Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Poezija, proza, pisci, pravopis, povijest jezika, dijalekti, lokalizam.

Moderator: Julia-Klara

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 905
Posts: 27376
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 17 Jun 2017, 22:23

Razgovori sa Kafkom

Kafka rece: Sve plovi pod laznom zastavom, nijedna rijec ne odgovara istini. Ja, na primjer, vracam se sada kuci. No, to samo tako izgleda. U stvari, penjem se u specijalno za mene instaliranu tamnicu koja je utoliko teza sto je nalik sasvim obicnom gradjanskom stanu i u kome niko, osim mene, ne prepoznaje zatvor. Otuda nema ni nekog pokusaja bjekstva. Nikakvi se lanci ne mogu raskinuti kada nikakvih vidljivih lanaca nema. Zatocenje je, stoga, organizovano kao sasvim obicno, svakodnevno egzistiranje bez pretjeranog komfora. Sve izgleda da je od cvrstog i postojanog materijala. Ali je to, pritom, lift u kome se spustate u bezdan. Ne vidite ga. No, cujete ga, ako zatvorite oci, kako vec zamori i tutnji pred vama.
1
1 Image
My Sun and Stars!

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 905
Posts: 27376
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 17 Jun 2017, 22:29

Bio sam ukocen i hladan.
Bio sam most,
raspet nad bezdanom.

Moram prec opet na Rokere s Moravu :grana
3
2 Image 1 Image
My Sun and Stars!

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 905
Posts: 27376
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 17 Jun 2017, 23:36

Putnik u tramvaju


Stojim na platformi elektricnog tramvaja, i potpuno sam nesiguran u
pogledu svog polozaja na ovom svijetu, u ovom gradu, u svojoj porodici.
Cak ni uzgred ne bih umio reci kakve bih zahtjeve u bilo kom smislu mogao
s pravom da postavim. Ne mogu se nicim braniti sto stojim na ovoj
platformi, sto se drzim za ovu rucicu, sto dopustam da me nosi ovaj
tramvaj, sto se ljudi sklanjaju pred njim ili idu mirno, ili se odmaraju
pred izlozima. - Istina, to niko i ne zahtijeva od mene, ali to je
svejedno.

Tramvaj se priblizava stanici, jedna djevojka staje blizu vrata, spremna
da sidje. Vidim je tako jasno kao da sam je opipao. Odjevena je u crno,
nabori na suknji se gotovo ne pomjeraju, bluza joj je pripijena uz tijelo i
ima okovratnik od bijele guste cipke, otvorenom lijevom sakom se oslonila o
zid, kisobran u njenoj desnoj ruci dotice drugi stepenik odozgo. Lice
joj je preplanulo, a nos, lako stanjen u sredini, pri vrhu je okrugao i
sirok. Ima mnogo smedje kose i lelujave kratke vlasi na desnoj
sljepoocnici. Malo uho joj je priljubljeno uz glavu, ali ja stojim blizu i
vidim cijelu poledjinu desne usne skoljke i sjenku pri korijenu.

Upitao sam se onda: Kako to da se ona ne cudi sebi, da drzi usta
zatvorena i ne kazuje nista o tome?

F.K.
2
2 Image
My Sun and Stars!

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 905
Posts: 27376
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 18 Jun 2017, 18:35

Da je ne bih sreo, Franz Kafka

Iz Plave sveske

Volim je i ne mogu sa njom da razgovaram, uhodim je da je ne bih sreo.
Volio sam djevojku koja je i mene voljela, ali morao sam da je ostavim.
Zasto?
Ne znam. Bilo je to kao da je okruzena oruznicima koji su koplja drzali
napolje uperena. I kad bih joj se priblizio, naletio bih na siljke, bivao
ranjen i morao da uzmaknem. Mnogo sam stradavao.
Da li je za to djevojka bila imalo kriva?
Ne vjerujem, ili sam cak siguran da nije. Poredjnje od malocas nije bilo
potpuno, posto sam i ja bio okruzen oruznicima koji su koplja drzali
okrenuta unutra, naime prema meni. Kad god bih se primakao djevojci,
naletio bih najpre na koplja svojih oruznika i vec tu je moje napredovanje
bilo zaustavljeno. Mozda do njenih oruznika nikad nisam ni dospio,
pa ako bi trebalo da sam i dopro, onda to vec krvareci od svojih kopalja
i bez svijesti.
Da li je djevojka ostala sama?
Ne, neko drugi je prodro do nje, lako i nicim sprijecen. Iscrpljen sopstvenim
nastojanjima, gledao sam na to onako ravnodusno kao da sam vazduh kroz
koji su njihova lica nalegla jedno na drugo u prvom poljupcu.
2
1 Image 1 Image
My Sun and Stars!

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 905
Posts: 27376
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 18 Jun 2017, 23:34

Operacija: "Sloboda"

Mislim da niko ne moze da uspije bez ove operacije: izvaditi iz sebe izgubljena i lazna, ambiciozna mjestasca, rane pustiti da zarastu i hrabro priznati sta se sve nema.

Kada se to ucini, najtezi uspon ostaje iza nas. Ispred vas je jednostavan i sirok put.

Ostaje nam samo da svoje sposobnosti i ljepotu svjesno njegujemo a svoje lose osobine pustimo da zakrzljaju i sakrijemo ih u cosak, gdje nece smetati nikome osim nama samima. Poslije od njih ostaje samo mali zavezljaj koji nosimo sami, na svoju odgovornost.

Mozda ce nekome uspjeti da ga negdje zaboravi, ili sto je jos hrabrije, baci uzvikujuci: Konacno su mi ruke slobodne!
2
1 Image 1 Image
My Sun and Stars!

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 905
Posts: 27376
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 20 Jun 2017, 13:54

Jesi li ti onaj koji se rodio u zibanju gora, koji je rastao u narucju nesrece i u kuci ugnjetavanja?
Jedes li suhu koru namocenu u suze? Pijes li mutnu vodu punu krvi i suza?

Jesi li vojnik kojeg su kruti zakoni covjecji primorali da zaboravi na zenu i djecu i ode na bojno polje POHLEPE, koji su tvoji nadredjeni krivo nazvali DUZNOSCU?

Jesi li pjesnik, zadovoljan mrvicama zivota i sretan da ima papir i tintu te se u svojoj zemlji cuti poput tudjinca, kojeg njegovi bliznji ne poznaju?

Jesi li zatocenik kojeg su bacili u tamni zatvor zbog neznatnog prekrsaja i osudili oni koji bi covjeka mijenjali tako da ga kvare?

Jesi li mlado djevojce, koje je Bog obdario ljepotom da bi postalo zrtvom niske pohote bogatasa, koji je prevario i kupio njeno tijelo, no ne i njezino srce te je osudio na cemer i jad.

Jesi li koji od onih koji su zrtve ljudskih zakona.
Tada si nesretnik i tvoja je nesreca plod nepravicnosti mocnika i pakosti tiranina, brutalnost bogatoga te sebicnost razuzdanog i pohotnog.

Smirite se, o vi slabi, jer iza svijeta tvari lezi velika snaga, snaga koja je cista Pravednost, Milost, Samilost i Ljubav.
Vi ste poput ruza, koje rastu u sjeni. Zapuhat ce blagi vjetar i vase sjeme ponijeti u sunce, gdje cete iznova zivjeti u ljepoti.
Vi ste poput golog drveta koje se povija pod tezinom snjega. Doci ce proljece i obuci vasu svoju zelenu odjecu.
Istina ce rastrgati veo od suza koji zakriva vas osmjeh.
Braco moja patnicka, prihvacam vas sve, ljubim vas i prezirem one koji vas ugnjetavaju.


Halil Dzubran, Glas ucitelja
3
2 Image 1 Image
My Sun and Stars!

User avatar
Mala_Mu
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Reactions: 305
Posts: 22697
Joined: 09 Feb 2014, 14:14
Location: Dolina Mumijevih
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Mala_Mu » 20 Jun 2017, 14:10

:ok
Attachments
IMG_2490.JPG
IMG_2490.JPG (59.05 KiB) Viewed 232 times
1
1 Image

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 905
Posts: 27376
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 21 Jun 2017, 19:43

I u mojoj kuci bio je tavan. Sjedio sam šcucuren na starom bacenom sedlu, sam u tom svijetu neupotrebljivih stvari što su izgubile raniji oblik i poprimale novi, prema dobu dana i mojim raspolozenjima, prema jacoj ili slabijoj svjetlosti što ih je preoblicavala, prema tuzi ili radosti u meni.
Jašuci na sedlu u susret zelji da nešto bude, da se desi nešto iz maglovitih djecijih maštanja što su se hirovito mijenjala, nestvarna kao i stvari u tavanskoj polutami. Taj tavan me stvarao, kao što me stvaralo i bezbroj drugih mjesta i prilika, susreta, ljudi, nastajao sam u hiljadama izmjena, i uvijek mi se cinilo da je sve ranije nestajalo sa novom promjenom, da se gubilo kao beznacajno u maglama proteklog vremena. A onda sam, uvijek nanovo, i neocekivano, nalazio tragove svega što je bivalo, kao zive iskopine, kao svoje vlastite naslage, i mada stare i ruzne, postajale su drage i lijepe. Taj ponovo otkriveni neizgubljeni dio mene, što nije samo sjecanje, vrijeme je uljepšalo i vracalo iz nedohvatnih daljina, spajajuci me s njim. Tako je postojao dvojako, kao djelic moje sadašnje licnosti, i kao sjecanje. Kao sadašnjost, i kao pocetak. Na tom tavanu, gdje sam trazio samocu, saznavajuci se, i pribjezište od otvorenih širina zavicaja, iako sam ga volio više nego majku, mislio sam cesto o zlatnoj ptici iz neninih prica. Nisam znao šta je ta zlatna ptica, ali dok sam slušao kako pada kiša po krovu od šindre, i otvoreni kapak lupa na vjetru, i bezbroj ociju viri iz coškova, zamišljao sam kako pronalazim svoju zlatnu pticu, kao junak iz neninih zubornih kazivanja, znajuci da se tako, na neki cudan, neobjašnjiv nacin, ostvaruje sreca.
Zaboravio sam na nju docnije, zivot je raspršio snatrenja mladosti, moguca u vrelom zamišljanju bez prepreka, u slobodi zeljenja bez granica, rodjena u neiskustvu. A javila se ponovo, kao podsmijeh, kad mi je bilo najteze.

Bio jednom jedan djecak, u ocevoj kuci, nad rijekom, koji je sanjao zlatne snove, jer ništa nije znao o zivotu.

Bio je i jedan drugi djecak, u hanu, na ravnici, koji je mislio o zlatnoj ptici. Ubili su mu majku, bila je griješna, a njega otjerali u svijet.

Bilo nas je cetvoro brace, i sva cetvorica su trazila zlatnu pticu srece. Jedan je poginuo u ratu, jedan je umro od sušice, jednog su ubili u tvrdavi.
Ja svoju više ne trazim.
Gdje su zlatne ptice ljudskih snova, preko kojih se to bezbrojnih mora i vrletnih planina do njih dolazi? Da li nam se ta duboka ceznja djetinje nerazumnosti posigurno javlja samo kao tuzni znak izvezen na mahramama i na safijanskim koricama nepotrebnih knjiga?

(Dervis i smrt)
2
1 Image 1 Image
My Sun and Stars!

User avatar
Mala_Mu
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Reactions: 305
Posts: 22697
Joined: 09 Feb 2014, 14:14
Location: Dolina Mumijevih
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Mala_Mu » 25 Jun 2017, 23:01

Nije se udala, udali su je. Nekoliko dana prije moga dolaska. Da sam manje spavao, da sam i noću putovao, da je bilo manje umora, da su bile manje ravnice i niža brda koja je trebalo pregaziti, došao bih na vrijeme, ona se ne bi udala za Emina, a ja možda ne bih otišao iz sela. I ničeg ne bi bilo od ovog što me boli, ni Harunove smrti, ni ove noći, posljednje. A možda bi i bilo, jer neka noć mora biti posljednja, i nešto mora biti što boli, uvijek.

Dervis i smrt
1
1 Image

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 905
Posts: 27376
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 06 Jul 2017, 22:20

Čisto, dobro osvijetljeno mjesto

Ernest Hemingway

Bilo je kasno i svi su napustili kavanu osim starca koji je sjedio u sjeni što ju je stvaralo lišće stabla nasuprot električnom svjetlu. Danju je ulica bila prašnjava, ali noću bi rosa slegla prašinu i starac je volio sjediti dokasno jer je bio gluh, a noću je bilo mirno i on je osjećao razliku. Dvojica konobara u kavani znala su da je starac malo pripit, i premda je bio dobra mušterija, znali su da će, ako se previše napije, otići ne plativši, tako da su pazili na njega.

