Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[Heidi]

Grešni mujezin

O bijela Fatimo, zašto se skrivaš
Pod vinovu lozu u avliji vašoj?
Ja ne gledam više naš grad,
Čarsiju ni pazare.
I boga sam zaboravio zbog očiju tvojih
O, zašto se skrivaš
Pod vinovu lozu u avliji vašoj
Kada ezan učim sa tanke minare?

Cio naš grad posut je minaretima
Ko bijelim pjesmama bogu.
O lijepa Fatimo,
U suton plav kad zatrepte zvijezde
I svjetla prospu se gradom
U sve ramazanske noći,
Sa tankog minareta i kada ezan učim
Mislim na tvoje oči.

A sada kroz bašte sitni potoci
Ko zmije od srebra
Zablijeste u mjesečeve noći,
Ja dugo gledam
U vašu bijelu avliju i kulu
Što se prelijevaju ko od sedefa saraj.
I stojim na minaretu
I nečujno pjevam:
Avaj!
Čuj me, o čuj, bijela Fatimo!
Kada se gradom našim razliju tihe noći,
Ja više ne umijem ni na boga da mislim.
Tvoje me crne očaraše oči.

[srculence7]

[Heidi]

[Chloe]

Naša tajna

O tebi neću govoriti ljudima.
Neću im reći da li si mi samo
poznanik bio, ili prijatelj drag;
ni kakav je, ni da li je
u našim snovima i žudima
dana ovih ostao trag.

Neću im reći da li iz osame,
žeđi, umora, ni da li je ikada
ma koje od nas drugo voljelo;
niti srce naše da li nas je radi nas
ili radi drugih kadgod boljelo.

Neću im reći kakav je sklad
oči naše često spajao u sazviježđa žedno;
ni da li sam ja ili si ti bio rad
da tako bude -
ili nam je bilo svejedno.

Neću im reći da li je život
ili od smrti strah
spajao naše ruke;
ni da li zvuke smijeha voljeli smo više
od šuma suza.

Neću im reći ni jedan slog jedini,
što je moglo, ni da li je moglo nešto,
da uplete i sjedini
duše naše kroz čitav vijek;
ni da li je otrov ili lijek
ovo što je došlo
onome što je bilo.

Nikome neću reći kakva se zbog tebe pjesma događa
u meni vječito:
da li opija toplo
kao šume naše s proljeća;
ili tiha i tužna šuti u meni rječito.
O, nikome neću reći
da li se radosna ili bolna
pjesma događa u meni.



Ja više volim da prešućene
odemo ona i ja
tamo gdje istom svjetlošću sja
i zora i noć i dan;
tamo gde su podjednako tople
i sreća i bol živa;
tamo gdje je od istog vječnog tkiva
i čovjek i njegov san.

Desanka M.

[Chloe]

Ne boj se

Ne boj se, to je kao da list padne pod granu,
kao kad se noću izgubi poslednji šum,
kao kad se s vrha gore pogleda na drugu stranu,
kao kad za blagom mišlju odluta um.

Ne boj se, to je kao kad se more najednom stiša
i pokrije mutnim sjajem do u nedogled.
Ne boj se, biće lako, kao što se lako spusti kiša,
kao što pred suncem lako iščezne mesec bled.

Ne boj se, biće to samo kao kad se u maglu tone,
staze i izvori i svet se pomrači sav.
Evo ti moje ruke, poslednje tanke spone,
dokle se u pomrčinu ne bude otisnuo splav.

Ne boj se, biće blago kao kad bela povesma
poveju sa topola i legnu tlom kao cvet.
Biće kao prelaz od jednog do drugog bola,
ugledaćemo u jezeru rastužen sav oko sebe svet.

Ne boj se, biće brzo kao kad se namakne zamka,
uskovitlaće se samo oko nas prostor plav.
Evo ti moje ruke, ona će biti slamka
kojom je preko reke prebrodio iz bajke mrav.

Nekada si, kao dete, koračao niz brvno,
preko ponora sveg u tamnoj, vlažnoj česti,
ne gledajući u dno pod sobom crno.
Ne gledaj ni sad, ja ću te polako povesti.

Desanka M.

