Post
by Cvrle » 29 Aug 2018, 10:02
U narednom periodu, bili smo "slobodni" ali u smislu da mogu izaci iz zgrade i otici donijeti vode za pice bez straha od snajpera. Ali i dalje je bio prisutan strah od granata. Znali su gdje se nalaze izvori pitke vode, pumpe, gdje se sipala voda, tako da su imali koordinate za gadjanje granatama. VBR-ovi su bili najaktuelniji. Jedan dan sam stajala na balkonu i cula dobro poznati zvuk ispaljenih granata. Brojala sam do 10 i sve su preletile iznad moje glave, iznad zgrade i pale na drugu stranu Drine. Iako sam bila dijete, vec sam znala sta je i PAM (protiv-avionski mitraljez) i PAT (protiv-avionski top) i VBR (visecijevni bacac raketa) i BST (bestrzajni top).
Sa svojih nepunih 15 godina, ucila sam kako da cijepam drva, jer struje nije bilo, pa smo morali loziti vatru kako da se grijemo tako i da kuhamo. Vodu sam donosila svaki dan. Obzirom da nije bilo koga drugog da donosi, ja sam imala tu obavezu. Doduse sta sam tada znala, meni je odlazak na vodu predstavljao izlazak sa drustvom, prve simpatije, prve ljubavi, druzenja. Da i u ratu su postojali osjecaji i radjala su se nova prijateljstva, koja bi prerastala u najvece ljubavi.
Sta dijete od nepunih 15 godina zna o ljubavi??? Pubertet je uveliko dosao, ali ko je imao vremena razmisljati o tome?! Ko je razmisljao da li se pravilno razvijam, da li dovoljno rastem, da li unosim dovoljne kolicine bjelancevina, masti, kalorija za pravilan razvoj...
Jedan dan babo je donio 3 kriske hljeba kako nas je sledovalo. Nas troje = tri kriske hljeba. Pojela sam svoju krisku ali i dalje sam bila gladna. Mama mi je dala i svoju krisku, koju sam pojela u dva zalogaja. A onda sam gledala u babovu krisku.
- Duso, znam da si gladna, ali moramo i mi jesti da bi mogli sutra opet da obezbjedimo koliko toliko za tebe. Da prezivimo do sutra - njezno mi je rekao babo.
- Ali babo, pa ja sam u razvoju, ja sam u pubertetu, meni treba kalorija - kroz suze sam objasnila zasto sam gladna i zasto gledam u njegovu krisku hljeba koju je dijelio sa mamom.
A mama je zajecala i suze su vrlo brzo umile njeno blijedo lice.
Onda sam dosla sebi i shvatila da sam pretjerala. Pa stvarno i njima je trebala hrana isto kao i meni. Humanitarna je bila tek toliko da nas odrzava u zivotu.
Babo je par puta isao s biciklom na selo pa uspio donijeti nesto voca, nesto povrca. Ali i te kolicine su bile neznatne.
Kafe nije bilo ni u snovima. Umjesto kafe, pila se "jecmenusa" - kafa pravljena od jecma.
Svaku noc u 19 sati kada bi sjeli da cujemo vijesti, prinijeli bi smo stari rucni mlin za kafu i mljeli psenicu koju bi dobili u sledovanju kroz humanitarnu. Mljeli smo svo troje, u krug.
Dosla je i zima. Bilo je uzasno hladno. Ali izdrzali smo.
Nova 1993. godina je dosla i prosla. Kome je bilo do doceka Nove godine?!
Pocetkom februara 1993. godine humanitarni avioni su nadlijetali iznad Gorazda i bacali palete sa hranom. Svaku noc bi ljudi isli po brdima da cekaju kad ce "bacati" da salete nesto hrane. Jednu noc, paleta je pala u sred Drine, a kako ispod gradskog mosta postoji "ploca", paleta se zakacila za jednu stijenu na "ploci" i zastala. Ujutro cim je primjecena paleta, ljudi su poceli skakati u Drinu pokusavajuci doci do te palete. Nisu obracali paznju na snijeg koji je bio do koljena, na mraz koji se spustao i do -10. Ne, glad i potreba za hranom je bila jaca.
