NE ZASTIDI SE

[komsija]

Nemoj se nikada zastidjeti svoje majke i njenih dimija! Ne stidi se bosanske sinije, ni bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije, bakrenog abdesnog ibrika, đuguma! Ne stidi se nanine sehare, niti svoje iz djetinjstva avlije, ni kuće čardaklije.
Ne stidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih čaršija. Ne stidi se i pamti babine tihe eglene i nanine šarene šamije; djedove žute hadžijske abanije. Ne stidi se ni amidžinog crvenog, u desno naherenog, fesa.
Nikada se ne zastidi avlijskog prošća i tarabe, žutog u avliji duda, drvenog ahara i kućnog mutvaka.
Ne zastidi se sestrine suze kada te je ispraćala u Hrvatsku, Sloveniju, Ameriku i Australiju.
To je, Allahov robe, tvoja dimenzija, tvoj ukras i biser, tvoje blago. To je ono što nam je ostalo od naših pradjedova, dobrih Bošnjana.
Ne zastidi se, Božiji robe, strinine rešedije, nutme, halebije, gurabije, ćetenije, kvrguše, kljukuše, dilje, sutlije, pelteta i zerdeta! To je, Bošnjo, tvoja koda, kojom te je Uzvišeni označio i odredio, zacrtao ti sudbinu da se rodiš u najljepšoj zemlji i đulistanu dunjalučkom, u Zemlji Bosni.
Ne zastidi se, Bošnjo, dajdžinih šalvara kada ih obuče i krene u svoju mahalsku džamiju. Te šalvare su dio tebe, a i ti si dio njih. Iz šalvara si i ti izašao. I nikad se ne nasmij kada ugledaš Bošnju da ih je obukao. Znaj dobro, šalvare jesu dio tebe i ti si dio njih, iz njih si izašao.
Ne zaboravi, Bošnjo, u dalekom svijetu, na cvijeće naše; zambak, sabljicu, hadžibeg, kalanfir (karanfil), majčinu dušicu, bosiljak, sekaik... Pokraj tog cvijeća si uvijek prolazio vraćajući se sa puta, dolazeći u svoju avliju iz džamije, škole, njive, dolazeći poslije igre sa djecom na livadi...
To cvijeće te je uvijek dočekivalo pored avlijske staze, ograđeno okrečenim kamenjem, a svojim mirisima ti je iskazivalo najljepšu dobrodošlicu.
Ne zaboravi, Allahov insanu, gdje god bio, šta god bio, ma koliko se trudio da nekome ugodiš i da se prilagodiš, uvijek ćeš biti ono što i jesi, Bošnjo i Musliman.
Ako je to tako, a jest sigurno, onda ne daj nipošto ono što si dobio u amanet od Dragog Allaha i naših dobrih djedova; dobrih, lijepih i ponosnih Bošnjana. Čuvaj svoju vjeru Islam, vatan Bosnu i naše lijepe običaje, drage, bosanske adete.
Upamet!


Nijaz SALKIĆ

[komsija]

BABIN ZIMSKI
KAPUT I BAJRAM..
Eh, nekadašnji Bajrami su bili življi, veseliji, tanahniji, ponosniji, bogatiji, treperavi, sevdisavi, mirišljavi, slatki i zanosni u isčekivanju bajramskog jutra.
Upravo sada, dok kahvenišem sa svojom hanumom i djecom, sjetih se atmosfere i ambijenta u kojem sam odrastao, čekao i dočekivao sve svoje Bajrame. Bajram je dolazio tiho u moju mahalu i naš džemat. Prvo je započinjao ramazan, pa se nestrpljivo isčekivale teravije u našoj džamiji, pa jagma nas, mahalske djece, da zauzmemo bolje mjesto u saffu na mahfilu džamije naše.
Nisam nikad ni pomišljao da uđem u donji dio džamije, jer sam znao da je to mjesto rezervisano za starije i ozbiljne ljude.
Poslije smo čekali prvi mevlud u džamiji za 17. dan ramazana. Mevlud je učila mektebska omladina, a ja sam im bio zavidan što nisam u njihovoj grupi, da nastupim pred džematom te večeri.
Poslije Lejletul kadra znalo se da je Bajram blizu, a najviše me je radovalo to što ću dobiti poklone, pare ili kakav odjevni predmet za taj praznik.
Na bajaramsko jutro smo se svi okupali u našem hamandžiku. Prvo djeca i mlađi, a onda stariji, i to sve po redu i tabijatu. Mama nam je za Bajram oprala odjeću i lijepo složila, da se sama odjeća ispegla ispod neke haljinke ili težih predmeta. Rahmetli nana je iz sehare vadila toga jutra nekakav poseban miris koji je čuvala i sve nas namirisala. Neki od braće i sestara su tog jutra morali u školu, a neki su propustili nastavu i išli na Bajram-namaz.
Nakon klanjanja Bajram-namaza, letio sam kući i čekao da se babo vrati sa djedovog mezara, pored kojeg je malo posjedio, učeći mu Ja'sin i fatihu.
Kad bi babo ušao u kuću, svi bismo mu poljubili ruku i čestitali mu Bajram. To bismo uradili i majci i nani. A mi djeca, stisnuli bismo jedni drugima ruke uz bajramsko čestitanje. Bili smo sretni i zbog poklona.
Babo nam je uvijek davao nešto siće u novcu, mati neki keks i bombone, a nana rahatluk.
Poslije bajramskog ručka, koji je bio bogat hranom, mati nam je obično davala safun da odnesemo strini Beginici. Mi odemo, poljubimo strinu u ruku, čestitamo joj Bajram i predamo safun, hediju. Baš je strina Beginica, većini moje braće i sestara, bila baba i vezala nam pupak kada smo se rodili.
Na prvi dan Bajrama su krenule bajramske zvanice, pozivi u komšiluku, užoj i daljoj rodbini.
Na Bajram se pozivalo i staro i mlado. Jelo se i pilo sve najbolje što se imalo u kući na tim ručkovima i večerama bajramskim.
Meni, kao djetetu, je samo jedno smetalo u tim svečanim bajramskim trenucima.
Bilo me je stid babinog zimskog kaputa, koji nije bio očuvan i nov, kao u nekih naših rođaka i komšija. Znao sam ja da babo nekada zaradi para prodajom nekog sijena, žitarica ili voća i povrća, ali mi je bilo krivo što nikako neće malo bolje da se obuče, da potroši koji dinar na sebe.
Danas, dok sjedimi i kahvenišem, misli mi odlutaše do mog babe, a pred oči mi izađe njegov kaput i skromna odjeća. Suze same krenuše.
Mogao je otac kupiti i sebi kaput, ali je čuvao nama.
Grdna rano, moj babo je mogao kupiti bolju odjeću, i sebi i materi našoj rahmetli, ali nije htio da nas djecu zakine u nečemu što smo mi morali imati dok smo rasli i jedrali, bujali i išli iz razreda u razred, učeći i praveći kroz školu svoje prve korake u život.
Neka je rahmet svim našim dobrim babama, majkama, djedovima, didovima, nanama, braći, sestrama, amidžama, dajdžama, strinama i svima onima koji su nas odgajali, hranili, sjetovali, a koji ovog bajramskog jutra leže negdje, ili na nekom od naših mezarja širom dunjaluka.
Upamet.


