Kako i gdje ste proveli rat

[storm]

Nekad pomislim zasto mi je ovo trebalo da zapisem, da se sjecam, da me opet boli... Ali treba. Ne iz mrznje, radi osvete ili nesto slicno, vec radi sebe same. Da se shvatim ko sam i sta sam kad mi dodju neki likovi koji nemaju pojma o zivotu i pocnu da trune ovo ono. Ja se samo nasmijem i precutim, jer ja znam ko sam i sta sam. Pitanje je znaju li oni.
Da, puno je boli i patnje, stradanja... Ali uvijek posle kise dodje sunce. Mi smo ti koji ne smijemo dozvoliti da kisa neprestano pada. Ja barem ne dozvoljavam i uvijek kad kisa pocne gledam iza oblaka i ocekujem sunce. Nadam se... Dozivam... I vjerujes mi, uspijem.

Odlicno je, da si ovo ispisala...i nastavi....
I nemoj da ostane samo na forumu.
Daj u tisak, barem par primjeraka.
Unaprijed mi je zao ljudi, koji bi iz ovog crpili mrznju.
Ti nemas taj štih, zato i jest tako upečatljiv tekst....
Nakon svega zadrzala si ljudskost u najvisem obliku, trun mrznje nije ti ostao, a to je jako tesko...vidim po ljudima.
I zato je ovo prejako

[Cvrle]

U narednom periodu, bili smo "slobodni" ali u smislu da mogu izaci iz zgrade i otici donijeti vode za pice bez straha od snajpera. Ali i dalje je bio prisutan strah od granata. Znali su gdje se nalaze izvori pitke vode, pumpe, gdje se sipala voda, tako da su imali koordinate za gadjanje granatama. VBR-ovi su bili najaktuelniji. Jedan dan sam stajala na balkonu i cula dobro poznati zvuk ispaljenih granata. Brojala sam do 10 i sve su preletile iznad moje glave, iznad zgrade i pale na drugu stranu Drine. Iako sam bila dijete, vec sam znala sta je i PAM (protiv-avionski mitraljez) i PAT (protiv-avionski top) i VBR (visecijevni bacac raketa) i BST (bestrzajni top).
Sa svojih nepunih 15 godina, ucila sam kako da cijepam drva, jer struje nije bilo, pa smo morali loziti vatru kako da se grijemo tako i da kuhamo. Vodu sam donosila svaki dan. Obzirom da nije bilo koga drugog da donosi, ja sam imala tu obavezu. Doduse sta sam tada znala, meni je odlazak na vodu predstavljao izlazak sa drustvom, prve simpatije, prve ljubavi, druzenja. Da i u ratu su postojali osjecaji i radjala su se nova prijateljstva, koja bi prerastala u najvece ljubavi.
Sta dijete od nepunih 15 godina zna o ljubavi??? Pubertet je uveliko dosao, ali ko je imao vremena razmisljati o tome?! Ko je razmisljao da li se pravilno razvijam, da li dovoljno rastem, da li unosim dovoljne kolicine bjelancevina, masti, kalorija za pravilan razvoj...
Jedan dan babo je donio 3 kriske hljeba kako nas je sledovalo. Nas troje = tri kriske hljeba. Pojela sam svoju krisku ali i dalje sam bila gladna. Mama mi je dala i svoju krisku, koju sam pojela u dva zalogaja. A onda sam gledala u babovu krisku.
- Duso, znam da si gladna, ali moramo i mi jesti da bi mogli sutra opet da obezbjedimo koliko toliko za tebe. Da prezivimo do sutra - njezno mi je rekao babo.
- Ali babo, pa ja sam u razvoju, ja sam u pubertetu, meni treba kalorija - kroz suze sam objasnila zasto sam gladna i zasto gledam u njegovu krisku hljeba koju je dijelio sa mamom.
A mama je zajecala i suze su vrlo brzo umile njeno blijedo lice.
Onda sam dosla sebi i shvatila da sam pretjerala. Pa stvarno i njima je trebala hrana isto kao i meni. Humanitarna je bila tek toliko da nas odrzava u zivotu.
Babo je par puta isao s biciklom na selo pa uspio donijeti nesto voca, nesto povrca. Ali i te kolicine su bile neznatne.
Kafe nije bilo ni u snovima. Umjesto kafe, pila se "jecmenusa" - kafa pravljena od jecma.
Svaku noc u 19 sati kada bi sjeli da cujemo vijesti, prinijeli bi smo stari rucni mlin za kafu i mljeli psenicu koju bi dobili u sledovanju kroz humanitarnu. Mljeli smo svo troje, u krug.
Dosla je i zima. Bilo je uzasno hladno. Ali izdrzali smo.
Nova 1993. godina je dosla i prosla. Kome je bilo do doceka Nove godine?!
Pocetkom februara 1993. godine humanitarni avioni su nadlijetali iznad Gorazda i bacali palete sa hranom. Svaku noc bi ljudi isli po brdima da cekaju kad ce "bacati" da salete nesto hrane. Jednu noc, paleta je pala u sred Drine, a kako ispod gradskog mosta postoji "ploca", paleta se zakacila za jednu stijenu na "ploci" i zastala. Ujutro cim je primjecena paleta, ljudi su poceli skakati u Drinu pokusavajuci doci do te palete. Nisu obracali paznju na snijeg koji je bio do koljena, na mraz koji se spustao i do -10. Ne, glad i potreba za hranom je bila jaca.
Komsija je uspio da se docepa palete i da je razreze nozem, a onda su lanc paketi poceli plutati po Drini, da bi onda ljudi koji su posmatrali komsijin podvig zagazli u Drinu hvatajuci lanc pakete. Komsija je uspio ponijeti 10 paketa i svima u ulazu je podijelio.
Radovali smo se zvakama koje smo pronasli unutra. To je bio prvi slatkis koji su djeca dobila.
Opstali smo nekako.
Za to vrijeme, babo je 3 puta kretao na put za Grebak. Mjesto odakle se donosila hrana. Preko brda preko dola, preko minskih polja (eh kako se rimuje). Grebak, put zivota. Ali nije mu se dalo. Svaki put bi ga vratili. Prvi put se vratio jer je poceo napad, pa je putovanje odgodjeno. Drugi put je pukla guma na kamionu i odgodili su putovanje. Treci put se prevrnuo kamion na Povrsnici, tako da ni tada nije otisao. Jednostavno nije mu bilo sudjeno.
A svaki put bi mu mama napravila kolut pite da ima u putu da jede. Kako bi se vratio, izvadio bi onaj kolut pite i dao meni i sestrinoj djeci da podijelimo. A sestrina mladja kcerka bi rekla:
- Evo ga, dedo opet donio pite s Grepka!
Tako da od tada pita ima jos jedan naziv - pita s Grepka.
Svak se oporavljao. Svi su se cudili kako je ostao ziv, ali eto Bog je tako htio. Neki su ginuli od sicusnog komadica granate, a on je imao "srecu" da prezivi. U stvari da li je bila "sreca" ili ne, pokazat ce ostatak njegova zivota. Ocito ima neki "zadatak" pa je ostao s razlogom.
Kako se babu nije dalo da ode na Grebak po hranu, odlucile smo ja i mama da idemo. Isli su i mnogo slabiji od nas pa su donijeli koliko toliko hrane. Skontale smo da vidimo kakav je put kad budemo isli do Grepka, a onda cemo ocijeniti koliko mozemo ponijeti hrane, te se necemo zatrpavati.
Par dana prije nego smo trebale krenuti na Grebak, dosli su svekar i svekrva od srednje mi sestre, koja je zivjela u Sarajevu. Par mjeseci prije pocetka rata, rodila je curicu. Helem, dodjose oni i tako u pricu pita svekar moju mamu:
- Prijo, znas li ti cija je ovo curica, nadjosmo sliku tu na stubistu, mozda poznajes cija je? - upitao je pruzajuci joj malu sliku na kojoj je bila djevojcica od godinu dana. Kosa plava i uvijena, okice plave ogromne. Sto bi rekli stari ljudi "ko fildzani". Usne rumene isto kao i obrazi. Napredna djevojcica i prelijepa.
- Hmmm... Ovo bi mogla biti ona sa sedmog sprata - nesigurno je odgovorila mama.
- Prijatelju znas li ti cije je ovo dijete? - okrenuo se sada babu.
- Ne znam stvarno, mislim i ja da je ovo curica sa sedmog, na nju mi lici?! - upitno je pogledao babo u prijatelja.
Sestrini svekar i svekrva su poceli plakati. Svekar je skoro pa i jecao.
- To je nasa unuka!!! - kroz suze i jecaje su progovorili oboje.
Babo i mama su se samo zgledali, a ja sam pritrcala i uzela sliku iz njihovih ruku. Da to je bila moja sestricna, preslikana moja sestra. Te oci bih poznala svugdje. Plave, velike, divne oke.
Svi smo plakali.
- A odakle ti ova slika prijatelju? - odjednom upita babo.
- Poslala nam djeca. Oni su u Holiday Inn-u u Sarajevu. Dobro su i zdravo. Jedan komsija preko Grepka isao u Sarajevo i djeca su ga zamolila da nam ponesu ovu sliku i video kasetu. Ali ne znamo kako cemo da pogledamo kasetu kad nemamo struju?
- Ih, ne sikiraj se prijatelju - rece babo - saleticu nam ja struju, pa jesam li elektricar ili nisam - sada se babo i smijao.
Naglo je ustao i negdje otisao. Ja sam napravila "jecmenusu" i prinijela da ih pocastim. Ipak donijeli su nam predivan poklon.
Nije proslo dugo vremena na vratima se pojavio babo. Vukao je neke zice i kablove.
- Sta ti je sad to??? - pitala je mama zbunjeno.
- Vidjecete - zagonetno se smijao babo.
Dovukao je nekakvo kablo kroz komsijin stan i poceo nesto spajati i prespajati. U stvari dobio je od poste kablo da provede struju do stana da pregledamo kasetu. Otisao je u postu i trazio struju tek toliko da pregledamo kasetu, objasnio ljudima sve i ovi su mu dali.
Nakon sto je prikopcao sve i spojio, uzeli smo kasetu od prijatelja i stavili u video.
- Da pripremim maramica - salila sam se.
Kaseta je pokrenuta.
Dijete koje hoda u hodalici kroz hodnike hotela, neki ljudi mrsavi, ispijeni, isrcpljeni oko nje, svi se smiju, nosaju je kao da je princeza. A ona vesela samo se smije.
- Dragi moji zivi smo - prve rijeci zene koja se pojavila ispred kamere. Kosa je bila razbarusena, oci ionako krupne, sada su djelovale neprirodno izbuljene, ali i dalje plave kao nebo. Obrazi upali, lahko se mogla prepoznati svaka kost na licu. Ali djelovala je hrabra i vesela. To je bila moja srednja sestra koju sam vidjela zadnji put pocetkom marta 1992. godine.
- Ovu malu nestasnu djevojcicu koju vidite iza mene je vasa unuka, evo vidite koliko je zivahna. Svi je vole i samo je nosaju s ruke na ruku. Eto danas smo joj proslavili prvi rodjendan. Da, dragi moji, napunila je citavu godinu dana.
A onda snimak rodjendanske proslave. Tu u hotelu "Holiday Inn" u Sarajevu, proslavljen je prvi rodjendan moje sestricne. Bilo je puno ljudi, poznatih i nepoznatih. Imala je cak i tortu. I svijecu na torti. Kad je trebalo da puhne njen dah je bio slab da bi ugasila svijecu, ali se snasla pa je pljunula u svijecu.
Svi smo se smijali tom gestu. Tada sam pogledala u moje roditelje, u prijatelje, u covjeka koji je pomogao babu da "dovuce" struju, svi su plakali. Ali osmijeh na njihovim licima je ipak govorio da su to suze radosnice.
Sliku imamo i dan danas. Jedna od mnogih slika uokvirenih na zidu moje sobe.
Proljece je doslo. Umjesto da se radujemo tome, mi smo jos vise tugovali cini mi se. Ljudi su ginuli, djeca, zene... Mnogi su ostajali dozivotni invalidi. Svakodnevno smo gledali krv, slusali urlike ranjenih. Moja zgrada je bila preko puta bolnice tako da sam se nagledala svega i svacega.
