Jedna zanimljiva top lista je pred čitaocima - crnogorski pisac i filmski teoretičar pokazuje da je SFRJ muzika - lijepo nasljeđe
Ovo čitanje - koje hronološki kao markere uzima «Osmijeh» Draga Mlinareca iz 1967., kao prvu pravu autorsku numeru jugoslovenskog roka i «E, moj druže beogradski» Jure Stublića iz 1992., kao muzički i tematsku posljednju pjesmu što suštinski počiva u referencijalnom okviru koji je upravo nestajao - hoće da naglasi, i u poetičkom i čisto zanatskom smislu, sa kolikom su preciznošću, pa i virtuoznošću, tadašnji kompozitori bili ovladali pop formom.
Pank i novovalna revolucija su, u istom mahu, s jedne strane, otvorili neophodni prostor za eksperimentalni i cjelishodni artistički pristup, zbog čega je pop muzika u bivšoj državi konačno postala legitimni umjetnički medij, i s druge, prekrasno kultivisali mejnstrim, a bez da pri tom morala plaćati cijena tzv. širokom ukusu.
Zato je, u prvoj polovini osamdesetih, a naročito u ključnom periodu 1979-82, rock koji se pravio u Ljubljani, Rijeci, Zagrebu, Novom Sadu i Beogradu bio najprogresivniji i najzapadniji dio (popularne) jugoslovenske kulture, konzistentniji u tom pogledu i od literature i filma onog doba.
Profinjene a čvrste melodije, zanimljive harmonije, često upečatljive bas linije koje su svemu pridavale i neodoljivu plesnu atmosferu, obogaćene za inteligentne i ironične tekstove što su analizirali egzistencijalističke i političke teme, kreirali su fascinantnu muzičku sliku koja ni do danas nije izgubila ništa od svježine i inovativnosti.
A onda je uslijedila zloguka kontrareformacija: samo nekoliko godina nakon što je potpisao spektakularnu kapitulaciju sa «Doživjeti stotu» kada je gotovo ponizno pokušao da se priključi novovalnom prevratu, Bregović se vratio with vengeance - kako bi to rekli Idoli, «uz urlik zurli» - sa «Lipe cvatu» i albumom čiji naslov nije ostavljao sumnju gdje leži pravi identitet Bijelog dugmeta.
Ovakvo instaliranje folk-rocka imaće još pogubniji uticaj nego Bregovićeva prvobitna verzija pastirskog roka. Delikatni policentrični balans u kome je pluralistički cvjetao jugoslovenski rock biće trajno narušen novom «kulturalnom» paradigmom koja je radikalno zatvorila mogućnost za kvalitetni mejnstrim i krajnje marginalizovala avangardne tendencije.
Takva situacija, koja je iznjedrila abominacije u rasponu od grupe Jugosloveni do albuma «Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo», prouzrokovaće nepopravljiv efekt retardacije. Danas možemo samo da spekulišemo što bi bilo da je jugoslovenska rock muzika uspjela potpuno da zadrži, unutar glavnog toka, svoj kosmopolitski duh i čvrstu pripadnost Zapadnim standardima: možda bi retrogradne nacionalističke snage i parohijalna svijest u drugoj polovini osamdesetih svejedno pobjedili, ali bi svakako imali mnogo teži posao. Kako se to sažima u pjesmi Addio Pola: «Daske za lijes,maske za ples».
Za kraj, važna napomena. Laibach nisu uvršteni na listu iz prostog razloga što slovenačka grupa po svom estetskom značaju i samosvjesnom poetičkom polju djelovanja daleko nadmašuje odabrani okvir.
Za potpisnika ovih redova, pjesme kao što su «Država», «Brat moj» i «Die größte Kraft» su remek-djela ideološke subverzije i tevtonske emocionalnosti, a «Opus Dei» ulazi u top 10 najboljih albuma svih vremena.
(Vijesti.me)
