Сергей Есенин

Poezija, proza, pisci, pravopis, povijest jezika, dijalekti, lokalizam.
User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Сергей Есенин

Post by Krokodil Behko » 22 Sep 2013, 21:09

Ko je volio taj voliti neće, ko izgorje taj ne može planuti

Image

Možda i najslavniji od svih pjesnika ljubavne poezije. :D
Teško da neko od nas ne zna neku njegovu pjesmu napamet.

Ne bi puno gnjavio sa copy-paste biografijom, nego samo da kažem, umro je kako je i živio. Umro je pišući stihove vlastitom krvlju. Simbolika na to da je živio s poezijom, stvarao je i ne samo da ju je stvarao, on ju je i živio. Tu bi bila njegova veličina i suština tog velikog kulta.
Image


Jesenjin sa Isidorom Duncan, svojom najvećom ljubavi
Image


TI NE VOLIS I NE ZALIS MENE



Ti ne voliš i ne žališ mene,
nisam više mio srcu tvom?
Gledajuć u stranu strast ti vene
sa rukama na ramenu mom.

Smiješak ti je mio, ti si mlada,
riječi moje ni nježne, ni grube.
Kolike si voljela do sada?
Koje ruke pamtiš? Koje zube?

Prošli su ko sjena kraj tvog tijela
ne srevši se sa plamenom tvojim.
Mnogima si na koljena sjela,
sada sjediš na nogama mojim.

Oči su ti poluzatvorene
i ti sanjaš o drugome nekom,
ali ljubav prošla je i mene,
pa tonem u dragom i dalekom.

Ovaj plamen sudbinom ne želi,
plahovita bješe ljubav vruća--
i ko što smo slučajno se sreli,
rastanak će biti bez ganuća.

Ti ćeš proći putem pored mene
da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
i ne mami one što ne gore.

I kad s drugim budeš jedne noći
u ljubavi, stojeći na cesti,
možda i ja onuda ću proći
i ponovo mi ćemo se sresti.

Okrenuvši drugom bliže pleći
ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
"Dobro veče",tiho ćeš mi reći.
"Dobro veče, miss", i ja ću tako.

I ništa nam srca neće ganut,
duše bit će smirene posvema --
tko izgori, taj ne može planut,
tko ljubljaše, taj ljubavi nema
online

User avatar
Tempy
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 3927
Joined: 05 Nov 2012, 18:36
Status: Offline

Re: Сергей Есенин

Post by Tempy » 22 Sep 2013, 21:39

Serjožka :ok

ŠTO SAM?



Što sam?Ko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
živio sam usput, ko da sanjam,
kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.

I tebe sad ljubim po navici, dijete,
zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
zato usput, ko što palim cigarete,
govorim i šapćem zaljubljene riječi.

"Uvijek" i "ljubljena" i "upamtit ću",
a u duši vazda ista pustoš zrači;
ako dirneš strast u čovjekovu biću,
istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.

Zato moja duša ne zna što je jeza
odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
stvorena i za me i za mnoge druge.

Ali, ako tražeć neku srodnu dušu.
vezan protiv želje, utonem u sjeti,
nikad neću da te ljubomorom gušim,
nikad neću tebe grditi ni kleti.

Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
čiji pogled gasne u magli i memli,
i volim te usput, ko da sanjam,
kao mnoge druge na toj zemlji

User avatar
Nela
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 4897
Joined: 25 Mar 2010, 18:18
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Сергей Есенин

Post by Nela » 22 Sep 2013, 21:40

Cesto sam odlazio... I okretao se,
i kazu, tada pozelis da se nekad vratis.
I vracao sam se...Nista nije bilo isto...
Ni pejzazi, ni ljudi, ni ja...
Shvatio sam... Ne treba se vracati...
Ono sto je bilo lijepo, neka zauvijek ostane u snovima.
Vjecno ce trajati...
Nervira me kad je covjek govno a ponasa se k'o Rafaelo kuglica

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Re: Сергей Есенин

Post by Krokodil Behko » 23 Sep 2013, 13:36

Yeeee.... :cool

[ytube][/ytube]
online

User avatar
Kornelija
Sitna buranija
Sitna buranija
Posts: 353
Joined: 24 Oct 2013, 12:17
Status: Offline

Re: Сергей Есенин

Post by Kornelija » 06 Nov 2013, 15:01

Citati — Autor: Bojan Vazmer 13. januar 2012.

“Ne vredi ostaviti ni ludom ni pametnom. Ako je pametan sam će zaraditi, ako je lud, sve će izgubiti.”

“Ako jednom odeš, nemoj se okrenuti, jer ako se okreneš moraš se vratiti, a ja ne želim da se vratiš odlazeći.“

„Gotov sam već. I stupam. Bezbroj je flaša u stroju. Ja zapušače skupljam – da dušu zapušim svoju.“

I ja uvek kad zažmurim kažem: „Samo srce da oseti draž.“ Život vara, no i on nekada radostima ukrašava laž.

„U oluji i buri kraj nedaća svih, uz teške gubitke i tugu kletu, biti prirodan, nasmejan i tih najveća je umetnost na svetu.“

„Život vam je varka s toplom čamom. Zato će nas uvek opčinit s nova. Jer nam svojom grubom rukom samo piše kobno sudbonosna slova.“

„Ko je ljubio, taj ne ljubi više.  Izgorelog nikog ne zapali.“

„Umreti nije ništa novo na ovom svetu, al’ ni živeti nije baš najnovije.“

„Hteo bih se ljubiti, hteo bih da me neko grli, hteo bih nekoga gledati dok spava pored mene.“

„Zašto, dakle, da patim zbog tebe?
Zašto, dakle, da me snađe jad?
Naš je život – postelja i ćebe.
Naš je život – poljubac i pad.
Pevaj, pevaj; nek se ruke vinu,
njima kuni sudbinu i sreću…
Neka ide sve u ….materinu…
Nikad, druže, ja umreti neću.“

User avatar
Kornelija
Sitna buranija
Sitna buranija
Posts: 353
Joined: 24 Oct 2013, 12:17
Status: Offline

Re: Сергей Есенин

Post by Kornelija » 06 Nov 2013, 15:16

LJUBAVNA priča

Uraganska romansa Isidore Dankan i Sergeja Jesenjina

“U jedan sat noću stigla je Dankan... Isidora je legla na divan, a Jesenjin kod njenih nogu. Ona je provukla ruku kroz njegovu kosu i rekla: “Solotaia golova“

Image

Teško je reći ko je od njih bio slavniji – američka plesačica Isidora Dankan ili ruski pesnik Sergej Jesenjin.