Iako samo djeca, bili smo istrenirani da prepoznamo zvuk ispaljene granate, da je cujemo, da se "bacamo" u odredjenu stranu, jer u zavisnosti odakle granta dolazi, racunalo se na ugao i smjer rasprskavanja gelera. Djeca od 15 godina su znala profile granata, njihovu razornu moc, brzinu kojom putuje, ugao pod kojim pada, razlikovati po zvuku koja je granata u pitanju. A da je bilo normalno vrijeme, ucili bi o nekim ljepsim i boljim stvarima.
Mama se raspitivala kako da odemo na Grebak. Uslove za put, kakav je put, kuda se ide, koliko je opasno... Meni su drugari koji su vec imali priliku otici na Grebak pricali kako je tezak put, kako se ide po noci, kako se desavalo da su ljudi halucinirali razne stvari, pa su se tako smrzavali. Pricali su, da ako odlucim da idem, ni pod cijenu zivota ne zastajem. Niti jednog momenta, niti jedne sekunde, jer ako stanem gotovo je, izgubljena sam. I da ne vjerujem u sve sto vidim ispred sebe. Nije mi bilo jasno o cemu je pricao, ali zapamtila sam to.
Dosao je i taj 13-ti april 1993. godine. Obukle smo se kao aplinisti koji idu u osvajanje nekog od neosvojenih vrhova. Inace sam uvijek voljela da se oblacim vojnickim stilom. U mom ormaru su rijetko bile haljine i suknje, obicno bi regal bio prepun pantalona, trenerki, odjece koja je lagana i jednostavna za svaku kretnju. To mi je bilo od velike pomoci u ratu, jer mi nikada nije bilo hladno.
Ja i mama smo krenule, popele smo se na kamion koji nas je odvezao do jednog sela iz kojeg je kolona kretala. Pomislila sam opet cjelonocno hodanje, opet brda i planine, opet noc... A onda bi me zvuk praznih crijeva podsjetio na cilj naseg odlaska na Grebak, pa bih otjerala misli i pokusavala sebi olaksati kako tako. Kad smo stigli u selo vec je bilo dosta ljudi spremno za pokret. Brojka nikada nije bila ista, ali znam da su u pitanju bile hiljade. Svako malo bi se smjenjivale ture, jedni bi isli prema Grepku, dok bi drugi dolazili sa Grepka. Tako je s prvim mrakom i nas vodic povikao "Pokret".
Mama je isla ispred mene, ja sam je drzala za rub jakne, iza mene je isla neka druga zena koja je drzala mene za rub jakne i sve tako redom. Ispred mame je bio covjek koji je drzao konja za rep. Konj je bio kao pocetak kolone i on je u stvari bio nasa "lokomotiva" a mi smo bili vagoni.
Krenuli smo uz neku stranu. Vojnici su stajali po strani na razdaljini nekih 10-ak metara i govorili su svakom ko naidje da ni pod razno ne pustaju onoga ispred sebe, jer ako puste, taj dio kolone ostaje i za njih spasa nema.
Snijeg je bio utaban pa se na nekim mjestima i zaledio, sto je otezavalo kretanje. Iako nam se klizalo konj bi vukao i "vagoni" bi nastavljali dalje. Na vrhu tog brda docekali su nas vojnici koji su objasnili da put koji nam predstoji je najtezi put koji postoji na svijetu. Da ne smijemo pricati, da ne smijemo pustati onoga ispred nas, da ne smijemo gubiti korak.
Krenuli smo dalje. Covjek koji je isao ispred mame pitao je da li mozemo drzati korak, na sto smo svi ostali odgovorili da mozemo i da smo bas uhvatili tempo. Par puta sam posrnula, ali nije mi bilo jasno zasto jer nije mi se klizalo, kao da mi je nesto zapinjalo. A onda sam primjetila da su pertle od gojzerica odvezane i da svako malo stanem na pertlu i zato posrcem.
- Smijemo li stati da zavezem pertlu? - prosaputala sam pitanje mami, a ona je pitala covjeka koji nas je vodio.
- Stanite 2 koraka od kolone i odmorite se, neka zaveze pertlu i sacekajte novu kolonu pa nastavite dalje - odgovorio je covjek.
Tako smo i uradile. Prvo je mama stala, da bih ja zakacila se za covjeka, a onda sam ja stala i prepustila svoje mjesto zeni koja se drzala za mene. Stala je jos neka zena.
- Ne znam hocu li ja ovo moci, a moram maksumima donijeti sta bilo da jedu. Bojim se da ce mi pomrijeti od gladi dok se ja vratim - kroz suze je pricala zena.
Ja sam se sagela da svezem pertle. Nekako sam ih zapetljala da se vise ne odvezuju. Rekla sam mami da sam spremna da nastavimo i sagela se da uzemem ruksak koji sam spustila u snijeg s ledja. Dok sam se okrenula po ruksak i namjestila ga na ledja mama je nestala.
- Mama!!! Mama!!! - sapatom sam dozivala.
- Suti dijete i samo se zakaci ispred mene, mama ti je ispred - dozvao me neki glas.
Noc je vec obavila sve oko nas. Bila je mrkla noc fakticki ni prst pred okom se vidio nije. Nikada u zivotu nisam vidjela takvu tamu. Ni snovi nisu tako tamni. Crno, sve je crno. Pa cak i snijeg. Svaki covjek koji je presao "Put spasa" - put na Grebak, moze razumjeti kako je ljudima koji su potpuno slijepi. A stvarno tada, kada vida nema, sva druga cula se probude i budu puno jaca.
Osjetila sam ruku onoga glasa koja me povukla i mojom rukom uhvatila nesto sto u prvi momenat nisam mogla shvatiti sta je. A onda sam shvatila da drzim konja za rep. Moje noge su upadale u rupe koje je konj pravio svojim kopitama. Iako me je boljelo jer su rupe bile duboke do polovine mojih cjevanica, ipak olaksavale su mi put jer mi se nije klizalo i onda sam uhvatila tempo da idem u korak s konjem.
Mislila sam samo na to da ne smijem pustiti konja. Strah me je bilo, jer sam pomislila sta ako se ritne nogama nazad? To bi mi znacio kraj, jer bi me mogao usmrtiti odmah. A onda sam se sjetila rijeci moga rodjaka koji je imao obicaja da me stavi na konja i zajedno samnom jase preko livada:
- Konj je plemenita zivotinja, ako osjeti da te je strah njega, uplasice se i on, a ako osjeti da imas povjerenje u njega, cuvat ce te svojim zivotom.
Od tada je konj moja najdraza zivotinja.
Ne znam koliko sam dugo hodala tako kad sam cula neke glasove ispred mene. Kontala sam da je to pocetak kolone, ali odjednom su glasovi nestali. Da bi se ponovo zaculi isti glasovi, ali ovaj put iza mene. Srce mi je zadrhtalo jer nisam nista vidjela, a ti glasovi su se smjenjivali.
- Nije ti tamo put, hahahahahhahaah, ovamo ovamo, hahahahahhah - zacula sam muski glas tik uz mene.
- Ne slusaj njega, samo idi pravo - odjednom drugi muski glas s druge strane.
- Esshedu en la illahe ilellah, ve esshedu ene Muhameden, abduhu ve resulluhu - proucila sam.
Ezan. Cula sam ezan. Odjednom ispred mene se pojavila najljepsa dzamija na svijetu sto sam u zivotu vidjela. Sva je sijala nekim cudnim svjetlom, a predivan muskarac je stajao na vrhu munare, sa podignutom rukom i ucio ezan. Taj glas je bio ljepsi od bilo kojeg pjevaca na svijetu sto postoji. Nikada u zivotu nisam cula tu ljepotu. Osjetila sam da mi se usne razvlace u osmijeh, neka me smirenost obuzimala, a niz lice su mi tekle vrele suze, koje su se vec slijedeceg momenta pretvarale u ledenice.
Konj je usporio kao da je osjetio da sam umorna. Nestalo je dzamije, ezan se nije cuo. Opet mrak.
- Mama!!! - sapatom sam dozivala. Ali nikakvog odgovora nije bilo. Tek tada sam shvatila da nema ni onoga covjeka sto mi pruzi ruku da se ukljucim u kolonu. Probala sam pogledati preko ramena, ali iza sebe nisam vidjela nikoga. Kad god sam uspjela da se izdignem iznad rupa i krecem se preko snijega koristila sam da pogledam da li ima ikoga ispred nas. Nikoga nije bilo. Bili smo sami ja i konj. Jos cvrsce sam se uhvatila za njegov rep:
- Konjo moj lijepi, znam da znas da me strah, da smo sami. Ako ti znas put, vodi nas kuda treba, molim te, samo da zivi docekamo sabah - molila sam.
Sada mi sve to djeluje nerealno, ali znam da je bila stvarnost.
Odjednom konj je stao. Kao da je nesto osluskivao. Cak se i svjetlost sabaha pocela javljati, pa sam mogla nazirati obrise stabala. Primjetila sam da idemo kroz gustu sumu. Konj je i dalje stajao.
Odjednom sam vidjela kratak bljesak, kao kad probas upaliti sijalicu a ona istog momenta pregori kada pritisnes prekidac. I jaka detonacija. Mina. Neko je ispred nas stao na minu. Tisina. A onda je konj nastavio dalje. Isao je skroz polahko kao da izabira mjesta gdje ce stati. Rupe su postajale plice i nisu vise bile tako naporne. Ucinilo mi se da sam vidjela zenu kako sjedi pored drveta i smije se. Mora da ponovo haluciniram.
Odjednom moj drug ispred mene, smije se:
- Jesam ti rekao, cuvaj se halucinacija i nemoj da stanes, samo nemoj stati.
Opet je nestao. Nasli smo se na rubu sume. Ispred nas se pojavila cistina. Vec sam puno bolje vidjela, cak je i dnevna svjetlost bila jaca. Kao da sam izasla iz neke tamne sobe.
Desno od mene je bilo neko zbunje i kao da se micalo.
- Hej mala, sagni se dole. Vidjece te cetnici. Sakrij se ovamo dok se izvidnica vrati - cula sam nekoga da me doziva. Ali ja nisam pustala konja. Kao da je osjetio da sam se prepustila njegovom vodstvu, konj je nastavio dalje. Lagano ivicom sume spustao se nanize. Pratila sam ga u korak. Sisli smo do nekog potoka i presli preko drvenog mostica.
- Stoj! - neko je zavikao. Cula sam ispred sebe neko komesanje.
- Ovo je samo konj. Mora da je izostao iza kolone. Stani, kao da neko ide iza njega - rekao je drugi glas. Cula sam repetiranje pusaka. Ali ni tada nisam pustala konja.
- Stoj! Ko ide? - opet sam cula onaj prvi glas.
- Ja, djevojcica - tiho sam odgovorila dok su mi zubi cvokotali od zime jedva izgovarajuci ime.
- Hej pa to je dijete! Odakle si mala, kud ides, s kim si? - pitao me je onaj drugi. Imao je crveno lice vjerovatno od zime. Bio je u maskirnoj uniformi. Sjecam se samo da je imao neobicno velike brkove. Ali je bio vedar i nasmijan.
- Iz Gorazda sam, krenula s mamom na Grebak ali sam je izgubila - tek tada sam shvatila da sam izgubila mamu. Srce mi je zatreperilo i misli su pocele munjevito da se roje u glavi, sta je s mamom, gdje je ona, sta joj se dogodilo, zna li gdje sam ja???
- Hej duso, pa ti si izgubila kolonu. Jel te strah? Jesi umorna? Ne boj se, mi smo ARBIH, hajde ovamo odmori se malo. - pozvao me je prema nekoj kucici.
- Ne hvala vam, moram ici dalje - ne pustajuci konja nastavila sam hodati za njim.
- Pa znas li kuda trebas ici? - pitao me je zbunjeno vojnik.
- Znam! - slagala sam.
Konj je nastavio ici putem koji je vodio uz brdo. Ovaj put je bilo lakse hodati jer smo bili na makadamskom putu. Kad smo odmakli od vojske, prvi put sam pustila konja, a on je usporio i pustio da prodjem sa njegove desne strane i da idem uporedo s njim. I dalje me je vodio.
Nakon sto smo izasli na vrh brda, put se nastavljao u kotlinu a dole su se nadzirale nekakve dugacke kuce iz cijih dimnjaka se izvijao dim. Narod je vrvio oko tih kuca. To je to, stigla sam na Grebak. Ostalo je samo pitanje: A gdje mi je mama?

