San jedne zimske noci

[grunf]

“I’m trying to figure out my way to heaven.”

~Vremesni gospodin u cekaonici kod ljekara

Dok je pricao odmjereno i polako odabranoj publici koja se sastojala od moje malenkosti i jos nekoliko zlovoljnih pacijenata koji su tupo zurili u svoje telefone, John je imao neodoljivu potrebu da podijeli sa nepoznatim ljudima dio svog burnog i zanimljivog zivota.

Pobjeci od ovog covjeka ne mogu, prekidati ga necu, a starac kao da mi je citao misli, pa me je i dalje zatrpavao svojim putovanjima, ruzama, kuci pored mora, ostavljen kao kofer u praznoj tisini cekaonice. Slusao sam ga smijeseci se, mozda s mukom, trudeci se da ostavim utisak radoznale osobe koja uziva u svemu tome. Forrest Gump iz Brightona se borio u sjevernoj Africi u WWII, sjeca se kad je Churchill postao premijer, a drzi ga u zivotu samo jedna stvar:da istrijebi sto vise krtica, pticurina, termita, i ostale gamadi iz njegovog vrta.

Mnogi ljudi pred kraj svog zivota pisu memoare, ili barem napisu naslov knjige. Rijetki uspiju da zavrse zanimljivo stivo prije nego sto polome vrat u kupatilu, ili docekaju gospodju Smrt u obliku medicinske sestre sa morfijumom koja ce okoncati njihove muke.

-Mr. John Gallagher- Neko je prozvao njegovo ime.

Govorljivi veteran je digao glavu. Duboko je udahnuo i ustao pomazeci se stapom.

Duh na treningu je nasao novog slusaoca.

[grunf]

Jednom sam video lijepu, ali copavu zenu. Tek kad bi ustala, ljudi bi primjetili da je hendikepirana. Dok je sjedila, plijenila je ljepotom, sirokim osmjehom, punim grudima. Sve je na njenom licu bilo skladno i mamilo na grijeh. Onog momenta kad bi ustala, sva ljepota bi nestala, ko rukom odnesena, a ispred radoznalog posmatraca stajala je zena-bogalj.

Copava zena je slika danasnjeg Sarajeva i Bosne; nevidjena ljepota ispred koje svi obore pogled iz sazaljenja.

[grunf]

“To live life for myself!”

Nakon susreta sa duhom koji hoda iz Brightona navratio sam do poznanika, apotekar je po profesiji. Sto ga manje vidjam, sretniji sam. Taj kuka poput grcke udovice i nikad nije sretan ni besposlen. Radi puno, kao da ce sutra umrijeti od gladi, i svaki put kad ga posjetim u njegovom mucilistu sve je nezadovoljniji sa svojim zivotom. Iako je Kosta bio vlasnik 29 kuca i sedam komercijalnih objekata koje je izdavao za velike novce, nije bio pretjerano cijenjen i postovan u velikoj grckoj zajednici. Razlog za to je bio njegov pradeda Damianos Vlahopoulos rodjen, moglo je to biti 1896. ili 1897., u jednom od najljepsih dijelova Grcke, u brdima iza Kalamate, i bio je kao svi Vlahopoulosi covjek sa sela, cobanos i zemljoradnik. Kao mlad se otisnuo na put, ocito siromasan i pomalo lud od sunca, maslina i krupne zene ciji je svijet bio skrojen od beskrajne muke, podizanja djece, olajavanja i sprovoda. Kad je poslije dva mjeseca guljenja krompira na brodu Laura stigao u obecanu zemlju i vidio onoliko kurvi, nije znao sta je san, a sta je stvarnost. Takav je i umro, umno poremecen u gradskoj ludnici, tezak svima, zivotu, vagi i medicinskim setrama iz Sri Lanke koje su bile uz njega kad je posljednji put ugledao maslinjak na plafonu iznad bolnickog kreveta, ili mu se bar tako ucinilo.

Pravi Grci koji drze do tradicije i ugleda su poput psa ovcara znali svako prezime u njihovom stadu, pa i dalje na istok, do Anadolije, gdje su zivjeli zajedno sa Turcima prije Balkanskih ratova. Takvima je u pamcenju utisnuta knjiga puna informacija o porodicnim stablima, precima, vanbracnoj djeci, svemu i svakome. Ako se necije prezime zavrsava na-akis, to ne mora nuzno znaciti da ta osoba ima farmu koza i prodaje sir na gradskoj trznici u Atini, ali je sa velikom vjerovatnocom dosla u predgradje Atine sa ostrva Krita, dok su oni koji su emigrirali u Novi svijet sa–poulos na kraju, uvijek bili i ostali najobicniji seljaci i nadnicari kao Kostin pradeda i vlasnik sifilisa – opake bolesti koja ga je odvela u ludilo i na kraju ubila - Damianos Vlahopoulos.

