Kako i gdje ste proveli rat

Društvene teme iz naše zemlje.

Moderator: Krokodil Behko

User avatar
Biba
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 16577
Joined: 12 Feb 2015, 12:12
Location: Zemlja Nedođija
Status: Offline

Re: 1992-1995

Post by Biba » 12 Sep 2015, 16:04

Nikad nisam vodila dnevnik. Ponekad mi se ucini da ga ovdje sada vodim...
Jos uvijek imam poklon kutiju za nakit od djecaka koji je stradao nesretnim slucajem...pogodio ga je metak pravo u srce...u srce koje je bilo djetinje iskreno i mudro...i puno vece od mnogih odraslih srca koje sam upoznala...nikad necu zaboraviti sto mi je rekao...sto je radio da bi mi kupio gu malu kutijicu...sjecam se kako smo setali njegovim selom..stradao je puno poslijekad su prestale padati granate..nepaznjom jednog covjeka...pisala sam vec o rome, znam, al ne znam u kojoj temi......ne stavljam nakit u tu kutiju...
Počeo sam pušiti otkad su se moji snovi pretvorili u dim. :pusi

User avatar
KOMESAR
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11755
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Has thanked: 14 times
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: 1992-1995

Post by KOMESAR » 23 Oct 2015, 20:56

Neki dan u Goraždu,onako u mimohodu, čujem dvojicu Srba iz Foče kako razgovaraju:
Sreća pa ih ne protjerasmo '94,gdje bi sad radili.
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
Biba
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 16577
Joined: 12 Feb 2015, 12:12
Location: Zemlja Nedođija
Status: Offline

Re: 1992-1995

Post by Biba » 23 Oct 2015, 21:08

Meni je jedan prijetio da ce me u paketu poslati na materinu adresu...cccc....
Počeo sam pušiti otkad su se moji snovi pretvorili u dim. :pusi

User avatar
drugrankovic
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 6282
Joined: 14 May 2014, 10:18
Status: Offline

Re: 1992-1995

Post by drugrankovic » 24 Oct 2015, 10:03

simpatizer dilera?

ili njegova ispostava u susednom selu?
"Ja, koji sam sve prisluškivao, od skupštine do spavaće sobe, zadnji sam saznao šta mi se sprema.”

User avatar
Biba
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 16577
Joined: 12 Feb 2015, 12:12
Location: Zemlja Nedođija
Status: Offline

Re: 1992-1995

Post by Biba » 24 Oct 2015, 10:15

drugrankovic wrote:simpatizer dilera?

ili njegova ispostava u susednom selu?
Prijetio mi je netko blizak meni. Pala je granata u Brcko i pobila nekoliko Srba. On je bio vojnik nas garde. Ne znam je li zbog toga dogaďaja bio ljut i mislila sam da ga je netko u nasoj gardi provocirao...govorio je meni da je u Jasenovcu pobijeno 700 000 Srba i da neka Srbi i njegovu mater ne stede..mater mu je Hrvatica a otac Srbin...i kalasnjikov je kobajagi zabunom uperio u mene..hbo mater svoju...nisam ga se bojala...
Počeo sam pušiti otkad su se moji snovi pretvorili u dim. :pusi

User avatar
drugrankovic
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 6282
Joined: 14 May 2014, 10:18
Status: Offline

Re: 1992-1995

Post by drugrankovic » 24 Oct 2015, 10:20

nije mu bilo lako...

bio je u zengama, a oni ga provociraju zbog oca i porekla... a ovamo s druge strane srbi mu mater provociraju i ne jebu 2 posto...

nesrecnik :cudi

mnogo je toga na zalost bilo kad smo se pocelidjelit na krvna zrcna tj kad ste sjebali jugoslaviju vi rak rano svake jugoslavije
"Ja, koji sam sve prisluškivao, od skupštine do spavaće sobe, zadnji sam saznao šta mi se sprema.”

User avatar
Biba
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 16577
Joined: 12 Feb 2015, 12:12
Location: Zemlja Nedođija
Status: Offline

Re: 1992-1995

Post by Biba » 24 Oct 2015, 10:24

drugrankovic wrote:nije mu bilo lako...

bio je u zengama, a oni ga provociraju zbog oca i porekla... a ovamo s druge strane srbi mu mater provociraju i ne jebu 2 posto...