[spacebound]

Kako se citajuci ovaj tvoj "Ratni dnevnik" smjenjuju suze, red suza bola, red olaksanja, red gorcine, red radosnica.Ponekad bih voljela da se ja ovako cisto sjecam.Cesto pomislim da se moja prava sjecanja mijesaju sa pricama koje sam cula, pa od toga ispadne buckuris i onda nisam sigurna cemu sam svjedocila, a sta sam od drugih pokupila.Ali ova glad i borba za hranu su mi zivo prizvala neka sjecanja

[Cvrle]

Dio sam zapisivala u ratu, a dio sam napisala odmah posle rata.
Sto pise storm da bih trebala ovo dati da se stampa, razmisljala sam o tome. Ali nije to to...
Ovo je samo jedna od mnogih prica, koje svi imamo za ispircati. A ja eto zelim da podijelim s drugima moju pricu, ne da bih nekog optuzivala ili nesto u tom smislu, Boze sacuvaj, vec da se podsjetimo svi sta je zivot. Jer svi su na ovaj ili onaj nacin prosli slicne stvari kao i ja i ne trebamo da zaboravljamo. Ne samo rat, ne samo stradanja, vec i one male sitne trenutke srece u zivotu koje su u sjenama onih krupnih bolnih. Ni njih ne treba zaboraviti i treba ih se sjecati i zahvaljivati Bogu na svemu, jer drugacije ne bi cijenili ono sto imamo.

[Zagorka]

Jooj cvrle......sta god ti insan kaze, malo je....