[Tokmak]

Voliš što mirišem
na provinciju
i što se nikada nisam odrekla
seljačkog namigivanja.
Voliš kad butina bljesne iz podsuknje,
bez femkanja
i šatro prikrivanja.

Plišane jedre obline,
njihanje bokova dok kačim veš,
seliš iz jutra
u predvorje snova.
Svlači me požuda tvoja,
antikom bojena
i uvek nova.

Gledaš me dugo
u kasno popodne,
po telu crtaš promenade.
Drhte ti uglovi suvih usana,
dok uzdah strepi,
a želja se lepi,
k'o prsti od marmelade.


Jelena M. Ćirić

[Frankey]

Miriši proljeće...

Miriši proljeće na tvojim usnama od čuda
Poći ću s tobom na putovanje....bilo kuda
Uzmi me, jedino na tvojim usnama postojim
Odvedi me u postelju od cvijeća, više se ne bojim

Lomili su me vjetrovi, tukle ledene kiše
Obećao sam sebi, voljeti neću....nikada više
Izgradit ću kule oko svjetla što u meni je zgaslo
Još samo iskra ostala je, dok oko kula trnje je raslo

Sam, poput duha što divljim stazama luta
Još samo odsjaj prošlosti što čeka kraj puta
Molio sam anđele neka me negdje drugdje odnesu
Izgubljen isplakao dušu, prokleo sudbinu u bijesu

Znaš li kako si spasila život, jedino ti, potpuno sama
Donijela svježe jutro i sunce, kad već se spustila tama
Miriši proljeće u slapu te tvoje nestvarne kose
Rođen sam opet, smiju se zvijezde, k meni te nose

Darko Balaš

[Femea]

"Treba otimati radost
danima što bježe".

Majakovski

[KOMESAR]

Jednom, bio sam tvoj...

Jednom, čovjek "onako" voli,
Sebe jednom se daje;
Tad i vrijeme boli!
Sekund, do beskraja traje...

Samo jednom dolazi sreća,
Ona što plamti životom!
Tad i duša je veća,
Večeri boja ljepotom.

Jednom, slavuj se čuje,
Pjesmom ispuni nadu.
Pjeva - kako ljubav...tu je,
Srca, note mu kradu.

Tako ja voljeh tebe,
Jednom, na rubu noći...
Zauvijek, dadoh ti sebe,
Ne, više neću moći!

Srce drugu ne želi,
Ne sluša slavuja poj;
Tišinom, na dvoje se dijeli,
Jednom, bio sam tvoj!

Darko Balaš

[Socrates]

Ne marim da pijem, al' sam pijan često.
U graji, bez druga, sam, kraj pune čaše.
Zaboravim zemlju, zaboravim mesto
Na kome se jadi i poroci zbraše.

Ne marim da pijem. Al' kad priđe tako
Svet mojih radosti, umoren, i moli
Za mir, za spasenje, za smrt ili pak`o,
Ja se svemu smejem pa me sve i boli.

I pritisne očaj, sam, bez moje volje,
Ceo jedan život, i njime se kreće;
Uzvik ga prolama: "Neće biti bolje,
Nikad, nikad bolje, nikad biti neće."

I ja žalim sebe. Meni nije dano,
Da ja imam zemlju bez ubogih ljudi,
Oči plave, tople kao leto rano,
Život u svetlosti bez mraka i studi.

I želeći da se zaklonim od srama,
Pijem, i zaželim da sam pijan dovek;
Tad ne vidim porok, društvo gde je čama,
Tad ne vidim ni stid što sam i ja čovek.

Vladislav Petkovic Dis

[Heidi]

MOJA NOĆI

Moja noći, kada ćeš mi proći?
- Nikad!
Moja zoro, kada ćeš mi doći?
- Nikad!
Moja srećo, kad ćeš mi se javit?
- Nikad!
Moje nebo, kad ćeš mi zaplavit?
- Nikad!
Moja draga, kad će naši svati?
- Nikad!
Moja suzo, kada ćeš mi stati?
- Nikad!

1901.
ALEKSA ŠANTIĆ

[Heidi]

Iskrena pesma

O, sklopi usne, ne govori, ćuti,
ostavi misli nek se bujno roje,
i reč nek tvoja ničim ne pomuti
bezmerno silne osećaje moje.

