadnjih medijskih skrupula i nečega što smo davno nazivali „boljim običajima” kada je u pitanju javni prostor. Neometanost omogućava akceleraciju, ergo – propaganda postaje sve bezočnija i zato što su skršeni punktovi otpora koji bi je slasno ismijavali. No to bi, držim, moglo polučiti zgodan bumerang-efekt, koji će se vama vjerojatno doimati budalastim i naivnim, ali meni zasigurno neće, pošto sam – za razliku od vas, koji ste biće budućnosti – ja u budućnost istinski zagledan, pokušavajući u njoj nazrijeti kakvu pukotinu, ne bi li se kroz nju provukla poneka živa glava. Gdje je pukotina? Iskustvo nas uči da pukotina obično nastaje kada propagandisti počnu iskazivati iskrenu vjeru u svoje opsjene, spuštajući se tako ispod razine onih koje superiorno brifiraju i, što je mnogo važnije, ispod razine vlastitoga nesvjesnog.

Naime – što ako je „feralovski duh”, duh sprdnje i bespoštednog izrugivanja, poput Matrixa inkorporiran u oficijelne i korporacijski prihvatljive medije, samo što je ta sprdnja sadržana baš u njihovim najozbiljnijim dionicama? Što ako je to tako prosto, gospodine uredniče?

Ako bih se, u duhu te sprdnje, prisilio izražavati kroz formu parastručnih aksioma, kazao bih to ovako: Trenutak kada (medijski) sustav počinje raditi na samouništenju – bez obzira koliko će dugo taj proces trajati – onaj je kada odluči prinositi na javni uvid svoju karikaturu, a da toga nije svjestan. Od tada se svakim činom svemoćnoga gutanja dohranjuje i unutrašnje sjeme autodestrukcije. Halapljivost – pogonska snaga kapitala, u tranzicijskim uvjetima još i oslobođena zakonskih stega – zbog koje su s medijske scene uklonjeni kritički i ironijski korektivi, zbog koje je kontekst učinjen vojnički jednoobraznim, dovest će do toga da se sustav uruši u vlastitoj parodiji. Nastupit će ono što je Jean Baudrillard označio kao „Pakao Moći”.

Novi medijski zamah, što ga vaša korporacija slavodobitno predvodi, stoga doživljavam kao pedantno režiranu vojnu paradu (oprostite zbog militarnih metafora, uredniče, ispada da me svaka misao na vas tjera da se latim oružja), a grandiozne parade bile su prvi vidljivi znaci truljenja imperija.

Vojna parada, u svojem prešućenom značenju, samo je ekstatični žal za izgubljenim ratištem. Ono što je bilo opasno, najprije održava privid snage kroz formu spektakla, a kako sugestivna moć spektakla postupno erodira – postaje komično. Ako bude sreće, uniformiranom organizmu hrvatskih medija – što maršira pred publikom kao bezbrižna ideološka kreatura – doći će glave upravo satirička supstanca koju nosi u utrobi kao neželjeno potomstvo.

To ne znači, gospodine uredniče, da vašim novinama i izdanjima vaše medijske kompanije prijeti fizički nestanak ili išta slično tome, dapače: slijedi im ona vrsta sveprisutnosti i utjecajnosti kakvu imaju reklamni leci za lokalne pizzerije što ih pronalazimo u poštanskim sandučićima.

[storm]

Todorić je čista državna solhozkolhoz priča...kao i režimski mediji

hvala na index.hr koji je ispoočetka sve njih derao

[storm]

Izdan europski uhidbeni nalog za Todorića

Frajer im stalno pred nosom....malo prije akcije lagano išeta iz države

Na kraju suđenje od min 10 godina....iznenadne bolesti, nemogućnost sudske rasprave....urastao nokat i slični problemi....
epilog kao sa Horvatinčićem....neće znati šta mu bi

[String]

Imate l' Pika karticu?
Ovog pitanja mi je ionako bilo na vrh k...

[storm]

Imate l' Pika karticu?
Ovog pitanja mi je ionako bilo na vrh k...

Pa to ce te opet pitati

Mercator is back

[String]

Imate l' Pika karticu?
Ovog pitanja mi je ionako bilo na vrh k...

Pa to ce te opet pitati

Mercator is back

Eh sad imam za njih gadno podpitanje:
"Je li onu Konzumovu"???

[storm]

Blagajnica ti citira iz Pulp fiction....
Zed is dead ....baby
Zed is dead

[Krokodil Behko]

Loše obavješteni patrijota, sa prve strane teme

..sveti index...konzum je multinacionalna tvrtka koja ima promet veci od hrvatskog turizma..

[Bla]

zar se sve ovo izdešavalo samo u ovoj nepunoj godini

[storm]

zar se sve ovo izdešavalo samo u ovoj nepunoj godini

Nema ni godina zapravo...još je tamo marta bilo prezentirano kao prolazna poteskoca...a zapravo ide dolje petnaestak godina a totalna dubioza oko sedam godina...a sve pod plastom vladajucih...

[Nice try]

Normalno,ne bi se uspio sam održavati tolike godine.