[Veca]

...svaki dan ulazim na ovu temu da vidim, da li si jos nesto napisala ...Draga, Cvrle..................sta si sve prezivila, uffff

[Cvrle]

Kad sam stigla na Grebak prvo sam pokusala pronaci mamu. Isla sam od covjeka do covjeka, od vojnika do vojnika i pitala je li ko vidio moju mamu. Opisivala sam kako je bila obucena, kako izgleda. Niko je nije vidio.
Sjela sam na jednu stranu odakle sam mogla vidjeti sve one koji su dolazili na Grebak. Nije mogla nikako proci a da je ne vidim. Dan je odmicao a nje nije bilo. Negdje oko 18 sati navecer vdijela sam jednu grupu vojnika koji su stigli. Oni su bili zadnji za taj dan koji su dosli na Grebak. Medju njima sam vidjela mog dobrog prijatelja.
- Zopeeeeee!!! - zaplakala sam i potrcala prema njemu.
- Hej mala, od kud ti ovdje? S kim si dosla, kad si dosla? - usuo je pitanjima.
- Zope, nema mi mame - kroz jecaje sam mu objasnila sta se desilo.
- Momci, nazad! - zapovjedio je - Moramo naci Mamu! A ti mala, idi u onu kolibu tamo, sad cu ti poslati nekoga da ti donese da jedes, kad si zadnji put jela?
- Ne znam.
- Majko moja pa ona je i gladna i zedna, joj joj, sta cu s tobom?! Idi tamo i ugrij se, odspavaj a ja i moji momci cemo se vratiti i trazit cemo je dok je ne nadjemo. Ne vracam se bez nje jel dogovoreno? - pitao me je samouvjereno.
- Dobro - poslusala sam ga i usla u kolibu koju mi je pokazao. Sjela sam u sami cosak pored nekog deda i skupila noge. Do malo dosao je neki vojnik i odnio mi da jedem. Ma ni pogledala nisam. Nisam bila gladna ni zedna samo da mi mama dodje. Tiho sam plakala. Dedo me je nesto ispitivao, ne znam da li sam mu sta odgovorila ili ne, samo sam gledala u vrata i cekala kad ce se mama pomoliti.
Noc je uveliko ovila tamom, ali ja nisam gubila nadu da ce mama doci. Nekad oko pola noci dosla je neka tura ljudi i kako je ko ulazio onaj dedo do mene je pitao da li je neko vidio moju mamu, imenujuci je.
U jednom momentu usla je jedna zena i dedo je pitao da li poznaje moju mamu i da li je slucajno vidjela:
- Heeeej moji teski jadi, pa sine od kud ti ovdje??? - piskutavim glasom pitala je jedna mamina rodica. - Pa gdje ti je mama ostala? Jesi gladna, zedna, jeli ti zima? Heeeeej moji teski jadi, pa sta ces sada dijete drago? (inace to joj je uzrecica od kako znam za sebe)
- Cekat cu je dok ne dodje, a znam da ce doci. - sigurna u svoje rijeci hrabro sam odgovorila.
Nekad pred sabah, vrata su se ponovo otvorila. Prostorija je bila mracna, samo su se mogle nazirati siluete ljudi koji su prolazili tom kolibom.
Usao je covjek, pa drugi za njim, a onda sam ugledala samo desnu ruku do lakta koja se oslanjala na drveni stap i desnu nogu koja je zakoracila u prostoriju kojom se prolomio moj krik:
- Maaaamaaaaa!!!
Dosla je. Znala sam da ce doci. Bila je ziva, doduse sva skoro polomljena, ali ziva. Pomogla sam joj da udje i da se smjesti. Lijeva ruka joj je bila slomljena, oba zgloba na nogama su bila uganuta, ali hrabrost i snaga moje Mame je nemjerljiva.
Onoga momenta kad smo se "izgubile" ona je mislila da sam ja otisla prije nje, tako da je ona pozurila da me stigne. A onda se i ona sama izgubila i srecom nekako je nateturala na bajte nase vojske. Tamo su opet mislisli da je cetnicki spijun i htjeli je strijeljati dok je nije prepoznao jedan covjek. Okrijepio je i uputio kuda da ide, a onda je nastavila sama po uputama. Prateci otiske koji su ostajali iza kolone, upadajuci u snjezne nanose, slomila je ruku, uganula obje noge, iscasila rame, ali je dosla na cilj. Trazila je mene od jedne do druge kolibe i hvala Bogu pronasla me.
Sutradan smo htjele da se vratimo kuci sa hranom, ali javili su da je Kacelj pao (brdo koje je povezivalo Grebak i Gorazde), cetnici su zauzeli tu kotu i napreduju prema Grepku. Hitno smo morali napustiti Grebak i otici prema Pazaricu ili Tarcinu, svejedno samo da idemo odatle. Dok smo cekale hladnjacu koja je trebala da nas preveze do Tarcina, mama je pronasla neku praznu konzervu i nabrala neke trave koju je pronasla te nam napravila caj. Boze dragi nikad ljepsi caj nisam popila. Tu smo pronasle jos jednu zenu koja je bila sa dvoje djece. Jedno od njih dvoje je bila bolesna djevojka i oni su isli za Tarcin odakle bi pokusali evakuaciju za inostranstvo da se lijeci.
Hladnjaca je dosla i krenuli smo. Zaustavili su nas u Trnovu gdje smo odmorili u nekoj skoli. Cini mi se da sam uspjela malo i odspavati. Ali taman sto sam zaspala mama me je probudila jer smo morali odmah napustiti i Trnovo zato sto su cetnici napredovali i ni tu vise nije bilo sigurno. Opet je dosla hladnjaca po nas i otisli smo za Tarcin.
A onda se mama sjetila da u Tarcinu ima rodjaka, pa cemo ga potraziti i ako je ziv vidjeti da ostanemo kod njega dok se ne otvori put za Gorazde. Rekli su nam da bi to moglo potrajati nekih 10-ak dana, a potrajalo je puno duze.
Pronasle smo maminog rodjaka. Obradovali su se sto smo dosli i bili su jako ljubazni s nama. Mislili su da cemo ostati samo par dana isto kao sto smo i mi mislile. Ali kada su vidjeli da je dan naseg odlaska neizvjestan, poceli su lagano mijenjati lice.
Ne znam sta se desilo sa nasim narodom, sa nasim merhametom, sa nasom ljudskoscu?! Nikada nisam mogla zamisliti da ljudi mogu biti toliko pokvareni i toliko hladnokrvni.
Kako su dani prolazili a Grebak jos uvijek nije oslobodjen, nasa tuga zbog toga je postajala sve veca i veca. Svaki dan smo odlazile u stab da vidimo ima li ikakvih novosti, da li je put otvoren, da li postoji neki drugi put da se vratimo kuci.
Na zalost, Gorazde je ovoga puta bilo potpuno odsjeceno od ostatka BIH. Tugovala sam za babom. Ponovo smo se razdvojili. Pocela sam pisati pisma babu koja nikada nisu otisla. Pisala sam mu koliko mi nedostaje, koliko sam ga pozeljela, koliko mi je potreban.
Zena od maminog rodjaka nas je pocela provocirati. Tretirala se prema nama bas kao da smo nekakve strankinje. Hah, eto na um pade mi ova serija sto se pocela prikazivati ovih dana "Robinja Isaura" eh upravo tako, dali su nam krov nad glavom, hranu i pice, ali su nas psihicki maltletirali. Ipak bile smo zahvalne i na onom spajzu u koji su nas smjestili, na prokislom grahu od kojeg mi voljom Bozijom nije nista bilo.
Medjutim, kap koja je prelila casu je bio momenat kada sam ustanovila da mi je neko pocijepao pisma pisana babu. Tada sam pukla i rekla mami da odlazim iz te kuce, da ne zelim vise biti niti jednog momenta. I mama je shvatila da se tu ne mozemo vise zadrzati pa smo uzele svoje stvari (jedan mali ruksacic) i napustile tu kucu. Mamin rodjak je bio iznenadjen jer nije znao o cemu se radilo, nikad mu mama nista nije rekla, ali kada nas je upitao zasto idemo, mama je kratko odgovorila:
- Hvala tebi na svemu, da ti dragi Bog vrati dobrim za svako dobro djelo, a i tvojim ukucanima da podari samo ono sto su zasluzili. Nama je vrijeme da vas rasteretimo i idemo svojim putem.
Nakon mjesec i pol koliko smo se zadrzale kod njih, otisle smo. Stale smo pored ceste i cekale prvo auto za Sarajevo. Naisao je kamion i vozac nas je primio da idemo s njim do Hrasnice. Tamo imam daidzu pa cemo kod njega. Dok se ne otvori put za Gorazde.
Smjestile smo se ispod cerade na karoseriju kamiona zajedno sa jos nekoliko vojnika i nekim ljudima. Kako nismo imale puno stvari, onaj nas maleni ruksak, bilo nam je lakse. Kamion je truckao nekim makadamom, naravno nisam imala pojma kuda idemo. Vec je tama obuzimala vanjstinu i sve teze sam mogla vidjeti kuda prolazimo. Znam da smo prosli kroz naselje koje se zove Lokve i da mi je tu ostala upecatljiva slika dzamije. Munara je bila probusena granatom. Izgledala je bas kao ranjenik u onoj tami, ali uspravno stojeci, kao da je prkosila dusmanima.
Osjetila sam da je put postajao sve strmiji i da smo se peli na neko brdo. Suma je pozdravljala s obje strane puta. Tiha ali uspravna.
Iako je to bio kraj maja ipak je noc bila relativno hladna, pa sam se jos vise privila uz mamu. Cutali smo svi. Samo se cuo zveket pusaka onih vojnika i njihovih ranaca. Osjecao se miris umora koji je izbijao iz svake pore na licima tih hrabrih vojnika. Ali u isto vrijeme se prelamao sa mirisom prkosa i ponosa. Inata, Bosanskog inata.
Kamion je stao. Culi su se glasovi ispred. Jedan od vojnika je rekao da smo na Igmanu, da je to jedan od punktova i da nam sada slijedi put "ili - ili". Nisam shvatala o cemu je pricao, ali poslije ce mi sve biti jasno.
Tada se pojavio sofer.
- Narode, pred nama je gurav put. Moramo sici niz Igman, a to vam je... - zacutao je. - Drzite se sto cvrsce i sto sigurnije jer ja moram voziti kao da sam sam. I... molite Allaha dz.s. da nas sacuva i da stignemo u komadu - kiselo se nasmijao kao da ni sam nije vjerovao u te svoje rijeci, kao da se oprastao s nama.
Uhvatila sam maminu ruku a ona je jauknula:
- Nemoj me za tu ruku, znas da me boli. Evo ti ova - i pruzila mi je drugu ruku, zagrlivsi me kao da me okiva i stiti od svega sto nas ceka.
Motor kamiona je startao i samo se tiho culo:
- Bismillahi r-Rahmani r-Rahim.
Jedno vrijeme kamion je isao poprijeko, ravno a onda je poceo lagano da krivuda i da se spusta nanize. Kako je nagib postajao veci tako je i kamion jurio sve brze i brze. Cas smo se naginjali na jednu, cas na drugu stranu. Kao da je vozio cik-cak. A onda su se culi pucnji. Nisam mogla prepoznati zvuk. Nije bio metak, nije bila granata. Cinilo mi se da je kamion izbjegavao direktne pogotke u sekundama. To nesto je padalo oko kamiona, a paljba je bila sve jaca i jaca.
- PAT - neko od vojnika rece.
- Iz Vojkovica jelde?! - odgovori drugi.
- Ma jasta. Nije valjda upalio svjetla, kako su ga ovako brzo skuzili - opet onaj prvi.
- Pa nije valjda takva mahnitovina da upali svjetla. Ne vjerujem - nesigurno odgovori onaj drugi.
- Sta god da je, samo da hairli sidjemo.
Ucila sam sve sta sam znala. Bilo me je strah. Srce mi je lupalo u glavi. Mislim da je bilo negdje u mozgu. Drhtala sam, a mama me je privijala uza se sve jace i jace.
Onda su pucnji ostajali negdje iza nas, a kamion je nekako uravnjao i usporio. U jednom momentu sam samo vidjela da smo prosli ispod neke rampe i moglo se prepoznati da smo na asfaltu. Vozio je kroz noc pravo i sigurno.
- Hairli - javi se opet onaj vojnik.
- Hvala Allahu dz.s. hairli sidjosmo.
Bilo je negdje oko ponoci. Kamion se zaustavio i ponovo se pojavio sofer.
- Aaaaa, jesam majstor??? - sa velikim osmijehom olaksanja pitao je sve nas.
- Majstore, glavni si - rece jedan od vojnika i krenu da sidje sa karoserije.
- Gospodjo, stigli smo u Hrasnicu. Znate li kuda treba da idete? - upita jedan vojnik mamu.
- Zar vec? Super! Samo mi pokazi kuda se ide u Stari drum?
- Evo ovamo pravo, nije daleko. I samo se cuvajte cistina, idite izmedju zgrada, sigurnije je. Jeste sigurni da vam ne treba pomoc?
- Ne hvala, odavde cemo same. Snaci cemo se. - zahvaljivala je mama.
Uzela me za ruku i povela kroz noc. Nisam znala ni kuda treba da idemo, ni kako ni sta, ali vjerovala sam svojoj mami. Vrlo brzo smo se nasle ispred poznate kapije i kuce moga daidze. Usle smo u avliju i lagano prisle vratima. Mama je stidljivo pokucala na vrata. Ubrzo su se zaculi koraci i vrata su se otvorila.
- Sestrooooo!!! - iznenadjeno je zavapio daidza. Zagrlio je i uveo nas u kucu. Naravno slijedila je tura plakanja, tura ispitivanja, tura plakanja, kahva, ispitivanje, plakanje...
Nakon nekog vremena i nakon sto smo se malo pribrale i odmorile, skontale smo da je dajdza sam u kuci.
- A gdje su to tvoji? - pitala je mama misleci na zenu mu i djecu.
- Tamo, u zgradi preko puta - pokazao je rukom. - Sigurnije im je tamo, jer granate padaju na kuce i sad pa sad neko pogine. A kad su u zgradi vise imaju sansi da se sklone. U ostalom svi iz kuca su presli u stanove, koji su prazni. Idete i vi, necu da rizikujem da ostajete ovdje.
- Pa ciji je stan gdje su oni?
- Ma nekog sto je "mahno" preko grane, ne bitno skroz. Ne sikiraj se nista, u stanu ce vam biti bolje.
Tako da smo tu noc proveli s njim u kuci, a onda smo otisle u taj stan koji nam je daizda pokazao. Bio je na III spratu u Lameli.
Daidzina zena nije bila bas odusevljena sto nas vidi i odmah je prokomentarisala:
- Jos taman su nam i one trebale!
- Nadam se da necemo dugo ostati, cekamo samo da se Grebak oslobodi i mi idemo svojoj kuci u Gorazde, ako Bog da - tuzno je odgovorila mama.
Naredni dani koji su dolazili jedan za drugim bili su sve tezi i tezi. Putem radia smo slusali o novim napadima na Gorazde, o herojskoj odbrani nasega grada, o sve tezoj situaciji. Tuga je bivala sve veca jer nismo imali nikakvih informacija da li su nasi najmiliji zivi. A isto tako ni oni nisu znali nista o nama. Pocela sam pisati one poruke crvenog krsta. Svaki dan sam pisala po jedno pismo i slala. Nadala sam se da ce makar jedno od tih pisama stici do baba samo da zna da smo dobro.
S druge strane, pored muke zbog situacije u Gorazdu, imali smo jos jedan problem. Daidzina zena i njena kcerka su nam se natovarile na vrat i svakodnevno su nas vrijedjale i provocirale kao da smo namjerno pobjegle i ostavile sve svoje da bi smo njima uzele ono sto imaju. Kao da smo mi iz nekog hira otisle iz Gorazda.
Mama je samo plakala a ja sam trpila zbog nje, nisam htjela da se mama jos vise uzrujava ionako dovoljno joj je bilo svega. A falio je samo momenat da planem.
Tog 10. juna 1993. godine zamrzila sam telefon, radio amatere i sve sto je vezano za javljanje vijesti putem telefona.
Dosao je rodjak i rekao mami da ima zakazan razgovor putem radio amatera sa Gorazdem. Mama je bila sva van sebe od radosti da sazna sta bilo o nasima. Otisle smo zajedno u stab i scekale dok su amateri uspostavili vezu. S druge strane ne sjecam se ko je bio znam samo da je uslijedio razgovor:
- Da li si uspio pronaci ovu zenu i djevojcicu sto sam te molio?
- Da, da, upravo su obje kraj mene. Da li im je tu neko njihov?
- Da, da, evo hoce da ih cuje otac. Javite se.
- Gospodjo, pridjite blize, imate muza s druge strane.
- Haloooo, halooo jel me cujes? - cuo se nepoznat glas s druge strane.
- Halo cujem, ko je to tamo? Jel mi ziv muz, kcerka, djeca??? - pitala je mama drhtavim glasom zbunjena jer ne prepoznaje glas koji se javljao, a predstavio se kao muz.
- Halo, zar me ne prepoznajes draga moja??? Ja sam tvoj muz. - momenat tisine a onda je nastavio - Mozda me ne prepoznajes jer sam malo uzbudjen zbog ovoga sto ti moram reci, ali prije toga reci mi gdje je moja mezimica?
- Evo je ovdje dobro je i zdravo, slusa me. Sta mi imas reci, govori, jestel svi dobro i zdravo?
- Draga moja, budi hrabra i jaka kao sto inace jesi. Nasa najmladja unuka je bolesna, zivot je u pitanju, morat ce je evakuisati. Jos ne znamo gdje i kako, ali javit cu ti. Probaj biti jaka.
- Jeli ranjena??? - mama je vec plakala, a meni su samo suze lile niz lice.
- Nije, ne nije ranjena, bolesna je. Leukemija!!!
Mama se onesvijestila.
- Babi - tiho sam kroz jecaj progovorila - volim te babi!
S druge strane se cuo jeziv krik
- Volim i ja tebe srce babino!!! Cuvaj se i cuvaj mamu molim te... - tisina, a onda samo sustanje prekinute veze.
Ne znam kako smo uspjele doci do stana, gdje su nas docekale one dvije sa upitnicima iznad glave.
- Sta je, sta ste pokisle? Jesul vam zivi? Da Bog da svi izginuli! - ludjacki je govorila daidzina zena.
- Zenska glavo sta to pricas? - upitala je iznenadjeno mama - Jesi normalna? Sta to govoris? Ako te bas interesuje unuka mi je bolesna i pitanje je da li ce ostati ziva - kroz suze je mama govorila.
- Pihhhh... Jedno manje u ovom belaju - odgovorila je ludaca.
- Ti nisi normalna sekunde jedne - tiho je rekla mama, na sto je daidzina kcerka krenula na moju mamu s namjerom da je udari. Isprijecila sam se izmedju njih i dobila sam neku ludu snagu te sam je odgurnula toliko da je pala.
- Samo probaj!!!! - kroz stisnute zube sam prosaptala. - Samo probaj, to bi ti bilo zadnje u zivotu.
Munje su sijevale iz mojih ociju, jer takva sam osoba, sve mi diraj al' majku mi zaobidji.
Vidjela je da sam ozbiljna, odmakla se ali je nastavila vrijedjati verbalno.
Okrenula sam se prema mami i rekla da idemo iz tog stana.
Od kako smo dosli u Hrasnicu i taj stan, upoznala sam dosta ljudi, komsija. Prvi komsija, jedne prilike mi je rekao ako budemo imale problema samo da ga zovnem. Tada sam uzela mamu za ruku i povela je do njegovog stana koji je bio sprat vise.
- Sta je bilo? - jos sanjiv jer je to jutro dosao sa polozaja i tek malo zaspao, iznenadjen je stajao na vratima a onda se kao pribrao vidjevsi da mama place pozvao nas unutra - Ulazite, ne stojite tu na hodniku. Jel sve u redu, sta se desava?
Ispricala sam mu sve po redu sta se izdesavalo.
- Ne brinite nista, ovaj stan preko puta mene je prazan. Imam kljuc od njega i vlasnik je vani. Rekao je da ga cuvam, a evo ga vama i zivite u njemu i cuvajte ga kao svoje dok vam god treba.
- Ali, nemamo ni hrane ni odjece ni nista - prosaputala sam.
- Za to se ne brini, nego evo kljuc i idite tamo a ja cu doci malo poslije.
Usle smo u stan koji je bio predivan. Ali obzirom na nas odgoj nista nismo dirale. Samo smo sjele na kauc i cekale komsiju dok dodje. Ubrzo je i on dosao. Ali nije bio sam, za njim su isla jos dvojica momaka. Sva trojica su nosili ogromne pakete.
- Sta vam je to? - pitala sam iznenadjeno.
- Nesto za vas dvije - smjesio se i pozvao me da raspakujem pakete. Bili su prepuni hrane. Sve o cemu sam mogla samo sanjati. Od brasna, ulja, secera, cokolada, tjestenina, konzervi... Svega.
- Odakle ti ovo? - pitala sam sva ushicena.
- Zar je bitno?! Ovo je sve vase. Kad vam bude pri kraju samo mi reci opet cemo donijeti. I nista se ne brini. Nego dodji ovamo - pozvao me u sobu odmjeravajuci me. - Da i ona je tvojih godina.
Zbunjeno sam ga pratila. Otvorio je regal u sobi koji je bio prepun predivne odjece.
- Sve ovo je od kcerke vlasnika stana. Ona je tvog uzrasta, ali oni su vani i ovo ce joj sve omanjati kad se vrate. Zato iskoristi najbolje sto mozes - nasmijao se i namignuo. - Sve je tvoje, slobodno uzmi.
Osjecala sam da mi se obrazi rumene. Bilo me je stid, ali u glavi mi se vrtila cinjenica da nemam sta obuci i vec sam zamisljala kako bi mi sve to stajalo. Ipak suzdrzala sam se.
- Neka ako bude bas potrebno uzet cu jednu dvije majice ili pantalone - stidljivo sam rekla.
- Znas, kad sam te tek upoznao, odmah sam te zavolio, a znas li zasto? - pitao je ozbiljno - Zato sto tako licis na moju malu seku. Zato bih bio presretan da me prihvatis kao tvoga velikog bracu i dozvolis mi da brinem o tebi i Mami kao da si ti moja seka i da je tvoja mama, moja mama, jel moze? - tuga se citala u njegovom pogledu. Ocito je bilo da su mu misli odlutale do njegove sestre koja je, kasnije cu saznati, na pocetku rata tesko ranjena, ostala je bez obje noge i evakuisana je vani sa roditeljima. On je tu bio sam.
- Da, brate. - odgovorila sam presretno.

