Kako i gdje ste proveli rat

[Maja]

Imala sam 10 i po godina kad je kod nas "zakuhalo". Muškarci su već odvedeni u logore, a moj tata i komšija su se još uvijek skrivali u jednoj staroj kući gdje smo ih mi posjećivali i nosili im hranu i sve što je trebalo.
Nosili smo u velikim kantama jer su komšije Hrvati stalno virili kroz prozore i svaku sumnjivu radnju otkucavali hrvatskoj vojsci. Svako malo je vojska dolazila kod nas i tražila muškarce. Dogovor je bio da kada vidimo da dolaze neko od nas ko fol počne zvati mog brata da dođe kući i da to bude znak tati i komšiji da se sakriju. Sve je to nekako funkcionisalo do sredine mjeseca jula...

Tog dana smo ja, mama i sestre gledale seriju "Dama iz Berlina". Bilo je 15:15 i ja sam, ne mogavši sačekati sa ostalima kraj serije, otišla da jedem da bih se poslije našla s prijateljima. Čak se sjećam šta je bilo za ručak...bijeli grah.
Napunila sam sebi tanjir i sjela na balkon da jedem. Ubrzo sam začula neke muške glasove, a malo zatim vidjela i grupu naoružanih vojnika kako prilaze našoj mahali. Utrčala sam u kuću i javila mami, a par minuta kasnije vojnici su se pojavili pred našim vratima i rekli nam da pođemo s njima.
Pokušavali smo uzeti nešto odjeće dok su oni pretraživali kuću u potrazi za muškim članovima porodice.
Istjerali su nas i pošli smo zajedno s mojim komšijama u koloni. Mama je vikala, plakala i proklinjala, a ja sam plakala ko kiša, zajedno sa njom. Ne zbog toga što nam se dešavalo...bila sam dijete i nisam do kraja kužila stvari, ali dovoljno mi je bilo vidjeti nju uplakanu da i ja počnem plakati.
Neki vojnik je šapnuo mami da šuti jer je njegov kolega prije pola sata ubio jednu djevojku koja im je opsovala mater. Pokosili su je rafalom...bila je još tinejdžerka, išla je s mojom sestrom u razred.

Prošli smo kroz ulicu naših komšija Hrvata...nigdje nikog na mapi...svi su pobjegli u kuće.
I danas se pitam šta su u tom trenutku mislili dok su nas, skriveni iza zavjesa, posmatrali.
Jesu li me tada vidjeli Robert, Milena, Dalibor, Marta i ostali drugovi iz razreda... Poslije kad su krenuli u školu je li im bilo čudno što nema starih "drugova", te kako su im tu situaciju objasnili roditelji?

Na milione naših pitanja gdje nas vode i zašto, vojnici nisu reagovali.
Ukrcali su nas u kamione i krenuli glavnom ulicom, da bi poslije skrenuli na put prema Jasoču gdje smo, ispostavilo se poslije, trebali poslužiti kao živi štit. Šta se desilo, ne znam, ali kamioni su se zaustavili i krenuli natrag. Izbacili su nas pred školu.

U maloj učionici bilo nas je 102 ili 112, ne znam tačno.
Tu smo ostali 7 dana i to je bilo najgorih 7 dana u mom životu. U ćošku gdje smo bili ja, mama, brat i sestre bio je sasušen ljudski izmet. Sjećam se da ga je mama pokrila listovima školskog dnevnika. Znam da je uvijek strahovala za moje starije sestre jer su tih dana odvodili neke cure...
A bila je nevjerovatno prisebna, jaka...i tada...i poslije tokom čitavog rata. Uvijek je bila previše mirna i nježna žena, ali valjda kad su djeca u opasnosti svaka majka dobije nadnaravnu snagu.

U učionici nas je bilo toliko da nismo mogli da legnemo. Spavali smo u polusjedećem položaju, isprepletenih nogu.
Ja sam spavala na tvrdoj klupi, skupljena...nisam se smjela ispružiti jer je ispod mene bila beba od 40 dana.
Tri dana apsolutno ništa nismo jeli i ja sam se razboljela kao nikad u životu. Poslije mi je trebalo dva mjeseca da se oporavim. Stalno sam povraćala u razne majice, suknje i ostale odijevne predmete koje su mi žene davale..
Padala sam u nesvjest, što od gladi, što od visoke temperature i par godina poslije srela sam jednu ženu koja mi je rekla kako me između ostalih i ona hladila peškirom i uvijek se pitala šta je bilo na kraju sa mnom i jesam li preživjela. Poslije su me odveli u ambulantu i dali mi tablete...ali kako popiti tabletu bez vode...čim bih je osjetila u grlu automatski bih povratila.

I smrad...taj smrad neću zaboraviti dok sam živa... 7 dana među toliko ljudi koji se nisu mogli ni okupati, ni presvući. Čini mi se sve bih mogla zaboraviti, ali onaj smrad i zagušljivost nikad. Nekad pomislim da sam se od tog smrada i razboljela.

Bila je tu neka čatrnja, ali je voda bila zagađena jer su po površini plutali uginuli miševi. Tu vodu su koristile žene kako bi oprale dječije pelene.
A vani svuda naokolo izmet. Bilo nas je na stotine, možda i hiljade...ne znam.. Nikad ne provjerih taj podatak. Jednostavno ljudi nisu stizali na wc, uvijek je neko bio u njemu i onda su vršili nuždu van škole.
Pa naveče kad pođeš u WC u mraku.. gaziš po ljudima, a oni viču... pa se uvijaš, preskačeš...kao da igraš onu igru Twister.
Sjećam se da sam jednu noć izašla vani s mamom i sjele smo na jedan zidić... Snažno sam udisala čisti zrak i zamolila sam je da prespavamo na tom zidiću.
Ali naravno nismo mogle.

U našoj učionici je bio i jedan psihički poremećen dedo, pa bi često počeo vikati, a vojnici bi odozdo počeli pucati u zrak uz povike da umuknemo.
Po danu nam je glavna "zabava" bila gledanje s prozora čija kuća gori, pa kad neka nesretnica skonta da baš iz njene dimi počela bi plakati, a druge bi joj psovale sve po spisku uz obavezne riječi: "Jebo kuću, samo da se mi izvučemo!"
Ali nije lako...gledaš kako se u prah pretvara čitava tvoja prošlost. Nisu tu u pitanju samo zidovi i namještaj,
nego i sve uspomene.

Tek nakon tri dana dovezli su nam nešto hrane, tačnije, s kamiona su nam bacali hljeb, a ljudi su se tukli, čupali, otimali jedni od drugih. U takvim situacijama misliš samo na preživljavanje, a ponos gurneš sa strane.



Nakon 7 dana opet su nas pokupili u kamione, ne govoreći gdje ćemo. Neke žene su rezignirano rekle kako se ovog puta nećemo izvući živi. Ali jesmo. Odveli su nas u jedno selo. Cijelo to vrijeme tata se skrivao i nena je isto tako ostala kod kuće..valjda vojnici nisu više bili toliko nabrijani nakon što su ubili tinejdžerku, pa su odjednom počeli ostavljati starce.
U tom selu nas je bilo previše. U kući u kojoj sam ja bila, bilo nas je 82 u 160 kvadrata, ali to je bilo odlično u odnosu na ono gdje smo bili samo dan ranije. S obzirom da nas je bilo jako puno, zalihe hrane su nestajale, pa su nas vojnici odvozili kućama po brašno i ostale namirnice. Tad sam ponovo srela tatu i nenu.
Tata se više nije mogao skrivati, valjda je sve to utjecalo na njegovu psihu. Predao se i ja sam gledala kako mu stavljaju lisice, trpaju u auto i odvode (u logor Gabela).

Sjećam se i susreta s nenom...sjedila je u avliji, držala štap u ruci buljila u pod.
Ja sam viknula: "Neno, neno!" i potrčala prema njoj, a ona se izbezumila, te počela jecati kad sam joj pala u zagrljaj.
Pričala nam je kako su nam odnosili sve vrijedne stvari iz kuće, a ona ih je samo bespomoćno gledala.
Al kad su trebali da uzmu auto sjela je ispred njega, naivno misleći da će ih na taj način spriječiti, ali oni su je samo odgurnuli zajedno sa stolicom i odvezli auto. Mene nije bilo briga za te gluposti, otišla sam da tražim svog psa.
Nisam ga mogla naći i nena mi je pričala kako je napola podivljao i kako je odnekud dovlačio mrtve kokoške.
Kad sam ga našla...nije me napao, nije lajao na mene...ali imao je nekakav izgubljen pogled i izgledalo je kao da me ne zna i to me strašno boljelo..