Ćuti, i pusti da sad žile moje
zabrekću novim, zanosnim životom,
da zaboravim da smo tu nas dvoje
pred veličanstvom prirode; a potom,

kad prođe sve, i malaksalo telo
ponovo padne u običnu čamu,
i život nov i nadahnuće celo
nečujno, tiho potone u tamu,

ja ću ti, draga, opet reći tada
otužnu pesmu o ljubavi, kako
čeznem i stradam i ljubim te, mada
u tom trenutku ne osećam tako.

I ti ćeš, bedna ženo, kao vazda
slušati rado ove reči lažne,
i zahvalićeš bogu što te sazda,
i oči će ti biti suzom vlažne.

I gledajući vrh zaspalih njiva
kako se spušta nema polutama,
ti nećeš znati šta u meni biva -
da ja u tebi volim sebe sama,

i moju ljubav naspram tebe, kad me
obuzme celog silom koju ima,
i svaki živac rastrese i nadme,
i osećaji navale ko plima!

Za taj trenutak života i milja,
kad zatreperi cela moja snaga,
neka te srce moje blagosilja.
Al' ne volim te, ne volim te, draga!

I zato ću ti uvek reci: ćuti,
ostavi dušu nek spokojno sniva,
dok kraj nas lišće na drveću žuti
i tama pada vrh zaspalih njiva.

Milan Rakić

[Socrates]

I opet mi duša sve o tebi sanja,
I kida se srce i za tobom gine,
A nevjera tvoja daleko se sklanja,
Kao tamni oblak kad sa neba mine.

I opet si meni čista, sjajna, vedra,
Iz prizraka tvoga blaženstva me griju,
Pa bih opet tebi panuo na njedra
I gledô ti oči što se slatko smiju.

Tako vita jela koju munja zgodi
Još u nebo gleda i života čeka,
I ne misli: nebo da oblake vodi
Iz kojih ce nova zagrmiti jeka…

Aleksa Santic

[Heidi]

Osobne tajne

Moje doba nikakve tajne ne prihvata
Moj Jusuf nije za ovog sajmišta
U stare drugove napusti me nada
Sav Sinaj plamti, Kalim stize sada

Ko rosa njihovo more miruje
A moja rosa ko more plaha je
Iz drukcijeg svijeta moje su rijeci
Pred drugom karavanom moje zvono zveci

Koliko je poeta što se tek nakon smrti rodiše
Sklopiše svoje oci, ali naše otvoriše
Izbaviše se od ništavnosti svijeta
Baš kao ruza što im na grobu cvjeta

Kroz moj Oman rijeka proteci ne moze
Treba pojmiti oluju što se u meni podize
Negdje u meni zaspala munja zivi
Pustinjom i planinom moj se duh širi

S vrela zivota ja sam se napio
Od tada, njegovu tajnu sam shvatio
Ovakve misli još niko nije kazao
Ni bisernicu ovih tajni nanizao

Nebesa mi otkriše svoje misterije
Pa zar pred prijateljima da ih sakrijem

Muhammed Iqbal

[Heidi]

Rastanak

Reci braci koja me vidjese mrtvoga
pa su iz zalosti zaplakali,
smatrate li da sam ja vas mrtvac?

Nisam,
ja sam u berzahu a ovo je moje tijelo,
bilo je moja odjeca i kuca,
ja sam vrabac a ovo je bio moj kavez,
odletio sam a ono je ostalo kao zalog,
bio sam kao biser iz skoljke,
bio sam radi ispita,
pa sam se oslobodio.

Hvala Allahu koji me je toga oslobodio,
i na casnom mjestu mi kucu sagradio
Do danas sam bio mrtvac medju vama,
a sada sam ziv i skino sam cefine.

Ja danas govorim sa melekima,
a moja dusa gleda Gospodara.
Otisao sam i ostavio vas,
nisam zadovoljan da vasa kuca bude moj dom.

Ne smatrajte smrtni cas smrcu,
ona je kao zivot
i prizeljkivani cilj,
zato neka vas ne strasi njen napad,
ona nije nista do li
prelazak iz zivota u zivot.


Ebu Hamid El-Gazali

[Heidi]

Oni koji pričaju o ljubavi ne znaju šta je to,
a Onaj ko je spoznao ljubav – od njega nema glasa.

