Logori, protjerivanja

Društvene teme iz naše zemlje.

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
Maja
Administrator
Administrator
Posts: 119231
Joined: 23 Mar 2010, 23:31
Location: Mrduša Donja
Has thanked: 5517 times
Been thanked: 11761 times
Contact:
Status: Offline

Logori, protjerivanja

Post by Maja » 14 Sep 2011, 16:17

danas sam čula lijepu vijest. protiv bagre koja je mene i moje protjerala je podignuta optužnica





Veselko i Ivo Raguž optuženi za ratne zločine u Stocu i Čapljini

Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je danas optužnicu protiv Veselka i Ive Raguža, koja ih tereti tereti za kazneno djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva.

U optužnici se navodi da su optuženi Veselko i Ivo Raguž, u periodu od početka srpnja do kraja kolovoza 1993. godine, u Stocu i Čapljini, za vrijeme oružanog sukoba između Armije RBiH i HVO-a, postupali suprotno odredbama Ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata. Veselko je tada bio zapovjednik IV bojne HVO brigade “Knez Domagoj”, a Ivo Raguž pripadnik iste brigade.

Optuženi Veselko Raguž je, navodno, naređivao, pomagao ili neposredno sudjelovao u protupravnom odvođenju i zatvaranju bošnjačkih civila, preseljenju bošnjačkih žena i djece, te naređivao, pomogao ili neposredno sudjelovao u fizičkom zlostavljanju, nečovječnom postupanju i mučenju zatvorenih civila, odnosno nije sprječavao, niti kažnjavao takve radnje počinjene od pripadnika njegove bojne ili drugih pripadnika HVO-a nad kojima je imao stvarnu kontrolu, iako je za njih znao.

Optuženi Ivo Raguž je, prema navodima iz optužnice, sudjelovao u fizičkom zlostavljanju zatvorenih civila.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120160
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7769 times
Status: Offline

Re: Logori, protjerivanja

Post by Krokodil Behko » 14 Sep 2011, 16:27

Bagra nego sta.. Svi znamo,za patnje Bosnjaka u Z.Hercegocini,tokom rata.posebice egzodusi iz Capljine i Stoca.. A ni stradanju bosnjackih civila u Mostaru,nije bilo kraja.. Nije dovoljno,da grupa "Prlic i ostali" bude jedina koja ce biti kaznjena.. To je premalo,s obzirom na srazmjere stradanja.. Samo zbog Dretelja i Heliodroma,trebalo bi 30-ak kazni...
online

harrys
Na probnom
Na probnom
Posts: 89
Joined: 01 Jun 2011, 17:55
Status: Offline

Re: Logori, protjerivanja

Post by harrys » 14 Sep 2011, 17:06

.
Last edited by harrys on 25 Sep 2011, 21:01, edited 1 time in total.
GENS UNA SUMUS Jedan smo rod

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120160
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7769 times
Status: Offline

Re: Logori, protjerivanja

Post by Krokodil Behko » 19 Sep 2011, 00:58

Bio jednom,jedan cuvar u srpskom koncetracionom logoru..po nacionalnosti Srbin.
Ime mu necu reci jer je to tajna.. Stroga tajna.. Istinu kazem.
Bio je nastanjen u najsjeveroistocnijem gradu u BiH. Imao je prije rata,sasvim obicno zanimanje.
Negdje u jesen 1992.godine,mobilise ga srpska vojska. Sta ja znam,kojim okolnostima,zadali su mu da bude cuvar u konc logoru Batkovici. Bio je sazaljive prirode. Svercao je cigare,Bosnjacima logorasima,vodu im donosio,molio ostale da ih ne tuku.. Ti bosnjaci,imali su status robova. Svaki seljan iz blizine,imao je pravo da dodje i zatrazi radnu snagu,besplatnu naravno a u logoru.. Bosnjaci su morali,da rade od jutra do sutra kod tih seljaka na njivama. A njih,ni briga nije bilo. Ni jesti im nisu dali kako treba.. I taj cuvar je isto,odvodio Bosnjake na svoje imanje.. S tim,da oni kod njega,nisu nista radili. samo su sjedili cijeli dan i uzivali. Jeli i pili.. Nije im taj,nazovimo ga Covjek,dozvolio to. Nabavljao im je i obucu i odjecu.. Pripomagao ako treba svjedociti za nekoga da je uvijek bio dobar i tako to. ne bi li ga pustili iz logora...

GODINU DANA KASNIJE:

Tog cuvara,prebacuju u ratnu jedinicu na Majevicu..1994.godine,nasa Armija,udara na srpske polozaje i zauzima ih. Cuvar se nije snasao.. Nije ni bio vican ratovanju.. Na sebi je imao maskirnu uniformu,kakvu su kod njih,imali samo specijalci u to doba.. Pripadnici ARBiH,zarobljavaju ga zivog.. kad su mu vidili uniformu,mislili su da je zlikovac neki.. Popio je par samara do komande.. I kad su ga doveli,oko komande,vrtili se neki domaci mjestani.. Odjednom,iskoci iz gomile jedan starac.i zapovika gledajuci u cuvara: Pa to ti bolan ..... Svi se zabezeknuli.. Starac se okrenuo,jednom od ovih boraca koji su ga uhvatili i rece; sine,pa to je onaj cuvar sto nam glave spasi.. A sin obori pogled.. I na kraju rece: pa ja mu samar opalio vec..
Skoci starac,otrca kuci,.. donese hranu,duhan..sve.. Dovede jos ljudi.. Sve bisi logorasi. Svi su u zvijezde kovali cuvara. Komandant bataljona,u neprilici se snasao. Drzali su ga posle u brigadnom zatvoru reda radi. Nije nista radio a posjecivali su ga svaki dan. Donosili mu sve sto je trebalo. Na kraju,nije htio ici u razmjenu. Nije se htio vratiti svojima. Poslata je poruka zeni mu i djeci dole da se izvuku u Njemacku.. Za njega,pusten je glas,da se objesio u zatvoru. Zapravo,da se zamete trag. Da srpska vosjka,ne pobije mu porodicu prije nego sto izadju. Nekako su mu omogucili do Njemacke a posle su fuknuli u Kanadu on i njegova porodica.
Last edited by Krokodil Behko on 19 Sep 2011, 10:49, edited 1 time in total.
online

