Priče heroja Bosanske Posavine

[laganini]

..i da se nadopunim ne samo posavina..srednja bosna...

[hojla]

Lagani...sve si rekao...a sad molim te zasuti za sva.... vremen...ili idi trazi mrkija jedino te on more razumit....zato sto obojica pocinjete krivom pretpostavkom ubijedjeni da je to vjecno....sacuvaj me boze srpskog junastva i rvatske kulture......i po tomu se vidi da j krleza i danas mnogima neshvatljiv...a za puno diskusija nemam snage...ali doci ce...dao bog

[Veca]

daj ne kvari i zadnju dobru temu lagani.

...treba mu udarit zabranu na ovu temu!

[storm]

posavina je predana, jer je bila srbima od vitalne važnosti za spajanje teritorija (opet teritorij ) i svim bi silama napali to područje, da to probiju...inzistiranje na obrani bi donijelo ogromne gubitke, što si tada još slaba hv nije mogla priuštiti ni kadrovski ni tehnički...6 mojih ujaka je bilo u 103. i puno mi je toga ispričano ali nije sve za tu...sve je bila velika trgovina teritorijama i ljudima...kako inače objasniti da se u derventskoj oblasti zajedno bore hrvati i bošnjaci, žepće/zavidovići srbi i hrvati protiv bošnjaka i tako dalje, a sve nema ni 100km udaljenosti ...da se rentaju tenkovi sa posadama, topovske baterije...da su srbi u podnovlju bili okruženi i moglo ih se mirno sve eliminirati, no usred noći varaždinske pume i osiječka oklopna dobija komandu za povlačenje? sa suzama u očima su morali napustiti položaje i preko broda izači iz bh...gledati vojnike koji plaču kao djeca, jer znaju kako će im završiti sunarodnjaci za par sati...neznam uopće na koga bi bio ljut

[Ruana]

Lagani ne prdokleci ne kvari covjeku temu.

[Krokodil Behko]

posavina je predana, jer je bila srbima od vitalne važnosti za spajanje teritorija (opet teritorij ) i svim bi silama napali to područje, da to probiju...inzistiranje na obrani bi donijelo ogromne gubitke, što si tada još slaba hv nije mogla priuštiti ni kadrovski ni tehnički...6 mojih ujaka je bilo u 103. i puno mi je toga ispričano ali nije sve za tu...sve je bila velika trgovina teritorijama i ljudima...kako inače objasniti da se u derventskoj oblasti zajedno bore hrvati i bošnjaci, žepće/zavidovići srbi i hrvati protiv bošnjaka i tako dalje, a sve nema ni 100km udaljenosti ...da se rentaju tenkovi sa posadama, topovske baterije...da su srbi u podnovlju bili okruženi i moglo ih se mirno sve eliminirati, no usred noći varaždinske pume i osiječka oklopna dobija komandu za povlačenje? sa suzama u očima su morali napustiti položaje i preko broda izači iz bh...gledati vojnike koji plaču kao djeca, jer znaju kako će im završiti sunarodnjaci za par sati...neznam uopće na koga bi bio ljut

Pa tako nekako.. Mislim da je Tuđman cijelo vrijeme cvikao da Milošević neće mobilizirati cijelu Srbiju pa raspaliti i na Posavinu i na Hrvatsku. Isto kao i na onoj temi o mogućnostima ARBiH. I Alija je cvikao. Čak je negdje neposredno nakon rata na pitanje "Zašto se stalo" izjavio da je dobio podatke da su tri divizije iz Srbije već bile u Semberiji. Mislim, glupost čista. U svakom momentu rata, neke jedinice iz Srbije su bile na teritoriji BiH. Neki će se složiti a neki NE. Spadam među one sa nešto vrelijom krvi pa su za mene i jedan i drugi obične pičkice koje bih rado ustrijelio da sam imao priliku. Da se otpočetka napravio savez, bez dodatnih kalkulacija i domunđavanja sa srpskom stranom, vjerovatno bi bilo bolje.

[storm]

Mogao bi fakat razširiti priću...narod je čista srca ušao u taj rat misleći da se bori protiv jedinog agresora, no neki ljudi su imali i druge vizije, o čemu svjedoće smaknuća u samom vrhu HVO, ljudi koji se nisu slagali promptno su maknuti....neke stvari smo definitivno zajebali i točka.
Skupiti ću ja jednom priću u cjelinu...glupo je iz glave pisati bez argumenata...opipljivih...

[laganini]

..di bi alija cvika behko..zar si se usudio to reć...i što da se zaključi tuđman je proda posavinu(je) a alija je do zadnje kapi krvi branio istu...

[Krokodil Behko]

To niko nije rekao za Aliju ali ću ja za tebe (po svoj prilici) reći da si ozbiljan diskutant koliko i Mrki. Samo trolaš i imputiraš nam ono što nismo rekli.

[laganini]

zašto ne mogu odgovorit na behkove i još neke..quote..diverzija..ako ti nisi reka npr.doživio sam to od ostalih ne moraš se ti u svemu pripoznat..dayton je bio takav kakav je svak je negdi izgubio..mi jesmo posavinu..i srednju bosnu ali o toj temi smo se već napisali da je i blokirana..ali zanimljivo da se uvik okrivljuje hrvate...jako zanimljivo..a kad se ovdi predstavljate svi ste jedinstveni da je cili teritorij bih bošnjački..jebote ili sam ja glup ili vi ne razumite...a ako ne želite polemizirat ok mogu ja odustat iste sekunde pa im ti behko drži predavanje o bošnjacima i nepostojanjem drugih nacija itd..di bi bile druge nacije hrvati i srbi se tako izjašnjavaju zadnji dvadeset godina..dosadni ste..

