Grbovi i dresovi Eura

Post Reply
User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Grbovi i dresovi Eura

Post by storm » 12 Jun 2016, 08:37

GRBOVI I DRESOVI EURA Nepoznata i jako zanimljiva priča

HRVOJE PETROVIĆ


Image


Prvim u seriji od šest tekstova profesora povijesti Hrvoja Petrovića, predstavljamo skupine i sudionike Eura na drugačiji i do sada nepoznat način: kroz priču o onom što uzimamo zdravo za gotovo, ali o čemu prilično malo znamo - njihovim grbovima i bojama, točnije kako su ukorijenjeni u povijesti zemalja koje nogometaši predstavljaju na EP-u.

ZAŠTO je talijanski dres plave boje, iako je uopće nema na zastavi te zemlje ili zašto je na njemačkom dresu bijelo-crno kombinacija, kada znamo da takve nema na zastavi države. Zašto je irski dres zelene, a ne narančaste boje koja zauzima jednaki prostor na nacionalnoj zastavi?

Ne stoji iza svih boja neka poruka ili povijesna priča. Ponekad one jednostavno označavaju prirodna bogatstva ili pejzaž zemlje, ili, pak, simboliziraju plemenite vrline koje autori tobože pripisuju određenoj državi i njenim ljudima.

Što nam reprezentacije na Euru poručuju njihovim grbovima i bojama dresova?

Cilj ovih tekstova je upoznati čitatelja s osnovnim crticama povijesti svake države sudionice Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj uvidom u njihova vidljiva obilježja - grbovi i reprezentativne boje dresova - na način da se priče oko njihova porijekla stave u povijesni kontekst u kojem su nastali. Nije teško za primijetiti kako većina dresova sadrži boje vlastite nacionalne zastave, kao i da su grbovi izvedeni prema državnim grbovima. Međutim, jeste li znali otkada dotična država koristi tu zastavu, u kojim prilikama je ona nastala, koje je porijeklo simbola predočenih u grbovima? Što se s njima želi poručiti?

Ono što razlikuje ovaj pregled opće povijesti od ostalih jest pristup s modernističkim shvaćanjem nacije i nacionalizma kao političkog i društvenog konstrukta nastalog u specifičnim uvjetima modernog društva. Dakle, sve što osobu čini pripadnikom neke nacije (vjerovanje u zajedničke pretke, mitove, jezik, religija, solidarnost prema sunarodnjacima, društvene vrijednosti itd) ne stječe se rođenjem, već kroz procese socijalizacije i duh odgoja. O tome ga uče u školi, u društvu, crkvi, kod kuće, jednako kao što su učili i njegove roditelje.

Francuska: Kako je galski pijetao od simbola potlačenih, došao do grba ponosa nacije?

Francuska trobojnica, jasno istaknuta na rezervnim dresovima, prvi je put predstavljena tijekom Francuske revolucije krajem 18.st., čije će ideje (tek) u idućim desetljećima uzdrmati temelje tadašnjeg feudalnog društvenog sustava, ali i identitete ljudi i država. Inače, izvedena je iz stare kraljevske bijele zastave povezane s bojama Pariza, plavom i crvenom, budući da je pariška masa bila pokretač i odlučujuća snaga Revolucije. Ravnomjerno raspoređene simbolički predstavljaju prosvjetiteljski slogan koji je postao parola Revolucije - "jednakost, sloboda i bratstvo". Kraljevina Francuska stoljećima je bila monarhija u kojoj u kojoj se legitimnost kraljeve vlasti temelji na "milosti Božjoj", što je uostalom bio slučaj i za sve druge europske države. Osnovne su misli Revolucije bile jednaka prava za sve ljude, što je u praksi značilo rušenje višestoljetnog feudalnog poretka i legitimnost kraljeve vlasti na temelju "volje naroda", a tu bi svoju volju narod (u teoriji) ostvarivao kroz političke stranke u parlamentu.


Image



Da bi narod uopće bio u mogućnosti birati svoga predstavnika morao bi dobiti svoja "građanska prava", odnosno jednakost po zakonu s dotad privilegiranim plemstvom i svećenstvom. Nadalje, prijelaz iz staleškog u građansko društvo, gdje svaki građanin, odnosno stanovnik države, ima osnovna ljudska prava, bio je jedan od osnovnih uvjeta za nastanak novog tipa zajednice – nacije. Istovremeno, Revolucija je istakla novi tip države - nacionalnu državu - u kojoj može postojati samo jedna nacija kao "politički narod", tj. onaj koji ima pravo sudjelovati u vlasti te države. Upravo zato galski pijetao, prikazan na grbu reprezentacije, postaje simbol francuske nacije. Naime, njime se ukazuje na novi društveni poredak u kojem većinski i dotad neprivilegirani narod - na koje se gledalo kao na potomke romaniziranih Gala - ulazi na političku scenu i postaje suveren umjesto privilegiranog plemstva - potomaka germanskih Franaka.

Ideje Revolucije ugrozile su temelje starih carstava i kraljevstava koji su se zasnivali na tradiciji, dinastičkim pravima i međunarodnim ugovorima. Iako će se proširiti Europom s Napoleonovim osvajanjima početkom 19.st., zbog restauracijske politike koja je uslijedila nakon njegova pada svoj će puni zamah dobiti tek u drugoj polovici 19.st. Radi održavanja jedinstva raštrkanih dijelova kolonijalnog Carstva, francuskim ideolozima (za razliku od njihovih srednjo-istočno europskih suvremenika) pri definiranju nacije nije bilo važno nekakvo zajedničko "krvno podrijetlo" već im je važnije bilo rođenje na francuskom teritoriju te iskazivanje lojalnosti naciji i spremnost za žrtvovanjem regionalnih kulturnih posebnosti (jezik, običaji) u ime jedinstvenog jezika, kulture, vrednota i jedinstvene nacionalne države. Model će slijediti i druge zapadnoeuropske zemlje. Još su u drugoj polovici 19.st. u Francuskoj su živjele brojne etničke grupe u regijama Akvitaniji, Provansi, Bretanji, Korzici itd. koje se nisu osjećale Francuzima niti su znale francuski književni jezik koji se govorio u regijama oko Pariza. Konstruiranje francuske nacije je teklo sporo, ali uspješno pri čemu je veliku prednost imala činjenica da je Francuska bila samostalna i centralizirana država s višestoljetnom tradicijom političkih granica i sličnost među romanskim jezicima.

Albanija: Skenderbeg je mijenjao vjere kao dresove, ali njegovo znamenje krasi albanski

Stanovništvo od kojeg se u 19. i 20.st. konstruirala albanska nacija bilo je stoljećima naseljeno unutar Osmanskog Carstva, bez ikakvog standardiziranog albanskog jezika, bez ikakve ideje o zajedništvu, a bilo je i podijeljeno na tri vjere i dvije glavne plemenske skupine. Ni u prvoj polovici 20.st. nisu napuštali tradicionalni plemenski način života i krvnu osvetu.Iako bizantski izvori od 11.st. za područja sjeveroistočno od jadranskog Drača i zapadno od Ohrida počinju upotrebljavati izraze Albanon, odnosno latinski Albanum i Albania,nikada nije postojala nekakva srednjovjekovna albanska država za kojom bi albanski ideolozi u doba uspona nacionalizma, poput brojnih drugih u Europi, mogli ukazivati na određena povijesna prava za stvaranjem nacionalne države.

Osim što su ukazivali na svoje korijene od Ilira iz rimskog doba te svojatali antičko Ilirsko kraljevstvo kao svojevrsnu preteču albanske države, konstruktori albanske nacije su u duhu nacionalnog romantizma na nivo nacionalnog heroja uzdigli Skenderbega, uz kojega se vežu i prikazani orao i kaciga s reprezentativnog grba, pretvorivši i njega samog u etnički čistog Albanca. U stvarnosti je on kao dječak prešao na islam, a nakon što je dezertirao iz osmanske vojske te nanovo preobratio na pravoslavlje, više od dva desetljeća sredinom 15.st. je bio vođa protuosmanske pobune na današnjem području Albanije. Također, zanimljivo je kako su isti zamaglili religiozne aspekte Skenderbegove borbe, odnosno njegovu borbu protiv muslimana, budući da je većina albanskog stanovništva islamske vjeroispovijesti. Mitom se ujedno željelo prikazati i žrtvovanje Albanaca u "obrani Europe od invazija azijskih hordi".

