GIKIL Lukavac

[Masamune]

Dobro je da u Lukavcu i okolini išta uspije izroditi... nije tu samo GIKIL. Truju ih i Cementara i Termoelektrana.
Tri velika zagađivača u krugu od 5-15km.

[ElTriconi]

Dobro je da u Lukavcu i okolini išta uspije izroditi... nije tu samo GIKIL. Truju ih i Cementara i Termoelektrana.
Tri velika zagađivača u krugu od 5-15km.

Meni nije jasno kako su ikako mogli napravit kucu u toj industrijskoj zoni

I ko bi svojom voljom napravio kucu pored zagadjivaca

[Julia-Klara]

Fabrike su u centru grada, i cementara i koksara.
Napravljene davno prije su i skontali opasnost istih. Okolo ljudi pravili naselja, i eto ga.
Mada, Lukavac je stara carsija

I ja nisam upoznala drustvenije niti ljude sa onakvim smislom za humor. Sve ludo ko struja :ovak garant je i to od svakavih otrova

[Mister No]

Obzirom da je problematika puno slozenija od par nekontrolirano ispaljenih rijeci, a da se i ne provaljujete dalje, evo nekog kratkog presjeka stanja.

Komentari pozeljni.

Uvod u osnove anatomije:

Suficit:
Prihodi veci od rashoda. Svi budzeti teze da imaju sto veci suficit. Osnovni ekonomski cilj svake drzave je postizanje suficita.
Vazno za zapamtiti je da od svih republika bivse YU samo BiH je ostvarivala suficit. To znaci da smo samo mi bili ti koji su vise radili nego trosili, međutim to isto znači da smo bili ekonomski samoodrzivi sa odlicnom perspektivom za dalji rast i razvoj.

Odakle suficit u BiH?

Jednostavno za razliku od susjeda/komsija i lafinasa iz Slovenije u BiH se razvio moćan realni sektor koji je proizasao iz industrijske proizvodnje tj. fabrika koje su u BiH pokrenute posebno 70- tih godina proslog vijeka.
Fabrika = proizvodnja = zaposlenici = porezi = realni sektor.
Iz realnog sektora se financira (vrlo glup naziv ali tako nastaje) tzv. nerealni sektor (ucitelji, policajci, doktori, poslanici itd.).
Sve normalne drzave se financiraju iz poreza (zapamtiti, vrlo bitno).
Razlika među drzavama je samo u načinu ubiranja tog poreza, njegovog % i sl., ali princip je isti, sve su ostalo nijanse.
Realni sektor finacira "nerealni" to je tako.

BiH je prije 1990 imala moćan realan sektor jer je imala proizvodnju i proizvode koje je prodavala ne samo u okviru bivse YU nego sirom svijeta (Poliole, TDI, deterdzent, El. energiju, ugalj, čelik, golfovi, minobacači, dijelovi za tenkove, namjestaj, eksploziv, municija, soda, KOKS itd. itd. itd).

Nastavak slijedi uskoro...

[Mister No]

Dakle BiH je svoje proizvode uspijevala da plasira svugdje po svijetu, i to ju je odvajalo od ostalih republika, koje su mahom koristile carine bivse drzave (kao zaštitu) da svoje proizvode trpaju unutar same YU.
Ovo znači da su proizvodi iz BiH bili konkurentni na svjetskom trzistu za razliku od većine proizvoda koju su pravili braca Srbi, Hrvati i Slovenci.
Zbog navedenog da nije bilo dogovora jarana Slobo/Franjo danas bi BiH bila na tragu Luksemburga.
Za YU su bile prognoze 90-te da bi dosla do nivoa razvoja Austrije u roku od 20 godina u slucaju otvaranja trzista i pristupa EU.

Braca vole BiH:

Usljed ove ljubavi i poznatih desavanja dolazi do gasenja skoro kompletne industrijske proizvodnje na prostoru BiH.
U tom periodu zastoja (usljed agresije) trziste firmama iz BiH preuzima konkurencija.
Ovo uslovljava da se BiH 95 - te kao drzava pojavljuje totalno bez realnog sektora.
Iz ovoga i prethodnog je vrlo bitno uočiti značaj realnog sektora i proizvodnje za BiH, posebno nakon 95.