Nije bilo ničeg zajedničkog što bi ih vezivalo, nisu ni govorili istim jezikom, ali im to nije smetalo da već od prvog susreta opčine jedno drugo. Odnosi među njima su bili burni i promjenljivi. I, kako se to često dešava, strast ovih izuzetnih ličnosti se pretvorila u dramu.

U julu 1921. gatara je predskazala Isidori: “Vi se spremate na dugi put u zemlju pod blijedo-plavim svodom. Postaćete bogati, vrlo bagati. I udaćete se...“ Isidora nakon promašenih brakova nije više ni računala na neku trajnu vezu i poznanstvo. A ponajmanje u Rusiji gdje je otputovala na poziv narodnog komesara za prosvjetu i kuturu Lunačarskog da otvori školu plesa.

Ples uz zvuke Internacionale

Na jednom od prijema u ateleju slikara Georgija Jakulova Isidora je uz zvuke Internacionale izvodila svoju briljantnu numeru - ples sa šalom. Sergej Jesenjin, koji je tada imao 26 godina, bio je na prijemu sa Anatolijem Mariengofom, netremice je gledao u punačku plavooku ženu sa riđe ofarbanom kosom koja se okreće na parketu u crvenom poluprozračnom kostimu. “Boginja“, uzdahnuo je on.

Anatolij Mariengof ovako je opisao prvi susret pjesnika i plesačice: “U jedan sat noću stigla je Dankan... Isidora je legla na divan, a Jesenjin kod njenih nogu. Ona je provukla ruku kroz njegovu kosu i rekla: “Solotaia golova“.

Image

Bilo je sasvim neočekivano da je ona, koja nije znala više od desetak ruskih riječi, izgovorila baš te dvije. Zatim ga je poljubila u usne. I ponovo su njena usta, malena i crvena, poput ranice od metka, umiljato lomeći ruske glasove prozborila: „Anđeo!” Još jednom ga je poljubila i rekla: “Čort!” ( Đavo). U četiri sata ujutru Isidora Dankan i Jesenjin su otišli...“
Voljenog je zvala “Sergej Aleksandrovič”, ali još češće “Anđele“.
Dankan ništa nije znala o pjesničkoj slavi svog izabranika. Ali ona je vrlo brzo shvatila da je zaljubljena isto tako strasno kao i on. Zaljubljenima nije smetala ni starosna razlika koja je iznosila gotovo 18 godina (“I jednu ženu od preko četrdeset leta / Zvao je laficom i svojom dragom“, Jesenjin: ”Crni čovjek“), ni to što ona praktično nije govorila ruski, kao ni on engleski. Uskoro se Jesenjin preselio u Isidorinu vilu na Prečistenki.

Postepeno je Isidora naučila dvadesetak ruskih riječi. Voljenog je zvala “Sergej Aleksandrovič”, ali još češće “Anđele“. Jesenjin je nju zvao “Isadora”. Par je posjećivao prijeme i književne večeri gdje je Dankan plesala, a Jesenjin čitao stihove. Kući bi se obično vraćali pred jutro.

Vatreni ples njegove izabranice i njena neposrednost dovodili su Jesnjina do ludila i ushićenja. Ona se pak odnosila prema pjesniku sa zaštitničkom nježnošću, izgledao joj je kao slabo, bespomoćno dijete… Bez sumnje njih su vezivala iskrena osjećanja.

Image

Vjenčanje prije puta u Pariz

U međuvremenu ruska karijera Dankan nije išla najbolje - tačnije rečeno, sovjetske vlasti joj nisu dozvoljavale tako široko polje djelovanja kako je ona očekivala. Pošto joj je 1922. u Parizu umrla majka, slavna plesačica je riješila da otputuje iz Rusije. Ali nije htjela da se rastaje sa Jesenjinom, i da bi on mogao dobiti vizu kako bi zajedno s njom pošao na put, riješili su da sklope brak. Novopečani supruzi su nosili dvojno prezime: Dankan-Jesenjin.

Nakon što je provelo dva srećna mjeseca u Parizu, društvo je riješilo da otputuje u Ameriku. Ali, ljubavna idila nije trajala dugo. Isidora je na svaki način nastojala da promoviše muža – pjesnika, organizovala je prevođenje i publikovanje njegovih pjesama, priređivala književne večeri, ali su van granica Rusije Jesenjina smatrali isključivo kao “privezak“ slavne plesačice.
Dok se ranije njome oduševljavao, sad je počeo da se žali prijateljima
Zato je on smatrao da nije nikome potreban, tugovao je, padao u depresiju. Počeo je da pije, između njega i Isidore sve češće su se odigravale mučne scene, žustre svađe, koje bi se obično završavale time što je neko od njih dvoje odlazilo iz stana, poslije čega bi se opet mirili. Na jednom od Isidorinih koncerata pjesnik, po pravilu često pijan, izazvao je skandal.

Dankan je sama pozvala policiju i Sergeja su odvezli u psihijatrijsku bolnicu. Poslije tri dana su ga odatle pustili. Vrativši se kući, on je prvi put ženu gledao drugim očima: vidio je u njoj ne voljenu dragu, nego jednu ostarjelu, ne suviše privlačnu ženu.

U avgustu 1922. supruzi su se vratili u Sovjetsku Rusiju. Ali njihovi odnosi su se u to vrijeme mnogo izmijenili. Dok se ranije njome oduševljavao, sad je počeo da se žali prijateljima: ”Ofucala se, gnjavi...” Napivši se, često je pravio skandale i povremeno je i tukao. Umorna od svega, Isidora mu je jednog dana rekla: ”Sregej Aleksandrovič, ja otići u Pariz.”

Otputovala je sama. Uskoro je od Jesnjina dobila telegram: ”Ja volim drugu. Stop. Ženim se njome. Stop. Srećan. Stop”. Tako je on pokušao da je istisne iz svog života.