Komsija je uspio da se docepa palete i da je razreze nozem, a onda su lanc paketi poceli plutati po Drini, da bi onda ljudi koji su posmatrali komsijin podvig zagazli u Drinu hvatajuci lanc pakete. Komsija je uspio ponijeti 10 paketa i svima u ulazu je podijelio.
Radovali smo se zvakama koje smo pronasli unutra. To je bio prvi slatkis koji su djeca dobila.
Opstali smo nekako.
Za to vrijeme, babo je 3 puta kretao na put za Grebak. Mjesto odakle se donosila hrana. Preko brda preko dola, preko minskih polja (eh kako se rimuje). Grebak, put zivota. Ali nije mu se dalo. Svaki put bi ga vratili. Prvi put se vratio jer je poceo napad, pa je putovanje odgodjeno. Drugi put je pukla guma na kamionu i odgodili su putovanje. Treci put se prevrnuo kamion na Povrsnici, tako da ni tada nije otisao. Jednostavno nije mu bilo sudjeno.
A svaki put bi mu mama napravila kolut pite da ima u putu da jede. Kako bi se vratio, izvadio bi onaj kolut pite i dao meni i sestrinoj djeci da podijelimo. A sestrina mladja kcerka bi rekla:
- Evo ga, dedo opet donio pite s Grepka!
Tako da od tada pita ima jos jedan naziv - pita s Grepka.
Svak se oporavljao. Svi su se cudili kako je ostao ziv, ali eto Bog je tako htio. Neki su ginuli od sicusnog komadica granate, a on je imao "srecu" da prezivi. U stvari da li je bila "sreca" ili ne, pokazat ce ostatak njegova zivota. Ocito ima neki "zadatak" pa je ostao s razlogom.
Kako se babu nije dalo da ode na Grebak po hranu, odlucile smo ja i mama da idemo. Isli su i mnogo slabiji od nas pa su donijeli koliko toliko hrane. Skontale smo da vidimo kakav je put kad budemo isli do Grepka, a onda cemo ocijeniti koliko mozemo ponijeti hrane, te se necemo zatrpavati.
Par dana prije nego smo trebale krenuti na Grebak, dosli su svekar i svekrva od srednje mi sestre, koja je zivjela u Sarajevu. Par mjeseci prije pocetka rata, rodila je curicu. Helem, dodjose oni i tako u pricu pita svekar moju mamu:
- Prijo, znas li ti cija je ovo curica, nadjosmo sliku tu na stubistu, mozda poznajes cija je? - upitao je pruzajuci joj malu sliku na kojoj je bila djevojcica od godinu dana. Kosa plava i uvijena, okice plave ogromne. Sto bi rekli stari ljudi "ko fildzani". Usne rumene isto kao i obrazi. Napredna djevojcica i prelijepa.
- Hmmm... Ovo bi mogla biti ona sa sedmog sprata - nesigurno je odgovorila mama.
- Prijatelju znas li ti cije je ovo dijete? - okrenuo se sada babu.
- Ne znam stvarno, mislim i ja da je ovo curica sa sedmog, na nju mi lici?! - upitno je pogledao babo u prijatelja.
Sestrini svekar i svekrva su poceli plakati. Svekar je skoro pa i jecao.
- To je nasa unuka!!! - kroz suze i jecaje su progovorili oboje.
Babo i mama su se samo zgledali, a ja sam pritrcala i uzela sliku iz njihovih ruku. Da to je bila moja sestricna, preslikana moja sestra. Te oci bih poznala svugdje. Plave, velike, divne oke.
Svi smo plakali.
- A odakle ti ova slika prijatelju? - odjednom upita babo.
- Poslala nam djeca. Oni su u Holiday Inn-u u Sarajevu. Dobro su i zdravo. Jedan komsija preko Grepka isao u Sarajevo i djeca su ga zamolila da nam ponesu ovu sliku i video kasetu. Ali ne znamo kako cemo da pogledamo kasetu kad nemamo struju?