Privatizacija...

Nastavak slijedi

[Pasaga]

Prije rata,sam Energoinvest je imao obrt love koliko danas cjela bejha.

[Krokodil Behko]

Nastavak slijedi

Hajd, pa da se nadovežem i ja. Zanimljivo je.

[Mister No]

Privatizacija

Nakon 95 -te u BiH se grubo industrija (proizvodnja) moze kvalifikovati kao ona:
-Unistena
-Djelimicno unistena
-Sacuvana i zastarjela, ali izgubljenog tržišta.

Jedan dio industrijske proizvodnje BiH se naravno oslanjamo na fabrike iz bivsih republika (i kontra) sto je i logicno. Tako je npr. Koksara ili tacnije KHK - Lukavac najvecim dijelom bila oslonjena na "Željezaru Smedrevo" a svojim nus produktima (poput gnojiva KAN-a) na poljoprivredu Srbije i Hrvatske.
Pogresno je misliti da je Koksara Lukavac bila naslonjena na "Željezaru Zenica" jer to nije tacno obzirom da ova željezari ima u svom kompleksu koksne peci i sama radi koks za sebe.
To je ono sto najvise i truje naseg Ruma, jer njihove koksne peći nisu bile na nivou Lukavackih (ako pricamo o ekologiji).
Zenica samo povremeno nabavlja koks od Lukavca, dakle kupac br. 1 za Lukavac je Smedrevo.

Privatizacija - prelazak iz drustvenog u privatno vlasništvo.
Jeste to, samo nepismenjacima bosanskim niko nije rekao da i truhli zapad ima određene firme i sektore koje svjesno drzi pod drzavnim vlasnistvom.
Firme od drzavnog, sireg narodnog znacaja nece da privatiziraju.
Znaci nije nuzno sve privatizirati, a jos manje znaci da ce sa privatizacijom (nekontroliranom) procvjetati ruze.
Greska 1.
Dodjela borcima certifikata koji nisu imali nikakvu realnu vrijednost. Ovi certifikati su zavrsili u PIF - fondovima koji su posle sa njima kupili dionice u firmama. Time su PIF-ovi postali suvlasnici vecine firmi bez da su u iste unijeli marku svjezeg novca, a koji je tim firmama bio nuzan za revitalizaciju i pokretanje proizvodnje.
Greska 2.
Pokretanje firmi uz uzimanje extremno nepovoljnih kredita i bez sagledavanju realne ekonomske situacije i realne mogucnost poslovanja. Ovo je dovelo da usljed visokih kamatnih stopa i firme koje su bile samoodrzive postanu nerentabilne i počnu tonuti u dubiozu.
Greska 3.
Balijski lopovluku i klanje vola radi kile mesa, gdje su agencije za privatizaciju, kako kantonalne tako i federalna, bez ikakve kontrole i nadzora davale vecinski udio u drzavnim firmama bjelosvjetskim ublehasima.

Nastavak...

[Mister No]

Najbolji primjer privatizacije, njenog zla kao i dobra, se moze upravo i vidjeti u Lukavcu.
U krugu od max 10 km funkcionisu 3 firme po kojima Lukavac i jeste poznat.
Soda - Sada su Sise Cam (Turci)
Cementara Lukavac - Sada su FCL (Austrijanci)
Koksara Lukavac - Sada su Global Ispat (Indijci. Ovdje je doslo do promjena u vlasnistvu pojasnicu naknadno).

Cementaru nakon 95 - te pokrece lokalni menadzment i postavlja je na zdrave noge. Firma počinje poslovati pozitivno a zbog posleratne izgradnje potraznja za cementom je velika sto im odmah omogućuje puni kapacitet rada.
Ista stvar je i sa cementarom u Kaknju.
Prednost "Cementara" je sto je cement kao roba vrlo jeftin i kao takav ne trpi veliku cijenu prevoza, što obje ove cementare stiti od nelojalne konkurencije prije svega onih iz Našica i iz Splita.

