Zabilješke stare trudnice
U panici sam. Ne piše mi se o seksu. Ne mislim o seksu. Ne prakticiram seks uopšte. Bubuljice, poznate u narodu kao nejebice, šarmantno su mi premrežile lice. U razgovorima s poznanicima ili prijateljima novinarima ne ubacujem više, kao slučajno, neki zgodan seksi autocitat iz jedne od mojih briljantnih kolumni, čisto da ih štrecnem.
Jeste. imidž mi je otišao k vragu. I uopšte me nije briga jer srce mi kuca kao u zeca.
Mame i bebe
Trudna sam. Već deset nedelja se pretvaram da živim normalno. Lažem urednicima da ću napisati novu, još bolju i vruću kolumnu o seksu, koja će baciti u zasjenak sve faruke i bakire i emire i samire, elem sve te muške pametnjakoviće sa Žurnala čiji tekstovi, da se ne lažemo, služe samo da popune prostor između moje dvije antologijske kolumne.
I u toj laži prolaze dani a ja ni riječi ne mogu da sastavim. Da mi ne bi onog sirotog Šišića...
Jer mislim samo o jednom „jebote postaću majka“. Doživila sam da ostanem živa kad mi je u 34-toj ruka skliznula sa Playboya na onaj ogavni časopis Mame i bebe koji vrijeđa inteligenciju gliste a ne obične žene. Erotika? Ha, svodi se već sedmicama na čežnjive poglede ka onim najgorim ženskim gaćetinama od kojih bi Gadafi mogao i tri šatora da podigne u Njujorku a još da mu ostane za kuće.
Pa me razdiru suprotni osjećaji: sanjam o trenutku kad će sise prestati da me bole. A opet drago mi kad ih vidim. Svako jutro sve su veće i hej stoje same! Majku mu, potpuno same. Bez grudnjaka ili onog flastera što mi je spasio vjenčanje. Imala sam haljinu ispod koje nisi mogao obući ništa, a sise pale do pupka, i ja se rasplakala, i onda mi je najdraži dao satenski flaster, znate onaj što ne boli kad se skida, i ja sam dignula te dvije ogavne vreće i to je super izgledalo u haljini kao da su prirodno prpošne i ...pardon, digresija.
I brinem. Samo brinem. Kad će proći muka? A što jutros nema muke? Da li će ovaj dvodnevni proljev potrajati cijeli život? Može li se eksplodirati od opstipacije? Zašto me neko ne opali maljem u glavu da prođe ova smrdljiva glavobolja? Kako je divan dan bože vidi onih divnih ptičica, i gle svi ljudi i sve životinje me vole...Da li će sve biti u redu? Koji kreten pušta filmove o bolesnoj djeci daj mi telefon da im ja majku neobzirnu. Kako smrdi ovaj kivi, da se nećemo otrovati? Hoću li biti dobra majka? (Ne nećeš sreća pa će dijete imati jednog normalnog roditelja – oca, slijedi horski odgovor...)
I tako u nedogled. Do zemlje zaglupljelih i zatupjelih gdje carujem ja.
To je tek katastrofalno. Na novom mobitelu nisam bila u stanju da prođem početni nivo neke dječije mozgalice. Digitalni profesor mi je dao jedan. Jedan!!! Meni koja sam diplomirala na svim Šekspirovim djelima. Na žalost u pravu je taj gadni profesor. Ne mogu dvije da sastavim. Jer samo razmišljam o jednom pitanju na koji nemam odgovor – kako ću preživjeti 9 mjeseci?
Ja više nisam ja
Jer ja više nisam ja. Sad sam žena sa dodanom vrijednošću. U očima rodbine pogotovo. Osjećam se kao steona krava koja je dobila na lutriji – niko je neće sjecnuti, niti prodati u bescjenje jer je jalova, već će do kraja života jesti zlatnu slamu a zgodni bikovi će joj masirati vime...
Prvi put u posljednjih nekoliko godina, tačnije tridesetičetiri, majka mi sasluša čitavu rečenicu prije nego što kaže ono obavezno budalice moja. Svekrva mi kupuje suhe šljive i kuha kompote 24 sata na dan. Tatica me ne gnjavi pričama bilo je to `45,`46- ste ne sjećam se tačno.... Oprezno ispitujem teren ali sve su naznake na mojoj strani da ću moći starijoj sestri ponekad reći NE! i preživjeti. Sestrična koja je ušla u pubertet ne može da mi odbije koju god njenu majicu poželim jer jadna ja ko zna koliko će mi minuta još moći pristajati fine stvari...
A odnos sa najdražim? Hmm, postao je iznenađujuće jednostavan. Šta god da se dešava ili ne, oboje znamo ko je kriv. On.
Znate onu reklamu za Cappy sok kad jadan muž da ugodi trudnoj ženi po kiši odleti i kupi hrpu Cappy sokova a ona pita A to nije bilo jabuke? E ona je početnica za mene. On je kriv što je meni muka, naravno. Nisam ja ta koja je rasipala sjeme okolo.
Kad on ima stolicu a ja ne po prećutnom dogovoru pospe se katranom, perjem i tiho ode u ćošak.
Onda, zašto molim vas, pravi gljive za ručak? To što sam ih voljela prije 10 sedmica ne znači da ih volim i sad kad su mi upravo odvratne, zašto to nije sam skontao?
Također mi je grozno što njega ne boli kad i mene. Iako krivi lice i suosjećajno me tapša po ruci vidim, lijepo vidim, iako sam zatupjela, da njega ništa ne boli. Kakav je ujutro takav je i navečer. Ne podriguje on okolo na sastancima. Ne otkopčava on hlače krišom na predavanjima pa to zaboravi pa krene da ustane a ono hlače krenu da je l... upotrijebite maštu. I niko, baš niko mu ne govori Oho ho, jesmo li se to malo popravili? Neka neka mašala fino je kad ima žene a ne ove današnje anoreksične.
No najgore od svega je što u njemu nema ni tračka sumnje. Kako će on preživjeti 9 mjeseci? Šta poslije? Hoće li biti dobar otac, ma šta dobar samo najbolji dolazi u obzir?
Jok. Ustaje i liježe sa jednim te istim blesavim osmijehom. Oličenje sreće.
Užas. Dođe mi da ga počupam i pošaljem da kleči na kukuruzu. Ali ne mogu, može mi još zatrebati...
Jer on ima ono što ja nemam više ni grama. Hrabrosti. Da se suoči sa jednom praktičnom činjenicom – posljedica seksa, pogotovo u plodne dane, i pogotovo nakon što smo se dogovorili, jeste dijete. Moje dijete. Koje od prvog trenutka nešto zahtijeva od mene. I tako će zahtijevati do kraja života. A sama sam to htjela. Nema više ja, meni, mi. Sad sam samo steona krava koja žvaće slamu po cijeli dan. Jer by the way samo to može da vidi i jede. Kad vidim na primjer penis fino mi dođe muka. Doduše bude mi mučno i na gljive i na kivi i na ... Ma...Ako želite da zajedno proživimo ovih 9 mjeseci pakla, pročitajte idući tekst. Neće biti puno gadan. Samo ću podijeliti s vama kako se to žensko tijelo mijenja. A kako muško...
Kolumne
-
merylin
- Aktivni forumaš
- Posts: 4572
- Joined: 30 Mar 2010, 13:22
- Been thanked: 4 times
- Status: Offline
Re: Kolumne
Kad te „zaprime“ kao pacijenta, ti prestaneš da postojiš kao osoba. Predaš zdravstvenu knjižicu i sa njom ono malo dostojanstva s kojim si se ogrnuo tog jutra
Juče sam shvatila jednu činjenicu – ostalo mi je još mjesec dana do poroda!!! Avaj!
Moj dragi čitalac obrazovanje gradi BiH će sigurno jedva dočekati termin, ali moram priznati ja ne.
Jednostavno, umirem od straha.
Da me mama nije fino vaspitala ne bih rekla umirem, već jedan drugi glagol, onako životniji, počinje sa usr..... sam se.
Sat iz krokodila
Neopisiv je osjećaj kad se svakog jutra budiš sa danom manje. Kao da je u meni sat iz krokodila Kapetana Kuke koji mi otkucava sudbinu. Možete vi smatrati da sam patetična i sklona dramatizaciji, ali poslije poroda nema više Dženane. Samo Majka Dženana u funkciji drugog bića koje u potpunosti, ali bukvalno, zavisi od nje. Haos. Kako to podnijeti? A kad mi kažu kao odgovor na moj vapaj hajde bogati milion žena se porodilo prije tebe i sve su preživjele dođe mi da izvršim masovno ubistvo i to sve golim rukama...
Kao da mi to šta pomaže. Milijarde ih se porodilo u polju, samo zadiglo suknju, oslonilo na motiku i plop. Pa nešto ne vidim da iko trči da se porađa u polju danas.
S obzirom da ne mogu da prljam ruke krvlju, strah me je da šta ne prenesem bebi, izabrala sam drugi ventil. Razgoropadila sam se u posljednje vrijeme, to je čudo jedno. Inače sam sklona da prešutim svakome i svašta radi mira u kući. Nisam u životu dva put povisila ton ili se borila za svoja i tuđa ljudska prava. Nego šta ću, skukam se ko sirotica, pustim da me gazi ko stigne sve kontam ima neko ko bilježi, zakon karme je jači od mene. Ali sad...
Nedavno sam bila na dvodnevnom ispitivanju u bolnici, srećom samo preko dana. Novo jutro ne bi dočekale ni ja niti bar dvije sestre. Imam i potvrdu. Odmah sam prvi dan zaratila sa dvije mlade sestre.
Priznajem malo mi je pomutio rasuđivanje smrtni znoj koji me je oblio odmah kod ulaza. Nije mene oblio zato što me bolnica podsjeća na kadrove iz filmova o Drugom svjetskom ratu. Niti zato što čistačice čiste samo stepenice, što metlom, što rukom. Ili što svaka druga pacijentica ima oči velike kao da su sad utekle sa Šindlerove liste.
Nego pristup. Pristup prema osobi sa imenom i prezimenom, koja u sebi ima kosti, tetive, moždane vijuge, srce, i ostalo što je čini ljudskim bićem. Kad te „zaprime“ kao pacijenta, ti jednostavno prestaneš da postojiš kao osoba. Tek tako. Predaš zdravstvenu knjižicu i sa njom ono malo dostojanstva s kojim si se ogrnuo tog jutra da ga preživiš.
Šaka jada
I tako sjedim ja na nekoj stoličici u sobi 2 sa 2 sa još nekih pacijentica i dvije sestre od kojih mi je jedna gurnula stražnjicu u lice. Doslovno. Pošto u posljednje vrijeme teže shvatam, trebalo mi je malo vremena da uočim da je moj nos zaboden u njenu knjigu.
I umjesto da je ugrizem i prenesem bar bjesnilo, ja sam se sa trbuhom velikim kao kaca kupusa izvukla iz njenog gluteusa i stisla uza zid na šaku jada, kunem vam se preneražena kao nikad u svojih 35 godina. Razlog tog njenog postupka bio je da drugoj pacijentici ustupim mjesto. Još nisam došla sebi kad sam ja došla na red. Druga sestra mi je uzela knjižicu i počela obraćati u eter: Kako je pacijentici ime? Koja je adresa stanovanja? Koliko pacijentica ima godina? I sve to frekvencijom na kojoj bi joj svaki željeznički najavljivač pozavidio. Ja opet nisam odmah shvatila da to govori meni i o meni jer ne mogu da vjerujem. Sjedimo blizu, takoreći intimno jer nam se koljena dodiruju, a zna se kakve se sve intimne zone kriju na i oko koljena, i ona viče u zrak. Poslije par minuta pogledala me vidno uznemirena zašto ne odgovaram. Jao kad sam shvatila da se to meni obraća u trećem licu i to tom frekvencijom. Odmah sam joj sasula sve majke u lice i pitala ima li to neka škola za bezobrazluk koju ona i njena kolegica pohađaju da se odmah i ja upišem? I kako je nije stid da mi se obraća u mojim godinama u trećem licu kao da ne postojim...I koji je to način da se tako ponaša prema pacijentici? Te....
Uglavnom poslije toga mi se dva dana obraćala sa gospođo. Prvi put u životu mi je ta riječ prijala pošto sam svjesno zanemarila Vatre Pakla u njenim šarenicama.
A, vi ste trudni
Potom mi je sestra na EKG-u začinila sedmicu do kraja:
A vi ste trudni? Ja vas viđam svako jutro i mislila sam da šepate, a ono vi trudni!Znate ne vidi vam se od jakne stomak i baš sam govorila mužu evo one sa televizije, je l ono šepa?
Još se nisam oporavila od te konstatacije, stiže druga salva – a koliko dugo ste vi u braku? Na moj odgovor sto godina i zašto je to relevantno, ona me je pogledala sa aureolom Mojsija koji je upravo donio par ploča te rekla - pa šta ste čekali na dijete toliko, vidite koliko vam je godina? Valjda sve žene imaju samo jednu misao u glavi otkad se zakote, a to je da postanu majka čim im prva mjesečnica potekne, a mi koje to nismo baš tako zamislile zaslužujemo samo prijekor. Zanimljivo, to zna pitati a ne zna zaključati sobu u kojoj ležim razgolićena i ranjiva, gola do pasa, sa sisama koje vise sa svake strane stola, već u tu sobu ulaze slobodno neki mladići sa kesama, gledaju mene, moje sise gledaju u njih...
Potom sam naletila na naku papanku u DM-u jer nije htjela pola sata da makne svoje kese sa kase. Dobro dobro nije baš pola sata ali jeste 5 minuta zauzela komplet traku i kasu. I kad sam je zamolila veoma uljudno da skloni svoje kese rekla je baš ono što nije trebala Gospođo ako ste trudni to ne znači da mi ostali trebamo trpiti. Uglavnom rasprava je bila mučna, brutalna i kratka. Otišla je sa sve kesama na drugu traku nakon što sam joj povukla distinkciju između ponašanja u gradu i selu. Nešto što nikad ali baš nikad ne potežem kao argument, jer sam puno pismenijih ljudi upoznala na selu nego u gradu (evo na primjer koliko ima pismenih ljudi u Zgradi zajedničkih institucija u srcu Sarajeva?)
Nego sam vidjela po njenom govoru, oblačenju i karminisanju prednjih zuba da je strašno osjetljiva na urban štih...pa nisam odolila.
I nije mi dosta. Samo vrebam ko će šta pogrešno reći. Kao da sam postala svjetski križar u borbi protiv korupcije. Sve to iz straha. Šta me čeka? Bože, kako?
Juče sam shvatila jednu činjenicu – ostalo mi je još mjesec dana do poroda!!! Avaj!
Moj dragi čitalac obrazovanje gradi BiH će sigurno jedva dočekati termin, ali moram priznati ja ne.
Jednostavno, umirem od straha.
Da me mama nije fino vaspitala ne bih rekla umirem, već jedan drugi glagol, onako životniji, počinje sa usr..... sam se.
Sat iz krokodila
Neopisiv je osjećaj kad se svakog jutra budiš sa danom manje. Kao da je u meni sat iz krokodila Kapetana Kuke koji mi otkucava sudbinu. Možete vi smatrati da sam patetična i sklona dramatizaciji, ali poslije poroda nema više Dženane. Samo Majka Dženana u funkciji drugog bića koje u potpunosti, ali bukvalno, zavisi od nje. Haos. Kako to podnijeti? A kad mi kažu kao odgovor na moj vapaj hajde bogati milion žena se porodilo prije tebe i sve su preživjele dođe mi da izvršim masovno ubistvo i to sve golim rukama...
Kao da mi to šta pomaže. Milijarde ih se porodilo u polju, samo zadiglo suknju, oslonilo na motiku i plop. Pa nešto ne vidim da iko trči da se porađa u polju danas.
S obzirom da ne mogu da prljam ruke krvlju, strah me je da šta ne prenesem bebi, izabrala sam drugi ventil. Razgoropadila sam se u posljednje vrijeme, to je čudo jedno. Inače sam sklona da prešutim svakome i svašta radi mira u kući. Nisam u životu dva put povisila ton ili se borila za svoja i tuđa ljudska prava. Nego šta ću, skukam se ko sirotica, pustim da me gazi ko stigne sve kontam ima neko ko bilježi, zakon karme je jači od mene. Ali sad...
Nedavno sam bila na dvodnevnom ispitivanju u bolnici, srećom samo preko dana. Novo jutro ne bi dočekale ni ja niti bar dvije sestre. Imam i potvrdu. Odmah sam prvi dan zaratila sa dvije mlade sestre.