[Veca]

...eee boze!

[titicha]

@Cvrle,danas sam pročitala sve

[Cvrle]

Iscekivali smo iz dana u dan vijesti o babu, o Malenoj, o mojoj sestri, o svima najmilijim nam. Javljali su nam cim bi kakve informacije stigle. Babo mi je rekao da je dobio jedno od mojih pisama putem crvenog krsta tako da je saznao gdje smo. Uglavnom, zivio je i radio isto kao kad smo ga i ostavile. Sestra je evakuisana za Zenicu. Malena je dobro prihvatila terapiju, nada je postojala.
Mi smo zivjele kako smo znale i umjele. Tih dana upoznala sam dosta prijatelja. Svi su se prema nama ponasali kao da smo iz kraljevske porodice. A najtuznije je bilo u svemu tome gledati preko ceste u daidzinu kucu iz koje nam nije bilo ni lijepe rijeci a ne kamo li sta drugo. I dalje su ispod nas na III spratu zivjele one dvije koje su ucinile sve samo da izadjemo.
Ali mislile su da cemo otici na ulicu, a nisu ocekivale da cemo pronaci zastitu u ljudima koje prvi put u zivotu vidimo.
Druga kuca od dajdzine bila je porodica koja je postala moja druga porodica. Deda i Nana, sa svojim kcerima i sinovima prihvatili su nas dvije kao svoje najrodjenije. Svaki dan sam bila kod njih ili su oni bili kod nas. Dijelili smo sve sto smo imali. U najtezim momentima oslanjale se na njih, a oni su nam pruzali rame za plakanje. Isto tako u nekim lijepim momentima dijelili smo s njima smijeh i salu.
Kako nisam imala sta posebno da se zabavljam, voljela sam da citam ljubavne romane. Boze dragi koliko sam ih samo procitala. Ni sama ne znam broja. Ne znam ni odakle su se pojavljivali.
Tako sam tog 19. jula 1993. godine sjedila na tarasi i citala roman. Odjednom, zacula sam neko zujanje i osjetila kao da me nesto odgurnulo. Otvorila sam oci i vidjela da lezim preko praga, da je oko mene jak dim i cula sam mamu kako me doziva, ali kao da je bila jako daleko.
Polahko sam ustala i usla u kucu. Gledala sam u mamu i znam da me nesto pitala jer je micala usnama, ali nisam je razumjela. Imala sam osjecaj da cu pasti. Vidjela sam da je njen pogled uperen u moje noge i da me gleda sa prestrasenim pogledom.
- Pa ti si ranjena dijete moje!!! - vristala je mama.
Tek tada sam cula njen glas i pogledala u noge. Krv je lila niz moje cjevanice. Ali interesantno ja nista nisam osjecala. Ni bol, ni nista. Samo sam vidjela tu crvenu tekucinu koja se slivala kao voda iz cesme.
Uhvatila me je pod ruke i posadila na kauc. Brzo je donijela neke krpe i pocela da spira moje noge. I dalje nisam nista osjecala. Kao da sam se skamenila. U glavi mi je jos uvijek tutnjalo i pola onoga sto je mama govorila nisam razumjela.
- Mama, dobro sam, ne brini. Nemoj se sikirati i molim te nemoj plakati - samo sam to molila.
U tome je komsija uletio na vrata sav izbezumljen. Kad je vidio moje krvave noge, kao pero me uzeo u narucje i trcecim korakom odnio do ambulantu, koja je bila udaljena par ulica dalje u podrumu jedne zgrade.
- Nemoj mi samo zaspati molim te - cula sam da mi govori, a meni se tako spavalo. Samo malo da preklopim oci.
Unio me u nekakvu tamnu sobu i nesto je galamio, na sto je covjek u bijelom pritrcao meni i poceo mi nesto raditi oko nogu. Nisam vise mogla izdrzati. Morala sam zaspati.
Zelenilo oko mene, mamino najljepse cvijece koje je uzgajala na vikendici. Babo!!! Moj babi!!! Smijesio se. Ali kako god sam pruzala ruke prema njemu, on mi je bio sve dalji i dalji. Ali ja sam htjela da ga zagrlim, a on mi je izmicao.
Odjednom zestok bol u koljenima.
- AAAAAAAAAA!!! To booooliiiiiiiiiiiiiii!!!
- Hvala Bogu da boli, jel osjetis ovo? - pitao me je covjek u bijelom i imala sam osjecaj da mi cupa meso s nogu.
- Heeeeejjjj pa naravno da boli, sta ti je covjece!!! - zaurlala sam. Pogledala sam u noge. Bila sam ranjena u koljena. Sreca geleri nisu polomili kosti, samo su me povrsinski isjekli. Jedan veliki geler je bio "zalijepljen" za casicu na koljenu. Doktor je izvadio i taj geler koji je jos uvijek bio vreo. Previli su mi noge i komsija me ponovo odnio kuci.
Izasao je na tarasu. Gledao je mjesto gdje sam sjedila, gdje me je "dohvatilo".
- Samo par milimetara da je otisao u desno, pogodio bi te direktno u srce - objasnjavao je kuda su geleri padali. Granata je pala na jednu od kuca preko puta zgrade. Par gelera je stiglo i mene u noge u momentu kada me je detonacija bacila prema unutrasnjosti stana.
Imala sam srece i tada je mene cuvao dragi Bog.
Trebalo mi je skoro 15 dana da stanem na noge. Boljelo je ali stisla sam zube i pocela lagano hodati. Nisam mogla savijati koljena, ali trudila sam se sto vise i vjezbama sam ubrzo uspjela da normalno hodam.
Moji izlasci su se svodili na izlazak ispred zgrade gdje sam mogla gledati djecicu kako se igraju. Jedan djecak bio je posebno interesantan jer je sa svojih nepunih 7 godina starosti, bio jako pametan. Imao je smisla za humor, a njegov zivot ni malo nije bio humoristican. Ostao je samo s majkom, sve je ostale izgubio u Kalinoviku kod Foce. Ne znam ni koliko je bio svjestan svog zivota.
Majka je zivjela za njega. Sve je radila da mu obezbijedi sto sigurniji i laksi zivot, ako je to uopste bilo moguce u tom periodu ostvariti.
Jedan dan sam sisla do mojih prijatelja, kod Deda i Nane. Prijepodne sam provela sa njihovim kcerima koje su bile moje vrsnice. Jako smo se zblizile. Pricale smo o momcima koji nam se svidjaju, dok sam cesljala crne duge kose starije sestre. Smijale smo se i glupirale. U neko doba je dosao Deda u sobu i rekao da me mama zove na rucak, ali ako hocu mogu ostati tu kod njih na rucku. Ipak voljela sam vise da provedem to vrijeme s mamom. Krenula sam kuci.
U momentu dok sam izlazila iz kuce i silazila niz stepenice cula sam opet dobro poznati zvuk granate koja je u padu. Cucnula sam i pokrila glavu rukma i naslonila se na zid kuce. Jaka detonacija, prasak granate, zvuk gelera koji se zabijaju u zid kuce, tisina... Samo nakon par sekundi, zaculi su se jauci i vriska.
Jos uvijek drzeci glavu medju rukama pokusavala sam da osjetim da li me nesto boli. Ne, nisam osjecala nista, nikakav bol. Lagano sa strahom sam podigla glavu i pogledala prema zgradi koja je bila preko ceste. Ogroman oblak dima je zaklanjao uzasnu sliku. Cula sam kako Deda i Nana izlijecu iz kuce i njihove kceri te se okupljaju oko mene pregledajuci me da li sam ranjena. Hvala Bogu nije mi bilo nista.
Pozurila sam pred zgradu jer samo par minuta prije granate mama je bila tu odakle me je zvala na rucak. Molila sam Boga da se na vrijeme makla. Srce mi je lupalo ludjacki.
Prva slika koju sam vijdela i koja mi se urezala u pamcenje, koju nikada necu zaboraviti bila je djecak i njegova mama. Gledali su u mene i pruzali ruke trazeci pomoc. Oboje su bili ranjeni. Granata je pala ispred njih i oboma je odbila noge. Nisam im mogla pruziti neku posebnu pomoc osim prici i uzeti ih za ruke oboje.
Vrlo brzo su dosli i bolnicari i vojnici koji su prebacivali u ambulantu sve ranjene. Hvala Bogu ostali su zivi i djecak i njegova majka ali oboje sakati do kraja zivota. Kao da ih zivot nije dovoljno kaznio ostavljajuci ih same na svijetu...
Usla sam u ulaz i tu sam na stepenistu nasla mamu kako sjedi i place. Mislila je da sam vec bila u blizini kada je granata pala i nije smjela izaci bojeci se da ce naci mene medju mrtvima. A kada me je ugledala, kao da je duha ugledala. Pocela je vrisati i naglo je skocila i grlila me i ljubila i zahvaljivala Bogu sto sam ziva.
Dani su prolazili, putem amatera smo se culi sa babom. Izdrzavao je nekako. Sestra je bila u Zenici sa svojim curicama i svaki drugi dan je zvala telefonom da idemo i mi u Zenicu. Mama se dvoumila. S jedne strane u Hrasnici smo bili blize ako bi se otvorio put za Gorazde, a s druge strane ako odemo u Zenicu bila bi sa djecom. Tako da smo krajem septembra 1993. godine odlucile otici u Zenicu. Sestra je bila presretna kada smo joj javili da dolazimo.
Rastanak od nama dragih ljudi je bio jako tuzan. Kao da sam se rastala od svoje porodice. A i jesu mi bili kao jedna druga porodica. Bilo mi je tesko, ali s druge strane radovala sam se ponovnom vidjenju sa sestrom i njenom djecom.
Krajem septembra 1993. godine u nocnim satima krenule smo do Kovaca u Hrasnici odakle smo trebale pronaci prevoz koji bi nas prebacio do Tarcina, odakle bi imale prevoz do Visokog, a iz Visokog bi mogle ici vozom do Zenice.
Dosle smo do punkta koji je bio polazna stanica za prelazak preko Igmana. Mama je razgovarala sa vojnicima koji su bili tu. Jedan od njih je rekao da tu noc ne vjeruje da ce biti nekog prevoza za nas, ali da mozemo otici u jednu kucu da cekamo, a on ce nas obavijestiti. Odveo nas je toj kuci, bila je relativno blizu. Tu su nas docekali jedan stari dedo i jedna nana. Dedo je bio onaj starinski covjek sa motanom cigarom u ustima. Sjedio je u cosku sobe pored peci. Skoro pa nikako nije ni pricao. Postavio je mami par pitanja i to je sve.
Za razliku od njega, nana je ispitala sve moguce. Od toga ko smo sta smo odakle smo koga imamo koga nemamo, do toga gdje idemo zasto idemo, s kim cemo kako cemo... Dedo nije morao ni pricati, nana je obavljala taj posao i za njega.
Vecerali smo kod njih i nana je predlozila da legnemo spavati jer ocito tu noc nece biti prevoza.
Nismo se htjele raspremati za slucaj ako bi nesto iskrslo, samo smo onako sjedeci se naslonile jedna na drugu. Nana je govorila da legnemo fino u krevete da se raspremimo, ali nismo htjele.
Negdje oko 2 sata noci, onaj vojnik je dosao i rekao da nam je nasao prevoz. Kako smo bile spremne odmah smo krenule s njim. Na punktu nas je cekao kamion na koji smo se popele i zaputile u jos jednu avanturu zvana "putovanje Igmanom". Bas kao i onda kad smo dolazile i ovu noc bilo je urnebesno. Pucali su iz Vojkovica ali hvala dragom Bogu, nisandzije su bili neprecizni.
Kad smo stigli u Tarcin, svratili smo u jednu kafanu gdje su nam rekli da uskoro nailazi autobus koji bi nas mogao prebaciti do Visokog.
Sacekale smo i ubrzo smo bile u putu prema Visokom. U meni je sve treperilo od same pomisli da cu opet vidjeti svoju seku.
Kad smo stigli u Visoko vozac je rekao da moramo izaci jer on dalje nigdje ne ide. Na zalost morale smo se dalje snalaziti same. Izasle smo i krenule niz ulicu misleci da je to put do autobuske ili zeljeznicke stanice odakle bi nastavile dalje. Isle smo sredinom ulice jer nije bilo auta, nije bilo nikoga, ma ni macke. Bilo je nekako rano jutro, gradic se tek budio.
Odjednom se pojavio neki covjek ispred nas i zagalamio:
- Pa stvarno niste normalne, tako se kretati kao da mu nije dovoljno cistina da vas skine dok rece sta bi! Maknite se !!!
- O cemu govoris covjece? Nismo odavde, jel opasno ovdje? - pitala je mama.
- Ma sta jel opasno, bjezite zeno ovamo u kucu, tu snajper tuce, bjezite!!!
Utrcale smo u avliju njegove kuce. Pozvao nas je unutra. Interesantna stvar u cijelom nasem putovanju, je to da su nam stalno izlazili u susret ljudi koje nikad u zivotu vidjeli nismo. Kao da ih je sam Bog slao da nam daju upute gdje i kako.
Nakon sto nam je ponudio dorucak i kahvu, otisao je do stanice gdje nam je kupio kartu za Zenicu. Sutra ujutro imamo autobus.
Prenocili smo kod tog covjeka i rano ujutro smo otisle na mjesto gdje je autobus cekao polazak.
U neko doba mama je rekla da pitam vozaca da li bi mogao da nam kaze kad budemo blizu Radakova, da bi tu izasle.
- Nije problem nikakav, a zasto bas Radakovo ako mogu znati? - upitao je znatizeljno.
- Znate, tu nam je sestra rekla da izadjemo, cekat ce nas, a mi bas ne znamo po Zenici.
- A da niste vi slucajno iz Gorazda? - sad je njegovo pitanje bilo iznenadjujuce.
- Da, a kako to znate? - upitala sam zbunjeno.
- I kazes ti i majka ti putujete?! Hahahahah... Konacno. Ima da zaradim mustuluka - smijao se veselo.
- Ne razumijem o cemu govorite? - bila sam zbunjena i nisam razumjela o cemu govori. Zasto je to smijesno sto smo iz Gorazda i o kakvom to mustuluku govori.
- Dijete drago, tvoja sestra vec 3 dana zaustavlja sve autobuse trazeci vas dvije. Jucer je cak i policija bila s njom. Eh kako ce mi se obradovati - i dalje se smijesio. - Nego, hajde ti na mjesto sjedi a ja cu vam reci kad bude vrijeme.
Vratila sam se do mame i sve joj ispricala.
- To samo moze ona uraditi! - nasmijala se i mama.
Posmatrala sam krajolik kojim smo prolazili. Bilo mi je interesantno kako su kuce bile citave i rijetko gdje se moglo vidjeti da je Bosnom harao rat.
Autobus je stao. Vrata su se otvorila i usao je policajac. Iza policajca, gurajuci ga, provirila je meni jako poznata glava. Srce mi je poskocilo.
- Seeeeeeeleeeeeeee!!! - zavristala sam.
- Maaaamaaaaa, seeeeleeeee!!! Hvala Bogu pa ste vec jednom dosle - vec sa suzama u ocima grlila je cas mamu cas mene.
- Majstore imas mustuluk od mene siguran budi - obratila se vozacu.
- A gdje ce mi ljepsi i bolji mustuluk nego vidjeti ovakvu scenu - smijesio se sa suzama u ocima.
Jedan od policajaca se javio iza nasih ledja:
- Konacno je operacija potrage zavrsena, jel tako gospodjo??? - smijao se i on.
- Jeste, jeste. Hvala vam do nebesa. Nikada vam ovo zaboraviti necu. - odgovorila je sestra.
- Ma sta si ovo digla uzbunu? - pitala je mama.
- Nisam zeljela riskirati da mi se mama i seka izgube u putu - grleci nas obje, povela nas je prema zgradi gdje su nas cekale njene prekrasne djevojcice.

[Cvrle]