Jesenjin klonuo, slomljen

Mariengof se sjeća: ”Jesenjin je otišao s Prečistenke sav klonuo. A sa svog nesrećnog svadbenog puta po Evropi i dvjema Amerikama (neka je prokleto, to svadbeno putovanje!) on se 1923. vratio u Moskvu – slomljen.”
Jesenjin se zaljubio ne u Isidoru Dankan, nego u njenu slavu, u njenu svjetsku slavu.
Njihovi odnosi su bili veoma složeni, da li je to bila ljubav ili nije (“I kakva je, mala il’ velika; otkuda velika u takvome telu”, jadao se svojevremeno futurista Majakovski u “Oblaku i pantalonama“), i šta je ona značila za Sergeja Jesenjina - teško je i nezahvalno suditi. Neko je smatrao da je Jesenjinu laskala pažnja slavne Amerikanke koju bi egoistički koristio kao mogućnost otkrivanja za sebe svjetskih vidika. Možda u tome ima i dio istine. Ali da su osjećanja, koja istina nijesu dugo trajala, bila iskrena, u to nema nikakve sumnje.

Tako Marinegof konstatuje: ”Jesenjin se zaljubio ne u Isidoru Dankan, nego u njenu slavu, u njenu svjetsku slavu. On se i oženio njenom slavom, a ne njom - ne postarijom, uveliko već i otežalom, ali još uvijek lijepom ženom sa ofarbanom kosom… Isidora je bila žena pronicljivog uma: jasnog, oštrog i hrabrog. U tu pedesetogodišnju ženu Jesenjin nikad nije bio zaljubljen.

Ali ne dijele svi mišljenje Mariengofa. Pjesnik Sergej Gorodecki, na primjer: ”Po svim mojim kasnijim utiscima, to je bila duboka uzajamna ljubav. Istina, Jesenjin nije bio toliko zaljubljen u samu Isidoru koliko u njenu slavu, ali uopšte nije bio manje zaljubljen nego što je on bio u stanju da se zaljubi. Uopšte, taj sektor je kod njega bio od manje važnosti. Žene nijesu igrale toliku značajnu ulogu u njegovom životu kao na primjer kod Bloka…”

Ljubavni uragan je trajao kratko

Slikar Jurij Anekov se sjeća: ”Romansa je bila pravi uragan i tako kratka kao i komunistički idealizam Dankanove.”

Sergej Jesenjin je 28. decembra 1925, kao šro je poznato, okončao svoj život samoubistvom u hotelu “Angleter“ u Lenjingradu, tako što se objesio o cijev centralnog grijanja. Uzrok samoubilačkog čina bila je, sasvim je sigurno, teška depresija.
Sviđa li ti se moj šal? To je poklon od Isidore… Dankan. Ona mi ga darivala.
Ivan Jevdokimov se sjeća susreta s Jesenjinom u Moskvi 23. decembra 1925, uoči samog njegovog odlaska u Lenjingrad: ”Jesenjin me je upitao - Sviđa li ti se moj šal? To je poklon od Isidore… Dankan. Ona mi ga darivala. Pjesnik je iskosio oči na mene… Eh, kako me je voljela ta starica! - gorko je rekao Jesenjin. “Ona mi je i poklonila šal. Ja ću joj napisati… pozvaću je, i ona će razdragana dotrčati k meni otuda da mi padne u zagrljaj…

Šal koji mu je poklonila Isidora stalno je pjesnika podsjećao na nju. Šal je postao i njen ”ubica“. Uveče, 14. septembra 1927. Isidora Dankan je tragično poginula – dugački šal se zamotao oko automobilskog točka i udavio je. Sticajem nesrećnih okolnosti sudbina je htjela da i uzrok njene smrti bude gušenje.

Izvor: vijesti.me

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Сергей Есенин

Post by Heidi » 05 Jun 2016, 12:29

Bobilj i Drug


Živio je na kraju sela stari Bobilj. Imao je svoju kolibu i psa. Išao je po selu, skupljao kore hljeba i hranio se tako. Nikada se Bobilj nije razdvajao od svoga kučeta, i imalo je ono od milošte nadimak Drug. Pođe Bobilj kroz selo, lupa ispod prozora, a Drug stoji kraj njega, repom maše. Kao da čeka svoj dio. Reknu Bobilju ljudi: "Bolje da makneš, Bobilje, svoje pseto, jer se ni sam ne možeš prehraniti". Pogleda Bobilj svojim tužnim ocima, pogleda - ništa ne kaže. Vikne svoga Druga, otiđe od prozora i ne uzme koricu hljeba.

Sumoran je bio Bobilj, rijetko je sa kim razgovarao.

Otpočne zima, dune srdita mećava, zakruži sniježna prašina, nabreknu debeli smetovi. Ide Bobilj po smetovima, poštapa se, probija od kuće do kuće, a Drug trči uz njega. Pripija se uz Bobilja, gleda ga samilosno u lice i kao da hoće da izusti: "Nikome mi nijesmo potrebni, niko nas neće prigrliti, sami smo ja i ti". Pogleda Bobilj psa, pogleda - kao da pogađa njegove misli - i tiho, tiho rekne: -Samo ti, Druže, mene ne ostavi.

Korača Bobilj s kučetom, dogega se do svoje kolibe, a ona stara, negrijana. Pogleda zemljanu peć, pogled prošara po svakom kutku, a drva - ni cjepanice. Pogleda Bobilj Druga, a ovaj stoji - čeka šta ce reći domaćin. A Bobilj će tek nježno: Upregnuću te, Druže, u sanke pa ćemo poći u šumu, nabraćemo tamo granja i pruća, pa ćemo dovući i založicemo kolibu, ugrijaćemo se nas dvoje kraj pripećka.

Upregne Bobilj Druga u sanke, dovuče granja i pruća, ugrije legalo, zagrli Druga, pomazi. Zamisli se Bobilj kraj pripeka, počne se sjećati prošlosti. Ispriča starac Drugu svoj život. Ispriča o sebi tužnu povijest i s bolom doda: "Ti, Druže, ništa ne odgovaraš, ne zboriš ni riječi, ali tvoje su sive oči pametne... Znam,znam... ti sve razumiješ“.

Umori se mećava od jaukanja. Prorijede se vijavice, zašumi kaplja sa krova. Tope se snjegovi, slivaju. Vidi Bobilj - prolazi zima, vidi i s Drugom razgovara: "Živnućemo, Druže, s proljeća“.

