Pa prvog dana se ne sjecam uopste, mozda sto se u to vrijeme nije predavao znacaj toliko jednom danu il jednom dogadjaju nad drugim. Ali isla sam svakako i sve do moje 18-e god. Istinu govoreci, bilo je to puno puta i preko volje mojih roditelja. Mama je uvijk imala neku primjedbu. Te kad je mekteb ociscen, te pun je prasine, te nisu sva djeca cista, te sta znas mogu imati i vaske, itd. I onu odjecu koju sam nosila u mekteb (zapravo zvali smo i mi mejtef
) sam morala skinut po dalasku kuci, da bi se odmah prala. Dobro, kad je rijec o mojom mami, ona ni tudju obucu pred nasom kucom nebi mogla gledat ako je prljava, pa dok gosti sjede ona krisom ode da je opere
Da ne pricam dalje. Da se vratim na temu.
Bila sam daleko ispred ostalih u mektebu, bila u horu, isla na takmicenja, Kur'an je samo hodja bolje citao od mene. Nekad, kad je on bio opravdano odsutan, ja drzala nastavu.
Mislim (a msle i svi koji nas znaju) da sam po ovom pitanju "potegla" vise na svog, sad vec rahmetli amidzu
koji je bio ne samo izuzetan vjernik, vec i izuzetan covjek.
Pokusavas nas uvjeriti da si i ti izuzetna, misli ce mozda netko
Pa svako to jest na neki nacin, ali kamo puste srece da jesam na onaj nacin na koji je on to bio i u tolikoj mjeri...
Eto, kasnije dolazi brak, djeca, obaveza, ja posustajem, ne prakticiram steceno znanje vise u tolikoj mjeri godinama... Da bi se sad, nakon sto me je okupirala psihologija, vjera u meni opet probudila, zasjala drugacije, jace. Tad sam put do Boga vidjela kroz mejtef i prakticiranje vjerskih naredbi, sad ga vidim kroz svakog zivog covjeka