[Spanac_113]

ne znam odakle ih izvlacis lagani...
po tebi je sve sto je franjo napravio zlatno i ti bi da i nama (bosancima) bude.
nemas pojma, ponavljas se, pokusavas (opet) razdvojiti bosance na bosnjake i hrvate, i pored svih stvari koje smo ti naveli opet se pravis corav pored ociju.
a da su bosnjaci bili jedinstveniji pa i pored alije odmah cijelu bih proglasili bosnjackom bolje bi prosli hrvati u posavini i u srednjoj bosni nego sto jesu.
mi ne patimo od nacionalno/vjerski cistih prostora
to je boljka kojom je velika srbija zarazila hrvatsku i ti si toga dobro svijestan. takvima bi najdraze bilo da smo i mi opleli po civilima pa da mozete mirno spavat.
kako te nije sramota cinjenice da se hv otvoreno borila u bih protiv arbih dok su ch..... bili na maslenici, sibenskom zaledju, za pljunut do karlovca a o vukovaru da ne govorim.

mi krivimo srbe za agresiju a hrvatsku vlast sa tudjmanom na celu za grabez i izdaju.
ponovila se prica iz 2sr kad je vaznije bilo uzet dva sela u srednjoj bosni nego sto se prodalo pola dalmacije talijanima.

ne mozes bit i svetac i siledjija u isto vrijeme.

pa ti raspravljaj koliko hoces i s kim hoces

[Julia-Klara]

zašto ne mogu odgovorit na behkove i još neke..quote..diverzija..ako ti nisi reka npr.doživio sam to od ostalih ne moraš se ti u svemu pripoznat..dayton je bio takav kakav je svak je negdi izgubio..mi jesmo posavinu..i srednju bosnu ali o toj temi smo se već napisali da je i blokirana..ali zanimljivo da se uvik okrivljuje hrvate...jako zanimljivo..a kad se ovdi predstavljate svi ste jedinstveni da je cili teritorij bih bošnjački..jebote ili sam ja glup ili vi ne razumite...a ako ne želite polemizirat ok mogu ja odustat iste sekunde pa im ti behko drži predavanje o bošnjacima i nepostojanjem drugih nacija itd..di bi bile druge nacije hrvati i srbi se tako izjašnjavaju zadnji dvadeset godina..dosadni ste..

i ti optuzujes druge da ne citaju? gdje smo to jedinstveni da je Bosna-bosnjacka???

stariji si,pa ti necu reci da lupetas

[laganini]

ne znam odakle ih izvlacis lagani...
po tebi je sve sto je franjo napravio zlatno i ti bi da i nama (bosancima) bude.
nemas pojma, ponavljas se, pokusavas (opet) razdvojiti bosance na bosnjake i hrvate, i pored svih stvari koje smo ti naveli opet se pravis corav pored ociju.
a da su bosnjaci bili jedinstveniji pa i pored alije odmah cijelu bih proglasili bosnjackom bolje bi prosli hrvati u posavini i u srednjoj bosni nego sto jesu.
mi ne patimo od nacionalno/vjerski cistih prostora
to je boljka kojom je velika srbija zarazila hrvatsku i ti si toga dobro svijestan. takvima bi najdraze bilo da smo i mi opleli po civilima pa da mozete mirno spavat.
kako te nije sramota cinjenice da se hv otvoreno borila u bih protiv arbih dok su ch..... bili na maslenici, sibenskom zaledju, za pljunut do karlovca a o vukovaru da ne govorim.

mi krivimo srbe za agresiju a hrvatsku vlast sa tudjmanom na celu za grabez i izdaju.
ponovila se prica iz 2sr kad je vaznije bilo uzet dva sela u srednjoj bosni nego sto se prodalo pola dalmacije talijanima.


ne mozes bit i svetac i siledjija u isto vrijeme.

pa ti raspravljaj koliko hoces i s kim hoces

..što to znači cilu bih pretvoriti u bošnjačku..ajde reci...a što se tiče hrvatske vojske tamo di je nije bilo potaracan je hrvatski narod...nestalo ga je..izgnan..ok možda to ne možet oprostiti što niste potaracali i ercegovinu..i ,irna bosna..znaš ti i bolje ..

[Spanac_113]

nije bilo hv u tuzli lagani pa niko nije protjeran.

e ovako, dosta te je vise.
trolas opet, vec sam ti reko pricas price cace svoga a i nije te briga sta je bilo.
argumenti su ti za qurac.
man' se vise, idi na huskacke forume a ima ih tona pa tamo pizdi kako se boris ti za hrvate u bosni.

[laganini]

..kad mi ne možeš ili nećeš odgovorit na pitanje onda kvalifikacije razno razne..ili da vam behko napiše pamflet a vi ga svi uredno citirate..čemu muka..