User avatar
blento59
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11733
Joined: 18 Aug 2011, 23:07
Status: Offline

Re: Logori, protjerivanja

Post by blento59 » 19 Sep 2011, 01:07

polahko behko ne moj detaljisati.
Kada je živ onda je visok, a kada je mrtav onda je dugačak

User avatar
Maja
Administrator
Administrator
Posts: 119231
Joined: 23 Mar 2010, 23:31
Location: Mrduša Donja
Has thanked: 5517 times
Been thanked: 11761 times
Contact:
Status: Offline

Re: Logori, protjerivanja

Post by Maja » 19 Sep 2011, 11:33

svaka čast tom čovjeku.

kad se moj tata krio po brdima naletio je na hrvata komšiju jer su oni redovno hodali tuda baš u potrazi za ovima što su se krili. imao je pušku i sve, a tata nenaoružan. mogao ga je ili ubiti ili uhapsiti ali on je samo prošao kraj tate. a u drugom svjetskom ratu bila je velika glad i tatin otac je sto puta najeo oca od ovog komšije.

neki ljudi zaista ne zaboravljaju. ali rijetki su takvi!

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120160
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7769 times
Status: Offline

Re: Logori, protjerivanja

Post by Krokodil Behko » 19 Sep 2011, 12:00

Pa da.. Negdje napisah skoro,skoro svi,stali su na stranu agresora ali eto,ima i drugacijih..
online

User avatar
paparaci
Hadžija
Hadžija
Posts: 6706
Joined: 26 Mar 2010, 22:08
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Logori, protjerivanja

Post by paparaci » 20 Sep 2011, 00:42

bas tako.

bilo je i kod nas takodje slicnih slucajeva. ljude su pokupili i odveli ih na Međeđe Brdo da ih streljaju, sto se sva sreca nije desilo. dok su tu "boravili", jedna im je Srpkinja donosila ustipaka, vode,....
NeK pUkNu DuSmAnI...

:srce S a n i c a - G r m e č :srce

User avatar
blento59
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11733
Joined: 18 Aug 2011, 23:07
Status: Offline

Re: Logori, protjerivanja

Post by blento59 » 20 Sep 2011, 00:54

nije svaki nijemac nacista niti je svaki srbin cetnik
Kada je živ onda je visok, a kada je mrtav onda je dugačak

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120160
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7769 times
Status: Offline

Re: Logori, protjerivanja

Post by Krokodil Behko » 04 Oct 2011, 17:03

Sud BiH potvrdio optužnicu za ratni zločin protiv Miroslava Raguža

Sud Bosne i Hercegovine potvrdio je 3. oktobra 2011. godine optužnicu koja optuženog Miroslava Raguža tereti za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva, saopštio je danas Sud BiH.

U optužnici se, između ostalog, navodi da je Raguž, kao pomoćnik komandanta SIS-a HVO-a Stolac, u “Koštanoj bolnici”, na području općine Stolac, od početka augusta 1993. do kraja oktobra 1993. godine, učestvovao u ispitivanju i fizičkom zlostavljanju zatvorenih civila Bošnjaka, te protupravnom odvođenju i zatvaranju.
online

User avatar
Maja
Administrator
Administrator
Posts: 119231
Joined: 23 Mar 2010, 23:31
Location: Mrduša Donja
Has thanked: 5517 times
Been thanked: 11761 times
Contact:
Status: Offline

Re: Logori, protjerivanja

Post by Maja » 05 Oct 2011, 10:44

on je davio mog komšiju. baš me zanima hoće li imati petlje da svjedoči

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120160
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7769 times
Status: Offline

Jedan dan proveden u logoru Dretelj košta 49 maraka!

Post by Krokodil Behko » 15 Oct 2011, 23:27

Image

Koliko sudovi cijene žrtve etničkoga čišćenja, pokazuju primjeri iz Hercegovine. Sud u Mostaru je ocijenio da jedan dan proveden u logoru Dretelj, sa svim torturama i svim ponižavanjima, košta 49 maraka.

Stočanin Semir Brzina devet mjeseci tokom ratne 1993. godine bio je zatvoren u logorima Gabela i Heliodrom. Opštinski sud u Mostaru dosudio mu je naknadu štete od 12.000 maraka. Odšteta je, dakle, 49 maraka za dan proveden u logoru. Osim toga, sud je Brzini, i pored činjenice da presuda nije pravosnažna, dao nalog da odmah plati taksu od 1.900 maraka.

Ovi što donose ove presude - neka zamisle svoje djete u 19 godini da 245 dana provede u logoru, pa neka onda donesu presudu, kaže bivši logoraš Semir Brzina.

Za razliku od mostarskog, Osnovni sud u Trebinju donio je prvu presudu u korist logoraša iz RS-a, prema kojoj je Federacija BiH dužna Olgi Draško isplatiti 100.000 KM. I to za pretrpljene torture i mučenja tokom zatočeništva u logoru Dretelj kod Čapljine za 4 mjeseca provedena u logoru sredinom 1992. godine, prenosi Federalna televizija.

A danas u BiH Krivični zakon reguliše koliko košta dan boravka u zatvorima u kojima osuđenici imaju 3 obroka, krevet i sve higijenske potrepštine. Osuđena osoba može kaznu zatvora izrečenu do godinu zamjeniti, na vlastiti zahtjev, novčanom kaznom - jedan dan zatvora je 100 maraka.

Iz Udruženja logoraša Mostar navode da Savez logoraša BiH ima više od 100.000 članova, te da se rjetko susreću sa presudama koje bi samo djelimično ublažile patnju i nepravdu koju su preživjeli. Predlažu da Savez logoraša BiH pripremi unificirane tužbe usklađene sa domaćim i međunarodnim krivičnim i humanitarnim pravom, kako bi spasili svoje članove dodatnih maltretiranja.
online

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120160
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6890 times
Been thanked: 7769 times
Status: Offline

Re: Logori, protjerivanja

Post by Krokodil Behko » 10 Jan 2012, 15:32

Tužilaštvu dostavljena dokumentacija: Zloglasni HVO-ov "Kinder vod" silovao djevojčice iz Prozora

Image

Ratni reporter Akif Agić dostavio je Tužilaštvu BiH dokaze o više stotina silovanja bošnjačkih djevojčica iz Prozora od pripadnika zloglasnog HVO-ovog "Kinder voda".
Kako je Agić ispričao za "Dnevni avaz", on je Tužilaštvu BiH predao dio dokumentacije, a ostalo će naknadno dostaviti.

