10 razloga zbog kojih nikada nećete žaliti za Jugoslavijom

[storm]

Ovo sam se već umorio pisati, ali narod i dalje trabunja o "besplatnim" stvarima oko juge

Moram protestvovati
Meni je bilo sve besplatno u jugi, kako prodje juga tako i ja krenuh plaćat

Nije to jarane, nego si se zaposlio i počeo plaćati svoje račune

[Pasaga]

Moram protestvovati
Meni je bilo sve besplatno u jugi, kako prodje juga tako i ja krenuh plaćat

Nije to jarane, nego si se zaposlio i počeo plaćati svoje račune

dje moj stan ...

[Salko]

Moram protestvovati
Meni je bilo sve besplatno u jugi, kako prodje juga tako i ja krenuh plaćat

Nije to jarane, nego si se zaposlio i počeo plaćati svoje račune

Pa jesam li sta slago
Dok je bila juga nista nisam placo


Lijepo mi bilo

Da mi se vratit

[storm]

Nije to jarane, nego si se zaposlio i počeo plaćati svoje račune

dje moj stan ...

... I Ferrari od cigara

[Konsultant]

Pa vidi, nista nikada nije bilo besplatno otkako je svijeta i vijeka pa nisu ni ti stanovi. To je neko trebao finansirati. Za njihovu izgradnju su se odvajala sredstva iz takozvanog Fonda Solidarnosti a u njeg je dolazio novac koji se odvajao od plata svakog radnika, htio-ne htio.
Problem stanova je najvise bio ocit u velikim gradovima. Neki svoj stan nisu nikada ni docekali a taman je bio njihov red na spisku.

Ovo sam se već umorio pisati, ali narod i dalje trabunja o "besplatnim" stvarima oko juge

Relativitet. Kod nas je neto, onda izgleda da radnik nema poreza. Na zapadu dogovaras za bruto pa ko ima poreza.
Tad su bili stanovi koji su placani od strane firme gdje je radnik zaposlen, a sto je open on morao zaraditi.

[Ommadawn]

I odvajalo ti se od te plate, ha ti gradio kucu, ha ne gradio - isto ti je. Gradis kucu - stana neces dobiti. Ne gradis kucu - cekas stan. Pa ga moja mati doceka nakon 19 godina rada i stojanja u redu za isti i skupljanjem bodova. I starom se isto odbijalo od plate, on svoj stan nije dobio niti su mu se uracunali bodovi, mada je on radio u drugoj firmi.
I ti su stanovi uglavnom bili tijesni - oni gradjeni zadnjih desetak godina jako loseg kvaliteta, primjerice izolacija.
Sad kad udjem u jedan takav stan, imam osjecaj kao da sam u bunkeru.

[Konsultant]

I gore nego lose. Lamperija nije zasticena, to lako navuce vlagu.

[Ommadawn]

I gore nego lose. Lamperija nije zasticena, to lako navuce vlagu.

Mi uselili u nas stan. Novogradnja tada. Pola prekidaca nije bilo, srecom stari poznavao ljude iz gradjevinske firme koja je gradila tu zgradu, izmedju ostalog i moj tetak je tu radio, pa se to nekako uganjalo da se ugradi.
Par mjeseci kasnije dodje pismo da eto sastavimo spisak ukoliko ima reklamacija da nesto nije kako treba uradjeno.
Stari sastavio spisak na masu stvari - ne da niko nista nije sredio, nego niko nikada nije dosao ni da pregleda. Kako nama tako i drugima.

[Konsultant]

A je li zbuka dihtovala?

[Mutevelija]

Sta vi hocete da vam se i okreči.

[Ommadawn]

A je li zbuka dihtovala?

Mislim da tu nije bilo problema. Stolarija je uglavnom bila lose uradjena, stok na vratima kupatila nikada nije ugradjen, problemi sa vodom - srecom mi kad smo u tu zgradu uselili, jos su se okolne zgrade pravile pa uganjas majstora da ti sta sredi za konjak-dva.

[dadojović]

Sta vi hocete da vam se i okreči.

Pa sad kad si već spomenuo, i mi kad smo useljavali jedna soba nije bila okrečena, a falilo je i par sijalica.

[Konsultant]

10b. A co to je, toga ni blizu ko sad. Doduse ova sezona bi tanka, sto ne rastjerase ajkule.

[Ommadawn]

10b. A co to je, toga ni blizu ko sad. Doduse ova sezona bi tanka, sto ne rastjerase ajkule.