nesrecnik :cudi

mnogo je toga na zalost bilo kad smo se pocelidjelit na krvna zrcna tj kad ste sjebali jugoslaviju vi rak rano svake jugoslavije
Nije njega nitkomdirao vec je on provocirao.Bacao je hranu vojnicima na zemlju kao da su psi...Nije ga nitkomdirao. Nisam ja dirala a stalno je govorio da sam ustaskinja..on je bio idiot rankovicu..
Rekla sam mu da mu nikad nece biti sobro kao kod Tuđmana i kod lude bibe...i nije mu dobro..al puno mu je bolje nego je zasluzio...
I on i njegov otac su zjalali i javno hebali mater Tudjmanu..halo malo...
Počeo sam pušiti otkad su se moji snovi pretvorili u dim. :pusi

User avatar
drugrankovic
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 6282
Joined: 14 May 2014, 10:18
Status: Offline

Re: 1992-1995

Post by drugrankovic » 24 Oct 2015, 10:28

jedan srbin u zengama moze se ponasat takosto hrvatima baca drsko hranu na zemlju kao psima?

preterano seres stanislave :djed

lazes, preterano
"Ja, koji sam sve prisluškivao, od skupštine do spavaće sobe, zadnji sam saznao šta mi se sprema.”

User avatar
Biba
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 16577
Joined: 12 Feb 2015, 12:12
Location: Zemlja Nedođija
Status: Offline

Re: 1992-1995

Post by Biba » 24 Oct 2015, 11:44

drugrankovic wrote:jedan srbin u zengama moze se ponasat takosto hrvatima baca drsko hranu na zemlju kao psima?

preterano seres stanislave :djed

lazes, preterano
Pa nije samo Srbin, majka je Hrvatica.
Bacao je rankovicu. Sjedio u kuhinji, vozio kombi i svalerke skupljo. Ti zengasi su mumsvalerke raszpterivali p njegovoj zamolbi.
A onda je dosao plakati kako ce ga potjerati iz vojske.Danas prima opskrbninu iz te vojske. 20 godina nista ne radi..lezi, jede...jedino nesto vise ne mere.. kontas.. :pusi
Počeo sam pušiti otkad su se moji snovi pretvorili u dim. :pusi

User avatar
Nole
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 10065
Joined: 04 Sep 2015, 15:20
Status: Offline

Re: 1992-1995

Post by Nole » 24 Oct 2015, 12:10

Maja wrote:Imala sam 10 i po godina kad je kod nas "zakuhalo". Muškarci su već odvedeni u logore, a moj tata i komšija su se još uvijek skrivali u jednoj staroj kući gdje smo ih mi posjećivali i nosili im hranu i sve što je trebalo.
Nosili smo u velikim kantama jer su komšije Hrvati stalno virili kroz prozore i svaku sumnjivu radnju otkucavali hrvatskoj vojsci. Svako malo je vojska dolazila kod nas i tražila muškarce. Dogovor je bio da kada vidimo da dolaze neko od nas ko fol počne zvati mog brata da dođe kući i da to bude znak tati i komšiji da se sakriju. Sve je to nekako funkcionisalo do sredine mjeseca jula...

Tog dana smo ja, mama i sestre gledale seriju "Dama iz Berlina". Bilo je 15:15 i ja sam, ne mogavši sačekati sa ostalima kraj serije, otišla da jedem da bih se poslije našla s prijateljima. Čak se sjećam šta je bilo za ručak...bijeli grah.
Napunila sam sebi tanjir i sjela na balkon da jedem. Ubrzo sam začula neke muške glasove, a malo zatim vidjela i grupu naoružanih vojnika kako prilaze našoj mahali. Utrčala sam u kuću i javila mami, a par minuta kasnije vojnici su se pojavili pred našim vratima i rekli nam da pođemo s njima.
Pokušavali smo uzeti nešto odjeće dok su oni pretraživali kuću u potrazi za muškim članovima porodice.
Istjerali su nas i pošli smo zajedno s mojim komšijama u koloni. Mama je vikala, plakala i proklinjala, a ja sam plakala ko kiša, zajedno sa njom. Ne zbog toga što nam se dešavalo...bila sam dijete i nisam do kraja kužila stvari, ali dovoljno mi je bilo vidjeti nju uplakanu da i ja počnem ridati.
Neki vojnik je šapnuo mami da šuti jer je njegov kolega prije pola sata ubio jednu djevojku koja im je opsovala mater. Pokosili su je rafalom...bila je još tinejdžerka, išla je s mojom sestrom u razred.

Prošli smo kroz ulicu naših komšija Hrvata...nigdje nikog na mapi...svi su pobjegli u kuće.
I danas se pitam šta su u tom trenutku mislili dok su nas, skriveni iza zavjesa, posmatrali.
Jesu li me tada vidjeli Robert, Milena, Dalibor, Marta i ostali drugovi iz razreda... Poslije kad su krenuli u školu je li im bilo čudno što nema starih "drugova", te kako su im tu situaciju objasnili roditelji?