[Spanac_113]

pa evo cenzura jedan napiso sam ti sve!
napiso ti je poske, behko, storm, zagi, svi mi ludi a ti trol

ne znam odakle ih izvlacis lagani...
po tebi je sve sto je franjo napravio zlatno i ti bi da i nama (bosancima) bude.
nemas pojma, ponavljas se, pokusavas (opet) razdvojiti bosance na bosnjake i hrvate, i pored svih stvari koje smo ti naveli opet se pravis corav pored ociju.
a da su bosnjaci bili jedinstveniji pa i pored alije odmah cijelu bih proglasili bosnjackom bolje bi prosli hrvati u posavini i u srednjoj bosni nego sto jesu.
mi ne patimo od nacionalno/vjerski cistih prostora
to je boljka kojom je velika srbija zarazila hrvatsku i ti si toga dobro svijestan. takvima bi najdraze bilo da smo i mi opleli po civilima pa da mozete mirno spavat.
kako te nije sramota cinjenice da se hv otvoreno borila u bih protiv arbih dok su ch..... bili na maslenici, sibenskom zaledju, za pljunut do karlovca a o vukovaru da ne govorim.

mi krivimo srbe za agresiju a hrvatsku vlast sa tudjmanom na celu za grabez i izdaju.
ponovila se prica iz 2sr kad je vaznije bilo uzet dva sela u srednjoj bosni nego sto se prodalo pola dalmacije talijanima.

ne mozes bit i svetac i siledjija u isto vrijeme.

pa ti raspravljaj koliko hoces i s kim hoces

[POSAVLJAK]

Vraćanje Vidovica

Nakon Daytonskog sporazuma, shvatili smo da smo prepušteni sami sebi, no ipak, na Orašku općinu, došla je grupa vojnika iz Rijeke, te nekoliko boraca iz Osijeka pod komandom zapovjednika Kreše.Dečki su bili iskusni u ratovanju i odmah su pristali na jednu veliku akciju, a to je: povratak sela Vidovice.

Bila je srijeda 21.10.1992.godine, 3 sata ujutro, kad smo dobili zapovijed da se ustanemo i da se spremimo pod punu ratnu spremu. Nije to bilo ništa novo niti nepoznato, jer dan prije naši su krenuli u konačno oslobađanje hrvatskog sela Vidovice, i tog dana su teškom mukom došli od neprijateljskih crta obrane, a na nekim dijelovima i ušli u nju. Još večer prije pokreta naš zapovjednik nam je predočio da ćemo sutra mi morati odraditi glavni posao tj. što je moguće tiše ući u selo iza neprijateljskih linija i njima s leđa skinuti neke bunkere da bi oslobodili put i očistili ulaz tenkovima u selo.

Dok nam je to govorio, slušao sam njegove riječi kao u nekom polusnu, ali sam svaku čuo. Dobro se sjećam kad nam je rekao: “Nemojte žaliti kuće, one su i onako porušene i opljačkane, bolje da ih mi srušimo nego da među njima izginemo!” Hodajte polako, u tišini ako je moguće, jer iz svakog ćoška možda vreba neki neprijatelj. Na kraju je dodao da u akciju idu samo oni koji to žele. Naravno, nitko nije ostao u bazi.
Nakon opremanja sastanak je bio u zapovjedništvu IV bojne u Orašju, odakle smo trebali krenuti put sela Gajevi, gdje ćemo ostaviti vozila i dalje prema Vidovicama ići pješice. Put prema Gajevima je prošao nevjerojatno brzo, a kad smo tamo stigli pucala je zora, ona tipična posavska jesenja zora, puna vlage i još je padala neka kišica koja nije bila jaka, ali toliko je bila uporna, sitna i hladna da sam imao osjećaj da mi se iglice zabadaju u svaki dio tijela koji nije bio pokriven. Ne samo da je kvasila nas, veći problem je bio što je kvasila oružje, jer mi smo bili protuoklopnjaci i nosili smo OSE, a one su jako osjetljive na vlagu. Ja sam uvijek više vjerovao mehanici, tako da sam kao i svaki put ponio svoju „rusku trubu“ iliti ‘stručno’ RPG-7.
U Gajevima primamo zadnje upute zapovjednika, još se naoružavamo ručnim bombama, a kao znak raspoznavanja u selu, dogovoreno je da nosimo žute trake, i to strogo vezene oko glave. Jednom smo jednom drugom prilikom naletjeli na neprijatelje, koji su kao i mi imali crvene trake oko ruku, i eto ti vraga i teških pitanja, koji ste vi? a koji ste vi? Ali kad su se spazile oznake, onda je nastala frka i rokanje. Zbog svega toga, trake smo nosili oko glava.

Razmijenili smo još pokoji pogled ohrabrenja, a meni je u oči upao moj prijatelj koji je po licu i rukama sav bio namazan maskirnim bojama. Upitao sam ga: što će mu boje, pa idemo u selo, a ne u šumu?! Još mi u ušima zvone riječi koje je izgovorio: „Neka neprijatelji misle da na njih idu ljudi, a ne djeca!“
Kada se sada sjetim tih riječi skupi mi se u grlu, pa i jesmo bili djeca, on je imao tek 17, a ja baš napunio 20. I mi idemo u rat, kao na nogometno igralište, a ipak potpuno svjesni da gubitak na tom igralištu znači smrt prijatelja i suborca. Danas znam da smo zakinuti za jedno vrijeme koje nam nitko ne može nadoknaditi, a to je ono vrijeme koje dečki, u nekim drugim zemljama, gdje nema rata, provode najluđe dane i noći, prave tulume i ganjaju djevojke. Mi smo to vrijeme potrošili na rat, na obranu svega svetoga i svega do čega nam je stalo. Nije mi bilo žao tada, nije mi žao niti sada, a sutra ako bi trebalo, išao bih opet.

Sve je bilo spremno i krenuli smo prema Vidovicama, ali zbog tajnosti išli smo kanalima za odvodnjavanje. Budući da je kiša padala skoro cijelu noć, kanali su se napunili vodom, do te razine, da se nije moglo ići kroz njih, nego smo morali hodati sa strane kroz blato ili preko nekih dijelova gdje je bila trava, koja je bila toliko klizava.