- Riječ je o zločincima koji imaju ime i prezime. Radi se dokazima koji se odnose na progon Bošnjaka i silovanje djevojčica. Ja sam još 1993. i 1994. godine Bakiru Izetbegoviću donio pregršt dokaza o napadima pripadnika HV-a iz Vinkovaca na Gornji Vakuf, kao i iskaze silovanih bošnjačkih djevojčica iz Prozora - kaže Agić.

On je naglasio da je tada Izetbegovića mlađeg informirao o stanju u Gornjem Vakufu.

- Ja nemam ništa protiv Hrvata, samo želim da se procesuiraju zločinci koji imaju ime i prezime. Zbog mog stava da se istina otkrije dugo sam bio progonjen - pojasnio je Agić.
online

User avatar
nezaboravna
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 3716
Joined: 07 Dec 2011, 11:55
Location: tebi u srcu
Status: Offline

Zabranjen ulaz bivsim logorasima Omarske

Post by nezaboravna » 26 May 2012, 08:10

stražari prijetili policijom Logorašima iz Omarske zabranjena posjeta mjestu stradanja
Bivšim logorašima iz Prijedora i članovima porodica ubijenih u logoru Omarska danas je zabranjena posjeta i ulazak u krug rudnika Omarska. Bivšim logorašima su danas, na Dan pobjede nad fašizmom i Dan logoraša, uprave kompanija Mittal i Novih rudnika Ljubija zabranile ulazak u krug rudnika Omarska, mjesto zatočenja više hiljada Bošnjaka i Hrvata u proteklom ratu, saznaje agencija Anadolija.

Predstavnik NVO-a Izvor iz Prijedora Edin Ramulić izjavio je da je „ još jednom pred zatvorenom kapijom Omarske mrak pobijedio svjetlost“.

„Još jednom je pobijedio fašizam, na mjestu najvećeg koncentracionog logora u Evropi nakon Drugog svjetskog rata, iako se ta Evropa zaklinjala da se to više nikada ne smije ponoviti“, kazao je Ramulić.

Kazao je da su predstavnike Udruženja, koja okupljaju bivše logoraše i porodice ubijenih Prijedoračana, na kapiji Mittala dočekali stražari koji su ih grubo vrijeđali, provocirali i prijetili policijom ukoliko se odluče da polože cvijeće pred kapiju rudnika.

„Iako su vlasnici Mittala stranci, žalosno je što su i direktor novih rudnika Ljubija i čuvari fabrike, naši sugrađani koji itekako znaju šta se ovdje događalo 1992. godine. Njihovo ponašanje samo je dokaz da se ništa nije promijenilo u odnosu na protekli rat“, naglasio je Ramulić.

Član Udruženja logoraša „Prijedor 92.“ Sudbin Muslić kazao je novinaru Anadolije da je „bilo strašno stajati pred kapijom bivšeg logora, u koji nisu mogli ući i položiti cvijeće za sve ljude koji su tamo stradali“.

„U meni i u svima nama miješali su se i očaj i tuga i bijes. Mi smo u Prijedoru danas ponovo žrtve, ovaj put političke manipulacije, ali od svega je strašnije što je Prijedor ponovo postao simbol uspona i pada suživota“, poručio je Musić.

Izrazio je nadu da će vrijeme zla nekad proći i zaključio da je „žalosno što se Prijedor ni 20 godina od zla koje ga je zadesilo ne mijenja“.

Funkcioner Stranke za BiH koji je sa svojim sugrađanima Bošnjacima i Hrvatima tokom minulog rata prošao najstrašnije torture zatočenja u logorima Omarska i Manjača, Muharem Murselović, istakao je za Anadoliju da je „licemjerno i cinično da vlast u RS-u obilježava Dan pobjede nad fašizmom, a da se ovakve stvari dešavaju u Omarskoj
news_2011_decembar_omarska_592652923_237597947.jpg
You do not have the required permissions to view the files attached to this post.
Tko ti priča o tuđim manama, drugima će pričati o tvojim
Ako ti život da 1000 razloga za plač, ti nađi 1001 razlog za smijeh.

User avatar
IM_ex
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 6816
Joined: 29 Jan 2012, 23:07
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Zabranjen ulaz bivsim logorasima Omarske

Post by IM_ex » 26 May 2012, 18:52

@nezaboravna

Zalosno je da, postavivsi jednu ovakvu vijest, nisi imala nista pametno za reci.
Tu te se jos i moze razumjeti, ali, da na kraju kliknes bas te smajlije, krajnje je bezobrazno i glupo.
vjerujem da ni (admin.) moderaciji nije promaklo, pa se pitam cemu pasivnost???
E sad necu ni kako ja hocu

User avatar
Sheval
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 17562
Joined: 02 Mar 2012, 21:53
Has thanked: 344 times
Been thanked: 882 times
Status: Offline

Re: Zabranjen ulaz bivsim logorasima Omarske

Post by Sheval » 26 May 2012, 19:03

Smajlići su u najmanju ruku debilni i priliče nekom 14-godišnjem slinavcu.

User avatar
blento59
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11733
Joined: 18 Aug 2011, 23:07
Status: Offline

Re: Zabranjen ulaz bivsim logorasima Omarske

Post by blento59 » 26 May 2012, 19:06

mozda se omaklo
Kada je živ onda je visok, a kada je mrtav onda je dugačak

User avatar
Mic-Sokoli
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Posts: 1012
Joined: 29 Jan 2012, 21:23
Status: Offline

Re: Logori, protjerivanja

Post by Mic-Sokoli » 05 Jun 2012, 22:25

Ama dzaba vam raspravljat o onom "sto je moglo biti".