Priznajem malo mi je pomutio rasuđivanje smrtni znoj koji me je oblio odmah kod ulaza. Nije mene oblio zato što me bolnica podsjeća na kadrove iz filmova o Drugom svjetskom ratu. Niti zato što čistačice čiste samo stepenice, što metlom, što rukom. Ili što svaka druga pacijentica ima oči velike kao da su sad utekle sa Šindlerove liste.
Nego pristup. Pristup prema osobi sa imenom i prezimenom, koja u sebi ima kosti, tetive, moždane vijuge, srce, i ostalo što je čini ljudskim bićem. Kad te „zaprime“ kao pacijenta, ti jednostavno prestaneš da postojiš kao osoba. Tek tako. Predaš zdravstvenu knjižicu i sa njom ono malo dostojanstva s kojim si se ogrnuo tog jutra da ga preživiš.
Šaka jada
I tako sjedim ja na nekoj stoličici u sobi 2 sa 2 sa još nekih pacijentica i dvije sestre od kojih mi je jedna gurnula stražnjicu u lice. Doslovno. Pošto u posljednje vrijeme teže shvatam, trebalo mi je malo vremena da uočim da je moj nos zaboden u njenu knjigu.
I umjesto da je ugrizem i prenesem bar bjesnilo, ja sam se sa trbuhom velikim kao kaca kupusa izvukla iz njenog gluteusa i stisla uza zid na šaku jada, kunem vam se preneražena kao nikad u svojih 35 godina. Razlog tog njenog postupka bio je da drugoj pacijentici ustupim mjesto. Još nisam došla sebi kad sam ja došla na red. Druga sestra mi je uzela knjižicu i počela obraćati u eter: Kako je pacijentici ime? Koja je adresa stanovanja? Koliko pacijentica ima godina? I sve to frekvencijom na kojoj bi joj svaki željeznički najavljivač pozavidio. Ja opet nisam odmah shvatila da to govori meni i o meni jer ne mogu da vjerujem. Sjedimo blizu, takoreći intimno jer nam se koljena dodiruju, a zna se kakve se sve intimne zone kriju na i oko koljena, i ona viče u zrak. Poslije par minuta pogledala me vidno uznemirena zašto ne odgovaram. Jao kad sam shvatila da se to meni obraća u trećem licu i to tom frekvencijom. Odmah sam joj sasula sve majke u lice i pitala ima li to neka škola za bezobrazluk koju ona i njena kolegica pohađaju da se odmah i ja upišem? I kako je nije stid da mi se obraća u mojim godinama u trećem licu kao da ne postojim...I koji je to način da se tako ponaša prema pacijentici? Te....
Uglavnom poslije toga mi se dva dana obraćala sa gospođo. Prvi put u životu mi je ta riječ prijala pošto sam svjesno zanemarila Vatre Pakla u njenim šarenicama.
A, vi ste trudni
Potom mi je sestra na EKG-u začinila sedmicu do kraja:
A vi ste trudni? Ja vas viđam svako jutro i mislila sam da šepate, a ono vi trudni!Znate ne vidi vam se od jakne stomak i baš sam govorila mužu evo one sa televizije, je l ono šepa?
Još se nisam oporavila od te konstatacije, stiže druga salva – a koliko dugo ste vi u braku? Na moj odgovor sto godina i zašto je to relevantno, ona me je pogledala sa aureolom Mojsija koji je upravo donio par ploča te rekla - pa šta ste čekali na dijete toliko, vidite koliko vam je godina? Valjda sve žene imaju samo jednu misao u glavi otkad se zakote, a to je da postanu majka čim im prva mjesečnica potekne, a mi koje to nismo baš tako zamislile zaslužujemo samo prijekor. Zanimljivo, to zna pitati a ne zna zaključati sobu u kojoj ležim razgolićena i ranjiva, gola do pasa, sa sisama koje vise sa svake strane stola, već u tu sobu ulaze slobodno neki mladići sa kesama, gledaju mene, moje sise gledaju u njih...
Potom sam naletila na naku papanku u DM-u jer nije htjela pola sata da makne svoje kese sa kase. Dobro dobro nije baš pola sata ali jeste 5 minuta zauzela komplet traku i kasu. I kad sam je zamolila veoma uljudno da skloni svoje kese rekla je baš ono što nije trebala Gospođo ako ste trudni to ne znači da mi ostali trebamo trpiti. Uglavnom rasprava je bila mučna, brutalna i kratka. Otišla je sa sve kesama na drugu traku nakon što sam joj povukla distinkciju između ponašanja u gradu i selu. Nešto što nikad ali baš nikad ne potežem kao argument, jer sam puno pismenijih ljudi upoznala na selu nego u gradu (evo na primjer koliko ima pismenih ljudi u Zgradi zajedničkih institucija u srcu Sarajeva?)
Nego sam vidjela po njenom govoru, oblačenju i karminisanju prednjih zuba da je strašno osjetljiva na urban štih...pa nisam odolila.
I nije mi dosta. Samo vrebam ko će šta pogrešno reći. Kao da sam postala svjetski križar u borbi protiv korupcije. Sve to iz straha. Šta me čeka? Bože, kako?
Give a girl the right shoes,and she can conqer the world!
Marilyn Monroe
Marilyn Monroe
-
merylin
- Aktivni forumaš
- Posts: 4572
- Joined: 30 Mar 2010, 13:22
- Been thanked: 4 times
- Status: Offline
Re: Kolumne
O ljubavi - Kolumna
I došao sam jednom tamo gdje je bila ona,
I ona se okrenula,
I pogledi su nam se sreli,
Ali to više nije bila ljubav moga života,
Bila je to neka nepoznata žena,
Kad bilo kojem dječaku netko spomene ljubav, on u svojoj svijesti već ocrtava nešto kao:
Molio sam je da zaboravi sve što smo ikada jedno drugome rekli,
Molio sam je da svaki djelić mene zatre duboko u sebi,
Molio sam je da me zaboravi a ja sam pamtio svaku njenu riječ,
Sve što je ikada rekla, učinila,
Svaki njen poljubac još je uvijek živio u meni,
Svaki njen dodir razdirao mi je srce I pitao sam se da li se makar nekad sjeti naših buđenja,
Makar onda kada suze padnu na moje ukočene oči,
I kako tada može reći da jedno drugome nismo značili ništa
Kada sam svaki put mogao umrijeti za nju
I da ništa ne upitam, da ni ne primijetim
I bio bih sretan,
Bio bih daleko prošlo vrijeme.
Probudio sam se umoran,
Svaki put kada bih pomislio na nju neodređena tupa bol javljala se u srcu,
Svuda oko mene visila je tišina narušena samo udarima slomljenog srca, jedinog nespremnog da prizna poraz,
Bjeličasti veo bola magličasto joj je skrivao lik i želio sam nestati,
Ma gdje bila ona, želio sam makar na tren biti i ja,
i dok sebe tako zamišlja sa čašom u ruci i sviračima koji ga prate u zoru i pjesmom ( koja se po njegovoj želji ) završava nešto kao:
I došao sam jednom tamo gdje je bila ona,
I ona se okrenula,
I pogledi su nam se sreli,
Ali to više nije bila ljubav moga života,
Bila je to neka nepoznata žena,
A ja sam buncao u snu,
uvijek sam se pitao otkud nam to da su sve prave ljubavi nesretne.
Čuj nesretne?
Je li to više nitko ne čita bajke? Gdje je ono da su živjeli sretno i u radosti do kraja života?
I kakva je to uopće prava ljubav ako je nesretna?
Zar ljubav po samoj svojoj prirodi ( neovisno, radilo se o ljubavi za ženu, muškarca, domovinu, Boga… ) ne znači nešto uzvišeno, nešto što se stapa negdje na pola puta između dva srca i obavija nas finom paučinom iz koje nas ne mogu istjerati niti silom?
Zar prava ljubav ne znači željeti da onaj koga volimo bude beskrajno sretan?
Zar i mi sami ne želimo biti sretni?
Možemo li sami sebe usrećiti?
I da li je svatko baš osuđen da mora voljeti nekoga određenog ili je u pitanju puka slučajnost?
Od koga smo spremni prihvatiti ljubav, a kome smo spremni dati svoju? Znamo li mi uopće što je to što nosimo u sebi, a što zovemo ljubavlju?
Odgovori se kriju s onu stranu odrastanja kada nas prođe volja za radoznalošću, kada se umorimo od pića, dima i svirača.
Kada se zaželimo topline i shvatimo da sami sebe sakatimo, sakateći svoju ljubav, kidajući samo dijelove koji nam odgovaraju i prikladni su u tom trenutku. Kada shvatimo da ljubav nije uzimanje, već radost davanja ( i opet ono o nesretnoj ljubavi ), a nagrada nikada ne izostaje za one koji se ne boje.
Neki to shvate prije, neki poslije, neki nikada. Uostalom, kao i sve drugo.
Goran Šimić
I došao sam jednom tamo gdje je bila ona,
I ona se okrenula,
I pogledi su nam se sreli,
Ali to više nije bila ljubav moga života,
Bila je to neka nepoznata žena,
Kad bilo kojem dječaku netko spomene ljubav, on u svojoj svijesti već ocrtava nešto kao:
Molio sam je da zaboravi sve što smo ikada jedno drugome rekli,
Molio sam je da svaki djelić mene zatre duboko u sebi,
Molio sam je da me zaboravi a ja sam pamtio svaku njenu riječ,
Sve što je ikada rekla, učinila,
Svaki njen poljubac još je uvijek živio u meni,
Svaki njen dodir razdirao mi je srce I pitao sam se da li se makar nekad sjeti naših buđenja,
Makar onda kada suze padnu na moje ukočene oči,
I kako tada može reći da jedno drugome nismo značili ništa
Kada sam svaki put mogao umrijeti za nju
I da ništa ne upitam, da ni ne primijetim
I bio bih sretan,
Bio bih daleko prošlo vrijeme.
Probudio sam se umoran,
Svaki put kada bih pomislio na nju neodređena tupa bol javljala se u srcu,
Svuda oko mene visila je tišina narušena samo udarima slomljenog srca, jedinog nespremnog da prizna poraz,
Bjeličasti veo bola magličasto joj je skrivao lik i želio sam nestati,
Ma gdje bila ona, želio sam makar na tren biti i ja,
i dok sebe tako zamišlja sa čašom u ruci i sviračima koji ga prate u zoru i pjesmom ( koja se po njegovoj želji ) završava nešto kao:
I došao sam jednom tamo gdje je bila ona,
I ona se okrenula,
I pogledi su nam se sreli,
Ali to više nije bila ljubav moga života,
Bila je to neka nepoznata žena,
A ja sam buncao u snu,
uvijek sam se pitao otkud nam to da su sve prave ljubavi nesretne.
Čuj nesretne?
Je li to više nitko ne čita bajke? Gdje je ono da su živjeli sretno i u radosti do kraja života?
I kakva je to uopće prava ljubav ako je nesretna?
Zar ljubav po samoj svojoj prirodi ( neovisno, radilo se o ljubavi za ženu, muškarca, domovinu, Boga… ) ne znači nešto uzvišeno, nešto što se stapa negdje na pola puta između dva srca i obavija nas finom paučinom iz koje nas ne mogu istjerati niti silom?
Zar prava ljubav ne znači željeti da onaj koga volimo bude beskrajno sretan?
Zar i mi sami ne želimo biti sretni?
Možemo li sami sebe usrećiti?
I da li je svatko baš osuđen da mora voljeti nekoga određenog ili je u pitanju puka slučajnost?
Od koga smo spremni prihvatiti ljubav, a kome smo spremni dati svoju? Znamo li mi uopće što je to što nosimo u sebi, a što zovemo ljubavlju?
Odgovori se kriju s onu stranu odrastanja kada nas prođe volja za radoznalošću, kada se umorimo od pića, dima i svirača.
Kada se zaželimo topline i shvatimo da sami sebe sakatimo, sakateći svoju ljubav, kidajući samo dijelove koji nam odgovaraju i prikladni su u tom trenutku. Kada shvatimo da ljubav nije uzimanje, već radost davanja ( i opet ono o nesretnoj ljubavi ), a nagrada nikada ne izostaje za one koji se ne boje.
Neki to shvate prije, neki poslije, neki nikada. Uostalom, kao i sve drugo.
Goran Šimić
Give a girl the right shoes,and she can conqer the world!
Marilyn Monroe
Marilyn Monroe
-
merylin
- Aktivni forumaš
- Posts: 4572
- Joined: 30 Mar 2010, 13:22
- Been thanked: 4 times
- Status: Offline
Re: Kolumne
Dugo štivo o kratkom životu
Ako lako odustaješ od čitanja, odustaješ i od životnih šansi. Kakav osjećaj ustati se nesputano, podignuti rolete, protegnuti se i u pidžami prošetati po kući... Sve je iza vas, ništa vas ne brine, barem ne danas, na ovu svetu nedjelju... Jedino što očekuješ je zahvaliti Gospodinu na teškom, ali prekrasnom mjesecu koji ti je iza leđa, na svim neprospavanim noćima i teškim jutrima, osmjehu nakon položenog ispita i zagrljaju najvoljenijih osoba koje ti čestitaju na trudu...
Kažu da je studentski život najljepši. Mnogi se ne bi složili. Poznajem nekolicinu ljudi koji su se preporodili kada su počeli raditi, smjestili se sa svojim životnim partnerom i tek sada uživaju u životu. Život nas ne mazi sve. Raditi i studirati paralelno nekada je krvav zadatak. Usto još zadržati stipendiju, s time i dobar prosjek, teško je. Od roditelja ne možeš očekivati da će financirati sve, od tvog smještaja, do hrane i odjeće. Negdje moraš napraviti rez i posvetiti se samo jednom cilju.
S druge pak strane, nekome je doba studiranja najopuštenije razdoblje života. Teško ti je samo u veljači i srpnju za ispitnih rokova, ali kada to prođe, osjećaš se kao najjači čovjek na svijetu i ništa te na ovom svijetu ne može zaustaviti da se ne zabavljaš. Uz roditeljsku potporu, imaš sve, možeš i ne moraš raditi. Imaš vremena usmjeriti se samo na svoj intelektualni rast i uvijek imaš vremena izaći i zabaviti se... Zvuči malo prenadobudno, ha?Pogled u budućnost
Zadovoljna sam učinjenim iako uvijek težim boljem. Ne priznajem poraze i kada netko kaže da nešto ne može uvijek pomislim kak se nije dovoljno trudio ili jednostavno još nije njegovo vrijeme.
Mislim da svatko ima svoje vrijeme. Kod mladih ljudi najveći je problem što žele preskočiti sebe same, žele biti odrasli s osamnaest, a djeca s dvadeset i pet. Prioritete poslože unazad i s trideset shvate da od života nisu napravili ništa i pitaju se imaju li vremena popraviti barem nešto u svome životu?
Uvijek ima vremena, uvijek ima mjesta na vrhu, ali poanta je da kreneš sada, ovoga trena, odluči se, angažiraj i pokreni se. Od razmišljanja se ne raliziraju planovi, od sjedenja na kauču se ne lomi svijet.
Shvatiti što želiš i krenuti u taj pothavt, ljudi smatraju riskantnim. No, nije li bilo dovoljno riskantno svo ono što ste do sada radili u životu? Nije li bilo dovoljno riskantno u životu, sve do sada, ne raditi ništa? Ako je u svemu tome „ništa“ postojala sigurnost, zašto u jednoj akciji i pokretu ne bi postajala mogućnost sigurne egzistencije? U čemu čovjek može toliko pogrješiti, a da to nije već do sada učinio?
Teška su vremena... Uvijek će biti teška za sve radnike čiji šefovi žive preko svojih mogućnosti, što znači preko leđa svojih radnika.Loš roditelj
Nemaš sreće u poslu? Nemaju mnogi. Najgori su mi oni ljudi koji još uvijek imaju posao, usprkos krizi, inflaciji, svojim godinama ili bilo kojem drugom razlogu zbog kojeg se danas dobivaju otkazi, ali ti ljudi još uvijek kukaju. Jedino što rade je kukanje, dane provedene na poslu iskorištavaju kako bi svima oko sebe uništili dan i u svakodnevnoj komunikaciji s ljudima postavljaju se mizerno i nesigurno, prikazuju se kao žrtve i uvijek se sve svaljuje samo na njihova leđa.