I što reći, pod punom ratnom spremom, mokri od kiše, po takvom putu išli smo nekih 1.5 kilometar. Ubilo me to šuljanje do te mjere, da sam dobivao želju da izađem van, pa neka se desi što se desi. Naravno da nisam mogao, nego sam kao i ostali koji su se vjerojatno osjećali isto kao i ja, nastavljao hodati dalje u što je moguće većoj tišini. Nakon svega, ipak smo došli do prvih kuća sela, i tad smo se polagano u parovima, počeli prebacivati do jedne kuće koja je bila malo odvojena od sela, a za koju smo znali da je drže naši.
I to je bilo točno. Tu smo sreli naše dečke iz četvrte bojne. Izgledali su nekako izgubljeno, valjda zbog neprospavane noći koju su proveli u selu, a nisu imali nikakve pouzdane informacija što drže naši, a što neprijatelji. Zapovjednik ih je odmah smirio, išlo mu je to od ruke, a bio je i autoritet u brigadi, kao i mi ostali, jer ljudi se nisi brinuli kad smo mi bili blizu, tako da su neki izrazili želju da krenu s nama. Poveli smo ih četvoricu, jer nas objektivno nije više niti trebalo, samo bi bilo previše mesa za neprijatelje.

Akcija je mogla početi, i napokon je nestala ona napetost iščekivanja. Ušli smo u selo tiho, krećući se od kuće do kuće i provjeravajući je li sigurno, te sve to znakovima javljali drugima. I tako jednu za drugom. Pogledao sam oko sebe, imao sam što i vidjeti! Vidovice su bile tipično posavsko hrvatsko selo koje je palo pod neprijateljsku okupaciju. Sve je bilo opljačkano, kuće nisu samo spaljene, već pokradene! Zjapile su stravično prazno, a dvorišta su bila toliko zarasla u travu, da su one manje kuće, koje ako još nisu imale ni krov, samo provirivale iz šikare kao da se srame što smo ih takve zatekli. Ako postoji grad duhova, ovo je definitivno bilo selo duhova. Imao sam osjećaj da te prazne kuće zovu u pomoć, ali za razliku od drugih poziva, ovaj je bio upućen sablasnom tišinom koja se mogla zagristi. Nije bilo niti pasa lutalica,da pokretom razbije taj osjećaj praznine. Imao sam dojam da sama smrt hoda između onih kuća…

Odjednom zapovjednik daje znak da se stane, jer je vidio da iz jednog dvorišta viri topovska cijev, ali smjer u koji je bila uperena nije imao smisla. Kada smo se došuljali bliže, ugledali smo top prikačen za kamion, koji je pak bio pun streljiva za njega. Za upravljačem kamiona, sjedio je mrtav neprijatelj, koji baš nije imao sreće. Bio je pogođen s prednje strane kroz vjetrobran, i to raketom od RPG- a-7 u glavu, ali nevjerojatno je to što raketa nije eksplodirala, nego mu je samo odnijela pola glave, pa tako ostao sjediti s rukama na upravljaču kamiona. Nije bilo vremena za razgledanje, moralo se dalje prema izlazu iz sela i prema bunkerima koje smo trebali skinuti, pa smo ponovno u istoj formaciji i na isti način nastavili kretanje.

Tijekom prolaza kroz selo, ostavljali smo odstupnicu da nam neprijatelji ne bi zašli za leđa, a i kako bismo osigurali prostor koji smo već pročešljali. Na jednoj takvoj ostajem i ja, a sa mnom u dvorištu jedne stare kuće, ostaju još četvorica. To su moji dečki s kojima sam prošao sve akcije u ratu.Dvorište u kojem smo ostali, bilo je ograđeno metalnom ogradom od ceste, uz koju je paralelno bila složena nekakva stara cigla. U dvorištu je bila kuća, stara bar 60-70 godina, ožbukana blatom i uzidana zemljanom ciglom, dok je krov bio pokriven starim crijepom „biberom“, toliko trošnim da ga ni neprijatelji nisu htjeli ukrasti. Nasuprot nje, na drugom kraju, nalazila se mala dvorišna zgrada, s dvije male sobe, i dva ulaza, okrenuta prema dvorištu. Na ulazu u dvorište, u kanalu, ležao je još jedan mrtav neprijatelj, koji je vjerojatno stradao dan prije, ali su ga njegovi ostavili. Dok smo hvatali zaklone i raspoređivali se tako da se što bolje postavimo za trenutak, Pepo i ja smo zastali i pogledali mrtvaca. Tako gledajući ga otelo mi se: „Lijep neki momak“, na što je Pepo mrtvo hladno, samo dodao „ Još je ljepši zato što je mrtav“. Samo smo razmijenili poglede, ali smo znali što nam je u glavi, a to je bilo: da mi jedan drugoga, nikada nećemo ovako ostaviti kao staro deblo, pa koliko god to koštalo.

Prvih nekoliko minuta bilo je sve mirno i mi smo samo provirivali iz svojih busija, a onda se začula pucnjava i eksplozije iz pravca u kojem su naši nastavili prema bunkerima. Znali smo da to znači da je počelo ostvarenje pravog našeg cilja i dolaska u selo, ali smo također znali da naš boravak u njemu, više nije tajna, i da će neprijatelji poslati pojačanje na te bunkere. To pojačanje moralo je naići baš na nas, jer smo mi čuvali jedinu prilaznu cestu.