Najutjecajnijim i najskolovanijm i najpametnijim ljudima tog kraja,
su vec generacijama ispirali mozgove o "Bratstvu i Jedinstvu", tj,
Da su jedan-te-isti narod, haman Srbi.
U skoli smo cak smo i svoj jezik zvali "sprski",
iako se je formalno nazivao srpsko-hrvatski.
Najpametniji i najskolovaniji muslimanski sinovi Krajine su cesto zenili Srpkinje.

U skoli smo samo ucili o Kraljevica Marku i srpskim povjesnim bajkama.
Cak nam je i rijecnik nasilno izmjenjen kroz ondasnje skolstvo.
Vjernika je bilo jedino po selima i mahalama.
Ostali u Njemackoj, Austriji, Sloveniji.

Sve ono sto je nekako razlikovalo Srbe od Bosnjaka je postepeno i vremenom, nestajalo.
Samo su bile ostale dzamije i stari hodze, didovi i nane, da nas nekako podsjete da nekad nismo bas bili, ISTI.

Cetnici (infilitrirani u komunisticki rezim) su vec bili "dobili" psiholocki i (ideoloski rat) protiv tog naroda,
i pripremili ga za lakse unistavanje.

Ne mozes ti covjeka natjerat da krene u rat, da se organizira, ako on prosto NE VJERUJE
da ima komsiju neprijatelja, koji mu je spreman i SIIIIME ZATRAT.

To je bio slucaj sa krajiskim Bosnjacima izmedju 1991-1992. Elita im je lebdila u titovickim oblacima, fantazijama o Bratstvu i Jedinstvu,
dok su Cetalji u isto vrijeme spremali spiskove kako ce te iste buduce vodje ikakvog otopra, zauvijek eliminirat, i njihove "ostatke" zauvijek prognat.

Koliko sam puta govorila rodjacima i rodicama da se spremaju, da krenu, da odlaze, jer im Srbi spremaju klanje (ne, nisam nikakav prorok, nego je i budali bilo jasno da se kroji Velika Srbija), al' dzaba, i uzaulud.
Bili su svi zaredom PARALIZIRANI, i fizicki i psihicki, a takodjer i dezinformirani.

Dok su Cetnici klali u okolnim carsijama, tetkin sin mi se u telefonskom razgovoru falio kako su se on i komsije Srbi i Muslimani, organizirali i da drze strazu. Protiv koga?

Kraj takve politicki deziorijentirane i psiholoski nespremne elite, kraj toliko dezinformiranog i paraliranog naroda, i onoliko naoruzanih cetnickih krvopija, cudi me da je iko ost'o ziv.

Krajiski Bosnjaci su vec 2 generacije bili intenzivno ukljuceni u proces asimilacije u nekakve Srbo-Jugoslovene.
Asimilacija, samo po sebi, nije nikakav kriminal AKO si ti kroz taj proces i nakon tog procesa, jednak svom komsiji, imas ista prava, itd.

Medjutim, kad se stiglo na poluvrijeme tog procesa, Srbi su odlucili da ne zele Jugoslaviju, nego hoce Veliku Srbiju. Imali su sve moguce vrste vojnog i politickog naoruzanja, da bi sebi olaksali eliminiranje onih koji nisu zelili zivit u Velikoj Srbiji.

Dokazalo se da su Srbi imali NEKOLIKO elita. A Bosnjaci samo dvije. Srbi su jednu vec uspjeli psihloski i politicki neutrilizirat, pa konacno fizicki i moralno unistiti. A druga, je sa Alijom na celu,
totalno nespremna za izazove onog doba, od'jednom izletila na scenu, da spasi ono sto se MORE.

*prenio sa jednog Foruma
http://www.youtube.com/watch?v=W2QmK8XszUM

Se shqiptari i fort si guri,
Jo s'lufton pa u mbështet për muri
Po kur t'pshtetët dije djallë
O zor asht turrin me ja ndalë!

User avatar
IM_ex
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 6816
Joined: 29 Jan 2012, 23:07
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Logori, protjerivanja

Post by IM_ex » 07 Jun 2012, 14:12

Kraj takve politicki deziorijentirane i psiholoski nespremne elite, kraj toliko dezinformiranog i paraliranog naroda, i onoliko naoruzanih cetnickih krvopija, cudi me da je iko ost'o ziv.
Prije par dana procitah potresnu, poucnu pricu Ismeta Tursica, koju bih s vama da podijelim, ujedno nadovezujuci se na prenesen sadrzaj od strane Mic-SokolA, samim tim i s temom Logori, protjerivanja u vezi

Njegov tabut sam spustio u zemlju... Nisam plakao. I obećanje sam održao. Čuvao sam mamu i sestru kao veliki...

Šta god sam uradio, šta god da sam postigao i sve ono što sam postao i ono što sam i dan-danas, ima veze sa tim majskim danima 1992. godine.

Ogroman odziv preko cijele planete mi je natjerao suze radosnice na lice, konačno je neko skupio hrabrosti i snage da pokrene stvari u i oko slučaja "Prijedor" sa mrtve tačke i to je danas označeno hiljadama fotografija ljudi sa bijelom trakom oko ruke u znak sjećanja na dane koje su promijenile ne samo moj život nego i živote svih nas u dolini rijeke Sane.

Tata je odveden od kuće uz zvižduke prvih granata koje su, upućene ni sam ne znam otkud, letjele ka bošnjačkim selima na Brdu. Dan prije sam se igrom slučaja zatekao gore, bio je to jedan od mojih nestašluka, nisam volio biti ispred zgrade kao sva druga (normalna) djeca, htio sam jednostavno da otkrivam svijet.

Jedno to moje "otkrivanje" se desilo i u jesen 1991. kada sam sa školskim drugom (Srbinom) išao po jugoslovensku zastavu kod njegove babe u Petrov gaj. To je bilo doba "Apela za mir", vrijeme takmičenja ko će biti veći Jugosloven i ko će bolje nacrtati "peace".

Pošto smo imali dovoljno para samo za jedan pravac, planirali smo se švercovati u povratku; međutim ta naša "brilijantna ideja" je propala jer nas je kondukter šutnuo iz voza u samom startu. Krenuli smo pješke, a na ulazu u selo Kevljani moj drug mi reče: "Ovdje me zovi Suljo!". "Ti mene zovi Mujo!", rekao sam mu misleći da je u pitanju neka zajebancija vezana za viceve. Uhvatio nas je užasan pljusak i, na svu sreću, šofer autobusa pun nekakvih radnika nam se smilovao i stao nam te nam besplatno prebacio tih nekih 10-ak kilometara do grada.