Zaigra crveno sunce, požure odmah potoci-praporci. Gleda Bobilj s prozora, pod prozorom se već zemlja crni. Nabreknu na drveću pupoljci, zamiriše na proljeće. Samo godine Bobilja varaju, samo vlaga proljećna starca probija. Počeše noge njegove klecati, kašalj je grudi gušio, krsta su boljela, čupala, a oči su se već sasvim zamutile. Otopi se snijeg. Zemlja se osuši. Pod prozorom se razlista bijela vrba. Samo je starac rjeđe izlazio. Ležao je na krevetu, nije mogao sići. Silazi Bobilj s mukom, siđe, zakašlje se, zatuži, Drugu kaže: „Rano smo, Druže, ja i ti onda nagađali. Skoro će, bogme, i smrt moja; samo umrijet, tebe ostaviti - najteže mi je“.

Zanemogne Bobilj, ne ustaje, ne silazi, a Drug od kreveta ne miče. Osjeća starac - smrt se približava, osjeća to. Druga grli, gorko plače: "Kome, Druže, da te ostavim. Ljudi su nam svi tuđi. Živjeli smo ja i ti...cijeli život zajedno proveli, a smrt nas rastavlja. Zbogom, Druže moj dragi, osjećam da se približava smrt, dah se i grudi lede. Zbogom...pa izađi na grob, sjeti se svoga starog prijatelja“.

Zagrli Bobilj druga oko vrata, čvrsto ga pritisnu na grudi, zadrhta i duša se vinu. Mrtav Bobilj leži na krevetu. Shvatio je Drug da mu je gospodar umro. Ide Drug iz kuta u kut - ide, tuži. Priđe Drug, onjuši umrlog - onjuši - žalosno zalaje.

Počeše ljudi govoriti među sobom: što li to Bobilj ne izlazi? Sporazumijevši se, dođoše - vidješe - ustuknuše. Mrtav Bobilj leži na krvetu, u kolibi zadah mrtvački - kužni. Na krevetu sjedi pas, šćućuren.

Uzeše ljudi mrtvaca, spremiše, okupaše - u kovčeg staviše, a pas od umrlog ne odmiče. Poniješe mrtvaca u crkvu, Drug pored njega. Tjeraju psa od crkve, tjeraju u hram ne puštaju. Probija se Drug, valja se na crkvenom pragu, zavija od tuge i gladi, na nogama se ljulja.

Doniješe mrtvaca na groblje, doniješe - u zemlju zakopaše. Umro je svima nepotrebni Bobilj i niko za njim ne zaplaka.

Zavija Dug na groblju, zavija - šapama zemlju razgrće. Hoće Drug da otkopa svog starog prijatelja, da otkopa i da s njim zajedno legne. Ne silazi pas s groba, ne jede, tuži. Izdade Druga snaga, ne diže se, ustati ne može, drhtaj mu prođe niz leđa, opušti Drug glavu, opušti, tiho uzdrhta i precrče na grobu....

Zašaptaše na huci cvjetovi, ispričaše pticama divnu povijest o prijateljstvu. Doletje na grob kukavica, sjede na žalosnu vrbu. Sjedjela je kukavica, tužeci žalosno nad grobom...


Sergej Jesenjin
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Сергей Есенин

Post by Heidi » 05 Jun 2016, 16:59

[ytube][/ytube] :o
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Hannibal
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 64067
Joined: 03 Sep 2015, 23:23
Mood:
Has thanked: 6850 times
Been thanked: 2189 times
Status: Offline

Re: Сергей Есенин

Post by Hannibal » 05 Jun 2016, 17:03

Ja ne znam sta je knjiga ja ne znam ko je jesenjin. A pak je moj niga on je meni nezamjenjiv
🐽

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Сергей Есенин

Post by Heidi » 05 Jun 2016, 17:43

Majčino Pismo

Što mogu reći još
u času tome,
i na što treba
odgovora dati?
preda mnom tu,
na stolu sumornome,
još leži pismo
što ga posla mati.

Ona mi piše:
„Ako imaš volje,
doputuj golube
na praznike k nama.
Kupi mi šal,
a ocu gaće bolje-
u kući vlada oskudica sama.

Nikako ne volim
što si poeta
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.

Ostarjela sam već
i nemam daha.
Da nisi otišo
iz doma svoga
uz mene bi sada
bila snaha
i zibala bih
unučića koga

No ti si djecu
sijo na sve strane
i ženu svoju
drugome si dao.
Bez drugova i doma,
svoje dane
u krčmama si ludo
prokockao.

Što je to s tobom,
moj ljubljeni sine,
bio si tih i blag
i svi su meni
isticali te tvoje vrline,
govoreći: koliko je sretan
otac tvoj Aleksandr Jesenjin!

No ispunio nisi
naše nade.
i zbog toga je
bol u duši veći,
jer ocu tvome
zalud na um pade
da pjesmama ćeš
mnogo novca steći.

No ako stečeš–
stran je tebi dom.
gorčine zato
u mom pismu ima,
jer dobro znadem
po slučaju tvom:
da novaca ne daju pjesnicima.

Nikako ne volim
što si poeta,
što si dočekao
ove slavne dane.
Draže bi mi bilo
da od ranih ljeta
išao si za ralom u poljane.

Mori me briga
i bijede se bojim.
Ni konja više nema.
No da si ti u domu
imali bismo svega,
a ti sa umom tvojim–
i mjesto predsjednika
u volispolkomu

Tad bi se živjelo mirno,
nitko nas dirao ne bi,
i ti ne bi znao
za taj umor cio.
Učila bih ti ženu
da prede samoj sebi,
a ti bi kao sin
utjeha naša bio.“

Ja gužvam pismo,
samoća me peče.
Zar izlaza nema
na putu zavjetnom?
No što mi dušu mori
ja ću da izrečem–
ja ću da izrečem
u odgovoru svom.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Сергей Есенин

Post by Heidi » 05 Jun 2016, 18:38

[ytube][/ytube]
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Re: Сергей Есенин

Post by Krokodil Behko » 05 Jun 2016, 20:30

Vidim neko se zaljubijooo :D.

Na ovom svijetu, nije teško mrijeti
Ali ni zaljubljivati se, nije najnovije :djed
online

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Сергей Есенин

Post by Heidi » 05 Jun 2016, 20:32

Ja sam uvijek zaljubljena. U ljubav. :oo
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Re: Сергей Есенин

Post by Krokodil Behko » 05 Jun 2016, 20:43

Čini ti se..