Nema tih para koje mogu kupiti klasu, uvijek ce postojati blagi prezir i gadjenje prema ljudima koji se cijeli zivot ponasaju kao vrata stale u Alabami za vrijeme uragana. Nebitno je da li je u pitanju primitivni i skrti arap koji kupi dva, tri stana u Sarajevu, pa skace razdragan po Bjelasnici i socijalnim mrezama kao majmun koji je progutao saku ekstazi tableta, ili navalentni i raznjezeni Bosanac koji uvijek pjeva neke melanholicne ljubavne pjesme iz zavicaja.

Navikao sam da slusam Kostu izmedju dva recepta, da ne postavljam pitanja na koja on ne zna da odgovori. Necu pretjerati ako kazem da je prosli put bio izmuceniji nego inace, vjerovatno zbog susreta sa prijateljem koji radi u Hospice. To je mjesto gdje ljudi umiru od raka. Mjesec, dva na morfijumu, i gotovo. Zadnji stadij zivota.Danas su doktori, onkolozi pogotovo, samo obicni dileri droge sa diplomom, i zbog toga imam beskrajno razumijevanje za zdravstvene radnike, naucnike i apotekare; sve su to dead-end zanimanja koja ne vode nigdje, od prvog dana mozes osjetiti miris mrtvog zraka na radnom mjestu. Nije ni cudo da bijeli mantili u nekoj fazi svog zivota promijene zanimanje pa postanu politicari, ili stvore poseban odnos sa alkoholom i drogama.

Usamljen medju lijekovima i kremama zaboravio sam na njegov razgovor sa onkologom. Vratio mi se u sjecanje kad sam izasao iz lijepo uredjenog groba sa papirnom kesom u ruci, i vidio mladog zidara jednostavne pameti kako spektakularno upravlja najnovijim pick-up vozilom kupljenim na kredit, natovaren skelama, mjesalicom za beton i ostalom pratecom opremom.

Umirucim pacijentima modrocrvenog lica i poluzatvorenih ociju apotekarev prijatelj je postavio samo jedno pitanje:”Za cim najvise zalite u zivotu?”

Vecina pacijenata koji boluju od neizljecivih bolesti odgovorila je: “Zalim sto nisam vise uzivao u zivotu, sto sam zivio za druge”.

[grunf]

Jasna je bila izabrana za mis Zavidovica prije nekoliko godina, opako mlada, njezna, savrsenog vitkog tijela u crnoj haljini koja se pripijala uz tijelo u hodu. Proljetos je stigla autobusom u glavni grad kroz jutarnju maglu i prljave sarajevske ulice. Dok je autobus klizio niz Bulevar Mese Selimovica gledala je ruzne nebodere Sadaka sitija na Alipasinu, raspadajuce tramvaje koji leze u Remizi, visoke i tanke minarete s kojeg mujezin poziva na molitvu, gomilu tamnoputih mladica - potencijalnih samoubica - sa ruksacima na ledjima na svakom semaforu od Nedzarica do Otoke koje je policija svakodnevno tjerala sa upaljenim rotacijskim svjetlima i sirenom kad bi prosla automobilom pored njih. Pri izlasku iz autobusa na autobuskoj stanici docekali su je pogledi i dobacivanja sarajevskih taksista:Ziku picke bog te jebo, ima tijelo ko nekada Alma Ekmecic.

Sjedila je i prekrstila savrsene noge, pa sam mogao da gledam iz prvog reda bokove koje je haljina ovlas prekrivala. Ona mi se u stvari nije svidjala, puno je pricala i sporo je mislila, ali je znala sta muskarci vole. Pocece da misli kad stigne u tridesete, kad postane razocarana i nesretna drolja sa velikim podocnjacima i zgrcenim prstima na kojima ce blistati lazno prstenje. Nasmijesila mi se. Qurac mi je pulsirao, pantole su odjednom postale tijesne. Cuda se i dalje dogadjaju, sad mi nista nije bilo jasno. Ova ce primiti mnoge, sudije u Zavidovicima su imale dobro oko, kladim se da je predsjednik zirija opalio na parkiralistu. Dovodice muskarce do ludila, zbog nje se nece sigurno voditi ratovi, ali ce se zaustaviti saobracaj u Titovoj ulici ako proseta svoja bedra, bokove i guzicu u uskoj haljini i visokim kurvanjskim stiklama koje ce samo pojacavati utisak maksimalno provakativnog tijela. Neuobicajno je bilo vidjeti zenu u haljini u Sarajevu, sve su vazda nosile pantalone ili vulgarne helanke.