Image



Prvim i rezervnim garniturama Albanije dominiraju crvena i crna boja - koje su izvedene iz nacionalne zastave, prvi puta predstavljene tijekom Prvog balkanskog rata kada je ujedno i nastala država Albanija (1913). Od jednake važnosti (ako ne i više) kao i pozivanje na određena povijesna i etnička prava, za stvaranje nacionalne države su značajne pogodne međunarodne okolnosti. Tako je za nastanak Albanije izuzetno bila važna podrška Austro-Ugarske koja je time željela uništiti želje kraljevine Srbije za izlazom na Jadran. Time su se pogoršali ionako loši srpsko - austrougarski odnosi koji su bili već uvelike narušeni prethodnom austrougarskom aneksijom Bosne i Hercegovine (1908). Sve će ubrzo kulminirati srpskom upletenosti u ubojstvo Franje Ferdinanda (1914) što će u konačnici rezultirati Prvim svjetskim ratom. Inače, konstantu u albanskoj vanjskoj politici predstavljat će krvavi sukobi sa Srbima oko Kosova. Naime, iako su nakon Balkanskih ratova Albanci dobili državu, središte njihovog nacionalizma - Kosovo - našlo se od 1912. u sastavu Srbije, a zatim i Kraljevine Jugoslavije. S druge pak strane, Srbi za Kosovo ističu povijesno pravo, a mitovi vezani za Kosovsku bitku nalaze u središtu nacionalnog identiteta, pa ono kao "sveta zemlja" ni pod koju cijenu ne smije biti predano tamošnjoj albanskoj većini.

Rumunjska: Trobojnicu koju su proslavili Hagi i društvo, odobrio je turski sultan

Rumunjskim grbom i dresovima dominira njena nacionalna trobojnica - plavo-žuto-crvena - koja se u horizontalnom i vertikalnom obliku koristila na području kneževina Vlaške i Moldavije u razdoblju popularizacije ideje nacije i nacionalne države kroz 19.st. Područje Vlaške, sa Bukureštom, predstavlja povijesnu jezgru današnje Rumunjske. Još od kasnog srednjeg vijeka sudbina Vlaške i njoj susjedne kneževine Moldavije biti će usko povezana. U obje je prevladalo pravoslavlje, a antička rimska okupacija je ostavila za sobom grubi oblik latinskog u napuštenim područjima koji će razlikovati tamošnje stanovništvo od njegovih susjeda (Slavena i Mađara). Iako još u srednjem vijeku 60 posto rječnika činile su posuđenice iz slavenskih jezika, ili, pak, iz grčkog ili albanskog.

Iako se navedene tri boje mogu pronaći na pečatima vlaških vladara iz 16.st, one "ulaze u modu" sa štitovima i zastavama neuspješnog Vladimirescuovog pokreta za nezavisnost Vlaške. Ipak, ubrzo kneževine dolaze pod ruski protektorat tijekom kojeg će nastaviti podizati nekoliko više-manje neuspješnih buna, a sultan je prvi put odobrio trobojnicu 1834. na zahtjev vlaškog kneza. Veću će popularnost trobojnica steći tek u neuspjelim ustancima Rumunja revolucionarne 1848., najprije u Vlaškoj, a zatim i u Moldaviji te Transilvaniji. Sam naziv za naciju - Rumunji - (Român) posljedica je romantičarske teze o rimskom podrijetlu stanovništva tih regija koji su pričali romanskim jezikom, a takva ideja nastala je još pod utjecajem renesanse u 16.st. kada su intelektualci u gotovo svim dijelovima Europe pokazivali jaču zainteresiranost za antiku. U Vlaškoj i Moldaviji su nastali pokreti za donošenje ustava i protiv ruskog protektorata, što je u konačnici nakratko ujedinilo dotadašnje neprijatelje - ruskog cara i osmanskog sultana - u krvavom svladavanju tamošnjih ustanika.





Image





Rumnji, pak, unutar Austrijskog Carstva - u Transilvaniji, Bukovini i Banatu- ponajprije su težili priznavanju rumunjske nacije, a zatim i autonomije, unutar postojeće države. Međutim, politički nejedinstven, s nekoliko političkih frakcija uperenih i protiv cara i revolucionarnih Mađara i lokalnog njemačkog stanovništva, tamošnji rumunjski pokret je doživio slom. U kontekstu Istočnog pitanja, dolazi do ujedinjenja kneževine Moldavije i Vlaške (1859.), s jednim zajedničkim knezom. Uz Rusiju, koja je težila kontroli Crnog mora te si nastojala otvoriti put prema Istanbulu i tjesnacima, mogućnost uspostave neovisne Vlaške i Moldavije privlačila je i Veliku Britaniju jer bi one, osim izvoza žita, bile koristan tampon između Rusije, Habsburške monarhije i Osmanskog Carstva te između Rusije i Dardanela. Ujedinjene kneževine su koristile crveno-žutu-plavu trobojnicu u horizontalnom obliku. Ubrzo su nakon ujedinjenja uzele jedinstveno ime - Rumunjska (Romania) (1862). Kneževina Rumunjska je već 1867. prihvatila trobojnicu u vertikalnom obliku kakva se i danas koristi.Formalni sultanov suverenitet zadržat će se ipak do Berlinskog kongresa (1878.) kada Rumunjska dobiva i potpunu nezavisnost. Ogromno područje Transilvanije (ili Erdelja), povijesno vezano za ugarsku krunu, ali s većinskim stanovništvom romanskog govornog područja, priključit će se Rumunjskom tek s raspada Austro-Ugarske nakon Prvog svjetskog rata.

Švicarska reprezentacija puna muslimana, ali s grbom i zastavom štiti kršćanstvo

Grb s bijelim križem na crvenom polju ukazuje na povijesnu poveznicu Švicarske sa Svetim Rimskim Carstvom. Naime, jedna od zastavi Carstva bila je i bijeli križ (produžen do rubova) na crvenom polju, što je pak simboliziralo carevu ulogu kao zaštitnika kršćanstva. Također, kada je car garantirao određena prava nekojoj državici ili gradu, crvena zastava - ponekad s bijelim križem - označavala je slobodu od bilo koje druge svjetovne vlasti, osim one careve. Upravo su krajem 13.st. pojedini kantoni (koji danas čine Švicarsku) najprije uspostavili neposredniju vezu s carem i time spriječili pokušaje obitelji Habsburg u širenju svoje vlasti nad njima, a zatim će im se u iduća dva stoljeća pridružiti i još nekoliko susjednih kantona koji će težiti i potpunoj samostalnosti od Carstva. Zajedno su stvorili velik blok alpskog područja koje se lako moglo braniti. Nakon što se krajem 15.st. savez kantona riješio i posljednjih ostataka carskih obveza, za njih će se ustaliti naziv Švicarska konfederacija prema najjačem među njima - Schwayzu.

Teritorij Konfederacije se od 16.st. do Napoleonovog pohoda početkom 19.st. nije mijenjao, većina stanovnika govorila jednim od brojnih njemačkih patoisa, a vladala je labava koalicija kantonskih aristokratskih oligarhija. Tajna dugovječnosti Konfederacije je u tome što je protiv vanjskih neprijatelja zadržala dovoljnu jedinstvenost naroda, a protiv unutrašnjih dovoljnu jedinstvenost oligarhija, primjerice u seljačkim bunama vladarima bi priskakali u pomoć vladari drugih kantona. Trinaest kantona Konfederacije je još u 18.st. bili krhka država čija jedina zajednička institucija, Dieta, zapravo vijeće veleposlanika kantona bez prave moći odlučivanja.


Image


Naravno, crveno-bijela nacionalna boja izvedena je iz zastave (preslika grba) koja je kao službena uvedena tek krajem 19.st (1889), a njene se varijacije mogu pratiti od postnapoleonskog razdoblja. U razdoblju nakon Napoleona se i definitivno afirmira švicarski identitet. Švicarska se kao moderna nacija ne zasniva na taloženju mitova o porijeklu, o nekakvom prekidu s prošlošću, zlatnim vremenima, velikim granicama i sl. već na mitovima o identitetu koji su se razvijali oko srednjovjekovnih likova poput Wilhelma Tella, Arnolda Winkelreida i Nicolasa de Fluea (povijesno postojanje je doista dokazano samo za potonjeg) te zakletve na brdu Rütli. Putem njihovih priča ističu se motivi odanosti, solidarnosti, težnja samoći u prirodi i u planini itd.