Takve osobe nisu ni razmišljale da se postave kao pobjednici, da pokušaju iz svega izvući maksimum i pozitivu. Podcjenjuju sve oko sebe jer samo oni znaju najbolje odraditi posao, oni su najumorniji i samo njih šef zakida za plaću.
Djeca takvih osoba najčešće imaju duboke ožiljke u svojoj svijesti. Takvi roditelji obično ne slušaju priče svoje djece i obraćaju im se samo kada oni nešto trebaju od svoga djeteta. Ako im dijete želi ispričati kako je provelo dan, roditelj će se okrenuti na drugu stranu promrmljati djetetu da spava i da ga pusti na miru, da kuha, čisti kuću ili pregledava važna tjedna izvješća. Djeca najvjerojatnije pronalaze druge oblike utjehe i tu počinje cijela priča destruktivnih i nesretnih obitelji.
Tko je kriv? Šefovi? Nezadovoljni radnici bez karaktera? Sama djeca? Cijeli sustav zajedno?
Što to sve govori mladom studentu koji sjedi u svojoj sobi, čita posljednjih deset stranica skripte i razmišlja o svijetloj budućnosti? Ima li nade za nas?
Želim stan, posao, supruga, troje djece, jedan auto, prosječnu plaću i roditelje kojima je stalo. Mogu li dati oglas u novine s tim zahtjevima? Ili da odustanem već sada?
Doris Moslavac
Ako lako odustaješ od čitanja, odustaješ i od životnih šansi. Kakav osjećaj ustati se nesputano, podignuti rolete, protegnuti se i u pidžami prošetati po kući... Sve je iza vas, ništa vas ne brine, barem ne danas, na ovu svetu nedjelju... Jedino što očekuješ je zahvaliti Gospodinu na teškom, ali prekrasnom mjesecu koji ti je iza leđa, na svim neprospavanim noćima i teškim jutrima, osmjehu nakon položenog ispita i zagrljaju najvoljenijih osoba koje ti čestitaju na trudu...
Kažu da je studentski život najljepši. Mnogi se ne bi složili. Poznajem nekolicinu ljudi koji su se preporodili kada su počeli raditi, smjestili se sa svojim životnim partnerom i tek sada uživaju u životu. Život nas ne mazi sve. Raditi i studirati paralelno nekada je krvav zadatak. Usto još zadržati stipendiju, s time i dobar prosjek, teško je. Od roditelja ne možeš očekivati da će financirati sve, od tvog smještaja, do hrane i odjeće. Negdje moraš napraviti rez i posvetiti se samo jednom cilju.
S druge pak strane, nekome je doba studiranja najopuštenije razdoblje života. Teško ti je samo u veljači i srpnju za ispitnih rokova, ali kada to prođe, osjećaš se kao najjači čovjek na svijetu i ništa te na ovom svijetu ne može zaustaviti da se ne zabavljaš. Uz roditeljsku potporu, imaš sve, možeš i ne moraš raditi. Imaš vremena usmjeriti se samo na svoj intelektualni rast i uvijek imaš vremena izaći i zabaviti se... Zvuči malo prenadobudno, ha?Pogled u budućnost
Zadovoljna sam učinjenim iako uvijek težim boljem. Ne priznajem poraze i kada netko kaže da nešto ne može uvijek pomislim kak se nije dovoljno trudio ili jednostavno još nije njegovo vrijeme.
Mislim da svatko ima svoje vrijeme. Kod mladih ljudi najveći je problem što žele preskočiti sebe same, žele biti odrasli s osamnaest, a djeca s dvadeset i pet. Prioritete poslože unazad i s trideset shvate da od života nisu napravili ništa i pitaju se imaju li vremena popraviti barem nešto u svome životu?
Uvijek ima vremena, uvijek ima mjesta na vrhu, ali poanta je da kreneš sada, ovoga trena, odluči se, angažiraj i pokreni se. Od razmišljanja se ne raliziraju planovi, od sjedenja na kauču se ne lomi svijet.
Shvatiti što želiš i krenuti u taj pothavt, ljudi smatraju riskantnim. No, nije li bilo dovoljno riskantno svo ono što ste do sada radili u životu? Nije li bilo dovoljno riskantno u životu, sve do sada, ne raditi ništa? Ako je u svemu tome „ništa“ postojala sigurnost, zašto u jednoj akciji i pokretu ne bi postajala mogućnost sigurne egzistencije? U čemu čovjek može toliko pogrješiti, a da to nije već do sada učinio?
Teška su vremena... Uvijek će biti teška za sve radnike čiji šefovi žive preko svojih mogućnosti, što znači preko leđa svojih radnika.Loš roditelj
Nemaš sreće u poslu? Nemaju mnogi. Najgori su mi oni ljudi koji još uvijek imaju posao, usprkos krizi, inflaciji, svojim godinama ili bilo kojem drugom razlogu zbog kojeg se danas dobivaju otkazi, ali ti ljudi još uvijek kukaju. Jedino što rade je kukanje, dane provedene na poslu iskorištavaju kako bi svima oko sebe uništili dan i u svakodnevnoj komunikaciji s ljudima postavljaju se mizerno i nesigurno, prikazuju se kao žrtve i uvijek se sve svaljuje samo na njihova leđa.
Takve osobe nisu ni razmišljale da se postave kao pobjednici, da pokušaju iz svega izvući maksimum i pozitivu. Podcjenjuju sve oko sebe jer samo oni znaju najbolje odraditi posao, oni su najumorniji i samo njih šef zakida za plaću.
Djeca takvih osoba najčešće imaju duboke ožiljke u svojoj svijesti. Takvi roditelji obično ne slušaju priče svoje djece i obraćaju im se samo kada oni nešto trebaju od svoga djeteta. Ako im dijete želi ispričati kako je provelo dan, roditelj će se okrenuti na drugu stranu promrmljati djetetu da spava i da ga pusti na miru, da kuha, čisti kuću ili pregledava važna tjedna izvješća. Djeca najvjerojatnije pronalaze druge oblike utjehe i tu počinje cijela priča destruktivnih i nesretnih obitelji.
Tko je kriv? Šefovi? Nezadovoljni radnici bez karaktera? Sama djeca? Cijeli sustav zajedno?
Što to sve govori mladom studentu koji sjedi u svojoj sobi, čita posljednjih deset stranica skripte i razmišlja o svijetloj budućnosti? Ima li nade za nas?
Želim stan, posao, supruga, troje djece, jedan auto, prosječnu plaću i roditelje kojima je stalo. Mogu li dati oglas u novine s tim zahtjevima? Ili da odustanem već sada?
Doris Moslavac
Give a girl the right shoes,and she can conqer the world!
Marilyn Monroe
Marilyn Monroe
Re: Kolumne
Kršćanski Bin Laden
Ovakav je naslov 24. srpnja izašao u sarajevskom listu Dnevni avaz: “Kršćanski ekstremista ubio 92 osobe”. U naslovima objavljenim istoga dana na stranicama hrvatskih novina Anders Behring Breivik nazivan je monstrumom, radikalnim desničarem, pa čak i osobom poremećena uma, ali onoga što stoji u Avazovom naslovu nije bilo nigdje.
Ne samo da toga nije bilo u ovdašnjim naslovima, nego se religijska inspiracija Behring Breivika nije tematizirala ni u samim člancima. U tjednu koji je uslijedio, o svemu se pisalo – o razvrgnutom braku njegovih roditelja, o tome da je kao dječak dobio batine od nekog Pakistanca, o tome da je simpatizirao Radovana Karadžića i Winstona Churchilla – ali da je Behring Breivik bio kršćanski ekstremist, da je sebe nazivao križarom i vitezom templarom i da je inspiraciju za zločin tražio u Svetome pismu, to se u hrvatskim novinama prešućivalo.
Kad god negdje na svijetu neki musliman ubije neke ljude, hrvatske novine će ga, bez ustezanja, nazvati muslimanskim ekstremistom, islamskim fundamentalistom ili naprosto – islamistom. Neće se naglabati o tome je li mu um poremećen, niti će se njegov postupak objašnjavati terminologijom iz filmova o King Kongu. Naše novine nemaju nikakve potrebe da nekog islamista nazivaju monstrumom, jer je u medijskome jeziku, onom koji je preuzet od britanskih tabloida i Bushove ratničke terminologije, riječ islamist ionako teža od riječi monstrum. Monstrumi djeluju sami, a iza islamista stoji cijeli jedan sustav, da ne kažemo civilizacija.
Četristotinjak kilometara istočnije, u Sarajevu, izlaze novine – Avaz su jedne od njih – u kojima musliman koji ubije neke ljude nikada neće biti nazvan muslimanskim ekstremistom, islamskim fundamentalistom ili naprosto – islamistom. Štoviše, u tim će novinama izlaziti članci u kojima se izražava povrijeđenost kada se islamu pripisuje terorizam, kada se teroristi atribuiraju muslimanskim imenom ili kada ih se naziva islamistima. Time se, pisalo je bezbroj puta u Avazu, cijeloj jednoj religiji pripisuje terorizam i neposredno se sumnjiče svi njezini pripadnici. Da su u Avazu i u drugim sarajevskim glasilima u pravu kada ovako misle potvrđuje već sama činjenica da su u svim hrvatskim novinama izbjegli unasloviti religijski status Andersa Behringa Breivika.
Ali naravno, ono što će Avazu smetati kod “muslimanskih ekstremista”, jako će im se svidjeti u “kršćanskih ekstremista”. Jedva će dočekati da istaknu naslov za koji će sami reći da je uvredljiv ako ga, s muslimanskim atributom, u svojim novinama objavi netko drugi. Onim što je vrijeđalo njih, vrlo će spremno vrijeđati drugoga, čim se i sami nađu u prigodi da budu većina nad nekom obespravljenom manjinom. Jer takvim se naslovom ne obraćaju kršćanskoj Europi, kao što se ni hrvatske novine ne obraćaju kršćanskoj Europi, nego se obraćaju ljudima čija se imena i vjeroispovijesti slažu ili ne slažu sa smislom i sadržajem takvih naslova.
Kad je objavljen u sarajevskim novinama, naslov u kojem se spominje “kršćanski ekstremist” predstavlja pokušaj stvaranja reciprociteta u zlu. Ali kada se takva ili slična sintagma upadljivo izbjegava u hrvatskim novinama, tada se radi o najdubljem uvjerenju kako je zlo na samo jednoj strani. U biti, i jedni i drugi su Andersa Behring Breivika markirali na način koji bi se njemu sasvim sigurno morao svidjeti. S izuzetkom Živka Kustića, koji je o ovome napisao izvanrednu Jutarnju propovijed, nitko se u hrvatskoj javnosti nije želio pozabaviti onim što je istaknuto u Avazovom naslovu. Ili, ne daj Bože, usporediti Behring Breivikov svjetonazor sa svjetonazorom dijela hrvatskih komentatora i kolumnista (ne spominjem im imena, jer bi bilo odveć banalno i predvidljivo), pa ustanoviti da o strancima, pripadnicima drugih vjera, civilizacija i političkih uvjerenja, norveški ubojica misli što i većina naših novinskih desničara.
U sarajevskom Avazu objavljen je upravo onaj naslov koji bi djelovao katarzično da je tiskan u svejedno kojim hrvatskim novinama. Ali ono što bi u Zagrebu bilo osvješćujuće i iskupljujuće, četiristo kilometara istočno samo je tuk na utuk ili svjesna uvreda konstitutivnim manjincima koji se osjećaju kao kršćani ili pokraj kioska s Avazom samo prolaze sa svojim kršćanskim imenima i prezimenima.
Miljenko Jergović
Ovakav je naslov 24. srpnja izašao u sarajevskom listu Dnevni avaz: “Kršćanski ekstremista ubio 92 osobe”. U naslovima objavljenim istoga dana na stranicama hrvatskih novina Anders Behring Breivik nazivan je monstrumom, radikalnim desničarem, pa čak i osobom poremećena uma, ali onoga što stoji u Avazovom naslovu nije bilo nigdje.
Ne samo da toga nije bilo u ovdašnjim naslovima, nego se religijska inspiracija Behring Breivika nije tematizirala ni u samim člancima. U tjednu koji je uslijedio, o svemu se pisalo – o razvrgnutom braku njegovih roditelja, o tome da je kao dječak dobio batine od nekog Pakistanca, o tome da je simpatizirao Radovana Karadžića i Winstona Churchilla – ali da je Behring Breivik bio kršćanski ekstremist, da je sebe nazivao križarom i vitezom templarom i da je inspiraciju za zločin tražio u Svetome pismu, to se u hrvatskim novinama prešućivalo.
Kad god negdje na svijetu neki musliman ubije neke ljude, hrvatske novine će ga, bez ustezanja, nazvati muslimanskim ekstremistom, islamskim fundamentalistom ili naprosto – islamistom. Neće se naglabati o tome je li mu um poremećen, niti će se njegov postupak objašnjavati terminologijom iz filmova o King Kongu. Naše novine nemaju nikakve potrebe da nekog islamista nazivaju monstrumom, jer je u medijskome jeziku, onom koji je preuzet od britanskih tabloida i Bushove ratničke terminologije, riječ islamist ionako teža od riječi monstrum. Monstrumi djeluju sami, a iza islamista stoji cijeli jedan sustav, da ne kažemo civilizacija.
Četristotinjak kilometara istočnije, u Sarajevu, izlaze novine – Avaz su jedne od njih – u kojima musliman koji ubije neke ljude nikada neće biti nazvan muslimanskim ekstremistom, islamskim fundamentalistom ili naprosto – islamistom. Štoviše, u tim će novinama izlaziti članci u kojima se izražava povrijeđenost kada se islamu pripisuje terorizam, kada se teroristi atribuiraju muslimanskim imenom ili kada ih se naziva islamistima. Time se, pisalo je bezbroj puta u Avazu, cijeloj jednoj religiji pripisuje terorizam i neposredno se sumnjiče svi njezini pripadnici. Da su u Avazu i u drugim sarajevskim glasilima u pravu kada ovako misle potvrđuje već sama činjenica da su u svim hrvatskim novinama izbjegli unasloviti religijski status Andersa Behringa Breivika.
Ali naravno, ono što će Avazu smetati kod “muslimanskih ekstremista”, jako će im se svidjeti u “kršćanskih ekstremista”. Jedva će dočekati da istaknu naslov za koji će sami reći da je uvredljiv ako ga, s muslimanskim atributom, u svojim novinama objavi netko drugi. Onim što je vrijeđalo njih, vrlo će spremno vrijeđati drugoga, čim se i sami nađu u prigodi da budu većina nad nekom obespravljenom manjinom. Jer takvim se naslovom ne obraćaju kršćanskoj Europi, kao što se ni hrvatske novine ne obraćaju kršćanskoj Europi, nego se obraćaju ljudima čija se imena i vjeroispovijesti slažu ili ne slažu sa smislom i sadržajem takvih naslova.
Kad je objavljen u sarajevskim novinama, naslov u kojem se spominje “kršćanski ekstremist” predstavlja pokušaj stvaranja reciprociteta u zlu. Ali kada se takva ili slična sintagma upadljivo izbjegava u hrvatskim novinama, tada se radi o najdubljem uvjerenju kako je zlo na samo jednoj strani. U biti, i jedni i drugi su Andersa Behring Breivika markirali na način koji bi se njemu sasvim sigurno morao svidjeti. S izuzetkom Živka Kustića, koji je o ovome napisao izvanrednu Jutarnju propovijed, nitko se u hrvatskoj javnosti nije želio pozabaviti onim što je istaknuto u Avazovom naslovu. Ili, ne daj Bože, usporediti Behring Breivikov svjetonazor sa svjetonazorom dijela hrvatskih komentatora i kolumnista (ne spominjem im imena, jer bi bilo odveć banalno i predvidljivo), pa ustanoviti da o strancima, pripadnicima drugih vjera, civilizacija i političkih uvjerenja, norveški ubojica misli što i većina naših novinskih desničara.
U sarajevskom Avazu objavljen je upravo onaj naslov koji bi djelovao katarzično da je tiskan u svejedno kojim hrvatskim novinama. Ali ono što bi u Zagrebu bilo osvješćujuće i iskupljujuće, četiristo kilometara istočno samo je tuk na utuk ili svjesna uvreda konstitutivnim manjincima koji se osjećaju kao kršćani ili pokraj kioska s Avazom samo prolaze sa svojim kršćanskim imenima i prezimenima.