15 dana poslije, vojnici su opet došli po nas. S obzirom da su nam rekli da možemo ponijeti samo po jednu torbu u avgustu mjesecu smo navukli na sebe po dvoje farmerke, po par majica, jaknu...
Nekako smo svi imali osjećaj da se više nećemo vratiti.

Nakon toga su nas poredali u kolonu i svi smo morali prolaziti kroz jednu kuću gdje su nas pretraživali. Jednu moju torbu u kojoj su bile sve moje slike su bacili i zato sada nemam nikako slika iz djetinjstva. Neke žene su ponižavali i skidali do gola u potrazi za nakitom i novcem, a mene, kao dijete, nisu puno pretraživali, pa sam zato uspjela prenijeti nešto malo novca kojeg mi je mama ušila u jaknu.

Kad su nas sve pretražili popeli smo se u kamione i krenuli....

Zaustavili smo se na Buni i rečeno nam je da idemo u Blagaj jer su tamo bili naši.
Ne znam koliko ima kilometara od Bune do Blagaja. Znam samo da smo pješačili satima i satima.
Ispočetka su nas pratili vojnici. Mom bratu je tada bilo 6 godina i sjećam se da je hodao kraj nas mašući praznom termoskom za vodu. Jedan vojnik ga je pozvao i rekao da mu da termosku, a onda je sišao do rijeke, napunio je i vratio bratu. Da znam ko je taj momak, da mu znam ime, kunem se da bih otišla lično do njega da mu zahvalim.

Nastavili smo da hodamo.. Bilo je plus četrdeset, na suncu vjerovatno duplo više. Bili smo žedni i umorni.
Starci su lagano posustajali. Nisu mogli dalje. Pojedine su nosila djeca, a oni koji su i sami bili u godinama ostavljali su roditelje kraj puta, naivno vjerujući da će se vratiti po njih kad se dočepaju Blagaja i nekog prevoznog sredstva. Naravno, to je bila hrvatska zona, privatnih automobila nije bilo ni na mapi, a armija BiH je smatrala da bi vratiti se po njih bilo jednako samoubistvu. Moj rođak koji je ostavio svoju majku imao je grižnju savjesti do zadnjeg dana svog života. I ako je i sam bio napola invalid, krivnja ga je progonila. Poslije rata su svi ti ljudi nađeni mrtvi i njegova majka je u lobanji imala rupu od metka.

I bile su poslije priče...da smo se bolje organizovali..da smo nosili par njih jedan komad puta, pa se vratili po ostale...pa sve tako do Blagaja.. ALI... ko nije bio tu ne može ni shvatiti kako je sve to teško bilo.
Osim toga, svi naši muškarci su bili u logorima.
Ne mogavši podnijeti vrućinu, polako smo odbacivali komad po komad od ono malo odjeće što su nam dali da ponesemo.
Bilo je kraj puta i dosta konzervi.. Poslije, u Blagaju, kad nas je morila glad često bi maštali o onim bačenim konzervama..
U jednom momentu neko je zapucao i metak se odbio od asfalt između mene i mame. Nekako smo ja i mama uvijek sve
doživljavale zajedno.

Stigli smo pred ulaz u Blagaj, čini mi se oko 18h. Tu su nas čekali kamioni, pa smo prebačeni u Blagaj na ribnjak.
Ja sam imala u džepu nekog keksića...kao petit...ne znam. Bacala sam ribama još uvijek ne znajući kakva je glad vladala tim gradom. Otišli smo na tekiju, na vrelo Bune da se malo umijemo i napijemo vode.

Ali onda je nastao drugi problem...gdje sad? Srećom, mi smo imali tetka koji je tu živio, pa smo otišli kod njega. Ostali su odlazili kod tetkine teke kćerkine zaove sestre itd... Hoću reći, odjednom su se svi sjetili neke daljne rodbine, tačnije "rodbine". Većina ih se nije snašla, pa su spavali na cesti.
Poslije su tražili napuštene kuće, a neki su čak živjeli u pećinama.

Tetak nas je primio...ali..tetak ko tetak...nije naša krv...on je bio samo muž mamine umrle sestre.
Osim toga, tu su bila djeca njegove sestre, a sama njegova porodica brojila je 6 članova. Ukupno nas je bilo 15.
Bila je glad i živjeli su od humanitarne. Od prvog dana smo primijetili da i nije baš pretjerano sretan što smo tu.
A njegova snaha bi često znala kriti hranu i davati svojoj djeci, dok smo ja i brat gladovali.
Jeli smo samo jednom dnevno, a po jednom članu se dobivala 1/12 štruce...znači dvanaesti dio štruce i možda jedan decilitar neke bljutave čorbe. Obično bi to bila sočivica (leća) ili slanutak (lablebija).
Kunem se Bogom da je čest slučaj bio da kašikom skupljamo crve po vrhu i onda jedemo tu čorbu.


Granate su padale i padale. Blagaj je bio u sendviću i s jedne strane su nas gađali Srbi, s druge strane Hrvati.
Dnevno je padalo stotine i stotine granata. Zato je meni krivo što se sada kao najveće žrtve predstavljaju Mostar i Sarajevo, a u Blagaju je bilo isto. Mi smo spavali u podrumu, tako da nikom nije bilo ništa kad je granata pogodila kuću. A u podrumu opet ona zagušljivost..smrad..sve me to podsjetilo na period kad smo bili zatvoreni u školi. Užas...

Vode je bilo u izobilju, samo ljudi su prali odjeću u Buni, pa se išlo na vrela koja su udaljena kilometar-dva od nas. Sjećam se kad smo ja i mama išli na vodu da su počele okolo padati granate i da smo ležale na zemlji sve dok nisu prestale. Isto tako su nas Srbi gađali snajperom kad smo išle na brdo Matera po drva. Kao što rekoh, nas dvije smo uvijek sve skupa proživljavale.
A sve je bilo porušeno...svukud staklo, daske, komadi betona... Osnovna škola razorena..

Blagaj, grad poznat po šipcima, smokvama i orasima, koji rastu svuda okolo, ubrzo je opustošen.
Kao one najezde skakavaca kad obrste žito, tako smo mi sve obrstili. Nije bilo apsolutno ničeg. Svi smo smršali do neprepoznatljivosti.

Mjesec dana nakon našeg dolaska tetak nam je rekao da tražimo drugi smještaj. Danas ga niko ne krivi, ali tada smo bili izgubljeni. Pa nigdje nije bilo slobodne ni pećine.
Ja i mama smo otišle kod jedne žene i sjećam se da mi je ona napravila mlijeko u prahu i usula ga u teglu jer nije imala čaše. Uzela sam teglu i ispila jedan gutljaj..ali bilo je vrelo i spržila sam jezik.
Pokušala sam sačekati dok se malo ohladi i cijelo vrijeme sam buljila u orošenu teglu.
Mama je pričala toj ženi kako moramo negdje naći smještaj, ali žena nam nije mogla pomoći jer je i sama je živjela sa svojom sestrom i njihovom djecom, te majkom. U sobi od 16 kvadrata bilo ih je 10.
Ali srećom tu je bio jedan čovjek koji je cijelo vrijeme šutio i slušao nas.On je zapravo imao neki mali čin i sa svojih par vojnika živio je u prizemlju te iste kuće. Rekao je da ima jedna soba za nas i da dođemo sutra dok je oni isprazne jer su im tu bile stvari. Mami je pao kamen sa srca. Brinula se za nas četvero djece i moju nenu...tata je još uvijek bio u logoru.

Uselili smo sutri dan. U sobi su bila samo dva vojnička kreveta i na jednom smo spavali ja i brat, a na drugom nena.
Ostali su po podu prostrli kartone i po njima vojničke deke i tako spavali. Neko nam je dao dno od ormara koje nam je poslužilo kao mali stolić. Imali smo sto...još samo da smo imali šta staviti na njega. Bojeći se za naše zdravlje, mama je uzela ono malo
novca što sam uspjela prenijeti i otišla u mlin da kupi brašno.
Za 50 njemačkih maraka kupila je 1kg brašna, i to "preko veze". Napravila nam je neku kljukušu i najeli smo se
prvi put nakon par mjeseci. Sjećam se kako smo svi tada bili sretni. Legli smo na pod i uz svjetlost svijeće veselo pričali. Nismo misli na sutra. Bili smo siti i sretni.
Sutri dan je u humanitarnoj bila neka čorba od riže, pa smo u nju stresli ono malo brašna što je ostalo
i odnijeli neki kilometar dalje kod jedne žene koja je imala šporet na drva. Ispekli smo i trčeći otišli kući bojeći se da nam neko ne otme taj "hljeb". Lijepio se za prste, al koga briga. Nama je bio najukusniji na svijetu.