Nećemo osjetiti drhtaj sreće,
Hladnu dušu ništa ne može ganuti,
Ko je volio, taj voljeti neće,
ko izgorje, taj ne može planuti


Сергей Есенин :(
online

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Сергей Есенин

Post by Heidi » 05 Jun 2016, 20:50

Ja izgorjela nisam i planuti mogu svaki cas :rug
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Re: Сергей Есенин

Post by Krokodil Behko » 05 Jun 2016, 20:59

Heidi wrote:Ja izgorjela nisam i planuti mogu svaki cas :rug

Misliš.....


Ona će doći,
Upamti i s uma ne sklizni.
Kad upre u tebe, svoj pogled živ
Nježno joj ruku, mjesto mene lizni,
Za sve što sam bio i nisam bio kriv
online

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Сергей Есенин

Post by Heidi » 05 Jun 2016, 21:09

Ne volim te tvoje prijetece postove. :p
Dozvoli prvo da sidjem na dno. :oo
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120145
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6889 times
Been thanked: 7763 times
Status: Offline

Re: Сергей Есенин

Post by Krokodil Behko » 05 Jun 2016, 21:14

Heidi wrote:Ne volim te tvoje prijetece postove. :p
Dozvoli prvo da sidjem na dno. :oo

To dno je bila ruska krčma znam,
Nad čaše sagibah se s bolom,
da sasvim napušten i sam,
Dokončam se alkoholom. :(
online

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Сергей Есенин

Post by Heidi » 05 Jun 2016, 21:16

:D. :klara
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Сергей Есенин

Post by Heidi » 14 Dec 2016, 22:15

Do viđenja, druže – Sergej Jesenjin

Image

„Samoubistvo pjesnika Sergeja Jesenjina“ – tu senzacionalnu vijest objavio je lenjingradski „Novi večernji list“ u utorak, 29.decembra 1925. I ta riječ – samoubistvo, razglašena je po Rusiji, ogromnim tiražom štampe, prije policijske i medicinske istrage, koja je od samog početka izazivala podozrenje pjesnikove porodice i prijatelja. Ponavljana je decenijama kao jedina, nesumnjiva istina o Jesenjinovoj smrti. A pjesma „Do viđenja“ uzimana je kao krunski dokaz da je otišao iz života svojom voljom i oproštajnu poruku iskazao stihovima „nije novo mreti prije svoga časa – al’ ni živet, bogme, nije najnovije“.


Do viđenja, druže, do viđenja. Čuvaju te, mili, moje grudi. Rastanak je znak predodređenja, Susret nam se u daljini nudi.
Do viđenja, bez stiska, bez glasa, I ne tuguj spuštene povije. Nije novo mrijet prije svoga časa, Al’ ni živjet, bogme, nije najnovije.


Novo tumačenje nastanka pjesme „Do viđenja“ nudi rukopis Stanislava i Sergeja Kunjejeva „Božija svirala“. U tom Jesenjinovom životopisu, otac i sin Kunjejevi sabrali su svoja otkrića o pjesniku, tokom osam godina istraživanja, u arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije, instituta književnosti, privatnim zbirkama, neobjavljenim rukopisima i pismima većeg broja njegovih savremenika. Kunjajevi tvrde:

„Do viđenja“ nije Jesenjinova predsmrtna pjesma, nego njegova poetska improvizacija, spontana, nastala ranije. A to što je papirić s te dvije strofe strpao prijatelju u kaput kao svojevrsni poklon – „iz toga se ni u kom slučaju ne smije stvarati zaključak da su ti stihovi posvećeni nekom određenom čovjeku“.

U Jesenjinovoj poeziji može lako da se zapazi: sintagme „do viđenja“ i „prijatelju moj“ nijesu usamljene samo u njegovoj posljednjoj pjesmi – ponavljaju se u stihovima iz posljednje godine života, a inspirisani su osjećanjima ljubavi ili usamljenosti. Pjesma „Do viđenja“ je samo posljednja u nizu njegovih poetskih improvizacija u kojima je razmišljao o čovjekovoj prolaznosti i neizbježnosti smrti. Ta misao se ponavlja u Jesenjinovim stihovima još od njegove rane mladosti. Kaćin suprug, pjesnik Vasilij Nasjedkin, svjedoči u svojim uspomenama „Jesenjinova posljednja godina“ da je on trezveno razmišljao o smrti, kao pratiocu čovjekovog života. Zašto pjeva o smrti? – pitao ga je zet dok mu je govorio elegične stihove „Lišće opada“. Pjesniku je neophodno da često govori o smrti – pričao je Jesenjin. Jedino razmišljajući o njoj, pjesnik može izuzetno oštro da posmatra život.

Image

Na rukopisu pjesme „Do viđenja“, potpisanoj inicijalom „S. J.“, Jesenjin nije naveo kad je nastala. Ali, kad je prvi put objavljena, ispod stihova je pisalo: „27. decembar“. Neko je to samovoljno dopisao u hotelu ili redakciji. Otac i sin Kunjejev uvjeravaju da se može pouzdano govoriti da pjesma „Do viđenja“ nije napisana tada, nego znatno ranije. I Jesenjinov otac Aleksej je o tome svjedočio u pariskom časopisu „Čisli“ 1934. godine: pjesma je nastala za vrijeme Jesenjinovog boravka u Bakuu 1924, imala je pet strofa, a ne dvije, kako je objavljeno i posvećena je književniku i novinaru Viktoru Manujlovu. A te godine u Bakuu je dvije pjesme prije toga pisao krvlju. Jesenjinova impulsivna priroda i burni temperament nijesu mogli ni minut da čekaju da zapiše nove stihove i time se može tumačiti što je tri puta u životu, kad nije imao ni olovku ni mastilo, rasjekao ruku i pisao krvlju.

Dokazano je: pjesma je ispravljana. Objavljena pjesma se razlikuje od originala. Taj papirić sa niskom stihova napisanih krvlju, jedinstven u istoriji ruske i svjetske poezije, uvijek je pod najstrožijom zaštitom: za sedamdeset godina, viđelo ga je svega petnaest istraživača. Oni svjedoče da se original razlikuje od objavljenih stihova.