Back to maj '92.

Škola je završila ranije nego obično, 20. maja je bila srijeda i zadnji školski dan. Par dana poslije sam zajedno sa Narcisom, Ogijem i Amijem krenuo da se vozamo biciklima. Neko je došao na ideju da idemo brati šumske jagode na Hambarine (nekih 10-ak kilometara od nasšeg naselja). Otišli smo gore, nismo našli ni 'j' od jagoda i, što je još gore, sreo sam gore daidžu koji je krenuo kod ženine rodbine sa svoje dvije predivne blizankinje. "Degenek mi ne gine kad dođem kuci", pomislih znajući da mi je stari rekao da ne mrdam nigdje ispred zgrade i znajući da će im daidža reći gdje me je sreo.

Oko šest sati smo se vratili nazad, ušao sam u kuću i nešto prezalogajio iritirajući se na jebeni telefon što je non-stop zvonio te na radio s kojeg su neke babuskare upravo javljale da je došlo do oružanog sukoba na Brdu, te da je most na rijeci Sani zatvoren za sav saobraćaj osim vojnog. Ispostavilo se da je patrola srpske milicije i rezervista krenula na Brdo da provocira, naletjeli su na naoružane momke spremne da čuvaju svoju kuću i porodicu i tu je došlo do puškaranja. Bilans je bio dva mrtva i dva ranjena 'eroja.

Sutradan je postavljen ultimatum da se do 12 sati predaju počinioci ovog "zločina" te da se preda nekakvo oružje. U 11.50 je pukla prva granata. Za njom odma' druga i treća. Počelo je... Taman kada se u kući počeo praviti plan silaska u podrum, neko pozvoni na vrata. Komšija Ranko Kovačević i izvjesni Cvijić. obojica milicioneri, mamine radne kolege. "Dobar dan, jel' Meho kući?" "Jeste komšija, izvolite ući!" "Neka hvala, žurimo, treba nam Meho da ode na Radio Prijedor i da pozove muslimane da predaju oružje da se ovo sve zaustavi. I Mursel će ići sa njim, brzo će se vratiti. Meho, jel' imaš slučajno šta od oružja?" "Imam, službeni pištolj koji su svi članovi opštinske vlade zadužili, imam i papire za njega." Uzeli su pištolj, a prije nego što su odveli starog, otišli su do garaže da iz auta uzmu i dozvolu za "utoku". Sad za sad, sve po PS-u.

Radio Prijedor smo slušali još pažljivije ostatak tog dana. Nema Mehe, nema Mursela na radiju. Zato ima "Vojvoda Stepa na konju jaše", "Marš na Drinu" i drugi borbeni hitovi. Mama uzaludno zove prijatelje, između ostalog i današnjeg gradonačelnika Marka Pavića, komšije, vuče hiljadu i jednu vezu ne bi li saznala šta se dešava. Uzalud. Tek sutradan saznajemo od nekog, od maminih bivših kolega, da je tata u pritvoru u SUP-u te da će biti ubrzo pušten. Kozarac je u ovom trenutku razoren baš kao i Brdo, od daidže i njegove porodice ni traga ni glasa. Bože, gdje li su Meli i Medi, ta dva mala bisera? Imaju po dvije i po godine a već su pune života i radosti. Jedna je mamina princeza, a druga je malo grublja i prava je star-mala. Bože, čuvaj ih!
Prošao je jos jedan dan, tata je još uvijek u pritvoru. Žene i djeca iz Kozarca su potrpani u logor Trnopolje, a oni rijetki koji su uspjeli da "dobace" do Prijedora su u dvorani "Mladost". Išli smo da gledamo i tu tugu, bosonoge nane, majke sa malim bebama u naručju... Scene slične onima koje smo tri godine kasnije gledali u i oko Srebrenice...

Brdo je uništeno, Kozarac "oslobođen". Došao je red na grad. Stari grad i Puharska, dva naselja sa većiniskim bošnjačkim življem. Puharskoj je upućen ultimatum, vratite oružje i bićete pošteđeni. U protivnom, ne gine vam sudbina Kozarca! Ja i moj vjerni "trkaći" (biciklo) idemo do amidže u Puharsku, blizu "Halidove kuće". Alarmantno stanje, svi su na nogama, na ulici umalo da dođe do tuče kada jedan muškarac trpa svoju familiju u auto i sprema se da zajedno sa njima napusti naselje. "Samo žene i djeca smiju otići, ti ne smiješ!", govori mu neko iz mase, hvatajući ga za vrat. Opšti haos! Amidža nije kući, sigurno je otišao do grada. Njegova porodica je, hvala Bogu, na sigurnom, otišli su u Njemačku prije ovog svega. Nedostaju nam, pogotovo mali Almir, poznat po svojoj ljubavi prema truleks-krpi koju je obožavao jesti(!).

Tu noć primamo u stan ženu sa dvoje djece da prenoće. Svi bošnjački stanovi na Pecanima su u principu puni žena i djece iz Kozarca, Brda, Puharske.. LjudI koje nikad prije nismo vidjeli su preko noći postali dio našeg domaćinstva. Malo mi je to sve nestvarno i čudno, ali isto tako mi nekako "cool", k'o ono solidarnost, ruka ruci, ovo-ono, sve ono što su nas učili u školi sada je nekako postalo stvarnost..

Starog i dalje nema, struju nam uključuju i isključuju kako im je ćeif. Daidža se javio, konačno su kući. Prvo što je pitao mamu je bilo gdje sam ja. Ispričao joj je, normalno, da me vidio gore dan prije nego što je puklo i da je dva dana krijući se po šumama sa svojom familijom brinuo za mene. Meli i Medi su preživjele ta dva-tri dana pakla sa po dva "čajna kolutića" dnevno. Mama mi nije ništa rekla tada, ovo sam saznao tek koji dan poslije...