Poslije smo se ispraksali u branju zelja kojeg bi poslije prokuhali i onako jeli. Moja rodica je berući zelje nagazila na minu i poginula.

U jednoj garaži smo napravili kao neki šporet...zapravo stavili smo dva kamena i preko lim i tu smo ložili i grijali vodu za kupanja ili bi odrasli pravili kafu od ječma kojeg su pekli u šišu. Šećera naravno nije bilo.
Sjećam se da bi tu i otkuhavali odjeću koju bi oprale moje sestre, a moj zadatak je bio da odjeću isperem na Buni.
Buna je inače najhladnija rijeka kod nas, a tad mi je bilo 11 godina i tu sam oštetila trajno zglobove.
I danas, ako su mi ruke u hladnoj vodi zabole me užasno.
Jednom je pala granata blizu i vidjela sam kako je čovjek pao ko pokošen. Prema njemu je trčala njegova majka i čovjek je umro na mjestu. Ja sam to sve gledala...slušala njene krike..zatim posmatrala kako su ga nosili mrtvog...

Sredinom decembra muškarci su se počeli vraćati iz logora. I niko ih nije pitao hoće li, morali su se prijaviti u armiju.
Tata je išao na liniju, ali srećom to su bila kao više stražarenja u bunkeru. Uglavnom, nikad nije morao ispaliti ni metka. Kad bi išao na liniju dobivao bi za čitav dan pola hljeba i pojeo bi četvrtinu, a drugu bi donosio kući i onda bi je podijelili na 7 dijelova, svakom po jedan.
Moja dva rođaka se nikad nisu vratila iz logora. Ali mislim da su ih oplakivali samo uži članovi porodice.
Tad smo svi nekako bili...kao kameni...čuješ poginuo ovaj, onaj..samo kažeš: "Rahmet mu duši!" I to je to... Recimo, tatin adže je poginuo. Živio je u Mostaru i mjesecima je bio sa svojima u podrumu. A on je inače uvijek bio čovjek kojeg ne drži mjesto. Jednom je rekao kako ne može više i kako ode da prošeta. Žena ga je molila da ostane jer su pucali snajperi, a on je rekao odoh, pa taman me pogodio posred čela.
Malo kasnije donijeli su ga kući mrtvog, a na čelu mu je bila rupa od snajpera.
I mi smo čuli za njega, ali ništa...A da je umro prije rata oplakivali bi ga mjesecima.U ratu si valjda bio fokusiran samo na to da preživiš ti i tvoja porodica.
I odrasteš preko noći. Ja sam razmišljala, ponašala se i radila kao mala žena. Ništa dječije nije bilo u meni.
Ali još uvijek su naša tijela osjećala glad i još uvijek smo osjećali strah kad granate počnu padati
Tako smo znali da smo ipak ljudska bića i da se nismo pretvorili u nešto nalik na robote.

Sjećam se za novu godinu skupili smo se kod vojnika u prizemlju. Muškarci su pili destilat, a ženama i djeci je napravljen jedan bidon nekog soka, sličnog cedeviti. I taj bidon je kružio od jednog do drugog, svi smo pomalo pijuckali. I onda odjednom počeše padati granate. Jedna je pala u kuću u kojoj smo bili, ali srećom nije nam ništa bilo jer je pala u garažu. Ali taj zvuk...i sad me jeza podilazi kad se sjetim. Najgori mi je bio veber. Čuješ kako su ispaljene granate i onda čekaš...pada prva...pada druga... očekuješ treću, četvrtu i moliš boga da ne padne ravno na tebe.

Prvi rođendan u ratu je bio u decembru. Bila sam negdje vani i kad sam došla kući na stolici me čekala servirana halva i čaša ovog istog soka, sličnog cedeviti. Znate kako se halva pravi, uprži se brašno i šećer i doda se malo vode valjda.. Meni je to bilo super. Bratu za rođendan sam poklonila 1 smokvu i dvije kupine..

Tad smo krenuli i u školu i zbog zaostataka za par mjeseci smo završili dvije godine, četvrti i peti razred.
Škola je bila srušena, pa smo od mejtefa (koji je isto tako imao klupe) napravili školu i obložili zidove vrećama pijeska. A kad bi počele padati granate imali smo zadatak da se sakrijemo pod klupe.
Putovanje od kuće do škole je bilo kao rulet. Sad te ima, sad nema.
Meni je jedna žena, mještanka, dala kajdanku i u njoj sam pisala dok nam nisu počeli davati u školi one plave Unicef teke. Olovke smo oštrili nožem, a gumice nismo imali nikako. Struje još uvijek nije bilo.
Na kraju godine učiteljica je rekla kako će proglasiti 8 najboljih učenika kojima će kao nagradu pokloniti trokut. Prozivala je jedno po jedno...ukupno sedmero, a ja sam bila potištena jer nisam među njima. I onda je rekla..a sad, najboljoj učenici.. i prozvala mene. Da sam samo mogla tada vidjeti svoje lice, eh...

Glad je potrajala nešto više od godinu dana. Poslije smo počeli dobivati ponešto...ali recimo, sjećam se da smo više dobivali germe, nego brašna. Onda pomalo mlijeka u prahu, famozne Ikar konzerve i one ogromne i odurne ribe koje smo, zbog oblika, zvali čamac.

Sjećam se, 94. kad je počelo svjetsko prvenstvo da nismo bili gladni, ali smo se hranili totalno loše.
Tad je policija imala agregat i neki TV, pa su neki išli kod njih da gledaju utakmice...

Samo još da spomenem ambulantu koju smo imali heh... Jednom kad sam imala temperaturu doktor me izveo vani da mi pregleda grlo jer nije imao onu lampu. O ostalom "priboru" neću ni da govorim. Tad su sva djeca imala neke ranice
po nogama od zagađene Bune, čega li..

Poslije rata smo se selili više puta (ukupno 8) dok nismo dobili nazad naš stan i kuću 2002.godine.

Ali to je već druga priča.

[String]

Ovaj period je na mene djelovao kao neka vrsta zatvora u svakom pogledu...Naucio sam da budem vani stalno ali to mi je bilo uskraceno....Cesta granatiranja i slike masakra koje sam gledao svaki dan kada dodje struja, narocito one iz Sarajeva, u meni su stvorile strah da uopste vise ikako izlazim vani. Bojao sam se da ne ostanem bez nekog dijela tijela ili cak i da poginem...
Po cijele dane sam provodio u kuci svirajuci gitaru i tako ostao normalan koliko toliko
(jojjjjjjj CIBUK (keks) iz smedje kante)
Najgore mi je bilo ici u skolu...pukla bi granata a ja bih dosao do skole s kraja na kraj grada i tamo cuo "Nema nastave vratite se kuci" , sto je naravno znacilo novu partiju "igrice" - "Izbjegni gelere"...
(Sreca pa u Tuzli nismo imali noviju verziju te "igrice" u kojoj se pojavljuju i snajperisti)...
Onda dodjem kuci tako izmoren i jedem K...(CENZURA) pa odem u podrum da sviram gitaru jer ne znam sta bih trebao da ucim za skolu jer skole NEMA...(jojjjjjj domaca "Vegeta" koja se susila na limu od balkona)
Stres koji pamtim je taj kad su mi starog zarobili 18 dana pripadnici HVO u Vitezu...zatim pogibija dva rodjaka ispred kuce i masakr na tuzlanskoj Kapiji gdje su mi dva druga iz razreda poginula....
Hvala Bogu pa rata vise nema...ne mogu vise da se sjecam....

[Sibila]

Od rata i dan danas vucem nesanicu......drugo nemam sta posebno napisati.......osim sto sam......uvijek gdje god da sam se nasla a pocne hm...rokanje........glavom bez obzira trcala kuci......a u kuci nema podruma ili sl.....niko me nije uspio zadrzati da ostanem i sacekam......i eto jednom tako trcim a cujem kako geleri padaju nekako bilzu mene.......i dodjem kuci neokrznuta.......Nisam se nikad previse udaljavala od kuce....ono ...po vodu......tako......malo sa rajom....al cim pocne..............sprintom..galopom.....kako sam god znala........