Njeee! To nje pizdenko!! To prdenkoo!

[Maja]

Tito je bitno označio epohu u kojoj je živio, ali ga se ne može smjestiti ni u kakve kalupe, kaže njemačka historičarka Marie-Janine Čalić. Ona je napisala najnoviju Titovu biografiju: "Tito - vječni partizan".

"Tito je jedna od najzanimljivijih ličnosti 20. stoljeća. On je proizvod te epohe ekstrema, ekstremnih ideologija, ekstremnog nasilja, ali i ekstremnih predstava o tome kako je moguće oblikovati društvo u skladu s komunističkim modelom. On je socijaliziran u epohi koja je bila opsjednuta revolucijom", kaže njemačka historičarka Marie-Janine Čalić obrazlažući čemu danas, 40 godina nakon njegove smrti, još pisati o osnivaču socijalističke Jugoslavije Josipu Brozu Titu, piše DW.

Nakon Prvog svjetskog rata, koji je koštao života milione ljudi, u kojem su čitave zemlje bile opustošene i koji je dove do raspada carstava, Tito je spadao među one koji su bili uvjereni u mogućnost izgradnje jednog novog svijeta i jednog novog, miroljubivog i pravednog društva - socijalizma. Kao primjer za to je vidio Sovjertski Savez.

No on je bio osoba koju se ne može strpati ni u kakve ladice i ne paše u shemu velikih diktatora poput Hitlera ili Staljina.

"U Jugoslaviji nije bilo masovnih čistki unutar komunističke partije, nije bilo genocida, Jugoslavija nije vodila napadački rat. To nije bila diktatura", napominje njemačka historičarka.

Iznad ideoloških tabora

Naravno,Tito nije bio ni demokrat zapadnog kova. Neposredno nakon rata je Tito htio uvesti u Jugoslaviji staljinistički model. Postojala je samo jedna ideologija, stvoren je jednopartijski sistem, mediji su bili pod kontrolom, djelovala je teroristička tajna policija, bilo je političkih ubojstava. Ali već i tada je Partija pokušavala ljude više uvjeriti u ispravnost svog uvjerenja, no što im je to silom nametano. Kolektivizacija nije bila provođena brutalnom silom kao u Sovjetskom Savezu, a kasnije je i revidirana. Onda je došlo do liberalizacije, najprije partije, potom države. Postojala je izvjesna sloboda medija i pluralizam mišljenja. I naravno sloboda putovanja kao nigdje drugdje u Istočnom bloku. No svakako, jugoslavenski sistem nije bio demokratski u zapadnom smislu, tvrdi ona.

Ali kada se vidi koliki je ugled uživao kada je umro, vidi se da je on stajao iznad ideoloških tabora. Na sprovod su mu došli brojni svjetski državnici, bilo je tu i demokratski izabranih predsjednika država i vlada i diktatora i kraljeva, naglašava Čalić.

Politika i glamur

Za vrijeme života Tito je bio vrlo popularan u zemlji. Po mišljenju Marie-Janine Čalić to se prije svega može objasniti time što je zadovoljavao sasvim različite potrebe ljudi.

"Tu je gotovo za svakoga bilo nešto što ga je ili emocionalno doticalo, čemu se mogao diviti ili naprosto što je racionalno i intelektualno smatrao dobrim. Tito je imao ulogu partizanskog maršala i osnivača države, oca Jugoslavije. Kasnije, s modernizacijom zemlje, došle su i druge uloge, prije svega ona u cijelom svijetu poštovanog državnika koji nosi poruku mira, što je naravno propagandistički bilo jako korišteno", kaže ona.

No Tito se rado i okružavao luksuzom, glaumorm, volio je skupe aute i rado se družio s umjetnicima, književnicima, glumcima, često i iz inozemstva, poput Sofije Loren ili Richarda Burtona. "To mu je davalo auru prominentne osobe, i mnogi su i sami rado bili tu u blizini, ili su se s time mogli identificirati", kaže Čalić. "Tito je dakle imao te različite uloge, nikada samo jednu, i one su se odlično nadopunjavale. To je sigurno doprinijelo njegovoj velikoj popularnosti koja je djelomično bila inscenirana, ali svakako ne u potpunosti."

Nakon Tita - raspad

U socijalističkoj Jugoslaviji se sve vrtilo oko Tita. Ako i nije bio diktator, on je vladao autokratski i na kraju je donosio sve ključne odluke.