»Prošli je tjedan pokušao počiniti samoubojstvo«, rekao je jedan od konobara.

»Zašto?«

»Bio je očajan.«

»Zbog čega?«

»Ni zbog čega.«

»Kako znaš da je bilo ni zbog čega?«

»On ima mnogo novca.«

Sjedili su zajedno za stolom koji se nalazio uza zid blizu kavanskih vrata i gledali na terasu na kojoj su svi stolovi bili prazni osim onoga za kojim je sjedio starac u sjeni lišća koje se lagano micalo na vjetru. Ulicom su prošli djevojka i vojnik. Ulično svjetlo sjalo je na brončanom broju njegova ovratnika. Djevojka je bila gologlava i žurila se uz njega.

»Uhvatit će ga čuvari«, rekao je jedan od konobara.

»Pa što, ako dobije ono što želi?«

»Bolje mu je da se sada makne s ulice. Uhvatit će ga čuvari. Prošli su ovuda prije pet minuta.«

Starac koji je sjedio u sjeni zakucao je svojom čašom po tanjuriću. Mlađi konobar otišao je do njega.

»Što želite?«

Starac ga je pogledao. »Još jedan konjak«, rekao je.

»Opit ćete se«, rekao je konobar. Starac ga je pogledao. Konobar se udaljio.

»Ostat će tu cijelu noć«, rekao je svom kolegi. »Sad mi se spava. Nikad ne idem u krevet prije tri sata. Trebao se ubiti prošli tjedan.«

Konobar je uzeo bocu konjaka i drugi tanjurić sa šanka unutar kavane i otišao do starčeva stola. Odložio je tanjurić i natočio čašu konjakom do vrha.

»Trebali ste se ubiti prošli tjedan«, rekao je gluhom čovjeku. Starac je pokazao prstom. »Još malo«, rekao je. Konobar je nastavio natakati čašu tako da se konjak prelijevao i tekao niz stapku u gornji tanjurić naslagane hrpe. »Hvala«, rekao je starac. Konobar je odnio bocu natrag u kavanu. Sjeo je ponovno za stol s kolegom.

»Sad je pijan«, rekao je.

»Pijan je svake noći.«

»Zašto se želio ubiti?«

»Kako da znam.«

»Kako je to učinio?«

»Objesio se užetom.«

»Tko je prerezao uže?«

»Njegova nećakinja.«

»Zašto su to učinili?«

»Strah za njegovu dušu.«

»Koliko novca ima?«

»Mnogo.«

»Mora da mu je osamdeset.«

»U svakom slučaju rekao bih da mu je osamdeset.«

»Volio bih da ode kući. Nikad ne idem u krevet prije tri sata. Kakav je to sat za odlazak u krevet?«

»On ne liježe jer mu se ovako sviđa.«

»Osamljen je. Ja nisam. Mene u krevetu čeka žena.«

»I on je jednom imao ženu.«

»Sad mu žena ne bi služila ničemu.«

»Ne može se reći. Možda bi bio bolji sa ženom.«

»Za njega se brine njegova nećakinja. Rekao si da je ona prerezala uže.«

»Znam.«

»Ne bih želio biti tako star. Starac je opak.«

»Ne uvijek. Ovaj starac je čist. Pije bez prolijevanja. Čak i sada kad je pijan. Gledaj ga.«

»Ne želim ga gledati. Želim da ode kući. Nema poštovanja prema onima koji moraju raditi.«

Starac je svrnuo pogled sa čaše na trg, onda na konobare.

»Još jedan konjak«, rekao je, pokazujući na čašu. Prišao mu je konobar kojem se žurilo. »Gotovo«, rekao je, ispuštajući sintaksu kao što čine glupi ljudi kad govore s pijancima ili strancima. »Ne više noćas. Zatvoreno sad.«

»Još jedan«, rekao je starac.

»Ne. Gotovo.« Konobar je ručnikom obrisao rub stola i mahnuo glavom.

Starac je ustao, polako prebrojio tanjuriće, izvadio kožnatu novčarku za kovanice iz džepa i platio piće, ostavivši napojnicu od pola pesete.

Konobar ga je gledao dok je odlazio niz ulicu, vrlo star čovjek koji hoda nesigurno, ali s dostojanstvom.

»Zašto ga nisi pustio da ostane i pije?« upitao je konobar kojem se nije žurilo. Zatvarali su. »Još nisu dva i trideset.«

»Želim kući u krevet.«

»Što je sat vremena?«

»Više meni nego njemu.«

»Sat vremena je isto.«

»Govoriš kao da si i sam starac. Može kupiti bocu i piti kod kuće.«

»Nije isto.«

»Ne, nije«, složio se konobar sa ženom. Nije želio biti nepravedan. Samo mu se žurilo.

»A ti? Ne bojiš li se otići kući prije tvoga uobičajena vremena?«

»Pokušavaš li me uvrijediti?«

»Ne, hombre, samo se šalim.«

»Ne«, rekao je konobar kojem se žurilo, ispravljajući se od povlačenja metalne rolete nadolje. »Imam povjerenja u sebe. Ja sam sav samopouzdanje.«

»Imaš mladost, samopouzdanje, i posao«, rekao je stariji konobar. »Imaš sve.«

»A što tebi nedostaje?«

»Sve osim posla.«

»Imaš sve što i ja.«

»Ne. Nikad nisam imao samopouzdanja i nisam mlad.«

»Ma bježi. Prestani govoriti gluposti i zaključaj.«

»Ja sam jedan od onih koji vole ostati dokasna u kavanama«, rekao je stariji konobar. »Sa svima onima koji ne žele otići u krevet. Sa svima onima kojima je potrebno svjetlo za noć.«

»Ja želim kući i u krevet.«

»Mi smo dvije različite vrste«, rekao je stariji konobar. Bio je već odjeven za odlazak kući. »Nije samo u pitanju mladost i samopouzdanje, premda su te stvari vrlo lijepe. Svake noći opirem se zatvaranju jer možda postoji netko komu treba kava.«

»Hombre, postoje bodege koje su otvorene cijelu noć.«

»Ne razumiješ. Ovo je čista i ugodna kavana. Dobro je osvijetljena. Svjetlo je vrlo dobro, a sada postoje također sjene lišća.« »Laku noć«, rekao je mlađi konobar.

»Laku noć«, rekao je drugi. Okrećući prekidač električnog svijetla nastavljao je razgovor sa samim sobom. Riječ je o svjetlu, naravno, ali je također potrebno da mjesto bude čisto i udobno. Ne želiš glazbu. Zacijelo ne želiš glazbu. Niti možeš stajati pred šankom s dostojanstvom premda je to sve što je ponuđeno za ove sate. Čega se bojao? Nije to bio strah ili strava. Bilo je to ništa koje je on predobro poznavao. Sve je bilo ništa i čovjek je također bio ništa. Samo to i svjetlo bilo je sve što se tražilo i određena čistoća i red. Neki su živjeli u tome, a da to nisu nikad osjetili, ali on je znao da je sve to bilo nada y pues nada y nada y pues nada. Naša nada koja si u nada, nada imenom tvoje kraljevstvo nada tvoja volja bit će nada u nada kao što je u nada. Daj nam taj nada naš svagdanji nada i nada nas naš nada kao što mi nada naše nada i ne nada nas u nada nego izbavi nas iz nada; pues nada. Zdravo ništa puno ništa, ništa je s tobom. Smiješio se i stajao za šankom sa sjajnim aparatom s parnim pritiskom za kavu.

»Što bi vi?« upitao je pipničar.

»Ništa.«

»Otro loco mas«, rekao je pipničar i okrenuo se na drugu stranu.

»Malu čašu«, rekao je konobar.

Pipničar ju je natočio.

»Svjetlo je vrlo jako i ugodno, ali šank nije uglađen«, rekao je konobar.

Pipničar ga je pogledao, ali nije odgovorio. Bilo je prekasno noću za razgovor.

»Želiš drugu čašu?« upitao je pipničar.

»Ne, hvala«, rekao je konobar i izišao van. Nije volio barove i bodege. Čista, dobro osvijetljena kavana bila je sasvim druga stvar. Sada će, ne razmišljajući više, otići kući u svoju sobu. Ležat će u krevetu i napokon zaspati s jutarnjim svjetlom. Na kraju krajeva, rekao je sebi, ovo je vjerojatno samo nesanica. Mora da je imaju mnogi.
1
1 Image
My Sun and Stars!

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 905
Posts: 27376
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 06 Jul 2017, 22:55

Guy de Maupassant: Na vodi

Prošloga sam ljeta unajmio malu ladanjsku kućicu na obali Seine, nekoliko milja od Pari￾za, i onamo bih išao spavati svake večeri. Za nekoliko dana upoznao sam jednoga od
svojih susjeda, čovjeka između trideset i četrdeset godina, koji je zasigurno bio jedan od
najzanimljivijih ljudi koje sam ikada vidio. Bio je to star, ali strastven veslač, uvijek kraj
vode, uvijek na vodi, uvijek pod vodom. Mora da je bio i rođen u čamcu, i sasvim sigur￾no će ondje i umrijeti.
Jedne večeri kada smo šetali obalom Seine, upitao sam ga da mi ispripovijeda pokoju
zgodu iz svojega života na vodi. I eto, moj čovjek smjesta živne, preobrazi se i postane
rječit, gotovo pa pjesnik. U srcu je imao jednu veliku strast, proždiruću i neodoljivu
strast: rijeku.
– Ah! – reče on – koliko uspomena imam na toj rijeci koja protječe ovuda pokraj nas.
Vi ostali, stanovnici ulica, vi ne znate što je rijeka. No poslušajte ribara kad izgovara tu
riječ.
Za njega je ona tajnovita, duboka, nepoznata zemlja opsjena i priviđenja, gdje noću vi￾dimo stvari koje ne postoje, gdje čujemo šumove koje ne poznajemo, gdje podrhtavamo a
da ne znamo zašto, kao kad prolazimo kroz groblje: i rijeka je zaista najzlokobnije od
svih groblja, iako tu nema grobova.
Ribaru je zemlja ograničena, a rijeka je u sjeni, kada nema mjeseca, neograničena. Pomo￾rac ne osjeća isto za more. More je uistinu često okrutno i pakosno, no more viče, urliče,
odano je, moćno more; dok je rijeka tiha i podmukla. Ona ne grmi, uvijek nečujno teče, i
baš to vječno gibanje vode koja teče za mene je strašnije od visokih valova oceana.
Sanjari vjeruju da more u sebi krije daleke plavkaste krajeve, gdje utopljenici plivaju me-
đu velikim ribama, usred čudnih šuma i kristalnih spilja. Rijeka ima samo crne dubine
gdje se trune u blatu. A ipak je lijepa kada blista u izlazećem suncu i kada nježno zaplju￾skuje među strmim obalama pokrivenim trstikom koja mrmori.
Govoreći o moru, pjesnik je rekao:

O valovi, kakvih li jezovitih priča znate!
Duboki valovi, koji užasavate klečeće majke,
Prepričavate priče jedni drugima dok uzburkavate more
I to čini čemernima vaše glasove
Koje imate noću, kada nam se približavate.

