Ova metoda se zove ETTR (exposing to the right) i, kako ja to pojednostavljeno tumačim, namjena joj je da (prvenstveno) u visokokontrastnim situacijama izvuče najviše detalja iz sjene bez degradacije u kvaliteti.
Pretpostavka je da svako ko koristi digitalnu kameru zna i tumačiti histogram i koristi ga tokom rada, jer u suprotnom nema blage veze šta mu se dešava s fotografijom i radi stvari napamet prepušten na milost i nemilost slučajnosti.
Pretpostavka je i da onaj ko je opslužuje zna kako kamera mjeri svjetlost. Ako radi poluautomatski (S i A u Nikonovoj nomenklaturi ili Tv i Av u canonovoj) kamera će to raditi za njega a on će raditi kompenzaciju sa exposure compensation onosno exposure value EV iliti onaj kvadratić sa crnobijelim trokutićima i + i - znakom u njemu).
Ako radi manuelno (ja preferiram ovako) (M u svačijoj nomenklaturi) onda će koristiti dužinu ekspozicije (nećemo kompenzirati otvorom blende jer on utiče na DoF, barem ja ne bih
) mada eto u S iliti Tv će se baš tako raditi. Ja ću se referirati isključivo na dužinu ekspozicije da ne šiljim previše.
Ne može se raditi u JPEG-u, mora biti RAW format.
Ne može se završiti u kameri, mora u postu (postprocessingu) iliti obradi samog RAW-a.
Smisao je da se radi sa base ISO kamere (u primjeru je to ISO 64, kod većine je to ISO 100), jer ovdje pričamo o zadržavanju kvalitete a ne o uvođenju šuma u fotografiju (povećanjem ISO-a). (Ovo je uslovno rečeno da ne šiljim)
Mora se znati da je clipping udesno, odnosno kada se slika overexposa do te mjere da podaci odu desno od granice histograma i isti postanu čista bijela boja, ti podaci su zauvijek izgubljeni. A malo šta je u potpunosti bijelo (baš kao što je i malo šta u potpunosti crno). U digitalnoj fotografiji bijelo je smrt, kraj, ende, što se tiče povratka informacija u postprocessingu. Ali pokazaću to poslije u primjerima.
Stvar je prilično jednostavna.
Nakon što smo odredili idelnu ekspoziciju za našu scenu (zavisno od vrste mjerenja i načina rada) nagurali onu ćizu tačno u sredinu (ako radimo u M modu) i uradili testnu fotku pa sve to skupa potvrdili na histogramu, da je isti uredno raspoređen zavisno od toga kako nam scena diktira, i da nema clippinga ni ulijevo ni udesno. Onda povećavamo dužinu ekspozicije sve dotle dok ne dosegnemo limit na histogramu u desno, tj. prema bijeloj, ali da je ne pređemo. I to je sve.
Jedina stvar je da svako mora na svojoj kameri skontati koliki mu je stvarni limit, jer često ono "blinkanje" (koje nam govori da smo overexposed) ne pokaže stvarno stanje, pa je testiranje neophodno.
Dobijena fotka će u preview-u najvjerovatnije izgledati kao da je overexposed.
Šta smo time dobili? To da smo stvari koje su u sjeni tj. tamnim tonovima izložili najdužoj mogućoj ekspoziciji a da nismo izgubili informacije u bijeloj odnosno svijetlim tonovima.
Onda kada se vratimo kući i istresemo svoj RAW urađen ETTR metodom možemo uraditi stopping down, odnosno skraćivanje expozicije u RAW editoru i boostati sjenu (shadow) koliko nam srce želi (u stvari puno više nego da smo uradili "idealnu" ekspoziciju) bez da se u istoj pojavi šum.
Ovo je histogram originala koji je rađen ETTR metodom i vidi se kako su podaci nagurani prema bijeloj skoro do samog kraja, ali ne prelaze granicu.
Ovo je histogram nakon obrade kada su podaci vraćeni ulijevo.
Original koji izgleda kao da je overexposed, ali nije, jer ne bi bilo moguće vratiti sve one teksture snijega nakon obrade.
Ovo je obrađena fotka i vidi se na cuki kako su detalji koji bi inače bili samo crna mrlja, došli do izražaja.
Ovo je crop originala.
Ovo je crop obrađene fotke.