Ponos, hrabrost, sloboda označavaju švicarski suverenitet prema van, a individualizam i samotnost želju da se ostane po strani. Kao takvi, mitovi o njima afirmiraju jedinstvo kao rezultat želje za nezavisnošću i različitost kao rezultat afirmacije vlastitih razlika. Također, i švicarska mnogojezičnost je proizvod ranog 19.st. kada je Konfederacija u napoleonskom i postnapoleonskom razdoblju dobila proširenje na područja talijanskog i francuskog govornog jezika. Upravo njena četverojezičnost je najjasniji primjer neispravnosti razmišljanja kako je postojanje zasebnog jezika dokaz postojanosti zasebne nacije, odnosno primjer da određena zajednica neće izgubiti status nacije ako svoj jezik ne naziva vlastitim imenom. Više od pola Švicaraca govori varijantom policentričnog njemačkog jezika, pri čemu se i pravopis u Njemačkoj razlikuje od pravopisa u Švicarskoj.
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Grbovi i dresovi Eura

Post by storm » 12 Jun 2016, 08:42

GRBOVI I DRESOVI EURA Zanimljiva priča o lavljem srcu Engleske i zemlji Rus


Image
Foto: Getty Images / Guliver image, Hina



ENGLESKA: Britanstvo nikada neće izgurati engleski mentalitet

Iako se jedinstvena kraljevina Engleska formirala do sredine 10. stoljeća, tek će dolazak plemića iz Normandije na njeno prijestolje sredinom 11. stoljeća uvesti državu u zbivanja u kontinentalnoj Europi. Ono je postalo još jače kada je na prijestolje došao normanski vojvoda Henrik II (vl.1154-89) kojim započinje dinastija Plantagenet uz koju se ujedno i veže prikaz lava (prvo jedan, pa dva) na grbu. Grb Engleske s tri lava prvi put se pojavljuje kod Rikarda Lavljeg Srca (1198), pri čemu oni simbolički predstavljaju njegov trostruki položaj kao kralja Engleske, vojvode Normandije i vojvode Akvitanije. Naime, Plantageneti su ženidbom stekli vojvodstvo Akvitaniju te tako s ukupnim posjedima postali najmoćniji plemići u kraljevini Francuskoj, s više zemlje od francuskog kralja, formalno njegova sizerena. Time započinju stoljetni englesko-francuski sukobi. Istovremeno, kada nisu ratovali protiv Francuza, Englezi su ratovali protiv Škota, Iraca i Velšana. Kad nisu ratovali protiv njih onda su se borili međusobno u nizu ratova za vlast nad krunom. Engleski grb s tri lava se nije otada pa nadalje mijenjao ali će se kao državni grb nalaziti u kombinaciji s grbovima Francuske, Škotske, Irske, obitelji Nassau ili Hannover, ovisno o političkim okolnostima.

Image

Engleski bijeli i crveni dres izveden je prema bojama nacionalne zastave koju predstavlja crveni križ - znak sv. Georgea (Sv. Jurja). Još od 14.st. postao je svetac zaštitnik engleskih kraljeva jer je njegov život simbolizirao, između ostalog, hrabrost pri suočavanju s nedaćama radi obrane nevinih. Početkom 15.st. svečev dan postaje glavna svetkovina u državi, zbog čega je i tijekom građanskog rata tzv. Rata ruža (1455-85) predstavljao ujedinjujuću figuru, sveca zaštitnika svih zaraćenih strana. Njegova povezanost sa snažnim kraljem i nacionalnim ponosom omogućit će mu da ostane štovan u Engleskoj i nakon osnivanja Anglikanske crkve u 16.st. što nije bio slučaj za velik broj drugih svetaca. Pri osnivanju Velike Britanije početkom 17.st križ sv. Georga (uz škotski križ sv. Andrije) postaje sastavni dio nove britanske zastave. Iako su u službenom vokabularu ''engleski'' i ''Engleska'' redovno mijenjali ''britanski'' i ''Britanija'', britanstvo nikada neće izgurati postojeći engleski identitet. Za razliku od mnoštva drugih slučajeva u kontinentalnoj Europi, unutar srednjovjekovne Engleske postoje određeni temelji da među običnim pukom već postojalo ''nešto što je blizu modernog nacionalnog patriotizma''. Naime, engleske državne granice stoljećima nisu mijenjale, kraljeva vlast je bila ograničena putem Parlamenta, razvio se zajednički jezik, književnost, jedinstvo sudova i poreza te, možda i najvažnije, smisao za povijesno jedinstvo i zajedništvo, čiji su osjećaji osnaženi najprije antifrancuskim raspoloženjem, a zatim i nasuprot stranoj vojnoj (Španjolskoj) i vjerskoj (papi) opasnosti u 16.st.

Sa širenjem i usponom Londonskog prekooceanskog imperija u 19.st., iznad samog sveca će veću važnost dobiti njegova zastava koja će postati simbol engleskog identiteta. Istovremeno, budući da je 19.st. bilo doba promjena, kriza i poremećaja društvenog sustava i identiteta ljudi, klasne lojalnosti i klasni konfliktni engleskog društva stvaraju uvjete kralju da postane ujedinjujući simbol trajnosti moćne države i nacionalnog zajedništva. Uvode se raskošne kraljevske ceremonije. Ipak, tek nakon Prvog svjetskog rata (1914-1918.), kada su preostali moćni europski monarsi (ruski, njemački, habsburški) nestali s političke pozornice, Englezi će početi s ponosom isticati tisućugodišnju opstojnost i dičit se kraljevskom porodicom kao nečim što samo oni imaju.

RUSIJA: Orao na letu od Rima preko Carigrada do Moskve'

Prikaz dvoglavog orla na ruskom grbu potječe iz vremena nakon osmanskog zauzimanja Carigrada (1453) kada je moskovski knez Ivan III., oslobodivši se prethodno od tatarske vlasti, svoju državu proglasio nasljednicom propalog pravoslavnog Bizanta, a svoju prijestolnicu Trećim Rimom, preuzevši neka njena znakovlja. U 13.st Tatari su poharali tzv Zemlju Rus - prostranu kneževinu koja je tada već bila rascjepkana na brojna središta. Pretpostavlja se da je s riječju ''Rus'' slavensko stanovništvo nazivalo utemeljitelje Zemlje Rusa - varjaške knezove i vojsku što su u 9.st. organizirali državu, a budući da su se ubrzo i oni sami slavenizirali i da su Slaveni ulazili u njihovu vojsku, ''Rus'' će postati oznaka za svo stanovništvo te države. Do širenja i učvršćivanja naziva ''Rus'' na Slavene istovremeno dolazi zbog vanjskih neprijatelja Poljaka, Bugara iz Kame, Hazara i naroda s Kavkaza, a ponajviše protiv Bizanta. Početkom 14.st. kan je priznao moskovskom knezu i njegovim nasljednicima titulu ''velikog kneza'' koju je doslovno oduzeo Kijevu, kao i pravo da uz pomoć svojih posrednika skuplja poreze za Tatare u svim ruskim kneževinama.

Iako je moskovski knez Dmitrij na Kulikovu polju istočno od Dona (1380) porazio tatarsku vojsku, Moskva će se usuditi odbiti plaćanje danka Tatarima tek stoljeće poslije toga. S uzdignućem Moskovske države, koja je sebe proglasila skupljačem "svih ruskih zemalja" i nasljednikom Kijevske države, ta državna tvorevina postupno učvršćuje uz sebe naziv ''Rus''.

Naoružani konjanik nalazio u grbu moskovskih vladara još od 14.st, stoljeće kasnije će mu biti dodan i zmaj, ali tek nakon što se Ivan IV. Grozni proglasio carem Rusije (1547) oni će se u grbu međusobno početi kombinirati s dvoglavim carskim orlom. Ivan IV. je, između ostalog, proširio granice svoje države do Donjeg toka Volge i Dona, koje su kontrolirali Kozaci i nastavio prodirati prema Sibiru. Time će nekadašnja Moskovska kneževina prerasti u golemo euroazijsko carstvo.
Ipak, tek u vrijeme vladavine Petra velikog (1682-1725) konjanik s grba je i službeno potvrđen kao sv. George - zaštitnik Moskve i s vremenom cijele Rusije.

Image

Također, iz vremena Petra Velikog datira i prva pojava ruske bijelo-plavo-crvene trobojnice koja je vidljiva u garnituri prve opreme, iako se ona tada koristila tek na trgovačkim i ratnim brodovima. Rusija se u njegovo vrijeme počela odmicati od elemenata mongolske baštine. Impresioniran kulturnom nadmoći Zapada, Petar se upustio u proces prisilnog pozapadnjavanja pri čemu je mijenjao velik dio dotadašnje ruske tradicije. U književnosti, kao i na dvoru, dolazi do poplave njemačkog i francuskog kulturnog utjecaja, a još u 19.st. mnogi će aristokrati govoriti francuski. Tako se rusko plemstvo sve više udaljavalo od svećenstva, trgovaca i seljaštva koji su ostali vezani za tradicionalnu kulturu.