[Krokodil Behko]

Moj grad,ako ne racunamo sukob ZNG i srpskih hordi u B.Brodu,bio je prvi na udaru.. nakon
5 dana otpora,skoro goloruki grad,predao se.. Arkanovci su odvodili ljude koji se nikada vise
nisu vratili.. Mog prvog komsiju,odveli i ubili na pravdi boga.. I jos mu je zena bila srpkinja..
Mucenja,ubijanja,silovanja i slicno..svakodnevna pojava.. Skoro svi srbi,koje sam poznavao,
okretali su glavu i od mene i od ostalih Bosnjaka,kad ih vide na putu.. Bas kao Nijemci prema Zidovima
u 2.svjetskom ratu. Odjednom,oni dobijaju priliku,da se bolje zaposle i preotmu tudje stanove.
Skoro svi su se polakomili i stali na stranu fasistickog SDS. To da se zna!
Iz grada,izvukao sam se nekako,nakon telefonskih prijetnji smrcu.. Toboze sam radio
anti-srpske predstave.. Moja dva brata i ja,nismo isli zajedno.. Oni su otisli par dana prije.
Nisam htio,da ih ubiju zbog mene,ako me na nekom punktu,neko prepozna.
Moja djevojka,nije nikako htjela,da idem sam..Posla je sa mnom i izvukli smo se do
Madjarske a zatim i do Austrije.. Dosli smo u taj ogromni i prelijepi velegrad,zvani Bec.
mnostvo Bosanaca i Hercegovaca,svakodnevno je prolazilo kroz zeljeznicke stanice.
Svaki sa sve crnjom i crnjom pricom.. Ubijaju,pale,granatiraju,pljackaju,siluju.. Svaka prica
za mene je bila veoma tezak udarac u srce.. Tumarao sam ulicama Beca,sa svojom djevojkom.
Ona me svako malo,mune laktom u rebra: Vidi ovo - vidi ono.. jao kako je krasno.. jao kako je
ovo lijep grad... Ali me nista nije doticalo.. Tonuo sam sve dublje i dublje u ocaj..
Nisam covjek,..Nisam i necu ni biti.. Stalno mi je prolazilo kroz glavu..
Bili smo smjesteni u nekom starom hotelu,koji je reaadaptiran za potrebe smjestaja izbjeglica.
Bili su obezbjedjeni obroci i kupatilo,kao i neki krov nad glavom eto... Mnostvo ljudi iz BiH,
sjatilo se tu.. Bili su prilicno bezbrizni.. Druzili se,cak su imali para i za pive..
Govorili uglavnom: Ma nek je ziva glava... Da se sklonimo dok ne prodje..
Nisam ih nikako raztumio.. Jednom,pitam jednog zemljaka: Osjecas li ikakvu bol u srcu?
Ikakvu..bas bilo sta,zbog svakodnevne kataklizme nase Bosne? Tip me gledao zacudjeno..
I odgovori: Pa sta ima da me boli,kad sam osto ziv i kad ja tu ne mogu nista?
kako nemozes rekoh.. Pa idemo u rat.. jedan po jedan..svi zajedno.. Mozda pobijedimo..
Tip samo prasnu od smijeha i okrenu se mojoj curi: mala sta mu dajes da jede? upita je..
Ona onako,malo iznenadjeno,pokusava nabaciti osmijeh: ma on je iz Silos mahale..Oni
su svi bosancerosi sa dna kace..odgovori mu..
Malo posle toga,povuce me zenska u stranu i rece: Ti stvarno pretjerujes sa tim pricama
o ratu.. Pusti ljude da zive. Izgubili su kuce i sigurno im nije ni do cega..
Osvrnu se oko sebe,kao da se zeli uvjeriti,da nas razgovor,niko ne slusa.. A zatim tisim tonom
nastavi: Cula sam da je u Svedskoj bolje.. kakav rat? Obecao si mi nesto,, Nesto veliko.
nas dvoje,na kraju puta..Isti put,isto prezime..
Ali moj je put,tek pocinjao..
Kakva Svedska? Pa tamo su samo magle i snijeg,odgovorih joj..
- Jeste ali tamo su i brda novca..rece ona.
Nikako je nisam razumio.. Nisam ni pokusao. Bio sam Bosanac u Austriji. Ljeta 1992.godine.
Bosna je gorila..
Bio sam izdajnik.. Neko ko je izvukao zivu glavu i ne misli na svoju zemlju.. Bio sam kreten..
Bio sam bolestan.. Sav sam se,iznutra raspadao od pomisli,da Bosna gori a ja sjedim,
skrstenih ruku.... Zajedno sa Bosnom i Hercegovinom,gorili su i moji dani.. Ne sjecam se nicega.
Nicega lijepog iz tog prelijepog grada.. Ne sjecam se ni ulica.. Ne sjecam se nicega!
kao da je sve brisano iz glave.. Nisam ni bio ziv u tom periodu. Tumarao sam sa zenskom
po cijeli dan..Samo se toga sjecam. Bio sam,tek neko bice.. Bice kod kojeg je sjenka,
bila i govorila vise,nego on sam.. Zar je tako tesko,voliti onu koja te rodi? Bosnu i
Hercegovinu? Zar ljudi,mogu pricati tudjim jezikom u tudjoj zemlji i biti sretni? Zar nismo svi,
trckarali bosonogi,po asfaltu,nakon kise.. i vristali od dragosti i srece,sto smo bas Bosanci?
Zar covjek nije drugaciji od zivotinje,tek kad osjeca nesto uzviseno?
O kako je tesko i Bogom prokleto,biti izrod i ravnodusno gledati,kako ti narod gine..
Naravno da me cura,nije bas razumjela... Nervozno je skocila i rekla:
pa ti si potpuni kreten.. Ti nemas mozak.. Ti si monstrum koji me ne voli!!
Svadjali smo se tih dana.. Blizio se cas polaska u Svedsku.. Veza je bila neka njena teticna,
koja je spec zbog nje,krenula iz Svedske po nas dvoje..
Zadnje noci...vrtio sam se po kaucu... Nisam mogao spavati a stihovi mo gusili u noci..

Ko?
Kuda?
Kuda idemo i kao mozemo ici,
kad nismo svjesni da idemo?
Kuda??
Evo krecemo se sumracima,
sa utvarama i putem suzanja..
Vrludamo vrletima,
Vrludamo
tamo-amo
Svuda nikamo..
Samo ne znamo.
Ne znamo da nemao kamo!
Pa opet lutamo i lutamo..

Tog jutra,ja sam najvise licio na zombija.. Neispavan,bezvoljan i tup.. Dosla gosca iz
Svedske.. Moja djevojka,sva van sebe od muke..mlatarala je rukama,tumarala po sobi..
dok ju je rodica,zacudjeno gledala.. Odjednom,djevojka se okrene meni:
Ona je tu samo par sati.. Ides li sa mnom u Svedsku da tamo zivimo ili ne?
Osjecao sam da nemam snage ni za jedan jedini metar,dalje od Bosne.. Nemam i necu
nikada ni imati.. Cak nisam imao snage ni da joj odgorovirm na pitanje..
zatim me pitala: Imas li ti ikakva osjecanja prema meni?
Znao sam da je volim ali nisam mogao to u tom trenutku da kazem.. Kao da izdajnici
zasluzuju ljubav...
na kraju progovorih i to samog sebe iznenadih da uopste govorim nesto..
- Ako zelis,idi sama..ja idem u Bosnu.. Ako ces cekati me,cekaj do proljeca (bio je
tek septembar)
Po njenom izrazu lica,zakljucih da sam rekao najgoru mogucu stvar.. Pogled joj je
bio sve ostriji i ostriji... Na kraju je prasnula:
- Idiote,necu da te cekam ni tren.. Ako budem sama na proljece,to ce znaciti da nisam
imala srece a ne da sam cekala tebe ludog da se vratis iz rata!
Zgrabila je svoju trobu i propustila rodicu da prva izadje iz sobe..
Bila je bijesna.. Bila je jako razocarana u mene.. Bila je moja ljubav.. Na ratima,
okrenula se,gledala.. I ja sam nju gledao.. Da je jos malo duze gledala..ljutnja bi
je prosla.. Znam.. Zatvorila je vrata..polako.. Ipak polako.. Njeni crni pramenovi,
zadnje su sto sam vidio.. Vise je nikada nisam vidio.. Ostao sam napokon sam
i mogao sam muski da briznem u plac ali naravno,
suza nece na oko.. Suza kaze da je covjeku tesko a ja
govoriti na taj nacin,nikada nisam znao.... Znam da je ona plakala.. Tako mora biti.