Bili smo u pravu! Nakon samo nekoliko minuta, začuli smo tenk kako se pali i turira negdje oko centra sela, i koji je bio udaljen nekih 200 metara cestom od nas. Kroz glavu mi je prošla samo pomisao: “Idemo ponovo!” – jer nije mi bilo ni prvi, a vjerovao sam niti zadnji put, da se sukobljavam s tenkovima. Čuli smo kako kreće, a buka motora je bila sve jača i jača, što je značilo samo jedno, ide k nama, melje asfalt…
Zveket tenkovskih gusjenica na asfaltu je stvarno jezovit i tjera adrenalin u tijelo. Nije bilo panike, samo onoliko straha koliko je dovoljno da te drži na oprezu, ali to nije važilo za sve. Đole se odjednom ustaje, i bez ikakvog povoda dolazi do mene, i govori mi, da on odlazi pozvati pojačanje. Kakvo crno pojačanje? Mi smo odstupnica. Oni rade svoj dio, mi moramo svoj! Ali prije nego sam išta uspio reći, Đole se odaljio u pravcu bunkera.

Nije mi smetalo što je otišao. Ako se uplašio neka ide, ali prije nego sam ga zaustavio, odnio mi je sva dodatna punjenja za RPG, i ja sam ostao samo sa onim jednim kojeg sam sam donio. Imao je Pepo osu, ali je bila mokra i nije bilo sigurno da će biti upotrebljiva. Moje razmišljanje prekinuo je prvi rafal upućen prema nama. Nije to bio običan rafal, nego nešto dugačko, nešto što te prikiva za zemlju i zaklon. Meci su prštali svuda oko nas, a najviše su bili koncentrirani na složenu ciglu, iza koje smo bili Pepo i ja. Odmah nakon rafala, uslijedila je jaka eksplozija, a bila je to tenkovska granata, ispaljena onako na cestu, bez većeg nišanjenja. Nišanjenje nije niti bilo potrebno, jer nas je tenk gađao sa nekih 70-80 metara, a nakon ispaljenja, odmah se povlačio i pokrivao 20 milimetarskim PAM-om.
Na njega bi se ponovno nadovezao onaj dugi rafal, tako da nismo mogli niti oka otvoriti. Sve to se ponavljalo nekoliko puta, iako smo mi pokušali uzvratiti vatru. No, naši pokušaji su samo davali do znanja da ih tu čekamo. Pravo gadno postalo je, kada je u dvorište doletjelo nekoliko ručnih bombi. Nekako smo se dohvatili zaklona, ali ja sam i dalje ostao u klečećem položaju. iza one cigle s RPG- om na ramenu, čekao sam tenk. Klečeći tako. najednom sam osjetio jak udar u desnu stranu prsa. Ništa mi nije bilo jasno, znam da me je nešto udarilo, ali nije bilo rupe na odori. nije bilo krvi. nije bilo bola.

Nisam imao vremena razmišljati o tome što se desilo. jer nas je ponovno poklopio dugi rafal. Dok je rafal trajao. Pepo je pokušao uzvratiti vatru, ali se odjednom srušio na zemlju. i samo kroz zube prostenjao: „Noga, noga…!“ Okrenuo sam se. i nekako u nevjerici ga pogledao, ali sam se brzo pribrao. i iz njegovih hlača izvadio prvi zavoj da ga previjem.

Uspio sam pretrčati nekih 10 metara, doći do male dvorišne zgrade i zakloniti se iza nje. Kad sam provirio i htio zapucati, kako bih pokrio Pepu, osjetio sam da mi je nešto udarilo u pušku, da mi je skoro ispala iz ruku! Na okviru puške, ugledao sam veliku rupu od metka, koji je proletio kroz njega. Nisam imao vremena za razmišljanje, nego stavljam drugi okvir i počinjem pucati.Odlučio sam se vratiti iza cigle, jer mi je tamo ostao RPG i jer je tenk je ponovo rondao. Drugi vojnik je nekako, sam Bog zna kako, odvukao Pepu iz kuće, gdje je bio na nešto sigurnijem mjestu. U trenutku dok sam pretrčavao natrag do cigle, tenk je ponovno opalio granatu, i ponovno je gađao ispred nas u asfalt! Kad sam se bacio iza cigle, na leđima sam osjetio da mi tkanina dodiruje meso, ali nije bilo krvi, nije bilo rupa na odori. Ja ih nisam mogao vidjeti! Ali, što je najčudnije, nije bilo boli..

Nastavlja se rokanje i pucnjava, sve u istim intervalima. Nakon što je napunio, tenk ponovno kreće na nas. Ovaj put sam spreman i čekam ga, ali kako god pogledam, vidim ga samo kroz krošnju od neke male šljive, koja se nalazila u dvorištu. Imam samo jednu raketu, i ta je morala pogoditi, ali ne – nije moguće kroz krošnju, moram naći bolju poziciju.

Dok su mi te misli letjele kroz glavu, nisam ni primijetio da je tenk već izašao iza krivine i da se sprema opaliti. To se i dogodilo. Tada sam osjetio udar u desnu nadlakticu. Od udara sam se zanio. Ovaj put je bilo i rupe na odori, i krvi, i boli. Samo sam prozborio Taysonu da se vrati do mene: „I ja sam ranjen.“ Na licu sam mu tada vidio da mu mozak radi 300 na sat, i da smišlja kako da nam izvuče žive glave, ali i da ne dozvoli neprijateljima da prođu pored nas.