"Tito je bio uvjereni protivnik višestranačkog sistema. On je smatrao da Jugoslavija može kao višenacionalna država preživjeti samo uz pomoć jedne jedinstvene političke snage, komunističke partije. Njen je zadatak bio očuvanje jedinstva zemlje. Zato se suprotstavljao svim drugim snagama koje su imale političke ambicije, bilo da se radilo o studentskom pokretu 1968., o filozofima Praxis-grupe i drugim intelektualcima koji su zahtijevali više pluralizma, o Hrvatskom proljeću ili sukobu sa liberalima u Srbiji. Tito je bio uvjeren da bi to vodilo do etabliranja nacionalističkih snaga u pojedinim republikama te u konačnici do raspada Jugoslavije. Gledano iz današnje perspektive, čini se da ta njegova procjena i nije baš bila pogrešna", kaže Čalić.

No s druge strane se treba zapitati, je li se zemljom na duge staze moglo tako vladati? Očigledno nije.

"Jugoslavija se nakon Drugog svjetskog rata razvila u modernu državu. Nastali su novi slojevi, takoreći socijalističko građanstvo, u društvu se etablirao veliki broj intelektualaca. Njih se nije vječno moglo pasivizirati uz pomoć ideologije o zemlji radnika i seljaka, jednostranačkog sistema i kontrole medija. Već 1970-ih godina je taj model bio potrošen", naglašava njemačka historičarka.

Ona kaže kako je Tito to i sam uvidio, pa je uvođenjem kolektivnog predsjedništva pokušao riješiti pitanje vodstva nakon svoje smrti. No pokazalo se, pogotovo nakon njegove smrti, da su problemi postali već toliko veliki, da usklađivanje različitih interesa, koji su i objektivno postojali, više nije moguće – odnosno da ne postoji politička volja za tim.

"Tu se poklopilo više stvari i nije problem bio samo u nedostatku jake integracijske ličnosti", objašnjava.

Nezaustavljiva dinamika rastakanja

Došlo je do duboke privredne krize koja je postala kriza sistema i cijele države.

"Socioekonomske razlike u zemlji su postale veće nakon Drugog svjetskog rata, a ne manje, kao što se željelo. Na kraju rata su ljudi u Sloveniji bili po glavi stanovnika tri puta bogatiji od onih na Kosovu. A u 1980-im godinama je ta razlika porasla na devet puta. To znači da se i razlika u interesima povećala. Recimo slovenska privreda, koja je funkcionirala gotovo kao privreda u Austriji, imala je druge potrebe i trebala drugačije reforme od primjerice prvenstveno agrarno orijentirane privrede Kosova i velikom dijelu Bosne. Tu je država imala sasvim drugu ulogu. A potreba da se nešto mijenja, da se otvaraju nova radna mjesta, je realno postojala - i to je bilo sasvim neovisno o tome jesu li na vlasti komunisti ili neki zapadni demokratski liberalan sistem", kaže njemačka historičarka.

Njen zaključak: "U povijesti načelno ne postoje nužnosti. Uvijek postoji neka alternativa, postoje različite mogućnosti. No ja ipak mislim da su okolnosti za Jugoslaviju u sedamdesetim i osamdesetim godinama bile vrlo teške i da je tu preživljavanje takve države postalo malo vjerojatno. Socijalizam se raspadao u cijelom istočnom bloku. A više nije postojalo ni vezivno tkivo ideologije bratstva i jedinstva, jednako kao ni jedinstvo partije. Istovremeno politička vodstva u republikama više ili nisu vjerovala u kompromis, ili ga nisu ni željela. Mislim da je tih 1980-ih godina nastala jedna dinamika koju, da je bio živ, ni Tito više ne bi mogao samo tako zaustaviti ili joj promijeniti tok."

Tito među nama

Ni deset godina nakon njegove smrti Jugoslavija se raspala kao kuća od karata. No to nije moralo završiti u krvavom ratu, smatra Čalić.

"Ja sam duboko uvjerena da je to moglo biti rješeno drugačije, bez tog strašnog rata. Jugoslavija je jako dugo živjela u miru, a problemi koji su se javljali nisu bili u međuljudskim odnosima. To su pokazala i sociološka istraživanja još u 1980-im godinama. Ljudi nisu imali problema sa svojim susjedima, bez obzira koje nacionalnosti ili vjere oni bili. Ali bilo je političkih sporova koji su proizlazili iz različitih interesa, prije svega socijalnih i ekonomskih. A njih je bilo sve teže uskladiti", tvrdi Čalić.