NASTAVICE SE

[gejsha]

Pročitala sam Majin post i skoro počela da plačem.Behkov ću sutra,sada ne mogu.
Ja sam bila dijete,i jedva da se ičega sjećam iz rata,hvala bogu.Mislim da bih imala doživotne traume da sam doživjela nešto kao vi.
Sjećam se samo da smo se skrivali u podrum kod komšija,jer je kod njih bio bolji podrum.Sjećam se da mi je komšinica pjevala neke pjesmice,vjerovatno da lakše zaspem. I ničega više..

[Spanac_113]

Sjecam se dosta toga. Sve je bilo ko u snu i ko kroz maglu a u isto vrijeme jezovito jasno i bistro. Ne vjerujem da cu ikad moci nesto vise pisat o tome. Majina prica mi je slomila komadic srca.

[Maja]

Sjecam se dosta toga. Sve je bilo ko u snu i ko kroz maglu a u isto vrijeme jezovito jasno i bistro. Ne vjerujem da cu ikad moci nesto vise pisat o tome. Majina prica mi je slomila komadic srca.

Nema potrebe za tim. Uvijek može čovjeka snaći gore. Mene je poslije i snašlo, tako da mi rat nije najgore što mi se desilo.
Ali nema ništa od kukanja i života u prošlosti.

[dacina_curica]

Prošli smo kroz ulicu naših komšija Hrvata...nigdje nikog na mapi...svi su pobjegli u kuće.
I danas se pitam šta su u tom trenutku mislili dok su nas, skriveni iza zavjesa, posmatrali.
Jesu li me tada vidjeli Robert, Milena, Dalibor, Marta i ostali drugovi iz razreda... Poslije kad su krenuli u školu je li im bilo čudno što nema starih "drugova", te kako su im tu situaciju objasnili roditelji? 

Mene ovaj dio mori do danasnjeg dana i jedan je od velikih razloga iz kojeg ne zelim nikakvu vrstu kontakta sa bivsim "prijateljima"...Mislim, moji vrsnjaci su tada bili dovoljno odrasli da znaju sta se desava a niko (osim jednog tatinog radnog kolege) nije nasao za shodno da nam kaze sta ce nas zadesiti sledece jutro...Pa se nadjes na mostu a oko tebe fijuce k'o u filmu....

[Bla]

U principu nastojim da evociram neke smiješne anegdote, da se sjećam nekih lijepih stvari, poput druženja koja se više ne ponavljaju, kada su ljudi imali samo jedni druge.
One loše stvari rijetko kome govorim. Onaj ko je prošao isto ili slično zna i sam, a onaj ko nije, svakako to ne može u potpunosti razumjeti.

[Lebowski]

Pred rat svi smo znali(djeca) da se nešto dešava u Hrvatskoj ali kao da se to događalo na drugom kraju svijeta.
Drugovi i drugarice, komšije, samo isparili negdje, znam da je bilo i problema po gradu na nacionalnoj osnovi, svađa, pucnjava, bilo eksplozija, vojnih vježbi. Prolazi vojska svako malo, JNA, nekakva milicija u transporterima, mi im mašemo, šta smo znali.

14. maja 1992. smo otišli kod rodbine, odrasli pričali unutra, mi se vani igrali lopte. Tad mi stariji rođak reče da idemo u Hrvatsku, nisam imao pojma o tome.
Krenuli već sutra preko Save nekim minibusom, čini mi se od Crvenog krsta, skela, pa autom do Đakova. Odatle sutradan malo auto malo voz pa do Rovinja. Tad valjda bila popularna ona "E moj druže beogradski". Smjestili se tamo kod nekih poznanika i ostali do kraja 92. Malo šta dolazilo vijesti iz BiH ili to nas djecu nije zanimalo, nije mi tad ko djetetu bilo loše. Vratili se kući kroz Hercegovinu jedne noći jer je bilo nekih problema, počelo se pričati o ratu sa Hrvatima. Tata smršao 30 kila, a i ostali.

Ispočetka je bilo svega. Prva noć podrum, pa podrum drugi, seli tamo-vamo, škola u jednom podrumu pa drugom, sirene svako malo, bježiš od granata ko fol. U prostoriji je bilo po 20-30 ljudi, nekad i manje, miševa. Nema struje, nema vode, skupo sve, valja se snalaziti na 100 načina, fali svašta nešto. Kasnije se valjda navikneš na sve. Popravila se i situacija.
Pred sami kraj rata, ja u kupatilu, tuširam se i pade granata, odjeknu ko nikad a meni neke crne misli prođoše kroz glavu mada nikad nije bilo prijatno čuti eksploziju. Izašao, zovu ubrzo na telefon, poginuo amidža, granata kao da ga je direktno pogodila. Na istom tom mjestu možda 5 minuta ranije bio i tata i još dvojica amidža. I to mi je onako najružnije sjećanje iz rata. Zaborave se neke sitnice.
Postane ti svašta svejedno pa ne bježiš ni od uzbune, opušteno hodaš, ne skrivaš se. Tako smo jednom igrali fudbala pod sirenama i neko šutne loptu malo dalje, u njivu pored puta... u međuvremenu padne jedna granata negdje a ja krenem po loptu dok svi bježe i u tom trenutku pada druga granata nekih 6,7 metara od mene. Nije eksplodirala. Bilo je takvih situacija još, gdje su sekunde značile razliku između života i smrti.

Opet mi je ostalo mnogo više pozitivnih stvari u sjećanju nego negativnih, nisam toliko loših stvari ni proživio, kao neki, realno. Kontam, nismo mi ovdje ni osjetili rata kao drugdje. Skoro pa normalno djetinjstvo. Kada čitam ovu Majinu priču(a čitao sam je i ranije čini mi se) krenu mi suze na oči.

[Maja]

Kada čitam ovu Majinu priču(a čitao sam je i ranije čini mi se) krenu mi suze na oči.

Nije ni kod tebe baš bilo bezopasno

u međuvremenu padne jedna granata negdje a ja krenem po loptu dok svi bježe i u tom trenutku pada druga granata nekih 6,7 metara od mene. Nije eksplodirala.

A zar su kod vas radili telefoni? Kod nas godinama nije bilo ni struje ni telefona.

[Lebowski]

Ma jašta je nego bilo bezopasno, radili smo kao djeca skoro sve što smo htjeli.
Bila tad 95. i struja i voda i telefon. A telefon je čini mi se radio dobar dio rata, znam da se koristio, ili se ne sjećam kako treba.

[Nela]

Evo malo slika ratnog Sarajeva
https://www.facebook.com/SarajevoZaSvuRajuICijeliSvijet

[laganini]

Imala sam 10 i po godina kad je kod nas "zakuhalo". Muškarci su već odvedeni u logore, a moj tata i komšija su se još uvijek skrivali u jednoj staroj kući gdje smo ih mi posjećivali i nosili im hranu i sve što je trebalo.
Nosili smo u velikim kantama jer su komšije Hrvati stalno virili kroz prozore i svaku sumnjivu radnju otkucavali hrvatskoj vojsci. Svako malo je vojska dolazila kod nas i tražila muškarce. Dogovor je bio da kada vidimo da dolaze neko od nas ko fol počne zvati mog brata da dođe kući i da to bude znak tati i komšiji da se sakriju. Sve je to nekako funkcionisalo do sredine mjeseca jula...

Tog dana smo ja, mama i sestre gledale seriju "Dama iz Berlina". Bilo je 15:15 i ja sam, ne mogavši sačekati sa ostalima kraj serije, otišla da jedem da bih se poslije našla s prijateljima. Čak se sjećam šta je bilo za ručak...bijeli grah.
Napunila sam sebi tanjir i sjela na balkon da jedem. Ubrzo sam začula neke muške glasove, a malo zatim vidjela i grupu naoružanih vojnika kako prilaze našoj mahali. Utrčala sam u kuću i javila mami, a par minuta kasnije vojnici su se pojavili pred našim vratima i rekli nam da pođemo s njima.
Pokušavali smo uzeti nešto odjeće dok su oni pretraživali kuću u potrazi za muškim članovima porodice.
Istjerali su nas i pošli smo zajedno s mojim komšijama u koloni. Mama je vikala, plakala i proklinjala, a ja sam plakala ko kiša, zajedno sa njom. Ne zbog toga što nam se dešavalo...bila sam dijete i nisam do kraja kužila stvari, ali dovoljno mi je bilo vidjeti nju uplakanu da i ja počnem ridati.
Neki vojnik je šapnuo mami da šuti jer je njegov kolega prije pola sata ubio jednu djevojku koja im je opsovala mater. Pokosili su je rafalom...bila je još tinejdžerka, išla je s mojom sestrom u razred.