- Ih, ne sikiraj se prijatelju - rece babo - saleticu nam ja struju, pa jesam li elektricar ili nisam - sada se babo i smijao.
Naglo je ustao i negdje otisao. Ja sam napravila "jecmenusu" i prinijela da ih pocastim. Ipak donijeli su nam predivan poklon.
Nije proslo dugo vremena na vratima se pojavio babo. Vukao je neke zice i kablove.
- Sta ti je sad to??? - pitala je mama zbunjeno.
- Vidjecete - zagonetno se smijao babo.
Dovukao je nekakvo kablo kroz komsijin stan i poceo nesto spajati i prespajati. U stvari dobio je od poste kablo da provede struju do stana da pregledamo kasetu. Otisao je u postu i trazio struju tek toliko da pregledamo kasetu, objasnio ljudima sve i ovi su mu dali.
Nakon sto je prikopcao sve i spojio, uzeli smo kasetu od prijatelja i stavili u video.
- Da pripremim maramica - salila sam se.
Kaseta je pokrenuta.
Dijete koje hoda u hodalici kroz hodnike hotela, neki ljudi mrsavi, ispijeni, isrcpljeni oko nje, svi se smiju, nosaju je kao da je princeza. A ona vesela samo se smije.
- Dragi moji zivi smo - prve rijeci zene koja se pojavila ispred kamere. Kosa je bila razbarusena, oci ionako krupne, sada su djelovale neprirodno izbuljene, ali i dalje plave kao nebo. Obrazi upali, lahko se mogla prepoznati svaka kost na licu. Ali djelovala je hrabra i vesela. To je bila moja srednja sestra koju sam vidjela zadnji put pocetkom marta 1992. godine.
- Ovu malu nestasnu djevojcicu koju vidite iza mene je vasa unuka, evo vidite koliko je zivahna. Svi je vole i samo je nosaju s ruke na ruku. Eto danas smo joj proslavili prvi rodjendan. Da, dragi moji, napunila je citavu godinu dana.
A onda snimak rodjendanske proslave. Tu u hotelu "Holiday Inn" u Sarajevu, proslavljen je prvi rodjendan moje sestricne. Bilo je puno ljudi, poznatih i nepoznatih. Imala je cak i tortu. I svijecu na torti. Kad je trebalo da puhne njen dah je bio slab da bi ugasila svijecu, ali se snasla pa je pljunula u svijecu.
Svi smo se smijali tom gestu. Tada sam pogledala u moje roditelje, u prijatelje, u covjeka koji je pomogao babu da "dovuce" struju, svi su plakali. Ali osmijeh na njihovim licima je ipak govorio da su to suze radosnice.
Sliku imamo i dan danas. Jedna od mnogih slika uokvirenih na zidu moje sobe.
Proljece je doslo. Umjesto da se radujemo tome, mi smo jos vise tugovali cini mi se. Ljudi su ginuli, djeca, zene... Mnogi su ostajali dozivotni invalidi. Svakodnevno smo gledali krv, slusali urlike ranjenih. Moja zgrada je bila preko puta bolnice tako da sam se nagledala svega i svacega.
Iako samo djeca, bili smo istrenirani da prepoznamo zvuk ispaljene granate, da je cujemo, da se "bacamo" u odredjenu stranu, jer u zavisnosti odakle granta dolazi, racunalo se na ugao i smjer rasprskavanja gelera. Djeca od 15 godina su znala profile granata, njihovu razornu moc, brzinu kojom putuje, ugao pod kojim pada, razlikovati po zvuku koja je granata u pitanju. A da je bilo normalno vrijeme, ucili bi o nekim ljepsim i boljim stvarima.