Nakon nekoliko trenutaka, koji su izgledali tako dugački, progovorio je: „Idemo samo kuću dalje“. Dok je to izgovarao, u dvorište su pale nekakve dimne bombe i počeo se dizati jarko crveni dim. Za nekoliko sekundi, nismo vidjeli ništa, i morali smo napraviti što je Tayson predložio.
On i Semko prebacili su nekako Pepu i mene preko tarabe, pa smo se našli u susjednom dvorištu. Na našu sreću, tu su bila još dvojica naših, Bula i Goci, koji su odmah pritekli u pomoć. Dok mi je previjao ranu, Tayson me je pitao: jesam li sposoban hodati, na što sam odgovorio potvrdno, klimanjem glave.
“Dobro.” - rekao je – “Idi prema izlazu. Naši su već trebali skinuti te bunkere. i ako ima netko tko nam može pomoći dovedi ga ovamo. Do tada. mi ćemo ih držati odavde.”Bez riječi sam krenuo kud me je poslao, ali već nakon stotinjak metara, naišao sam na Zapovjednika i ostale, kako se vraćaju ka centru i našim položajima. Stao je pred mene i pitao: što se događa na odstupnici. Na brzinu sam mu ispričao što se dogodilo, tko je ranjen, i koje su snage neprijatelja, nakon čega me je poslao da se izvlačim, i da će oni dalje rješavati.
Izlazak iz sela je posebna priča, jer smo morali izaći pješice, budući da sanitet nije htio doći po nas u selo zbog miniranog puta, a prije njih, tim su putem prošli naši tenkovi. Noge su me još dobro služile, no problem je bio Pepo koji je jako krvario, i nije mogao niti hodati. Njega su neka dva momka nosila dobrih 500-600 metara do naše crte obrane, gdje su dobili nosila. Kad smo stigli na našu crtu, natovarili su nas u vozilo kuhinje, a budući da je bilo (kako se kod nas kaže) blato do usta, obično civilno vozilo nije moglo ni krenuti. Na svu sreću, tu se našlo sanitetsko vozilo 111. Riječke brigade, čiji su se momci upravo pripremali da uđu u Vidovice, i nastave s daljnjim čišćenjem sela, pa su nas na kraju natovarili u njega.

Te nas je večeri u bolnici posjetio i zapovjednik, pozdravio nas i pitao za stanje, te nam priopćio radosnu vijest, da je hrvatsko selo Vidovice, ponovno u našim rukama u cijelosti.

[ytube][/ytube]

[POSAVLJAK]

Nakon oporavka od ranjavanja, vratio sam se u svoju postrojbu i pridružio se starim prijateljima i suborcima. Tih dana rat je unatoč ružnom vremenu bjesnio punom snagom i svaki dan je bilo nekih uzbuna, ili smo mi čačkali njih ili su oni čačkali nas. U suštini nisam imao dojam da i jedni i drugi žele nešto ozbiljnije poduzeti ali se stalno udaralo, i cijevi se skoro nisu stizale pošteno niti ohladiti. U bazi stara atmosfera, svuda po hodniku povješani dijelovi odjeće koji se suše. Oni koji su preumorni spavaju i prikupljaju novu snagu za nove bitke, a monotoniju prekine samo onaj naš „gajgerov brojač“ kad zakrči.

Tako je bilo i tog dana, telefon je neprekidno krčao, a vijesti su bile da se puca po cijeloj dužini bojišnice, i iz sveg je bilo sasvim jasno da danas oni čačkaju nas. Nekoliko puta nije bilo pokreta, ali nekako baš pred podne došao je i nama signal za pokret. I tako ustaljenom rutinom odlazimo po naoružanje, sjedamo u vozila i krećemo u pravcu Matića, na dio crte koji je bio poznat pod nadimkom „Kazani“. Došao je taj čas, došao je moj trenutak povratka na bojišnicu.

Možda to sve ne bi niti bilo ništa naročito da nisam slušao priče da se nakon ranjavanja jako teško vratiti na bojište i da u čovjeku vlada nekakav čudan strah, koji se zavlači duboko u kosti i na trenutke ili potpuno ga blokira. Valjda čovjek shvati da je ranjiv, da metak i geler deru i njegovo meso, da je i njegova krv ljepljiva i crvena. Valjda shvati da postoji jedan život i da ima stvari koje nije vidio niti probao, pa mu ga je žao izgubiti. S tim razmišljanjima stigli smo u Matiće i nekoliko stotina metara iza crte bojišnice, ostavili vozila te nastavili pješice.

Dan je bio više nego užasan, padala je ona sitna posavska kiša koja ti u glavi stvara osjećaj da te bodu ledene igle, koja namače odjeću, a da zlo bude veće padala je po ostacima snijega koji se jedva nazirao jer ga se većina pretvorila u vodu od koje je nastalo takvo blato da su nam noge propadale do gležnjeva, ili se lijepilo za obuću da smo jedva vukli noge za sobom.

Na jednom križanju smo se razdvojili jer je bilo više pravaca iz kojih su neprijatelji mogli prići tenkovima, pa smo ih htjeli sve pokriti, a bilo je i jasno da oni samo „čačkaju mečku“. Uostalom na cijeloj bojišnici su bili prekaljeni borci sa skoro godinu dana ratovanja iza sebe i bili su u stanju sami zaustaviti nprijatelje, ali eto mi smo trebali samo doći više kao podrška da ljudi znaju da smo i mi tu i da nisu sami, a opet za svaki slučaj jer vrag ne spava i nikad ne znaš u kojem smjeru će krenuti borba i na čemu se može završiti.

Nakon razdvajanja ja sam ostao s trojicom momaka, a sa sobom smo imali jednu osu i moj RPG 7. Uputili smo se prema prvom naše bunkeru koji je baš bio uz samu staru makadamsku cestu koja je vodila u pravcu neprijateljskog sela Čović Polje. Do bunkera smo morali doći cestom, ali to je bilo dobro jer nije bilo blata, ili smo mogli ići preko livade, po blatu, a isto tako po čistini.