E pa, ja držim da su priče što ih šapuću trske svojim sitnim i nježnim glasićem strašnije
od jezivih priča o kojima urliču valovi.
Ali budući da me pitate za neku od mojih uspomena, ispričat ću vam jednu neobičnu
zgodu koja mi se dogodila ovdje prije desetak godina.
Stanovao sam, kao i danas, u kući majke Lafon, i jedan od mojih najboljih prijatelja,
Louis Bernet, koji se sada odrekao veslačkih divota i postao visoki državni činovnik,
stanovao je u selu C..., dvije milje niz vodu. Večerali bismo zajedno svakoga dana, čas
kod njega, čas kod mene.
Kako sam se jedne večeri vraćao sasvim sam i prilično umoran, vukući teškom mukom
svoj veliki čamac, jolu dugačku dvanaest stopa kojom sam se noću uvijek služio, zastao
sam načas da odahnem kraj onog vrha prekrivenog šašem, otprilike dvjesto metara od
željezničkog mosta. Vrijeme je bilo divno; mjesec je sjajio, rijeka je blistala, zrak je bio mi￾ran i blag. Zaveo me taj spokoj; pomislio sam kako bi bilo dobro ovdje zapaliti lulu. Rad￾nja je slijedila misao; zgrabio sam sidro i bacio ga u rijeku.
Čamac, koji je plovio nizvodno sa strujom, potegnuo je lanac do kraja i zatim stao; a ja
sam sjeo na krmu, na ovnovu kožu, smjestivši se najudobnije što sam mogao. Više se ni-
šta nije čulo, ništa: samo bi mi se s vremena na vrijeme učinilo da čujem kako voda laga￾no klopoće, gotovo neprimjetno, udarajući o obalu. Razabirao sam i neke trstike, više od
drugih, koje su poprimale čudnovate oblike, kao da se na trenutke gibaju.
Rijeka je bila savršeno mirna, no ja sam osjetio kako me ova neobična tišina uzbuđuje.
Sve zvijeri, žabe i krastače, ti noćni pjevači močvare, umuknuše.
Iznenada, desno pokraj mene jedna je žaba zakreketala. Zadrhtao sam: ona je zašutjela;
više ništa nisam čuo.
Odlučio sam malo zapaliti lulu kako bih se protresao. No kako god sam bio poznat kao
strastveni pušač, sad mi nije prijalo. Nakon drugoga dima postalo mi je mučno te sam
prestao. Počeo sam pjevušiti, zvuk mojega glasa bio mi je neugodan; stoga sam se ispru-
žio na dnu čamca i zagledao u nebo. Neko sam vrijeme mirovao, no ubrzo su me lagani
pokreti barke počeli zabrinjavati. Učinilo mi se kao da se silno diže i spušta, dodirujući
naizmjence jednu pa drugu obalu rijeke; zatim kao da je neka nevidljiva sila privlači po￾lako prema dnu i potom diže, da bi je pustila da padne. Ljuljalo me kao da sam usred
oluje; čuo sam zvukove oko sebe. Naglo sam se uspravio: voda je blistala, sve je bilo
mirno.
Shvatio sam da su mi živci malo uzdrmani i odlučio otići. Povukao sam lanac; čamac se
stao micati, no uskoro sam osjetio neki otpor, povukao sam jače, ali nisam mogao izvući
sidro. Zakačilo se o nešto na dnu rijeke i nisam ga mogao podići. Ponovno sam pokušao,
no uzalud. Zatim sam veslima okrenuo čamac i premjestio ga uzvodno ne bih li promije￾nio položaj sidra. Bilo je uzalud, i dalje je stajalo. Razbjesnio sam se i stao bjesomučno
tresti lancem. Ništa se nije pomaknulo. Obeshrabren, sjeo sam da razmislim o svojoj si￾tuaciji. Nisam mogao ni pomisliti da potrgam ovaj lanac ni da ga odijelim od čamca, jer
je bio golem i prikovan za komad drva deblji od moje ruke. No kako je vrijeme bilo lije￾po, bio sam siguran da će kakav ribar naići i priteći mi u pomoć. Moja me neprilika smi￾rila. Sjeo sam i napokon sam mogao popušiti svoju lulu. Imao sam i jednu bocu ruma,
ispio sam dvije ili tri čašice i nasmijao se svojoj nezgodi. Bilo je veoma toplo i u najgorem
slučaju mogao sam prenoćiti pod vedrim nebom.

Iznenada je nešto kucnulo o moj čamac. Stresao sam se i hladan znoj oblio me od glave
do pete. Bio je to zacijelo komadić drva koji je donijela struja, no to je bilo dovoljno da
me iznova uznemiri. Zgrabio sam lanac i očajnički upro. Sidro ni makac. Ponovno sam
sjeo, iscrpljen od napora.
U međuvremenu se na rijeku polagano spustila bijela gusta magla koja je dopirala do
vodene razine, tako da, ustavši, nisam vidio više ni rijeku, ni svoje noge, ni čamac, jedino
sam zapazio vrške trstike, a podalje blijedu ravnicu osvijetljenu mjesečevom svjetlošću, s
velikim crnim mrljama koje se dižu prema nebu, skupinama topola uz cestu. Činilo se
kao da sam ukopan do pasa u pamučno tkivo neobične bjeline, i preplavile su me svako￾jake čudnovate misli. Zamišljao sam da se netko pokušava uspeti u moju barku koju više
nisam mogao razabrati, i da je rijeka, sakrivena neprovidnom maglom, puna čudesnih
bića koja plivaju oko mene. Osjetio sam užasnu nelagodu, obruč mi je stezao sljepoočni￾ce, a srce tuklo kao da će me ugušiti. Izgubivši glavu, pomislio sam pobjeći plivajući, no
jeza me prošla pri samoj pomisli. Već sam se vidio kako izgubljen lutam maglom i kopr￾cam se među trstikom i travama koje ne mogu izbjeći, hropćem od straha ne naslućujući
spas, izgubivši iz vida čamac, i činilo mi se kao da me nešto vuče za noge na dno te crne
vode.
Zaista, budući da bih trebao prevaliti barem pet stotina metara plivajući protiv struje dok
ne bih došao do mjesta gdje se travke ne petljaju za noge, veoma je vjerojatno da ću se
zagubiti u ovoj magli i utopiti se, koliko god dobar plivač bio.
Pokušao sam se pribrati. Osjetio sam čvrstu volju da se oduprem strahu, ali je u meni
bilo i nešto drugo osim volje, a to drugo obuzeo je strah. Upitao sam se čega bih se mo￾gao bojati; moje hrabro ja rugalo se onomu strašljivomu i nikada kao toga dana nisam
tako jasno opazio da su u nama dva suprotna bića, jedno voljno, a drugo koje se opire,
čas pobjeđuje jedno, čas drugo.
Ta glupa i neobjašnjiva bojazan sve je više rasla i pretvarala se u stravu. Ostao sam ne￾pomičan, širom otvorenih očiju, napeta i pripravna uha. Čekajući što? Nisam znao, no
moralo je biti nešto strašno. Da je kojoj ribi palo na pamet da poskoči iz vode, kako se to
često događa, držim da bih se onesvijestio poput klade.
Ipak, uz silan napor, uspjelo mi je sabrati se i povratiti razum koji sam gubio. Ponovno
sam dohvatio bocu s rumom i otpio velikim gutljajima.
Onda mi je sinula zamisao i počeo sam vikati iz petnih žila okrećući se na sve četiri stra￾ne. Kada sam potpuno promukao, stao sam slušati. Pas je zavijao, veoma daleko.
Još sam pio i onda sam se ispružio koliko sam dug i širok na dno čamca. Tako sam ostao
negdje oko sat vremena, možda i dva, budan, otvorenih očiju, sa sablasnim snoviđenjima
oko sebe. Nisam se usudio ustati, a ipak sam to silno želio; odgađao sam to iz minute u
minutu. Rekao sam si: "Hajde, ustaj!", ali sam se bojao svakog pokreta. Na koncu sam se
podigao pomno i oprezno, kao da moj život ovisi o najmanjem zvuku koji proizvedem.
Pogledao sam preko ruba.
Ostao sam bez daha od najveličanstvenijeg, najdivnijeg prizora koji sam ikada vidio. Bila
je to vilinska priča, čudesno priviđenje o kojem govore putnici koji se vraćaju iz daleka i
koje slušamo ne vjerujući im.
Magla, koja je prije dva sata lebdjela nad vodom, malo-pomalo se povukla i skupila na
obalama. Ostavljajući rijeku potpuno čistom, nakupila se na svakom brežuljku s obje
strane, visokom šest do sedam metara, koji su blistali pod mjesečinom bjelji od snijega.
Tako da se nije vidjelo ništa osim rijeke, protkane blistavim nitima, opasane bijelim gor-
jem. A gore, iznad moje glave, pun i velik, svijetlio je mjesec usred plavkastog i mliječ-
nog neba.
Sve se vodene životinje probudiše; žabe su bijesno kreketale, a od časa do časa, slijeva i
zdesna, dopirao je jednoličan i tužan, bakreni glas krastača. Začudo, nisam se više bojao.
Bio sam usred toliko izvanrednog krajolika da me najneobičnije stvari ne bi iznenadile.
Ne znam koliko je to trajalo, jer sam na koncu usnuo. Kada sam ponovno otvorio oči,
mjesec je bio zašao, nebo je bilo puno oblaka. Voda je tugaljivo klopotala, vjetar je puhao,
bilo je hladno, a tama je bila potpuna.
Popio sam što mi je preostalo ruma, a zatim sam cvokotajući od zime osluškivao šuška￾nje šaša i zlokobne zvuke rijeke. Pokušao sam vidjeti, ali nisam mogao razabrati ni svoj
čamac ni ruke koje sam primaknuo očima.
Međutim, malo-pomalo tama je postajala rjeđa. Odjednom mi se učinilo da jedna sjena
klizi sasvim blizu mene. Ispustio sam vrisak, i glas je odgovorio; bio je to ribar. Zazvao
sam ga, a kada se približio, ispričao sam mu svoju nezgodu. Privukao je svoj čamac do
mojega i zajedno smo stali vući lanac. Sidro se nije pomaknulo. Dan je svanuo, tmuran,
siv i kišan, leden, jedan od onih dana koji vam donose tugu i nesreću. Opazio sam još
jednu barku. Prizvali smo je. Čovjek koji je bio u njoj pomogao nam je vući i polako je
sidro stalo popuštati. Podizalo se, ali polako, polako, opterećeno popriličnim teretom.
Naposljetku smo opazili crnu masu i dovukli je u moj čamac.
Bio je to leš stare žene s velikim kamenom oko vrata.


1876.
1
1 Image
My Sun and Stars!

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 905
Posts: 27376
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 12 Jul 2017, 00:03

"Neka oprosti gospođa Europa, ona nema spomenike kulture. Pleme Inka u Americi ima spomenike, Egipat ima prave spomenike kulture. Neka oprosti gospođa Europa, samo Bosna ima spomenike. Stećke. Šta je stećak? Oličenje gorštaka Bosanca! Šta radi Bosanac na stećku? Stoji uspravno! Digao glavu, digao ruku! Ali nigdje, nigdje, nikad, niko nije pronašao stećak na kome Bosanac kleči i moli. Na kom je prikazan kao sužanj".

Miroslav Krleza
2
1 Image 1 Image
My Sun and Stars!

User avatar
srculence7
VIP
VIP
Reactions: 376
Posts: 7405
Joined: 31 Mar 2016, 03:35
Location: u ordinaciji
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by srculence7 » 14 Jul 2017, 02:19

"...nestala si, ni senku ostavila nisi, kamoli pečat usana tvojih, pogled lepršavi i nestvarni...zaustavila si vreme na mom putu stvarnosti i zabluda...uspela si da me digneš do neba i ostaviš tamo, da povratak ne poželim...nisam te imao, neću te imati ni u svetu sanjara...imaću te u duši i ime tvoje večno na usnama mojim ostaće..." :srce
S.Prodan
1
1 Image

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 905
Posts: 27376
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 16 Jul 2017, 15:56


ŠAHDIDAR-HANUMA – BAJKA O JEDNOJ LJUBAVI



O lijepoj robinji po imenu Šahdidar ne znamo mnogo. Spominje se da je rodom iz Sarajeva i da je bila robinja kod Gazi Husrev-begove sestre Neslišah. Zaljubljeni beg oslobodio je robinju i oženio se njome. Udajom je postala kaduna (hatun), a kasnije i vakifa, jer je sagradila jednu džamiju i mekteb uz tu džamiju

Image

Postoje stvari koje se mogu saznati jedino pričom: šta je sreća ne možemo nikako reći, ali ako pročitamo Pepeljugu saznamo, to nam je Pepeljuga objasnila. Ne znamo ni šta je ljubav, ali onima koji su čitali Goetheovog Fausta to je jasno. Postoje stvari koje možemo saznati jedino pričom. Bajke nam često objašnjavaju upravo te i takve stvari i vjerovatno je to razlog njihove popularnosti. Postoje desetine tumačenja bajki, a postoje i racionalisti koji nas uporno pokušavaju uvjeriti da su bajke izmišljene, nemoguće priče koje čitamo samo zato što nam obećavaju ispunjenje snova i želja, tako da je bajka postala sinonim za nešto nemoguće, neostvarivo, nešto čega nema.

Ljudima koji čitaju bajke i poznaju život jasno je da to nije istina jer se veoma često bajke događaju i u životu. Jedna od takvih bajki iz života jeste i priča o lijepoj robinji u koju se zaljubio i oženio najznamenitiji bosanski namjesnik, najveći vakif Sarajeva i veliki vojskovođa Gazi Husrev-beg.

Predaje o Gazi Husrev-begu

Legenda kaže da „i sada stare Sarajlije znaju mnoga predanja o Gazi Husrev-begu, stvarnom dobročinitelju i graditelju Sarajeva. Od davnina se znalo da je Husrev-beg ostavio čitav svoj imetak za gradnju i izdržavanje svojih zadužbina u starom Sarajevu.