Danas, 40 godina nakon njegove smrti, i dalje se lome koplja oko toga je li Tito bio diktator i oličenje zla, ili heroj antifašističke borbe, vizionar i najsvjetlija zvijezda cijele regije. Po mišjenju Marie-Janine Čalić, razlog tomu je što je Tito je postao metafora za probleme današnjice.

"Tu se manje radi o tome kakav je Tito doista bio, koje su bile njegove zasluge a što su bile greške ili za koje je zločine odgovoran. U osnovi se uvijek radi o raspravama o sadašnjosti, o današnjem društvu. To je pitanje identiteta: Tko smo mi? Kako želimo živjeti?"

Povrh toga dolazi frustracija sadašnjom situacijom.

"Mnogi ljudi imaju osjećaj da danas slabije žive nego su mogli živjeti. Tu se onda prošlost idealizira. 'Zlatne šezdesete', kada su ljudi bez problema mogli studirati, kada je bilo dovoljno radnih mjesta a Jugoslavija je uživala veliki ugled u svijetu, uspoređuju se sa sadašnjom situacijom u kojoj sve ove zemlje nemaju ugled, gdje je prosječni prihod za dvije trećine manji od prosjeka EU-a, gdje je nezaposlenost velika a mladi, kvalificirani ljudi napuštaju zemlju. I onda se mnogo toga projicira na prošlost - na jedan ili drugi način", kaže njemačka historičarka Marie-Janine Ćalić u razgovoru za Deutsche Welle.

Klix.ba

[Melek]

Pa naravno da ne bi, niti mu je to uopšte bila namjera. On je Jugoslaviju pravio samo za sebe, a nije imao dovoljno volje, želje, interesa i dioptrije da vidi stvari poslije sebe.

[Fuddo]

Pa naravno da ne bi, niti mu je to uopšte bila namjera. On je Jugoslaviju pravio samo za sebe, a nije imao dovoljno volje, želje, interesa i dioptrije da vidi stvari poslije sebe.

Ma ruski agent, otrgnut kontroli kominterne.
Napravio sebi privatnu drzavu, ko sto ljudi sebi naprave kafic. I onda kad umre, neko od kafica napravi granapcic, neko ne napravi nista, tako to hoda.

[Julia-Klara]

Eh, ovo bi se trebalo procitati
Mislim na knjigu, ne na tekst (procitala)

[Krokodil Behko]

"Tito je bio uvjereni protivnik višestranačkog sistema. On je smatrao da Jugoslavija može kao višenacionalna država preživjeti samo uz pomoć jedne jedinstvene političke snage, komunističke partije. Njen je zadatak bio očuvanje jedinstva zemlje. Zato se suprotstavljao svim drugim snagama koje su imale političke ambicije, bilo da se radilo o studentskom pokretu 1968., o filozofima Praxis-grupe i drugim intelektualcima koji su zahtijevali više pluralizma, o Hrvatskom proljeću ili sukobu sa liberalima u Srbiji. Tito je bio uvjeren da bi to vodilo do etabliranja nacionalističkih snaga u pojedinim republikama te u konačnici do raspada Jugoslavije. Gledano iz današnje perspektive, čini se da ta njegova procjena i nije baš bila pogrešna", kaže Čalić.

I tgako je on iskopao grob, za Jugoslaviju. Proljećari i Liberali, bili su dosta bliski i oni su se mogli dogovoriti, oko opstanka federacije, ali Titu je proradila sujeta, hej đe to ima, da se neki tipovi dogovaraju mimo njega?

Razbacao ih je i bile su čistke na kvadrat, ma koliko ta Njemica lagala da nisu bile.
Dovei+o iz penzije, odrndane i nepismene partizane, nakon toga, da ponovo zasjednu u fotelje i odveo nas u propast.

[Melek]

Pa naravno da ne bi, niti mu je to uopšte bila namjera. On je Jugoslaviju pravio samo za sebe, a nije imao dovoljno volje, želje, interesa i dioptrije da vidi stvari poslije sebe.

Ma ruski agent, otrgnut kontroli kominterne.
Napravio sebi privatnu drzavu, ko sto ljudi sebi naprave kafic. I onda kad umre, neko od kafica napravi granapcic, neko ne napravi nista, tako to hoda.

U tu priču sa ruskim agentom (znam da je sarkazam) ne vjerujem baš. Ja u principu nikad ne vjerujem, već sve baziram na onom što vidim. A vidio sam da su komunisti stvorili Jugoslaviju i da su je na kraju baš oni i raskrčmili. Titovi partizani.