BITNO:
NAJVECA GRESKA DRZAVE BIH JE USPOSTAVA BESCARINSKOG ILI POVLASTENOG REZIMA SA DRUGIM ZEMLJAMA. BANDITI NEZNALICE I STOKA KOJA JE TO PARAFIRALA TREBA BITI OKACENA O NAJBLIZU BANDERU.
Nijedna ekonomija izasla iz rata se ne moze cuvati od konkurencije bez carina.

Dakle za firme poput cementara koje dobro rade i posluju pojavljuje se niz globalnih kupaca i kompanija zainteresovanih za privatizaciju. To su globalni igraci koji se bave tim biznisom i kojima se "MORAŠ" da prodas. Globalno trziste ne poznaje male igrace i veliki ih gutaju.
To je realno trzisno stanje i tako se ostvaruje prava privatizacija.
Ovim cementarama kao kupci dolaze svjetski proizvođači cementa zainteresovani da kupe lokalnu cementaru, i kojima ti mozes postaviti uslove kakve hoces. Tako Nijemci (Heidelberg) dolazi u Kakanj, a Atlas International (Austrija) u Lukavac.
Ozbiljne firme koje se obavezuju održati proizvodnju, uloziti u ekologiju i dovesti standarde sa onim u EU, zadrzati radnike, investirati u modernizaciju itd. a zatim zestoko plate vecinski paket dionica.
Ovakvim firmama mozes postavljati realne uslove za privatizaciju i oni ih sigurno ispostuju.
Obje cementare su idealan primjer zdrave privatizacije, a za ovu Lukavacku najveću zaslugu ima Selim Beslagić. Prvi gradonačelnik Tuzle je inace radio kao inzenjer u Cementari Lukavac.

Soda...

[Mister No]

Soda Lukavac je za razliku od cementare imala puno šire trziste i nikad nije bila lokalnog karaktera.
Prijeratna proizvodnja Sode Lukavac je bila oko 800 t/dan, a broj zaposlenih je bio preko hiljadu.

Sami ovi podaci govore da je za pokretanje ovakve fabrike potrebno imati velike svote novca i logistiku koji ce biti zarobljeni u obliku robe i sirovina.
Takođe, za nesmetan rad fabrike potrebno je imati trziste spremno da tu robu preuzme i na vrijeme plati, kao i rijesen zeljeznički transport.
U svakom slucaju govori se o desetinama miliona maraka koje moraju konstantno biti u obrtu, ili zaleđene kroz sirovine i robu.
Sam proces u ovoj fabrici je već bio zastario, a na tržištu primat nad obicnom sodom je preuzela tzv. teška soda.

Za proizvodnju teske sode bilo je potrebno rekonstruirati proces proizvodnje i uloziti puno svjezeg novca kojeg nije bilo (citaj pod PIF-ovi).
Inace Sodine proizvode najvise kupuju i trose staklare (Paraćin Srbija) i sve fabrike deterdzenata u susjednim zemljama i šire.

SDA kriminalci, domuzi i stoka pokrece stotine miliona maraka vrijednu fabriku bez elementarnih ekonomskih uslova i biznis planova.
Od pocetka je prave gubitasem, sto pljackom sto njenom realnom nerentabilnošću.
Ovakvim poslovanjem firmu tiskaju u dubiozu izrazenu u desetinama miliona eura, a sve poslovne prostore od onih na Trgu Bana Jelačića pa do niza odmarališta duz Jadrana rasprodaju ili daju pod hipoteke.
U konačnici je zaduzuju vise nego sto realno vrijedi.

Pitanja bez odgovora:
Ko je uopće dosao na ideju da pokrene ovako slozenu proizvodnju i ko je odobrio taj biznis plan?
Ko je dozvolio da drzavna firma potone u gubitke tako duboko da potpuno obezvrijediti svoj kapital?
Zasto nisu odmah na startu trazili poslovnog partnera, financijski jakog da podrzi fabriku u radu, odnosno da je privatiziraju dogovorno sa nekim globalnim proizvođačem Sode sto se na kraju i desilo?