Pričalo se kako je, jednom, došao Gazi Husrev-beg na sud, da pred sudijom prepiše i ostavi sve svoje imanje u dobrotvorne svrhe. Kažu da je dao sve, čak i odijelo sa sebe, te da je ostao samo u košulji. Ipak, sud mu pokloni odjeću i kuću da u njoj stanuje dok je živ. Tom prilikom je za održavanje svojih zadužbina ostavio i jedan skupocjeni tespih (brojanica), koji može – ako zatreba – da nadoknadi sav novac od njegova imanja.“ (Vlajko Palavestra: Legende iz starog Sarajeva, Zemun, 2000.)

Prema drugoj predaji uvakufio je opet cijelo imanje, ali je prije toga rođacima u novcu isplatio vrijednost onih dijelova posjeda koje bi oni nakon njegove smrti naslijedili. Predaje sadrže i sjećanja na neke druge pojedinosti iz njegovog života – mjesto na kojem je živio, džamiju u koju je išao i njegovo prijateljstvo s Murat-begom Tardićem, islamiziranim Dalmatincem, upraviteljem njegovog vakufa. (Esma Smailbegović: Narodna predaja o Sarajevu, Sarajevo, 1986.)

Legenda nam dalje pripovijeda da je „Husrev-beg stanovao u Ćurčića mahali i vele da su se sve donedavno vidjeli temelji njegovih dvora u jednoj bašti. A kadgod bi se poveo razgovor o tome da se u Sarajevu može dobro trgovati i lijepo zaraditi, stari su ljudi znali reći da je to zbog toga što je na Sarajevu Gazi Husrev-begov blagoslov! Ko god je u Sarajevo u opancima došao, iz njega je u čizmama otišao. U to se tvrdo vjerovalo.“ (Vlajko Palavestra: Legende iz starog Sarajeva, Zemun, 2000.)

Ja načinih od kasabe šeher Saraj‘vo

Iz historije znamo da je Gazi Husrev-beg rođen oko 1480. godine u Serezu u Grčkoj, od majke sultanije Seldžuke, kćerke sultana Bajazida I, i oca Ferhat-bega, porijeklom iz Trebinja. Već od ranog djetinjstva imao je priliku obrazovati se i vrlo brzo napredovati u službi. Pod njegovim vodstvom osvojena su velika područja u jugozapadnoj Bosni, Hrvatskoj i Slavoniji. Ti ratni uspjesi donosili su ogromne materijalne prihode koje je uglavnom potrošio na izgradnju svojih zadužbina. Upravu nad bosanskim sandžakom preuzeo je 1521. godine.

Prvo njegovo namjesnikovanje trajalo je od 15. septembra 1521. do juna 1525., druga uprava u Bosni trajala je od januara 1526. godine do proljeća 1534., a treća od maja 1536., pa do smrti 18. juna 1541. godine. Njegova uprava u Bosni ostavila je snažan pečat, pogotovo u Sarajevu, gdje je svojim zadužbinama i ogromnim bogatstvom svoga vakufa znatno doprinio razvoju grada. Ili, kako nam on sam govori u narodnoj pjesmi: „Ja načinih od kasabe šeher Saraj`vo…“ (Puče puška)

U maju 1529. godine zatražio je Gazi Husrev-beg od Dubrovčana da mu pošalju majstore za gradnju njegovih zadužbina. Vijeće umoljenih odobrilo je 10. jula 1529. da mu pošalje kovače, zidare i tesare i tom je odlukom započela decenija izgradnje Gazi Husrev-begovih zadužbina u Sarajevu. Za ove zadužbine uvakufio je ogroman imetak, razne nekretnine, dućane i imanja (npr. „šezdeset dućana koji su međusobno povezani i koji se nalaze u ulicama zaštićenog grada Sarajeva, u blizini karavanseraja rahmetli Gazi Isa-bega i jedan drugi prostrani dućan koji je pripremljen za trgovce koji se bave prodajom svile i ječma.“).

Osim toga, uvakufio je veliku sumu gotovog novca, razno zlatno i srebreno posuđe, skupocjeni zlatni nakit ukrašen biserima i raznim dragim kamenjem, sablje ukrašene dragim kamenjem, zlatne noževe optočene draguljima, nekoliko konaka i kuća. Izgradio je džamiju, hanikah, imaret, mekteb, Kuršumli medresu, bezistan, Tašlihan (kameni han), biblioteku, sahat-kulu, hamam (jedini objekat ove vrste sačuvan u Sarajevu).

Od robinje do kadune i vakife

O lijepoj robinji po imenu Šahdidar ne znamo mnogo. Spominje se da je rodom iz Sarajeva i da je bila robinja kod Gazi Husrev-begove sestre Neslišah. Zaljubljeni beg oslobodio je robinju i oženio se njome. Udajom je postala kaduna (hatun), a kasnije i vakifa, jer je sagradila jednu džamiju i mekteb uz tu džamiju. Sigurno je da nisu imali djece, da mu je Šahdidar bila jedina žena i da je živjela još dugo nakon muževe smrti (1541. godine).

Iako se u nekim djelima spominje da je Gazi Husrev-beg imao sina po imenu Mahmud, naša poznata historičarka Behija Zlatar utvrdila je da to nije tačno: „Naime, u defteru Bosanskog sandžaka iz 1541. godine zapisano je decidno da su neki čifluci koje je Gazi Husrev-beg posjedovao u Bosni, pošto nema muških potomaka prema carskom zakonu dati pod tapiju. Da je imao sina, onda ne bi desetina sa njegovih čifluka svake godine išla za carsku blagajnu, a prema defteru iz 948. (1540) ti čifluci su dati velikom veziru Rustem-paši.“. (Behija Zlatar: Gazi Husrev-beg, Sarajevo, 2010.)

Za svoje je zadužbine Šahdidar ostavila gotov novac, kao i jednu kuću u Jahja-pašinoj mahali, poznatijoj kao Ćurčića mahala. Pretpostavlja se da su Gazi Husrev-beg i Šahdidar hanuma i stanovali u toj kući odakle se pružao lijep pogled na njegove zadužbine. Nažalost, nije moguće utvrditi gdje se tačno nalazila ta kuća. Prema vakufnami, to je bio kompleks od više kuća s dvorištem. U kući je boravila do kraja života, a poslije njene smrti namijenila je da se proda za 15.000 dirhema. Uvakufila je još jednu kuću uz mesdžid i odredila da u njoj stanuje onaj ko bude učitelj u školi i imam u mesdžidu.

Šahdidar je svoju džamiju i mekteb uz džamiju izgradila između 1540. i 1556. godine, sjeveroistočno od Gazi Husrev-begovog hamama, pa je džamija u narodu postala poznata kao „Džamija za banjom“. U koncepciji su islamskog grada mesdžidi predstavljali središte oko kojeg se razvijalo naselje. Mahala koja se formirala oko džamije Šahdidar hanume u zvaničnim dokumentima nazivala se Mahala mesdžida Gazi Husrev-begove supruge Haseći hatun.

Legenda kaže da je Šahdidar hanuma lično nadgledala izgradnju džamije i da je to bila jedna od ljepših džamija u Sarajevu – drvena, srednje veličine, s vitkom munarom. Izgorjela je u pohodu Eugena Savojskog 1697. godine, ali je ubrzo obnovljena. U velikom je požaru koji je zahvatio Sarajevo 1879. godine ponovo izgorjela i nije više nikad obnovljena. Uz džamiju je bilo i malo groblje u kojem je bila ukopana i Šahdidar, ali je ekshumirano 1950. godine, a nišani uklonjeni. Danas je na tom mjestu velika stambena zgrada. Zapis je s njenog nišana prepisan i sačuvan, a u zabilješkama prepisivača stoji da se na nišanu nije moglo razaznati je li muški ili ženski, a bio je sedmougaone osnove i visok oko 30 centimetara.

Velika ljubav na koju još uvijek nema odgovora

Mi danas možemo samo nagađati kako je mala robinja zadobila toliku ljubav velikog junaka i dobročinioca. Nema nikakvih tragova o njihovom zajedničkom životu i očito velikoj ljubavi. Na pitanja kako je izgledala ta njihova bajka nema odgovora. Rijetki su oni koji znaju da se u Sarajevu početkom 16. stoljeća dogodila jedna prava bajka, da je robinja Šahdidar postala supruga bogatog i slavnog namjesnika, a potom i vakifa. Nije joj se ispunila želja da njena „djela traju dok je vremena (svijeta i vijeka)“, ali je zato otkrivena njena vakufnama (koja, nadajmo se, neće gorjeti kao džamija koju je napravila), pa tako ipak znamo ponešto o njoj preko ovoga teksta.

Znamo npr. da je „spoznala da je ovaj svijet izvor obmane, a ne mjesto radosti, da je to mjesto propasti, a ne kuća postojanosti, čije su blagodati sjenke koje prolaze, onaj koji boravi u njemu je gost koji dođe i prođe, njegove odjeće obmanjuju, a njegovi su ciljevi povezani s uništenjem, sretnik je onaj ko ga učini da mu bude popudbina za povratak (na onaj svijet) i ko ga utroši za (stvaranje) zalihe (za budući život). Kod vakufa obnavljaju se njegove koristi i u slučaju (čovjekove) prolaznosti i za života, kao i u periodu njegovog postojanja i (momenta) smrti, u smislu riječi Vjerovjesnika i Predvodnika bogobojaznih – neka se na Njega spusti Božiji blagoslov na dan davanja nagrade ili kazne – kada umre čovjek, prestaju njegova djela, osim u tri slučaja, nauka kojom se (ljudi) koriste, dobro dijete koje se moli za njega i trajno dobro djelo (op.a. Hadis), neka je Allah uputi da učini dobra djela i da zaradi dobročinstva.“

Ovu priču o oslobođenoj robinji Šahdidar i najslavnijem bosanskom namjesniku Gazi Husrev-begu ne možemo završiti onako kako se završavaju prave bajke jer je ovo stvarna priča o jednoj ljubavi u Sarajevu s početka 16. stoljeća. Ali možemo podsjetiti na ženu koja je imala veliko srce i bila tako mudra da ništa nije zaboravila niti prepustila slučaju pa je u vakufnami dala precizne upute kako se i šta treba uraditi u njenom vakufu: za upravitelja je imenovala Sinanudina Jusufa-vojvodu, odredila da nakon njegove smrti službu preuzme upravitelj Husrev-begove zadužbine. Zatim je odredila da upravitelj kad daje na zajam novac iz njene zadužbine to učini uz znanje nadzornika, što navodi na zaključak da je ona kao nadzornik aktivno učestvovala u poslovanju svog vakufa.

U Sarajevu više nema njenih zadužbina, preselile su se u priče i legende, zajedno s pričama i legendama o mnogim drugim slavnim i sjajnim Sarajkama o kojima ćemo pisati u narednim brojevima.

Stav.ba
1
1 Image
My Sun and Stars!

User avatar
ina
Inventar foruma
Inventar foruma
Reactions: 271
Posts: 6362
Joined: 20 Feb 2015, 23:36
Location: izmedju neba i mora
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by ina » 17 Jul 2017, 10:16

Ti plesi i smjesi se. Voljenim ljudima nikad ne prilazi pretjerano blizu... ugusices ih. Nikad im ne dopusti da odu predaleko... odlutace.
Sagradi sebi krug.... plesi i smjesi se. I drugi ce pozeljeti isto... mada nece znati o cemu je tacno rijec.
Plesi i smjesi se.
Kad to savladas postaces neovisna... a oni ovisni o ritmu tvoje melodije.
1
1 Image
Abrakadabra

User avatar
srculence7
VIP
VIP
Reactions: 376
Posts: 7405
Joined: 31 Mar 2016, 03:35
Location: u ordinaciji
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by srculence7 » 18 Jul 2017, 02:36

Osho: Shvatite, a onda se povucite, bez ožiljka na duši

Buntovnik nije onaj tko se suprotstavlja i bori protiv društva, već onaj tko ga ”ignorira”, onaj tko shvati čitavu ‘igru’ i elegantno se izvuče iz nje, bez pravljenja buke.
Društvo i predstava koja se u njemu odigrava postaju mu beznačajni. On se tome ne protivi. To i jest ljepota buntovništva, to je sloboda.

Revolucionar nije slobodan. On se konstantno bori protiv nečega – kako on može biti slobodan? On stalno reagira na nešto – kako reakcija može da bude slobodna kada je uvjetovana početnom akcijom? Sloboda podrazumijeva razumijevanje. Pojedinac je shvatio ‘igru’, shvatio je kako ona funkcionira i kako sprečava čovjeka da se razvije, i da bude ono što jest.