Na milione naših pitanja gdje nas vode i zašto, vojnici nisu reagovali.
Ukrcali su nas u kamione i krenuli glavnom ulicom, da bi poslije skrenuli na put prema Jasoču gdje smo, ispostavilo se poslije, trebali poslužiti kao živi štit. Šta se desilo, ne znam, ali kamioni su se zaustavili i krenuli natrag. Izbacili su nas pred školu.

U maloj učionici bilo nas je 102 ili 112, ne znam tačno.
Tu smo ostali 7 dana i to je bilo najgorih 7 dana u mom životu. U ćošku gdje smo bili ja, mama, brat i sestre bio je sasušen ljudski izmet. Sjećam se da ga je mama pokrila listovima školskog dnevnika. Znam da je uvijek strahovala za moje starije sestre jer su tih dana odvodili neke cure...
A bila je nevjerovatno prisebna, jaka...i tada...i poslije tokom čitavog rata. Uvijek je bila previše mirna i nježna žena, ali valjda kad su djeca u opasnosti svaka majka dobije nadnaravnu snagu.

U učionici nas je bilo toliko da nismo mogli da legnemo. Spavali smo u polusjedećem položaju, isprepletenih nogu.
Ja sam spavala na tvrdoj klupi, skupljena...nisam se smjela ispružiti jer je ispod mene bila beba od 40 dana.
Tri dana apsolutno ništa nismo jeli i ja sam se razboljela kao nikad u životu. Poslije mi je trebalo dva mjeseca da se oporavim. Stalno sam povraćala u razne majice, suknje i ostale odijevne predmete koje su mi žene davale..
Padala sam u nesvjest, što od gladi, što od visoke temperature i par godina poslije srela sam jednu ženu koja mi je rekla kako me između ostalih i ona hladila peškirom i uvijek se pitala šta je bilo na kraju sa mnom i jesam li preživjela. Poslije su me odveli u ambulantu i dali mi tablete...ali kako popiti tabletu bez vode...čim bih je osjetila u grlu automatski bih povratila.

I smrad...taj smrad neću zaboraviti dok sam živa... 7 dana među toliko ljudi koji se nisu mogli ni okupati, ni presvući. Čini mi se sve bih mogla zaboraviti, ali onaj smrad i zagušljivost nikad. Nekad pomislim da sam se od tog smrada i razboljela.

Bila je tu neka čatrnja, ali je voda bila zagađena jer su po površini plutali uginuli miševi. Tu vodu su koristile žene kako bi oprale dječije pelene.
A vani svuda naokolo izmet. Bilo nas je na stotine, možda i hiljade...ne znam.. Nikad ne provjerih taj podatak. Jednostavno ljudi nisu stizali na wc, uvijek je neko bio u njemu i onda su vršili nuždu van škole.
Pa naveče kad pođeš u WC u mraku.. gaziš po ljudima, a oni viču... pa se uvijaš, preskačeš...kao da igraš onu igru Twister.
Sjećam se da sam jednu noć izašla vani s mamom i sjele smo na jedan zidić... Snažno sam udisala čisti zrak i zamolila sam je da prespavamo na tom zidiću.
Ali naravno nismo mogle.

U našoj učionici je bio i jedan psihički poremećen dedo, pa bi često počeo vikati, a vojnici bi odozdo počeli pucati u zrak uz povike da umuknemo.
Po danu nam je glavna "zabava" bila gledanje s prozora čija kuća gori, pa kad neka nesretnica skonta da baš iz njene dimi počela bi plakati, a druge bi joj psovale sve po spisku uz obavezne riječi: "Jebo kuću, samo da se mi izvučemo!"
Ali nije lako...gledaš kako se u prah pretvara čitava tvoja prošlost. Nisu tu u pitanju samo zidovi i namještaj,
nego i sve uspomene.

Tek nakon tri dana dovezli su nam nešto hrane, tačnije, s kamiona su nam bacali hljeb, a ljudi su se tukli, čupali, otimali jedni od drugih. U takvim situacijama misliš samo na preživljavanje, a ponos gurneš sa strane.