Trobojnica je, pak, službeno postala nacionalnom zastavom tek krajem 19.st. U doba sve većeg prestiža ideje nacije, pod dinastijom Romanov je poistovjećivanje ruskog i pravoslavnog bilo je teoretski apsolutno. Kako je carizam poprimio rusificirajući nacionalistički oblik, ono je dovelo do stvaranja brojnih nacionalističkih pokreta među kojima su se poklapali zahtjevi za autonomiju i za jezik i kulturu (Poljaci, Ukrajinci, Finci itd). Uz glorificiranje oslobađanja od Tatara, Moskve kao ''Trećeg Rima'', ruski nacionalni ideolozi su, kao i svi ostali u Europi, postali opsjednuti kontinuitetom te su, u borbi s ukrajinskim ideolozima, počeli svojatati srednjovjekovnu Zemlju Rus ili Kievsku Rus (kako se tada počela nazvati) kao prethodnicu carske Rusije.

WALES: Crveni zmaj iz srednjeg vijeka pomogao je Velšanima da vizualiziraju svoju zemlju

Naziv ''Wælisc'' (Velšani) su u ranom srednjem vijeku koristili anglosasi kako bi opisali keltske Brite koji su opstali na Britanskom otoku nakon germanskih invazija od 5.st. pa nadalje, a sam riječ je označavala kmetove i strance. Tako je i Wēalas (Wales) za njih bio naziv za područja koja su oni naseljavali. Sami ti Velšani su za sebe koristili riječ Cymru. U usporedbi s Engleskom u Walesu nije postojala državna formacija. Iz stoljeća u stoljeće (kao i u Irskoj) njegovo društvo je bila mreža malih dinastijskih kneževina, teritorijalno prepoznatljivih, ali nedefiniranih u smislu granica i uprave.

Image

Crveni zmaj je bio jedan od velških simbola u srednjem vijeku, a u vrijeme vlasti engleske dinastije Tudor (1485-1603) bio je vrlo rasprostranjen kao dio obiteljskog grba gdje je vjerojatno simbolizirao njihovo navodno porijeklo od britanskog kralja Cadwalda (7.st.) i pravo na vlast nad cijelom Britanijom. Iako se pretpostavlja da samo porijeklo prikaza zmaja na tom području potječe još od lika Draca kojeg su Rimljani uveli kada su osvojili Otok.

Također, zelena i bijela boja koje se, uz dominantnu crvenu, nalaze na velškoj garnituri, svoj korijen vuku od zastave obitelji Tudor. Naime, engleski kraljevi iz dinastije Tudor vukli su porijeklo od velškog plemića, a upravo su u vremenu njihove vlasti sredinom 16.st., velške grofovije dobile svoje predstavnike u engleskom Parlamentu čime je i konačno završilo pripojenje Walesa Engleskoj. Ono je pak bilo započelo nakon vojnog poraza velških grofovija kada su one priznale vrhovnu vlast engleskog kralja krajem 13.st., a engleski je prijestolonasljednik proglašen princom od Walesa. Anglikanizacija društva je do tada već bila gotova. Stoga i ne čudi što Wales nije imao nikakvo obilježje u zastavi i grbu kasnije stvorene Velike Britanije (1606) budući da je jednostavno bio smatran dijelom Engleske. Ipak, za Velšane je radi ne doživljavanja potpunog utapanja u engleski identitet naglasak na Britaniji dobro došao.

Crveni zmaj, pak, niti je imao široku uporabu niti je bio nekakav velški simbol prije 19.st. kada se prvo pojavljuje na kraljevskim obilježjima Walesa, a zatim i sve više na zastavama i emblemima velških organizacija i klubova. Kroz 19. i 20.st. crveni zmaj je, u ime samopoštovanja Velšana, samo zamijenio simbol tri nojeva pera prinčeva od Walesa, s njihovim poniznim motom, koje su svi doživljavali kao znak pretjerane podčinjenosti. U kulturnom životu Walesa tada dolazi do poplave interesa za sve što je velško, a velški konstruktori nacije u duhu romantičarske mitologizacije ponovno otkrivaju zaboravljenu prošlost, povijesnu, jezičnu i književnu tradiciju, a upravo je crveni zmaj, uz niz drugih uvedenih ceremonija i simbola, pomogao Velšanima da vizualiziraju svoju vlastitu zemlju.

SLOVAČKA: Borba s Mađarima za dvostruki križ i vlastitu verziju povijesti

Područje na kojem je poslije Prvog svjetskog rata nastala Slovačka (u sklopu Čehoslovačke) do tada se nazivalo Gornja Ugarska, odnosno ono je stoljećima bilo sjeverni dio Ugarskog kraljevstva. Dvostruki Križ na grbu Slovačke istovjetan je onom na grbu Mađarske. Međutim, kako od 19.st. svaka nacija u stvaranju konstruira vlastitu verziju prošlosti tako se i tumačenja dvostrukih križeva u ta dva grba temeljito razlikuju.

Sa sigurnošću se može tvrditi kako je u Ugarskom kraljevstvu dvostruki križ od razvijenog srednjeg vijeka bio simbol kraljeva. U vremenu obnove i jačanja države opustošene mongolskom invazijom sredinom 13.st. velik je broj gradova u svoje grbove stavio dvostruki križ kao svojevrsni simbol njihove isključive podređenosti kralju, a ne plemstvu. Kako su prvi i najveći gradovi bili upravo u Gornjoj Ugarskoj za pretpostaviti je da je djelomično i zbog toga dvostruki križ postao svojevrsni simbol sjevernog dijela Kraljevstva u idućim stoljećima. Ipak, u 19.st. slovački konstruktori nacije su odlučili da on simbolizira braću sv. Ćirila i sv. Metoda, bizantske misionare koji su tijekom 9.st. širili kršćanstvo u tadašnjoj Moravskoj kneževini (dio njenog teritorija se preklapa s teritorijem današnje Slovačke).

Image

Ideja o nekakvom slovačkom nacionalnom identitetu te općenito o državi Slovačkoj javlja se u intelektualnim krugovima Gornje Ugarske s većinskim slavenskim stanovništvom tek krajem 18.st. Otada se ideja postupno širi i razvija - što će ujedno utjecati i na stvaranje prve slovačke trobojnice 1848. čije se boje nalaze na slovačkoj prvoj i rezervnoj garnituri. Slovačka elita je tada isprve tražila samo priznavanje nacionalnog identiteta iskazivanjem na kulturno-jezično planu unutar jedinstvene Mađarske. Međutim, kako su revolucionarni Mađari ustrajali na ideji jednoga političkog naroda u državi - mađarskog - slovačka zahtijevanja su prešla u neuspjeli ustanak s ciljem stvaranja Slovačke koja bi bila upravno odvojena od Ugarske. Unutar buduće Austro-Ugarske većina će se ipak zalagati za austroslavensku koncepciju rješenja nacionalnog pitanja, što je podrazumijevalo opstanak Carstva ali na federalnoj osnovi slobodnih i ravnopravnih naroda, za razliku od postojeće njemačke i mađarske dominacije.

Slovaci su u doba rastućeg nacionalizma bili ''nacija bez povijesti'', odnosno iz svoje srednjovjekovne prošlosti nisu mogli pronaći nikakvo kraljevstvo, iako će se pojedini slovački romantičari pozivati na Moravsku kneževinu. Budući da su kao i Rumunji u Erdelju ili Srbi u Vojvodini bili bez ikakvih upravnih tradicija, Slovaci su unutar ugarskog dijela Austro-Ugarske monarhije tijekom druge polovice 19.st. bili izvrgnuti izravnoj mađarizaciji. Stoga su Slovacima Mađari bili oni ''Drugi'', ''tisućugodišnji ugnjetači Slovaka'', prema kojima se oblikovao slovački identitet.
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Grbovi i dresovi Eura

Post by storm » 12 Jun 2016, 08:48

GRBOVI I DRESOVI EURA Zašto su Nijemci crno-bijeli?