Nakon što je shvatio, povukao se iz te predstave, bez ožiljka na duši. Zaboravlja i oprašta, ne zadržava nikakvu vezu s društvom, bilo da se ona zasniva na ljubavi, ili na mržnji. Za buntovnika društvo jednostavno prestane da postoji.

On može da se izolira od društva, a može i da nastavi fizički živjeti u društvu, ali on mu više ne pripada; postao je autsajder.
0

User avatar
toxic
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Reactions: 183
Posts: 4440
Joined: 26 Jul 2016, 15:22
Location: My Own World
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by toxic » 23 Jul 2017, 15:37

Stepski Vuk je, dakle, imao dve prirode, čovečju i vučju, takva mu je bila sudbina, i može biti da ovako nešto nije ništa naročito ni retko. Nailazilo se već na tolike ljude koji su u sebi imali mnogo šta pseće, lisičje, riblje ili zmijsko, ne osećajući zbog toga naročitih teškoća. Kod tih ljudi, eto, čovek i lisica ili čovek i riba životarili su jedno pored drugog ne nanoseći jedno drugom bol, čak i pomažuci jedno drugom, i kod mnogih ljudi koji su doterali daleko i kojima zavide pre su postigli uspeh lisica i majmun negoli sam čovek. To je svima poznato. Ali kod Harija je bilo drukčije, u njemu čovek i vuk nisu išli uporedo, još manje su pomagali jedan drugom, već su bili u stalnom smrtnom neprijateljstvu, i jedan je živeo samo da bi onom drugom naneo bol, a kada se dvojica u jednoj krvi i jednoj duši mrze kao smrtni neprijatelji, onda je to opak život. Eto, svako ima svoj udes, i ničiji nije lak.

Naš Stepski Vuk je, doduše živeo osećajuci se čas kao vuk čas kao čovek, kako je to slučaj kod svih polutana, ali kada je bio vuk, uvek bi ga vrebao čovek, posmatrajući, ocenjujući i osuđujući a u vreme kada je bio čovek, to isto je činio vuk. Na primer, ako je Hariju kao čoveku dolazila neka lepa misao, neko prefinjeno, plemenito osećanje, ili ako bi izvršio kakvo, takozvano, plemenito delo, tada bi vuk u njemu iskezio zube, smejao se i pokazivao mu sa surovom ironijom kako smešno i rđavo pristaje ovakvo plemenito pozorište stepskoj životinji, vuku, koji u svojoj duši sasvim tačno zna šta mu prija, naime: da usamljen kaska stepama, da se povremeno naloče krvi ili da juri za nekom vučicom. Sa gledišta vuka svaka čovečja delatnost postajala je strahovito komična i neprilična, glupa i sujetna. Ali je bilo isto tako i kada se Hari osećao i ponašao kao vuk, kada bi iskezio zube na druge, kada bi osećao mržnju i smrtno neprijateljstvu prema svim ljudima i njihovom lažnom i izopačenom ponašanju. Tada bi, naime, vrebao u njemu onaj ljudski deo prirode, posmatrao vuka, nazivao ga stokom i zveri, i tako kvario svaku radost jednostavnog, rđavog i divljeg vučjeg stvora. Takve su bile osobine Stepskog Vuka, i, sudeći po njima, Hari nije imao baš ugodan i srećan život. Ali time nije rečeno da je bio naročito nesrećan (iako se njemu samom tako činilo, kao što svaki čovek svoje patnje smatra najvećim). To ne bi trebalo reći ni o jednom čoveku. I onaj ko ne nosi vuka u sebi ne mora zbog toga da bude srećan. I najnesrećniji život ima svojih sunčanih časova i, pod peskom i kamenjem, svoje sitne cvetiće sreće. Tako je to bilo i kod Stepskog Vuka. Obično je bio veoma nesrećan, to se ne može poreći, a mogao je da unesreći i druge, naime, ako ih je voleo, a i oni njega. Jer svi oni koji bi ga zavoleli videli su samo jednu njegovu stranu.
0

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 905
Posts: 27376
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 31 Jul 2017, 19:27

BRANISLAV NUŠIĆ: RAMAZANSKE VEČERI

HADŽI JAKUB BERBER


Sunce već leglo; na Barjak-džamiji se uznio mali crven barjačić; top sa kaleta oglasio iftar a mujezini sa minareta otpjevali akšam-ezani. Hoće da bude lijepa, hladovita noć a ima li ljepših noći od ramazanskijeh. Proiftarili smo dobro; ispili po jednu čašu studene vode, pa onda pripalili po jedan duvan te hajd, u koga ćemo večeras.

Ja sam Bog'me svakad rado odio u Hadži-Jakuba berbera. Ima lijep čardak u bahči, tu ti odmah kod ruke češma da dohitiš vodu a da se i ne pomjeriš sa sidžadeta, pa onda, Jakub je muhabedžija da ga rijetko ima. Prošao je mnogo svijeta; još dok je mlad bio; išao je u askeriju ovamo i onamo, od jednog kraja carevine pa na drugi, a išao je i na ćabu, pa da je jedan put, nego dva put. Jedan put je išao za svoj esap a jedan put za drugog. Kad on stane kazivati, kad stane pričati iz starog vak'ta; muarebe ono tamo, muarebe ono onamo; pa se vidio i zborio s carem; pa kako se tukao jedan put sa dvaest eškija; pa kako jedan put naišao na zmijskoga cara… e slušao bi ga cijelu noć do zore. Koj put se u priču zanese, zanese pa zaboravi istinu, te počne da kiti, kiti, ama ne m'oš uho da odvojiš, misliš najljepšu knjigu čitaš.

A u ovim noćima ramazanskim, ako hoćeš da te prođe san; ako hoćeš da ti prođe noć onako, kako je Alahu drago, a ti hajde u Hadži-Jakuba. U bahči mu se razgranala lipa, pa onaj miris čisto te uspavljuje, a tu žubori češma, a tamo neđe u konšiluku udara neko u garnetu: gore na nebu igraju zvijezde kao drago kamenje prosuto po ćilimu; ti vučeš lako dim iz čibuka a srčeš sade-kavu, a Hadži-Jakub nekim mekim, toplim glasom priča ti, priča, a ti kroz tu priču ideš za njim, ideš, ideš, a ne skidaš očiju sa njega, pa ti se i čibuk ugasi…

– Ja se u hanu uspavao – veli Hadži-Jakub pričajući priču, kako se po drugi put vraćao sa hadžiluka — a karavan, cijelo moje društvo, krenulo pred zoru. Kad se ja probudim a handžija veli: “Odoše oni, nego ti požuri za njima; nijesu izmakli ni polovin sata!” – Kako ću ih stignuti, kad ja puta ne znam? – “Eto tako” – kaže handžija – “ispod tih selvija pa sve tako pravo, nemoj vrdati ni lijevo ni desno!”

Poslušam ga ja pa hajd pođi tako. Idem, idem, idem, polovin’ sata, pa jedan sat i dva i tri i četiri… nigdje moga društva. Dođem tako do jednog mjesta a tu se put dijeli. Što ću sad, mislim se; ako zalutam, teško meni, zemlja mi nepoznata, tuđe kasabe, drugi adeti, kako ću i što ću ja. Udarim desno, jer ovako se domislim: ako mi je pisano da se izgubim zagubiću se a udario desno a udario lijevo. Idem tako još tri četiri sata a nigdje hana i nigdje žive duše na drumu te da se upitam. Pade već i akšam a ja gdje ću, nego velim zanoćiću tu kraj puta, pa sjutra u ime Alahovo dalje. Legnem ja tako i naslonim glavu na jedan kamen, te studen onaj kamen pa jedva sklopih oči. Spijem ja, kad ono, kao da mi neko šapće nešto na uho. Rekoh, snim ja to, ali nije nego sam budan. Opet se ućutim, a san već ne može više da me uhvati; ućutim, ućutim, kad ono opet šapće nešto pod kamenom: “Jakube, Jakube, ne diži glavu sa ovoga kamena dok ga ne zagriješ!” Što li će to biti, mislim se ja u sebi, te me san više i ne dohvati ali ne digoh glavu sa kamena, već svaki čas poturam ruku pod obraz, da vidim je li se zagrijao kamen. Kad se kamen dobro zagrijao a nešto pisnu pod njim: “Jakube, diži sad kamen.” Ja ga digoh, a kad pod njim jedna zmija, duga tako koliko moja ruka i još malo duža.

– Jakube, je si li sevaplija? — pita me zmija.

– A da bogme da jesam, sa ćabe idem!

– Pa hoćeš li mi učiniti jedan golem sevap?

– A da ti učinim, kad si i ti meni. Mogla si me i ujesti, pa nijesi.

– Nijesam htjela – veli zmija – a i nijesam mogla, jer mi nijesi kriv. Nego nosi me doma pa ću ti reći sve.

– A gdje da te nosim?

– Metni me u njedra, pa pođi tako pravo od ovoga kamena, pa na onaj gô brežić; kad se popneš na taj brežić vidjećeš daleko na zapad jednu rasutu kulu, tu kod kule stani te me izvadi iz njedara.

– Učinim ja tako. Evo i sad me još tuga po njedrima, kad vam ovo pričam…

I tu Jakub prekide priču i stade puniti lulu a mi svi se ućutali, te čekamo čas prije da na-stavi.

– Efend'm, – poče Jakub pošto pripali čibuk i povuče dva tri dima – dođem ti ja na brežić, siđem ti i do rasute kule, a taman nekako ponoć. Izvadim zmiju iz njedara i spustim je na zemlju a ona veli: “E ajde, Jakube, sad za mnom, samo pazi nemoj mi zagubiti trag.” – Ama, što ću za tobom i gdje ću? -, pitam je ja. Veli: “Tebi se treba odmoriti, gladan si, žedan si a i tvoj put da ti sutra pokažem, jer sam ti dužna za tvoje dobro!”

Idem ja tako za njom a ona puzi hitro i lako preko onog kamena, dok ne dođosmo na sred one kule, te tu ona pisnu, kao što zmija može pisnuti. A na to se diže jedan veliki kamen ozdo, kao iz nekog bunara, prosu se na polje grdna svjetlost, kao da je sunce u tom bunaru bilo skriveno pod kamenom. Meni zasinuše oči te trljaj, trljaj, trljaj, a kad otvorih oči, nema moje zmije, već na onome grotlu i u onoj svjetlosti stoji jedna djevojka raspletene kose i sva u bijelo odjevena.

– Hajde za mnom, Jakube! – veli mi, a ja ajd za njom, te koračim u onaj bunar i kamen se odmah nada mnom zatvori. Idi ja niz neke stepenice idi, a sve za onom djevojkom, dok ti ne dođosmo do jedne kapije bijele, staklene, ja li je od leda, ja li od biljura, ni sad ne znam vam kazati. Otvoriše se te kapije te mi uđosmo. Eh, efend'm, što sam tamo vidio, to se ne može ni upamtiti ni kazati. Grdna velika prostorija, pa sve golemi stubovi i duvari, onako kao i kapija od biljura. Svijetli se u toj odaji, kao da griju pet sunca; pendžeri sve od bisera a džamovi na njima od dijamanta. Tu ti sovre od biljura i što ti duša zamisli na njima; voća sa svih strana svijeta, meda, šerbeta i vode, sve u zlatnim i srebrnim bokalima i ibricima. I miriše najskuplja izmirna i đul a ja samo blenem i mislim u sebi:

– Hadži-Jakube, Hadži-Jakube, gdje si ti ovo?

A tu preko sto i dvjesta valjada djevojaka; sve ljepša od ljepše i jednako u bijelo odjevene; oči im lijepe i vatrene; kose crne kao ponoć a grudi im kao merdžani. Ali sve ćute i sve su nevesele. Ja se osvrći ovamo i onamo, te kao našao se u nezgodi; ko me dovede ovamo i što ću i kako ću? A tek će jedna, najljepša među djevojkama:

– Jakube, ja sam te dovela ovamo.

– Ama – iščudih se ja – ono bijaše zmija.

– Ja sam to bila, veli ona, nego ti si umoran i žedan i gladan, pa napij se i najedi, a taman dotle će i zazoriti, a tad ćemo mi sve što nas vidiš opet se pretvoriti u zmije i razinićemo se iz ovih dvora, pa tek ćemo se sabrati sjutra u veče.

Za to već ti ovdje sjutrašnji dan prospavati, a kad u veče dođemo, imaćemo kad cijelu noć, te ću ti ja ispričati što ti valja znati.