Prošli smo kroz ulicu naših komšija Hrvata...nigdje nikog na mapi...svi su pobjegli u kuće.
I danas se pitam šta su u tom trenutku mislili dok su nas, skriveni iza zavjesa, posmatrali.
Jesu li me tada vidjeli Robert, Milena, Dalibor, Marta i ostali drugovi iz razreda... Poslije kad su krenuli u školu je li im bilo čudno što nema starih "drugova", te kako su im tu situaciju objasnili roditelji?

Na milione naših pitanja gdje nas vode i zašto, vojnici nisu reagovali.
Ukrcali su nas u kamione i krenuli glavnom ulicom, da bi poslije skrenuli na put prema Jasoču gdje smo, ispostavilo se poslije, trebali poslužiti kao živi štit. Šta se desilo, ne znam, ali kamioni su se zaustavili i krenuli natrag. Izbacili su nas pred školu.

U maloj učionici bilo nas je 102 ili 112, ne znam tačno.
Tu smo ostali 7 dana i to je bilo najgorih 7 dana u mom životu. U ćošku gdje smo bili ja, mama, brat i sestre bio je sasušen ljudski izmet. Sjećam se da ga je mama pokrila listovima školskog dnevnika. Znam da je uvijek strahovala za moje starije sestre jer su tih dana odvodili neke cure...
A bila je nevjerovatno prisebna, jaka...i tada...i poslije tokom čitavog rata. Uvijek je bila previše mirna i nježna žena, ali valjda kad su djeca u opasnosti svaka majka dobije nadnaravnu snagu.

U učionici nas je bilo toliko da nismo mogli da legnemo. Spavali smo u polusjedećem položaju, isprepletenih nogu.
Ja sam spavala na tvrdoj klupi, skupljena...nisam se smjela ispružiti jer je ispod mene bila beba od 40 dana.
Tri dana apsolutno ništa nismo jeli i ja sam se razboljela kao nikad u životu. Poslije mi je trebalo dva mjeseca da se oporavim. Stalno sam povraćala u razne majice, suknje i ostale odijevne predmete koje su mi žene davale..
Padala sam u nesvjest, što od gladi, što od visoke temperature i par godina poslije srela sam jednu ženu koja mi je rekla kako me između ostalih i ona hladila peškirom i uvijek se pitala šta je bilo na kraju sa mnom i jesam li preživjela. Poslije su me odveli u ambulantu i dali mi tablete...ali kako popiti tabletu bez vode...čim bih je osjetila u grlu automatski bih povratila.

I smrad...taj smrad neću zaboraviti dok sam živa... 7 dana među toliko ljudi koji se nisu mogli ni okupati, ni presvući. Čini mi se sve bih mogla zaboraviti, ali onaj smrad i zagušljivost nikad. Nekad pomislim da sam se od tog smrada i razboljela.

Bila je tu neka čatrnja, ali je voda bila zagađena jer su po površini plutali uginuli miševi. Tu vodu su koristile žene kako bi oprale dječije pelene.
A vani svuda naokolo izmet. Bilo nas je na stotine, možda i hiljade...ne znam.. Nikad ne provjerih taj podatak. Jednostavno ljudi nisu stizali na wc, uvijek je neko bio u njemu i onda su vršili nuždu van škole.
Pa naveče kad pođeš u WC u mraku.. gaziš po ljudima, a oni viču... pa se uvijaš, preskačeš...kao da igraš onu igru Twister.
Sjećam se da sam jednu noć izašla vani s mamom i sjele smo na jedan zidić... Snažno sam udisala čisti zrak i zamolila sam je da prespavamo na tom zidiću.
Ali naravno nismo mogle.

U našoj učionici je bio i jedan psihički poremećen dedo, pa bi često počeo vikati, a vojnici bi odozdo počeli pucati u zrak uz povike da umuknemo.
Po danu nam je glavna "zabava" bila gledanje s prozora čija kuća gori, pa kad neka nesretnica skonta da baš iz njene dimi počela bi plakati, a druge bi joj psovale sve po spisku uz obavezne riječi: "Jebo kuću, samo da se mi izvučemo!"
Ali nije lako...gledaš kako se u prah pretvara čitava tvoja prošlost. Nisu tu u pitanju samo zidovi i namještaj,
nego i sve uspomene.

Tek nakon tri dana dovezli su nam nešto hrane, tačnije, s kamiona su nam bacali hljeb, a ljudi su se tukli, čupali, otimali jedni od drugih. U takvim situacijama misliš samo na preživljavanje, a ponos gurneš sa strane.



Nakon 7 dana opet su nas pokupili u kamione, ne govoreći gdje ćemo. Neke žene su rezignirano rekle kako se ovog puta nećemo izvući živi. Ali jesmo. Odveli su nas u jedno selo. Cijelo to vrijeme tata se skrivao i nena je isto tako ostala kod kuće..valjda vojnici nisu više bili toliko nabrijani nakon što su ubili tinejdžerku, pa su odjednom počeli ostavljati starce.
U tom selu nas je bilo previše. U kući u kojoj sam ja bila, bilo nas je 82 u 160 kvadrata, ali to je bilo odlično u odnosu na ono gdje smo bili samo dan ranije. S obzirom da nas je bilo jako puno, zalihe hrane su nestajale, pa su nas vojnici odvozili kućama po brašno i ostale namirnice. Tad sam ponovo srela tatu i nenu.
Tata se više nije mogao skrivati, valjda je sve to utjecalo na njegovu psihu. Predao se i ja sam gledala kako mu stavljaju lisice, trpaju u auto i odvode (u logor Gabela).

Sjećam se i susreta s nenom...sjedila je u avliji, držala štap u ruci buljila u pod.
Ja sam viknula: "Neno, neno!" i potrčala prema njoj, a ona se izbezumila, te počela jecati kad sam joj pala u zagrljaj.
Pričala nam je kako su nam odnosili sve vrijedne stvari iz kuće, a ona ih je samo bespomoćno gledala.
Al kad su trebali da uzmu auto sjela je ispred njega, naivno misleći da će ih na taj način spriječiti, ali oni su je samo odgurnuli zajedno sa stolicom i odvezli auto. Mene nije bilo briga za te gluposti, otišla sam da tražim svog psa.
Nisam ga mogla naći i nena mi je pričala kako je napola podivljao i kako je odnekud dovlačio mrtve kokoške.
Kad sam ga našla...nije me napao, nije lajao na mene...ali imao je nekakav izgubljen pogled i izgledalo je kao da me ne zna i to me strašno boljelo..





15 dana poslije, vojnici su opet došli po nas. S obzirom da su nam rekli da možemo ponijeti samo po jednu torbu u avgustu mjesecu smo navukli na sebe po dvoje farmerke, po par majica, jaknu...
Nekako smo svi imali osjećaj da se više nećemo vratiti.

Nakon toga su nas poredali u kolonu i svi smo morali prolaziti kroz jednu kuću gdje su nas pretraživali. Jednu moju torbu u kojoj su bile sve moje slike su bacili i zato sada nemam nikako slika iz djetinjstva. Neke žene su ponižavali i skidali do gola u potrazi za nakitom i novcem, a mene, kao dijete, nisu puno pretraživali, pa sam zato uspjela prenijeti nešto malo novca kojeg mi je mama ušila u jaknu.

Kad su nas sve pretražili popeli smo se u kamione i krenuli....

Zaustavili smo se na Buni i rečeno nam je da idemo u Blagaj jer su tamo bili naši.
Ne znam koliko ima kilometara od Bune do Blagaja. Znam samo da smo pješačili satima i satima.
Ispočetka su nas pratili vojnici. Mom bratu je tada bilo 6 godina i sjećam se da je hodao kraj nas mašući praznom termoskom za vodu. Jedan vojnik ga je pozvao i rekao da mu da termosku, a onda je sišao do rijeke, napunio je i vratio bratu. Da znam ko je taj momak, da mu znam ime, kunem se da bih otišla lično do njega da mu zahvalim.