Miljenko Jergović
"Jer, bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste. I platno posmrtno, moje, neko negdje tka... "
-
Krokodil Behko
- Globalni moderator
- Posts: 120399
- Joined: 21 Apr 2010, 22:40
- Location: nesto u čevljanovićima
- Has thanked: 6970 times
- Been thanked: 7897 times
- Status: Offline
SENAD AVDIĆ: Sedam dana & ljudi
"Lako je sa seljacima, teško je sa papcima"
ČETVRTAK, 17. NOVEMBAR: O jednom istom događaju (sastanak lidera "šestorke" oko konstituiranja Vijeća ministara danas u Sarajevu) da bih išta znao, moram 5-6 televizija gledati.
Apsolutno najveći profesionalni odron je Federalna televizija, koja nijednu pažnje vrijednu informaciju ne nudi, informacije su njima zadnja rupa na Lagumdžijinoj svirali, oni događaje ne prenose, nego ih, prije i nego što su se desili, interpretiraju, dočaravaju...
Apsolutno je nužna rasprava o relevantnosti istraživanja stanovitog amaterskog naučno-istraživačkog društvanceta, agencije Mareco (kojeg vodi Reof Kljajić, sin profesora Vahida Kljajića, ratnog švercera humanitarnom robom i predratnog švercera diplomama FPN-a). Sve je formalno na strani istraživača (piplmetri, GALUPOVI nalazi...), al' ja ne mogu, sve i da hoću, vjerovati da uragansku nepismenost, medijski terorizam koji vrišti sa FTV-a s pažnjom gleda iko, a kamoli dvadeset i kusur posto gledatelja. Ako je konačni cilj tog "Mareco" pokusa, dokazivanje da smo mi imbecilna nacija, na primjeru gledanosti FTV-a, nema sumnje da je eksperiment uspio...
PETAK, 18. NOVEMBAR
Čak i u Beogradu se danas zapalilo nekoliko svijeća u znak pijeteta prema žrtvama Vukovara, hrvatskog grada koji je prije dvadeset godina na današnji dan pao u ruke krvoločnih Miloševićevih vojno-paravojnih masovnih ubica. U Sarajevu se niko nije sjetio da krajičkom oka zasuzi na tužnu obljetnicu grada nad kojim je pomahnitali, bestijalni beogradski režim „uvežbavao“ skoru opsadu Sarajeva, pokolje u Podrinju i Bosanskoj krajini, genocid u Srebrenici... Predsjednik Hrvatske Ivo Josipović dva je puta bio u Srebrenici. Niko od bosanskih političara nije se nikada udostojio otići u Vukovar. Ni predsjedniku Srbije Borisu Tadiću to nije problem učiniti, ali Izetbegoviću, Tihiću, Komšiću, Radmanoviću, Lagumdžiji očito jeste...
SUBOTA, 19. NOVEMBAR
Prije redovnog jutarnjeg western-klasika na Hrvatskoj televiziji, kad god stignem, pogledam televizijsku hroniku "Hrvatske Bosne Hercegovine". Svašta su tu može vidjeti, čuti, saznati, spoznati, ako se želi i ako se na vrijeme probudiš, što subotom ujutro nikako nije mali poduhvat. Gledam, dakle, prilog iz Drinovaca, rodnog sela braće Šimić, Stanislava i Antuna Branka, sa dodjele ovogodišnje "Šimićeve nagrade" hrvatskom akademiku, povjesničaru književnosti, stožeru Matice Hrvatske ANTI STAMAĆU.
Šta se trebalo i imalo reći o akademsko-moralno-obiteljskom habitusu laureata Stamaća, već je napisala gotovo ogoljeno njegova kćerka Lucija, nekadašnja "Playboyaeva" zečica (nasilje u obitelji i tako to...).
Druge nešto mene u tom prilogu kopka. Organizacijski odbor "Šimićevih susreta" raspisao je natječaj za nagradu "Antun Barnko Šimić" koja će se godišnje dodjeljivati za najuspješnije mlade pjesnike. „Pravo sudjelovanja imaju svi mladi pjesnici koji se školuju po hrvatskom nastavno-naučnom programu“, stoji u propozicijama natječaja.
Propozicije su tako rigorozno postavljene da nagradu sasvim sigurno ne bi mogao dobiti ni neprolazni Anton Branko Šimić: nisam siguran da je srednja škola koju je završio prije odaska u Zagreb radila po hrvatskom nastavno-naučnom planu kojeg je aminovao neki tadašnji hrvatski kulturno-prosvjetni agitpropovac Ante Stamać!
NEDJELJA, 20. NOVEMBAR
Kako je lako i jednostavno pisati kad ti je svaka stvar jasna i jednostavna, kada ti je sve poredano u glavi. U knjizi Europeana - Kratka povijest 20. stoljeća češki publicista Patrik Ourednik u oskudnih ( hašekovski razigrano) desetak rečenica, pravi historijsku elipsu između početka Prvog svjetskog rata i kraja balkanskih ratova osamdeset godina kasnije. Austrougarskog prijestolonasljednika Ferdinanda, piše Ourednik, ubila je u Sarajevu grupa srpskih terorista. Zavjerenici su pohapšeni i osuđeni, četvorica ih je umrla u zatvorima u Češkoj. Jedan od preživjelih (Vasa Čubrilović) kasnije je postao srpski akademik i napravio program protjerivanja Albanaca sa Kosova. Taj program pokušao je u djelo provesti režim Slobodana Miloševića, ali ga je u tome spriječila intervencija NATO-a u prvom ratu u kojem ta vojna alijansa nije imala gubitaka u ljudstvu. I to je, zapravo, sve što o tim "istorijskim turbulencijama" treba znati prosječan Evropljanin.
PONEDJELJAK, 21. NOVEMBAR
Prije 7-8 godina bivši visoki predstavnik u BiH PADDY ASHDOWN sa sobom je doveo nekog uglađenog, cakum-pakum ušećerenog tipa zaduženog za medijsku promociju, obavještajca u nastajanju, Juliana Braithwaitea. Kada sam ovoga slatkastog špijuna (toliko je oprezan, da su ga srbijanske obavještajne službe dok je radio u britanskoj ambasadi u Bogradu dokumentirale dok se na rođenoj svadbi ljubaka u "mokrom čvoru" sa "čovjekom svog života") nazvao portparolom, on se debelo naljutio. "Ja sam spin doktor, a ne portparol/glasnogovornik", žustro me ukorio Braithwaite. Prvi put sam se tada suočio sa tom posvećenom institucijom "spin galaksije". Više se ne laže, nego se "spinuje", ono što se nekada odazivalo na gromki narodni naziv "ubleha", sada je spinovanje...
Imam sutra neki relatitivno izazovan nastup na okruglom stolu o korupciji, nisam baš siguran da ću bljesnuti, ali ima načina da se iznutra pojačam: špinat koj je davao snagu mornaru Popaju da dođe do ljubljene Olive, preko Badže mrtvoga, danas se zove SPINAT: deset maraka kila na pijaci na Markalama.
UTORAK, 22. NOVEMBAR
Ni oholije, ni bezobraznije, ni na javnu kritiku neodgovornije vlasti, od ove "platformaške" nikada nije bilo, niti će biti! Svako živ, kome je do smijeha bilo, sit se ismijao papanskoj crno-zlatnoj trenerci federalnog premijera NERMINA NIKŠIĆA na utakmici u Parizu. Ali, seljak se ne umije zaustaviti; ponovio isti dress code i u Lisabonu. "Lako je sa seljacima, teško je sa papcima", nekad mi neko u uho udjenuo... "Lako je i sa papcima, zajebani su šupci", nadodajem ja.
ČETVRTAK, 17. NOVEMBAR: O jednom istom događaju (sastanak lidera "šestorke" oko konstituiranja Vijeća ministara danas u Sarajevu) da bih išta znao, moram 5-6 televizija gledati.
Apsolutno najveći profesionalni odron je Federalna televizija, koja nijednu pažnje vrijednu informaciju ne nudi, informacije su njima zadnja rupa na Lagumdžijinoj svirali, oni događaje ne prenose, nego ih, prije i nego što su se desili, interpretiraju, dočaravaju...
Apsolutno je nužna rasprava o relevantnosti istraživanja stanovitog amaterskog naučno-istraživačkog društvanceta, agencije Mareco (kojeg vodi Reof Kljajić, sin profesora Vahida Kljajića, ratnog švercera humanitarnom robom i predratnog švercera diplomama FPN-a). Sve je formalno na strani istraživača (piplmetri, GALUPOVI nalazi...), al' ja ne mogu, sve i da hoću, vjerovati da uragansku nepismenost, medijski terorizam koji vrišti sa FTV-a s pažnjom gleda iko, a kamoli dvadeset i kusur posto gledatelja. Ako je konačni cilj tog "Mareco" pokusa, dokazivanje da smo mi imbecilna nacija, na primjeru gledanosti FTV-a, nema sumnje da je eksperiment uspio...
PETAK, 18. NOVEMBAR
Čak i u Beogradu se danas zapalilo nekoliko svijeća u znak pijeteta prema žrtvama Vukovara, hrvatskog grada koji je prije dvadeset godina na današnji dan pao u ruke krvoločnih Miloševićevih vojno-paravojnih masovnih ubica. U Sarajevu se niko nije sjetio da krajičkom oka zasuzi na tužnu obljetnicu grada nad kojim je pomahnitali, bestijalni beogradski režim „uvežbavao“ skoru opsadu Sarajeva, pokolje u Podrinju i Bosanskoj krajini, genocid u Srebrenici... Predsjednik Hrvatske Ivo Josipović dva je puta bio u Srebrenici. Niko od bosanskih političara nije se nikada udostojio otići u Vukovar. Ni predsjedniku Srbije Borisu Tadiću to nije problem učiniti, ali Izetbegoviću, Tihiću, Komšiću, Radmanoviću, Lagumdžiji očito jeste...
SUBOTA, 19. NOVEMBAR
Prije redovnog jutarnjeg western-klasika na Hrvatskoj televiziji, kad god stignem, pogledam televizijsku hroniku "Hrvatske Bosne Hercegovine". Svašta su tu može vidjeti, čuti, saznati, spoznati, ako se želi i ako se na vrijeme probudiš, što subotom ujutro nikako nije mali poduhvat. Gledam, dakle, prilog iz Drinovaca, rodnog sela braće Šimić, Stanislava i Antuna Branka, sa dodjele ovogodišnje "Šimićeve nagrade" hrvatskom akademiku, povjesničaru književnosti, stožeru Matice Hrvatske ANTI STAMAĆU.
Šta se trebalo i imalo reći o akademsko-moralno-obiteljskom habitusu laureata Stamaća, već je napisala gotovo ogoljeno njegova kćerka Lucija, nekadašnja "Playboyaeva" zečica (nasilje u obitelji i tako to...).
Druge nešto mene u tom prilogu kopka. Organizacijski odbor "Šimićevih susreta" raspisao je natječaj za nagradu "Antun Barnko Šimić" koja će se godišnje dodjeljivati za najuspješnije mlade pjesnike. „Pravo sudjelovanja imaju svi mladi pjesnici koji se školuju po hrvatskom nastavno-naučnom programu“, stoji u propozicijama natječaja.
Propozicije su tako rigorozno postavljene da nagradu sasvim sigurno ne bi mogao dobiti ni neprolazni Anton Branko Šimić: nisam siguran da je srednja škola koju je završio prije odaska u Zagreb radila po hrvatskom nastavno-naučnom planu kojeg je aminovao neki tadašnji hrvatski kulturno-prosvjetni agitpropovac Ante Stamać!
NEDJELJA, 20. NOVEMBAR
Kako je lako i jednostavno pisati kad ti je svaka stvar jasna i jednostavna, kada ti je sve poredano u glavi. U knjizi Europeana - Kratka povijest 20. stoljeća češki publicista Patrik Ourednik u oskudnih ( hašekovski razigrano) desetak rečenica, pravi historijsku elipsu između početka Prvog svjetskog rata i kraja balkanskih ratova osamdeset godina kasnije. Austrougarskog prijestolonasljednika Ferdinanda, piše Ourednik, ubila je u Sarajevu grupa srpskih terorista. Zavjerenici su pohapšeni i osuđeni, četvorica ih je umrla u zatvorima u Češkoj. Jedan od preživjelih (Vasa Čubrilović) kasnije je postao srpski akademik i napravio program protjerivanja Albanaca sa Kosova. Taj program pokušao je u djelo provesti režim Slobodana Miloševića, ali ga je u tome spriječila intervencija NATO-a u prvom ratu u kojem ta vojna alijansa nije imala gubitaka u ljudstvu. I to je, zapravo, sve što o tim "istorijskim turbulencijama" treba znati prosječan Evropljanin.
PONEDJELJAK, 21. NOVEMBAR
Prije 7-8 godina bivši visoki predstavnik u BiH PADDY ASHDOWN sa sobom je doveo nekog uglađenog, cakum-pakum ušećerenog tipa zaduženog za medijsku promociju, obavještajca u nastajanju, Juliana Braithwaitea. Kada sam ovoga slatkastog špijuna (toliko je oprezan, da su ga srbijanske obavještajne službe dok je radio u britanskoj ambasadi u Bogradu dokumentirale dok se na rođenoj svadbi ljubaka u "mokrom čvoru" sa "čovjekom svog života") nazvao portparolom, on se debelo naljutio. "Ja sam spin doktor, a ne portparol/glasnogovornik", žustro me ukorio Braithwaite. Prvi put sam se tada suočio sa tom posvećenom institucijom "spin galaksije". Više se ne laže, nego se "spinuje", ono što se nekada odazivalo na gromki narodni naziv "ubleha", sada je spinovanje...
Imam sutra neki relatitivno izazovan nastup na okruglom stolu o korupciji, nisam baš siguran da ću bljesnuti, ali ima načina da se iznutra pojačam: špinat koj je davao snagu mornaru Popaju da dođe do ljubljene Olive, preko Badže mrtvoga, danas se zove SPINAT: deset maraka kila na pijaci na Markalama.
UTORAK, 22. NOVEMBAR
Ni oholije, ni bezobraznije, ni na javnu kritiku neodgovornije vlasti, od ove "platformaške" nikada nije bilo, niti će biti! Svako živ, kome je do smijeha bilo, sit se ismijao papanskoj crno-zlatnoj trenerci federalnog premijera NERMINA NIKŠIĆA na utakmici u Parizu. Ali, seljak se ne umije zaustaviti; ponovio isti dress code i u Lisabonu. "Lako je sa seljacima, teško je sa papcima", nekad mi neko u uho udjenuo... "Lako je i sa papcima, zajebani su šupci", nadodajem ja.
online
-
Krokodil Behko
- Globalni moderator
- Posts: 120399
- Joined: 21 Apr 2010, 22:40
- Location: nesto u čevljanovićima
- Has thanked: 6970 times
- Been thanked: 7897 times
- Status: Offline
Re: SENAD AVDIĆ: Sedam dana & ljudi
Ovaj Senad Avdic,kakvu god gadost uradi,uvijek se doceka na noge ko macka.
I tako,samo zbog toga,vremenom je postao neki bard ratobornog novinarstva.
Mislim ratobornog,u smislu da nikada ne prestaje sa svojim nacinom radjenja tog posla.
I tako,samo zbog toga,vremenom je postao neki bard ratobornog novinarstva.
Mislim ratobornog,u smislu da nikada ne prestaje sa svojim nacinom radjenja tog posla.
online
Re: Kolumne
Znam, naporna sam već s Jergovićem, al ovo moram 
Put u Cazin
Početkom ove ružne, mlake i vlažne, uglavnom bezsnježne zime, bio sam u Cazinu, u gostima. Nekad mi je, prije rata, taj gradić u gornjem, lijevom rogu zemljopisne karte, bio vrlo daleko. Pola dana do Cazina bi se putovalo, a kad bi se stiglo, moglo se jedino misliti o tome kako će se, uz kakve nevolje, zastoje, stijene na cesti, snježne padavine i odrone, vraćati kući. A danas, Cazin mi je nekako blizu. Jedva da je dva sata do tamo, prvo onom autocestom do Karlovca, i zatim preko Korduna, kroz izranjavljene i opustošene krajeve, raseljena pa nanovo naseljena sela, mimo Srba i Hrvata, sve do malenog graničnog prelaza, koji će uskoro postati – daj Bože pa privremena – granica Europe. Istina, na tom putu, u ta dva sata, više je danas krvave povijesti, više mraka i ljudske nesreće, pejzaža i sudbina rasutih na sve strane svijeta, od Karlovca i Zagreba, do Beograda, Novog Sada i Niša, pa Njemačke, Švedske, Kanade, Australije, Amerike, Novoga Zelanda, gdje god danas žive, i gdje god gaje potmulu i zuboboljnu zavičajnu mržnju, s pravom uvjereni kako im je učinjena neka nepravda, predratni Kordunci i Kordunaši, Hrvati i Srbi; više je u ta dva sata, danas, svega teškog i mučnog, nego što je prije rata bilo u onih pola dana, koliko se putovalo od Sarajeva do Cazina.