Zasjednem ti ja tako te jedi, braćo moja, koliko mi je trbuh ponio! Evo još i sad sam željan onih jela i onog voća i one vode!… Odvedoše me i da spavam a ni sad vam ne umijem reći, kakvi ono bijaše jatak i oda šta, ali, pet cara da združe svoje blago, ne bi ga mogli otkupiti. Svileni dušeci sve čistom paučinom punjeni a kreveti zlatni i biserom iskićeni. Čirak, bolan, od jednoga dijamanta a svijeća od dragoga kamena, pa se i ne pali već onaj dragi kamen svijetli bolje no da si upalio sto svijeća. Legnem ti ja tako carski, škripi ona svila poda mnom a povija se pamučina i tada mi padoste vi svi na pamet, te velim u sebi: šta li radi sad ona moja sirotinja što spava na slamnjim i vunenim dušecima, a svijetli joj lojana svijeća!…

Tu se Hadži-Jakub zasmija a i mi svi, te danusmo jedan čas, a taman i dijete donese još po jednu kavu, te ulijepismo i pripalismo još po jednu cigaru a Hadži-Jakub nastavi:

– Cio sam dan slatko prespavao, a i ko bi se sjetio u tako carskim dušecima, da se budi. Kad dođe pred akšam a moja svijeća od dragog kamena opet zablješta, jer preko dan nije toliko sjala, te me udari onaj blijesak u oči, pa htio ne htio probudih se od one svjetlosti; umih se đul-vodom a iz zlatna legena, te kad izađoh iz odaje, a u dvoru sve djevojke na okupu, sjede onako nevesele i ćute.

Ona moja – opet vam kažem najljepša među tolikim ljepotama – uze me za ruku, te izvede u bahču, pa sjedosmo na jednu biljurnu klupu. Kakva je to bahča ne umnjem vam je opisati i ja je se tek ovako ne mogu sjetiti, već kad zažmurim, pa tako dugo, dugo ućutim a ono izađe mi pred oči, te se sjetim i onih potočića što ne žubore kao ovo naši potoci, nego njihov žubor to je najljepša pjesma što si je kad god čuo, pa svaki potok drugu pjesmu žubori; pa onda ono cvijeće, kao da svaki cvijet u kruni ima svijeću ili kao malo oko, ja li kao zvijezdu; pa onda bilbili na grani poje pa sačekavaju jedno drugo. Ih, ih, ih, te bahče ne ću nikad zaboraviti! Što zaželiš to ti zamiriše, ja velim: nek miriše feslijen a ono miriše cijela bahča feslijenom; poslije kažem zimbil, pa đul, pa zambak, pa sve redom što zaželiš to ti miriše.

Sjedimo ja i djevojka tako u sred te ljepote, te ona mi poče kazivati:

– Jakube, Jakube, vidim da si sevaplija čovjek, te ti neće ostati nezahvaljeno za ovo što si mi dosad učinio a ako mi i dalje uščiniš, što će te zamoliti, ni to ti neće biti badjava.

– Što mogu učiniću – rekoh ja a ne mogu oči skinuti sa one ljepote, nego sam se zakovao za klupu, pa dršćem od njenih očiju.

– E onda da ti kažem. Ja sam ćerka jedinica Abdula samardžije, u prestonici koja je daleko odavde tri dana i tri noći. Moj otac nije bio bogat čovjek, ali je zarađivao toliko, da smo mogli lijepo živjeti i još preko toga, da me odjene kako prilikuje. Majka mi je davno bila umrla, pa smo otac i ja sami živjeli.

Do naše kuće sjedio je kadija, vrlo poznat sa svoje učenosti i mudrosti no siromah, jer je bio prav i velikodušan.

On je imao sina Ahmeta, koji se i sam knjizi naučio, ali nije toliko mario za knjigu, koliko za lov, za konje i druge zabave. A bio je lijep kao upisan, najljepši čovjek u gradu i u svoj državi. Mi kako smo bili u konšiluku, viđali smo se, pa i zamilovali smo se. On mi se kleo na vječitu vjernost i tu kletvu ponavljao mnogo puta a i ja sam ga voljela neizmjerno. Bih obezumila da ga ne vidim bar svakog dana po jedan put, ako ne i više puta a i on tako isto. Ako je lov donio, poslaće i meni, ako je pazar, te je našao što lijepo, kupio je i meni a ako me jedan put na dan vidi, tri puta mi i četiri šalje pozdrave.

Sultan, koji je tada u našoj državi vladao, bio je čovjek loše ćudi. Njegova ćud bila je dogrdila svima i mal te se nije narod bunio protiv njega, no on opet bio je toliko mudar, te je znao šta valja činiti da se narod zavara. Kad je osjetio u narodu nezadovoljstvo protiv sebe a on odmah otjera velikog vezira, pa uzme onog za vezira koji je narodu najomiljeniji; drži ga dvaest i triest dana, dok se narod utiša i svak legne na svoj posao, pa ga onda otjera i uzme opet onoga, koji će ugađati njegovim ćudima. Tako jedan put, kad je dogrdilo i narod se mnogo uzbunio, uzme on kadiju, Ahmetovog oca, za velikog vezira, jer je kadija, kao učen i velikodušan a prav, bio vrlo omiljen u narodu.

Ali, kadija je znao da će ga sultan za tim otjerati, pa mu kaže: “Meni nije do vezirstva, dosta mi je i što sam kadija; a nije mi ni do toga da se igraš, care, sa mnom te da me poslije ni kriva ni dužna tjeraš. Budem li kriv, sam ću položiti glavu na panj, pa ti sijeci; budem li prav, pa me otjeraš i ocrniš mi obraz, neću ćutati?” Car proguta ove oštre riječi svoga novog velikog vezira što je tada bio na muci, ali ne prođe ni dvaest dana a on otjera kadiju, pa još ga osramoti što naredi da mu na sred pijace udare degeneke.

Tada se kadija razgoropadi i iskupi oko sebe sav narod, te cara napustiše i njegovi najbolji prijatelji. A kad vidje car da je ostao sam, a on sjede noću na najboljega hata i pograbi blaga što je mogao, te pobježe u drugu državu. Narod osta bez cara te proglasi kadiju za svoga cara i postavi ga na prijesto. Tako on od siromašnoga kadije postade car a njegov sin Ahmet princ, najljepši među prinčevima sviju država.

Ali tad ni onaj Ahmet ni daj Bože, zaboravi sa svim na sirotu ćerku Abdule samardžije; ni da me pozdravi, ni da čuje za mene. A jednoga dana… sav u zlato i u svilu obučen, sa velikom pratnjom, ode u drugu državu i malo za tim dovede otud sultansku ćer i oženi se njome. A na skoro za tim umrije i kadija, te carstvo ostade na Ahmetu.

Kako je meni bilo i kako mi je još i sad, ne umijem ti, Jakube, kazati jer ja Ahmeta nijesam prestala voljeti, pa ga volim evo još i sad! Ali, kad mi na skoro za tim umrije otac, te ostah samohrana na svijetu, bješe mi još teže i zaklela sam se, zaklela sam se na grobu očevom, da ću se Ahmetu osvetiti. Molila sam se Alahu dan i noć da me pretvori zmijom i da me snabdije najljućim zmijskim otrovom, te da bi se mogla osvetiti i, Alah mi evo ispuni želju.

Sad sam zmija, a i sve ove druge djevojke što ovdje vidiš, sve su to zmije i sve su moje sudbine. Ostale su samohrane, bez oca i majke, bez brata i bez ikoga, koji bi ih osvetio a svaku je izdao njen dragan, te su se umolile Alahu i postale su zmije. Mi sve ovdje zajedno boravimo, te združili smo svoje jade. Noću se pretvorimo u djevojke te se ovdje zberemo i tješimo i krijepimo, a danju svaka postane zmija, te hodimo po poljima i šumama i tražimo: nije li gdje u lov izašao onaj, kome ima koja da se osveti; ili uđemo u grad, zavlačimo se u bahče, zavlačimo se pod kućni prag i čekamo kad se možemo osvetiti ali tako, da onaj osjeti, koliko je teška osveta prevarene djevojke. A mi se možemo lako osvetiti, jer smo pune i prepune zmijskoga otrova. O, koliko sam puta ja u lovu mogla Ahmetu i smrt zadati ali nijesam htjela, jer tražim takav način osvete da on zna, pa i da cio svijet sazna, kako se sveti unesrećena djevojka!…

Tu djevojka zaćuta a zaćutah i ja, jer me čisto neka hladnoća poduze, a kad joj pogledah u oči mene opet prođe nešto toplo, te me zagrija.

– I juče – nastavi djevojka – kad si me našao pod kamenom, skrila sam se da dočekam zoru, jer me bijaše noć uhvatila a i umorna sam bila od dugog tumaranja po planini; za to sam te i molila da me poneseš. Ali, Jakube, nemoj ostati na tome dobru, već mi učini jošte jedno a ja ću te srećnim učiniti.

Ja se i ne razmišljah dugo, nego odmah rekoh: “Što god hoćeš i što god mogu učiniću ti, djevojko!”

– Ja sam, veli, smislila kako ću se osvetiti Ahmetu a ti mi moraš pomoći. Sjutra kad zazori, uzećeš me u njedra, pa ćeš me nositi u prestonicu u kojoj Ahmet sultanuje. Tamo ću se pretvoriti djevojkom, a ti ćeš se kazati trgovcem iz daleke zemlje i mojim ocem i staraćeš se da se raščuje po gradu da imaš lijepu ćer.

Kako ona reče to veče tako i učinismo. Sjutra u zoru, uzeh ja zmiju i metnuh je u njedra. Pođoh tako na put i putovao sam tri dana i tri noći sve putem, koji mi zmija kazivaše; dok četvrti dan, taman u zoru, a ja uljegoh u kasabu.

A prekrasna kasaba. Ima valja da hiljadu minareta i velike konake; pazar sve na svodove sveden, na češme na svaki ćoš a na raskrsnice šedrvani; pa onda mnoge i bogate bahče i prelijepi hamami. I lijepa kasaba i bogata. Puni oni dućani svile, pamuka, ćitajke, merdžana, sedefa i srme i već što ti srce i oči žele. Čim stigosmo, ja siđi u jedan veliki han, te uzmi jednu malo odvojenu odaju sa haremlukom. Još kad smo htjeli da uljegnemo u grad a zmija se pretvorila u djevojku, a zmijsku košuljicu ostavi da joj ja čuvam i zakle me kao da mi je najskuplji amanet dala. Ona se maksuz nije mnogo krila, te koje tad što opaziše a koje u hanu, u brzo pršte glas po gradu e je stigao jedan bogat i učeni hadžija iz dalekih zemalja i doveo sobom ćer, ljepotu, da joj u ovome bijelome svijetu nema ravne. Što koj dan duže sjedismo u gradu, taj se glas sve više rasprostirao, pa došao bog'me i do carskih ušiju. A car mlad čovjek, pa zaželio imati tu ljepotu djevojku.

Dođoše jednog dana meni carske sluge pa vele: “Takva i takva i takva stvar. Car je čuo, u tebe ima ljepota djevojka, da joj na ovome bijelome svijetu ravne nema, pa ti se car pozdravio da mu je daš a išti koliko ti drago blaga. Ne dadneš li mu je lijepim, uzeće ti je silom. Eto to ti je, na se razmisli!”

Mene te riječi mnogo zbuniše, te poteci hanu i reci djevojci sve šta je i kako je a ona se od toga ni malo ne preplaši, nego se stade zadovoljno smijati. Veli: “Pa to sam ja i htjela!”

– Pa kako ćeš? – pitam je ja.

– Ništa, daćeš me, a išti koliko ti drago blaga, te budi srećan čovjek.

– Neću – velim joj ja – neću blaga već hoću ako opet stečeš ljubav Ahmetovu, da me učiniš velikim čovjekom.

– Biće ti i to, ali pazi dobro da učiniš što ću ti reći. Sad će doći carske sluge da me vode i večeras već ću biti u ložnici Ahmetovoj i sa njime noć provesti. Ja ću ostaviti kod tebe moju zmijsku košuljicu pa kad bude pred zoru, kad čuješ prve pijetle a ti ćeš tu košuljicu sažeći na plamenu.

– A za što tako da učinim? – pitam je ja.

– Ako mi se sažeže košuljica – veli ona – a ja ne mogu više zmijom postati, već ću ostati djevojka.

Dođoše carske sluge pa mi odvedoše djevojku, a kad bi te prođe ponoć i skoro pred zoru; kad prvi pijetli zapojaše, ja uzeh onu košuljicu iz njedara te je sažegoh na plamenu. Vaj meni, šta učikih i što je poslušah!…

I tu Jakub zaćuta, dugo zaćuta a mi nestrpeljivo, svi kao u jedan glas:

– A što, Jakube?