Sta rade svi ti Arapi u tvojoj ulici?, upitala je sirom otvorenih usta koja pozivaju na oralni seks.

Otkud znam. Prodaju maramice dok cekaju posao ljekara u Dizeldorfu i Minhenu.

Rekli su mi da bi mogla zaraditi par hiiljada maraka za vikend.

Koji posao bi radila?

Nisu htljeli da mi kazu.

Bilo je nesto u njenoj mentalnoj zaostalosti sto je mamilo na grijeh. Otkuda su dolazile sve te naivne, samouvjerene i carobne djevojke iz provincije koje hodaju graciozno, drze sise uspravno i obozavaju da ih muskarci drze za kosu i jebu kao da ih siluju. Da je neko cuo njeno urlanje i zapomaganje dok je izgovarala rijeci kurcina, guzicetine i ponavljala - yebi kurvu, yebi kurvu nad kurvama, yebi kurvu iz Zavidovica, yebi, yebi, samo yebi, rascereci kurvi guzove, pomislio bi da je neko u ozbiljnoj nevolji, a ja sam trpao i trpao i divljacki je ljubio. Ljubio sam njena rastvorena usta i povio joj glavu unazad, dok sam dole izbacivao sjemenu tekucinu na njen stomak. Cudesno. Za mene je ljubljenje uvijek bilo uzbudljivije od sirove jebacine. Gorila ili porno glumac na vijagri vjerovatno bi je bolje izjebali od mene, ali ja sam znao da ljubim, moji poljupci su sto puta jaci od opijuma.

Ostao sam u Sarajevu jos neko vrijeme, onda sam otputavao avionom kad je proradio aerodrom.

Nastavili smo se dopisivati, ona misli da je u meni probudila ljubav, zato trazi da joj vratim istom mjerom.

Igramo se zmire.

Kakva gradja, steta za mozak.

[Maja]

Vidi sto kopira Bukowskog

[grunf]

Nedavno sam dobio pismo iz Njemacke.

Dragi …..,

Poslije tebe sam izlazila sa soferima i sa jednim vodoinstalaterom, ali me nisu mogli zadovoljiti. Ono, jebali smo se i nista vise, nije bilo neke ljubavi. Svi su onako povrsni i ne oblace se moderno. Onda sam upoznala jednog od onih migranata dok sam cekala tramvaj. Zove se Ahmed. Iz Sirije je. Tamo je radio kao advokat, tako kaze. Zajedno smo otisli u Njemacku, trenutno smo u Bielefeldu. On povremeno radi u klaonici. Ja sam se zaposlila kao medicinska sestra u bolnici. Nije neka plata, ali moze se zivjeti dok Ahmed ne nadje posao u svojoj bransi, samo prije toga mora nauciti jezik. Ah, da, postala sam velika, ne znam ko je otac. Za sve je kriv jedan Ahmedov prijatelj koji je nedavno svratio, kao trazi ga da pogledaju auto za njegovog sina. Bila sam sama, pustila sam ga unutra. yebi ga, bio je zgodan, omaklo se. Onda je bio neki Bosanac, rekao mi je da je ljekar i da je ovdje na usavrsavanju, iako nije bio uvjerljiv s tom pricom. Rekao je kako sam lijepa i pametna i da ce mi pomoci da zavrsim neku skolu i dobijem bolji posao u bolnici. Otisli smo na pice i popili flasu crnog vina. Insistirao je da me otprati kuci, do vrata. Tad me je pomilovao po kosi i recitovao neke stihove koje nisam razumjela. Alkohol je kriv, bila sam omamljena. Znas kako ispadne kad mijesam alkohol i tablete. Ahmedu nisam nista rekla, on je osjetljiv otkako ga je zena napustila.