Nakon 7 dana opet su nas pokupili u kamione, ne govoreći gdje ćemo. Neke žene su rezignirano rekle kako se ovog puta nećemo izvući živi. Ali jesmo. Odveli su nas u jedno selo. Cijelo to vrijeme tata se skrivao i nena je isto tako ostala kod kuće..valjda vojnici nisu više bili toliko nabrijani nakon što su ubili tinejdžerku, pa su odjednom počeli ostavljati starce.
U tom selu nas je bilo previše. U kući u kojoj sam ja bila, bilo nas je 82 u 160 kvadrata, ali to je bilo odlično u odnosu na ono gdje smo bili samo dan ranije. S obzirom da nas je bilo jako puno, zalihe hrane su nestajale, pa su nas vojnici odvozili kućama po brašno i ostale namirnice. Tad sam ponovo srela tatu i nenu.
Tata se više nije mogao skrivati, valjda je sve to utjecalo na njegovu psihu. Predao se i ja sam gledala kako mu stavljaju lisice, trpaju u auto i odvode (u logor Gabela).

Sjećam se i susreta s nenom...sjedila je u avliji, držala štap u ruci buljila u pod.
Ja sam viknula: "Neno, neno!" i potrčala prema njoj, a ona se izbezumila, te počela jecati kad sam joj pala u zagrljaj.
Pričala nam je kako su nam odnosili sve vrijedne stvari iz kuće, a ona ih je samo bespomoćno gledala.
Al kad su trebali da uzmu auto sjela je ispred njega, naivno misleći da će ih na taj način spriječiti, ali oni su je samo odgurnuli zajedno sa stolicom i odvezli auto. Mene nije bilo briga za te gluposti, otišla sam da tražim svog psa.
Nisam ga mogla naći i nena mi je pričala kako je napola podivljao i kako je odnekud dovlačio mrtve kokoške.
Kad sam ga našla...nije me napao, nije lajao na mene...ali imao je nekakav izgubljen pogled i izgledalo je kao da me ne zna i to me strašno boljelo..





15 dana poslije, vojnici su opet došli po nas. S obzirom da su nam rekli da možemo ponijeti samo po jednu torbu u avgustu mjesecu smo navukli na sebe po dvoje farmerke, po par majica, jaknu...
Nekako smo svi imali osjećaj da se više nećemo vratiti.

Nakon toga su nas poredali u kolonu i svi smo morali prolaziti kroz jednu kuću gdje su nas pretraživali. Jednu moju torbu u kojoj su bile sve moje slike su bacili i zato sada nemam nikako slika iz djetinjstva. Neke žene su ponižavali i skidali do gola u potrazi za nakitom i novcem, a mene, kao dijete, nisu puno pretraživali, pa sam zato uspjela prenijeti nešto malo novca kojeg mi je mama ušila u jaknu.

Kad su nas sve pretražili popeli smo se u kamione i krenuli....

Zaustavili smo se na Buni i rečeno nam je da idemo u Blagaj jer su tamo bili naši.
Ne znam koliko ima kilometara od Bune do Blagaja. Znam samo da smo pješačili satima i satima.
Ispočetka su nas pratili vojnici. Mom bratu je tada bilo 6 godina i sjećam se da je hodao kraj nas mašući praznom termoskom za vodu. Jedan vojnik ga je pozvao i rekao da mu da termosku, a onda je sišao do rijeke, napunio je i vratio bratu. Da znam ko je taj momak, da mu znam ime, kunem se da bih otišla lično do njega da mu zahvalim.

Nastavili smo da hodamo.. Bilo je plus četrdeset, na suncu vjerovatno duplo više. Bili smo žedni i umorni.
Starci su lagano posustajali. Nisu mogli dalje. Pojedine su nosila djeca, a oni koji su i sami bili u godinama ostavljali su roditelje kraj puta, naivno vjerujući da će se vratiti po njih kad se dočepaju Blagaja i nekog prevoznog sredstva. Naravno, to je bila hrvatska zona, privatnih automobila nije bilo ni na mapi, a armija BiH je smatrala da bi vratiti se po njih bilo jednako samoubistvu. Moj rođak koji je ostavio svoju majku imao je grižnju savjesti do zadnjeg dana svog života. I ako je i sam bio napola invalid, krivnja ga je progonila. Poslije rata su svi ti ljudi nađeni mrtvi i njegova majka je u lobanji imala rupu od metka.

I bile su poslije priče...da smo se bolje organizovali..da smo nosili par njih jedan komad puta, pa se vratili po ostale...pa sve tako do Blagaja.. ALI... ko nije bio tu ne može ni shvatiti kako je sve to teško bilo.
Osim toga, svi naši muškarci su bili u logorima.
Ne mogavši podnijeti vrućinu, polako smo odbacivali komad po komad od ono malo odjeće što su nam dali da ponesemo.
Bilo je kraj puta i dosta konzervi.. Poslije, u Blagaju, kad nas je morila glad često bi maštali o onim bačenim konzervama..
U jednom momentu neko je zapucao i metak se odbio od asfalt između mene i mame. Nekako smo ja i mama uvijek sve
doživljavale zajedno.