Nijaz SALKIĆ

[komsija]

TERAVIJE, SIJELA...
Ah, dragi moji, teravije su moja posebna radost i veselje. Mi omladinci bi sa posebnim veseljem iščekivali trenutak kada će naš mujezin zaučiti svečani salavat, i to ne običan, nego onaj teravijski. On je za nas, momke, značio još jedno veselje više. O djevojkama i djevojčurcima ne bih ni govorio. Teravija je za njih bila prilika da se što bolje obuku u ono najljepše što imaju, počevši od dimija i mahrama na glavi, do kundura i drugih ukrasa.
Bože dagi, što su one živjele za teraviju. One su željele da se dopadnu kojem našem momku, koji će doći te večeri iz našeg, jal' susjednog džemata. To nije važno. Uglavnom, teravija je bila prilika za cure da se pokažu i prikažu.
U toku dana, za vrijeme posta, tekle su pripreme i dogovori o tome gdje će se održati sijelo poslije teravije; u kojoj, odnosno u čijoj kući. Djevojke su pozivale sijeldžije u kuću, za koju se dogovore, da se te ramazanske večeri sijeli.
Veselje i čast je bilo da te pozove domaćin sijela te večeri. Znao se tačno ceremonijal sijela i glavne šaljivdžije koje će uveseljavati skup. Bilo je ašikluka tih večeri, zimskih i dugih. Ašikluka i šala je bilo napretek. Igralo se sudije i džandara, slušale se pjesme sa ploča i kaseta, šalilo se.
Bilo je to, uglavnom, islamsko sijelo gdje se znala granica dozvoljenog u druženju. Stariji domaćini iz te kuće su, uglavnom te večeri, odlazili na drugo sijelo; a omladina, njihova djeca, dobro su odigrala ulogu domaćina.
Na brčanskom i čelićkom području na sijelima se obavezno gostilo, pored uobičajene hrane, i onim po čemu je naš kraj poznat. To su bile suhe šljive, orasi, jabuke, suhe kruške (čitavice), kokice... A posebno specifično za zimska sijela je bilo pravljenje ćetenije.
Ćetenija je slatko spravljano od uagđenog šećera, jal' pekmeza. Poslije se dugo miješa sa pečenim brašnom, pa se dobije masa koja, ukusom podsjeća na karamele. Ćetenija se morala praviti u posebno hladnim noćima i po posebnom receptu. Ćetenija se morala nanijetiti na nečiju gustu i dugu bradu. U mom kraju se obično nanijetilo na bradu hodže Brođe iz Broda kod Brčkog, da bi ispala baš takva, kao njegova gusta i bijela brada.
Poslije uvodnog pripravljanja slijedilo je kajišanje i hlađenje ćetenije u tevsiji, koja se morala iznijeti vani na hladnoću i mjesečinu, u noći. Momci, koji nisu bili pozvani na sijelo; a znali su u kojoj je kući sijelo, iz osvete što nisu pozvani, često su znali da se potiho prikradu i ukradu tevsiju sa ćetenijom. Tako je bio uzalud sav trud djevojački.
Bojim se da su ta vremena prošlost u mom kraju, a u mom životu sigurno jesu. To jeste prošlost, jer današnja omladina više voli izaći u diskaće i prljave kafane; više vole to, nego sjesti i promuhabetiti na sijelu u domaćoj atmosferi i očuvati stare adete i običaje.
Zato mi se često puta otme uzdah: "Đe ste stare ramazanske noći?"
Đe je sevdah, đe su ašikluci?!
Upamet!


Nijaz SALKIĆ

[Krokodil Behko]

Pa i ne stidim se...
Sta ima da se stidim? Mozda nije sve originalno sa ovih prostora,
ali u svakom slucaju,nase je i gotovo.. Kao da je kod europejaca sve blistavo.
U Njemackoj,glavni domaci specijalitet - kobasica!