Mama se raspitivala kako da odemo na Grebak. Uslove za put, kakav je put, kuda se ide, koliko je opasno... Meni su drugari koji su vec imali priliku otici na Grebak pricali kako je tezak put, kako se ide po noci, kako se desavalo da su ljudi halucinirali razne stvari, pa su se tako smrzavali. Pricali su, da ako odlucim da idem, ni pod cijenu zivota ne zastajem. Niti jednog momenta, niti jedne sekunde, jer ako stanem gotovo je, izgubljena sam. I da ne vjerujem u sve sto vidim ispred sebe. Nije mi bilo jasno o cemu je pricao, ali zapamtila sam to.
Dosao je i taj 13-ti april 1993. godine. Obukle smo se kao aplinisti koji idu u osvajanje nekog od neosvojenih vrhova. Inace sam uvijek voljela da se oblacim vojnickim stilom. U mom ormaru su rijetko bile haljine i suknje, obicno bi regal bio prepun pantalona, trenerki, odjece koja je lagana i jednostavna za svaku kretnju. To mi je bilo od velike pomoci u ratu, jer mi nikada nije bilo hladno.
Ja i mama smo krenule, popele smo se na kamion koji nas je odvezao do jednog sela iz kojeg je kolona kretala. Pomislila sam opet cjelonocno hodanje, opet brda i planine, opet noc... A onda bi me zvuk praznih crijeva podsjetio na cilj naseg odlaska na Grebak, pa bih otjerala misli i pokusavala sebi olaksati kako tako. Kad smo stigli u selo vec je bilo dosta ljudi spremno za pokret. Brojka nikada nije bila ista, ali znam da su u pitanju bile hiljade. Svako malo bi se smjenjivale ture, jedni bi isli prema Grepku, dok bi drugi dolazili sa Grepka. Tako je s prvim mrakom i nas vodic povikao "Pokret".
Mama je isla ispred mene, ja sam je drzala za rub jakne, iza mene je isla neka druga zena koja je drzala mene za rub jakne i sve tako redom. Ispred mame je bio covjek koji je drzao konja za rep. Konj je bio kao pocetak kolone i on je u stvari bio nasa "lokomotiva" a mi smo bili vagoni.
Krenuli smo uz neku stranu. Vojnici su stajali po strani na razdaljini nekih 10-ak metara i govorili su svakom ko naidje da ni pod razno ne pustaju onoga ispred sebe, jer ako puste, taj dio kolone ostaje i za njih spasa nema.
Snijeg je bio utaban pa se na nekim mjestima i zaledio, sto je otezavalo kretanje. Iako nam se klizalo konj bi vukao i "vagoni" bi nastavljali dalje. Na vrhu tog brda docekali su nas vojnici koji su objasnili da put koji nam predstoji je najtezi put koji postoji na svijetu. Da ne smijemo pricati, da ne smijemo pustati onoga ispred nas, da ne smijemo gubiti korak.
Krenuli smo dalje. Covjek koji je isao ispred mame pitao je da li mozemo drzati korak, na sto smo svi ostali odgovorili da mozemo i da smo bas uhvatili tempo. Par puta sam posrnula, ali nije mi bilo jasno zasto jer nije mi se klizalo, kao da mi je nesto zapinjalo. A onda sam primjetila da su pertle od gojzerica odvezane i da svako malo stanem na pertlu i zato posrcem.
- Smijemo li stati da zavezem pertlu? - prosaputala sam pitanje mami, a ona je pitala covjeka koji nas je vodio.
- Stanite 2 koraka od kolone i odmorite se, neka zaveze pertlu i sacekajte novu kolonu pa nastavite dalje - odgovorio je covjek.
Tako smo i uradile. Prvo je mama stala, da bih ja zakacila se za covjeka, a onda sam ja stala i prepustila svoje mjesto zeni koja se drzala za mene. Stala je jos neka zena.
- Ne znam hocu li ja ovo moci, a moram maksumima donijeti sta bilo da jedu. Bojim se da ce mi pomrijeti od gladi dok se ja vratim - kroz suze je pricala zena.
Ja sam se sagela da svezem pertle. Nekako sam ih zapetljala da se vise ne odvezuju. Rekla sam mami da sam spremna da nastavimo i sagela se da uzemem ruksak koji sam spustila u snijeg s ledja. Dok sam se okrenula po ruksak i namjestila ga na ledja mama je nestala.