Nastavili smo da hodamo.. Bilo je plus četrdeset, na suncu vjerovatno duplo više. Bili smo žedni i umorni.
Starci su lagano posustajali. Nisu mogli dalje. Pojedine su nosila djeca, a oni koji su i sami bili u godinama ostavljali su roditelje kraj puta, naivno vjerujući da će se vratiti po njih kad se dočepaju Blagaja i nekog prevoznog sredstva. Naravno, to je bila hrvatska zona, privatnih automobila nije bilo ni na mapi, a armija BiH je smatrala da bi vratiti se po njih bilo jednako samoubistvu. Moj rođak koji je ostavio svoju majku imao je grižnju savjesti do zadnjeg dana svog života. I ako je i sam bio napola invalid, krivnja ga je progonila. Poslije rata su svi ti ljudi nađeni mrtvi i njegova majka je u lobanji imala rupu od metka.

I bile su poslije priče...da smo se bolje organizovali..da smo nosili par njih jedan komad puta, pa se vratili po ostale...pa sve tako do Blagaja.. ALI... ko nije bio tu ne može ni shvatiti kako je sve to teško bilo.
Osim toga, svi naši muškarci su bili u logorima.
Ne mogavši podnijeti vrućinu, polako smo odbacivali komad po komad od ono malo odjeće što su nam dali da ponesemo.
Bilo je kraj puta i dosta konzervi.. Poslije, u Blagaju, kad nas je morila glad često bi maštali o onim bačenim konzervama..
U jednom momentu neko je zapucao i metak se odbio od asfalt između mene i mame. Nekako smo ja i mama uvijek sve
doživljavale zajedno.

Stigli smo pred ulaz u Blagaj, čini mi se oko 18h. Tu su nas čekali kamioni, pa smo prebačeni u Blagaj na ribnjak.
Ja sam imala u džepu nekog keksića...kao petit...ne znam. Bacala sam ribama još uvijek ne znajući kakva je glad vladala tim gradom. Otišli smo na tekiju, na vrelo Bune da se malo umijemo i napijemo vode.

Ali onda je nastao drugi problem...gdje sad? Srećom, mi smo imali tetka koji je tu živio, pa smo otišli kod njega. Ostali su odlazili kod tetkine teke kćerkine zaove sestre itd... Hoću reći, odjednom su se svi sjetili neke daljne rodbine, tačnije "rodbine". Većina ih se nije snašla, pa su spavali na cesti.
Poslije su tražili napuštene kuće, a neki su čak živjeli u pećinama.

Tetak nas je primio...ali..tetak ko tetak...nije naša krv...on je bio samo muž mamine umrle sestre.
Osim toga, tu su bila djeca njegove sestre, a sama njegova porodica brojila je 6 članova. Ukupno nas je bilo 15.
Bila je glad i živjeli su od humanitarne. Od prvog dana smo primijetili da i nije baš pretjerano sretan što smo tu.
A njegova snaha bi često znala kriti hranu i davati svojoj djeci, dok smo ja i brat gladovali.
Jeli smo samo jednom dnevno, a po jednom članu se dobivala 1/12 štruce...znači dvanaesti dio štruce i možda jedan decilitar neke bljutave čorbe. Obično bi to bila sočivica (leća) ili slanutak (lablebija).
Kunem se Bogom da je čest slučaj bio da kašikom skupljamo crve po vrhu i onda jedemo tu čorbu.


Granate su padale i padale. Blagaj je bio u sendviću i s jedne strane su nas gađali Srbi, s druge strane Hrvati.
Dnevno je padalo stotine i stotine granata. Zato je meni krivo što se sada kao najveće žrtve predstavljaju Mostar i Sarajevo, a u Blagaju je bilo isto. Mi smo spavali u podrumu, tako da nikom nije bilo ništa kad je granata pogodila kuću. A u podrumu opet ona zagušljivost..smrad..sve me to podsjetilo na period kad smo bili zatvoreni u školi. Užas...

Vode je bilo u izobilju, samo ljudi su prali odjeću u Buni, pa se išlo na vrela koja su udaljena kilometar-dva od nas. Sjećam se kad smo ja i mama išli na vodu da su počele okolo padati granate i da smo ležale na zemlji sve dok nisu prestale. Isto tako su nas Srbi gađali snajperom kad smo išle na brdo Matera po drva. Kao što rekoh, nas dvije smo uvijek sve skupa proživljavale.
A sve je bilo porušeno...svukud staklo, daske, komadi betona... Osnovna škola razorena..

Blagaj, grad poznat po šipcima, smokvama i orasima, koji rastu svuda okolo, ubrzo je opustošen.
Kao one najezde skakavaca kad obrste žito, tako smo mi sve obrstili. Nije bilo apsolutno ničeg. Svi smo smršali do neprepoznatljivosti.

Mjesec dana nakon našeg dolaska tetak nam je rekao da tražimo drugi smještaj. Danas ga niko ne krivi, ali tada smo bili izgubljeni. Pa nigdje nije bilo slobodne ni pećine.
Ja i mama smo otišle kod jedne žene i sjećam se da mi je ona napravila mlijeko u prahu i usula ga u teglu jer nije imala čaše. Uzela sam teglu i ispila jedan gutljaj..ali bilo je vrelo i spržila sam jezik.
Pokušala sam sačekati dok se malo ohladi i cijelo vrijeme sam buljila u orošenu teglu.
Mama je pričala toj ženi kako moramo negdje naći smještaj, ali žena nam nije mogla pomoći jer je i sama je živjela sa svojom sestrom i njihovom djecom, te majkom. U sobi od 16 kvadrata bilo ih je 10.
Ali srećom tu je bio jedan čovjek koji je cijelo vrijeme šutio i slušao nas.On je zapravo imao neki mali čin i sa svojih par vojnika živio je u prizemlju te iste kuće. Rekao je da ima jedna soba za nas i da dođemo sutra dok je oni isprazne jer su im tu bile stvari. Mami je pao kamen sa srca. Brinula se za nas četvero djece i moju nenu...tata je još uvijek bio u logoru.

Uselili smo sutri dan. U sobi su bila samo dva vojnička kreveta i na jednom smo spavali ja i brat, a na drugom nena.
Ostali su po podu prostrli kartone i po njima vojničke deke i tako spavali. Neko nam je dao dno od ormara koje nam je poslužilo kao mali stolić. Imali smo sto...još samo da smo imali šta staviti na njega. Bojeći se za naše zdravlje, mama je uzela ono malo
novca što sam uspjela prenijeti i otišla u mlin da kupi brašno.
Za 50 njemačkih maraka kupila je 1kg brašna, i to "preko veze". Napravila nam je neku kljukušu i najeli smo se
prvi put nakon par mjeseci. Sjećam se kako smo svi tada bili sretni. Legli smo na pod i uz svjetlost svijeće veselo pričali. Nismo misli na sutra. Bili smo siti i sretni.
Sutri dan je u humanitarnoj bila neka čorba od riže, pa smo u nju stresli ono malo brašna što je ostalo
i odnijeli neki kilometar dalje kod jedne žene koja je imala šporet na drva. Ispekli smo i trčeći otišli kući bojeći se da nam neko ne otme taj "hljeb". Lijepio se za prste, al koga briga. Nama je bio najukusniji na svijetu.

Poslije smo se ispraksali u branju zelja kojeg bi poslije prokuhali i onako jeli. Moja rodica je berući zelje nagazila na minu i poginula.

U jednoj garaži smo napravili kao neki šporet...zapravo stavili smo dva kamena i preko lim i tu smo ložili i grijali vodu za kupanja ili bi odrasli pravili kafu od ječma kojeg su pekli u šišu. Šećera naravno nije bilo.
Sjećam se da bi tu i otkuhavali odjeću koju bi oprale moje sestre, a moj zadatak je bio da odjeću isperem na Buni.
Buna je inače najhladnija rijeka kod nas, a tad mi je bilo 11 godina i tu sam oštetila trajno zglobove.
I danas, ako su mi ruke u hladnoj vodi zabole me užasno.
Jednom je pala granata blizu i vidjela sam kako je čovjek pao ko pokošen. Prema njemu je trčala njegova majka i čovjek je umro na mjestu. Ja sam to sve gledala...slušala njene krike..zatim posmatrala kako su ga nosili mrtvog...