[komsija]

Pisac ovih prica Nijaz Salkic je ujedno imam u jednom slovenackom gradu ali on je inace iz sela u BiH koje se zove Vrazici

[myka]

Ko se stidi toga neka se pokupi od svoje kuce i ode zivjeti tamo daleko gdje mu njegova kultura,narod,majka,otac,sestra i ostali clanovi rodbine nece biti pred ocima i ''njegova sramota'' ...the end

[komsija]

Ma u redu je reci da se ne stidimo ali bih volio da komentarisete te kratke price autora Nijaza Salkica
Meni se njegov stil pisanja strasno dopada, ma nemam rijeci
Apsolutno ga razumijem i osjecam svaku rijec

[gejsha]

Eh..sigurna sam za ovo da bajrami nisu kao nekad..

Lijepi opisi u svakom slučaju..

[niska grana]

Lijepo. U svakoj priči osjetna je izrazita strast i nostalgija s kojom autor dočarava jedno izguvbljeno vrijeme.
Ono što bih mogao komentarisati i iznijeti kao primjedbu bilo bi to da u prvoj priči imamo generalizaciju cijelog naroda onako kako ga pisac vidi iz svoje perspektive. Činjenica je ipak da nije baš svako odrastao u istom okruženju, pa se recimo ja kao Bošnjak u prvoj priči skoro pa uopšte ne prepoznajem.
U drugoj priči se ističe da su Bajrami u svakom pogledu nekad bili bolji nego sada. To može ali i ne mora biti tačno, jer je svako sklon veličanju vremena svog djetinjstva i svoje mladosti. Možda bi se moglo reći da su tada međuljudski odnosi bili topliji i transparentniji nego danas pa su se samim tim između ostalog i Bajrami doličnije obilježavali.

[komsija]

LJUŠTILJE,


Evo mene opet. Probudim se jutros i naumpade mi moje selo. Nije ovo sadašnje selo, puno kafića i "restorana", nego jedno selo iz mog djetinjstva, selo iz moga sna. Jer moje djetinjstvo je i bilo samo jedan kratki san, a u tom snu mi prolijeću slike, i to sve u boji, koje me do srca diraju. Ja bih da one duže ostanu, da ih polahko listam, isčitavam, slažem, sortiram i o njima razmišljam, ali one kao da hoće pobjeći, ne stignem ih čestito ni pogledati.
Zato i sjedoh, dragi moji, da uhvatim te moje slike koje mi još dolaze. Hoću da ih uokvirim i smjestim u neki prostor, u neku kutiju, hoću da ih zapišem, da mi ne pobjegnu.
Helem nejse. Sjetim se ljuštilja i svega što je vezano za žito, njivu i sijela. A to mi je, još uvijek, nekako slatko i tijesno priraslo za srce. Naši dobri seljani su sijali kukuruz, okopavali ga i brali sa oljuštinom, onom što se savija oko klipa kukuruza, što ga zagrli. Cilj je bio da se branje kukuruza što prije obavi i da se kukuruz dopremi kući. Kukuruz se prvo brao u sepete, pletene od ljeskovog cijepanog drveta. Iz sepeta bi se istresao u košiće koji su bili ugrađeni na volovska kola. Kada bi se košić napunio, a u njega bi moglo stati odprilike devet-deset sepeta kukuruza, onda bi se to vozilo kući.
Poslije bi se obrano žito(kukuruz) istresao na avliju, ako je bilo lijepo vrijeme, a ako nije, onda bi se žito istresalo u predsoblje kuće. Rod kukuruza bi se mjerio u sepetima. Tako su seljani u razgovoru pričali da im je ove godine dobro rodilo žito, imao sam deset sepeta, drugi bi imao dvanaest, treći petnaest, i tako redom.
Kada bi se žito dovuklo iz njive, zakazalo bi se sijelo koje su zvali ljuštilje, jer se te večeri ljuštilo žito, skidala se oljuština sa klipa kukuruza. Najbolje je za domaćina da je imao odraslu djecu, sina, jal' kćerku, a najbolje je da su momak ili cura. Oni bi sazvali sijelo momaka i cura u kojem bi moglo biti i odraslih parova i pojedinaca. Domaćin kuće, ili omladina iz te kuće, pobrinuli bi se za hranu uz perušanje, odnosno uz ljuštilje.
Svaki momak i cura su bili počašćeni pozivom na to sijelo, koje je bilo ustvari radno, jer se radilo do dugo u noć. Znalo se ko će biti glavni šaljivdžija, znači, znalo se ko će uveseljavati sijeldžije, znalo se ko će nositi sepete na tavan, u žitni košić ili u hambar. To su radili vrijedni i jaki momci. Znalo se isto tako ko će lijepo zapjevati od večernjih gostiju na ljuštiljama. Domaćin se pobrinuo ponekad, pa je na kraju ljuštilja zasvirala i harmonika, tambura ili frula. To je bila posebna draž ljuštilja.
Međutim, to nije bilo ništa naspram skrivenog ašikovanja na tim sijelima, zvanim ljuštilje. Sjedilo bi se oko kamare žita (kukuruza). Na jednoj strani su sjedili momci, a sa druge strane djevojke i pokoja mati prisutnih cura. Stari djedo ili nana bi bi bili zaduženi oko furune, ako je bilo hladno, da lože vatru, ili da spremaju kakve đakonije i poslastice. Obično su pečeni krompiri ili ćurta, bundeva (bijela masirača).
Koliko su te duge večeri skrile tajnih i obećavajućih pogleda momaka i cura; koliko je samo uzdaha škripa sepeta prekrila, to se nikada neće saznati. Posebno je bilo veselje i ushićenje za momka kome je djevojka ponudila da odlomi vršak kukuruza. To je bila i najava da ga je cura begenisala. Eh, što se momak ponosio i "rakolio" poslije toga.
Na tom sijelu se saznalo ko u selu s kijem ašikuje; ko će se udati, a ko oženiti. Sve novosti u tom džematu su pretresene te noći. Koliko se puta izlazilo u vedru jesensku noć; koliko je samo majki kroz pendžer pazilo kako joj se kćerka ponaša pred kućom te noći. Kada bi se stariji malo povukli u sobe da klanjaju, ili se odmore od posla, omladina bi to iskoristila za razne vragolije. Guralo se, namigivalo, premještalo za kamarom kukuruza, a završavalo bi se gađanjem klipovima kukuruza, koji su nekada znali napraviti i čvorugu na glavi.
Mi mlađi smo to samo pratili i registrovali, a nismo se smjeli plaho miješati.
Od umora i dugog sijela, često sam, u onoj toploj oljuštini, i zaspao. Kada bi se probudio, sijelo je još trajalo, samo bi se broj ljuštilja nešto smanjio. Brzo sam se hvatao za uši, jer su nam naši stari govorili da se čuvamo uholoža(uloža), jer kao, mogle bi nam se zavući u uši i onda nam "ući u mozak", »gluho bilo«, kuku nama.
Stariji su, nas djecu, tjerali da idemo kući i tamo spavamo, jer nam valja sutra u školu. Ma, ko bi nas otjerao i ko bi propustio ljuštilje? Ni za živu glavu. Rekli bismo da nam se ne spava i još bismo više usjali onim svojim okicama, da nam šta ne bi promaklo.
Šta ćete, bila su to lijepa vremena. Šteta što je sve to iza nas.
Upamet!