Kada smo došli nešto bliže našem bunkeru uletjeli smo u puškaranje i rafalenje koje nas je prizemljilo. Pobacali smo se sa strana jer su meci zviždali na sve strane, a najviše ih je završavalo po samoj cesti. Zalegavši, završio sam u nekom niskom šiblju i osušenoj travi na kojima je još bilo malo snijega, ali se i on topio i zemlju pretvarao u blato. Zabio sam glavu nisko jer su meci letjeli tako nisko da su kidali šiblje iznad mene. Još se nije sve potpuno niti smirilo, samo je vatra malo skrenula od nas kada sam čuo jednog momka kako govori da sa se dižemo i krećemo prema bunkeru.

Čuvši njegov glas podigao sam glavu iz snijega i blata i vidio ostale kako ustaju i trče prema bunkeru. Htio sam se i ja ustati, ali tada se dogodilo nešto što prije nisam osjetio, nešto što me je pritisnulo natrag na zemlju, nešto što me je natjeralo da ponovno zabijem nos u blato. Blokada….. Sekunde kao sati. Tisuće misli u glavi. Ponovno mi kroz mozak prolaze one priče koje sam slušao o povratku na bojište, ponovno vidim tenk u Vidovicama kako puca na mene, imam osjećaj da je i ovdje došao onaj isti neprijatelj s onim istim mitraljezom i da gađa samo mene. Strah, nije to strah, ja poznajem strah, on me drži na oprezu, ali me ne blokira, ili je ovo neki novi strah. Mora biti, jer ja ga ne znam, ja se s njim još nisam sreo. Sam se derem na sebe,ustani, ustani i kreni, a iz mene ni glasa ne izlazi. Ruke ne osjećam, a blato na nogama mi je preteško i ne mogu ih pomaći. Gdje mi je puška, gdje mi je RPG, gdje su moji. A onda neki bum u glavi. Prvo dižem pogled i vidim naše kako uskaču u bunker, zatim nekom čudnom snagom, iznenada, znam sve i gdje mi je puška i gdje mi je RPG i gdje su moji. Sve mi je jasno, više ne osjećam niti kišu da pada , više mi nije niti blato teško, nekako mi je sve jasno i sve svejedno. Ustajem se, nekako ležerno, trčim prema bunkeru uopće se ne obazirući da se pucnjava ponovno vraća na moju stranu. Uz pratnju kiše metaka uskačem bunker i gledam u svoje dečke koji izgleda uopće nisu primijetili što se sa mnom događa. Dva tri duboka udisaja i po koja detonacija granate, brzo me vrati u tračnice i opet sam svoj, vladam sobom, barem tako mislim.

U bunkeru sam tada zatekao Dragana Jovanović, zvanog Cigo. Kada smo se malo pribrali, Cigo nam je objasnio gdje je problem i pokaza nam pravac iz kojeg je moguć tenkovski napad na njihov dio crte. Pokazao nam je na put kojim smo mi prišli crti, ali je isti zamatao i nestajao iza šume, a nekih 150 metara desno od našeg bunkera nalazio se ukopan ruski bestrzajni top tipa SPG 9 i on je bio glavna okosnica obrane od napada oklopa. Brzo smo se dogovorili i ja sam dobio zadatak da odem do topa, da izvidim kako je postavljen i dali treba negdje drugdje da se rasporedimo da bi se što bolje pokrio teren s protuoklopnim oružjem. I tako ne gubeći vrijeme uputio sam se prokopanom tranšeom, gazeći kroz blato i vodu, a usput osmatrajući teren i pamteći podobna mjesta za postavljanje čeke.

Dok sam hodao nekoliko puta sam morao stajati i zaklanjati se zbog granata koje su padale okolo u blizini, a i zbog puškaranja, jer na tom dijelu između naših i neprijateljskih bunkera nije bilo veće udaljenosti od 100-150 metara tako da su meci udarali u grudobran koji je kiša toliko raskvasila da uopće nije predstavljao nekakav zaklon, nego je više ličio na tek izbacanu zemlju koja je ostavljena tako da stoji. Na jednom mjestu u tranšeu je bila bara i nisam imao pojma koliko je duboka, a pošto se neprekidno pucalo nisam moga izaći pa istu obići. Nisam imao vremena čekat nego sam nadajući se da nije jako duboka zagazio u nju. Tek kada sam krenuo, vidio sam da je u njoj voda do koljena, tako da sam završio potpuno mokrih nogu, ali što je tu je, velim rat je, pa ne mogu se sada žaliti.

Kod topa sam susreo i njegovu posadu, ne znam koji su dečki, ali neko veselo društvance koje se grijalo s malo rakije, ali i odgovorno, jer sam odmah primijetio da rakete za top, i ako nije bilo puno suhih mjesta, drže na suhom. Među njima je vladalo dobro raspoloženje i čim sam stigao odmah su me ponudili da se malo ugrijem, a pala je i neka šala na moje mokre noge. Nakon par riječi jedan od njih mi je odmah rekao da su neprijatelji iza šume i da imaju dva tenka i jedan transporter. Pitao me je koliko nas je došlo, a ja sam odgovorio dovoljno, da ga, mislim se, ne obeshrabrim. Tu sam se prevario, jer ovi momci su dobro znali zašto su tu i njih nije bilo lako, ako ih je u opće i bilo moguće obeshrabriti. Na brzinu nekako praveći se važan sam pogledao top, pohvalio ih zbog čuvanja raket,a i pitao dali im je potreban pomoć da pozovem svoje. Onaj isti mi je na brzinu odgovorio da su oni spremni, da čekaju, ali ne bi bilo loše da ima još protuoklopa. Naravno bio je u pravu, cijevi nikad previše, pa sam se odmah okrenuo i pošao natrag do bunkera gdje su moji ostali da ih dovedem, a i moj RPG je tamo ostao pa sam išao i po njega.