S Narcisom i Hikmetom, koji je kod nas došao sa majkom i sestrom iz Puharske, se dosađujem ispred zgrade i opet "briljantna ideja" koja nas je mogla koštati glave. "Haj'mo na poker negdje", predloži neko, ne sjećam se više ko. "Haj'mo".. Zujanje po pustom gradu, nigdje struje nema, tako da nema ni pokera. "Na željezničkoj garant ima struje, a i kafići rade", opet izvali neko od nas.

Na željezničkoj pustahija, sve pozatvarano. Narcis sa svojom prepoznatljivom skoro pa bijelom kosom, zbog koje je dobio nadimak "Svitac", i nas dvojica štrkljastih dječaka od 12-13 godina smo onako razigrani trčkarali i pokušavali dohvatiti reklamne panoe. Nismo ni primijetili da su u bašti jedne kafane sjedila trojica vojnika/milicionera. Jedan od njih zviznu i prenu nas iz te naše igre. Mahnuše nam da priđemo. Iako smo već bili skoro pa zamakli iza ćoška, dakle imali smo možda priliku da im pobjegnemo, odlučismo da im ipak priđemo. Odnosno, ja i Narcis smo im krenuli u susret, a Hikmet je ostao iza ćoška da sakrije pare namijenjene za pokera, jer smo se bojali da će nam ih uzeti.

Kad smo prišli stolu, ugledali smo Bodu, našeg komšiju i "junaka" našeg naselja. Bio je poznat po svojoj zajebanosti, odnosno barem smo ga mi djeca smatrali zajebanim. Bi nam drago kad smo ga vidjeli, jer znali smo da zna ko smo, kontali smo pripaziće nas. "Gde vam je onaj treći?", grubim glasom nam se obrati jedan od njih. Na njemu je policijska uniforma, beretka sa trobojkom-grbom. Izgleda mlad, ali opet nekako zvuči kao neko ko je žešće zajeban. U tom se pojavi i Hikmet iza ćoška i pridruži nam se. "Imena?" Ismet. Narcis. Hikmet. Divno. "Šta radite ovdje, koji kurac?" Igramo se. "Vadi sve što imaš u džepovima!" Nemamo ništa, na nama šorcevi bez džepova. Hikmet izvrnu džepove, ali ni u njima ne bi ništa.

"Šta si sakrio tamo iza ćoška?", upita Hikmeta. Ništa. "Ništa? Priđi bliže!" Hikmet priđe. Zviz. Backhand po sred stomaka. "Koga lažeš, mamu ti j....? Gdje su vam pare?" Pljus. Šamar od kojeg uši zvone. "Nemojte, molim vas, Bodo, molim te, znaš nas s Pecana!" Svih pet prstiju je ostalo oslikano na Hikmetovom obrazu.

Na Narcisov vapaj Bodo se samo cinično nasmija. "Tišina! Vas dvojica ste slijedeći!" Ne sjećam se da smo zaplakali, ali znam da nam nije bilo svejedno. "Vadi pare, 'oćes li da ovaj kundak sad slomim od tebe, mamu ti j....!" Hikmet izvadi pare iz čarape. "Još me lažeš, p.... ti materina, 'oćes li da vas sad sve pobijem ovde!" U glavi praznina. Zaplakao bih, ali ne smijem. Molio bih za milost, ali ne smijem. U tom trenutku se desi čudo. Jedan naš komšija, čijeg smo sina svi zvali "Njojo" iako je bio stariji od nas, naiđe prugom. Na njemu maskirna uniforma. Prepozna nas odma'. Gdje neće kad smo ga danonoćno izluđivali; ako mu nismo maltretirali sina, onda smo mu kćerku Natašu vukli za njenu dugu kosu. Boro se dreknu na njih, "Šta radite, to su moja djeca! Ostavi ih, jesi čo! A vi, p.... vam materina, šta ćete ovdje, marš kući!"

Bodo i njegova dvojica krvnika se sjebaše, a mi čini mi se da nismo ni dočekali da Boro završi ovo "marš kući", već smo krenuli punim sprintom da se udaljavamo! Poslije se ispostavilo da je Boro bio Hikmetov komšija prije nego što je preselio na Pecane i rekao je da će sve ispričati njegovom ocu kad ga sretne. "Ispričaj kome hoćeš, samo nek' si nas izvuk'o iz govana!" reče mu Hikmet.

Već je peti dan kako je tata odveden. Ispred zgrade zujim. Sve manje djece je vani. Srpska djeca nisu tu, otišla su "na selo". Bosnjačka su tu ali kao da nisu, svi su u nekom sjebu, niko ne zna šta se sprema. Roditelji su sve tiši i tiši, roletne se spuštaju do maksimuma sa prvim mrakom, a čim nastupi policijski sat počinje pucnjava svuda oko nas. Ja i sestra spavamo na podu u dnevnom boravku. Njoj ovo sve teško pada, noć prije ju je uhvatila užasna groznica. Mama joj je oblogama od rakije skidala temperaturu.

Petak jutro. Igram košarke s nekim od djece iz C1. Odjednom stara me zovnu sa balkona. Ne znam jel' me ikad zvala s košarkaškog igrališta, jer je voljela kad sam joj tu, na oku. Jutro je tmurno, oko 10.45, kontam šta sad hoće, nije vrijeme ručku, nemam ništa za učiti jer smo na raspustu. "Hajde, uđi u kuću da nešto vidiš!" Kontam, šta imam vidjeti... Otvorio sam vrata a na hodniku je stajao TATA! Čovječe, te sreće! U istoj onoj majici u kojoj je otišao, nebeskoplavoj sa džepićem na lijevoj strani. Podigao me je iako sam odavno prerastao tu dob, sad sam već bio pravi "klipan". Poljubio me je, i ja sam njega. Pustili su ga, kaže, dovezao ga komšija Tomica u "marici". Sav ponosan kaže: "Izvinuo mi se Tomica, stid ga što me je morao dovesti u "marici"

Ne sjećam se šta smo poslije toga pričali, ali kunem se da bih sad mogao opisati boju tmurnog neba, miris ili smrad tatine majice u kojoj je proveo zadnjih šest dana, njegov osmijeh i njegovu sreću što smo ponovo sve četvoro bili na okupu. Kaže da je bio dva dana u SUP-u, poslije toga su ga prebacili u "Keraterm", on i ljudi koji su bili sa njim su bili prva grupa koja je ubačena u bivšu fabriku keramičkih pločica. Dva dana poslije toga Keraterm je bio pun i onda su odlučili da ih prebace u Omarsku. Pokazao nam je masnice od pendreka, samo sumnjam da nam je govorio istinu kada je rekao da ga je to neki stražar udario jer je otišao do wc-a bez pitanja, ali i da mu se poslije izvinuo jer se prepao da je tata pokušao da pobjegne. K'o, eto, nesporazum.