Nijaz SALKIĆ

[komsija]

Nijaz SALKIĆ


Mnogo je nestrpljivih ljudi. Moderni čovjek previše očekuje od života ovog kratkog, dunjalučkog. Armija mladih jedva čeka svojih 18 godina da navrši i kaže onima oko sebe, evo sad imam punoljetsvo. Haman bi time željeli iskazati i pokazati nervozu što njihovo odrastanje »predugo« traje.

Nikako nije samo omladina nervozna, nestrpljive su generacije radnika, službenika, parlamentaraca, političara što rotacija i smjena generacija ne ide brže. Radnici bi da napreduju u platnim grupama, službenici bi da što prije postanu šefovi, parlamentarci da napreduju u vladu, a vladajuća elita da dobro unovče i iskoriste trenutnu poziciju.

U onom prošlom i hvala Bogu prohujalom sistemu, za napredovanje si morao biti »moralno podoban«, a to je značilo i totalnu poslušnost. Zato, ako si bio podoban, imao si sve mogućnosti u poslu, službi, a to je otvaralo lijepe dunjalučke mogućnosti.

Neko će reći Bogu hvala, nema više podobnih i nepodobnih, istina je, nema tih izraza ali imaju novokomponovani izrazi. Danas su u upotrebi: poželjan kadar, nepoželjan, lojalan i nelojalan, odan i onaj koji ti ne paše u tvojoj političkoj i programskoj šemi, dakle, oni koji ne pušu u tvoju tikvu ostaće drugorazredni ljudi i vječito na margini svih događaja.

Znači, ništa se posebno nije promijenilo u ovoj novokomponovanoj i dugo očekivanoj »demokratiji«. Jerbo, ako hoćeš napredovati u poslu i karijeri, odmah se mora početi učiti lagati, dodvoravati, ulizivati, pretvarati, napamet smijati, potkupljivati, lobirati i zakupljivati medijski prostor, biti medijski prisutan, biti »IN«. Kazano jezikom uspješnih menadžera, moraš opet biti u centru pažnje, ne pitajući za cijenu. A sve to se mora dobro platiti, a cijena je velika, gube se ogromne količine novca, živaca, a često puta mnogi izgube ono najdragocjenije, obraz i poštenje.
Mi obični ljudi, smrtnici, koji sve to ne možemo pratiti novčano, a mnogi nismo vješti u tome moraćemo se pomiriti sa realnošću da ćemo do kraja svog ovozemaljskog života ostati mali, jednostavni i nezahtjevni ljudi.
Uostalom, ako malo pogledamo historiju i neke naše poznate savremenike koji su bili »poznati« i »ugledni« političari, estradne zvijezde, čiji su se dosijei otvorili i sa čijih je portreta skinuta prašina, uviđamo da su se mnogi od njih u svom usponu služili nečovječijim metodama, ubistvima, korupcijom i da su se prodavali za male i sitne pare. U toj svojoj kratkotrajnoj karijeri su najčešće izgubili zauvijek obraz, poštenje i dostojanstvo.

Svi oni koji nestrpljivo čekaju da odrastu, moraju znati da će to i prebrzo doživjeti jer će ih ubrzo udariti »šljeme u tjeme«, ako ih već nije udarilo. Danas više nego ikad vrijeme brzo protiče i od djeteta brzo izraste domaćin kuće, od djevojčice žena i ozbiljna osoba, nosioc famelije, šef firme, profesor, ljekar, doktor nauka... Obazremo li se malo oko sebe, primjetićemo da smo u kratkom vremenu izgubili one najmilije naše djedove, očeve, majke koji su nam ugonili disciplinu u kući, a sada leže u nekom od našim mezarja.

Što se tiče ugleda, položaja i funkcija u društvu i pustih i onih realnih želja svakog insana, želje i nadanja su nam većinom ostvarena bar one realne želje. Razmislimo dobro svako od nas, ponaosob, šta smo to na početku svojih mladalačkih dana u svojim maštanjima željeli i očekivali od svog života. Mislim da ako hoćemo biti realni, priznaćemo da je svako doživio i ostvario većinu svojih očekivanja.