Stigli smo pred ulaz u Blagaj, čini mi se oko 18h. Tu su nas čekali kamioni, pa smo prebačeni u Blagaj na ribnjak.
Ja sam imala u džepu nekog keksića...kao petit...ne znam. Bacala sam ribama još uvijek ne znajući kakva je glad vladala tim gradom. Otišli smo na tekiju, na vrelo Bune da se malo umijemo i napijemo vode.

Ali onda je nastao drugi problem...gdje sad? Srećom, mi smo imali tetka koji je tu živio, pa smo otišli kod njega. Ostali su odlazili kod tetkine teke kćerkine zaove sestre itd... Hoću reći, odjednom su se svi sjetili neke daljne rodbine, tačnije "rodbine". Većina ih se nije snašla, pa su spavali na cesti.
Poslije su tražili napuštene kuće, a neki su čak živjeli u pećinama.

Tetak nas je primio...ali..tetak ko tetak...nije naša krv...on je bio samo muž mamine umrle sestre.
Osim toga, tu su bila djeca njegove sestre, a sama njegova porodica brojila je 6 članova. Ukupno nas je bilo 15.
Bila je glad i živjeli su od humanitarne. Od prvog dana smo primijetili da i nije baš pretjerano sretan što smo tu.
A njegova snaha bi često znala kriti hranu i davati svojoj djeci, dok smo ja i brat gladovali.
Jeli smo samo jednom dnevno, a po jednom članu se dobivala 1/12 štruce...znači dvanaesti dio štruce i možda jedan decilitar neke bljutave čorbe. Obično bi to bila sočivica (leća) ili slanutak (lablebija).
Kunem se Bogom da je čest slučaj bio da kašikom skupljamo crve po vrhu i onda jedemo tu čorbu.


Granate su padale i padale. Blagaj je bio u sendviću i s jedne strane su nas gađali Srbi, s druge strane Hrvati.
Dnevno je padalo stotine i stotine granata. Zato je meni krivo što se sada kao najveće žrtve predstavljaju Mostar i Sarajevo, a u Blagaju je bilo isto. Mi smo spavali u podrumu, tako da nikom nije bilo ništa kad je granata pogodila kuću. A u podrumu opet ona zagušljivost..smrad..sve me to podsjetilo na period kad smo bili zatvoreni u školi. Užas...

Vode je bilo u izobilju, samo ljudi su prali odjeću u Buni, pa se išlo na vrela koja su udaljena kilometar-dva od nas. Sjećam se kad smo ja i mama išli na vodu da su počele okolo padati granate i da smo ležale na zemlji sve dok nisu prestale. Isto tako su nas Srbi gađali snajperom kad smo išle na brdo Matera po drva. Kao što rekoh, nas dvije smo uvijek sve skupa proživljavale.
A sve je bilo porušeno...svukud staklo, daske, komadi betona... Osnovna škola razorena..

Blagaj, grad poznat po šipcima, smokvama i orasima, koji rastu svuda okolo, ubrzo je opustošen.
Kao one najezde skakavaca kad obrste žito, tako smo mi sve obrstili. Nije bilo apsolutno ničeg. Svi smo smršali do neprepoznatljivosti.

Mjesec dana nakon našeg dolaska tetak nam je rekao da tražimo drugi smještaj. Danas ga niko ne krivi, ali tada smo bili izgubljeni. Pa nigdje nije bilo slobodne ni pećine.
Ja i mama smo otišle kod jedne žene i sjećam se da mi je ona napravila mlijeko u prahu i usula ga u teglu jer nije imala čaše. Uzela sam teglu i ispila jedan gutljaj..ali bilo je vrelo i spržila sam jezik.
Pokušala sam sačekati dok se malo ohladi i cijelo vrijeme sam buljila u orošenu teglu.
Mama je pričala toj ženi kako moramo negdje naći smještaj, ali žena nam nije mogla pomoći jer je i sama je živjela sa svojom sestrom i njihovom djecom, te majkom. U sobi od 16 kvadrata bilo ih je 10.
Ali srećom tu je bio jedan čovjek koji je cijelo vrijeme šutio i slušao nas.On je zapravo imao neki mali čin i sa svojih par vojnika živio je u prizemlju te iste kuće. Rekao je da ima jedna soba za nas i da dođemo sutra dok je oni isprazne jer su im tu bile stvari. Mami je pao kamen sa srca. Brinula se za nas četvero djece i moju nenu...tata je još uvijek bio u logoru.

