Post
by mishic » 22 Nov 2023, 15:49
Od agresije na RBiH do danas malo koji dan je protekao a da se na neki način, čitajući, gledajući, slušajući, pričajući ali jedno vrijeme i intezivno sanjajući, nisam bavio strahotama koje smo preživjeli. Za razliku od ovih koji su to kao djeca doživljavali i tako i pamte ja sam bio u tridesetim i iz tog perioda još uvijek u jednom pregratku vitrine za knjige stoji paket sa jedno dvanaest rokovnika (različitih dimenzija i obima) od koji su neki od korice do korice ispunjeni a neki tek do pola ili nešto više, a koje nikada od 1996. kada su tamo smješteni ni otvorio nisam.
U međuvremenu stotinjak knjiga domaćih i stranih autora na tu temu sam prikupio i pročitao, o internetu, You Tube, napisima u štampi, emisijama na TV-u, i dr. da i ne govorimo, tako da sam praktično postao potpuni zarobljenik svega toga duboko razočaran kako ishodom i nepravdom, tako i iskrivljavanjem činjenica i istine, nedostatkom ogovornosti, političkim posljedicama i saosječanjem sa žrtvama i stradalnicima.
Malo sličnosti sa Behkom me veže jer sam i ja početkom 1992. službeno na jedan period vremena otišao van BiH, svi moji (uža i šira porodica) su ostali i sa prvim sukobima sam kao i mnogi računao da će to biti lokalno, da će stati i da je svaki taj dan i noć dok se to širilo a ja preko medija (Radio najčešće) pratio, brinuo, krivio sebe što nisam tamo, pravio planove i računao šta ja mogu učiniti i kako pomoći od najbližih do Domovine.
Na kraju od niza varijanti organiziranog povratka u Domovinu dopala me jedna koja je ostala individualna jer od Gunje, Slavonskog Broda, Slunjskih brda zapao me povratak u Rijeku pa Split i odatle onim bespućima do Fojnice a potom Kiseljaka odakle (jer su se sukobi već rasplamsali i sve više se komplikovali) danima nisam mogao ni na jednu stranu.
A onda Armija, uniforma i nepune četiri godine svega i svačega. Od Gornjeg Vakufa do Sarajeva i od Visokog do Doboja svaki grad i mnoga ratišta obilazo, doživljavao i preživljavao sve ono zbog čega sada i ne mogu otvoriti te svoje rokovnike i zbog čega kada čitam i slušam ispovijesti poput ovih počinjem da razmišljam da to konačno uradim. Jeste teško, tegobno i mučno još jednom to "žvakati" ali kada to mogu ostali među kojima je i nekoliko teških štiva Srebreničana trebao bi se natjerati i što veći broj ostalih da to urade jer što nije zabilježeno...
Cvrle, Maja, KOMESAR, Behko ali i drugi autori i komentari pokazuju da o ovome treba pisati i kada se ne smješta među korice knjige...