Desavanja koja ce uslijediti u Zenici, okrenut ce nam zivot naopacke.
Kad smo stigle u Zenicu, docekala nas je moja najstarija sestra. Odvela nas je u Medicinsku skolu u Crkvicama gdj eje bila smjestena sa svojom starijom kcerkom. Mladja (Malena) je bila u RMC-u koji je bio udaljen od te skole nekih stotinjak metara. Cim smo se malo odmorile obje smo zeljele da vidimo Malenu. Otisli smo do bolnice, a u putu nam je seka objasnila o cemu se radi. Dakle, u Gorazdu je ustanovljeno da ima leukemiju, medjutim kad su stigle u Zenicu, doktori su rekli da ima trombocitopeniju. U stvari to je isto sto i leukemija, samo su u pitanju bijela krvna zrcna, sto se u leukemiji crvena pretvaraju u bijela, kod trombocitopenije je obrnuto, bijela se pretvaraju u crvena. Helem ne valja pa kako god.
Malena je vec bila omiljena medju doktorima i medicinarima. U njenoj sobi je bila jedna medicinska sestra, koja je stajala po strani dok smo mi gnjavili Malenu. A ond nas je Malena upoznala sa "njenom licnom doktoricom". Toj zeni nikada za zivota se ne mozemo oduziti za sve sto je ucinila za nas, za nasu Malenu, za sve.
Malena je imala 3 godine. U stvari, tacnije receno u decembru te 1993. godine je trebala napuniti 4 godine.
Nas zivot se sveo na brigu oko starije sestrine djevojcice, da bi se sestra mogla brinuti o Malenoj. Dani su prolazili, njeno stanje se nije puno mijenjalo. Negdje polovinom novembra 1993. godine, pogorsalo se stanje. Pocela su krvarenja. Dolazila su nenadano i nekontrolisano. Doktori su cinili sve sto je bilo u njihovoj moci. Iako su svi savjetovali da se organizuje evakuacija za Italiju dok jos ima vremena i nade, tadasnja sefica, direktorica sta ja znam sta je bila, nije dozvoljavala. Smatrala je da nema potrebe za evakuacijom.
Mi smo bile u skoli cije su ucionice pretvorene u bolnicke sobe. Umjesto skolskih klupa, prostorije su ispunjavali bolnicki kreveti gdje su se lijecili bolesnici, ranjenici, djeca, odrasli, zene i muskarci.
Pored nase sobe, nalazila se soba obezbjedjenja, gdje su se smjenjivali policajci. I dan dana pamtim njihova imena, jer su se urezali duboko u nasa srca. Trudili su se da nam obezbijede slatkisa, svega sto nam je potrebno, da nas razgovore. Imali su aktivan telefon i svako malo su pokusavali stupiti u kontakt s nekim ko bi mogao da nam sazna informacije o babu u Gorazdu.
Stanje Malene je bivalo sve gore i gore. Konacno 01.12.1993. godine, sefica je potpisala saglasnost za evakuaciju. Ubrzanim tempom pocela je organizacija oko evakuacije. Tog 04. decembra moja Malena, moja sestra i njena starija djevojcic, odletjele su vojnim helikopterom za Ankonu - Italija. Posljednji pozdrav sa Malenom bio je pretezak.
Njeno milo maleno blijedo lice se smijesilo. Kao da je trazila da budemo hrabri i jaki za ono sto slijedi.
08. decembra 1993. godine prala sam kosu u toj nasoj sobici gdje smo ostale ja i mama. Ponovo smo bile same. Mama je izasla ispred skole da meni ostavi prostora. Radio je bio upaljen. Dobro se sjecam, vijesti radio BiH u 15 sati. Prva vijest, javljanje radio - amatera iz Gorazda, rahmetli Enes Musovic:
"Danas, 08.decembra, stanje u Gorazdu je nepromijenjeno. Gine se i umire isto kao i jucer, isto kao i sutra. Ali danas, ne zelim govoriti o stradanjima u Gorazdu, vec zelim zahvaliti svima koji su se trudili da spasu jedan nas mali zivot. Hvala svima koji su pomogli da se evakuise nasa gorazdanka Malena. Ali na zalost, moram javiti da je nasa Malena, jutros u 8 sati u Ankoni u Italiji, otisla u bolji svijet. Umrla je. S ovom vijesti zavrsavam svoje javljanje iz pretuznog Gorazda."
Krik uzasa se oteo iz mog grla, iz moje duse, iz mog srca. Pala sam u nesvijest i ne sjecam se nicega narednih 5 dana.
A samo za 19 dana je trebala napuniti 4 godine.
Ta zima je bila jedna od najtuznijih. Ljudi su slavili dolazak Nove godine, a nama to uopste nije bilo vazno. Zasto bi i bilo kad Malene vise nema.
Ostale smo do proljeca u Zenici, a onda smo se vratile za Sarajevo. Jer u Zenici nas nista nije zadrzavalo osim tuznih uspomena na Malenu.
Putovanje od Zenice do Sarajeva je i ovaj put bila velika avantura. Prvi put u zivotu sam letjela helikopterom. Dozivljaj je bio poseban. Uvijanje cas naprijed cas nazad cas tamo cas ovamo. Mama je samo molila Boga da sletimo u komadu.
Ovaj put se nismo zadrzavali u Hrasnici. Prenocili smo kod prijatelja i otisli smo kroz tunel na Dobrinju.
Prolazak kroz tunel je prica za sebe. Dosli smo u kasnim satima u Butmir kod neke rusevine gdje su se okupljali ljudi koji trebaju proci kroz tunel. Nisam imala predstavu kakav je to tunel, kako je to napravljeno ispod zemlje, da li cu ja to moci izdrzati, pitanja su se rojila u glavi.
U jednom momentu neki vojnik nam je prisao i rekao da se spremimo za pola sata pustaju prolazak s ove strane.
Rekao nam je da pazimo na galvu jer je poprilicno nisko i da imaju neke zeljezne cijevi od koje raja razbija glavu. Gazit cemo po sinama iza kolica na kojima se prevlace ranjenici i hrana. Krenuli smo.
Na ledjima sam nosila svoj ruksak sa odjecom. Na nogama su mi bile neke duboke patike, jer o cizmama sam mogla samo sanjati. Lagano smo sisli niz stepenice, kao da smo usli u podrum te rusevine, a onda se strop poceo lagano spustati i morala sam se saginjati sve vise i vise.
Neprimjetno sam dosla u godine kada sam se naglo pocela razvijati. Kao iz vode sto bi rekao nas narod. Odjeca mi je kracala cini mi se svaki mjesec. Nisam ni bila svjesna svoje visine do tog momenta kada sam morala doooobro da se sagnem da bih mogla proci kroz tunel.
Mogal sam samo gledati u svoje noge i sine kojim sam isla. Inace, svaki put kad bih podigla glavu da pogledam ispred sebe udarila bih glavom od te neke cijevi. Eh jesam nasla kad cu porasti ovoliko.
Voda i blato su se smjenjivali i na nekim mjestima bili bas duboki. Napokon, nakon cini mi se sat vremena, mogli smo se lagano poceti ispravljati. Hodanje je sigurno trajalo puno krace, ali meni se cinilo vjecnost. Izasli smo ponovo u neku rusevinu i nastavili ubrzanim korakom do prvih zgrada.
Noc je bila crna, nikad crnja. Vojnici koji su nas docekali u zgradi objasnili su nam kuda mozemo proci do Dobrinje 2 gdje nas je ocekivala mamina rodica. A i zvala nas je stalno u Zenicu, da dodjemo kod nje. Pa hajd, ako nista drugo, a ono bili smo blizi Gorazdu.
Na zalost, i ovaj put se ispostavilo da je gostoprimstvo bilo iz interesa. Mislila je da ce dobiti vise humanitarne pomoci na ime nas dvije, da ce imati neke privilegije ako naglasi da ima "izbjeglice" kod sebe. Medjutim, kad je skontala da nikakvih privilegija nema, pa cak i to da mi u stvari nemamo nista, pokazala je svoje pravo lice.
- Molim vas mogu li dobiti malo milerama - pitala sam jedno jutro za doruckom.
- Mozes, kako da ne - odgovorila je rodica i izvadila mi na tanjir jednu malu kasiku milerama, sto je predstavljalo da je to cijeli moj dorucak. Pogledala sam u mamu suznih ociju.
- Pa mozes li joj dati jos malo, evo ja necu doruckovati - pitala je mama.
- Ne draga, koliko ste donijele toliko cete i jesti - sad vec drsko odgovorila je rodica.
- Hvala tebi draga moja na gostoprimstvu, ali obzirom da nismo nista donijele za jelo, idemo negdje drugo potraziti hranu - mama je izgovorila u jednom dahu, a ja sam osjecala da jedva izgovara rijeci. Pokupile smo svoje "krpice" i otisle iz njenog zivota.
- Kuda cemo sad mama? - pitala sam.
- Idemo vidjeti kakve smo srece kod amidzica - nesigurnim glasom objasnila je mama.
Ovaj put smo otisle na Dobrinju 5. Docekali su nas kao i svi do sada, ali smo sad bile suzdrzane, jer smo pretpostavljale da ce i oni pokazati pravo lice kao i ostali.
Dani su prolazili, vijesti iz Gorazda nisu bile ni malo ohrabrujuce. Sestra je sa starijom kcerkom iz Ankone otisla za Njemacku. Neki prijatelji koji su prije rata otisli za Njemacku, pozvali su je kod sebe cim su culi za tragediju. Makar su oni bili na sigurnom. Uspjeli smo saznati da mi je srednja sestra uspjela izaci iz Sarajeva i da je negdje u Švedskoj. I ona je bila na sigurnom.
Napunila sam 15 godina. Uspjela sam nekako, vanrednim ispitima da zavrsim VII i VIII razred osnovne skole. A onda sam upisala srednju skolu na Dobrinji. Uz pomoc nastavnika porijeklom iz Gorazda, a koji je radio u Dobrinjskoj gimnaziji, uspjela sam upisati na vrijeme da ne kasnim za generacijom. Zeljela sam svoje strahove i brige potisnuti negdje u podsvijest, pa sam se trudila da ucim i budem vrijedan djak.
Tako sam bila medju najboljim ucenicima, zbog cega je nastavnik bio jako ponosan. Mama je bila presretna sto sam vrijeme provodila uz knjigu, a ne izlascima vani i izlaganju snajperskim hicima.
Proljece 1994. godine za Gorazde je bilo grozno. Napadi su bivali sve zesci i jaci. Vijesti koje su stizale nisu bile ni malo ohrabrujuce.
13. aprila 1994. godine bila je godina dana od kako smo otisle iz Gorazda. Godina dana kako sam zadnji put vidjela svog oca. A vec odavno nismo imali nikakvih informacija o njemu. Molila sam Boga da prezivi, da opstane, jer sam ga trebala, jer sam ga pozeljela.
Radio je bio stalno upaljen, dan i noc. Na TV-u smo pratili stalna javljanja iz Gorazda, posljednje apele za spas.
Tih dana, izvjestaji radio - amatera bi se zavrsavali rijecima:
"Ovo je mozda posljednje javljanje jer... tko zna... za sat vremena se moze toliko toga promijeniti. Ostajte nam zivi i citavi. Vole vas vasi Gorazdani."
Ne znam ni sama kada sam zadnji put normalno spavala. Svaku noc bih ostajala da slusam vijesti dok me san ne bi slomio u ranim jutarnjim satima. Tu noc, izmedju 19-og i 20-og aprila, emitovali su radio poruke. Pozdravi poznatih ljudi sa porukom da su zivi i zdravi smjenjivali su se iz minute u minutu. A onda u ranim jutarnjim satima, u 4 sata, vijesti. Tarik Helic je zazelio ako se moglo reci dobru noc. Izvjestaj iz Gorazda je bio katastrofalan i na zalost, vece su prekinute.
- "Napadi na Gorazde danas nisu jenjavali. Poginulih i ranjenih je na stotine. Uzas. Dogovoreno je sa UN-om da se tog jutra evakuisu najtezi ranjenici. Takodjer, obavjestavamo vas da cemo u narednim vijestima procitati spisak sa imenima tesko ranjenih koji ce biti prebaceni u Sarajevo."