Uselili smo sutri dan. U sobi su bila samo dva vojnička kreveta i na jednom smo spavali ja i brat, a na drugom nena.
Ostali su po podu prostrli kartone i po njima vojničke deke i tako spavali. Neko nam je dao dno od ormara koje nam je poslužilo kao mali stolić. Imali smo sto...još samo da smo imali šta staviti na njega. Bojeći se za naše zdravlje, mama je uzela ono malo
novca što sam uspjela prenijeti i otišla u mlin da kupi brašno.
Za 50 njemačkih maraka kupila je 1kg brašna, i to "preko veze". Napravila nam je neku kljukušu i najeli smo se
prvi put nakon par mjeseci. Sjećam se kako smo svi tada bili sretni. Legli smo na pod i uz svjetlost svijeće veselo pričali. Nismo misli na sutra. Bili smo siti i sretni.
Sutri dan je u humanitarnoj bila neka čorba od riže, pa smo u nju stresli ono malo brašna što je ostalo
i odnijeli neki kilometar dalje kod jedne žene koja je imala šporet na drva. Ispekli smo i trčeći otišli kući bojeći se da nam neko ne otme taj "hljeb". Lijepio se za prste, al koga briga. Nama je bio najukusniji na svijetu.

Poslije smo se ispraksali u branju zelja kojeg bi poslije prokuhali i onako jeli. Moja rodica je berući zelje nagazila na minu i poginula.

U jednoj garaži smo napravili kao neki šporet...zapravo stavili smo dva kamena i preko lim i tu smo ložili i grijali vodu za kupanja ili bi odrasli pravili kafu od ječma kojeg su pekli u šišu. Šećera naravno nije bilo.
Sjećam se da bi tu i otkuhavali odjeću koju bi oprale moje sestre, a moj zadatak je bio da odjeću isperem na Buni.
Buna je inače najhladnija rijeka kod nas, a tad mi je bilo 11 godina i tu sam oštetila trajno zglobove.
I danas, ako su mi ruke u hladnoj vodi zabole me užasno.
Jednom je pala granata blizu i vidjela sam kako je čovjek pao ko pokošen. Prema njemu je trčala njegova majka i čovjek je umro na mjestu. Ja sam to sve gledala...slušala njene krike..zatim posmatrala kako su ga nosili mrtvog...

Sredinom decembra muškarci su se počeli vraćati iz logora. I niko ih nije pitao hoće li, morali su se prijaviti u armiju.
Tata je išao na liniju, ali srećom to su bila kao više stražarenja u bunkeru. Uglavnom, nikad nije morao ispaliti ni metka. Kad bi išao na liniju dobivao bi za čitav dan pola hljeba i pojeo bi četvrtinu, a drugu bi donosio kući i onda bi je podijelili na 7 dijelova, svakom po jedan.
Moja dva rođaka se nikad nisu vratila iz logora. Ali mislim da su ih oplakivali samo uži članovi porodice.
Tad smo svi nekako bili...kao kameni...čuješ poginuo ovaj, onaj..samo kažeš: "Rahmet mu duši!" I to je to... Recimo, tatin adže je poginuo. Živio je u Mostaru i mjesecima je bio sa svojima u podrumu. A on je inače uvijek bio čovjek kojeg ne drži mjesto. Jednom je rekao kako ne može više i kako ode da prošeta. Žena ga je molila da ostane jer su pucali snajperi, a on je rekao odoh, pa taman me pogodio posred čela.
Malo kasnije donijeli su ga kući mrtvog, a na čelu mu je bila rupa od snajpera.
I mi smo čuli za njega, ali ništa...A da je umro prije rata oplakivali bi ga mjesecima.U ratu si valjda bio fokusiran samo na to da preživiš ti i tvoja porodica.
I odrasteš preko noći. Ja sam razmišljala, ponašala se i radila kao mala žena. Ništa dječije nije bilo u meni.
Ali još uvijek su naša tijela osjećala glad i još uvijek smo osjećali strah kad granate počnu padati
Tako smo znali da smo ipak ljudska bića i da se nismo pretvorili u nešto nalik na robote.

Sjećam se za novu godinu skupili smo se kod vojnika u prizemlju. Muškarci su pili destilat, a ženama i djeci je napravljen jedan bidon nekog soka, sličnog cedeviti. I taj bidon je kružio od jednog do drugog, svi smo pomalo pijuckali. I onda odjednom počeše padati granate. Jedna je pala u kuću u kojoj smo bili, ali srećom nije nam ništa bilo jer je pala u garažu. Ali taj zvuk...i sad me jeza podilazi kad se sjetim. Najgori mi je bio veber. Čuješ kako su ispaljene granate i onda čekaš...pada prva...pada druga... očekuješ treću, četvrtu i moliš boga da ne padne ravno na tebe.