Na kraju krajeva, ako nam smeta neko ko nam trenutno »zaklanja sunce«, »muti vodu«, što nam iz velike blizine »vedri i oblači«, sjetimo sa da su od svih takvih silnika i bezbožnika u historiji bili mnogo jači, sposobniji i sa više znanja, bili pa nestali pa će i ovi današnji. Bolan ne bio, svačije bude i prođe.

Upamet!

[Krokodil Behko]

Na društvenoj mreži Ask.fm izvjesna Džana iz Kladnja je dobila pitanje da li se stidi mame zbog toga što ona radi u kladionici. Nije poznato da li je pitanje postavljeno od strane osobe koja bi se stidjela svoje majke da je na Džaninom mjestu ili one koja se podsmijava djevojčici.

U svakom slučaju ona je svojim iskrenim odgovorom prikupila skoro 7.000 lajkova. Pitanje upućeno Džani glasi: - Je li te stid mame i toga što ona radi u kladionici?, na što je ona odgovorila:

- Mene moje mame nikada neće biti stid. Ja sam ponosna na nju, jer se trudi pružiti mi sve što mi je potrebno, a to što radi u kladionici, pa bolje i to nego da hoda s konama po kafama, od toga nema ništa, a ovako makar dobiva plaću za čist i pošteno odrađen pos`o. Pozdrav.

[mrki62]

Dobro je odgovorila.

[Rockefeller]

Mislim da znam o kome se radi. A ovo samo pokazuje gdje smo. Doduše to je Kladanj, zabit ali je i 90% Bosne poput Kladnja - zabiti.

[mrki62]

Nemoj tako, mogo bi te ko prozvati mrziteljem države

[Zagorka]

prvi put čujem da je bruka raditi u kladionici našem narodu je opet sve bruka........veli što je dzeko ozenio amru bila udavana

valjda si veća faca kad hodaš bez kerme ko gluho pašče........al nek ti ne radiš šta bilo

[greeneyes]

Ma to neka ljubomorna sere postavila pitanje. Imaju ta dječurlija običaj to raditi. Da se ko'fol osramoti osoba čiji je to profil ask-a.

[Biba]

Na kraju krajeva, ako nam smeta neko ko nam trenutno »zaklanja sunce«, »muti vodu«, što nam iz velike blizine »vedri i oblači«, sjetimo se da su od svih takvih silnika i bezbožnika u historiji bili mnogo jači, sposobniji i sa više znanja, bili pa nestali pa će i ovi današnji. Bolan ne bio, svačije bude i prođe.

Upamet!

I casrstva su mnoga prpoala...baš tako, sve prođe.Ponekad je teško odčekati ali prođe...Kaže se još i _ Svaka sila za vremena..Pročitala sam sve.Malo sam lijena kad treba pamtiti imena pisaca i često zaboravim ime...Mislim da je Nijaz Prelijepo opisano.
Nikad se nisam stidila nikoga svoga.Ponekad se posvađam sa svojom mamom...ma nekad ona zna baš biti naporna, a i ja bi valjda trebala imati ponekad više strpljenja...Nedavno mi je jedan čovjek u pošti rekao da joj ne zamjerim...podsjetio me kako je ona teško i puno radila...Znam...Moja je mama jako pametna ali je bila jako nesretna i doživjela je da ju je fizička snaga morala hraniti, i sve nas.Sreća njezina i naša pa je ona bila i fizički jaka.Jednom ju je jedan čovjek jako naljutio i ošamarila ga je.Izjavio je poslije da ga nijedan muškarac nije tako opalio
Imam sestričnu koja se stidila jer je njezina mama nosila maramu.Stidila se da njezin momak to vidi i mamu je tjerala da da se kovrča i frizira.Moja i sada nosi maramu.Nisam se ni ja stidila čistiti mesnicu dok nisam dobila posao koji sada radim.Posao ko i svaki drugi...
Zanimljivo je opisao nekadašnja sijela.U moje vrijeme djetinjstva već nije bilo takvih sijela ali mama mi je pričala ....kako se nekada puno pjevalo i prava sijela su se pravila.Šokci su imali i čijala perja...svirale se tamburice, šalilo se, cure su vezle...ma bilo i ašikovanja i zgoda i nezgoda, i voće su krali.Pričala mi mama kako ih je jedan momak odveo kući pa su cijeli kruh pojeli da njegova mama i ne zna...Ne znam jesu li oni bili sretniji.Često kažu kako im je bilo teško...ali mislim da su se više družili.Eto mi imamo forume.Na jednom forumu sam dobila poruku od forumaša da je usamljen i da ne voli puno pričati.Ja nisam nimalo usamljena.Mislim da imam i previše društva pa zapravo poželim ni s kim ne pričati...Ja i ne volim puno pričati, tipkati je puno lakše...
Lijepo je opisano kako su se nekad radovali puno manjim stvarima...Sjećam se da je i naša baka za Badnjak unosila slamu...Moje djetinjstvo je bilo sretno iako nisam imala puno igračaka...a i sada pred našom kućom bude često jedna vrsta sijela...Mislim da su prije ipak bili zadovoljniji s onim koliko su imali...Sjetila sam se svoje prve male lutke koju mi je tata kupio na vašaru i putem me učio da ništa tuđe ne smijem uzeti...a ja sam sebi znala napraviti i lutkice od malih bundevica ili kukuruza ...bila sam sretna...Naročito mi se svidjelo kako je pisac primijetio da njegov babo nije sebi kupio kaput jer je čuvao svojoj djeci...Znam da i danas ima divnih očeva ali nisu svi...Poznajem i očeve koji bi požderali i danas sve tako da djeca nemaju...Poznavala sam jednoga koji pojede sve kekse a onda u praznu kutiju napiše - Nekad bilo a sada ga više nema...
Malo jesam natipkala "s brda s dola" ali nema veze...ne moram se stiditi...nisam na ispitu... Jako mi se svidjelo što je pisac reko.. ...i dans je netko sretan, netko nije ...ali sve prođe...i mislim da nam ipak svima vrijeme brzo nekako prolazi...A neka prolazi ..samo bez nekih velikih belaja...To je bila možda moja prva rečenica na mom prvom forumu... Dobro je bla rekao...Nekad pišem a ni ne znam zašto...a tko će ga znati...dođe mi tak...oće to kod mene malo