Pogledala sam u mamu dok mi je iznad glave bio veliki upitnik da li ce na tom spisku biti neko nas. Mama je spavala. San je savladao. Osjecala sam da i moje oci postaju sve teze i teze, ali borila sam se da ne zaspim. Morala sam cuti imena. Nesto u meni je vristalo da moram cuti spisak.
20. april, 5 sati ujutro, vijesti. Citaju spisak tesko ranjenih i spremnih za evakuaciju.
Poznat, poznat, poznat, poznat... Uzela sam olovku i papir da zapisem da mogu mami procitati. Pisala sam ime i prezime. A onda mi je ruka zadrhtala. Papir i olovka su ispali iz ruku. Pogledala sam u mamu. Sjedila je na krevetu sa nekim cudnim izrazom lica, dok su se suze slivale niz lice.
- Babo... - prosaputala sam dok mi se glas gubio.
Prije nego sam uspjela ustati i prici mami, ona se vec onesvijestila.

[Veca]

[Cvrle]

babi.jpg

Nestrpljivo smo cekale nove vijesti. Svaki put bi poslije vijesti citali spisak ranjenika koji ce biti evakuisani.
24. aprila 1994. godine moj babo je evakuisan i smjesten u Vojnu bolnicu Sarajevo. Odmah smo otisle do bolnice. Niko nije mogao ubjediti mamu da babu nisu odbijene noge, ruke, da je vjerovatno u jednom komadu, samo dobro izbusen. Ona je bila ubijedjena da je babo osakacen.
Ispred kapije Vojne bolnice bilo je jako puno ljudi. Svi su cekali 14 sati da ih puste da mogu uci u posjetu svojim najmilijim. Stajala sam po strani. Malo prije 14 sati dosao je neki bolnicar i objasnio gdje se ko nalazi, na kojem spratu u kojoj sobi.
Ja sam samo razmisljala kako da se provucem medju svim tim ljudima da sto prije stignem do oca.
Tacno u 14 sati kapija je otvorena, a ja sam kao vjetar protrcala pored svih. Ostavila sam i mamu i sve iza sebe. Nisam imala vremena cekati lift, vec sam u par koraka istrcala uz stepenice. Kad sam dosla na VI sprat pogledala sam niz hodnik. Cinilo mi se da je dug kilometrima. Upitah bolnicarku gdje je soba moga oca.
- Tamo na kraju hodnika pa desno, vidjet ces. Mislim da je krevet do prozora, ali provjeri – rece mi bolnicarka.
Potrcala sam a koraci su mi se cinili sicusni i spori kao godina. Konacno sam se nasla ispred otvorenih vrata. Stala sam zadihana i gledala u sobu.
Trojica ranjenika, svi su tako bili slicni. Crne duge kose, brada, zavoji, gipsovi...
- Babo??? – tiho sam izustila. – Babo??? – ovaj put malo glasnije, ali opet tiho kao da sam se plasila da cu ih prepasti.
Sva trojica su okrenuli glave prema meni. Covjek koji je lezao do prozora glasno je zajecao.
- Dijete moje!!!
U dva koraka sam se nasla pored njega. Ljubila sam i grlila njegovo lice koje je bilo svo modro. Brada koja me grebala po licu nije mi ni malo smetala, naprotiv godila mi je jer sam osjecala da je to stvarnost a ne san. Grlila sam svoga oca.
U tome je i mama dosla i prvo sta je uradila je bilo da podigne deku i da vidi jel ima noge. Da bio je u jednom komadu. Bio je citav.
Ranjen je u predjelu prsa i glave. Njegova obaveza je bila da nosi hranu ranjenicima koji su bili smjesteni u jednom podrumu u zgradi koja se nalazila u blizini bolnice. Cetnicka granata je uletila u taj podrum upravo kada je davao rucak jednom od ranjenika i eksplodirala je u njegovoj neposrednoj blizini. Geleri su mu izresetali gornji dio tijela. Najtezi i najveci geler je bio tacno u predjelu srca, ali Bozijom voljom nije otisao toliko duboko da bi dohvatio srce. Bas kao da se samo zalijepio.
Na vratu je imao stotine malih sitnih gelera koji su ostali ispod koze. I dan danas ima gelere u glavi koji se s vremena na vrijeme pomaknu.
Meni je bilo bitno da je ziv, a rane cemo zajedno zacijeliti.
Nakon nekih 15-ak dana koje je proveo u bolnici, babi je izasao van. Dosao je i on s nama kod maminog amidzica. Medjutim i tu su se stvari mijenjale. Poceli su prigovarati kao da smo im na teretu.
Bila sam u skoli taj dan. Cijelo vrijeme sam osjecala neki nemir u stomaku. A moj zeludac me vec naucio da kad strepi sigurno se nesto desava.
Pozurila sam kuci odmah poslje nastave. Zurila sam ulicom kojom sam svaki dan isla. Jos samo nekih 50-ak metara i pred zgradom sam. Misli su mi odlutale do roditelja. Nisam obracala paznju na desavanja oko mene. Nisam primjetila covjeka koji me je pokusavao dozvati. Nisam ni primjetila da na toj putanji nema nikoga osim mene. Sve do momenta kada mi je nesto prozujalo ispred ociju i u momentu sam samo vidjela dijelove kose kako padaju niz moje lice. Zastala sam zbunjena ne shvatajuci sta se desava. Odjednom sam osjetila kako je neko ili nesto skocilo na moja ledja i oborilo me na pod.
- Ludo jedna sta je s tobom, koliko te dozivam, hoces da pogines!!! - galamio je covjek koji me je oborio na zemlju, a vec u slijedecem trenutku jako me vukao za ruku prema sklonistu.
- Sta se desilo, sta je bilo? - zbunjeno sam pitala.
- Pa dijete drago zar nisi vidjela da snajper puca po ovoj ulici? - ruzio me je kao malo dijete.
- Nisam. Pa svaki dan ovuda prolazim, nikad nije pucao.
- Eh pa od danas puca. Nego otvori sestere oci i pazi kuda ides. Idi ovamo iza zgrade. – pokazao mi je kuda da idem.
Potrcala sam. Osjecala sam da mi se svo tijelo trese od straha. Jos samo da pretrcim cestu i kod kuce sam. Skripa kocnica me zaustavila i vec narednog momenta sam se nalazila na zemlji, opet. Covjek koji je upravljao vozilom istrcao je i sageo se da mi pomogne. Noge su mi bile krvave. Udario me je autom.
- Mozes li ustati na noge? - pitao me je drhtavim glasom.
- Mislim da mogu - odgovorila sam dok su mi se suze slijevale niz lice.
- Idemo u bolnicu brzo.
Uzeo me u narucje i unio u auto. Ludjacki je vozio prema dobrinjskoj bolnici. Tamo su mi sasili koljeno jer je posjekotina bila poduboka. Ostalo je bilo sve ok, samo sto sam bila sva u modricama. Nista nije slomljeno.
Covjek koji me je udario, dovezao me je do pred zgradu. Htio je razgovarati s mojim roditeljima, da im kaze sta je bilo. Kad je zaustavio auto ispred ulaza imala sam sta vidjeti. Mama i babo su sjedili ispred ulaza sa stvarima oko sebe. Cekali su mene da idemo traziti novi smjestaj jer su nas "rodjaci" izbacili na ulicu. Onaj covjek je ukratko ispricao sta se desilo, te ponudio da nas preveze gdje nam treba.
- Idemo na Alipasino polje, ima neki izbjeglicki centar. Tu cemo - rekao je odlucno babo.
Mama ga je samo upitno pogledala, na sto je on kratko odgovorio:
- Dosta je rodbine!
Otisli smo u izbjeglicki centar na Alipasinom polju. Primili su nas bez problema. Tu smo pronasli dosta ljudi porijeklom iz Istocne Bosne. Svi su oni imali rodbine i prijatelja po Sarajevu, ali su bili u izbjeglickom centru.
Bolje i to nego da nas svakodnevno provociraju sa rijecima kako smo otisli iz Gorazda iz svog nekog hira, kako smo napustili svoj rodni prag zato sto smo bili bijesni.
A tesko onom ko je primoran da napusti svoj dom.
Na Alipasinu polju smo proveli nekih mjesec dana. Zajedno sa jos mnogo drugog naroda. Muskarci, zene, odrasli, djeca... Svi zajedno. Grozno je bilo dijeliti wc sa drugim ljudima, kuhati na jednom sporetu nas 30-40 ljudi, ali opet uz dobru organizaciju sve se lakse podnosilo.
Jedan dan babo je otisao do Otoke i vrlo brzo se vratio sa dobrim vijestima. Njegov dajdza imao je garsonjeru praznu, pa nam je ustupio dok se ne budemo mogli vratiti kuci. Konacno neko da ima sluha. Od radosti smo samo na brzinu spakovali stvari i otisli u tu garsonjeru. Nama je bila odlicna. Konacno da imamo normalne zivotne stvari i uslove za zivot. Kako je to bilo vrijeme raspusta nije mi bio problem da iskoristim priliku i da se prepisem u drugu skolu. Uzela sam papire iz Dobrinjske gimnazije i prepisala se u V gimnaziju koja je bila na Drveniji u skoli Primjenjenih umjetnosti.
Kako je krenulo pozitivno u nasem zivotu, tako smo dobili jos jednu olaksavajucu okolnost. Naime, jedan babov prijatelj koji je bio domar u skoli Primjenjenih umjetnosti spremao se za Njemacku, a direktor te skole mu je rekao da moze predloziti sam nekoga koga zna da bi bio pogodan za taj posao. Prijatelju je sinula ideja da ponudi babu to mjesto, sto je ovaj docekao objerucke, jer dobili bi domarski stan u toj skoli, a ja ne bih morala nigdje ici van zgrade kad pocne skolska godina. Jer ucionica bi bila na spratu iste zgrade. Tako da je babo objerucke prihvatio taj posao.
Dobili smo jednu malu ucionicu koju su preuredili da bude kao mali stancic. Imali smo sporet i dva kreveta i jednu manju vitrinu. Ali bili smo prezadovoljni.
Preko puta skole je Dom Armiije. Jedan dan babo se upoznao sa nekim glavnim tamo ljudima, a ovi su mu ponudili da ako umije moze provesti struju iz Doma do nase sobice. Kako je babo elektricar po struci, to je za njega bilo ko s pjesmom. Imali smo struju i pored redukcije.
Dugi hol, bio je mračan da se jedva vidjela unutrašnjost zgrade. Al' meni dobro poznat put do dugačkih stepenica koje su vodile na sprat. One koji prvi put uđu u tu zgradu, skoro uvijek bi prepala statua žene koja je stajala sa desne strane, rad nekog od profesora. Mene prepala nije. Naprotiv, navikla sam se na njeno postojanje i svakodnevno nijemo pozdravljanje.
Još samo par minuta i počinje mi čas. Moj razred bio je smješten na trećem spratu.
Gurala sam se kroz gužvu koju su stvarali učenici - umjetnici, kako smo ih skraćeno zvali. Žurila sam da ne zakasnim na nastavu jer ništa mi nije mrže u životu nego kada negdje zakasnim (što se dešava veoma rijetko i ako se i desi, sigurno postoji jak razlog). Konačno, mala učionica na vrhu zgrade sa prelijepim pogledom na park. Sjedila sam u prvoj klupi, odmah do katedre profesora. Voljela sam biti tu naprijed, da budem bliže prozoru. Kradom bih gledala u bagrem koji je bio ispred škole i kada bi mali vjetrić zapirio, kao da je pjevao pjesme o mome gradu. Imala sam osjećaj da lišće namjerno svojim nježnim zvukom izaziva u meni još veću nostalgiju za domom. Za mojim rodnim gradom. A svakim danom mi je falio sve više i više. Živjela sam za taj dan kada ću ponovo doći kući i ponovo osjetiti miris lipe čiji se drvored pruža kroz moju ulicu. Jedva sam čekala da ponovo čujem žubor meni najdraže i najljepše rijeke Drine. Da vidim njenu divlju strast dok prevrće oble kamenčiće gurajući ih od obale do obale. U tom sanjarenju bi me prekidalo zvono koje bi označavalo kraj časa.