Ostatak dana je proveo na telefonu. "Dobar dan, ovdje Meho!" Kako si? Evo, nije loše. Slušaj, bio sam ti s mužem u Keratermu/Omarskoj, živ je, ništa se ne sekiraj. Rekao ti je da se čuvaš i da poljubiš djecu. Mene su pustili, siguran sam da će i njega uskoro." I tako čitav dan, razgovor za razgovorom... Dolazile su i komšije da upitaju šta se to dešava, jel' ovo kraj ili početak. Oko sedam naveče došla je jedna žena čijeg se imena ne sjećam, ali znam da je njen muž bio tatin prijatelj iz stranke (SDA). Iz Kozarca su bili, znam da su bili smješteni kod Ajdina i Bide. Žena i djeca jedva izukli živu glavu iz Trnopolja. Tata je smiruje, objašnjava joj je da se ne sekira, da joj je muž živ i da su zajedno "ležali" u Omarskoj. "Pustiće i njega 100%, znaju da ni on nije ništa kriv." Ta gospođa se zahvalila tati i, sjećam se i toga jako dobro, rekla je da će tu noć prenoćiti u Starom gradu kod rodbine, jer se tamo osjeća malo sigurnije nego na Pecanima, gdje živi oko 70% Srba, od kojih je već skoro pa 90% mobilisano a 100% su svi bili naoružani.

I ta noć je prošla uz pucnjavu, ali ne toliko puno kao ranijih noći, da bi oko zore zatutnjalo pravo. Pucalo je sa svih strana, imali smo osjećaj da će sve otići u vražiju mater. Pogledah na zidni sat, 6 i 20. Rano je još, neću da idem buditi mamu i tatu a ipak strah me. Sestra spava pored mene, na svu sreću ništa ne čuje. Kiša vani, vrijeme pravo proljetno, prolom oblaka, a uz to sve se još i puca sve žešće i žešće. Boooom! Granata puče pravo blizu. Boom! Boom! Boom! Zareda ih nekoliko. Mama i tata su budni, sestra se isto trznula. Roka pravo blizu. Iako smo u prizemlju, možda bi ipak bilo bolje sići u podrum. Ali ko roka i što roka ovako blizu? Nije valjda Puharska napadnuta? Amidža je tamo... Stari pokušava da nazove nekoga, međutim telefon ne radi. Nema ni radija. Stanje opšteg sranja!

Oko osam proradi radio. Muzika dere s radija, sve agresivnija i agresivnija, svaka je borbena. "Marš na Drinu" nekih pet puta u satu. Između ovih "muzičkih numera" ide saopštenje o napadu Alijinih džihad-ratnika na Prijedor. Vode se jake borbe ali uspjeli smo odbiti napad, kaže radio. Juhuu... Slobodni smo... Slobini smo...

Nedugo zatim proradiše i telefoni. Stari k'o radio-centrala, zove sto ljudi, pita gdje su, šta su... Nas šalje u podrum. U podrumu je već čitav komšiluk. Na očevima naših vršnjaka zvekeće oružje dok silaze niz stepenice. Ja, Nerko, Ervin i neki rođak od Dane igramo pokera iz dosade, čitamo romane i procjenjujemo gdje je koja granata pala.

Ispostavilo se da je taj dan spaljen i srušen do temelja Stari grad, a da su svi njegovi stanovnici prebačeni u logore, žene i djeca u Trnopolje, muškarci u Omarsku i Keraterm. Ona jadna žena iz Kozarca što je noć prije bila kod nas, gdje li je ona? Smaknula se u Stari grad jer je mislila da je tamo sigurnije. Bog zaista nema smisla za šalu..

Do mraka se situacija dosta smirila, vratili smo se u stanove. Granatiranje je prestalo a i pucnjava je jenjavala. Na radiju je saopšteno da svi lojalni muslimani izvise bijele zastave na prozore i da stave bijele trake oko ruku. Kroz naš prozor bijeli čaršaf nikad nije izbačen.

Sutradan sam napravio još jedan kiks koji me je mogao koštati glave. Starog sam nekako izmolio da me pusti ispred zgrade, iako su snajperisti bili na zgradi u našoj blizini. Izašao je i Nerko, komšija dvije godine stariji od mene. "Haj'mo do grada vidjeti vidjeti šta je bilo!" "Haj'mo!" Idiotizam na visokom nivou!
Krenuo sam s Nerkom do grada da vidimo šta se dešavalo dan prije. Bilo je pusto. Kod pijace je ležao nečiji leš pokriven ceradom. Iz Starog grada se još uvijek dimilo, osjećao se miris paljevine. Kod gradske džamije, odnosno ostataka iste, zaustavila nas je patrola. Nerko je ušao u već obijeni kiosk da vidi ima li romana i tamo je zatekao 4-5 dječaka iz G-zgrada. Naišla je patrola vojnika sa crvenim trakama oko ruku, njih 4-5. Bili su bijesni, prljavi i neobrijani, jedan od njih je imao sivkastu uniformu poput one sto su Ameri koristili u "Pustinjskoj oluji". Izgledala je pravo zajebano na njemu! Počeše psovati, pitati šta tu radimo, jesmo li normalni, znamo li da je rat! Nerku jedan od njih uhvati za vrat. "Kako se zoveš?" "Saša." "Prezime?" "Babić."