[Terasa svjesti]

POTRESNA PRIČA – CIJELI ŽIVOT GA PROGANJA LICE MLADOG BOŠNJAKA KOJEG JE UBIO

Ivan se borio protiv muslimana kod Prozora u Bosni i svaku noć sanja jedan te isti san: da u rukama drži pticu koja želi odletjeti, zatim se ptica okreće i govori da postoje dvije duše. Jedna se odnosi na mrtvaca i ostaje leš, a druga leti u carstvo duša.„Oprostio bih ti, da mogu, ali morao bi me prvo ubiti.“
Rekao sam to Ivanu Madžeru, bolesniku na susjednom krevetu u Specijalnoj bolnici za kardio-vaskularne bolesti u Krapinskim Toplicama. Ivan je upalio svjetlo bolničke sobe i brzo nestao u toaletu. Čuo sam ga kako plače. Tri noći smo proveli zajedno u sobi obavljajući pretrage prije manjeg dijagnostičkog zahvata na srcu, a bolesnik pod rednim brojem 2631 jecajući me je nekoliko puta usred noći budio iz sna. Ivan se borio protiv muslimana kod Prozora u Bosni i svaku noć sanja jedan te isti san: da u rukama drži pticu koja želi odletjeti, zatim se ptica okreće i govori da postoje dvije duše. Jedna se odnosi na mrtvaca i ostaje leš, a druga leti u carstvo duša. Ivan ne može zaboraviti lice mladića kojega je ubio i tri noći zaredom u snu je tiho mrmljao: „Oprosti mi. Oprosti mi.“
Ja bih mu rado oprostio u ime mladića kojega je ostavio mrtvog u snijegu, kako mi je rekao, s ledenim očima, ali nije to moje pravo, nije mene ubio. Ne razgovaram s mrtvima i uopće mi nije jasno otkuda mu ta iskrenost i zašto je baš mene našao da mi priča o ratu. Shvatih tada da ljudi, suočeni s bolestima, imaju neodgodivu potrebu da se ispovijedaju. Duše im tada prolaze kroz procijepe tijela, drhte u vijavici pokajanja, zmijavici. U jednom mi se trenutku ispričao što me opterećuje pričama o svom životu, ali „što ću kad me ova bolnica podsjeća na isti onaj strah, smrt i bol koju sam osjetio na ratištu“ – pravdao se Ivan. Vjerojatno ima nešto i u tom sterilnom mirisu bolnice što plaši čovjeka, mirisu formalina, mirisu rana i tijela gladnih života, a duša umornih od tijela. Nisam mu rekao da sam musliman, a po imenu nije shvatio jer su me sestre zvale gospon Filip, a efendiju Mursela, unatoč što su oba imena u dokumentima, nisu spominjali. Dva imena su ponekad zgodna stvar, možete inkognito ući u um onih koji su ubijali muslimane kod Prozora.
„Po naredbi“, objašnjavao je Ivan, „a to nije isto kao dobrovoljno“.
Radi toga sam i šutio jer sam znao kako mi se zasigurno ne bi ni otvorio da zna moj pravi identitet. Žarko sam poželio bolničkim sestrama reći: „Dajte mi nekog cimera koji nije ubijao muslimane kod Prozora ili sestro ja bih promijenio prozor u sobi“, međutim, šutio sam. Bilo mi je zaista krivo zbog toga, grizla me savjest, ali nisam radio ništa što inače ne radim, skrivam se poput prave manjine.
O tome sam razmišljao dok sam sjedio pred bolnicom večer uoči tog zahvata na srcu kojeg zbog straha odgađam već dvije godine. Mislio sam o tome koliko sam ustvari jadan. Koliko sam manjina. Koliko se plašim da neću islamskim vjerskim obredom uznemiriti osoblje bolnice, a posebice svog susjeda. Zato u takvim prilikama klanjam prstom. Sjednem na klupu i klanjam kao da se spremam hraniti golubove, kao da čekam posjetu najbliže rodbine koja će mi u bolnicu donijeti kilo banana i kilo naranča. Prstom se klanja tako da tijelo miruje, a prst se okreće prema kibli, sagiba se, sjedi, baš kao u molitvi, a stisnuta šaka, to smatram znakom otpora, simbolički označava sedždu. Sve ostalo se izgovara kao i inače u molitvi. Tužno, pomislit ćemo. Gledao sam u crkvu pored bolnice i bio ljubomoran na bolesnike katolike. Međutim, klanjanje prstom je polučilo neočekivane duhovne realizacije. Naime, za klanjanje prstom je potrebna puno veća koncentracija jer, bez obzira što prst imitira gibanje tijela, klanjač mora i u glavi osvijestiti sve pokrete da bi se pravilno obavila molitva. To mora učiniti dok raščupana starica na klupi plačljivo govori svojoj kćerki da pripremi crninu za njen sprovod, a kćerka ju usiljeno uvjerava da će živjeti duže od kornjače s Galapagosa.
Mnogima nije dosta, mnogi misle da nisu dovoljno živjeli. Mnogi čuvaju tijelo čitav život, da slučajno ne bi pretjerali, piju da se opiju a ne napiju, oprezni su, a održavaju se ljekovitim kupkama, skupocjenim kremama, masažama i pilulama, a neki pokupe metak kod Prozora. Na kraju žive koliko im je zapisano, ni manje, ni više. Za to vrijeme, u smjeru kible, aktivan je moj prst kažiprst. Iako sam u početku imao problema s koncentracijom uskoro nisam primjećivao ljude i glasove oko sebe te sam gajio osjećaj da upravo tada, po prvi put u životu, potpuno i ispravno klanjam. Umirući u tijelu, umirući u prostoru, proniknuo sam u djelić svog nebeskog podrijetla. U onaj pravi „ja“ koji je zanijekao važnost mojega tijela. Napokon sam shvatio da zapravo i ne mogu umrijeti baš kao što ne umiru ni nebeska tijela. Taj moj pravi „ja“ bi prešao i u viši stupanj nijekanja samoga sebe na uštrb duše koja bi rado progovorila, ali iz meditacije me je trgnula ona starica koja je kćerki na odlasku rekla:
„Kristina, ne želim da se moje tijelo koristi kao leš u znanstvene svrhe i ne želim da me daš kremirat, to boli, si me čula, ha!?“
Ivan Madžer mi se u prvi tren predstavio kao Slavonac iz Požege, ali kroz priču sam otkrio da je Hrvat iz Bosanske Gradiške. Iz Bosne je, otjeran od Srba, pobjegao s obitelji i nastanio se u Požegi gdje je sagradio kuću i do sada promijenio šest domaćih djevojaka. U Gradiški je ljubio samo jednu i ta mu je ostala u najljepšem pamćenju. Uopće ga ne brine što će uskoro navršiti četrdesetu, a nikada se nije oženio. Brine njegovu majku i tetke. Ivan smatra da mu je bolje u Hrvatskoj, ali u početku nije mogao naći posao te su ga neki momci nagovorili da pristupi Hrvatskoj vojsci. Uvjerili su ga da je rat u Hrvatskoj u biti gotov i da će jedina muka biti dizanje rano ujutro za dobru plaću. Ivan se prevario. Nakon početne obuke saznao je da su njegovu brigadu preusmjerili na ratište u Bosnu i Hercegovinu. Baš se zaratilo s muslimanima i bosanskim Hrvatima je trebala vojna pomoć. Njegova satnija se pobunila zbog takve odluke jer nisu željeli ratovati u Hercegovini, u drugoj državi, ali uskoro se u kasarni pojavio general Bobetko. Pretili i zajapureni visoki časnik je, očito iznerviran što mu neki Slavonci kvare planove za vikend, urlajući držao domoljubne govore o tome da se Hrvatska brani u Bosni i Hercegovini.