A onda od granice do Cazina kratak put, koji, opet, i nije tako kratak, jer se, prolazeći njime, prelazi još jedna, unutrašnja granica, ona koja muklo i gluho razdvaja Kladušu od Cazina i Bihaća. Na toj granici nema carinika, nije zabilježena na geografskim kartama, ali jest u sjećanjima ljudi i po grobljima i mezarjima. Takve su granice, možda, i teže, jer su trajnije i mučnije ih je preći, nego sve administrativne i međudržavne granice.
Cazin se, putniku iz bliske zagrebačke daljine, danas čini kao lijepa, skromna, uredna i čista krajiška čaršija. U novoizgrađenoj gimnaziji razgovor s profesorima i učenicima. Djece je mnogo, ali su tiša i pristojnija nego što smo bili mi prije trideset godina. Mi smo bili obijesni naraštaj zreloga i bogatog jugoslavenskog socijalizma, a ovo su djeca rođena u ratu. Profesori su ih vodili u Zagreb, na Interliber, i u Hrvatsko narodno kazalište, na monumentalnu trosatnu adaptaciju Tolstojevog Rata i mira. Naravno, samo one koji su htjeli ići, jer u pozorištu, kao ni u vjeri, prisile ne smije biti. I nakon što je Rat i mir završio, iste večeri vraćali su se kući u Cazin. Autoputem do Karlovca, a zatim kroz tamu i noć Korduna. Ne znam zašto, i to je vjerojatno predrasuda, ali čini mi se da se Tauferova predstava bolje vidi gledana na ovaj način, i da su je tačnije mogli vidjeti i upamtiti ti cazinski gimnazijalci, nego sva zagrebačka, premijerna i metropolska publika. U autobusu, u ta dva sata imalo se o čemu misliti.
Profesori su redom sjajni. Profesorice vedre i komunikativne, a muškarci blago suzdržaniji. Onako kako to treba biti, i kako jest kod našega svijeta. Mjera njihova truda da se popravi svijet – ne globalni, kosmički i planetarni, nego naš maleni, siromašni, lokalni svijet – neusporediva je s bilo čime iz moje svakodnevice. Živim među nezadovoljnim i mrzovoljnim ljudima, kojima je stalno netko nešto dužan i koji se uvijek osjećaju od nekoga prevareni, od susjeda i komšija, od Europe, Amerike, Svijeta, i koji svakodnevno iščekuju onoga tko će im pomoći, riješiti sve njihove životne probleme, poput Mesije ili Mahdija, i napokon im omogućiti da žive kao sav normalan svijet. A ovdje, u Cazinu, ili barem u cazinskoj gimnaziji, sve moraju sami. Nikoga oni, čini mi se, ne čekaju, jer su daleko, pa nekako i znaju da im nitko upomoć neće doći. Od Sarajeva su daleko jer su putevi loši, a ni kilometara nije malo. Od Banje Luke su daleko, jer trenutno nema načina da Banjoj Luci budu blizu. Od Bihaća su daleko, jer je i Bihać daleko od Sarajeva i Banje Luke. A od Zagreba su daleko, jer u Zagrebu i ne znaju da na ovome svijetu, sasvim blizu njih, postoji jedan Cazin. I naravno, Zagreb je u toj stvari na gubitku, taman onolikom gubitku koliki je dobitak cazinskih gimnazijalaca koji su, zahvaljujući poduzetnosti svojih profesora i efikasnosti školskoga direktora, ali i zahvaljujući svijesti jedne pogranične čaršije o tome što znači život na granici i što znači biti od sviju daleko, putovali sve do Hrvatskoga narodnog kazališta i do Tauferovog Rata i mira. Šteta je, zaista šteta, što se u Zagrebu za sve to ne zna, jer kad bi se znalo, koješta bi se u tom velikom, bijelom gradu moglo naučiti od malog Cazina. A najprije bi se dalo naučiti to što znači biti daleko od svih i nastojati izbjeći sudbinu provincije i svake provincijalne isključivosti. Kada bi se to u Zagrebu znalo, ne bi tako dramatično teško bilo toj metropolici s ruba Europe, niti bi se bez prestanka očekivala pomoć od većih i jačih, pomoć koja naravno nikada neće stići, nego bi ljudi i tamo činili sve da se onima s druge strane granice pokažu boljima nego što zapravo jesu. Od Cazina do granice skoro da je jednako daleko kao od Zagreba do granice. Paradoksalno je, međutim, to da su u Cazinu, ili barem u cazinskoj gimnaziji, bolje osvijestili svoju pograničnost, nego u glavnom gradu Hrvata, u njegovim ključnim političkim i kulturnim institucijama. Ono što je Cazin za slučajnog prolaznika na Jelačić placu, to je Zagreb za slučajnoga Nijemca, Austrijanca ili Čeha.
Biti daleko od svih, to znači brinuti se sam za sebe. U Sarajevu i Zagrebu može se u svemu ići mimo svijeta, jer znaš da će netko doći, da će pomoći, popraviti, kreditirati. I u Banjoj Luci se može ići mimo svijeta, i u Bihaću pomalo, možda, ali u Cazinu to nikako ne bi išlo, jednostavno zato što su svi drugi daleko i nikoga ne bi bilo briga. Kao što nikoga, recimo, ne bi bilo briga kad cazinski srednjoškolci ne bi otišli u kazalište, tako nikoga ne bi bilo briga kada Cazinjani ne bi imali ama ništa od onoga što imaju svi drugi koji su nekome ili nečemu blizu. Zato se, eto, građani počinju brinuti sami za sebe. I to je onda ono što ih razlikuje od provincije i od provincijalaca. Jer provincijalci vazda očekuju pomoć od nekoga iz neke stvarne ili imaginarne metropole, a kako takva pomoć ne stiže, trajno se osjećaju kao žrtve.
Nevečer smo išli u motel Stovrela, pili, jeli i razgovarali, uglavnom o ozbiljnim stvarima. Ima ljudi s kojima se čovjek može sit ispričati, a da ne izgovori i ne čuje ništa trivijalno, ili tačnije rečeno, ništa što služi samo tome da prođe vrijeme ili da se ljudi jedni pred drugima pokažu pametnijim i jačim nego što jesu. Recimo, profesor njemačkoga uvjeravao me je u veličinu i superiornost ruske književnosti, a ja sam se pozivao na posljednje dvije rečenice iz Mannova Doktora Faustusa... Razgovarali smo kao što dva oduševljena automehaničara razgovaraju o zvuku, ritmu i tonu automobilskim motora. Ni zbog čega drugog, osim zbog čistoga zadovoljstva.
Neću spominjati imena Cazinjana s kojima sam se tog dana družio. Oni znaju koji su, a drugima to ne treba biti važno. Ali ću spomenuti ime jednoga učenika.
Popodne, nakon što je okončano druženje u gimnaziji, išlo se na Ostrožac, na jednu od onih starih, utvrđenih gradina kakvih ima, na vrhovima brda, širom Europe i Mediterana, gdje god se štitila i branila neka granica. A ovuda je oduvijek prolazila nekakva, svejedno kakva, kolika i čija granica. Na rubu ostrožačke utvrde poručnik Lothar von Berks je, nakon sudjelovanja u vojnoj akciji zaposjedanja Bosne, sagradio veličanstveni mali dvorac, i savršeno ga uklopio u cjelinu bedema. Von Berks se pobrinuo i za restauraciju i očuvanje utvrde, a svojim je novcem obnovio i davno izgorjelu ostrožačku džamiju. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, u Ostrošcu je jedno vrijeme boravio i Vrhovni štab. Pred sljedeći, ovaj naš, rat, Von Berksova vila bila je rezidencijalni objekt. U ratu je teško oštećena i opustošena i tko zna kada će se i kako steći novac za njezinu obnovu. To Cazinjani ne mogu sami, a svi koji bi im mogli pomoći su daleko...
Ali od ljepote Ostrošca, ljepša je i važnija bila priča o utvrdi i o Von Berksovoj vili, koju mi je tu, na licu mjesta, pričao jedan gimnazijalac. Nije to bila obična priča po školskom zadatku, dobro naučena lekcija iz povijesti ili demonstracija interesa i dara za bavljenje prošlošću. Puno više od toga, bila je to jedna odlično ispričana priča, bez mitova i mistifikacija, koja je imala svoj razlog na tom mjestu i u tom danu, početkom ove mlake i vlažne zime, tu blizu granice. I kao što se divimo mladom pijanistu ili violinistu, pred kojim je velika glazbena karijera, ja se divim njegovoj priči i ne pokušavam je ponoviti. Ono što je u njoj sadržano, moglo se naučiti iz knjiga, ali način se ne da naučiti. S njime se, s tačnošću u načinu pričanja neke priče, čovjek rađa.
Mladi pripovjedač ostrožačke kratke povijesti zove se Muhamed.
Sutra ujutro ponavljam putovanje, samo u obrnutom smjeru. Pri povratku, razdaljina između Cazina i Zagreba čini se još kraćom. Prije granice s Hrvatskom i prije Velike Kladuše, vozim se pokraj Pećigrada. Za taj sam toponim prvi put čuo u jesen 1978, kada je moj ujak, da nam učini uslugu, autobusom putovao sve do Pećigrada da nam otamo doveze našega tek uplaćenog fiću. Tamo je bilo skladište Crvene Zastave i tko bi sam došao po svoj auto, ne bi morao mjesecima čekati na red prije nego što mu fiću iz Kragujevca isporuče u Sarajevo. Drag mi je bio taj autić. Vozio sam ga 1991. na njegovu posljednju vožnju. Pamtim mu registarske oznake: SA 128-299.
Miljenko Jergovic
Put u Cazin
Početkom ove ružne, mlake i vlažne, uglavnom bezsnježne zime, bio sam u Cazinu, u gostima. Nekad mi je, prije rata, taj gradić u gornjem, lijevom rogu zemljopisne karte, bio vrlo daleko. Pola dana do Cazina bi se putovalo, a kad bi se stiglo, moglo se jedino misliti o tome kako će se, uz kakve nevolje, zastoje, stijene na cesti, snježne padavine i odrone, vraćati kući. A danas, Cazin mi je nekako blizu. Jedva da je dva sata do tamo, prvo onom autocestom do Karlovca, i zatim preko Korduna, kroz izranjavljene i opustošene krajeve, raseljena pa nanovo naseljena sela, mimo Srba i Hrvata, sve do malenog graničnog prelaza, koji će uskoro postati – daj Bože pa privremena – granica Europe. Istina, na tom putu, u ta dva sata, više je danas krvave povijesti, više mraka i ljudske nesreće, pejzaža i sudbina rasutih na sve strane svijeta, od Karlovca i Zagreba, do Beograda, Novog Sada i Niša, pa Njemačke, Švedske, Kanade, Australije, Amerike, Novoga Zelanda, gdje god danas žive, i gdje god gaje potmulu i zuboboljnu zavičajnu mržnju, s pravom uvjereni kako im je učinjena neka nepravda, predratni Kordunci i Kordunaši, Hrvati i Srbi; više je u ta dva sata, danas, svega teškog i mučnog, nego što je prije rata bilo u onih pola dana, koliko se putovalo od Sarajeva do Cazina.
A onda od granice do Cazina kratak put, koji, opet, i nije tako kratak, jer se, prolazeći njime, prelazi još jedna, unutrašnja granica, ona koja muklo i gluho razdvaja Kladušu od Cazina i Bihaća. Na toj granici nema carinika, nije zabilježena na geografskim kartama, ali jest u sjećanjima ljudi i po grobljima i mezarjima. Takve su granice, možda, i teže, jer su trajnije i mučnije ih je preći, nego sve administrativne i međudržavne granice.
Cazin se, putniku iz bliske zagrebačke daljine, danas čini kao lijepa, skromna, uredna i čista krajiška čaršija. U novoizgrađenoj gimnaziji razgovor s profesorima i učenicima. Djece je mnogo, ali su tiša i pristojnija nego što smo bili mi prije trideset godina. Mi smo bili obijesni naraštaj zreloga i bogatog jugoslavenskog socijalizma, a ovo su djeca rođena u ratu. Profesori su ih vodili u Zagreb, na Interliber, i u Hrvatsko narodno kazalište, na monumentalnu trosatnu adaptaciju Tolstojevog Rata i mira. Naravno, samo one koji su htjeli ići, jer u pozorištu, kao ni u vjeri, prisile ne smije biti. I nakon što je Rat i mir završio, iste večeri vraćali su se kući u Cazin. Autoputem do Karlovca, a zatim kroz tamu i noć Korduna. Ne znam zašto, i to je vjerojatno predrasuda, ali čini mi se da se Tauferova predstava bolje vidi gledana na ovaj način, i da su je tačnije mogli vidjeti i upamtiti ti cazinski gimnazijalci, nego sva zagrebačka, premijerna i metropolska publika. U autobusu, u ta dva sata imalo se o čemu misliti.
Profesori su redom sjajni. Profesorice vedre i komunikativne, a muškarci blago suzdržaniji. Onako kako to treba biti, i kako jest kod našega svijeta. Mjera njihova truda da se popravi svijet – ne globalni, kosmički i planetarni, nego naš maleni, siromašni, lokalni svijet – neusporediva je s bilo čime iz moje svakodnevice. Živim među nezadovoljnim i mrzovoljnim ljudima, kojima je stalno netko nešto dužan i koji se uvijek osjećaju od nekoga prevareni, od susjeda i komšija, od Europe, Amerike, Svijeta, i koji svakodnevno iščekuju onoga tko će im pomoći, riješiti sve njihove životne probleme, poput Mesije ili Mahdija, i napokon im omogućiti da žive kao sav normalan svijet. A ovdje, u Cazinu, ili barem u cazinskoj gimnaziji, sve moraju sami. Nikoga oni, čini mi se, ne čekaju, jer su daleko, pa nekako i znaju da im nitko upomoć neće doći. Od Sarajeva su daleko jer su putevi loši, a ni kilometara nije malo. Od Banje Luke su daleko, jer trenutno nema načina da Banjoj Luci budu blizu. Od Bihaća su daleko, jer je i Bihać daleko od Sarajeva i Banje Luke. A od Zagreba su daleko, jer u Zagrebu i ne znaju da na ovome svijetu, sasvim blizu njih, postoji jedan Cazin. I naravno, Zagreb je u toj stvari na gubitku, taman onolikom gubitku koliki je dobitak cazinskih gimnazijalaca koji su, zahvaljujući poduzetnosti svojih profesora i efikasnosti školskoga direktora, ali i zahvaljujući svijesti jedne pogranične čaršije o tome što znači život na granici i što znači biti od sviju daleko, putovali sve do Hrvatskoga narodnog kazališta i do Tauferovog Rata i mira. Šteta je, zaista šteta, što se u Zagrebu za sve to ne zna, jer kad bi se znalo, koješta bi se u tom velikom, bijelom gradu moglo naučiti od malog Cazina. A najprije bi se dalo naučiti to što znači biti daleko od svih i nastojati izbjeći sudbinu provincije i svake provincijalne isključivosti. Kada bi se to u Zagrebu znalo, ne bi tako dramatično teško bilo toj metropolici s ruba Europe, niti bi se bez prestanka očekivala pomoć od većih i jačih, pomoć koja naravno nikada neće stići, nego bi ljudi i tamo činili sve da se onima s druge strane granice pokažu boljima nego što zapravo jesu. Od Cazina do granice skoro da je jednako daleko kao od Zagreba do granice. Paradoksalno je, međutim, to da su u Cazinu, ili barem u cazinskoj gimnaziji, bolje osvijestili svoju pograničnost, nego u glavnom gradu Hrvata, u njegovim ključnim političkim i kulturnim institucijama. Ono što je Cazin za slučajnog prolaznika na Jelačić placu, to je Zagreb za slučajnoga Nijemca, Austrijanca ili Čeha.