O Ti koji si van mašte, poređenja, predstave i poimanja.
Iznad svega što su nam govorili, što smo slušali i čitali.
Naš sastanak se završio, život došao kraju,
a mi, kao i prije, ostali na početku Tvoga opisa.

Šejh Sadi Širazi

[Heidi]

I duh i tijelo padose u ljubav (zanos)
Okrecu se, Hu uzvikujuci,

Kad se zbrise "Ti" i "Ja"
Okrecu se, Hu uzvikujuci,

I dzini i ljudi i svi meleci
Okrecu se, Hu uzvikujuci,

Duse se pojavise u jednom, kao monada,
Dok ne stignu Allahu, okrecu se, Hu uzvikujuci,

Moja duso, sine, dodji ovamo,
Da se okrecemo, Hu uzvikujuci,

Dodji ovamo, dodji Kaimija,
Da se okrecemo, Hu uzvikujuci,

Robovi ljubavi su svi ljudi i meleci
Vjecno se okrecu i ove sfere i nebo,

Vode godinama proticu tragom ove ljubavi,
Mjesec i sunce u zanosu krecu se svojom putanjom,

Cisti, zaljubljeni, i bogobojazni sa uzitkom,
Sjedinjuju se, Hu uzvikujuci.

(Kaimi, Divan)

[Heidi]

Prijatelj rece:
Ja sam dusa tvoja i srce tvoje
Zasto si obuzet zaprepastenjem?
Dosao sam da te za ruku uzmem
Da te lisim srca i tvoga "ja" i da ih umetnem u Srce i Dusu.
Dosao sam tebi u najljepsem proljecu, o ruzicnjaku!
Da te obavijem rukama svojim i zagrlim.
Dosao sam da te uvedem u ovo prebivaliste ljepote
Da te odnesem u visine nebeskog svoda, kao molitvu ljubavnika.

(autor?)

[Heidi]

Bilal je tijelo trnju dao
vlasnik ga korbacem tuci stao
Zboreci: Zašto spominješ Ahmeda?
pod zarkim suncem trnjem ga probada
Vjeru mi vrijedjaš, robe bezvrijedan
a Bilal ponosno ponavlja:"Jedan!"
Siddik je tuda prolazio
povike: "Jedan!", njegove cuo
Potom ga u osami posavjetova
da vjerovanje mora da prikriva
Znalac zna tajne, prikrij ceznju svoju!
Tako je, o Prince, prihvatam rijec tvoju
Zbog prijašnjeg postupka kajao se mnogo
naposlijetku prestade sebi sudit strogo
Pa ponovo tijelo on predade trnju:
"Muhammede, zbog tebe zar je mjesta kajanju?!"
Tijelo i vene ti mi ispunjaš
kajanju mjesta mi ne ostavljaš
Kajanje cu iz svog srca istjerati
jer zbog vjecnog zivota, zašto se kajati?!
Ljubav je pobjednik, ona me obori
od sljepila ljubavi poput sunca gorim
Ja sam poput lista koji vjetar bije
kako mogu znati svršetak gdje mi je
Bilal hoce mlad Mjesec da postane
na putanji tvog sunca da ostane
Bio mladjak ili pun, što Mjesecu vazno je
kada stalno kao sjenka za petama Suncu je
Bujica je zaljubljene ponijela
pred presudom Ljubavi ih povila
Ko kamen su mlinski što se okrece
danju, nocu, neprestano jauce:

(?)

Malo sufijske poezije za ramazan.

[Mutevelija]

UTJEHA KOSE
Gledao sam te sinoć. U snu. Tužnu. Mrtvu.
U dvorani kobnoj, u idili cvijeća,
Na visokom odru, u agoniji svijeća,
Gotov da ti predam život kao žrtvu.

Nisam plako. Nisam. Zapanjen sam stao
U dvorani kobnoj, punoj smrti krasne,
Sumnjajući da su tamne oči jasne
Odakle mi nekad bolji život sjao.

Sve baš, sve je mrtvo: oči, dah i ruke,
Sve što očajanjem htjedoh da oživim
U slijepoj stravi i u strasti muke,

U dvorani kobnoj, mislima u sivim.
Samo kosa tvoja još je bila živa,
Pa mi reče: Miruj! U smrti se sniva.