Image
HRVOJE PETROVIĆ


NJEMAČKA: Bijelo-crni dresovi su dizajnirani u čast Pruske – kreatorice prve njemačke nacionalne

Jednoglavi orao se našao na grbu Njemačkog Carstva čime su konstruktori njemačke nacije željeli osigurati legitimaciju te novonastale države (1871) prikazujući ju kao nasljednicu nekoć slavnog Svetog Rimskog Carstva ili Prvog Reicha Taj Prvi Reich je od svog nastanka u 10.st do propasti početkom 19.st. bio kompleks niza manjih kraljevstava, vojvodstva, grofovija, samostalnih gradova i dr., a sve ih je povezivala samo, često osporavana, ličnost cara. Carstvo je do 12.st. nosilo isključivo naziv ''Rimsko'', da bi si zatim u jeku višestoljetne borbe careva i papa ono dodalo epitet ''Sveto''. Iako je ono bilo mješavina romanskog, germanskog i slavenskog stanovništva, početkom 16.st. njegovi vladari, germanskog podrijetla, mu pridodaju epitet ''njemačke nacije'' (Nationis Germanicæ) kako bi se učvrstili vlastiti legitimitet na carsku titulu. Pojam nacija se tada odnosio samo na uski vladajući sloj. Međutim, ni sličan zajednički jezik ni višestoljetna pripadnost istoj državi nisu bili uzrokom ostvarenja nekakve zajedničke ''njemačke nacionalne svijesti'', sve do 19.st.

Osim što u vrijeme Napoleonovih ratova dolazi do ukidanja Svetog Rimskog Carstva (1806), francuska pobjeda nad Pruskom i okupacija Rajnske regije potaknula je, prilično kolebljivo, pojavu njemačkog političkog nacionalizma. Radi jedinstvenog otpora Francuskoj, dolazi do spoja politike s kulturnom i intelektualnom elitom koji bi sa svojim djelovanjem trebala konstruirati nacionalne osjećaje. Naglasak je bio na zajedničkom jezičnom kontinuitetu budući da su njemačke državice stoljećima osjećale međusobni politički i vjerski antagonizam. Poslije Napoleonovog konačnog pada, na ruševinama Svetog Rimskog Carstva će ubrzo biti stvoren Njemački Savez (1815-66) na čelu s Austrijom (tj habsburške nasljedne zemlje) i Pruskom. Obje su ujedno imale dijelove svog teritorija koji nisu ulazili u sastav Njemačkog Saveza. O formiranju se raspravljalo revolucionarne 1848, a upravo se tada na zasjedanju Parlamenta Njemačkog Saveza u Frankfurtu prvi put pojavila nacionalna crno-crveno-žuta trobojnica čije elemente možemo pronaći u grbu reprezentacije. Iz vlastitih interesa ideju o njemačkoj nacionalnoj državi su tada sabotirali i pruski kralj i Habsburgovci, ali i druge državice poput Badena, Bavarske i Saske.

Ipak, Pruska će u razdoblju od 1862 do 1871. početi ostvarivati vlastitu verziju stvaranja njemačke nacionalne države. Nakon što je s kratkim ratom izbacio Austriju iz Saveza, pruski kancelar Bismarck je ubrzo isprovocirao i rat s Francuskom kako bi se vojno moćna Pruska pokazala kao zaštitnik njemačkih država.

Image

Upravo je crno-bijela garnitura njemačke opreme kreirana po uzoru na zastavu kraljevine Pruske i njoj u čast budući da je bila vodeća država pri stvaranju Njemačkog Carstva (1871) - prve njemačke nacionalne države. U duhu nacionalnog romantizma –pozivanjem na kontinuitet s antičkom Germanijom, nordijskom kulturom itd - nastavilo se s kreiranjem jedinstvene njemačke nacije, ali za razliku od zapadnoeuropskih ideologa njemački su ideolozi temelji pripadnost naciji prema istom ili vrlo srodnom etničkom podrijetlu, odnosno ''po krvi''



POLJSKA: Bijelo-crvena dvobojnica je nastala u vremenu kada Poljska nije ni postojala na karti

Poljska u svom grbu ima bijelog orla na crvenom kojeg su kao takvog u državnom grbu koristili srednjovjekovni kraljevi Poljske. Krštenje vladara ''naroda ravnice'' ili ''poljaka'' iz obitelji Piast krajem 10.st. i njegovo ujedinjavanje srodnih plemena označilo je početak Poljskog kraljevstva. Grb se kao državni pojavio krajem 13.st., ali sam simbol orla može se pronaći na kovanicama moćnog kralja Boleslava počekom 11.st., a zatim u većoj mjeri kroz 12.st. na štitovima, grbovima, pečatima kneževa iz vladajuće Piast dinastije. Naravno, postoje i legendarne priče o osnivaču poljske države Lechu koji je nakon što je ugledao bijelog orla na mjestu gdje se našao smjestio sjedište svoje države – Gniezdo. Međutim, razlozi zašto baš bijeli orao i zašto baš crvena pozadina ostaju nepoznati, a jedna od mogućih odgovora jest jednostavno želja za jasnim kontrastom naspram susjednog svetorimskog orla – crni orao na zlatnom štitu). Samo Kraljevstvo nije uvijek bilo ujedinjeno već se svodilo na skupinu međusobno sukobljenih kneževina, a u svakoj od njih su vladali predstavnici iste dinastije Piast. Poljsko kraljevstvo se od 15.st. počelo dinastijski zbližavati sa susjednim Litvanskim vojvodstvom, najprije u personalnoj uniji, a zatim od druge polovice 16.st. dolazi i do njihova formalna ujedinjenja. Poljski je jezik postao vladajućim jezikom, a poljska kultura kulturom vladajuće klase. Tijekom 16. i 18.st. dolazi i do snažne polonizacije gradova i svećenstva, što među litavskom elitom nije izazivao nikakav otpor. Šljahta (plemstvo svih kategorija) je činila oko 10% ukupnog stanovništva što je državu razlikovalo od drugih europskih država u kojima je bilo tek 1,5-2% plemstva, stoga ne čudi što je Poljsko-Litavska država dobila oblik prave plemićke države ili izborne monarhije.

Image

Garnitura dresova je izvedena prema bojama nacionalne bijelo-crvene zastave koja je kreirana prema bojama grba. Iako se navedene dvije boje pojavljuju na različitim zastavama i u različitim omjerima te rasporedima još u srednjovjekovnom razdoblju, horizontalna bijelo-crvena zastava je službeno priznata nacionalnom tek za vrijeme ustanka 1831. Naime, ogromna će Poljsko-Litavska država s nekoliko dioba njenog teritorija između susjedne Pruske, Habsburške monarhije i Rusije u drugoj polovici 18.st. nestati s karte Europe. Otada će Poljaci sudjelovati u revolucionarnim borbama i tajnim dogovorima po cijeloj Europi, a i sami su poduzeli nekoliko neuspješnih pobuna protiv habsburških, ruskih i pruskih vladara. Sa svakim je neuspjehom poljski nacionalni pokret postajao sve radikalniji. U tom je razdoblju Katolička Crkva preuzela ulogu čuvara poljskog identiteta i otpora. Pogodni vanjskopolitički uvjeti za nastanak poljske nacionalne države ostvarili su se tek tijekom i nakon Prvog svjetskog rata kada su sve tri države djelitelji nekadašnjeg Poljsko-litvanskog kraljevstva neočekivano doživjele promjene političkih vlasti, odnosno poraz i raspad.




SJEVERNA IRSKA: Križ kao pokazatelj postojanja bogate keltske baštine

Irska nikada nije bila jedinstvena država, a još od ranog srednjeg vijeka činili su ju razna provincijska kraljevstva (potkraljevstva) (Connacht, Leinster, Meath, Munster, Ulster), čiji su kraljevi u ogorčenim borbama osvajali i gubili položaj ''vrhovnog kralja'', a i unutar svakog od tih kraljevstava postojao je još i svijet klanova. Engleski kraljevi su od u 12.st postali najprije Gospodari, te zatim od sredine 16.st. i kraljevi Irske, a u kontekstu Reformacije i osiguranja svoje zapadne granice, nastojali su Irsku pretvoriti u svoju koloniju. Jedna od metoda kojom su to nastojali postići bila je tzv. politika naseljavanja koja je podrazumijevala čišćenje domaćeg stanovništva iz sjeveroistočnoga dijela Irske i naseljavanje tih područja pouzdanim protestantskim doseljenicima iz Engleske i Škotske, ali i Ircima koji su se odmaknuli od katoličanstva. Kao rezultat te politike protestantski su doseljenici postali moćnom manjinom u cijeloj Irskoj, ali većina u sjevernim dijelovima staroga kraljevstva Ulster (poklapa se s današnjim područjem Sjeverne Irske).