Biti daleko od svih, to znači brinuti se sam za sebe. U Sarajevu i Zagrebu može se u svemu ići mimo svijeta, jer znaš da će netko doći, da će pomoći, popraviti, kreditirati. I u Banjoj Luci se može ići mimo svijeta, i u Bihaću pomalo, možda, ali u Cazinu to nikako ne bi išlo, jednostavno zato što su svi drugi daleko i nikoga ne bi bilo briga. Kao što nikoga, recimo, ne bi bilo briga kad cazinski srednjoškolci ne bi otišli u kazalište, tako nikoga ne bi bilo briga kada Cazinjani ne bi imali ama ništa od onoga što imaju svi drugi koji su nekome ili nečemu blizu. Zato se, eto, građani počinju brinuti sami za sebe. I to je onda ono što ih razlikuje od provincije i od provincijalaca. Jer provincijalci vazda očekuju pomoć od nekoga iz neke stvarne ili imaginarne metropole, a kako takva pomoć ne stiže, trajno se osjećaju kao žrtve.
Nevečer smo išli u motel Stovrela, pili, jeli i razgovarali, uglavnom o ozbiljnim stvarima. Ima ljudi s kojima se čovjek može sit ispričati, a da ne izgovori i ne čuje ništa trivijalno, ili tačnije rečeno, ništa što služi samo tome da prođe vrijeme ili da se ljudi jedni pred drugima pokažu pametnijim i jačim nego što jesu. Recimo, profesor njemačkoga uvjeravao me je u veličinu i superiornost ruske književnosti, a ja sam se pozivao na posljednje dvije rečenice iz Mannova Doktora Faustusa... Razgovarali smo kao što dva oduševljena automehaničara razgovaraju o zvuku, ritmu i tonu automobilskim motora. Ni zbog čega drugog, osim zbog čistoga zadovoljstva.
Neću spominjati imena Cazinjana s kojima sam se tog dana družio. Oni znaju koji su, a drugima to ne treba biti važno. Ali ću spomenuti ime jednoga učenika.
Popodne, nakon što je okončano druženje u gimnaziji, išlo se na Ostrožac, na jednu od onih starih, utvrđenih gradina kakvih ima, na vrhovima brda, širom Europe i Mediterana, gdje god se štitila i branila neka granica. A ovuda je oduvijek prolazila nekakva, svejedno kakva, kolika i čija granica. Na rubu ostrožačke utvrde poručnik Lothar von Berks je, nakon sudjelovanja u vojnoj akciji zaposjedanja Bosne, sagradio veličanstveni mali dvorac, i savršeno ga uklopio u cjelinu bedema. Von Berks se pobrinuo i za restauraciju i očuvanje utvrde, a svojim je novcem obnovio i davno izgorjelu ostrožačku džamiju. Za vrijeme Drugoga svjetskog rata, u Ostrošcu je jedno vrijeme boravio i Vrhovni štab. Pred sljedeći, ovaj naš, rat, Von Berksova vila bila je rezidencijalni objekt. U ratu je teško oštećena i opustošena i tko zna kada će se i kako steći novac za njezinu obnovu. To Cazinjani ne mogu sami, a svi koji bi im mogli pomoći su daleko...
Ali od ljepote Ostrošca, ljepša je i važnija bila priča o utvrdi i o Von Berksovoj vili, koju mi je tu, na licu mjesta, pričao jedan gimnazijalac. Nije to bila obična priča po školskom zadatku, dobro naučena lekcija iz povijesti ili demonstracija interesa i dara za bavljenje prošlošću. Puno više od toga, bila je to jedna odlično ispričana priča, bez mitova i mistifikacija, koja je imala svoj razlog na tom mjestu i u tom danu, početkom ove mlake i vlažne zime, tu blizu granice. I kao što se divimo mladom pijanistu ili violinistu, pred kojim je velika glazbena karijera, ja se divim njegovoj priči i ne pokušavam je ponoviti. Ono što je u njoj sadržano, moglo se naučiti iz knjiga, ali način se ne da naučiti. S njime se, s tačnošću u načinu pričanja neke priče, čovjek rađa.
Mladi pripovjedač ostrožačke kratke povijesti zove se Muhamed.
Sutra ujutro ponavljam putovanje, samo u obrnutom smjeru. Pri povratku, razdaljina između Cazina i Zagreba čini se još kraćom. Prije granice s Hrvatskom i prije Velike Kladuše, vozim se pokraj Pećigrada. Za taj sam toponim prvi put čuo u jesen 1978, kada je moj ujak, da nam učini uslugu, autobusom putovao sve do Pećigrada da nam otamo doveze našega tek uplaćenog fiću. Tamo je bilo skladište Crvene Zastave i tko bi sam došao po svoj auto, ne bi morao mjesecima čekati na red prije nego što mu fiću iz Kragujevca isporuče u Sarajevo. Drag mi je bio taj autić. Vozio sam ga 1991. na njegovu posljednju vožnju. Pamtim mu registarske oznake: SA 128-299.
Miljenko Jergovic
"Jer, bez imalo sumnje, drvo za moj tabut raste. I platno posmrtno, moje, neko negdje tka... "
-
Ruana
- Status: Offline
Re: Kolumne
Bosansko proljeće: Nedime dragi, šta nam ovo rade (Piše: Sevret MEHMEDĆEHAJIĆ)
Danas živimo u "zgusnutoj" stvarnosti, u kojoj jedno pitanje bez odgovora sustiže drugo, u kojoj nam se elementarije (domovina, granice, jezik, vlast itd.) stalno obesmišljavaju, a sudbinska i egzistencijalna pitanja umnožavaju takvom svakodnevnom progresijom da ih ne možemo ničim "upratiti"
"Nedime dragi, šta nam ovo rade", epska je rečenica dive bosanske (epsko-lirske) sevdalinke Hanke Paldum, izrečena u strahu, zebnji i neizvijesnosti maja 1992. godine novinaru Nedimu Lončareviću, a usred jedne od početnih srpskih topovskih kanonada po Sarajevu. U tom njenom pitanju možda je ponajbolje oslikana sva smetenost, neznanje i "neupućenost u situaciju" najvećeg dijela stanovnika glavnog grada (i cijele domovine) u to ratno vrijeme.
Morbidna iskrenost Karadžića
Danas, dvadeset i dvije nepune godine poslije, kao da živimo u istoj "zgusnutoj" stvarnosti, u kojoj jedno pitanje bez odgovora sustiže drugo, u kojoj nam se elementarije (domovina, granice, jezik, vlast itd.) stalno obesmišljavaju, a sudbinska i egzistencijalna pitanja umnožavaju takvom svakodnevnom progresijom da ih ne možemo ničim "upratiti".
Što će biti s našom domovinom Bosnom i Hercegovinom i nama u njoj?
Danas kao da nedostaje one morbidne karadžićevske "iskrenosti", kada je taj zlotvor iza skupštinske govornice zaprijetio nestankom cijelog naroda. Ta, naime, izjava je mnoge oči tada otvorila i pokazala jazbine iz kojih se zvjerinje pripremalo za krvavi ratni pir.
Koji nam danas "vožd" može "otvoriti" takve horizonte?
Triling asova, jahači apokalipse: Broj Jedan, Prvi i Veliki
Hanka je, hvala Bogu i na radost nas, preživjela čak i Duška Tomića, ali našu uzburkanu i anarhičnu stvarnost, na vrlo slične načine kao u njeno vrijeme, potresaju pitanja:
-Mirnese dragi, šta nam ovo Aldin (Širanović) uradi i pobježe u inozemstvo? Zašto nam obesmisli građanski bunt? Hoćemo li i mi, kao on, morati opet bježati, jer nam svakodnevno "prijete"korupcija, kriminal, nepotizam, birokratija, falsificirane školske diplome, večernji magistri i doktori nauka, licemjerje i nedosljednost u javnom (ne)moralu, pustopoljine od osjećaja vas političara i svih drugih predvodnika prema nama...?
-Fahrudine Visoki, jesi li siguran da smo sigurni? Čak i nakon 7. februara?
-Dragi naš Broju Jedan Zlatko i Jedini Bakire Prvi, jesu li stvarno Fahrini oni "protestanti" što ih je Aldin navukao protiv vas i nas, pa onda strugnuo vani? (Usput, među nama, kad ćete raspisati nove konkurse za vlade u kantonima?)
-Što nam je ono htjela poručiti demokratična Vesna Pusić s pričom o zagovaranju drukčijeg europskog pristupa slučaju Bosna i Hercegovina? Mi smo "slučaj" ministrici ino-poslova države u kojoj je nezaposlenih više nego kod nas! Blago'š nama! A mi mislili da su Europa i demokratija tamo zavladale i da Milana Bandića, od prevelike brige za Zagrebom,baš briga za Draganom Čovićem i trećim entitetom!
Ćevapčići i verbalno herojstvo
-Zašto smo toliko obradovani Dačićevim odabirom sarajevskih u odnosu na banjolučke ćevapčiće? Ili verbalnim herojstvom Čedomira Jovanovića? Ili navodnim Vučićevim okretanjem leđa traktoristi iz Laktaša, u slobodno vrijeme predsjedniku banjolučkog pašaluka? Dokle ćemo više iz te nesretne i zlom i stoljetnom mržnjom prema svima na Balkanu okovane Srbije iščekivati neku voštanu blijedu kopiju Vilija Branta, koja će nas normalno, susjedski gledati i koja će se iskreno pokloniti žrtvama koje su i u njeno ime pobijene, a nekurtoazno – ćevapčićima?
-Što nam to poručuje Catherine Ashton dok u našem glavnom gradu jede ćevapčiće i opetuje priču Vesne Pusić, s neizbježnim dodatkom da nam se političari moraju dogovoriti (tj. bošnjački opet moraju pristati na neki od sh. ultimatuma)? Jesmo li i njoj egzotični zbog nešto malo preostalih orijentalnih tragova u Sarajevu?
-Jel' to sir Paddy Ashdownu mala penzija, pa se nas sjetio i "zabrinuo" za naše kretanje urikverc? Hvala mu.
-Što nam to Amerikanci iz svoje sarajevske Ambasade kazuju zaklinjanjem u Dayton i tvrdnjomda nas "vide" kao jedinstvenu, multi... teritoriju, baš kao birvaktile Jugoslaviju?
-Kada su Daytonski i Washingtonski sporazumi toliko čvrste brane cjelovitosti domovine, otkuda nam sve neka poređenja: RS nije Istočni Timor, RS nije Kosovo, pa sada Krim...
-Kada će se Broj Jedan Zlatko, Fahrudin Visoki i Bakir Prvi početi "boriti" za Bosnu i Hercegovinu, a ne za BH Telecom, Elektroprivredu, ceste, kliničke centre, zavode zdravstvenog osiguranja...?
-Jel' ovo sve predizborna kampanja?
-Kada će nam sve dokundisati, a njih otjerati u...?
Piše: Sevret MEHMEDĆEHAJIĆ
Danas živimo u "zgusnutoj" stvarnosti, u kojoj jedno pitanje bez odgovora sustiže drugo, u kojoj nam se elementarije (domovina, granice, jezik, vlast itd.) stalno obesmišljavaju, a sudbinska i egzistencijalna pitanja umnožavaju takvom svakodnevnom progresijom da ih ne možemo ničim "upratiti"
"Nedime dragi, šta nam ovo rade", epska je rečenica dive bosanske (epsko-lirske) sevdalinke Hanke Paldum, izrečena u strahu, zebnji i neizvijesnosti maja 1992. godine novinaru Nedimu Lončareviću, a usred jedne od početnih srpskih topovskih kanonada po Sarajevu. U tom njenom pitanju možda je ponajbolje oslikana sva smetenost, neznanje i "neupućenost u situaciju" najvećeg dijela stanovnika glavnog grada (i cijele domovine) u to ratno vrijeme.
Morbidna iskrenost Karadžića
Danas, dvadeset i dvije nepune godine poslije, kao da živimo u istoj "zgusnutoj" stvarnosti, u kojoj jedno pitanje bez odgovora sustiže drugo, u kojoj nam se elementarije (domovina, granice, jezik, vlast itd.) stalno obesmišljavaju, a sudbinska i egzistencijalna pitanja umnožavaju takvom svakodnevnom progresijom da ih ne možemo ničim "upratiti".
Što će biti s našom domovinom Bosnom i Hercegovinom i nama u njoj?
Danas kao da nedostaje one morbidne karadžićevske "iskrenosti", kada je taj zlotvor iza skupštinske govornice zaprijetio nestankom cijelog naroda. Ta, naime, izjava je mnoge oči tada otvorila i pokazala jazbine iz kojih se zvjerinje pripremalo za krvavi ratni pir.
Koji nam danas "vožd" može "otvoriti" takve horizonte?
Triling asova, jahači apokalipse: Broj Jedan, Prvi i Veliki
Hanka je, hvala Bogu i na radost nas, preživjela čak i Duška Tomića, ali našu uzburkanu i anarhičnu stvarnost, na vrlo slične načine kao u njeno vrijeme, potresaju pitanja:
-Mirnese dragi, šta nam ovo Aldin (Širanović) uradi i pobježe u inozemstvo? Zašto nam obesmisli građanski bunt? Hoćemo li i mi, kao on, morati opet bježati, jer nam svakodnevno "prijete"korupcija, kriminal, nepotizam, birokratija, falsificirane školske diplome, večernji magistri i doktori nauka, licemjerje i nedosljednost u javnom (ne)moralu, pustopoljine od osjećaja vas političara i svih drugih predvodnika prema nama...?
-Fahrudine Visoki, jesi li siguran da smo sigurni? Čak i nakon 7. februara?
-Dragi naš Broju Jedan Zlatko i Jedini Bakire Prvi, jesu li stvarno Fahrini oni "protestanti" što ih je Aldin navukao protiv vas i nas, pa onda strugnuo vani? (Usput, među nama, kad ćete raspisati nove konkurse za vlade u kantonima?)
-Što nam je ono htjela poručiti demokratična Vesna Pusić s pričom o zagovaranju drukčijeg europskog pristupa slučaju Bosna i Hercegovina? Mi smo "slučaj" ministrici ino-poslova države u kojoj je nezaposlenih više nego kod nas! Blago'š nama! A mi mislili da su Europa i demokratija tamo zavladale i da Milana Bandića, od prevelike brige za Zagrebom,baš briga za Draganom Čovićem i trećim entitetom!
Ćevapčići i verbalno herojstvo
-Zašto smo toliko obradovani Dačićevim odabirom sarajevskih u odnosu na banjolučke ćevapčiće? Ili verbalnim herojstvom Čedomira Jovanovića? Ili navodnim Vučićevim okretanjem leđa traktoristi iz Laktaša, u slobodno vrijeme predsjedniku banjolučkog pašaluka? Dokle ćemo više iz te nesretne i zlom i stoljetnom mržnjom prema svima na Balkanu okovane Srbije iščekivati neku voštanu blijedu kopiju Vilija Branta, koja će nas normalno, susjedski gledati i koja će se iskreno pokloniti žrtvama koje su i u njeno ime pobijene, a nekurtoazno – ćevapčićima?
-Što nam to poručuje Catherine Ashton dok u našem glavnom gradu jede ćevapčiće i opetuje priču Vesne Pusić, s neizbježnim dodatkom da nam se političari moraju dogovoriti (tj. bošnjački opet moraju pristati na neki od sh. ultimatuma)? Jesmo li i njoj egzotični zbog nešto malo preostalih orijentalnih tragova u Sarajevu?
-Jel' to sir Paddy Ashdownu mala penzija, pa se nas sjetio i "zabrinuo" za naše kretanje urikverc? Hvala mu.
-Što nam to Amerikanci iz svoje sarajevske Ambasade kazuju zaklinjanjem u Dayton i tvrdnjomda nas "vide" kao jedinstvenu, multi... teritoriju, baš kao birvaktile Jugoslaviju?
-Kada su Daytonski i Washingtonski sporazumi toliko čvrste brane cjelovitosti domovine, otkuda nam sve neka poređenja: RS nije Istočni Timor, RS nije Kosovo, pa sada Krim...
-Kada će se Broj Jedan Zlatko, Fahrudin Visoki i Bakir Prvi početi "boriti" za Bosnu i Hercegovinu, a ne za BH Telecom, Elektroprivredu, ceste, kliničke centre, zavode zdravstvenog osiguranja...?
-Jel' ovo sve predizborna kampanja?
-Kada će nam sve dokundisati, a njih otjerati u...?