Prvi rođendan u ratu je bio u decembru. Bila sam negdje vani i kad sam došla kući na stolici me čekala servirana halva i čaša ovog istog soka, sličnog cedeviti. Znate kako se halva pravi, uprži se brašno i šećer i doda se malo vode valjda.. Meni je to bilo super. Bratu za rođendan sam poklonila 1 smokvu i dvije kupine..

Tad smo krenuli i u školu i zbog zaostataka za par mjeseci smo završili dvije godine, četvrti i peti razred.
Škola je bila srušena, pa smo od mejtefa (koji je isto tako imao klupe) napravili školu i obložili zidove vrećama pijeska. A kad bi počele padati granate imali smo zadatak da se sakrijemo pod klupe.
Putovanje od kuće do škole je bilo kao rulet. Sad te ima, sad nema.
Meni je jedna žena, mještanka, dala kajdanku i u njoj sam pisala dok nam nisu počeli davati u školi one plave Unicef teke. Olovke smo oštrili nožem, a gumice nismo imali nikako. Struje još uvijek nije bilo.
Na kraju godine učiteljica je rekla kako će proglasiti 8 najboljih učenika kojima će kao nagradu pokloniti trokut. Prozivala je jedno po jedno...ukupno sedmero, a ja sam bila potištena jer nisam među njima. I onda je rekla..a sad, najboljoj učenici.. i prozvala mene. Da sam samo mogla tada vidjeti svoje lice, eh...

Glad je potrajala nešto više od godinu dana. Poslije smo počeli dobivati ponešto...ali recimo, sjećam se da smo više dobivali germe, nego brašna. Onda pomalo mlijeka u prahu, famozne Ikar konzerve i one ogromne i odurne ribe koje smo, zbog oblika, zvali čamac.

Sjećam se, 94. kad je počelo svjetsko prvenstvo da nismo bili gladni, ali smo se hranili totalno loše.
Tad je policija imala agregat i neki TV, pa su neki išli kod njih da gledaju utakmice...

Samo još da spomenem ambulantu koju smo imali heh... Jednom kad sam imala temperaturu doktor me izveo vani da mi pregleda grlo jer nije imao onu lampu. O ostalom "priboru" neću ni da govorim. Tad su sva djeca imala neke ranice
po nogama od zagađene Bune, čega li..

Poslije rata smo se selili više puta (ukupno 8) dok nismo dobili nazad naš stan i kuću 2002.godine.

Ali to je već druga priča.
Kako da ti ne krene suza kad pročitaš ovo, patnje jednog detetau ratnim strahotama... nemam reči, ne ponovilo se nikada više.

User avatar
Biba
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 16577
Joined: 12 Feb 2015, 12:12
Location: Zemlja Nedođija
Status: Offline

Re: 1992-1995

Post by Biba » 12 Nov 2015, 20:52

U selu nedaleko moga su hrvatski vojnici zarobili momka srpske vojske. Nitko mu ni ruznu rijec nije rekao. Ne znam majke mi jesu li napravili razmjenu, uglavnom momak se javio svom ocu i otac je dosao po njega. Kad je vidio hrvatske vojnike nije mogao vjerovati da su s njegovim sinom najfinije postupali.
Sjecam se da su u selu gdje sam nekada radila pale 2 krmace...gledali smo avione..kod nas me bila svinjokolja...
Otisli smo makratko u susjedov podeum ali nismo mogli sugo biti...Sjecam se da se moj sin jako bojao. Bacio s na kauc i plakao.....
Nekoliko puta su u selu blizu naseg stana pale granate...Ja pođem sa sinom ma autobus - granate padaju...sakrijemo se u podrum pa izađemo..sođemo mojima kuci, ovdje-a ono i ovdje granate...
Moj sin je jedno vrijeme bio u Ugljeviku kod rodbine....
Radila sam po kucama....nisam nigdje bjezala...
Jedan je covjk s obitlji bjezao autom i pogodila ga granata...poginuli su jos neki od granata....
Počeo sam pušiti otkad su se moji snovi pretvorili u dim. :pusi

User avatar
Maja
Administrator
Administrator
Posts: 119229
Joined: 23 Mar 2010, 23:31
Location: Mrduša Donja
Has thanked: 5515 times
Been thanked: 11759 times
Contact:
Status: Online

Re: 1992-1995

Post by Maja » 21 Dec 2015, 15:13

Zmaj vec deseti put brisem tvoje postove.
Ovo je tema u kojoj forumasi pisu licna iskustva iz rata.