Nedočitano „Do viđenja“ podstiče nova čitanja, ekspertize, tumačenja. Sve što su najnovija istraživanja otkrila o Jesenjinovom životu, stvaralaštvu i smrti, čita se kao roman o nezaštićenom usamljeniku koji je jedino želio da pjeva samo svojim glasom, svojom dragom lirom, u strašnim ruskim godinama.

Crni čovek

Prijatelju moj, prijatelju moj,
bolestan sam mnogo, mnogo!
Sam ne znam otkuda dođe ovaj bol.
Valjda što vetar pišti nad pustim poljima,
vetar iznemogo,
il’ što ko on šumu u septembru,
Pustoši i mozak — alkohol.
Glava moja maše ušima,
ko kril’ma ptica bleda.
Na vratu su joj noge
što gube sve više moć.
Crni čovek
crni, crni.
Crni čovek
na krevet mi seda.
Crni čovek mi ne da —
da zaspim svu noć.
Crni čovek
vuče prstom po odvratnoj knjizi
i, mrmljajuć nada mnom
ko nad umrlim monah,
čita mi život
o probisvetu i nekoj kulizi,
zadajuć duši tugu i strah.
Crni čovek,
crni, crni!
— Počuj, počuj —
mrmlja mi i veli —
mnogo je u knjizi
misli bez mana.
Taj čovek je
živeo u zemlji
najodvratnijih
hulja i šarlatana.
U decembru, u zemlji toj
sneg je đavolski čist,
i mećave počinju
prela, bez jeda.
Bio je taj čovek avanturist
veliki
i prvoga reda.
Bio je divan,
uz to poeta,
mada s nevelikom
al’ ozbiljnom snagom,
i neku ženu
od preko četrest leta,
zvao je laficom
i svojom dragom.
“Sreća je — zboraše on —
veština uma i ruku.
Sve nevešte duše
nesrećne su, ko cvetovi.
Ne mari ništa,
što veliku muku
zadaju skrhani
i lažni gestovi.
U oluji, u buri,
kraj nedaća svih,
uz teške gubitke
i uz tugu kletu
biti nasmejan, prirodan, tih —
najveća je umetnost na svetu.”
— Crni čoveče!
Dosta. Kakva šala!
Ne zabadaj svud nos,
i zato ne presedaj!
Našto mi život
pesnika od skandala!
Drugom ti to, brajko,
čitaj i pripovedaj.
Crni čovek me gleda,
uporno pogled mu kulja.
Već je i skrama plava
tiho na oči pala —
ko da mi reći želi,
da sam lopuža, hulja,
koja je nemilosrdno
nekoga opljačakala.
………………..
Prijatelju moj, prijatelju moj,
bolestan sam mnogo, mnogo!
Sam ne znam otkuda dođe ovaj bol.
Valjda što vetar pišti nad pustim poljima,
vetar iznemogo,
il’ što ko on šumu u septembru,
pustoši i glavu — alkohol.
Noć, puna mraza.
Raskršća pokoj gluv.
Sam sam kraj okna,
ne čekam ni gosta, ni druga.
Svu ravan pokrio
krečnjak prtinast, suv,
i drveta, ko konjanici,
u vrtu stoje sred kruga.
A negde ptica plače,
noćna, zloslutna, bleda.
Drveni vitezi seju
kopitom topot lak.
I opet onaj crni
u naslonjaču mi seda,
podignuv svoj cilinder
i zabaciv nemarno frak.
— Počuj, počuj! —
Krklja mi u lice i klima,
i naginje se
sve više, pogledom prati —
Ne videh nikoga dosad
međ podlacima
da tako nepotrebno
od nesanice pati.
Ah, recimo, grešim!
Jer mesečina je “bona”.
Zar još dodati nešto
svetu sna, uz mimiku?
Možda će okruglih bedara
tajno doći “ona”,
da joj čitaš svoju
trulu i tešku liriku.
Ah, volim pesnike!
Divan svet i svita.
U njima uvek nalazim
romane znane i bolne —
kako čupavoj studentkinji
dugokosa rita
priča o svetovima,
dršćuć od strasti polne.
Ne znam, ne pamtim,
u jednome selu,
možda u Kalugi,
Rjazanu, snu, javi,
življaše mališan
u kući seljačkoj
žutih vlasi
i očiju plavi…
I porastao je,
uz to poeta,
mada s nevelikom,
al’ ozbiljnom snagom,
i neku ženu
od preko četrest leta,
zvao je laficom
i svojom dragom.
— Crni čoveče!
Ti si gost strašna soja.
O tebi kruži davno
ta slavna mrska.
Besan sam, razjaren,
i leti palica moja
pravo u njušku
da mu nos razmrska.
…………………..
Umro je mesec.
Svitanje u oknu drema.
Ah, ti, noći!
Šta isprede, kao ala?
Pod cilindrom sam.
Nikoga sa mnom nema.
Sam sam …
i parčad ogledala …

11. novembra 1925.

Poslije njegove smrti, kada je objavljena poema Crni čovjek, oglasili su se mnogi kritičari i napadi na Jesenjina su bili nemilosrdni. Optužnica se zvala „jesenjština“. U njoj je sabrano sve što je u to vrijeme, sa stanovišta politike i ideologije, označavano kao dekadencija i tuđe sovjetskom društvu. Smatrano je naročito opasnim za mladi naraštaj. Dogmatičari su u Jesenjinovoj poeziji našli „dokaze“: dekadenciju, individualizam (a tada se slavio kolektivizam), pijanstvo, besposlica, nevjerica u svakodnevicu i njeno javno nipodaštavanje, klonuće duše… „U ovom životu nije novo mreti“… Jedinka, slaba da sve to izbjegne, brzo se prikloni skitnji, alkoholu, izgredu, rezignaciji, pa život nije ništa…

Kolebljive i povodljive komsomolce, a moglo je biti mnogo pristalica i saputnika tog poroka – jesenjštine, trebalo je energično udaljiti od tih „niščih duhom“, „sumanutih proroka“ i tih „genija trenutka“. Vratiti ih masama, životnom optimizmu, vjeri u budućnost komunizma. Tada su mnogi izbačeni iz komsomola zato što su čitali Jesenjinove pjesme.

Image

Pjesnik je bolestan, on je u grobu!“, pisao je A. Voronski o Jesenjinovim poslednjim pjesmama, označivši ih kao materijal za psihijatra i kliniku. Kritičar G. Lelevič je tvrdio da se u toj „košmarnoj poemi“ našli kraj motivi „smrtnog mamurluka, bolesti, buncanja, polubezumlja“.