U sekundi sam izgubio svijest, u svojoj sam glavi već vidio nekog od klinaca iz G-zgrada kako govore vojniku da se on ne zove Saša Babić, da je Saša ustvari njihov komšija i da se dječak kojeg je vojnik uhvatio za vrat zove Nermin. Ostale kockice će ovaj hrabri vojnik sam posložiti i tu će da nam bude kraj. U centru grada, pored izgorene gradske džamije. The end. Na svu sreću i oni su se usrali od straha tako da niko nije ni progovorio. "Pa šta ćeš ovdje, jebo te Bog, vidiš li da je ovdje rat, 'oćeš da pogineš, dijete drago?" "Ajde, marš odavde, da vas nisam više vidio!" Opreznim korakom smo došli do iza ćoška zgrade i onda je uslijedio takav sprint da ni nadopingovani Ben Johnson ne bi imao šanse. Noge su same letile, ne sjećam se da su dodirivale tlo...

Kad sam došao kući, roditelji su bili van pameti. Nisu znali gdje sam, stari me tražio po Pecanima iako mu to vojnici što su "čuvali haustor", civilu bez bijele trake na ruci, nisu nikako preporučivali. Slagao sam im da sam bio u "Nešinom podrumu", da smo tamo čitali romane. Mama me odma' provalila da lažem, znala je da je Nešo bio jedno od one djece što su poslana na selo puno prije nego što je puklo. Nisam imao više šta da objašnjavam, samo sam šutio. Tata me nije istukao iako sam to debelo zaslužio. Onda me upitao šta sam radio na Brdu prošli petak kad sam sreo daidžu i njegovu porodicu. Shit, saznali su i za to! Još ako im je ludi Boro ispričao za scenu na željezničkoj, gotov sam, skršiće me stari "do temelja"! Inače je bio sklon nasilju i za puno manje gafove, baš kao i većina Balkanaca vođena motom "batina je iz raja izašla", ali ovaj put mi je fino, pravo roditeljski, objasnio kompleksnost situacije i da se ne trebam zajebavati i svuda hodati, jer može mi se šta desiti, a ako se meni nešto desi i njega opet odvedu, ko će onda čuvati mamu i sestru. Činilo mi se da bih više volio da me je dobro istuk'o, nego što me je ovako nafilovao i tjerao da se ponašam kao odrasla osoba, ne znam što.

Dan poslije su mama i tata otišli da prošetaju gradom. Po maminoj priči, u principu su napravili isti krug kao ja i Nerko dan prije. Izrešetani izlozi i zapaljene radnje bošnjačkih privatnika, miris zapaljene džamije koja je dogorjevala, jako mnogo uniformisanih muškaraca i tek pokoji civil na ulicama. "Meho, jel' ti vidiš da je ovo oko nas rat?" upitala ga je. Iako je sve bilo jasno kao dan, nije htio da se pomiri sa činjenicom da je sranje počelo. Dva dana poslije bilo je već kasno...

8.40. Stara pije kafu u kuhinji, ja i sestra spavamo na dušecima u dnevnom boravku. Stari još nije ust'o. Neko zalupa na vrata. Nisu čekali mamino "Ko je?". "Vojna policija!", zagrmi. Mama otvori. Uđoše njih četvorica-petorica. Prepoznah jednog odma', Zoran Babić - Bakin. Bio je atletičar, imao je specifičnu, smrknutu facu, tako da ga je bilo lako zapamtiti, a i svako malo je bio u "Kozarskom vjesniku" kad je osvajao medalje po atletskim mitinzima.

"Tražimo Mehmeda Tursića, imamo nalog za njegovo hapšenje." Mama uđe u spavaću da probudi tatu koji je već bio budan. "Dobro jutro.", reče im još uvijek bunovnim glasom. "Vi ste uhapšeni, moraćete krenuti sa nama." "Molim? Da to nije kakva greška? Ja sam već bio privođen i pušten sam prije tri dana."

"Na mom nalogu piše Vaše ime, što znači da morate krenuti sa nama." "Dobro", reče stari, "imamo li vremena da barem popijemo kafu?" "Imamo, marica nije još uvijek tu", reče jedan od njih. Uđoše, zaviriše u moju i sestrinu sobu, pitaju imamo li oružja, stari im objasni da je vratio pištolj, mogu provjeriti kod komšije Kovačevića. "Imate fin stan", reče Bakin, a u tom trenutku se oglasi motorola. "Marica je tu, moramo ići!" Kafa ostade neispijena. "Brzo će se tata vratiti, sigurno je neka greška. Čuvaj mamu i sestru!", reče i poljubi me. "Hoću, obećavam!" Izađe.


Bakin na izlazu iz stana me upita: "Mali, koji si razred?" "Sad ću u sedmi", rekoh. "E pa, pitanje je hoćeš li!", reče i nasmija se najgorim i najciničnijim smijehom ikad viđenim. U njemu nije bilo ništa što je moglo slutiti na zajebanciju ili šalu...

Tata je odveden 3.6.1992. u 8.50. Pronađen je u jednoj od masovnih grobnica u okolici Prijedora. U toj "sekundarnoj" grobnici pronađena je njegova desna ruka, potkoljenica i par rebara. Njegov tabut sam spustio u zemlju 20. jula 2006. godine. Nisam plakao. I obećanje sam održao. Čuvao sam mamu i sestru kao veliki.
E sad necu ni kako ja hocu

User avatar
Mic-Sokoli
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Posts: 1012
Joined: 29 Jan 2012, 21:23
Status: Offline

Re: Logori, protjerivanja

Post by Mic-Sokoli » 07 Jun 2012, 16:12

Prije par dana procitah potresnu, poucnu pricu Ismeta Tursica, koju bih s vama da podijelim,
Inschallah da bude poucna,al cisto sumnjam kad citam teze i teorije pojedinih.
Ne skrivati licnu patnju i patnju svog il tudjeg naroda koji je ubijan na osnovu vjere i nacije.
Al vidim da to vecina cini,pod izgovorom da izbjegavaju "govor mrznje" u koji svrstavaju ovako potresna svjedocenja.
Istorija se ponavlja,tesko onom ko iz nje ne izvuce pouku.
Svoje voljeti i braniti ne znaci druge i drugcije mrziti,al kome ja pricam :lupa .
http://www.youtube.com/watch?v=W2QmK8XszUM

Se shqiptari i fort si guri,
Jo s'lufton pa u mbështet për muri
Po kur t'pshtetët dije djallë
O zor asht turrin me ja ndalë!

Post Reply

Return to “BiH”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 19 guests