Sahrana (likvidacije) ili ne???

Na svu srecu ispalo je Ne, jer se ovoj privatizaciji na kraju pristupilo politički. Inace po svim parametrima ova firma je trebala biti likvidirana.
Vjerovatno najzasluzniji sa spas Sode je prof. Burgic, bivsi ministar industrije TK-a i nekadašnji tehnički direktor Sode. Iskoristio je svoje SDA veze i preko Izetbegovica dovodi Turke kao potencijalne investitore.
Sise Cam kao jedan od najvećih evropskih proizvođača teske sode kupuje Sodu Lukavac, ali za razliku od prodaje Cementare ovdje Investitoru ne mozes postaviti ni jedan uslov pri prodaji.
Ovdje su svi svjesni da su Investitori došli da kupe "truhlu kobilu" jer im je neko s vrha sugerirao da to ucine radi pomoci BiH.
Ovakva privatizacija se dobro osjetila u nadmenom i bezobraznom odnosu turske rukovodođe svite, koja je dosla da upravlja Sodom i koja je neselektivno poskidala domaće rukovodeće kadrove a radnike blago receno pocela protiskivat kroz cjedilo. Ti odnosi su skoro doveli do strajka, a na kraju se zavrsio smjenom te prve garniture Turaka.
Danas je taj odnos izmijenjen.
Soda posluje fantastično, a ekološki su daleko ispred one prijeratne. Idealni bas i nisu ali jako puno rade i ulazu i u sektoru ekologije.
Cementara Lukavac je ekološki na nivou onih cementara u EU.

Koksara...

[Julia-Klara]

Odlicni su ti referati, davaj jos

[Krokodil Behko]

Odlično sve. Ja ću se nadovezati kad bude kraj. Zasad, samo ću reći da je taj koks iz Lukavca, na vrhu liste proizvoda koje mi izvozimo u Srbiju. Oni ga moraju tu kupiti, jer koks ne trpi troškove transporta od nekih hiljadu kilometara.

[Mister No]

Koksno hemijski kombinat Lukavac (KHK) - Koksara.
Ovdje je rijec o firmi koja uvozi sirovina i izvozi proizvoda preko 1 000 000 t/god.
Većinu tog materijala prevoze "Željeznice FBiH", i vjerovatno preko 30% ukupnog prometa ostvaruju preko Koksare.
Takođe terminal i luka Ploče su projektovani da primaju brodove do 60 000 t nosivosti prvenstveno zbog Koksare.
Naime Koksara treba ugalj posebnog kvaliteta i nabavlja ga iz Amerike, rijetko iz Australije. Ugalj se brodovima doprema u luku Ploce, a zatim se željeznicom transportuje do Lukavca.
Nakon koksovanja ovog uglja, proizvedeni koks se dalje, ponovo zeljeznicom salje za željezaru Smedrevo.
Prilikom procesa koksovanja nastaje masa nus produkta koji se koriste za proizvodnju vjestackog gnojiva, benzola, katrana a jedan dio ide i za koksarinu energanu za proizvodnju el. energije.

Koksaru ne mozete posmatrati odvojeno od zeljeznica FBiH i terminala Ploce. Svaki poremećaj rada Koksare direktno utice na rad i opstanak ova druga dva subjekta.
Takođe Koksara direktno (realni sektor) zaposljava oko 1000 radnika.

Za razliku od Sode koja je sa proizvodnim sistemom već bila zastarjela, Koksara je imala novu, i potpuno sačuvanu 5-tu bateriju.
Posleratni direktor Koksare prof. Muratović nije dopustio nasumicno pokretanje ove baterije i nije dozvolio da se na Koksari naprave greske iz Sode.
Za svoj rad je imao podrsku sindikata tako da ga nisu TK-a banditi smjeli tek tako skloniti.
Privatizaciju ove firme je sprovela kantonalna agencija za privatizaciju uz suport tadašnje Vlade TK-a, i to u prilicnoj tajnosti.
Tu i leze kriminalci odgovorni za sadašnje stanje u Koksari. Nigdje drugo.