Zlokobnost u stihovima „Crnog čoveka“ vidio je i P. Medvedev: poema je toliko subjektivna i javno patologenična da je „iz toga materijala“ bilo teško dobiti neko značajnije umjetničko djelo. „To je agonija ne samo pjesnika nego i čovjeka“, tvrdio je Medvedev.

Oglasili su se i mnogi svojim „istinama“ o Jesenjinu, ružnim i lažnim o tek sahranjenom pjesniku. Odjekivali su naslovi: „Kako je Jesenjin došao do samoubistva, „Crna tajna Jesenjina“, „O patologiji u Jesenjinovom stvaralaštvu“, „Od heruvima do huligana“… Pojavio se i mučni „Roman bez laži“ Anatolija Marijengofa, koga je Jesenjin smatrao najboljim prijateljem. U romanu je iznio niz neistina o pjesniku, prikazavši ga kao veoma grubog čovjeka, a takvim čak i prema svojoj porodici, što je bilo najobičnije opanjkavanje – to su znali svi oni koji su poznavali Jesenjina. Iako je Maksim Gorki javno osudio tu knjigu i neistine u njoj, ostavila je posljedice: stvarala je ružnu sliku o pjesniku, a to se dobro uklapalo u hajku protiv njega.

Image

Na ’jesenjštinu’ treba ispaliti propisan plotun“, zagrmio je ideolog partije Nikolaj Buharin. I danas jezovito zvuče pogromaške riječi Buharina. „Zahvaljujući Sergeju Jesenjinu, ’tom posljednjem kriku mode’, u čitavoj našoj književnosti, uključujući i proletersku, razmiljela se masna mrlja tih ’pravih ruskih’ palačinki. Međutim, jesenjština je najštetnija pojava našeg književnog trenutka, koja zaslužuje da bude žigosana“. Priznajući Jesenjinu talenat – njegov „stih često zvuči kao srebrn potok“, Buharin je mrtvom pjesniku i njegovoj lirici uputio riječi prezira: „Jesenjština je u cjelini odvratno napuderisano i bestidno nacifrano rusko psovanje, izdašno natopljeno suzama pijanstva i zato još odvratnije. Neobična mješavina ’kerova’, ikona, ’sisatih ženetina’, breza, mjesečine, kučki, gospoda boga, nekrofilije, izdašnih suza pijanstva i ’tragičnog’ štucanja od pijanstva,’ljubavi’ prema životinjama i varvarskog odnosa prema čovjeku, uzaludnih napora da se čovjek ’razmahne’ (između tijesnih zidova ordinarne krčme), raspojasanosti uzdignute na visini ’principijelnosi’ i tako dalje: sve to pod maskom lakrdijaškog kvazi-nacionalizma – to je jesenjština“.

Buharin nije prezao ni od riječi koje su duboko vrijeđale uspomenu na Jesenjina:

„Kažu nam: u pitanju je seljački pjesnik prelazne epohe, koji je tragično stradao zbog svoje neprilagođenosti… On čak može i da se objesi na tavanu zbog duševne praznine“.


Trebalo je zaista imati debeo obraz pa za Jesenjina reći da je bio duševno prazan! Pažnju javnosti privukli su i pojedini profesori psihijatrije svojim člancima o Jesenjinovom zdravlju i liječenju, koje današnji naučnici – među njima i njihovi učenici, ocjenjuju kao mišljenja bez široke medicinske analize, a najviše senzacionalističkim. Tako je, na primjer, profesor Ivan Galant smatrao da je Jesenjin – slabouman!

Kad je uz „Crnog čovjeka“ počela da se pominje i riječ ludilo, Jesenjinovi prijatelji nastojali su da šire objasne pojam dvojnika u umjetničkom stvaranju. Dokazivali su da „Crni čovek“ nije ni Jesenjinovo buncanje ni halucinacija, kako su pojedinci pisali, nego prototip crnog čovjeka koji postoji u djelima velikih pisaca, i prije i poslije Puškinovog „Mocarta i Salijera“. Pominju se Šekspir, Servantes, Lope de Vega, Edgar Alan Po, Čehov, Gogolj…

U zaštitu Jesenjina ustao je i Maksim Gorki. Gorki piše belgijskom književniku Francu Elensu 1926.godine: „Kad biste vi znali, dragi moj, kakve je čudesne, iskrene i dirljive pjesme napisao pred smrt, kako je veličanstvena njegova poema ’Crni čovek’ koja se upravo pojavila iz štampe. Mi smo izgubili velikog ruskog pjesnika“. Gorki je pronicljivom analizom „Crnog čoveka“ uočio među prvima visoke umjetničke i filozofske odlike poeme, što i današnja ruska književna kritika uzima kao najveće vrijednosti ovog Jesenjinovog remek-djela. U Jesenjinovoj drami Gorki je vidio duboko poučnu socijalnu dramu.

I Vladimir Majakovski je stao u odbranu Jesenjina. On piše:

“Pojavile su se pjesme, članci i uspomene, čak i drame. Po mom mišljenju, 99% onoga što je napisano o Jesenjinu prosto je besmislica, ili štetna besmislica“.

Poema „Crni čovek“ prvi put je objavljena u časopisu „Novi mir“, u januaru 1926. godine, ubrzo poslije Jesenjinove smrti.Postojalo je nekoliko verzija ove poeme, Jesenjin je dugo radio na njoj, a kažu da je ona koju je pjesnik recitovao svojim prijateljima bila mnogo ’teža’, tragičnija, od konačne koja je objavljena. Maksim Gorki, koji kaže da je jedva suzdržavao suze kada je slušao Jesenjina kako recituje monolog Hlopuše, piše da je duboko potresen plakao kada mu je ovaj recitovao jednu od prvih verzija „Crnog čoveka“.

Jesenjinova supruga Sonja jedini je svjedok nastanka konačne verzije „Crnog čoveka“. On joj je pričao da je poemu pisao u inostranstvu, a tokom dvije posljednje godine života čitao je „veoma rijetko, nije volio da o njoj govori i odnosio se prema njoj veoma mučno i bolesno“.