Sredinom decembra muškarci su se počeli vraćati iz logora. I niko ih nije pitao hoće li, morali su se prijaviti u armiju.
Tata je išao na liniju, ali srećom to su bila kao više stražarenja u bunkeru. Uglavnom, nikad nije morao ispaliti ni metka. Kad bi išao na liniju dobivao bi za čitav dan pola hljeba i pojeo bi četvrtinu, a drugu bi donosio kući i onda bi je podijelili na 7 dijelova, svakom po jedan.
Moja dva rođaka se nikad nisu vratila iz logora. Ali mislim da su ih oplakivali samo uži članovi porodice.
Tad smo svi nekako bili...kao kameni...čuješ poginuo ovaj, onaj..samo kažeš: "Rahmet mu duši!" I to je to... Recimo, tatin adže je poginuo. Živio je u Mostaru i mjesecima je bio sa svojima u podrumu. A on je inače uvijek bio čovjek kojeg ne drži mjesto. Jednom je rekao kako ne može više i kako ode da prošeta. Žena ga je molila da ostane jer su pucali snajperi, a on je rekao odoh, pa taman me pogodio posred čela.
Malo kasnije donijeli su ga kući mrtvog, a na čelu mu je bila rupa od snajpera.
I mi smo čuli za njega, ali ništa...A da je umro prije rata oplakivali bi ga mjesecima.U ratu si valjda bio fokusiran samo na to da preživiš ti i tvoja porodica.
I odrasteš preko noći. Ja sam razmišljala, ponašala se i radila kao mala žena. Ništa dječije nije bilo u meni.
Ali još uvijek su naša tijela osjećala glad i još uvijek smo osjećali strah kad granate počnu padati
Tako smo znali da smo ipak ljudska bića i da se nismo pretvorili u nešto nalik na robote.

Sjećam se za novu godinu skupili smo se kod vojnika u prizemlju. Muškarci su pili destilat, a ženama i djeci je napravljen jedan bidon nekog soka, sličnog cedeviti. I taj bidon je kružio od jednog do drugog, svi smo pomalo pijuckali. I onda odjednom počeše padati granate. Jedna je pala u kuću u kojoj smo bili, ali srećom nije nam ništa bilo jer je pala u garažu. Ali taj zvuk...i sad me jeza podilazi kad se sjetim. Najgori mi je bio veber. Čuješ kako su ispaljene granate i onda čekaš...pada prva...pada druga... očekuješ treću, četvrtu i moliš boga da ne padne ravno na tebe.

Prvi rođendan u ratu je bio u decembru. Bila sam negdje vani i kad sam došla kući na stolici me čekala servirana halva i čaša ovog istog soka, sličnog cedeviti. Znate kako se halva pravi, uprži se brašno i šećer i doda se malo vode valjda.. Meni je to bilo super. Bratu za rođendan sam poklonila 1 smokvu i dvije kupine..

Tad smo krenuli i u školu i zbog zaostataka za par mjeseci smo završili dvije godine, četvrti i peti razred.
Škola je bila srušena, pa smo od mejtefa (koji je isto tako imao klupe) napravili školu i obložili zidove vrećama pijeska. A kad bi počele padati granate imali smo zadatak da se sakrijemo pod klupe.
Putovanje od kuće do škole je bilo kao rulet. Sad te ima, sad nema.
Meni je jedna žena, mještanka, dala kajdanku i u njoj sam pisala dok nam nisu počeli davati u školi one plave Unicef teke. Olovke smo oštrili nožem, a gumice nismo imali nikako. Struje još uvijek nije bilo.
Na kraju godine učiteljica je rekla kako će proglasiti 8 najboljih učenika kojima će kao nagradu pokloniti trokut. Prozivala je jedno po jedno...ukupno sedmero, a ja sam bila potištena jer nisam među njima. I onda je rekla..a sad, najboljoj učenici.. i prozvala mene. Da sam samo mogla tada vidjeti svoje lice, eh...

Glad je potrajala nešto više od godinu dana. Poslije smo počeli dobivati ponešto...ali recimo, sjećam se da smo više dobivali germe, nego brašna. Onda pomalo mlijeka u prahu, famozne Ikar konzerve i one ogromne i odurne ribe koje smo, zbog oblika, zvali čamac.

Sjećam se, 94. kad je počelo svjetsko prvenstvo da nismo bili gladni, ali smo se hranili totalno loše.
Tad je policija imala agregat i neki TV, pa su neki išli kod njih da gledaju utakmice...

Samo još da spomenem ambulantu koju smo imali heh... Jednom kad sam imala temperaturu doktor me izveo vani da mi pregleda grlo jer nije imao onu lampu. O ostalom "priboru" neću ni da govorim. Tad su sva djeca imala neke ranice
po nogama od zagađene Bune, čega li..

Poslije rata smo se selili više puta (ukupno 8) dok nismo dobili nazad naš stan i kuću 2002.godine.

Ali to je već druga priča.

...prokleti rat...i što u njemu isplivaju najniže strasti...i ma koliko mislim da mogu mislit kako ti je bilo lagaću...ima sam frenda koji je odleža u banja luci...strava..

[Čarobni]

Ovu ribu ni pas nije htio jest.



Od ovog se nekad znao spremit burek, mada ni ove ikar konzerve nisu bile baš tako česte.



Ovo i dan danas imam u frižideru, makaroni se nisu morali jest suhi.



Od ovih paketića najviše sam volio one s kikiriki puterom i džemom, a džem je bio poprilično dobar ili mi se samo tako činilo...



Od ovih stvarčica samo se žvaka i šibica sjećam.



Keks bez ikakvog ukusa. Današnji petit je za ovo pojam poslastice. Inače, proizveden je šezdeset i neke.

[Krokodil Behko]

Ikar i haringe su nenadmašni.
Pravi gurmani, jednostavno im ne mogu odoliti

[titicha]

Čitajući ovo gore,šta su ljudi proživjeli (posebno Majin post),moje mi se čini nebitno.
Decembar 92. i januar 93.zadarska bolnica-na održavanju trudnoće. Postojala je mogućnost gubitka bebe. Bilo nas je 20 u sobi,neke od nas nisu smjele uopće ustajati iz kreveta. Svaki dan smo dobijali za ručak nekakav bljutavi grah jer Zadar je bio pun izbjeglica i stalno granatiran pa i nije bilo baš hrane. Najviše mi je falio moj stariji sin koji je imao 2 god.i nisu mi ga mogli dovesti s Paga u posjet zbog svakodnevnih općih i zračnih opasnosti. Ipak najgori dio je bio kad su srbi iz sao krajine počeli granatirati dječiji odjel zadarske bolnice. Taj dio mi nikad niko neće moći objasniti,ni sa kakvim argumentima! 93. Pag...bez granata ali s dvoje djece i bez struje jer su svako malo porušili dalekovode oko Zadra pa veliki dio županije uopće nije imao struju. Dolazak izbjeglica iz Bosne i njihove priče! Strašno!

[Terasa svjesti]

Tada su se dešavala sa oproštenjem "sranj"a . Čovjek je htio ili ne postao zvjer i borio se za preživljvanje.
Jednom sam rekao pa makar isto bilo i u pravedenoj borbi,najteže mi je bilo kada sam na silu morao uzvratiti istom mjerom.

[Biba]

Procitala sam Majin post..proxitat cu i ostale ali ne mogu sada jer moram dobro paziti ove snicle za moje dite da ne izgore...moram ihnsugo podljevati vodom...
Ne znam hoce i Maja vjerovati ali ja ju sasvim razumijem...Stosta sam dozivjela...neke stvari necu nikad npisati...
Ponekadcse zapitam je li to sve tako moralo biti...
Puno puta sam bila na samom dnu, i fihixki i psihixki...ali ziv covjek svasta izdrzi i eto nas..svi smo ipak dobro a zivot ide dalje...
Dozivjela sam i ja granate i pogibije, a i nas obiteljska tragedija je jednim dijelom vezana za rat i ljudsku zlobu...samo sogosila se puno poslije rata...mozda je i to jedan od razloga zasto sam ceato tu...

Samo jos zelim reci Maji da ja sa zglobovima imam jesnak problem..mislim da je kod mene ipak genetika jer me to muci od kad sam prohodala...al najcesce sam ko mali zvrk pored svega toga

[Terasa svjesti]

U ratnom periodu sam vodio dnevnik koji sam imao davno priliku pretvoriti u roman za mase . Isto sam odbio jer svoga rahatluka nebih dao za neznam ti šta.