Zanimljivo da je deceniju i više, skoro nemoguce bilo doći do tog dokumenta o načinu privatizacije ove firme.
Ja taj Ugovor još nisam vidio, ali navodno se u nekom mediju pojavio.
Uglavnom kao kupac Koksare se pojavljuje clan obitelji Mittal, ali od svih njih najgori.
Šarlatan, kriminalac i vucibatina koja je i ranije otvarala firme u egzotičnim zemljama i ostavljala haos za sobom.
Inače porodica Mittal je glavni svjetski proizvođač i diler čelika i koksa.
Radi se o porodici milijardera, širom svijeta poznatih u biznisu koksa i čelika sa svojom centralom pozicioniranom u Londonu.

Između ostalog upravljaju i željezarom Zenica ali na puno korektniji način. Ovdje je u pitanju kriminalac iz obitelji koji je preko kriminalaca iz agencije za privatizaciju TK-a usao u Koksaru.
Uglavnom, skoro odmah po dovođenju tog Indijca dotadasnji direktor Muratović daje otkaz i prelazi na mašinski fakultet gdje se zaposljava i radi kao redovni profesor do svog penzionisanja. Istovremeno bivsi ministar industrije TK-a Ograsević prelazi u sada već GIKIL i postaje savjetnik novog direktora Indijca.

Sporno u cijeloj prici je (navodno, jer ugovor nisam imao priliku da vidim i tuziteljstvo to istrazuje) da Indijci nisu imali vecinsko vlasništvo u Koksari ali im je dozvoljeno da imaju većinski nadzorni odbor.
To je cist perpetumobile (zamalo kao nasa Nora) i to nigdje na svijetu nema.
Dakle nekome ko je manjinski vlasnik firme das da postavi svoj većinski upravni odbor, a time da on imenuje i direktora, odnosno da u kompletu upravlja firmom i kapitalom.
Ovime se kriminalcu omogućilo da preko svojih firmi u Londonu poslovanje Koksare "frizira" kako hoće.
Kupuje od svoje firme ugalj po cijeni po kojoj hoce i prodaje svojoj firmi koks po cijeni po kojoj hoce.(Napominjem da su ovo moji zaključci koje sam donio na osnovu medijskih natpisa i razgovora sa nekim ljudima ali nisu daleko od istine obzirom na podignute optužnice).
Na taj nacin svjesno Koksaru uvaljuje u gubitke i prikazuje negativno poslovanje, a novac iznosi vani na racune svojih firmi. Takođe spominje se fakturiranje nekih konsultantskih usluga (ekstremnih iznosa) Koksari od tih nekih njegovih firmi iz vana, a koje je Koksara uredno placala.
Postavlja se pitanje zasto clanovi upravnog odbora ispred drzave nisu, ili kako su reagovali na negativno poslovanje (podignuta optužnica protiv oba clana)?
Sta je radila Agencija za privatizaciju?
Ko je i zasto dozvolio negativno poslovanje firme tako dugo da joj dug preraste procijenjenu vrijednost???

Indijanski cigo je uzjahao glanc novu fabriku i siso je do besvijesti bez da je ulozio marku u njeno održavanje ili ekologiju, i to mu je neko dozvolio. To je zakljucak.
Nadamo se da ce ove pokrenute tuzbe nekad i otkriti ko su ti koji su ga doveli, dozvolili mu da to sve uradi.

Koksara - ekologija.
Danas Koksara nista vise ne zagađuje od onog kako je zagađivala prije rata.
Ekohisterici, polupismeni debili i ekološki onesvijesceni građani danas pune usta Koksarom iako im je vecini ona obezbijedila skolovanje, stanove, jadranisanje, Nove godine i ostale pizde materinu.