Ivan mi je objasnio da mu nije bilo drago, ali poveo se za većinom i završio u rovovima kod grada Prozora, na planini Makljen. Tamo je bio snijeg do koljena, a krv do vrata. Nikad nije mrzio muslimane, reče mi, ni Srbe, ali oni su ga otjerali pa mu je bilo logično da protiv njih i ratuje, a ne protiv muslimana.
«I kako se Hrvatska može braniti u Bosni jer, molim vas lijepo, gdje se onda brani Bosna?», pitao se Ivan Madžer dok je branio Hrvatsku kod Prozora. Na ratištu je bio samo četiri mjeseca, ali to je bilo dovoljno da danas dnevno pije osam raznoraznih tableta za smirenje. Sve to zbog onog momka kojeg je ubio kod Prozora. Njegov vod je dobio dojavu o bošnjačkoj izvidnici koja se kreće prema njihovim položajima te su dvojicu odmah ubili u zasjedi, a dvojicu malo kasnije dok su bježali prema zaklonu. Ivan zna da je jednog ubio baš on. Natporučnik Stošić ga je poslao da provjeri jesu li balije doista mrtvi. Tada je pogledao sudbini u oči. Mladić je bio još uvijek živ, hroptao je jer mu je metak prošao kroz prsa, negdje kod srca ili u samo srce. Ovdje je Ivan stao s pričom i nije pokazivao emocije, ne, začudio se što mu nedostaju riječi za neizrecivo, pojmovi za neshvatljivo. Ukratko, mladić ga je ispočetka gledao preplašenim ali prkosnim očima, a zatim se iznenada smirio i skrenuo pogled nekud u daljinu. Od tada su Ivanu sve daljine mrtve.
„Zaprepastio me je taj njegov pogled, ta odsutnost optužbe. Da me je barem prokleo, opsovao mi majku, bilo što. Umirući, on kao da mi je poručio da je divno biti mrtav. Ja sam mu sprašio taj metak u prsa i to s leđa, ja sam ga ubio, a opet, nije želio tu svoju smrt podijeliti sa mnom. On je pogledao u nebo i to je pripadalo samo njemu, a ja sam stajao u snijegu i gledao u njegove oči.“ Nakon ovih riječi Ivan je naglo ušutio, i ja sam šutio jer sam se uplašio i zgrozio čovjeka koji je upravo došao iz operacijske sale i jednom muslimanu priča kako je to ubiti muslimana u snijegu na planini Makljen kod grada Prozora. Prije nego što je potpuno ušutio zauzeo je pozu mislioca i kratko ustvrdio da je smrt sasvim osobna stvar svakog čovjeka i da ti je nitko ne može oduzeti, samo dati.
Umjesto da večer uoči tog manjeg operacijskog zahvata, od kojeg sam bježao dvije godine, razmišljam o svojoj trudnoj ženi koja me čeka kod kuće, ostao sam budan i razmišljao o događaju na koti 23A kod Prozora gdje je poginuo bezimeni bošnjački mladić. Bože, što li je mislio? Je li ga zastidila vlastita smrt? Je li zaslužio džennet? Zaplakao sam i zamislio sebe u njegovoj koži. Da me ubije neki Ivan koji je ljubio jednu ženu u Gradiški i šest u Požegi, bi li mu netko kasnije vratio ili sudio za počinjeno zlo? Možda da mu ja vratim? Evo mi prilike, Ivan spava, nakljukao se tableta, mogao bi ga udaviti jastukom kao krupni nijemi Indijanac Jacka Nicholsona u filmu „Let iznad kukavičjeg gnijezda“.
Kada me sestre ujutro pitaju „Što je bilo gospon Filip?“, ja bih odgovorio da „Ne znam, spavao sam kao zaklan čitavu noć“. Zatim bi se okrenuo prema zidu i slavodobitno prošaptao: „Jesam ja spavao, ali nije efendi Mursel.“ Da, baš sam to mogao učiniti, ali nisam.
Ljudi mogu jedni druge otrgnuti od smrti. Čime? Ljubavlju i oprostom koja miriše na izlječivu bolest u specijalnoj bolnici za srčane tegobe. Na kraju krajeva, nismo mi ti koji sudimo. A ni Ivan nije više onaj koji je ispalio hitac na koti 23A. To je sada čovjek uništen grižnjom savjesti s bolesnim srcem koji dnevno proguta punu šaku tableta za smirenje.