– Prevari me djevojka – nastavi Jakub – ona bez te košuljice ne mogaše ni jedan dekik živiti i kad sam joj spalio košuljicu, ja sam joj bio i život uzeo. A ona je to i htjela.

– Ama, pa za što tako učini? – opet mi svi.

– Evo za što. Kad je Ahmet ušao u ložnicu, zadivi se njenoj ljepoti i odmah je stade grliti a ona mu se kaza da je Abdula samardžije kći. Ahmet se bijaše skamenio od čuda, no ona mu reče: “Željna sam te bila i želja mi je samo jednu noć da te ljubim, pa me nemoj više!” Ne moga Ahmet odoljeti pred tolikom ljepotom, nego je stade grliti i ljubiti, a kad mu ona obisnu oko vrata i poljubi ga u usta, prosu sav onaj zmijski otrov, što je imala u sebi i Ahmet taj čas ostade mrtav. Tako mrtvog, ona ga je sve do zore grlila i ljubila i kad bi pred zoru i zapjevaše prvi pijetli i ona (jer ne htje da ga preživi) izdahnu kraj njega, jer tada sam baš ja spalio njenu košuljicu. Eto tako se osveti caru Ahmetu ćer Abdula samardžije. Kad je svanuo dan a njih nađu oboje zagrljene ali mrtve!…

I tu Jakub stade, jer je svršio priču, a mi svi se ućutali, pa se samo čuje ono tiho žuborenje češme i lipin list kako igra i šušti i onaj meki glas garnetin iz one druge mahale i sat kako otkucava na sahat-kuli, ali ga niko ne broji. Svi se zadubili i mislimo, mislimo nešto, pred očima nam se kolutaju slike iz Jakubove priče, te zmija djevojka, te plameni bunar i biljurni dvori i dvoje mrtvih, zagrljenih u carskoj ložnici.

Jedva u jedvite jade Sadik-aga kujundžija veli:

– A bolan, Jakube, bar da uze silno blago, što ti ga nuđahu; ovako te izvara djevojka ban badjava!

– Jok, ne izvara! – tvrdi Jakub.

– Kako ne izvara?! – potekosmo i mi.

– Eto tako! – reče Jakub, pa prođe dva-tri put prstima kroz bradu. – Ne izvara! Sjutra dan kad narod ču’ da ostade bez cara, a on što će nego da bira novog cara. Raščulo se bilo po gradu da sam ja mudar i mnogo učen, te dođe narod meni i veli mi: Ti da nam budeš car, ja li niko drugi!…

– A ti? – povikasmo svi.

– Ne primih se. Gdje ću ja carovati u tuđoj zemlji? Ne mogu… volim u svojoj zemlji, među svojim ljudima biti i berber, no u tuđem memlećetu i međ’ tuđim ljudima car… pa eto… i dan danas sam berber!… – I tu nas Jakub sve redom pogleda u oči, kao da vidi vjerujemo li, a mi svi oborili oči u zemlju, te jedan drugog kradom pogledamo.

– Ne vjerujete mi, je li? – dodade Jakub. – Ako. Dosta ste mi i vjerovali, dok sam vam cijelu priču ispričao!…

A mi svi prsnusmo u smijeh, te onda udri u šale i u drugi muhabet; dok tako ne prođe vrijeme a tada ispismo još po jednu čašu one studene vode pa svaki fenjer u ruke, te hajde kući. Skoro će top, pa valja i malo jesti, jer dug je dan za tim.
1
1 Image
My Sun and Stars!

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 905
Posts: 27376
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 02 Aug 2017, 17:58

BRANISLAV NUŠIĆ: RAMAZANSKE VEČERI

PRVI JAŠMAK


Ispod širokog krova Bejtula-age kasapa iskupi se uvijek mnogo djece, sav konšiluk. Širok krov hvata gotovo polovinu sokaka, pa kad ima sunca ladovina je a kad je kiša, suvota je. Tek ne možeš nikad tu rahat proći od djece. Tu Bejtula-agina Ziniše, tu Jonuz Ismajil-efendije ćatiba u nufuz‑idare, na troje djece telegrafdžijine, na onda još neka dječurlija, te ne znaš koje je od kojega gore. To stane dreka, vika, dževa; more, penju se na plot, krše ćeramide, tuku se, i šta već ne čine. Ako prođe koj te protjera kravu, navale te joj čupaju dlaku da grade topke; ako prođe koji seljak s kolima, natovare mu se svi na strčenik, a već psu ili magaretu što će učiniti ili pjanu što će se nasmijati, to da Bog sačuva.

I ne znaš koje je nestašnije: dječaci ja li djevojčići. Bejtula-agina Ziniše ponajnestašnija i najđavolastija. Ima joj tako jedanaest ili biće i dvanaest godina, živih očica a lakih nogu, pa kao košuta čas je ovamo a čas tamo. Jedan put se i potukla sa Jonuzom Ismajil-efendijinim te ga svog izgrebla a još je i konšija i zajedno odrasli. Ismajil-efendija već petnaest godina sjedi u toj kući do Bejtula-agine, tu se Jonuz i rodio, jedva je godinu dana stariji od Ziniše, te su zajedno i rasla djeca. Ali čudo, nikad se nijesu trpjela. Tako Ziniše sjedi koji put u bahči sa drugim djevojčicama, prostrle sidžade, podavile nožice, uzele kapak od kakve kutije te pjevaju i udaraju u kapak, kao bajagi to im def, a Jonuz preko plota, na tek punu šaku pijeska te među njih; ili, Bajram, pa Ziniše obuče nove dimije što joj teza skrojila od crvenog lauraća i tek što izađe na kapiju a Jonuz šibljikom pljesne po bari, pa je blatom svu isprska; ili, koji put ona ostavi nal'ne pred vrata, te potrči niz sokak sa djevojčicama a on joj nal'ne baci na krov. A jedan put čak, kad je đuveč nosila na furunu, te metla tavu na glavu, a on je gurnuo te joj se tava prevrnula i cio đuveč sručio u oluk.

A već, ni Ziniše njemu nije ostajala dužna. Koliko puta Jonuz siromah nagradi učurtmu, okiti je amajlijama od zelene i crvene hartije, pa iznese pred kuću da je pušta, a ona mu ga prstom ili pjesnicom probuši; pa onda mu metne iglu na prag od kuće te on sjedne; ili tako pred petak koji put on dao metalik te mu se fes metnuo na kalup, a ona mu ga ščepa s glave te udri o zemlju i još ga šorne nogom.

Te gotovo svaka igra pod krovom Bejtula-aginim svršava se tim, što će se Jonuz i Ziniše potući. On će nju dočepati za kosu a ona njega grepsti ili, ako je pobjegao, bacati se nal'nama za njim dok ga ne pogodi ili dok ne zamakne u kapidžik.

Koliko su puta zbog te njihove omraze i stariji imali belaja. Eto baš onda, kad Jonuz podmetnu nogu Ziniši te joj se sruči đuveč, diže se Refike-hanuma, Zinišina majka, u Ifet-hanume Ismajil – efendijine, te riječ po riječ, pa dođe do kavge. Boga mi ta kavga poslije dođe dotle, te Bejtula-aga uze keser i zakova kapidžik, kroz koji se iz kuće u kuću prolazilo. Čitav belaj, ama ne potraja dugo. Sramota bješe od svijeta da se prve konšije zavade, i za što, za dječije rabote i za jedan đuveč. Izmiriše se poslije lijepo, otkovaše kapidžik te ne prođe i bez zijafeta, jer Bejtula-aga veli Ismajil-efendiji:

– Izmirile nam se kuće ama ti da daš kurban.

– Ja velim: ti! – veli Ismajil-efendija, domišljajući se kako već četiri mjeseca nije primio ajluk.

– Ama, ti si borčlija; ti si meni đuveč prevrnuo, te ja ostao bez ručka. Hak je…

– E, hak je!…

Jedan put za tim, prešla Refike-hanume, tako u jutru, kod Ismajil-efendije. Sjede obje hanume u sobi kraj pendžera i eglenišu ja ovo, ja ono.

Refike-hanume, kao gošća, sjela u ćoše na šilte a Ifet-hanume na ćebe, na zemlji, privukla bliže sebi mangalu, te turila u pepeo džezvu i kuva kavu a obje pripalile cigare te se niska soba ispunila dimom.

– Tirjaćija ti ovaj tutun, hanume – veli Refike-hanume.

– Kačak je. Dobio ga moj efendija od jednog zabita.

Kafa provri, te Ifet-hanume nali dva fildžana i nastavi razgovor.

– Fitnet-hanume miralajevoj umrlo djevojče, jesi li čula?

– Nijesam. A što mu bi, zdravo djevojče bješe?

– Pisani dan, hanume. Ništa mu nije bilo, ama stiže ga njegov dan.

– Evet, hanume. Alah rahmet ejls'n!

Ifet-hanume savi još jednu cigaru konšiki, jer se ovoj baš svidio tutun, te je cigaru za cigarom pila.

– Baš, hanume – dodaje više kao uz riječ Refike-hanuma – reci onom tvome da se smiri malo. Sinoć se baci kamenom za Zinišom te mal mi ne polupa pendžere.

– A ko će ih smiriti, hanume. Ni tvoja Ziniša bolja ni moj conuz gori. Koliko ga je puta efendija i tukao, pa već sad, eto, mrzi me i da govorim efendiji, samo se ljuti badjava. Ne znam, Alaha mi, što je toj djeci.

– Pravo kažeš, hanume. A i ja što ću, kad je ono šejtan a nije djevojče.

– Ti mu i možeš naći čare — veli Ifet-hanume.

– Kamo da mogu, kamo da mogu!

– Možeš. Pokrij je, zadjevojči je. Jašmak ti njoj, pa ne će moći više juriti po sokacima i mahalama, te će i ovaj moj smiriti se, a ovako zor, dina mi. Mrze se djeca kao da su krv jedno drugom dužna.

– Mislila sam ja na to, hanume, da je pokrijem, pa žao mi je. Dijete je još, mlado je, neka se nagleda još malo svijeta.

– Istina je, ama drugo čare nema.

Refike-hanume se zamisli, povuče dim dva, pa i sama dodade:

– Valah, nema drugo čare.

Poslije već udarile u drugi muhabet; o stambolskoj basmi što je o ramazanu stigla Kerim-efendiji; o udovici Hurmiz-hanumi, kako je prodala kuću; o harelmu Mehmed-begovom, kako se iselio na čiflik; o baklavi, što ju je napravila Rešid-agina hanuma za mutesarifa, te muterarif-paša kazao da bi ta baklava mogla i pred cara. I tako, vodio se muhabet te o ovome te o onome, kao što muhabetu i nema nikad kraja.

To veče Refike-hanume ne reče nikom u kući što će sjutra činiti a sjutra dan pozva tezu, te joj veli:

– Znaš što, da skrojiš Ziniši feredže. Teza ze pljesnu rukama, pa veli:

– Što, more?!

– To, što ti kažem.

– Aman, Refike, ne čini grijeha. Mlado je još, imaće i za to kad, nek se nagleda svijeta.

– Mlado je, ama vidiš kakvo je! Ajlaz; hoće da napravi kakav r'suzl'k; hoće da se nauči na mahale i sokake, pa će poslije biti poteže i za nju i za mene.

A Ziniše tu, pa čuje laf, pa kud veće radosti za djevojče već da dobije feredže i jašmak; da nosi čad'r i da hodi barabar sa hanumama. O koliko je puta taj san snivala Ziniše i koliko puta djevojčice njenih godina to snivaju! Samo, nikad nije smjela majci pomenuti, bojala se izgrdiće je i ismijaće joj želju. Ali, kad sad majka počinje razgovor, Ziniše joj obisnu oko vrata te moli, voli i amani a tezu ljubi u ruku, u obraze, u čelo.

– Hoću, hoću feredže; hoću jašmak!

– Kad hoćeš, neka ti bude – veli joj teza – ama ćeš zažaliti.

A poslije već ne prođe ni dva dana a teza srezala feredžu, a izabrala najljepšu basmu u Kerim-efendije, te Ziniše, kad je vidje, sva srećna i presrećna. Časom zagleda u feredžu, turi je na se, pogleda se u ogledalo; skide je opet te otrča, skakućući s noge na nogu, preko avlije, te na sokak, pa u konšije Sajit-begove hanume. Pohvali se tamo djeci kako će ona od sad biti prava djevojka, pa onda hajde u druge konšije Ašir-čauševe hanume i tamo se pohvali djeci, te preko sokaka kući a uz put srete još jedan put Jonuza i, kao pošljedni put da učini ćeif, dohvati kamen te đus njega u leđa.