Moji nece ni da cuju za mene. Ona matora celava pedercina sa sijedim dlakama u bradi - sto povazdan kuha, pije i podjebava sve u komsiluku - kod kojeg smo bili u pocetku, sve je ocinkario mojima u Zavidovice.

Odlucila sam da zadrzim bebu, ja sam dijete silovanja i znam dobro sta radim. Ahmed ce biti divan otac, u to sam sigurna.

Tvoja Jasna

[vrhbosnica]

Grunf, jel ovo ti pises ili?

[Hurija]

Lijepo je

[grunf]

Bio je kraj januara, godina 2019., zima je bila hladnija nego inace. Kroz maglu i duboki snijeg primicao sam se najvecoj antikvarnici na otvorenom u ovom dijelu Balkana - sarajevskoj auto-pijaci.

How much for this? Obratio se na losem engleskom jeziku jedan od dvojice tamnoputih mladica vlasniku male tezge na stupskom buvljaku. Raznovrsna i pristupacna roba bila je izlozena odmah pored niza improvizovanih restorana koji su nudili svjeze ispecene cevape po najpovoljnijim cijenama. Sa rostilja se sirio isti onaj miris koji je mjesecima gusio cijeli grad. Izmedju starog alata, iznosanih cipela i kucanskih aparata izlozenih na blatnjavom najlonu, paznju kupaca sa Bliskog istoka je privukao veliki pajser i lovacki noz izradjen od nerdjajuceg celika. Sirokoglavi prodavac nije vladao engleskim jezikom, pa je na losoj mjesavini naseg i njemackog glasno ponavljao uz bosanske psovke: cvancis mark, ne moze jeftinije, ferstes jarane, cvancis mark, ovo je takav poso i moja cijena, boli me kurac ako nes uzeti.

Nakon iscrpljujucih pregovora dvadeset maraka je promijenilo vlasnika, a posao je zakljucen na obostrano zadovoljstvo. Provalnicki alat je nabavljen, noz je kupljen za samoodbranu od sarajevskih penzionera koji odbijaju da im udijele sadaku, oni su nestali u guzvi u strahu od policijskih patrola koje nisu bile previse zainteresovane za legitimisanje migranata.

Tramvaj ce ih odvesti do Bascarsije, tamo ce prodavati papirne maramice Sarajlijama, obavice usput par sumnjivih poslova sa strane dok su zarobljeni u Bosni, a poslije toga ce, ako Bog da, kao komsija Hasan iz Faludze, usreciti neku usamljenu dusu od 130 kg. u Bielefeldu, koja vise nece morati da brije jednu nogu da bi osjetila muskarca u krevetu.

[grunf]

Sarajevski barbut

Na mjestu nekadasnje Mjesne zajednice Kovacici, tamo gdje se Trnovska ulica ulijeva u Zagrebacku poput planinskog potoka, nikla je 1979. godine velika stambena zgrada. Velika, jer je do tada najvisa gradjevina, od stare pivare na Vracama, do ulice bordela na Skenderiji, bila crvena cetverospratnica u Trnovskoj ulici, na broju 7. U haustoru te zgrade je snimana scena prebijanja priglupog taksiste Fude(Sasa Petrovic) u filmu Tesko je biti fin. Vecini muskih zitelja Kovacica ta lokacija je bila poznata po djevojci izuzetnih proporcija. Da li zbog gorke ljubomore ili obicnog peksinluka svojstvenog za djevojke u fazi adolescencije, njene najbolje drugarice su tvrdile da je ona trpala vatu u grudnjak da bi izgledala privlacnija muskarcima. S vatom, ili bez vate, imala je tijelo koje tjera na grijeh, sve drugo je bilo nevazno.

Onda je isplivala ispod debelih naslaga godina Jasna Beri, ni nalik onoj djevojci izvanredne ljepote od prije skoro pola vijeka, iz iste ulice, iste zgrade, istog stana. Sumnjam da je covjek iz ravnice i reziser filma - Srdjan Vuletic, prije odlaska na noge finansijerima u komsiluk(Splitska 11), prosao tom ulicom bar jednom u zivotu, a jos manje da je poznavao djelic istorije jedine zgrade u Sarajevu koja nije imala prozora, niti dnevnog svijetla u stubistu.