Piše: Sevret MEHMEDĆEHAJIĆ
-
Pasaga
- Hadžija
- Posts: 37862
- Joined: 09 Dec 2012, 16:58
- Location: NORDPOL
- Has thanked: 2937 times
- Been thanked: 2277 times
- Status: Offline
Re: Kolumne
Razvlačenje na sve strane
Bosna je, moj ahbabu, kuća udovička
Ne znam jeste li ikada čuli za čovjeka koji se zvao Merkez-efendija? Ako niste, a vjerujem da niste, onda vam neće puno značiti ni njegovo pravo ime ali, eto, nek' znate, zvao se Müslihittin Ebu Taki Musa bin Mustafa bin Kiliç. Živio je u 15. stoljeću u osmanskoj Turskoj, između 1460. i 1552. godine. Derviš, koji je, kažu, dobrovoljno živio u jednom bunaru u Stambolu. I još kažu da četrdeset godina nije izlazio iz tog svog bunara, a da su mu po savjet i da se raspitaju šta ima po svijetu dolazili i zvani i nezvani, i znani i neznani, od trgovaca do sultana. Nadalje, kažu da je jednom izišao iz bunara i, upravo taj njegov izlazak je, nekako, nešto po čemu je ostao poznat do danas. Sultan ne poriče Naime, dogodit će se da su, jednom prilikom, nekog od sultana iz njegovog vremena, možda baš jednog od najslavnijih, velikog Sulejmana I Kanunija (Zakonodavca), spopale silne muke. Muke koje mogu razumjeti samo oni koji su bili na istim mukama: probavne tegobe. Zatvorilo sultana tako da se danima nije mogao kutarisati. Uzvrtili se paše i veziri da pomognu sultanu kako god znaju i umiju. Smjenjivali se pred njim i oko njega hećimi i iscjelitelji, vidari i providari, hodže i varalice... sve džaba. Koliko god da su bili dobri, sultanu nijedan od njih nije mogao pomoći. Sultan najprije poče zapovijedati, potom prijetiti i na kraju moliti da mu dovedu bilo koga ko mu može olakšati. Na kraju, nekome naumpade da u Stambolu ima neki čovjek, kažu da je mudar, pa ako on ne bude mogao pomoći, makar će znati ko može. Ali, k'o po belaju, taj čovjek živi u bunaru iz kojega godinama ne izlazi i niko ga do sada nije mogao ni nagovoriti ni natjerati da iziđe. „Dovedite ga kako znate i umijete", zapovijedi sultan. -
Birana delegacija, na čelu sa velikim vezirom, uputi se Merkez-efendiji da mu prenesu sultanovu zapovijest ili zamolbu. Siđoše u bunar, ispričaše mu koja je nevolja zaprijetila sultanatu, ali sve to, pa ni zamolba koja je zvučala kao zapovijest, a ustvari je bila prijetnja, činilo se, nije nimalo impresioniralo derviša. „Ako sultanu trebam, neka dođe", kažu da je odgovorio. Ona se delegacija vrati do sultana, rekoše mu šta je derviš odgovorio i to sultana toliko rasrdi da na trenutak zaboravi na svoj stomak. Ali, samo na trenutak, jer čim ga ponovo žignu, sve mu, osim njegove muke, postade nevažno i reče im: „Zamolite ga, ali baš ga zamolite... donesite ga ako treba!" Kad su došli do Merkez-efendijinog bunara, on ih je već čekao napolju, spreman.
Da skratim: sultan upita derviša može li mu pomoći, ovaj reče da može, ali da očekuje odgovarajuću nagradu. Sultan mu ponudi zlata koliko je derviš težak, ali mršavom dervišu to nije bilo dovoljno; ponudi mu da mu sagradi najveću i najljepšu tekiju u Stambolu, ali derviš reče da on već ima svoj bunar; ponudi mu... ne-znam-ni-ja-šta, ali derviš sve to odbi. „Hoćeš li ti meni, svijetli sultane, ako ti pomognem, dati sultanat?! upita derviš. Pritiješnjen mukom neopisivom, a ne videći drugi izlaz iz svoje situacije, sultan obeća da će dervišu predati sultanat samo da ga riješi belaja. I riješi ga. I vrati se u svoj bunar.
Dva, tri dana nakon što ga bolovi popustiše, sultan se, kažu, bez velike svite i pratnje uputi do Merkez-efendijinog bunara. I ono malo pratnje ostavi napolju, a sam siđe u memljiv i vlažan bunar. „Došao sam da ispunim obećanje. Sultanska se ne poriče. Došao sam da ti predam sultanat!" reče sultan. Nasmiješen, ali tužan, derviš je gledao sultana.
„E moj sultane... kako li ti je samo lahko predati sultanat. Kao da ga nisi zaradio nego na poklon dobio ili naslijedio. Reci ti meni, šta da ja radim sa sultanatom koji tebi vrijedi hrpu nedžaseta?"
Eh sad... Naprijed rečeno nema nikakve veze s Bosnom.
„Bosna je, moj ahbabu, zemlja udovička (...) za tri dekade bi vuk i poreznik ostali jedini stanovnici njeni, a za stoljeća bi, nesrećna, postala imenica iz priče o davnini. Svaka zemljica skipljena između nekog Stambola i nekog Beča je Bosni posestrima. Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuče razliku. Ja znam da to njeni žitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzročne tajne opredjeljenja slojeva, žestine, isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam... Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane (...)." Pisao je nekoć, premda ne tako davno, jedan drugi, Derviš, Sušić.
Bosna je, moj ahbabu, kuća udovička. Čim joj tugovanje istekne, pred njenim se vratima počnu smjenjivati udvarači i prosci. Sve, jedan viđeniji od drugog: preuglađeni skorojevići i nakinđureni kicoši, bahati i razmetljivi gedžovani, pohotljivci, hohštapleri i zgubidani, seoske varalice i drumski razbojnici... Koga god da probere od svih tih koji se za nju otimaju, zna udovica, nijedan nije ni zbog nje došao, „ni da blagoslovi, ni da unese vreću pšenice ... nego „ili da bude kazna Božja ili da nečim ovozemaljskim zagorča život jadnom žitelju", što bi rekao Derviš; ni da udovicu „sa ulice skloni", da i sebe i nju skući i namiri, nego svi da raskuće, da sebe namire, da dugove podmire, da se potkože na udovičin ili bilo čiji račun... Koga god da probere najprije će iz riznice zahvatati i trošiti ono što je iza rahmetlije ostalo. Kad toga ponestane počet će se na njen obraz zaduživati, a domalo potom i iz kuće sve vrednije prodavati. Kad i toga nestane ostavit će. Osiromašenu, ne daj Bože, osramoćenu i poniženu, dužnu dozavrat...
Sramota i strahota
Sa dervišom sam počeo, red je da sa Dervišom i završim. „Ko je u ovom carstvu najveći zlotvor?" pita jedan Dervišev lik drugoga. „Onaj ko ima najveću vlast i silu u šakama." „Tako je. A zatim?" „Onaj koji je prvi do njega niz merdevine sile i vlasti." „Aferim! Dobro napreduješ. Penješ se. Budeš li znao, a ćutao, možeš postati vezir. Budeš li govorio, objesiće te. Prvo - sramota, drugo - strahota." Derviš k'o da je derviš: priča priče koje niko neće čuti, piše pisanije koje niko neće pročitati, dijeli savjete koje niko neće poslušati.
"E moj sultane... kako li ti je samo lahko predati sultanat. Kao da ga nisi zaradio nego na poklon dobio ili naslijedio. Reci ti meni, šta da ja radim sa sultanatom koji tebi vrijedi hrpu nedžaseta?"
Autor: Edin Urjan Kukavica
Bosna je, moj ahbabu, kuća udovička
Ne znam jeste li ikada čuli za čovjeka koji se zvao Merkez-efendija? Ako niste, a vjerujem da niste, onda vam neće puno značiti ni njegovo pravo ime ali, eto, nek' znate, zvao se Müslihittin Ebu Taki Musa bin Mustafa bin Kiliç. Živio je u 15. stoljeću u osmanskoj Turskoj, između 1460. i 1552. godine. Derviš, koji je, kažu, dobrovoljno živio u jednom bunaru u Stambolu. I još kažu da četrdeset godina nije izlazio iz tog svog bunara, a da su mu po savjet i da se raspitaju šta ima po svijetu dolazili i zvani i nezvani, i znani i neznani, od trgovaca do sultana. Nadalje, kažu da je jednom izišao iz bunara i, upravo taj njegov izlazak je, nekako, nešto po čemu je ostao poznat do danas. Sultan ne poriče Naime, dogodit će se da su, jednom prilikom, nekog od sultana iz njegovog vremena, možda baš jednog od najslavnijih, velikog Sulejmana I Kanunija (Zakonodavca), spopale silne muke. Muke koje mogu razumjeti samo oni koji su bili na istim mukama: probavne tegobe. Zatvorilo sultana tako da se danima nije mogao kutarisati. Uzvrtili se paše i veziri da pomognu sultanu kako god znaju i umiju. Smjenjivali se pred njim i oko njega hećimi i iscjelitelji, vidari i providari, hodže i varalice... sve džaba. Koliko god da su bili dobri, sultanu nijedan od njih nije mogao pomoći. Sultan najprije poče zapovijedati, potom prijetiti i na kraju moliti da mu dovedu bilo koga ko mu može olakšati. Na kraju, nekome naumpade da u Stambolu ima neki čovjek, kažu da je mudar, pa ako on ne bude mogao pomoći, makar će znati ko može. Ali, k'o po belaju, taj čovjek živi u bunaru iz kojega godinama ne izlazi i niko ga do sada nije mogao ni nagovoriti ni natjerati da iziđe. „Dovedite ga kako znate i umijete", zapovijedi sultan. -
Birana delegacija, na čelu sa velikim vezirom, uputi se Merkez-efendiji da mu prenesu sultanovu zapovijest ili zamolbu. Siđoše u bunar, ispričaše mu koja je nevolja zaprijetila sultanatu, ali sve to, pa ni zamolba koja je zvučala kao zapovijest, a ustvari je bila prijetnja, činilo se, nije nimalo impresioniralo derviša. „Ako sultanu trebam, neka dođe", kažu da je odgovorio. Ona se delegacija vrati do sultana, rekoše mu šta je derviš odgovorio i to sultana toliko rasrdi da na trenutak zaboravi na svoj stomak. Ali, samo na trenutak, jer čim ga ponovo žignu, sve mu, osim njegove muke, postade nevažno i reče im: „Zamolite ga, ali baš ga zamolite... donesite ga ako treba!" Kad su došli do Merkez-efendijinog bunara, on ih je već čekao napolju, spreman.
Da skratim: sultan upita derviša može li mu pomoći, ovaj reče da može, ali da očekuje odgovarajuću nagradu. Sultan mu ponudi zlata koliko je derviš težak, ali mršavom dervišu to nije bilo dovoljno; ponudi mu da mu sagradi najveću i najljepšu tekiju u Stambolu, ali derviš reče da on već ima svoj bunar; ponudi mu... ne-znam-ni-ja-šta, ali derviš sve to odbi. „Hoćeš li ti meni, svijetli sultane, ako ti pomognem, dati sultanat?! upita derviš. Pritiješnjen mukom neopisivom, a ne videći drugi izlaz iz svoje situacije, sultan obeća da će dervišu predati sultanat samo da ga riješi belaja. I riješi ga. I vrati se u svoj bunar.
Dva, tri dana nakon što ga bolovi popustiše, sultan se, kažu, bez velike svite i pratnje uputi do Merkez-efendijinog bunara. I ono malo pratnje ostavi napolju, a sam siđe u memljiv i vlažan bunar. „Došao sam da ispunim obećanje. Sultanska se ne poriče. Došao sam da ti predam sultanat!" reče sultan. Nasmiješen, ali tužan, derviš je gledao sultana.
„E moj sultane... kako li ti je samo lahko predati sultanat. Kao da ga nisi zaradio nego na poklon dobio ili naslijedio. Reci ti meni, šta da ja radim sa sultanatom koji tebi vrijedi hrpu nedžaseta?"
Eh sad... Naprijed rečeno nema nikakve veze s Bosnom.
„Bosna je, moj ahbabu, zemlja udovička (...) za tri dekade bi vuk i poreznik ostali jedini stanovnici njeni, a za stoljeća bi, nesrećna, postala imenica iz priče o davnini. Svaka zemljica skipljena između nekog Stambola i nekog Beča je Bosni posestrima. Svuda se ljudi bore za sličnosti da bi bar oponašali jedinstvo koje je podloga snošljivosti. U Bosni se sve upelo da podvuče razliku. Ja znam da to njeni žitelji nisu donijeli sa sobom na ovaj svijet. Gdje su uzročne tajne opredjeljenja slojeva, žestine, isključivosti i upornosti trajanja tih opredjeljenja, ja ne znam... Svaku zemlju sile rastočnice razvlače najviše na dvije strane, a Bosnu na sve strane (...)." Pisao je nekoć, premda ne tako davno, jedan drugi, Derviš, Sušić.
Bosna je, moj ahbabu, kuća udovička. Čim joj tugovanje istekne, pred njenim se vratima počnu smjenjivati udvarači i prosci. Sve, jedan viđeniji od drugog: preuglađeni skorojevići i nakinđureni kicoši, bahati i razmetljivi gedžovani, pohotljivci, hohštapleri i zgubidani, seoske varalice i drumski razbojnici... Koga god da probere od svih tih koji se za nju otimaju, zna udovica, nijedan nije ni zbog nje došao, „ni da blagoslovi, ni da unese vreću pšenice ... nego „ili da bude kazna Božja ili da nečim ovozemaljskim zagorča život jadnom žitelju", što bi rekao Derviš; ni da udovicu „sa ulice skloni", da i sebe i nju skući i namiri, nego svi da raskuće, da sebe namire, da dugove podmire, da se potkože na udovičin ili bilo čiji račun... Koga god da probere najprije će iz riznice zahvatati i trošiti ono što je iza rahmetlije ostalo. Kad toga ponestane počet će se na njen obraz zaduživati, a domalo potom i iz kuće sve vrednije prodavati. Kad i toga nestane ostavit će. Osiromašenu, ne daj Bože, osramoćenu i poniženu, dužnu dozavrat...
Sramota i strahota
Sa dervišom sam počeo, red je da sa Dervišom i završim. „Ko je u ovom carstvu najveći zlotvor?" pita jedan Dervišev lik drugoga. „Onaj ko ima najveću vlast i silu u šakama." „Tako je. A zatim?" „Onaj koji je prvi do njega niz merdevine sile i vlasti." „Aferim! Dobro napreduješ. Penješ se. Budeš li znao, a ćutao, možeš postati vezir. Budeš li govorio, objesiće te. Prvo - sramota, drugo - strahota." Derviš k'o da je derviš: priča priče koje niko neće čuti, piše pisanije koje niko neće pročitati, dijeli savjete koje niko neće poslušati.
"E moj sultane... kako li ti je samo lahko predati sultanat. Kao da ga nisi zaradio nego na poklon dobio ili naslijedio. Reci ti meni, šta da ja radim sa sultanatom koji tebi vrijedi hrpu nedžaseta?"
Autor: Edin Urjan Kukavica
Ne obracaj mi se:
Lavlje_srce
"Ne uzimaj hranu iz tanjira brata svojeg, jer će oslabiti, i ma koliko te volio, tako slab ti neće biti od pomoći, i ostaćeš sam".
Lavlje_srce
"Ne uzimaj hranu iz tanjira brata svojeg, jer će oslabiti, i ma koliko te volio, tako slab ti neće biti od pomoći, i ostaćeš sam".
-
Pasaga
- Hadžija
- Posts: 37862
- Joined: 09 Dec 2012, 16:58
- Location: NORDPOL
- Has thanked: 2937 times
- Been thanked: 2277 times
- Status: Offline
Re: Kolumne
Ne obracaj mi se:
Lavlje_srce
"Ne uzimaj hranu iz tanjira brata svojeg, jer će oslabiti, i ma koliko te volio, tako slab ti neće biti od pomoći, i ostaćeš sam".
Lavlje_srce
"Ne uzimaj hranu iz tanjira brata svojeg, jer će oslabiti, i ma koliko te volio, tako slab ti neće biti od pomoći, i ostaćeš sam".
-
Terasa svjesti
- Inventar foruma
- Posts: 6580
- Joined: 08 Mar 2015, 15:23
- Location: Big nothing
- Status: Offline
Re: Kolumne
Vedrana RudanLJUBAV PREMA MUŠKARCU:
Počneš hodati sa krasnim dečkom...ima ruke, noge, glavu....a još je i romantičaaaan...ma kud ćeš bolje........šetnjice po mjesečini........odlasci na ljetovanja i kupanje na osamljenim divljim plažama.........romantične večere uz svijeće..........ljubav do neba.........jeba do neba.........brak.........a onda tvoj muškarac shvati da ga noge bole od hodanja........mjesečina ga čini nervoznim........ne voli na more jer ima morskih pasa......ne jede ništa poslije 4 popodne........riječ ljubav ga zbunjuje jer nije siguran da zna definiciju toga......počinje se bojati da je star za jebu i traži razumijevanje.......a onda konačno i ti shvatiš....tvoj muškarac je našao mlađu trebu za jebu........spakuje svoj kufer u kojem je sve ono što si mu ti kupila...i kaže jedno kratko adio.......a ti sjedneš, zapališ pljugu i umreš od smijeha jer te je jedan običan mudonja uspio prejeba ti........i skidaš mu kapu jer si do tog trenutka mislila da si pametna...