- Mama!!! Mama!!! - sapatom sam dozivala.
- Suti dijete i samo se zakaci ispred mene, mama ti je ispred - dozvao me neki glas.
Noc je vec obavila sve oko nas. Bila je mrkla noc fakticki ni prst pred okom se vidio nije. Nikada u zivotu nisam vidjela takvu tamu. Ni snovi nisu tako tamni. Crno, sve je crno. Pa cak i snijeg. Svaki covjek koji je presao "Put spasa" - put na Grebak, moze razumjeti kako je ljudima koji su potpuno slijepi. A stvarno tada, kada vida nema, sva druga cula se probude i budu puno jaca.
Osjetila sam ruku onoga glasa koja me povukla i mojom rukom uhvatila nesto sto u prvi momenat nisam mogla shvatiti sta je. A onda sam shvatila da drzim konja za rep. Moje noge su upadale u rupe koje je konj pravio svojim kopitama. Iako me je boljelo jer su rupe bile duboke do polovine mojih cjevanica, ipak olaksavale su mi put jer mi se nije klizalo i onda sam uhvatila tempo da idem u korak s konjem.
Mislila sam samo na to da ne smijem pustiti konja. Strah me je bilo, jer sam pomislila sta ako se ritne nogama nazad? To bi mi znacio kraj, jer bi me mogao usmrtiti odmah. A onda sam se sjetila rijeci moga rodjaka koji je imao obicaja da me stavi na konja i zajedno samnom jase preko livada:
- Konj je plemenita zivotinja, ako osjeti da te je strah njega, uplasice se i on, a ako osjeti da imas povjerenje u njega, cuvat ce te svojim zivotom.
Od tada je konj moja najdraza zivotinja.
Ne znam koliko sam dugo hodala tako kad sam cula neke glasove ispred mene. Kontala sam da je to pocetak kolone, ali odjednom su glasovi nestali. Da bi se ponovo zaculi isti glasovi, ali ovaj put iza mene. Srce mi je zadrhtalo jer nisam nista vidjela, a ti glasovi su se smjenjivali.
- Nije ti tamo put, hahahahahhahaah, ovamo ovamo, hahahahahhah - zacula sam muski glas tik uz mene.
- Ne slusaj njega, samo idi pravo - odjednom drugi muski glas s druge strane.
- Esshedu en la illahe ilellah, ve esshedu ene Muhameden, abduhu ve resulluhu - proucila sam.
Ezan. Cula sam ezan. Odjednom ispred mene se pojavila najljepsa dzamija na svijetu sto sam u zivotu vidjela. Sva je sijala nekim cudnim svjetlom, a predivan muskarac je stajao na vrhu munare, sa podignutom rukom i ucio ezan. Taj glas je bio ljepsi od bilo kojeg pjevaca na svijetu sto postoji. Nikada u zivotu nisam cula tu ljepotu. Osjetila sam da mi se usne razvlace u osmijeh, neka me smirenost obuzimala, a niz lice su mi tekle vrele suze, koje su se vec slijedeceg momenta pretvarale u ledenice.
Konj je usporio kao da je osjetio da sam umorna. Nestalo je dzamije, ezan se nije cuo. Opet mrak.
- Mama!!! - sapatom sam dozivala. Ali nikakvog odgovora nije bilo. Tek tada sam shvatila da nema ni onoga covjeka sto mi pruzi ruku da se ukljucim u kolonu. Probala sam pogledati preko ramena, ali iza sebe nisam vidjela nikoga. Kad god sam uspjela da se izdignem iznad rupa i krecem se preko snijega koristila sam da pogledam da li ima ikoga ispred nas. Nikoga nije bilo. Bili smo sami ja i konj. Jos cvrsce sam se uhvatila za njegov rep:
- Konjo moj lijepi, znam da znas da me strah, da smo sami. Ako ti znas put, vodi nas kuda treba, molim te, samo da zivi docekamo sabah - molila sam.
Sada mi sve to djeluje nerealno, ali znam da je bila stvarnost.