Dakle, taj manji zahvat na srcu se zove ablacija i riječ je o električnom spaljivanju snopa živaca u srcu koji su višak i izazivaju aritmiju srca. Ivanu su sličan zahvat radili dan prije i tješio me čitavo jutro. Bio sam sumnjičav prema njemu nakon svih onih priča. Zahvat se sastoji od toga da liječnici uguraju nekakvu sondu kroz venu na preponi i dođu do srca gdje puštaju električne impulse, nalaze problematični živac i unište ga. Rekli su da je to rutinski zahvat uvjeravajući me da sam snažan dvadesetdevetogodišnjak i da se ne moram bojati. Skinuli su me do gola i mogao sam vidjeti sve one velike igle koje su mi gurali u prepone jer su mi zahvat vršili u budnom stanju. Osjećao sam se kao hrpa mesine koju će razrezati i baciti psima da ju rastrga.
Zar i duša također nema svoje apetite, pomislih? Da li je moja duša spremna primiti moje srce ako tijelo predaju zemlji?
Zahvat ne boli koliko je neugodan i ubrzo sam na ekranu mogao vidjeti sondu kako čeprka po mojem središnjem organu. Zamislite kada bi u mojem srcu našli i spalili sve ono što me kvari: idealistu s dozom ironije, sanjara s nepresušnim vrelom impresija, sumnjala s mnoštvom lucidnih zapažanja, književnika koji ulazi u srce problema, idiota bez problema, intelektualca koji ulazi u srž problema, zatim pozera, brbljavca, laskavca, člana glavnog odbora, vampira, izvršnog urednika, zaraze, amatera, glavnog urednika, glumatala…
Kada bi sonda mogla vidjeti sve ono što ne može vidjeti, bi li se cijenjeni docent sa skalpelom u ruci zacrvenio od stida. Zamislite docenta da kaže: „Gospon Filip, upravo sam vam spalio prekršeno obećanje, sestro, malo lijevo, da, tu su: neraskrinkana laž, odbačena djevojka, malo strpljenja, i, da, pec, pec – čitavi odredi sočnih psovki su uništeni. Zamislite kada bi se polupani srčani emotivni snopovi mogli mehanički liječiti.
Zažmirio sam i pokušao ne misliti što se događa s mojim tijelom i ponavljao da je Bog Jedan i Najveći i da je Muhammed a.s. njegov rob i poslanik. Tada osjetih da mi je strah neopravdan i da sigurno neću umrijeti na tom stolu. Presvjestan sam opasnosti i to bi bilo previše lako. Tko je svjestan Stvoritelja u trenutku smrti, taj će ići u džennet, kaže se. Ali, nije to uvijek lako jer hajde se sjetite Boga u djeliću sekunde dok se sudarate s jurećim automobilom ili vlakom, sjetite ga se dok vas na planini Makljen kod Prozora posred srca pogodi metak jednog Ivana koji je u Gradišci ljubio jednu djevojku, a u Požegi šest i koji nije vjerovao da se Hrvatska brani u Bosni.
Da je onaj docent samo malo dublje ušao u moje srce, našao bi sliku tog mladića kako zagledan u nebo ispraća svoje tijelo nasukano na planinu Makljen, i moju suzu bi tamo našao koja oplakuje njegovog ubojicu. Jer, da je docent, dan prije, samo malo dublje ušao u srce Ivana Madžera, našao bi tamo metak ispaljen na koti 23A koji nikako da se smiri, nikako da spava, nikako da prestane braniti Hrvatsku u Bosni.


Preuzeto sa stranice NH- Novi horizonti

[Biba]

Eh, sad me opet ovo podsjetilo...eh, kazu da oni koji umru iznenada...da oni ne "odu" odmah...e da, kaze se i da je djevojacko srce prepuno tajni...mislim kad bi netko mogao zaviriti...sta bi se sve naslo u nasim srcima...Prelijepa i pretuzna prica...Eto ja uvijek kazem da nisam osjecajna nimalo...ma ja samo mogu prikriti...eto, i ova ce prrica ostati ..u moji mislima...ne volim ja osjecajno pisati...ne mogu...