Image

Osim irske nacionalne zelene boje (o kojoj će više riječi biti u tekstu o Republici Irskoj), na dresu Sjeverne Irske vidimo i tzv plavu boju sv. Patrika. Naime, sam Patrik jest glavni svetac cijelog Otoka, ali je plava boja obilježje viteškog reda sv.Patrika osnovanog od strane kralja Georga III. krajem 18.st. kao nagrada protestantskim predstavnicima zbog potpore engleskom kralju u Irskom parlamentu. Ipak, radi trajne eliminacije prijetnje svojoj sigurnosti od irskih republikanaca (katolika), London je proveo stvaranje unije Velike Britanije i Irske. Uniju, pak, većina irskog naroda(katolici) nikada nije prihvatila, nego je ujedinjenje smatrala vjerskom represijom, gospodarskom eksploatacijom, kulturnom nadmoći i stranom vladajućom silom.
Kada se u drugoj polovini 19. St. među katolicima razvio snažan pokret za irsku samoupravu, protestanti su ga smatrali prijetnjom svojim interesima zbog čega su nastojali zadržati veze s Londonom. Istodobno su ti suprotni stavovi bili preduvjet za razvoj ekstremizma i stvaranje ekstremističkih i oružanih organizacija na objema irskim stranama. Lojalnost Londonu nije značila da su irski protestanti u vremenu nacionalnog romantizma imali manje štovanja za irsku povijest. Na grbu reprezentacije je prikazan keltski križ koji je u 19.st. postao simbol buđenja i ponovnog zanimanja za prošlost Irskog otoka.

U 19.st. povećao se njihov broj, naročito u funkciji grobnog spomenika, za razliku od srednjovjekovnog razdoblja kada je bio isključivo prikazivan kao javni spomenik. Naravno, keltski križ nema nikakve veze s prikazima oblikom njemu sličnog tzv. sunčanog križa koji predstavlja ''nadmoć bijele rase'' koji je među rasističkim skupinama postao popularan u 20.st. Sam keltski preporod je obuhvatio brojne zemlje sjeverozapadne Europi, ali je najsnažniji odjek dobio u irskoj književnosti koja se nastojala distancirati od engleske. Radilo se prije svega o političkoj potrebi stvaranja samostalnog irskog identiteta, a različitost spram Engleza se stvarala i održavala pozivanjem na irsku keltsku prošlost, njene mitove, folklore i legende. Ipak, među protestantskim Ircima na sjeveru Otoka je, radi očuvanja vlasti, ostala lojalnost britanskoj Kruni i nakon što se većina irskog naroda (katolika) oslobodila vlasti Londona u razdoblju nakon Prvog svjetskog rata. Ono će uvjetovati nastanak današnje države Sjeverne Irske.



UKRAJINA: Trozubac kao primjer opsesivne potrebe suvremenog europskog društva da ljude/jezik/područja iz prošlosti utrpa u suvremene nacionalne identitetne kategorije

Ukrajinski grb ili tzv Trozubac prikazuje stiliziranog sokola koji vuče porijeklo od istovjetnog simbola Rurik dinastije, vladara ogromne Zemlje Rusa (9-13.st) koja će od 19.st zbog svog središta u Kijevu od 19.st biti poznata i kao Kijevska Rus. Nju su u stvorili u 9.st Normani ili Varjazi na području oko rijeka Volge i Dnjepra posredstvom oružane sile, privremenih udruženja i saveza. Država tijekom 11. i 12.st. zapravo živi u uvjetima trajnog nereda, pa će kao takvo propasti pod naletima Tatara koji 1240. osvajaju Kijev, a njeno će se središte otada početi premještati sjevernije - u Moskvu.

Kao nacionalni grb Ukrajine Trozubac je prvi put prikazan 1917, čime ukrajinski konstruktori nacije žele dati legitimnost modernoj Ukrajinskoj državi predstavljajući ju kao sljedbenicu dotične srednjovjekovne tvorevine. U duhu nacionalnog romantizma, ukrajinski i ruski nacionalni konstruktori koristeći bezbrojne anakronizme svojataju Zemlju Rusa predstavljajući Moskovsku kneževinu kao njenog izravnog nasljednika dok je za za Ukrajince je posve neupitno da je ona dokaz tisućljetne tradicije ukrajinske državnosti. Također, kontinuitet se tražio i u kratkotrajnoj kozačkoj državi oko Dnjestra Bogadana Hmeljnickog iz sredine 17.st. Inače, riječ ''Ukrajina'' doslovno znači krajina ili granica čiji prvobitni smisao potječe iz vremena kad stepska regija zaista bile granica koja je razdvajala istočno-europsku bizantsku kulturu Kijevske Rus od Azije i nomada. Prijelaz tamošnjeg stanovništva na etnonime ''Ukrajinci'' i ''Ukrajina'', uslijedit će tek u 19.st. kao rezultat protudjelovanja naspram ruske asimilacijske politike u razdoblju uspona ideje nacije. Ukrajinski nacionalizam se, pak, do početka 20.st. razvijao u dva središta koja su imala slabe međusobne veze – u Kijevu u Ruskom Carstvu i Lavovu u habsburškoj Galiciji. Glavni i rezervni dresovi ističu ukrajinske nacionalne boje – žutu i plavu - za čiji prvi prikaz možemo smatrati zastavu Glavnog rutenskog koncila u galicijskom Lavovu (unutar Habsburške monarhije) iz revolucionarne 1848., koja je možda izvedena iz grba Lavova – zlatnog lava na plavom štitu. Iako pokret nije imao jaki odjek, novooformljena ukrajinska divizija unutar austrougarske vojske je također koristila žuto-plava obilježja i zastave.

Image

Plavo-žuta dvobojnica se, pak, na službenoj nacionalnoj zastavi prvi puta koristila tijekom kratkotrajne Ukrajinske Narodne Republike 1918. U općem kaosu koji je vladao na području sad već bivšeg Ruskog Carstva događalo se nekoliko paralelnih ratova, a jedan od njih je bio i pokušaj dijela Ukrajinaca za stvaranjem države neovisne od Moskve. Nakon krvavih sukoba (1917-21) pobjedu su odnijeli komunisti koji, na čelu sa svojom ukrajinskom frakcijom, stvaraju komunističku republiku Ukrajinu unutar SSSR-a (1922-1991). U novoj državi dolazi do rusifikacije neruskih naroda u smislu učenja ruskog jezika u školama, dominacije ruskih kadrova u državnim aparatima i sl. Ipak, ni ruskoj naciji također nije bilo dozvoljeno izražavanje nacionalnih težnji neovisnih o službenoj komunističkoj ideologiji, već se svuda radi jedinstva postupno počeo uvoditi pojam ''sovjetski narod''.


*** Ono što razlikuje ovaj povijesni pregled od ostalih jest pristup s modernističkim shvaćanjem nacije i nacionalizma kao političkog i društvenog konstrukta nastalog u specifičnim uvjetima modernog društva. Nacionalni identitet se stječe kroz proces socijalizacije i duh odgoja, a ne putem biološke veze. U Europi su u 19.st. postojale tisuće etničkih grupa od kojih je svaka bila potencijala nacija, ali u većini slučajeva taj potencijal nikada neće biti aktiviran te ih mi danas u Europi možemo nabrojati tek pedesetak. Jednostavno ne postoji jedinstveni kriterij (isti jezik, kultura, povijest, religija, zajedničko porijeklo) što neku zajednicu čine nacijom, a drugu ne. Historiografija se svuda pretvara u domoljubnu dužnost, a društvo otada postaje opsjednuto potrebom da se ljude/jezik/područja/pojave iz prošlosti utrpa u suvremene nacionalne identitetne kategorije i time svemu prošlom, s namjerom ili ne, prišiva epitet njemački, talijanski, španjolski, hrvatski, srpski, ruski, ukrajinski, albanski itd što u konačnici rezultira opasnim pojednostavljivanjem povijesti.
Habibti, ya nour el - ain... :srce

User avatar
storm
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 74128
Joined: 16 Oct 2013, 12:19
Status: Offline

Re: Grbovi i dresovi Eura

Post by storm » 15 Jun 2016, 07:56

GRBOVI I DRESOVI EURA Kako je šahovnica postala simbol Hrvatske (i što Crkva ima s tim)


Image
Foto: Getty Images / Guliver Image, Hina
Hrvoje Petrović

Četvrtim u seriji od šest tekstova profesora povijesti Hrvoja Petrovića, predstavljamo skupine i sudionike Eura na drugačiji i do sada nepoznat način: kroz priču o onom što uzimamo zdravo za gotovo, ali o čemu prilično malo znamo - njihovim grbovima i bojama, točnije kako su ukorijenjeni u povijesti zemalja koje nogometaši predstavljaju na EP-u.