Put natrag je bio isti kao i do tamo, red granata red pucanja, ali sam na jednom mjestu, na znam valjda izgubio živce i počeo vraćati vatru. Razvila se prava pucnjava u kojoj sam na neki čudan način uživao. Kao da mi je baš to trebalo da iz sebe izbacim svu negativnu energiju, da kroz puščanu cijev prospem sve strahove i tjeskobe. Kroz glavu mi je prošlo da se trebam vratiti i pozvati svoje, jer su tenkovi mogli krenuti svaki čas. Ubrzo sam bio u bunkeru i objašnjavao stanje na terenu, te da trebamo ići zauzeti mjesta. Tenkovi su bili upaljeni i rondali su još dok sam ja bio kod topa i nije bilo vremena za gubljenje.

Nisam im sretno stigao sve niti ispričati kad se iz motorole koja je bila kod Cige začulo: „Transporter je krenuo“ i odmah iz toga jak tresak. Top je opalio i na samom izlazu iz šume digao se oblak gustog dima. Svi smo stajali kao ukopani i nitko nije niti disao, sve dok nismo čuli ciku i vrisku iz pravca gdje je bio bunker s topom. Opet se javila motorola: „Transporter je dobio“. Nije prošla niti minuta, a ponovno prasak i opet opaljenje iz topa. Kada se čulo drugo opaljenje pomislio sam da sada gađaju tenk, koji je vjerojatno krenuo u pratnji transportera. Moje misli prekinuo je Cigo koji je preko motorole pitao dali sada gađaju tenk,jer je i on isto pomislio. Umjesto odgovora začuli smo novo opaljenje iz topa i novi val veselja. Kod nas u bunkeru je nastala šutnja,nismo znali o čemu se radi, jeli i tenk pogođen ili što već. Tu našu šutnju razbio je glas iz motorole: „Tenkovi se vraćaju, mi gađamo transporter“. Sad nam tek ništa nije bilo jasno, zar nije pogođen, zar još napreduje, i čemu se toliko vesele. Motorolom Cigo ponovno zove, ali mi čujemo i četvrto opaljnje. Na vezu se javio netko od posade i pita što smo trebali. Cigo mu govori: „Nemoj se toliko javljati locirati će te , a onda si popušio“. Nekoliko sekundi nije nitko odgovarao, a onda odgovor: „Kruva mi ovoga neće izvuć“ , a kao potvrdu odlučnosti, da ispunu svoju namjeru čuli smo novo opaljenje iz topa. Na sve to, svi smo se počeli smijati kao da se radi o dobro režiranoj komediji.

Pošto vrijeme bilo hladno, a ja mokrih nogu počeo sam drhtati od zime, zapovjednik nam je rekao da nema potrebe da više budemo tu, jer tenkovi su se vratili, a i ima njih dovoljno da zaustave bilo kakav prodor. Rekao je: „Sad kad su pogodili jedan transporter, ništa više pored njih neće proći“. Pošto smo znali da je u pravu, složili smo se da se vratimo u bazu. Pozdravili smo se i trkom izašli iz bunkera, pa tako sve dok se nismo udaljili na malo veću udaljenost odakle smo nastavili normalno do svojih vozila.

Dok sam prilazio vozilima i dok smo se vozili prema bazi, kroz glavu su mi prolazile misli i sjećanje na one vesele momke oko onog topa. Igrom slučaja uloge su nam se zamijenile, jer kada sam krenuo iz baze išao sam da ja njima pružim podršku i da im podignem samopouzdanje, ali kada sam došao na crtu i njihove položaje oni su to učinili meni, i ako nisu toga bili svjesni. Sjećanje na njihovu slogu, uvježbanost, bezbrižnost me je oduševila, uklonila blokade, razbila tjeskobe, crne misli i dala mi snagu za nove borbe. Uvijek ću im biti zahvalan zbog toga.

Nekoliko tjedana kasnije nešto se slavilo u bazi i naletim ti ja na Cigu, uz srdačne pozdrave i uobičajena pitanja, pitao sam ga što se desilo dalje tog dana i što je bilo s transporterom, jesu li ga neprijatelji odvukli. Na moje pitanje Cigo se počeo smijati, kao da sam mu ispričao vic i jedva nekako kroz smijeh mi je rekao: „ Ma kakvi odvukli, spakovale budale u njega 18 komada, nismo niti šarafe mogli naći“.

Dva mjeseca kasnije, prilikom zaustavljanja prodora neprijateljskih tenkova, Dragan Jovanović zvani Cigo je položio život za Domovinu. Samo dva mjeseca prije, Cigo ili kako su ga neki zvali Crni,je izjavio da nakon svih ratišta koje je prošao po Hrvatskoj i BiH, u Posavini osjeća toplinu i da u njoj želi sagraditi svoj dom. Rekao je: „Ovakve ljude, tu hrabrost, odlučnost, a ujedno i toplinu nisam susreo nigdje. Bog mi je svjedok da sam prošao sva ratišta, ali mi je najveća želja da ovdje dobijem komad zemlje i da na njemu ostanem zauvijek.“ Želja mu se ispunila, dobio je komad zemlje i na njemu će ostati zauvijek. Hrvatski vitez, zagrebački Rom, Dragan Jovanović Cigo je sahranjen na groblju „Karaula“ u Tolisi, uz sve vojne počasti, a spomenik su mu postavili pripadnici „Vojske babe Mare“.

[Seljak]

Posavljak, iskreni respekt. Samo naprijed, šibaj...! Savršeno te razumijem.

[dadojović]

Tek sam sada vidio ovu temu. Nije dugo bila aktivna. Proveo sam u Orašju period od 93 - 96