Jonuz jauknu. Potrča za njom, sustiže je na kapiji i tu se junački pokrviše. On nju dočepao za kosu pa joj glavu lupa o kapiju a ona skinula nal'nu, pa njega sve u leđa gruva. Prođe nekako sokakom Muharem-efendija evzadžija te ih razvadi a onako, ko zna dokle bi su nosili. Jonuz ode niz sokak pipajući se po leđima i kuneći se, da će jnj razbiti glavu kad je još jedan put sretne a Ziniše uleće u kapidžik, sva usplahirena, izgrebana i zamršene kose.

– Vaj bana! – uzviknu sirota Refike-hanume. – Ti se opet namjerila sa onim čapk'nom. Aman, zar si za to izašla pošljedni put na sokak. E, biti, kz'm, biti! Haj ti feredžu, pa od sad nema više kapidžik i mahala.

Kad se jedan put stavi feredža i jašmak, više se ne može skidati, ali Ziniše dok je u kući nema je zašto stavljati, za to Refike-hanume smisli da izađe po podne u teze, pa poslije bilo i bitisalo djetinjstvo. I tako, poslije podne, namjesti se Refike-hanume; obuče se i Ziniše, te hajde u teze. Oh, Bože, kad se otvorio kapidžik pa naprijed izašla Refike-hanume a za njom Ziniše na sokak, pa pokrivena, eh, eh, eh! Osvrće se desno i lijevo, pa u prvi mah ne umije ni da hodi, smeta joj, a hoće da visoko nosi glavu, ponijela se, pa se spotiče o svaki kamen.

Pa joj teza sjedi daleko u Muhadžerskoj mahali, ima da se prođe preko Uč-bunara, na kroz čaršiju, te pored Mamud-begove džamije, na Taš-ćupriju, pa u muhadžersku mahalu.

Taman dosta vakta Ziniši da se ponosi. Pa koliki ih uz put sreli. Prošao baš onaj Muharem-efendija evzadžija mimo njih, pa prošao Ismajil-efendija, pa prošao i Islam-čauš i Remzi-efendija hodža. Ono istina, niko ih nije poznao a Ziniše je baš voljela da su je poznali, da su je vidjeli, kako je ona već djevojka.

Pa onda, kao za pakost, ni kad ode ni kad se vrati od teze, ne srete pod krovom ni jedno dijete sa kojim se do juče igrala. A kako je to imala ćeif. A sjutra dan, pod širokim krovom Bejtula-aginim, iskupio se opet sav konšiluk. Tu Bejtula-agina djeca, pa telegrafdžijina, pa Sajit-begova, pa Ašir-čauševa i ko ti tu nije. Salmo Ziniše nije tu, niti smije izviriti na sokak. Ona stoji tu kod kapidžika iz avlije, pa sluša i gleda kroz rupicu kako veselo djeca igraju i čisto joj dođe da grune u kapidžik, da izleti i ona, ali — sad već više ne smije, ona se sad već mora kriti.

A djeca veselo igraju i Jonuz među njima. Prave topove od blata te ih grunu o kaldrmu i pucaju tako; pa onda uhvatili nekakvu pticu, čavku, vezali joj uzicom nogu pa je puštaju, te čavka taman da poleti od kud je i došla a ono se zategne uzica, te se ona vrati djeci a ova u smijeh. Oh, kako bi Ziniše voljela na polje, makar malo, makar sa svim malo!… Pokajala se sirota što je onoliko željela feredžu ali sad je to dockan. Tako danas, tako sjutra. Kad god se djeca na polju igraju, a ona kao zarobljena ptičica stoji kod kapidžika pa gleda i sluša.

Dođu joj, istina, po koji put djevojčice, te se u bahči zabavljaju, ali nju sad kao i sramota da se igra one djetinje igre a ona bi baš te igre htjela. Jedan put baš djeca se igrala a ona navalila na Refike-hanumu da idu u teze. Nije joj toliko do teze već samo da prođe pored djece, da ih vidi i ona nju da vide. Nije, da Bogme, kazala majci da je napunila šaku pepelom, pa kad prođe pored djece a ona da pospe Jonuza po glavi, samo tako od šejtanluka. Obuče se Refike-hanume, obuče se i Ziniše, pa kad otvorile kapidžik i izašle na sokak a Ziniše u jedan put osjeti kako to nije lijepo; kako je ona djevojka već i, najzad, kako joj Jonuz nije ništa ama baš ništa kriv. Pa otvori šaku i pusti polako, krišom, da niko ne vidi, pepeo na zemlju, a prođe ozbiljno, sa svim ozbiljno mimo djecu.

Ali kad je prolazila a njoj se napunile oči suzicama; baš bi rado ostala; bacila bi s glave jašmak, sjela bi na kaldrmu, dočepala bi ono blato ili bi ščepala iz Jonuzovih ruku uzicu sa čavkom, pa onda… onda bi se i potukla sa Jonuzom. Kad je stigla u teze, te skinula jašmak, a na njenim trepakicama blista se rosa od one suze što joj se otkide kad se pokaja za djetinjstvom.

– A što ti je’ ta suzica, kz'm? – pita je teza i miluje po kosi. A Ziniše joj priča kako joj žao bilo.

– Brák, brák, brák! Ostavi, Boga ti, što ima djece da ti je žao? Zar ne vidiš, kako su edeps'z? Pa onda neka ti dođu, zovi ababije.

Brák — ostavi; ababije — drugarice.

– Jest – veli Ziniše – ama žao mi Jonuza!

– Bre, bre, bre! – čudi se teza a Refike-hanume otvorila oči, pa ne umije da se povrati od čuda.

– Aman, aman, Ziniše! Što zboriš, more? Kaži još jedan put, ostarila sam, pa ne čujem valja da. Je l ti ga žao što ne možeš da se kavžiš s njime?

– Jok! – oteže Ziniše. – Sad, kad sam ga vidjela, žao mi ga je, ne bih se više tukla. Od kako imam feredže i jašmak, drukči mi se vidi Jonuz.

Teza i Refike-hanume povaljaše se po sidžadetu od silna smijeha, pa jedva teza mogaše i ovoliko kazati:

– Jest, jest, ćerime, jest, drukčije se to gleda kroz jašmak. Stara sam ali pamtim, kad sam prvi put metla jašmak na oči i onaj koga sam najviše mrzila drukčiji mi se vidio, baš kao ovo tebi, Ziniše.

– A mora biti – dodade Refike-hanume – da ti Jonuz sad izgleda i veći.

– Jest, porastao je za ovu havtu što ga nijesam vidjela! – dodaje Ziniše, a čudi se što joj se to smiju kad ona ništa ludo ne zbori.

Kad dođe u akšam Refike-hanume kući a ona samo što prisloni čad'r za vrata, te brže kroz kapidžik u Ifet-hanume. Nađe je taman u bahči, čučnula pod orahom, napunila krilo pirinčom pa trijebi za pilav večeras.

– Eh, hanume, hanume! Jedva sam dočekala da dođem, da ti kažem što nijesi ni u snu čula.

Eto, taka i taka i taka stvar… i ispriča joj sve što je bilo u teze i što je Ziniše kazala. I Ifet-hanume da se iskida od smijeha. Prošlo poslije od to doba i čitav mjesec dana a jedno jutro Refike-hanume izađe na čardak, te vidi, Ziniše u bahči šuška nešto oko kapidžika Ismajil-efendijinog.

– Šta ti to, more, tamo? Ajd’ ovamo u kuću.

– Ništa! – veli Ziniše. – Htjela sam da vidim Jonuza.

– Ama kakvog Jonuza, vaj bana?

– Pa našeg Jonuza! Nijesam ga vidjela već mjesec dana…

– Ovamo, u kuću! Gle ti nje! Sakrivena djevojka ni smije koga gledati, ni koj nju vidjeti.

Ziniše se posrami, te uđe u kuću. A kad je i to Refike-hanume pričala Ifet-hanumi, ova veli:

– More, i onaj moj žali nju. Ček baš da se prošalimo malo – pa diže kavez sa avlijskog pendžera te viknu Jonuza, koji je bio na vrh jednog duda, te gore rezao grane i pravio nešto.

– Jonuz! Gel Jonuz!

– Siđe on, a pod pazuhom mu puno nasječenih grančica.

– Što? – veli.

– Otur!

– Th, jok! — veli Jonuz i maše glavom.

– Sjedi, more, kad ti kažem.

– Da mi daš jednu cigaru – veli – pa da sjednem.

– Ajde de, ugursuz!

Dade mu hanuma cigaru i on je pripali kao kakav matorko, te kleče kod vrata, a granje što je imao pod pazuhom, ne ispušta.

– Znaš, što lafimo sa konšikom? – pita ga Refike-hanuma.

Jonuz klimnu glavom i naprći usnice, tvrdeći, da ne zna.

– Lafimo, da te ženimo, hoćeš?

– Jok! – veli Jonuz.

– Ama, zar nikako nećeš?

– Jok! – tvrdi Jonuz.

– Ama, eto hoće i efendija (otac).

– Neću! – veli Jonuz. – Jesi li me za to zvala?

– Pa, jes, za to.

– E eto! — veli Jonuz, pa se diže i pođe, a kad izađe on ostavi ruku na kvaki, pa s polja provuče ponova glavu te dodade:

– Neka mi konšika da njenu Zinišu, pa hoću! — pa onda brzo zatvori vrata i pojuri niz basamake te sva kuća zatutnja pod njim.

A hanume prostrle se po sidžadetu, jedna na jednu a druga na drugu stranu; uhvatile se za srce pa se tresu i ne mogu da se povrate. Jedva Ifet-hanume ustade te ispi čašu vode i povrati se žena malo, na brišući oči od suza dodade:

– Idi dijete, džaba te bilo!

A ne prođe ni jedna havta još, kad eto ti jednog dana Ifet-hanume. Obukla se lijepo, kao da je Bajram, pa ne prolazi kroz kapidžik, kuda joj je put, nego kroz sokak, pa lupa na kapiju u Refike-hanume.

– Aman, šta je to? – pita Refike-hanuma začuđeno.

– Alaha mi, čućeš, pa ćeš se začuditi. Ajde u kuću, pa spremi kahve.

Tek što sjedoše i tek što uzavre džezvica, a Ifet-hanume, pošto pripali cigaru, poče:

– Eto tu, da čuješ što je. Kad napravi onaj maskarluk moj Jonuz a ja onaj akšam pričaj mome efendiji sve redom, šta je i kako je bilo. Efendija se slatko nasmija to veče, kad sjutra veče, on belki nešto mislio i esapio tu noć, veli on meni: “Znaš što je, hanume. Ja nemam drugo dijete, nego Jonuza; ima trinaest godina. Ako, dosta je. Ljudi smo, ko zna šta dan nosi a što noć. Mogu omrknuti a sjutra da mi svane pisani dan, pa za što da ne vidim radost svojim očima? Istina, djeca su, i Jonuz i Ziniše, pa neka, neka zajedno rastu, neka u haremu igraju kao što su prije na sokaku. Nego, ti se obuci sjutra, pa, Alah'n emr'ile, u Refike-hanume, naredite se!..”

Poslije već što je bilo i kako je bilo, što ću vam pričati. Bila je radost golema i zijafet još veći. Sedam sofri je promijenio Bejtula-aga o svadbi. Na prvu je pozvao zabitlare i mejmure sve od ućumata; na drugu sve što mu je rod, po njemu ja po ženi; na treću begove i age; na četvrtu pozvao je tuđare iz čaršije; na petu Hrišćane, sa kojima je konuštisao neka se i oni ovesele; na šestu je pozvao begove i kreme sa sela a na sedmu sirotinju. Preko toga još poslao je dvjesta oka hljeba apsenicima i jednog pečenog vola u astahanu. Jednu njivu, jednu livadu i hiljadu šinika žita prodao je, te od tog novca učinio je svadbu, ali bar i danas se priča kad je Bejtula-aga davao Zinišu a Ismajil-efendija ženio Jonuza.
1
1 Image
My Sun and Stars!

User avatar
Heidi
Statista sreće
Statista sreće
Reactions: 905
Posts: 27376
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Status: Offline

Re: Price, odlomci, citati, slobodne forme....

Post by Heidi » 03 Aug 2017, 13:40

Ljubav je vatra
Ona sagori svakoga
Ona razoblici svakoga
Ona je opravdanje svijeta
za njegovu nakaznost

Leonard Cohen
0
My Sun and Stars!

Post Reply

Return to “Književnost i jezik”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 6 guests