Trnovska je bila i ostala, zajedno sa Zagrebackom ulicom, dio “Zlatnog Trougla” Sarajeva. To je prostor izmedju Vrbanja mosta, pa sve do kraja Ljubljanske ulice(ukljucujuci ulicu Miska Jovanovica) gdje se nalazila pruzna rampa i kucica za radnike zeljeznice. Odatle bi se pod pravim uglom zamisljena linija spustala do Miljacke, presjecajuci usput Splitsku, Beogradsku, Zagrebacku i Lenjinovu ulicu, praveci Zlatni Trougao- jedinstveno i pozeljno naselje puno velikih kuca, sirokih ulica i uredjenih dvorista.

Porodice koje su zivjele u trosnoj jednospratnici iznad mjesne zajednice su dobili stanove u novogradnji, i rijesili se za sva vremena socijalnih slucajeva, alkoholicara i copora macaka s kojima su dijelili nekoliko prostorija u barakama pored njihovog ulaza. U prizemlju zgrade u kojoj su tokom zadnjeg rata pocinjeni strasni zlocini od strane crnogorsko-romanijskih pljackasa i ubica, otvoren je restoran zivotinjskog imena-Lav. Da se restoran zvao Majmun, mnogi bi se drzali na pristojnom odstojanju od ugostiteljskog objekta cije ime asocira na primate poznate po masturbiranju pred djecom u zooloskom vrtu, a duhovita i radoznala sarajevska sirotinja koja ne zna dalje od pite i cevapa bi se sprdala i izrugivala: ”Ljubavi, vodim te kod majmuna veceras”. Ovako je bilo nesto kraljevsko u imenu iskopanom iz porodice macaka, djelovalo je puno otmjenije od majmuna, jednostavno-Lav.

Kratko prije rata, umjesto restoranskih stolova, frizidera, serpi i sporeta na kojima se spremao najbolji madjarski gulas u Sarajevu, tu su na kratko svoj novi dom nasli poker aparati koji su smijenili jedno, i donijeli drugo, ne tako bezbrizno vrijeme. Svi oni proleteri i sluzbenici koji su do juce imali sigurne poslove i uredjene zivote, preko noci su postali samo jedni u nizu gubitnika s druge strane blagajnika koji im je ukucavao uloge na automatu. Pojedinacno, ti nesretnici su bili beznacajni i bezopasni, ali upravljati mnostvom lakovjernih, izmucenih i razdrazljivih ljudi koji su postali zapreka i smetnja jedni drugima, to je vec bila druga tepsija pite. Jeftina, potrosna roba-natjerana da se odredjuje- je bila spremna za upotrebu.

Jasno se vidjelo poslije prvog stampeda seoskog stanovnistva u grad, odmah nakon rata, a narocito sezdesetih i sedamdesetih godina da staro Sarajevo umire. To nije bilo bezbolno. Ni bolno. Kako kome. Sve je ostalo isto, njegovo, nase, i Trebevic, i Ilidza, i mostovi iznad Miljacke, ali to nije bilo ono Sarajevo. Duse su nam se izmijenile, sve vise smo se odvajali. Dva potpuno suprotna osjecanja su uvijek vladala izmedju starosjedioca i dosljaka. To se nije moglo sakriti, kao sto se ne moze sakriti zenska ljepota, roditeljska sreca ili pripadnik LGB populacije medju navijacima Zelje. Svi Manijaci se trude da hodaju u stilu MMA boraca, kao da plesu u ringu; samo jedan hoda kao krokodil - kad nalakira nokte na nogama u plavo-bijeloj boji, pa ih neprimjetno susi.

Grad u kotlini se sirio, stare kuce su se rusile, nove, vece gradjevine su nicale na svakom cosku. Malo sa radoznaloscu, malo sa prezirom i nepovjerenjem, starosjedioci su gledali parenje izmedju dosljaka i betona. Grbavica, Hrasno, Malta, Otoka, cak je i uze gradsko jezgro s kulturno-istorijskim spomenicima postalo zrtva urbicida, nije bilo dijela grada koji nije osjetio dah modernih vremena. Samo su muzikalni stanari oronulih stracara iz Gunduliceve (iza stare Remize na Vrbanji) jadikovali sljedecih trideset godina novinarima Sarajevske hronike da je njih mimoisao dvadeseti vijek. Mnoge poslijeratne sarajevske gospodje koje su isle tim putem u kupovinu na najmanju sarajevsku pijacu(preko puta Davora), gledale bi isprva sazaljivo na rascupanu i bosonogu djecu koja su jurila izmedju gomile smeca ganjajuci drekom izbezumljene pacove. Kad bi djeca malo porasla i pocela da umjesto pacova jure zene po ulici, i da im otimaju tasne, onda bi nestalo samilosti i saosjecanja za njihove svakodnevne aktivnosti, i svi komentari dobrostojecih drugarica iz grada bi stali u samo dvije rijeci: “ciganska posla”.