Nastavak slijedi

[Mister No]

Nakon reakcije tuziteljstva, hapsenja, medijskoga cirkusa u Gikilu je postavljen novi nadzorni odbor a Cigani su protjerani.
Ono sto se moze grubo zaključiti je da GIKIL danas i pored svih problema moze poslovati pozitivno, te da moze ostvariti neku godisnji dobit u iznosu od nekoliko miliona KM.
Trzisno ga spašava zeljezara Smedrevo koju su preuzeli Kinezi i koji sa istom upravljaju jako dobro.
Ugovor koji GIKIL ima sa Smedrevom obezbjeđuje mu dugoročno garantovano trziste, te vrlo stabilnog i korektnog kupca.
Zadnju godinu dvije GIKIL je u ekologiju ulozio vise nego u proteklih 20.

Sta je ozbiljan problem?
Ogroman dug koji je naslijeđen od cige prema dobavljačima i ko zna kome jos. Vjerovatno su u pitanju i ogromni krediti kojima se jedva moze i kamata vraćati pa i uz ovako pozitivno poslovanje.
Ono malo novca sto ostane treba im za namirenje tužbi radnika (kojima je cigo u nekim elementima prekršio Ugovor o radu) , za održavanje i remonte jer cigo nije htio nista da remontuje, za ekologiju itd.
Znači realno se moze reci da GIKIL trenutno prezivljava i to na skrge.

Prvi zainteresovani za preuzimanje Gikila su bili Kinezi iz Smedreva, jer je njegov rad njima vrlo bitan.
To bi vjerovatno bila i najbolja opcija za sve, ali niko nije spreman da preuzme silne dugove koje je cigo na GIKIL nastiklo. Spominje se cifra od 100 miliona KM.

Opet pitanje sta uciniti?
U Srbiji je Vučić takav sličan problem rijesio sto je zaostala dugovanja preuzeo na drzavu, a onda firmu cistu prodao Kinezima.

Sta je Koksara za nas?
Jednom sam negdje otipko da je za BiH najveci problem nezaposlenost.
Jos veći problem u tome je sto je u BiH zapravo velika nezaposlenost u realnom sektoru.
To je problem svih problema!!!
Nama nije problem preglomazna administracija, sto se stalno potencira, nama je problem strašan manjak zaposlenih u realnom sektoru.
Koksara ima oko 1000 zaposlenih koji su uredno prijavljeni.
Svaki od njih obezbjeđuje jednu minimalnu penziju i bar trecinu plate nekog nastavnika u skoli.
Svojim radom uposljavaju bar 300 zaposlenih u zeljeznicama FBiH, i jos toliko onih koji su poslovno vezani za GIKIL.

BiH nije Njemačka gdje ce se tih 1000 zaposliti u drugim firmama u roku od par mjeseci, ako ne i prije, jer radnih mjesta ima dovoljno.
Svako pametan mora omogućiti da GIKIL posluje i dalje.
Trajno rjesenje su Kinezi, ili Bakir da ponovo ode Sultanu po političku pomoc za privatizaciju.

Tek tada, tim novim vlasnicima, mogu se postaviti uvjeti i dati rokovi za rjesenje ekoloških problema.
Koksara zagađuje 60 godina, problemi su rjesivi, ali traze vremena i dosta novca.
Bitno je nadzirati ispunjenje uvjeta iz Ugovora, a ozbiljni Investitori jako dobro paze sto potpisuju jer svoje Ugovore ispunjavaju.

TK-a je jedini kanton koji je uvoz izvozom pokrio skoro 90 % i po tome je najbolje pozicioniran u BiH. Koksara jako doprinosi tom bilansu.
Realni sektor je svetinja (domaća proizvodnja). Bilo čega.
Recimo u Argentini je prije 10 god. glavni izvozni proizvod bio sapunica serije.
Zato je vazno svaki izvoz podržati, a svakoj proizvodnji omogućiti povoljnosti pri otvaranju.
Sve proizvodne firme u BiH je 95 - te trebalo besplatno podijeliti zdravim Investitorima, a o besplatnim dodjelama parcela, priključaka za izgradnju proizvodnih hala da ne govorim.

Hvala i doviđenja!

Pp je otkljucan.

[spacebound]

Mister no

Odlicno si sve ovo srocio, da i laik poput mene ima jasnu sliku situacije i lako shvati gdje su slabe tacke i koji su najveci problemi.