User avatar
komunist
Osvježenje foruma
Osvježenje foruma
Posts: 1051
Joined: 07 Dec 2015, 21:05
Location: socialistična republika slovenija
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: 1992-1995

Post by komunist » 21 Dec 2015, 15:30

Maja wrote:Zmaj vec deseti put brisem tvoje postove.
Ovo je tema u kojoj forumasi pisu licna iskustva iz rata.
on je internetni ratnik und revolucionar, a lična iskustva ima samo o dezertiranju u Sofiju, toliko o hrabrom borcu, a članke izvlači od novinara poznate YUtel televizije iz onih vremena :plavi
Drug, čovijek i komunista

User avatar
Nole
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 10065
Joined: 04 Sep 2015, 15:20
Status: Offline

Re: 1992-1995

Post by Nole » 21 Dec 2015, 15:37

Pa , na svu sreću, takvih iskustava nemam Pratim teme , često me čudi da postoje takvi monstrumi, pogotovo kad je vezano za moj narod pa se hvatam svake vesti koja govori bilo šta suprotno oko nekog događaja tragičnog. Mislim da to možete razumeti

User avatar
Nole
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 10065
Joined: 04 Sep 2015, 15:20
Status: Offline

Re: 1992-1995

Post by Nole » 21 Dec 2015, 15:40

komunist wrote:
Maja wrote:Zmaj vec deseti put brisem tvoje postove.
Ovo je tema u kojoj forumasi pisu licna iskustva iz rata.
on je internetni ratnik und revolucionar, a lična iskustva ima samo o dezertiranju u Sofiju, toliko o hrabrom borcu, a članke izvlači od novinara poznate YUtel televizije iz onih vremena :plavi
Ma nataknem te na inter i yutel :ble

User avatar
drugrankovic
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 6282
Joined: 14 May 2014, 10:18
Status: Offline

Re: 1992-1995

Post by drugrankovic » 21 Dec 2015, 15:45

komunist wrote:
Maja wrote:Zmaj vec deseti put brisem tvoje postove.
Ovo je tema u kojoj forumasi pisu licna iskustva iz rata.
on je internetni ratnik und revolucionar, a lična iskustva ima samo o dezertiranju u Sofiju, toliko o hrabrom borcu, a članke izvlači od novinara poznate YUtel televizije iz onih vremena :plavi
Bas tako
:haha


Brankovicevac kad zagusti
"Ja, koji sam sve prisluškivao, od skupštine do spavaće sobe, zadnji sam saznao šta mi se sprema.”

User avatar
Julia-Klara
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 80782
Joined: 02 Dec 2011, 23:48
Location: u gajevima
Has thanked: 9955 times
Been thanked: 6804 times
Status: Offline

Re: 1992-1995

Post by Julia-Klara » 21 Dec 2015, 15:48

vas trojica razgulite sa teme na kojoj nista nemate za reci :klara
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija :djed

User avatar
drugrankovic
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 6282
Joined: 14 May 2014, 10:18
Status: Offline

Re: 1992-1995

Post by drugrankovic » 21 Dec 2015, 15:50

Imam ja al bolje da cutim?
"Ja, koji sam sve prisluškivao, od skupštine do spavaće sobe, zadnji sam saznao šta mi se sprema.”

User avatar
Julia-Klara
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 80782
Joined: 02 Dec 2011, 23:48
Location: u gajevima
Has thanked: 9955 times
Been thanked: 6804 times
Status: Offline

Re: 1992-1995

Post by Julia-Klara » 21 Dec 2015, 15:52

drugrankovic wrote:Imam ja al bolje da cutim?
bolje :pusa
ju mast lov jor femili end bi najs tu komsija :djed

User avatar
Nole
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 10065
Joined: 04 Sep 2015, 15:20
Status: Offline

Re: 1992-1995

Post by Nole » 21 Dec 2015, 16:02

drugrankovic wrote:
komunist wrote:
Maja wrote:Zmaj vec deseti put brisem tvoje postove.
Ovo je tema u kojoj forumasi pisu licna iskustva iz rata.
on je internetni ratnik und revolucionar, a lična iskustva ima samo o dezertiranju u Sofiju, toliko o hrabrom borcu, a članke izvlači od novinara poznate YUtel televizije iz onih vremena :plavi
Bas tako
:haha


Brankovicevac kad zagusti
Kad sam 99. otišao u vojni odsek da se stavim na raspolaganje odbrani zemlje rekli su mi da neće da pobede NATO već samo da se odbrane pa im nisam potreban :ble

Post Reply

Return to “BiH”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 11 guests