LJUBAV PREMA DJETETU:
Doneseš na svijet to malo, prekrasno stvorenje......srce ti hoće od sreće stati kad god te pogleda i pokloni ti osmijeh......previjaš ga......uspavljuješ.......odgajaš.......trudiš se dati mu sve što poželi pa čak i više od toga.......a onda to malo, prekrasno stvorenje naraste i postane mali čovjek od 15 godina........kaže ti da šutiš........da nemaš pojma.......da si ostarila i ne razumiješ ga........da su druge mame bolje od tebe jer svojoj djeci daju da budu vani cijelu noć.......da si grozna mama.......a tebi prođe kroz glavu onaj ludi 10-osatni parti dok si ga rađala.......ona divna sestra koja ti je udarala glavom o krevet i vikala da se nisi trebala jebati ako ne možeš podnijeti trudove.........vodene kozice........šarlah........ slomljena ruka nakon pada s bicikla......tvoje cjelodnevno plakanje radi istog jer tvog anđela boli........svi oni krediti koje si digla da bi tvoj anđeo išao sa drugom djecom na ekskurzije..........ljetovanja....skijanja.......i onda te obuzme tolika ljubav...... toliko jako poželiš svog malog, savršenog anđela zagrliti.......pružiti te svoje nejake ruke i dlanovima ga zagrliti oko vrata.......tako jako......tako snažno...dok ne bude u licu plav kao onog trena kad je izašao iz tebe nakon 10-osatnog partija.......sjedneš, zapališ pljugu i poželiš da se tvoj anđeo što prije oženi, spakuje kufer i kaže adio....
PRIJATELJSKA LJUBAV:
Imaš krasnu prijateljicu......razumije te........podržava te u svemu.......zajedno se smijete.........zajedno plačete....... zajedno idete u kupovine.........zajednička obiteljska ljetovanja.....kad se posvađaš sa mulcem od muža ona je tu da te tješi...... pljuje po njemu zajedno s tobom i govori ti kako te ta budala ne zaslužuje.......a onda ti jedno prijepodne pozli na poslu......odeš kući ranije da bi malo legla jer sigurno je samo neki virus.......uđeš u spavaću sobu.......a tamo se tvoj muž i tvoja prijateljica igraju rodea.......on glumi konjinu što i inače je a ona kaubojku koja se ujutro zaboravila obući.......konjina te gleda kao tele a ne konj.......kaubojka silazi sa konjine, uzima svoje prnje kaže ti sorry draga i odjezdi uz jedan lagani adio......a ti izvadiš remen iz njegovih hlača, kreneš za kaubojkom i par puta ju zvizneš preko golih leđa.......kaubojka par puta zavrišti i da se u galop.......jer se odjednom nekim čudom iz kaubojke pretvorila u kobilu.......vraćaš se u sobu, spakuješ mu kufer, baciš ga kroz prozor i kažeš mu da ima 15 sekundi da se izgubi......a dok to govoriš palucaš remenom po zraku.......sjedneš, trgneš nešto kratko, zapališ pljugu i pomisliš "jebote ovo je sigurno neka skrivena kamera"...
LJUBAV PREMA DOMOVINI:
Odslušaš cijelu himnu u stavu mirno........odslušaš sva ona predavanja u stilu "vi ste naš ponos"...."vi ste naša budućnost"... "vaša domovina vam nikad to neće zaboraviti"..."vi ste heroj"..."borite se za nju, našu voljenu"........odslušaš i sve one pjesme koje u tebi bude pravedničke i ratničke nagone.......i kreneš..........i vratiš se nekim čudom........nisi pao za nju ali si izgubio dio tijela ili dio duše......i sad se pitaš zbog čega....ali i dalje stojiš u stavu mirno dok himna svira........i dalje sve one pjesme u tebi bude ratničke i pravedničke nagone.......ti si njen ponos........ti si heroj......... borio si se za nju, tvoju voljenu........ali nisi postao ničija budućnost......postao si nepoželjna prošlost........nepoželjan gost u tom kazalištu lakrdije....s tobom se ismijavaju oni koji su sjedili u svojim sigurnim vikendicama.......k raj svojih toplih ognjišta......dok si ti kisnuo,smrzavao se i gledao ljude kako umiru gušeći se u vlastitoj krvi........sjedneš, trgneš pola litre loze, zapališ pljugu i sljedećih par dana se pokušavaš sjetiti u čijem si ono dvorištu zakopao pušku poslije rata...
LJUBAV PREMA PRIRODI:
Krasan dan je osvanuo........ne želiš ga propustiti pa se oblačiš i odlaziš u park prošetati........razmišljaš o životu........o obitelji........o prijateljima.........i tako razmišljajući poluotvorenih očiju ugaziš desnom nogom u drek........protrljaš tenisicu po travi ne zamarajući se time jer ipak su to čari prirode........deset metara dalje ugaziš lijevom nogom u drek.......nekako ti se ne šeta više jer smrad sa tenisica je nepodnošljiv........a drugi šetači te pokušavaju diskretno obići.......sjedaš u auto i odlučuješ prošetati šumom........tamo sigurno nema toliko dreka a bit ćeš u prirodi.......mmmm šuma je predivna........zrake sunca se lijeno provlače kroz krošnje stabala.......prohladno je ali ti uživaš........ dišeš punim plućima........nailaziš na divlju svinju.......ona odmjerava tebe a ti odmjeravaš nju.....počne ona trčati prema tebi a ti počneš bježati od nje.........srce ti hoće iskočiti iz njedara.....nije ti prohladno, past ćeš u nesvjest od vrućine i straha.......shvaćaš da je ona brža nego ti pa se penješ na prvo drvo kojeg se dokopaš.......otpuhuješ i pokušavaš uhvatiti zraka a ona te od dolje gleda........zahvaljuješ Bogu što si prije 300 godina bila u izviđačima........vadiš pljuge iz jakne, zapališ jednu i vikneš svinji: "ja ti radim u kancelariji, ne možeš ti toliko dugo stojati koliko ja mogu sjediti!!"....
LJUBAV PREMA ŽIVOTINJI - U OVOM SLUČAJU PSU:
Seru po kući.......pišaju po kući.......ako se prejedu bljuju po kući.......poslije mesne konzerve za psa prde 6 dana i zagađuju životni prostor........moraš ih voditi veterinaru.......stavljati im ogrlice protiv buha.......skupljati sve što sruše mlatarajući repom ili hvatajući neku idiotsku kreštavu lopticu.......šetati ih....... kupati ih........ustvari moraš im sve kao da je ljudsko biće kraj tebe...... jedina razlika je ta što oni ne znaju reći adio...
Pametan čovjek vidi onoliko, koliko mu treba, a ne koliko može vidjeti.
(Michael de Montaigne).
(Michael de Montaigne).
Re: Kolumne
...sva sreca da je digla kredit u francima....vise dobra joj ne zelim.. 
..slobodan čovik kad tad bude baniran..
-
Pasaga
- Hadžija
- Posts: 37862
- Joined: 09 Dec 2012, 16:58
- Location: NORDPOL
- Has thanked: 2937 times
- Been thanked: 2277 times
- Status: Offline
Re: Kolumne
BRILJANTNA KOLUMNA VUKA DRAŠKOVIĆA:
“Na Balkanu vri. Tragični ratovi iz devedesetih kao da nisu završeni, a BiH je
“… blokirana država. Bugarska ne dopušta Severnoj Makedoniji, članici NATO, kretanje ka Evropskoj uniji. Kosovo je „srce Srbije“, a nije u Srbiji. Crnu Goru, članicu NATO alijanse i državu koja je bila pred članstvom u EU, unutrašnja i spoljna agresija guraju ka provaliji, ka građanskom ratu. I Srbija je dramatično, iznutra, podeljena i zavađena, a pokliči o ujedinjenju „srpskog sveta“ potresaju čitav region…”
Piše: Vuk DRAŠKOVIĆ
Istorija se, zaista, ponavlja i kao tragedija i kao farsa, lakrdija, ali i farsa, neizbežno, završava kao tragedija.
Setimo se. Tridesetih prošlog veka, i nacionalsocijalizam Adolfa Hitlera počeo je kao lakrdija, a tadašnje demokratske države – pre svih, Britanija, Francuska i SAD – igrale su ulogu klovnova u Hitlerovom cirkusu.
Posle pobede na izborima 1933, zagrmeo je na velikim mitinzima pristalica dovoženih iz svih nemačkih pokrajina, uz marševe stranačkih jurišnika:
Mi rat 1914. nismo hteli, nismo ga izazvali ni skrivili, niti smo u tom ratu poraženi. Samo je probijen Solunski front. Na svim drugim frontovima bili smo nadmoćni, ali smo zadobili ubod u leđa, pobunu domaćih izdajnika otadžbine. U Versaju smo surovo i nepravedno kažnjeni i poniženi. Uprkos tome, neka živi mir, nećemo revanš ni novi rat. Posvećeni smo Evropi mira i stabilnosti, večnog mira za našu decu…
Zasut je pohvalama i čestitkama iz Londona, Pariza i Vašingtona. Engleski komentatori prozvali su Hitlera mironoscem!
U tajnosti, govorio je svojim generalima: Moramo se ubrzano naoružavati. Sadašnje okolnosti primoravaju me da pričam o miru. To je maska, jedini način da našoj naciji osiguram oružje za stvarne namere i buduće korake!
Stvorio je stranku monstruma, armiju Hitlerovih, firerovih, zavetnika nacističke religije krvi i tla, bez javnog programa, partijskog statuta, procedure ili pravilnika o bilo čemu. Program, statut, procedura, ustav države, partijski organi odlučivanja… sve je bio – firer. Njegove naredbe bile su crveno slovo za podfirere i male firere po nemačkim pokrajinama, gradovima, selima, ulicama, sokacima, na univerzitetima, u školama, u sudovima, u naučnim ustanovama, svuda.
Malim avionom, leteo je sa mitinga na miting, razmetao se uspesima, najavljivao nove pobede i podvige.
Savladao sam haos u državi, vratio red, razgoreo nadu u Nemačku kao evropskog i svetskog džina. Vratio sam ponos naciji, povećao proizvodnju u svim oblastima privrede, gradim autoputeve, hiljade kilometara autoputeva. Obezbeđujem sve nove i nove poslove za nezaposlene, čije mi nevolje probadaju srce…
Zaposedao je duše i mozgove miliona Nemaca, a stravična nacistička propaganda veličala ga je kao nadčoveka o kome je sanjao Fridrih Niče. Vođa SA jurišnih odreda, Ernest Rem, Hitleru se obraćao sa „ti“ i nagađalo se da će mu firer prepustiti stranku. Iznenada, mučki, Hitler je naredio Removo smaknuće i pogrom nad njegovim pristalicama. U državi, nekada prestonici slavne nemačke pravne škole, nije bilo protesta, niti je bilo osude zločina u demokratskom svetu. U Moskvi se ispijala votka. Firer je, uz naklonost oslepelog i kukavičkog Zapada, zbacio anatemu i sa tavarišća Staljina zbog strašnih zločina u njegovoj zemlji.
Rem i njegovi jurišni odredi bili su paravojska, avanturisti i razbojnici željni novog rata, koji su pripremali moje ubistvo – objašnjavao je Hitler zapadnim vođama. I zavodio ih, hipnotisao svojim mirotvorstvom i plemenitim namerama.
Ja o ratu ne razmišljam ni u snu samome – govorio im je firer. Ja samo želim da ujedinim, danas razjedinjeni, nemački svet. Mirnim putem, samo mirnim putem. Hoću da stvorim evropskom miru i blagostanju odanu nemačku političku naciju, bez menjanja postojećih granica i bez kapi prolivene krvi, i nemačke i tuđe…
Poverovali su mu. I kad je umarširao i u Rur i u Sar, i srušio Versajski mirovni ugovor, vođe Zapada su mu se poklonile. Govorili su da je to nužni i pravedni ustupak, jer je Nemačka, zaista, u Versaju surovo kažnjena.
Ideja „nemačkog sveta“ širila se centralnom Evropom kao epidemija. Crvene zastave sa kukastim krstom zalepršale su širom Austrije, u češkim Sudetima, u Tirolu… Hitler, otvoreno, stupa u rat protiv španske republike. Britanija i Francuska proglašavaju vojnu neutralnost, a Vašington, tajno, pomaže fašiste na čijoj strani je Hitler pokazivao snagu svog oružja…
Odakle ste? – pitao je firer na velikim mitinzima uspaljenu svetinu pristiglu iz „nemačkog sveta“. Odgovarali su: Sa Rajne, sa Dunava, sa Majne, iz Sudeta, iz Tirola… Klicali su, u transu: Jedan narod, jedan vođa!?
Zapad je ohrabrio Hitlera da Zapadu isporuči surove zahteve. I dalje se zaklinjući u svoju odanost evropskom miru, kreće u pogrome nad Jevrejima, a program ujedinjenja „nemačkog sveta“ on preoblikuje u zahtev nemačkog državnog proširenja.
Austrijanci su Nemci, govori firer premijerima Britanije i Francuske. Stabilnost Evrope i trajni mir u Evropi ugrožava postojanje dve nemačke države. Postoji samo jedna Britanija i samo jedna Francuska. Mora da postoji i samo jedna Nemačka!
Hitlerova vojska okupira Austriju i češke Sudete, a Čemberlen i Daladije odlaze u Minhen, da pred Hitlerom, svojim potpisima, overe anšlus Austrije i Sudeta! Ta izdaja i sramota je, i u Londonu i u Parizu, proslavljena kao „trajna pobeda mira u Evropi.“
Samo desetak meseci kasnije, u Moskvi će se Staljin i Hitler dogovoriti o deobi plena: Poljska, Finska, Estonija, Latvija, Litvanija… Velika farsa eksplodirala je u najveću tragediju u dotadašnjoj istoriji sveta.
***
Kao da je savremeni svet repriza sveta od pre stotinu godina.
Zapad se povlači i uzmiče svuda. I, sve češće, Zapad svojom tehnologijom, kapitalom, pohlepom za profitom, osnažuje i velike i male diktatore.
Kao da se više ne zna ni šta je ni gde je „demokratski Zapad“.
Evropska unija jeste kolos, i demokratski, i ekonomski, i tehnološki, ali nema ni institucije ni mehanizma koji može da Uniju brani ni od spoljnih ni od unutrašnjih diverzija.
U Bundestag se probila Alternativa za Nemačku. Ta partija ima tri oca: Gestapo, KGB i Štazi. Britanija napustila Evropsku uniju. Navlače se oblaci na savezništvo SAD i Francuske.
Sve su češći glasovi da se EU odveže od Amerike. Ignoriše se istina da su Amerika i NATO jedina odbrana Evrope.
Na Balkanu vri. Tragični ratovi iz devedesetih kao da nisu završeni. BiH je blokirana država. Bugarska ne dopušta Severnoj Makedoniji, članici NATO, kretanje ka Evropskoj uniji. Kosovo je „srce Srbije“, a nije u Srbiji. Crnu Goru, članicu NATO alijanse i državu koja je bila pred članstvom u EU, unutrašnja i spoljna agresija guraju ka provaliji, ka građanskom ratu. I Srbija je dramatično, iznutra, podeljena i zavađena, a pokliči o ujedinjenju „srpskog sveta“ potresaju čitav region…
Širom sveta, svuda je sve farsično i pred pucanjem. Pred ratom. Kao posle Minhena 1938.
(Antena M)
Ne obracaj mi se:
Lavlje_srce
"Ne uzimaj hranu iz tanjira brata svojeg, jer će oslabiti, i ma koliko te volio, tako slab ti neće biti od pomoći, i ostaćeš sam".
Lavlje_srce
"Ne uzimaj hranu iz tanjira brata svojeg, jer će oslabiti, i ma koliko te volio, tako slab ti neće biti od pomoći, i ostaćeš sam".
Who is online
Users browsing this forum: No registered users and 11 guests