[ElTriconi]

Mister no

Odlicno si sve ovo srocio, da i laik poput mene ima jasnu sliku situacije i lako shvati gdje su slabe tacke i koji su najveci problemi.

Industrija je temelj drustva, bez tih prihoda mozes komotno sav javni sektor zatvorit.

[Jimmy McNulty]

Koksara u zeničkom Mittalu ima upotrebnu dozvolu do 2024. godine kada će morati da mijenjaju koksne baterije što je investicija od nekoliko desetina miliona eura što znači da je vrlo vjerovatno da će zatvoriti koksaru, a potrebni koks će vrlo vjerovatno dobavljat iz GIKIL-a.

[Krokodil Behko]

Koksara u zeničkom Mittalu ima upotrebnu dozvolu do 2024. godine kada će morati da mijenjaju koksne baterije što je investicija od nekoliko desetina miliona eura što znači da je vrlo vjerovatno da će zatvoriti koksaru, a potrebni koks će vrlo vjerovatno dobavljat iz GIKIL-a.

To su male pare za njih.

[Jimmy McNulty]

Sumnjam da su male i sumnjam da će uložiti, već se priča o zatvaranju koksare.

[Krokodil Behko]

Gigant iz Lukavca mijenja ime

Nakon što je GIKIL tokom posljednjih godina svog rada i poslovanja prošao turbulentan put koji je rezultirao i prijetnjama o zatvaranju i ugrožavanju 1.000 radnih mjesta unutar kompanije, te na stotine radnih mjesta u drugim firmama saradnicama, trenutno poslovanje bilježi stabilne rezultate i optimistične prognoze za budućnost.

Iz VTK navode da je nova uprava GIKIL-a spremno dočekala taj izazov, te pokrenula stvari sa mrtve tačke u tom preduzeću. Uprkos pandemiji koja je potresla globalnu privredu, kompanija je ostvarila zacrtane poslovne ciljeve. Trenutno je oko 95 posto proizvodnje GIKIL-a orjentirano ka izvozu, te je kompanija kao takva čvrsto uvezana u strateške lance vrijednosti regiona što dodatno govori o veličini i značaju ovog bosanskohercegovačkog giganta.

Izvršni direktor GIKIL-a za proizvodnju Almin Suljić izjavio je da je prvi i osnovni izazov bio ulaganje u fabrike s ciljem osiguranja tehnološko-sigurnosnih uslova rada i nastavka procesa proizvodnje.

- Osim toga, ogroman finansijski teret kojeg je ova uprava naslijedila, u znatnoj mjeri je ublažen uzročno-posljedičnom vezom obezbjeđenja kontinuiteta proizvodnje - kazao je Suljić.



Iz VTK dodaju da, svjesno globalnih trendova, rukovodstvo GIKIL-a upravo u tom pravcu nastavlja da razvija i realizuje planove za svoju proizvodnju, i to kroz unaprijeđenje tehnoloških postupaka i diverzifikaciju proizvodne ponude. Na terenu je vidljivo da GIKIL investira u neophodne procese prema dinamičkom planu vodne dozvole, a očekuju da će kraj godine zaokružiti većim ulaganjem u proces tretmana otpadnih voda, čime će GIKIL skinuti sa crne liste zagađivača rijeke Spreče.

- Osim voda, značajna ulaganja usmjerena su i ka zaštiti zraka i tla. U ovoj godini bit će izabrana i najpovoljnija kompanija za rješavanje azotnih gasova na fabrici Azotara, čime će znatno biti riješen dosadašnji teret i ova vrsta zagađenja okoliša - istakao je Suljić.

Zauzimajući odlučan poslovni pravac, novina je i da će kompanija uskoro promijeniti ime. Nadzorni odbor i uprava već su donijeli i odluku, te će taj lukavački gigant u budućnosti nositi ime Koksara d.o.o. Lukavac.

Zadržavši perspektivu razvoja GIKIL ostaje jedan od najvećih bh. proizvođača i izvoznika, a nova ulaganja će unaprijediti pozitivnu sliku i GIKIL-a i ekonomije Bosne i Hercegovine, saopćeno je iz VTKBiH.