Poslije Zimske olimpijade Sarajevo je konacno bilo opkoljeno; iznutra i svana. Sarajevski duh je poput ludog mjesecara skocio kroz prozor, i nestao, a kod gradjana se javilo osjecanje nespokojstva i uznemirenosti, nesto slicno strahu.

U predvecerje jednog zimskog dana februara mjeseca 84’ godine, u prepunom Lavu okupilo se drustvo dobro poznato u tracerskim i bogataskim krugovima ondasnjeg Sarajeva i bivse drzave. Samo je cirkuski drug od Burta Lancastera zaglavio te veceri na pogresnom mjestu, ne svojom krivicom. To je bila jedne od onih sarajevskih veceri koje ce se prepricavati godinama poslije naseg odlaska, a svako ce nesto dodati ili oduzeti, onako kako samo znaju dodati ljudi koji imaju bujnu mastu i jednolicne zivote.

Ta noc je u Kovacicima bila ledena, zaudarala je na miris dima koji je nosen hladnim vjetrom iz dimnjaka padao kao magla i pokrivao okolne vile, a ljudima je ulazio u nos, u mozak, opkoljavao ih, davio ih kao vukovi kad dave ovce. Nikad vise poslije toga Kovacici nisu tako mirisali. Horde polupismenih, prostih i glupih ljudi su ga usmrdili, izvrnuli naopako, unakazili, ostalo je samo podsjecanje na vocnjake i cinovnicke kuce izgradjene jos prije Velikog rata u kojima se koristilo porculansko posudje iz Limoza i pilo iz Baccaratovih casa. Trebalo je srusiti tu stambenu zgradu na cosku, zajedno sa zgradom Unioninvesta(zgrada OHR-a), da ostanu samo livade sa vocnjacima i sljivicima kao nekada, trebalo je protjerati preko Vrbanja mosta izbjeglice iz istocne Bosne i krajisku sirotinju iz Grahova i Drvara, zaustaviti autobuse na linijama 12, 13, i 19 da ne razvoze ogromnu primitivnu masu besmisleno po Sarajevu, zagraditi Zagrebacku ulicu prema Vracama, sve zamandaliti, da nema prolaza zlu koje je raslo u sjeni socijalistickog uredjenja i radnickog samoupravljanja.

Iste veceri kad je u restoranu Una drski idiot spustio na sto rukom ispisan racun sa namjerom da odere nekog papka iz Amerike, a sebi da obezbjedi mjesto u istoriji najvecih sarajevskih prevaranata i sibicara, a Neda Ukraden u strukiranom, kao snijeg bijelom kompleticu ruskog kroja pjevala u Lavu na uho Tonetu Vogrincu i Juretu Franku bosanske sevdalinke, na drugom kraju restorana, u maloj sobi pored ulaznih vrata, sastalo se odabrano drustvo drugacijih hobija i interesovanja. Svi izdvojeni od ostalog svijeta, posmatrali su jedni druge sa nekom cudnom radoznaloscu, jedva da su pricali. Njihov izgled bi mogao da bude i prijatan da ih je covjek sreo u vrticu, ili u drustvu Jetija, mada i u to sumnjam.

Po ulici su kruzile milicijske patrole i legitimisale sumnjive prolaznike. Nije bilo nista neobicno da u toku noci svrate dva puta u isti ugostiteljski objekat naoruzani dugim cijevima, demonstrirajuci silu, a najvise drskost i primitivizam nad obicnim svijetom. Jedni su govorili da se vlast boji neprijatelja koji nikad ne spava, da nisu sigurni, dok su drugi mislili da se drugovi u plavom prave vazni i paradiraju bez razloga unaokolo ko paradni konji.

Dok je konobar-lopov, iz Une, umjesto slave i ugleda natovario sebi, gazdi i carsiji sto godina ponizenja i sramote, u sporednoj sobi restorana kraljevskog imena kockice su se kotrljale po stolu kao da je ih sam kralj ciganske muzike i barbuta Saban Bajramovic bacao.

Jok bolan, nije Saban…sinoc ih Kenta sve uzeo k’o lopatom.