Ona je sačuvala originalni rukopis završnih stihova ove poeme, napisanih pred njenim očima u njihovom stanu, ali je o njima čitala neistine koje su grubo vrijeđale uspomenu na pjesnika. Bila je užanuta kad je štampa tvrdila da je Jesenjin stihove poeme moćnog pjesničkog zvuka i filozofskog značenja – pisao pijan. Sonja je pričala: pisanje „Crnog čoveka“ oduzimalo mu je mnogo duhovne snage, zato što je nekoliko varijanti poeme nosio u mislima, sve dok posljednje nije ovjekovječio perom na papiru, za stolom pred njom. „Sergej gotovo i nije spavao. Kad je rukopis završio, odmah mi je pročitao. Bilo je strašno. Činilo se srce se kida…“.

Fascinantna scena s lirskim junakom pred ogledalom, ponavljala se u varijantama poeme, pisanim tokom dvije posljednje godine pjesnikovog života. Tako je ljudsko i pjesničko „ja“ stalno vodilo dijalog sa tim epilogom poeme – napadom na crnog čovjeka. Pjesnik Nasjedkin, čest gost Jesenjina, svjedoči da je poema zahtijevala kolosalni napor: stalno suočavanje sa dvojnikom.

Čovjek suočen sa zlom u dramatičnom trenutku pred ogledalom i u njemu, vrhunac je Jesenjinove pjesničke umjetnosti, široko tumačen i poznat svuda u svijetu. Poema „Crni čovek“ je strašna kao izraz Jesenjinove lične drame i još strašnija kao simbolično ovoploćenje čovjekove titanske borbe protiv sebe kao svog sopstvenog neprijatelja – upečatljivo o njoj piše profesor Miodrag Sibinović, pa lucidno uočava: „Za Jesenjinovo je stanje, međutim, karakteristično da se poema završava time što lirski junak razbija ogledalo iz koga mu se javlja crni čovjek (sam crni čovjek, dakle, još nije uništen)“.

Jesenjin je postao zabranjen pjesnik! Njegov sin je pamtio dane kada je trpjela cijela porodica: njegovi drugovi bojali su da se sa njim viđaju, a mnogi su mu čak predlagali da promijeni prezime. Tek od sredine pedesetih, pojavila su se nova izdanja Jesenjinovih pjesama i nova sjećanja na njega. S najvećim interesovanjem čitani su „Susreti s pjesnikom“ glumice Avguste Mikloševske, prvi put objavljeni tek 1960. Ti zapisi izdvajaju se ljepotom i iskrenošću kazivanja i otkrivaju mnogo nepoznatog. Takvo je i sjećanje Miklaševske na jedno od posljednjih Jesenjinovih čitanja poeme „Crni čovek“, koja je decenijama čekala pravu riječ o sebi, kakva se sada o njoj piše u Moskvi: ono nipošto nije ni „poema krize“, ni „poema kraja“, ni „poema sudbine“, niti je „rekvijem pjesnika“, kako se govorilo za vrijeme osude „jesenjštine“ i kasnije, nego je pjesničko remek djelo o vječnoj borbi Dobra i Zla, borbi koja ja vladala pjesnikom tokom cijelog njegovog života. Miklaševska je s tugom pamtila izlet u okolinu Moskve:

„Kao da sada gledam: na sredini sobe sto, samovar. Sedeli smo za stolom. Jesenjin je stajao i čitao svoju poslednju poemu – ’Crni čovek’. Uvek je divno čitao svoje pesme, ali je toga puta bilo strašno. Čitao je tako kao da nikoga od nas nije bilo i kao da se crni čovek nalazi ovde, u sobi. Videla sam da mu je teško, loše, da je usamljen. Shvatila sam da sam kriva i ja i mnogi cenjeni i voljeni njegovi. Niko od nas nije mu pomnogao u pravom trenutku“

A bilo mu je jedva trideset godina. Optimizma više nema, deklerativan je, ne stvaran. I dolazi ta tragična, strašna noć u lenjingradskom hotelu… Šta se tamo dogodilo? Od koga je Jesenjin te za njega užasne noći bježao i zašto je lupao na vrata svih soba u hotelu? Zašto niko nije htio da mu otvori? Zašto niko nije htio da mu pomogne? I pitanje svih pitanja: Da li je njegov život mogao da bude spašen da mu je bar neko otvorio vrata? Naime, vjeruje se da bi sve bilo drukčije mu je te kritične noći, kada je bio izbezumljen od nekog unutrašnjeg straha, bar neko otvorio hotelska vrata, kada je to tražio redom. Da mu je malo pružene nježnosti i topline u tom trenutku, možda, moglo da nadoknadi izgubljeno i da mu vrati vjeru u ljude. I u samog sebe.

Te noći, kada je, uzalud, lupao u zatvorena hotelska vrata – on je tražio ljude, možda izgubljenog sebe, i to navodi na pomisao da je u dnu duše čeznuo za pruženom rukom. To je, ovim činom, u noći smrtnog straha nedvosmisleno priznao. Konačno mu je bilo jasno da više ne može sam. Ali, nije bilo nikog, niđe pružene ruke, pomoći… Crni čovjek (ili ljudi u crnom) su pobijedili. Posljednji veliki sanjar je poražen…

Jesenjin je sahranjen je na Vaganjkovskom groblju – Humka s običnom krstačom blizu ulaza u groblje – nekoliko desetina metara glavnom alejom, pa lijevo, postala je od toga novogodišnjeg predvečerja kultno mjesto ruskih pjesnika.

Na večeri uspomena na Jesenjina u Kamernom teatru Tairova, pet dana poslije pjesnikove sahrane, Sergej Gorodecki ispričao je o kriku neke žene u trenutku kad su kovčeg spuštali u grob. U tužnoj tišini, razlegle su se njene riječi:

– Zbogom, moja bajko!…

Ostala je lirika. Neodoljiva, ona pronalazi put pravo do srca kao pritajena tuga, ali ona je i velika pobuna. Čovjek nosi u sebi klicu slabosti prema svemu što je lijepo i bajkovito, ranjiv na ono što je odsanjano i nepovratno. Sve će proći, kao bijelih jabuka pad. Zato svako pronađe sebe jednom u Jesenjinovoj poeziji i nije čudo što se raznježi i prihvati je kao svoje pravo na snove.

Pulse
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

Post Reply

Return to “Književnost i jezik”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 12 guests