Cilj ovog rada je upoznati čitatelja s osnovnim crticama povijesti svake države sudionice Europskog nogometnog prvenstva u Francuskoj uvidom u njihova vidljiva obilježja - grbovi i reprezentativne boje dresova - na način da se priče oko njihova porijekla stave u povijesni kontekst u kojem su nastali. Nije teško za primijetiti kako većina dresova sadrži boje vlastite nacionalne zastave, kao i da su grbovi izvedeni prema državnim grbovima. Međutim, jeste li znali otkada dotična država koristi tu zastavu, u kojim prilikama je ona nastala, koje je porijeklo simbola predočenih u grbovima? Što se s njima želi poručiti?



ŠPANJOLSKA: Crveno-žutu trobojnica preživjela karlističke ratove

Pet manjih grbova predstavljaju pet povijesnih država (Kastilja, Leon, Kruna Aragon, Navarra i Granda) na Pirinejskom poluotoku koje su početkom 16.st. oformile Španjolsko kraljevstvo. Poluotok je kroz cijeli srednji vijek bio sačinjen od brojnih, međusobno često zaraćenih, kršćanskih i muslimanskih država. Prvi korak u budućem stvaranju jedinstvene države dogodio se u drugoj polovici 15.st. ujedinjenjem Krune Aragon i Kraljevstva Kastilje i Leona, zatim osvajanjem posljednjeg maurskog uporišta – Granade (1492) te, konačno, kastiljskim osvajanjem baskijskog kraljevstva Navare (1511-14). Iako se nikada nije dogodila službena proklamacija imena te ujedinjene države, uvriježiti će se ime Španjolska - prema bivšoj rimskoj provinciji Hispaniji koja se kao geografski pojam nastavila koristiti kroz srednji vijek. Ipak njeni će dijelovi poput Aragona, Katalonije, Valencije, Mallorce i Navare zadržat pojedine svoje posebne zakone i običaje do početka 18.st., a i međusobno će se razlikovati prema regionalnim identitetima.
Istovremeno sa stvaranjem Španjolske na Poluotoku odvijao se i proces širenja njene vlasti u novootkrivena prekooceanska područja što je započelo Columbovim putovanjima u službi kastiljske kraljice i njegovim ''otkrićem Amerike'' krajem 15.st.

Upravo Herkulesovi stupovi na grbu simboliziraju Gibraltarski tjesnac koji je do 15.st. označavao granicu do tada poznatog svijeta,a zajedno s geslom plus ultra (još dalje) upućuju na španjolska prekooceanska istraživanja i osvajanja Novog svijeta (obje Amerike). Zaplijenjene ogromne količine zlata su ojačale apsolutizam španjolskih kraljeva i učinile Španjolsku najjačom pomorskom silom na Sredozemlju i svjetskim oceanima, a njena prevlast će trajati sve do početka 18.st. Središnji položaj unutar ogromnog Španjolskog kraljevstva je imala Kastilja s Madridom. Utemeljenje bezbrojnih hodočasničkih mjesta, bratovština i crkvenih redova imalo je puno utjecaja na španjolsku narodnu duhovnost, ali i snažnu društvenu ulogu. U državi punoj seoskog rivaliteta, katolička vjera je predstavljala simbol zajedništva.

Crveno-žuti motivi sa španjolskih dresova izvedeni su prema bojama nacionalne zastave. Iako je crveno-žuta-crvena bila ''središnja zastava'' države još od kraja 18.st kada je kralj Karlo III. poželio zastavu koja bi se jasno razlikovala od zastava drugih zemalja, ona se koristila isključivo na trgovačkim i ratnim brodovima. Crveno-žuta-crvena trobojnica će biti službeno proglašena državnom, a otvorila je višedesetljetni ''nasljedni'' građanski rat u kojem su na suprotnoj strani stajali pristaše njenog strica Don Carlosa čiji će sljedbenici postati poznati kao karlisti, a sami sukobi karlistički ratovi. Bitka je prikrivala drugi sukob, većeg dometa, između reformatora i tradicionalista (karlista) sa svojim motom "Bog, domovina i kralj" kojem je poslije pridodana obrana sloboština. Nakon promjenjive sreće karlisti će u konačnici biti poraženi, a do kraja 19.st. crveno-žuta-crvena trobojnica će postupno iz svih sfera istisnuti dotadašnje najčešće korištene zastave: burgundski križ na bijelom polju te onu s državnim grbom na bijelom polju.

Image

HRVATSKA: Slavenske boje crvena, bijela i plava

Šahovnica je najprepoznatljiviji simbol Hrvatske. Prvi njen poznati prikaz kao grba Hrvatske (4x4) datira s kraja 15.st. na jednoj freski u habsburškom vlasništvu, a u diplomatskoj svrsi 1527. na pečatu povelje (8x8) s kojom hrvatsko plemstvo priznaje Habsburgovce za svoje kraljeve. Naime, Habsburgovci su još desetljećima prije toga pretendirali na prijestolje Ugarskog kraljevstva (čijeg je Hrvatska bila dio), najprije u sukobima protiv obitelji Jagel, a zatim i u građanskom ratu protiv erdeljskog velikaša Zapolje. U povijesno-teritorijalnom smislu pojam ''Hrvatska'' zauzima specifično mjesto u europskoj prošlosti. Naziv ''Hrvatska'' se od 9. do 16.st. odnosio isključivo na dinarsko zaleđe Jadrana, uz poneki manji obalni grad. Ona je kao samostalna kneževina, a zatim i kraljevima, postojala od 9. do početka 12.st. kada njeno plemstvo prihvaća ulazak Hrvatske u sastav Ugarskog kraljevstva ili Zemalja Krune sv. Stjepana. Od 16.st. pa sve do prve polovice 20.st. ime ''Hrvatska'' se, pak, zbog brojnih političkih okolnosti (osmanska osvajanja, selidbe hrvatskog plemstva, spajanje Slavonskog i Hrvatskog sabora itd) ''preselilo'' sjevernije te će se otada do početka 20.st. ono odnositi samo na zapadni dio savsko-dravskog područja sa središtem u Zagrebu. U tom će razdoblju Hrvatska kao svoje obilježje koristiti razne verzije šahovnice (broj polja, početno crveno ili bijelo).

Gledajući obje garniture dresova vidljiva je dominacija boja hrvatske nacionalne trobojnice. Njene korijene nalazimo u trobojnici virtualne Trojedne Kraljevine iz revolucionarne 1848., nastale po uzoru na tada popularne slavenske boje – crvenu, bijelu i plavu. U središtu zastave su bili ravnopravno predočeni grbovi kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije čime se jasno ukazuje želja elite u Zagrebu za političkim ujedinjenjem navedenih područja. Naime, prije nego što će hrvatski konstruktori nacije od 19.st. učiniti ih ''hrvatskim zemljama od stoljeća 7.st'', Slavonija, a osobito Dalmacija, su imale od ranog srednjeg vijeka do 20.st. više ili manje vlastiti povijesni put, identitet, znakovlje (grb, zastavu itd), slično ''seljenje imena'', te ni u kojem slučaju nisu bile podređene Hrvatskoj niti su se smatrale njenim dijelovima koji tobože čekaju ''tisuću godina'' da se ''ponovno sjedine''.

Šahovnica će, pak, kao općehrvatski simbol izvan tadašnje Hrvatske – dakle u Dalmaciji, Slavoniji, Istri, Dubrovniku, Bosni, Hercegovini, grad Rijeci, južnoj Ugarskoj – biti proširena i prihvaćena tek nakon višegeneracijskog konstruiranja hrvatske nacije na tim područjima krajem 19. i početkom 20.st., u kojem će jednu od najvažnijih uloga odigrati Katolička crkva. Kao nigdje drugdje u Europi, određena će religijska pripadnost među širim slojevima južnoslavenskog stanovništva tih područja biti od velike važnosti pri konstruiranju nacionalnog identiteta, a religija i nacija postati praktički dva nerazdvojna pojma. Razlog je jednostavan. Kako je jezik na navedenim područjima kod većine stanovništva isti ili sličan najvažniji razlikovni element od Drugoga je bila pripadnost katoličkoj ili pravoslavnoj Crkvi. Dakle, katolik - Hrvat, pravoslavac – Srbin. Naravno, religija nije bila i jedini kriterij, negdje je to bila stoljetna povijesna granica kao npr između stanovnika Štajerske, Kranjske nasuprot seljaka u Zagorju. Proces konstruiranja hrvatske nacije će biti dovršen za vrijeme Kraljevine Jugoslavije (1918-41) kada su u državi bila priznata isključivo tek tri nacionalna imena – Srbi, Hrvati i Slovenci (Makedonci i Crnogorci su smatrani Srbima, a Bošnjaci Srbima ili Hrvatima). Tada će ujedno biti stvorena i Banovina Hrvatska (1939-41), svojevrsna ''država u državi''. Iako kratkotrajna, ona je bila prva politička tvorevina u povijesti s kojom se pod nazivom ''Hrvatska'' našlo područje od Drave do Jadrana, od Dunava do Dubrovnika. Do tada je naziv ''Hrvatska'' za to područje postojao samo u željama i teorijama pojedinih književnika, političara, povjesničara od 19.st. – osobito u temama iz srednjovjekovne povijesti - čije su se ''povijesne činjenice'' ukorijenile u hrvatskim akademskih i društvenim krugovima sve do suvremenog doba. Također, Banovina je i prva službeno koristila trobojnicu sa samo šahovnicom u sredini, iako se njen prikaz kao takve može pronaći od početka 20.st.