[Cvrle]

Zavrsila sam prvi razred srednje skole sa odlicnim uspijehom. Moji roditelji su bili ponosni na mene sto i pored sve situacije u kojoj smo se nalazili, ja uspjevam da se obrazujem kako treba. Prosla je jos jedna godina rata, uzasa, smrti, krvi.
Za hranu smo se snalazili svakako, a najvise na mojim malenim ledjima. Ipak pokazalo se da moja ledja i nisu bila tako mala.
Sestra koja je evakuisana za Italiju, sa starijom kcerkom se prebacila za Njemacku, jer iz Italije nisu htjeli da je vrate u BIH. Tamo su je prihvatili i dali posao kucne pomocnice kao i svakoj bosanki. A ona je radila da zaradi sebi i kcerki i da posalje nama. Tako je pocela svaki mjesec da nam salje po 20 - 100 DEM (njemackih maraka). To je za nas bilo ogromno bogatstvo. Jer za 20 DEM smo mogli kupiti svega i svacega. A onda sam jednog dana predlozila roditeljima da odem kroz tunel do Hrasnice i probam kupiti hrane jer je tamo bila puno jeftinija. Sto je u centru Sarajeva nesto kostalo 20 DEM u Hrasnici je bilo 2 DEM. Nakon dugog vijecanja roditelji su mi dopustili ali samo da uzmem najosnovnije. Mama mi je dala 50 DEM koje je ustedjela i otisla sam sa tadasnjim mladicem.
U Hrasnici sam iskoristila priliku i obisla moje dozivotne prijatelje. Njihovoj radosti a i mojoj kraja nije bilo. Pomogli su mi da nadjem sto jeftiniju robu i da sto sigurnije prodjem.
Vratili smo se kroz tunel. Bilo mi je jako tesko ali sama pomisao koliko ce nam ta hrana trajati i koliko ce se moji roditelji obradovati, olaksavala mi je teret. Kad smo dosli kuci, babo je od prilike "izvagao" moj teret i ustanovio da sam donijela izmedju 45 i 50 kg hrane. Nisam mogla vjerovati ni sama da sam mogla toliko nositi na ledjima. A eto po ko zna koji put ispostavilo se da sam puno zilavija nego sto sam i sama znala.
To putovanje sam ponovila jos par puta.
Dosla je 1995. godina. Svako malo su govorili da bi rat mogao stati, ali stradanja su svakodnevno nastavljana.
Uspjeli smo da uspostavimo telefonsku vezu sa sestrama u Njemackoj i Svedskoj. Svaki drugi dan bi nas zvale na telefon koji se nalazio u skoli. Direktor je bio jako divan covjek i jako dobar, koji je dozvolio da nas mogu zvati na taj telefon, nakon radnog vremena.
Pocetkom maja 1995. godine dobili smo jednu predivnu vijest. Naime srednja sestra koja je zivjela u Svedskoj rodila je sina. Tu vijest nam je javila starija sestra koja je bila u Njemackoj, kojoj je u medjuvremenu dosao muz iz Gorazda. Onaj isti covjek kojem su dali samo 3 dana zivota, prezivio je puno vise i dozivio da stane na svoje noge i ode pocetkom 1995. godine svojoj zeni i kcerki u Njemacku.
- Naaanoooooo, mustuuuuuluuuuukkkk, dobila si unuka!!! - radosnim glasom je saopstila mami vijest.
- Ma sta, kad kako, pa nismo znali ni da je trudna??? - zbunjena mama je usula sa pitanjima.
- Da mama, seka je rodila sina jutros, a nismo htjeli nista da vam govorimo da se ne sikirate. A eto da ne bude poslije, nismo znali, niste nam rekli, evo ja cu da ti kazem i jos jednu vijest. JA sam trudna i ponovo cu roditi ako Bog da!
Predugi momenat tisine. Ja i babo smo gledali u mamu kojoj su se suze slijevale niz lice i cekali smo da nam kaze o cemu se radi.
- Ona je ponovo trudna! - tiho je izgovorila.
Radosti nasoj kraja nije bilo.
U Sarajevu su se dani nizali jedan za drugim. I dalje je bilo uzasa.
Tog 28. augusta 1995. godine ja i mama smo isle na Alipasino polje kod nasih prijatelja koji su ostali u izbjeglickom kampu. Kada smo krenule nazad, dosle smo negdje do Vojne bolnice kada se culo zujanje i jaka detonacija. Nisam bila sigurna gdje je pala granata, ali sam imala osjecaj da je pala jako blizu. Detonacija je bila uzasna. Ja i mama smo utrcale u neki haustor sa jos par zena koje su se zatekle na ulici. Ubrzo su poceli pristizati automobili svirajuci neprestano. Ulijetali su u Vojnu bolnicu kao ludi. Gepek crvenog golfa I je bio otvoren a u njemu su lezala dva tijela. Oba su bila oblivena krvlju. Ne znam da li je golf bio crven zato sto je crven ili je bio jos crveniji od njihove krvi. U jednog covjeka koji se nalazio u gepeku noga je visila. Gledala sam u onu nogu i ocekivala momenat kada ce se otkinuti jer se drzala na jako tankom sloju koze. Slika se urezala u moju memoriju i nikada je zaboraviti necu.
Pazljivo smo krenule prema Skenderiji, pretrcavajuci opasne raskrsnice i dijelove gdje smo bivale izlozene cetnickim polozajima. Dok smo prilazile Trznici primjetile smo da se tu nesto desava. U jednom momentu ugledala sam baba kako se okrece oko sebe kao da nekoga trazi.
- Ah tu ste, hvala dragom Bogu, mislio sam da ste u Trznici, poludio sam - bio je van sebe i jedva je izgovarao rijeci dok nas je grlio.
Granata je pala na sami ulaz u Trznicu sa gornje strane, na ulaz sa glavne ceste, koja je dijelila Trznicu od Markala. Prizor koji smo vidjeli bio je uzasan. Toliko krvi, toliko raskomadanih tijela, toliko boli i tuge. Od tog dana mrzim crvenu boju.
Dani su prolazili, svaki slican onom prethodnom. Prezivljavanje, izbjegavanje snajpera, granata, svega sto je nosilo zivote u seknudi.
Krajem decembra 1995. godine dobili smo jos jednu princezu. Moja seka je rodila svoju prekrasnu crnokosu djevojcicu. Doktori u Njemackoj su se ibretili koliku je bebu rodila. Skoro 5 kg. MasAllah!
To dijete je donijelo nove radosti u nase zivote. Iako Malenu nikada necemo zaboraviti, ipak otvorili smo svi srca da Principesa unese radost i sjaj.
Isla sam u skolu, trudila se da budem medju najboljima. Jednostavno, zeljela sam da ucenjem ublazim bol i nostalgiju za domom. Da ne razmisljam o ruznim stvarima.
1996. godina je ponovo donijela nadu u nase zivote. Prvi put nakon rata moje sestre su dosle. Tu radost i srecu kad sam ih ponovo zagrlila i poljubila, kad sam ponovo mogla dodirnuti njihove ruke, cuti njihove glasove, njihov smijeh, to je neopisivo. A tek djecica... To je opet posebna prica.
Najstarija sestrina kcerka, iako je izrasla u prekrasnu djevojcicu, zivotna tuga se citala u njenim crnim ocima. Smijala se, pricala djecije price, ali njen pogled je uvijek lutao tamo negdje, kao da trazi svoju sestru da dodje da se igra s njom.
Kcerka od srednje sestre, ona sa slike, skakutala je oko nas kao maleno mace. Njene plave loknice su skakale na njenoj glavici kao da su od federa. I samo se smijesila. Veselo maleno bice.
Mladi gospodin koji je rodjen "petog - petog - devedesetpete - u pet sati - u petak" uzivao je da vadi serpe iz ormara i da sjedi u najvecoj i da se okrece u njoj. Njegove plave okice su trazile svu paznju svijeta.
A najmanja Principesa je bila kao malehno burence. Njeni debeli puni obrascici kao da su joj puna usta hrane, prikazivali su sliku zdravog i zadovoljnog djeteta.
A sestre?! To su bile mlade zene u godinama kada su trebale da najljepse uzivaju, al' umjesto toga na njihovim licima su bile bore. Bore koje su prikazivale tezak zivot, patnju, tugu i boli.
Ipak, zahvaljujem i dan danas Svevisnjem sto ih je sacuvao i sto smo ponovo zajedno!
To vrijeme koje smo proveli zajedno bilo je prekratko. Mjesec dana je bilo premalo, ali morali su se vratiti.
Njihov ponovni odlazak jako nam je tesko pao, ali smo se tjesili cinjenicom da ce se vrlo brzo vratiti i da cemo se ponovo vidjeti.
Tako je dosla i 1997. godina. Pocetkom godine najstarija sestra je nazvala i obavijestila nas da su se moje sestre dogovorile da se vrate u BIH. Prvo ih je mama nagovarala da ostanu, jer u BIH nije bilo pomaka na bolje, ali one nisu htjele ni cuti o tome. Zeljele su se sto prije vratiti u domovinu. Za stalno.
Pocetkom februara saznali smo da Centrotrans Sarajevo organizuje prve autobuse za Gorazde. Iz prva nismo mogli vjerovati, ali kada je babo otisao do stanice i provjerio informaciju jedva smo docekali. Dosao je na vrata naseg malenog sobicka u Skoli Primjenjenih Umjetnosti i masuci sa 2 autobuske karte u rukama rekao:
- Ima li ovdje zainteresovanih za putovanje u najljepsi grad na svijetu?
- Jesi li ih to kupio??? A odakle ti pare, koliko su kostale, kad se ide, kuda, kako? - usula je mama pitanjima kako samo ona to zna.
- Lagano zeno, lagano. Ovako, kupio sam ih za novac koji sam cuvao za ovaj momenat. Nisu puno skupe, 80 BAM jedna - nasmijao se i namignuo mami kao da nisu skupe i da ga ne ruzi. - Ide se sutra u 12 sati, preko Romanije i Rogatice, starim putem. Vaze samo u jednom smjeru. Eh sad, moramo se dogovoriti jer nisam imao za vise, ko ce ici? - tuga u njegovim ocima se pojavila isto onako kako je i radosni sjaj nestao.
Mama je gledala cas u njega, cas u mene. Stajali smo tako na sred sobe gledajuci jedno u drugo, svako sa svojom zeljom i svojom zebnjom.
- Da izvlacimo slamke? - pitala sam tihim glasom.
- Ne! - kategoricno je dogovorio babo. - Ne, idete vas dvije. Nema komentara. A ja cu ostati ovdje da zaradim za svoju kartu i eto i mene.
Ovaj plan i nije izgledao tako neizvodiv. Za dva mjeseca je mogao zaraditi te pare, a mozda ako i seke posalju mogao bi i ranije doci. Prihvatili smo i odmah smo pocele sa pakovanjem.
Tu noc nisam spavala nikako.
Na izlazu iz Sarajeva, kod Vijecnice bilo je "more" ljudi. Jedni su dosli da bi krenuli na putovanje, drugi su dosli da isprate svoje najdraze putnike, a treci su opet dosli da posalju nekome nesto, a cetvrti su dosli tek toliko da pozele srecu svima.
Cekali smo ispred da pocnu sa prozivkom. Neki covjek je stao na stepenistu autobusa i poceo prozivati sa spiska koji je drzao u ruci.
Prozvao je i nas dvije. Ja i mama. Usle smo u autobus i zauzele svoja mjesta. Srce mi je lupalo kao ludo.
Nismo nista pricale, svaka je bila zaokupljena svojim mislima. Pred sami polazak okrenula se prema meni i rekla:
- Za svaki slucaj daj da ja sjednem pored prozora a ti sjedi ovamo.
Zamjenile smo mjesta i ubrzo je autobus krenuo. Jedni su plakali, jedni su mahali uzvikivajuci "sretnoooo!!!"
Konacno se taj san poceo ostvarivati. Krenuli smo za Gorazde.
Kad smo prosli Darivu i prve tunele tek onda je trema pocela sve vise i vise da obuzima moj zeludac. Svaki kilometar koji smo prosli drhtala sam sve vise. Malo od straha kako ce sam put proci, a malo od onoga sto nas ceka na kraju putovanja.
Na Han Derventi nas je zaustavila prva kontrola. Nisu puno zadrzavali autobuse, samo su provjeravali sa soferom da li je sve u redu i pustali nas da idemo dalje.
Put koji se prostirao ispred nas kao da sam prvi put u zivotu vidjela. Jer to je bilo neko novo putovanje, neko posebno.
Borovina koja nas je docekala na Romaniji pozdravljala je kao da su to nasi heroji stajali i davali osjecaj sigurnosti da ce sve biti u redu.
Autobusi su jurili kao da su u utrci s vremenom i ako ne prodju odredjenu etapu za odredjeno vrijeme, snovi padaju u vodu.
Cinilo mi se da smo u jednom trenu stigli do Ustiprace. A onda, tih 10-ak kilometara mi se cinilo najduzim na svijetu. Kao da su autobusi vozili sve sporije i sporije. A dusa mi je postajala sve teza i teza. Gubila sam dah sa svakim novim prizorom predivne nase Drine. Kao da se smijesila i radosno hitala u pozdrav.
Masici - Kopaci - Rijeka - Kokino selo - Centar - preko mosta - autobuska stanica.
Konacno smo stigli.
Kad sam izasla iz autobusa udahnula sam duboko onaj dobro poznati zrak. Kao beba kada osjeca miris svoje majke, tako sam i ja osjecala miris svoga grada. Svaki korak po dobro poznatim ulicama, djelovali su kao milovanje moje mame.
U prvi momenat nisam obracala paznju na rusevine oko mene, na stanje samoga grada. Bilo mi je samo bitno sto sam ponovo u svom gradu, kod svoje kuce.
Dok smo prilazili zgradi suze su tekle niz moje lice. Plakala sam a da toga skoro i nisam bila svjesna. Kad smo stigli pred vrata naseg stana, plocica sa imenom i prezimenom moga oca jos uvijek je stajala. Prisla sam i poljubila tu plocicu.
Vrata su se otvorila, neka je zena stajala na vratima.
- Bujrum, hajte hajte - srdacno je docekala.
Usle smo u svoj stan, svoju kucu, svoj dom. Dusa mi se smirila.
Prvo sta sam uradila je da odem u svoju sobu i vidim da li je sve na svom mjestu. Prizor koji sam zatekla zabolio me je vise nego sve prethodne godine koje sam provela po tudjim stanovima. Interesantno, gdje god smo bili uvijek bi mi kroz glavu prosla moja soba i kako sam je ostavila, osjecaj koji bi me obuzeo kad bih vidjela da je neko nesto izmjenio, nije mi dozvoljavalo da mijenjam ili ne daj Boze pokvarim to tudje. Nego sam cuvala da ostane upravo onako kako sam zatekla.
A soba koju sam zatekla definitivno nije licila na moju sobu. Grlo mi se stezalo i osjetila sam ponovo kako mi suze umivaju lice.
Nije bilo mojih igracki, nije bilo mojih postera, nije bilo mojih stvari. Sve je djelovalo nekako tudje, kao da tu nikada nisam bila JA. Bol u grudima je bivao sve jaci i jaci. Istrcala sam i otisla u kupatilo. Plakala sam tiho, da me ne cuju djevojke koje su koristile moju sobu.
U prvom momentu sam bila jako ljuta na njih, ali sam se pribrala i samo mi se u glavi vrtila misao da ce ubrzo one otici.
Tako je i bilo. Nakon popijene kafe i razgovora, mama se dogovorila sa njima da za 2 dana napuste nas stan. Mi cemo za to vrijeme biti u sestrinoj kuci.
Izasla sam ispred zgrade i pokusavala prepoznati ulicu i zgrade u komsiluku koje su bile izranjavane. Stakla na prozorima su jos uvijek bila zamijenjena folijom na kojoj je pisalo "UNHCR". To me podsjecalo na pjesmu od ratnih Nadrealista - Rodjen u Saraj'vu.
Ponovo sam pronasla svoju staru raju. Trebali su nam dani i dani da prepricamo najzanimljivije dogadjaje u proteklih godina.
Uslijedilo je ciscenje stana, kontrolisanje sta je ostalo, sta je odneseno. Tuzno je sto su nam odnijeli sve ono sto nam je mnogo znacilo. Ostavili su nam samo regale, kauce, tepihe... Ali neka, nema veze. Sve one uspomene bez kojih sam ostala (audio kaseta sa snimkom mojih prvih rijeci, babovog odlaska u Irak, svadje sa mojim sestrama, pjesmice sa rahmetli rodjakom itd.) sacuvala sam negdje u dubini duse. Eto upravo ovog momenta mogu cuti rodjaka kako pjeva djecijim glasom "od Vardara pa do Triglava". Mogu cuti kako ja, kad sam imala 4 godine, pjevam pjesmu od Index-a "Sve ove godine, dala bi za jednu noc, a mene ne bi nikad imala, jer ja moram drugoj poc..." sa naglaskom na rijeci "godine", "noc", "imala" "poc". Sjecam se da sam zajedno sa mamom pjevala neku pjesmu ali bi zapocele strofu i vec na trecoj rijeci ucehle se od smijeha.
Bila sam presretna kad smo pronasli slike. Nisu bile unistene. I dan danas su zive.
Zasukale smo rukave i cistile sve sto se ocistiti dalo. Stakla na prozorima su bila relativno citava. Samo jedno okno je bilo osteceno i skinule smo da ocistimo jer su iz MZ rekli da ce nam dati to jedno staklo da ustaklimo prozor. Jedan veliki komad stakla sam sklonila u sobu da se ko ne povrijedi dok ne krenem vani da bacim smece. Ushicena sto sam ponovo kod kuce nisam bas obracala puno paznje tako da sam u jednom momentu zakacila nogom to staklo i napravila veeeeeliku posjekotinu. Krv je siknula, a mama je rekla da moram odmah u bolnicu. Sreca pa nam je blizu.
Brzo sam zamotala nekom krpom nogu, te odskakutala do bolnice. Odmah su me uveli u interventnu sobu i uzeli da ociste i previju. Sjedeci onako na stolici i gledajuci sta medicinska sestra radi, u jednom momentu sam osjetila bas kao da sam zaspala. Nestalo je one sestrice, nestalo je bola, nestalo je svega oko mene. Samo veliko crnilo.
Odjednom sam osjetila kao da me nesto ili neko udara po licu. Htjela sam reci "hej pa to boli" ali nisam imala glasa. Lagano mi se svijest vracala. Kao da sam izlazila iz nekog dugackog tamnog tunela. Polahko sam otvorila oci i vidjela dvojicu doktora od kojih me jedan samarao i nesto mi govorio, a drugi je gledao u mene izbuljenih ociju zbog koga sam se tacno prepala. Spustila sam pogled na noge, ona sestrica sto me je previjala drzala je obje moje noge u zraku, a ja sam imala osjecaj kao da su normalno spustene na krevet. Pogledala sam oko sebe, lezala sam na krevetu, ali nisam imala taj osjecaj. Kao da sam lebdila.
Doktor je i dalje nesto govorio, ali ga nisam cula. Samo sam odmahnula glavom da nista ne razumijem. Napregla sam svu snagu da mu kazem da ga ne cujem, da li sam sta izgovorila ili nisam ne znam, samo znam da mi se nasmijao i klimnuo glavom.
Zaspala sam ponovo. Kad sam se probudila bila sam odmorna kao da sam spavala cijeli dan. Otvorila sam oci i pogledala onaj doktor je bio pored vrata, okrenuo se i pitao sa osmijehom na licu:
- Cujes li me sad?
- Cujem, sto se toliko derete?
- Pa da budem siguran - namignuo mi je i izasao.
Onaj drugi doktor mi je prikljucio infuziju i nesto je mrmljao sa sestricom. Nista ih nisam razumjela. Ubrzo su se na vratima pojavile mama i komsinica. Bila je ocito prestravljena, sta se to desilo samnom. Poslije smo skontali da od uzbudjenja sto smo ponovo kod kuce nista nismo jele skoro 2 dana. A srce je tuklo kao ludo od srece, jer se hranilo poznatim stvarima, poznatim mjestima, poznatim mirisima.
Konacno sam mogla reci da je i za mene rat zavrsio.
Vratila sam se u Sarajevo, tek toliko da zavrsim srednju skolu. Jedva sam iscekala kraj skolske godine. Ocjene su zakljucene i maturski je zakazan za 10-ti juni. Iskoristila sam to vrijeme, od sredine maja do juna da se preselimo u Gorazde. Vrijeme do maturskog sam provela u vracanju svojih uspomena i sredjivanju svoje sobe. U junu sam sjela u autobus i otisla te polozila maturski. Bila sam presretna. Profesorice su bile ponosne na mene, jer sam zavrsila medju najboljima. Vratila sam se kuci sa diplomom. Zahvaljivala sam i Bogu i roditeljima sto su mi omogucili i u ratu da zavrsim skolovanje i steknem obrazovanje.
I eto, to vam je to moji citaoci. Sjecanja koja nikad nece izblijediti. Neka radosna neka tuzna. Ali vrijedna.
THE END!

[spacebound]

Cvrle, hvala ti na ovome U jednom dahu procitah zadnja 4. dijela.Prethodnih dana sam vidjela da si pisala ali treba i snage i hrabrosti za ovo citati.
Imas moje ogromno postovanje, ti si pravi borac, lavica

[Cvrle]

Hvala Space
Svi smo mi borci, al nismo svjesni svoje snage dok ne dodjemo u situaciju koja od nas trazi nemoguce.

[Veca]

...Cvrle, hvala ti i od mene ...sto si sa nama ovo podijelila, nemas pojma koliko volim, mada sam beskrajno zalosna i tuzna, takodje sretna, kad procitam da je nesto dobro zavrsilo i iz prve ruke...hvala ti puno i kapa do poda

16864763_1376663059053328_630000177071423819_n.jpg

[Cvrle]

Hvala vama sto ste procitali

[KOMESAR]

U junu 92. godine moje komšije Dragoja Radanović i Žerko Pljevačić odveli su moju majku. Komšiju Dragoju zvali su Srce. Sa majkom je odveo još dvije žene, moju strinu i rodicu. Sjećam se da sam stajao na kamari bukovih drva koja je neko složio da bolje vidim kuda idu. Niz put u žutim samtanim pantalonama, a iza nje naoružani vojnici. Plakao sam i dozivao je.

Godine 2008.lobanju moje majke pronašao je ribar u mjestu Njuhe, između Foče i Goražda. Nakon dvije godine, DNK analizom utvrđeno je da je lobanja njena i da je možemo ukopati.

U međuvremenu fočanski zločinci bili su slobodni pozivali nas na telefon i nuditi nam da otkriju mjesto gdje su pokopane u zamjenu za lažna svjedočenja o njihovoj ratnoj prošlosti. Dakako, odbili smo. Tijela nesretne tri žene, osim lobanje koju je zakačila vrba pored Drine, nikad nisu pronađena.

Godine 2014., u mjestu Njuhe, u onu istu hladnu Drinu u koju je bačena, na isto mjesto gdje je pronađena moja majka, sletio je kombi sa trojicom putnika. Dva su preživjela, a u ledenoj rijeci skončao je moj komšija, ubica, zločinac, Dragoja Radanović Srce, čovjek koji je ubio moju majku. Postoje neki bolji sudovi.

[Veca]

KOMESARU, procitala sam ovo jutros, jako zalosno, na kraju je "srce, dozivio bar tu bozju pravdu

...ali ja sam mislila da je ovo tema za nas forumase, koji smo te godine dozivili, iz prve ruke!
...eh, ako si ti taj momak, onda se izvinjavam!