Odjednom konj je stao. Kao da je nesto osluskivao. Cak se i svjetlost sabaha pocela javljati, pa sam mogla nazirati obrise stabala. Primjetila sam da idemo kroz gustu sumu. Konj je i dalje stajao.
Odjednom sam vidjela kratak bljesak, kao kad probas upaliti sijalicu a ona istog momenta pregori kada pritisnes prekidac. I jaka detonacija. Mina. Neko je ispred nas stao na minu. Tisina. A onda je konj nastavio dalje. Isao je skroz polahko kao da izabira mjesta gdje ce stati. Rupe su postajale plice i nisu vise bile tako naporne. Ucinilo mi se da sam vidjela zenu kako sjedi pored drveta i smije se. Mora da ponovo haluciniram.
Odjednom moj drug ispred mene, smije se:
- Jesam ti rekao, cuvaj se halucinacija i nemoj da stanes, samo nemoj stati.
Opet je nestao. Nasli smo se na rubu sume. Ispred nas se pojavila cistina. Vec sam puno bolje vidjela, cak je i dnevna svjetlost bila jaca. Kao da sam izasla iz neke tamne sobe.
Desno od mene je bilo neko zbunje i kao da se micalo.
- Hej mala, sagni se dole. Vidjece te cetnici. Sakrij se ovamo dok se izvidnica vrati - cula sam nekoga da me doziva. Ali ja nisam pustala konja. Kao da je osjetio da sam se prepustila njegovom vodstvu, konj je nastavio dalje. Lagano ivicom sume spustao se nanize. Pratila sam ga u korak. Sisli smo do nekog potoka i presli preko drvenog mostica.
- Stoj! - neko je zavikao. Cula sam ispred sebe neko komesanje.
- Ovo je samo konj. Mora da je izostao iza kolone. Stani, kao da neko ide iza njega - rekao je drugi glas. Cula sam repetiranje pusaka. Ali ni tada nisam pustala konja.
- Stoj! Ko ide? - opet sam cula onaj prvi glas.
- Ja, djevojcica - tiho sam odgovorila dok su mi zubi cvokotali od zime jedva izgovarajuci ime.
- Hej pa to je dijete! Odakle si mala, kud ides, s kim si? - pitao me je onaj drugi. Imao je crveno lice vjerovatno od zime. Bio je u maskirnoj uniformi. Sjecam se samo da je imao neobicno velike brkove. Ali je bio vedar i nasmijan.
- Iz Gorazda sam, krenula s mamom na Grebak ali sam je izgubila - tek tada sam shvatila da sam izgubila mamu. Srce mi je zatreperilo i misli su pocele munjevito da se roje u glavi, sta je s mamom, gdje je ona, sta joj se dogodilo, zna li gdje sam ja???
- Hej duso, pa ti si izgubila kolonu. Jel te strah? Jesi umorna? Ne boj se, mi smo ARBIH, hajde ovamo odmori se malo. - pozvao me je prema nekoj kucici.
- Ne hvala vam, moram ici dalje - ne pustajuci konja nastavila sam hodati za njim.
- Pa znas li kuda trebas ici? - pitao me je zbunjeno vojnik.
- Znam! - slagala sam.
Konj je nastavio ici putem koji je vodio uz brdo. Ovaj put je bilo lakse hodati jer smo bili na makadamskom putu. Kad smo odmakli od vojske, prvi put sam pustila konja, a on je usporio i pustio da prodjem sa njegove desne strane i da idem uporedo s njim. I dalje me je vodio.
Nakon sto smo izasli na vrh brda, put se nastavljao u kotlinu a dole su se nadzirale nekakve dugacke kuce iz cijih dimnjaka se izvijao dim. Narod je vrvio oko tih kuca. To je to, stigla sam na Grebak. Ostalo je samo pitanje: A gdje mi je mama?
Poput nekog starog kopača zlata, moraš se pomiriti s time da trebaš iskopati mnogo pijeska iz kojeg ćeš poslije strpljivo isprati nekoliko sićušnih komadića zlata