Image

TURSKA: Sultan zelenu zastavu s polumjesecom i zvijezdom zamijenio crvenom

Kraj Prvog svjetskog rata je za Osmansko Carstvo označio teritorijalni i politički raspad, a novoutemeljena Republika Turska je za svoju nacionalnu zastavu zadržala njegovu zadnju zastavu – bijeli polumjesec i zvijezdu na crvenom polju. Jasno, Osmansko Carstvo ne smijemo poistovjećivati s modernom Turskom, iako se upravo to često čini. Članovi dinastije i vladajuće islamske klase su sebe zvali Osmanlijama, dok su riječ ''Turčin'' koristili s pogrdnom konotacijom ''seljački'', ''primitivan“ i sl. Europljanima su, pak, Osmanlije bili poznati kao ''Turci'', a nakon 16. st. ono postaje i istoznačnica s muslimanima. Osmansko Carstvo je kroz svojih sedam stoljeća postojanja teokratska država u kojoj je jedini važan identifikacijski čimbenik kod pojedinca ili skupine jest bila njegova vjerska pripadnost pa je i to zacijelo otežavalo oblikovanje bilo kakvog drugog identiteta, poput primjerice etničkog ili nacionalnog. Granice osmanskih pašaluka ili sandžaka neće pratiti stare granice država na čijim su područjima organizirani.

Unutar osmanskog društva su postojale dvije stvari po čemu su se uvelike razlikovali od društava kršćanske Europe sve do modernog doba – vjerska tolerancija i nepostojanje prisilnog preobraćivanja te mogućnost napredovanja na društvenoj ljestvici bez obzira na porijeklo i socijalni status, doduše samo za pripadnike islamske vjere. Ipak, moć Osmanskog Carstva je od 18.st. bila u stalnom opadanju. Osim čestih izmjena na državnom vrhu i korupciji, zbog neograničene vlasti religije u muslimanskom svijetu nije bilo znanstvenog napretka u usporedbi s europskim kršćanskim državama gdje su vladari, prosvijećeni apsolutisti, aktivno podupirali razvoj znanosti. Crvena je u islamskom svijetu predstavljala boju sekularnih, a zelena religijskih institucija. Iako je sultan još krajem 18.st. zamijenio zelenu zastavu (s polumjesecom i zvijezdom) s crvenom, ona je kao takva postala državnom tek sredinom 19.st. u kontekstu tanzimatskih reformi.

Naime, njihov cilj je bio da staro islamsko carstvo pretvore u modernu europsku državu-naciju, što su, naravno, elite među mulama, agama, begovim, kadijama itd. tumačile kao ustupak europskim silama i prva stepenica na putu napuštanja tradicionalnih vrijednosti Islama.
Carstvo što se prostiralo na tri kontinenta se konačno raspalo krajem Prvog svjetskog rata kada se našlo na gubitničkoj strani. U dva uzastopna rata unutar razdoblja 1919. do 1922., prvo protiv sultanovih snaga i zapadnoeuropskih snaga, a zatim i protiv Grčke, revolucionarna je vojska pod vodstvom Kemala Ataturka poništila određene pariške mirovne ugovore i osnovala Tursku Republiku koja je obuhvaćala Istanbul s malim zaleđem na europskoj strani te Malu Aziju. Odmah zatim je uveo brojne radikalne reforme: usmjerio državu prema sekularizmu, pozapadnjačen je način odijevanja, a da bi osnažio tursku nacionalnu svijest nauštrb šireg islamskog osjećaja zajedništva, nametnuo je narodu latinicu.

Image

ČEŠKA: Lav, šahirani orao i crni orao

U grbu češke reprezentacije nalazi se lav koji u ovom slučaju predstavlja manji državni grb s kojim su simbolički obuhvaćene tri povijesne zemlje Krune sv. Vaclava koje čine suvremenu Češku Republiku. Inače, u velikom državnom grbu svaka od njih posjeduje vlastiti simbol: Češka ili Bohemija – lav; Moravska – šahirati orao; Šleska- crni orao. Srebrni lav na crvenom štitu je postao grb srednjovjekovnog kraljevstva Češke ili Bohemije sredinom 12.st., a darovao ga mu je svetorimski car. Naime, ona je od 11. do 17.st. bila kraljevstvo unutar Svetog Rimskog Carstva, a carevi su se često miješali u njenu unutarnju politiku što je nailazilo na otpor tamošnjih vladara i plemstva. Ipak, Češka je već toliko bila snažno povezana s njemačkim zemljama da je prekid bio nemoguć, a i češki kraljevi su imali jači prestiž kao kneževi Svetog Rimskog Carstva s pravom da biraju cara. Središte Češke se nalazilo u Pragu, ali je češki kralj bio ponekad istovremeno i vladar okolnih zemalja – primjerice Moravske i dijela Šleske (ali i šire). Češka je pri tome predstavljala ''glavu'', a ostale su zemlje bile samo ''udovi''.

Stoga je za srednjovjekovni teritorij pod vlašću češkog kralja pravilnije koristiti naziv ''Zemlje Češke krune'' ili ''Zemlje Krune sv. Vaclava'' nego li samo ''Češko kraljevstvo'' ili anakronistički ''češke zemlje'' u smislu da se sav tamošnji narod smatrao Česima. Od neuspjele pobune početkom 17.st. protiv svojih katoličkih kraljeva iz obitelji Habsburg, pa sve do kraja Prvog svjetskog rata i raspada Habsburške monarhije, Zemlje Češke Krune svedene su na status habsburških nasljednih zemlja, kao primjerice Donja Austrija, Salzburg, Štajerska, Koruška itd., bez ikakvih povijesnih prava. U sukobu s Nijemcima i nametanjem njemačke kulture i političke prevlasti tijekom 19.st. konstruirala češka moderna nacija. Ipak, većina čeških ideologa nije željela raspad Habsburške monarhije već njen preustroj na federalnoj osnovi u sklopu kojeg bi tada slavenske nacije u nastajanju (Česi, Slovaci, Hrvati, Poljaci, Rusini, Slovenci, Srbi) u državi imali veću autonomiju. Česi su ujedno bili pokretači i idejni začetnici većine slavenskih pokreta i političkih koncepcija koje su ''budile'' nacionalnu svijest.

Tri boje koje dominiraju pri promatranju glavnog i rezervnog dresa su boje koje se nalaze na češkoj nacionalnoj zastavi – bijela, crvena i plava - stvorenoj pri osnivanju Čehoslovačke republike (1918.) nakon raspada Austro-Ugarske. Budući da bi bijelo-crvena zastava srednjovjekovne Češke (Bohemije) bila identična sa zastavom novonastale Poljske, državni vrh je odlučio ubaciti i plavu boju. Inače plava, crvena i bijela su u 19.st. smatrane ''slavenskim bojama'' pa su ih kao takve koristili brojni panslavistički pokreti, uključujući i za konstruiranje češke nacionalne svijesti iznimno bitan češki Sokolski pokret. Također, time se ujedno naglašavalo da novu Republiku ne čini samo srednjovjekovna Češka već i Moravska, Šleska i Slovačka. Republika je tijekom međuratnog razdoblja bila formalno država Čeha i Slovaka, a u stvarnosti slovačko pitanje tretirano kao manjinsko. Uz njih, ostale brojne manjine su bili višestoljetni starosjedioci Nijemci iz regije Sudet, te Poljaci i Mađari. Ukupno su ta četiri naroda činila 50% Čehoslovačke, a upravo će ''manjinsko pitanje'' izazivati velike konflikte.

Image
Habibti, ya nour el - ain... :srce

Post Reply

Return to “Arhiva prvenstava”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 10 guests