Dnevnik Bosanskog Vojnika - Saudin Becirevic

[dacina_curica]

Ne znam koliko je "musterija" ovdje za price ovog kalibra ali nakon cika Vuksanovog dnevnika ovo mi je drugi omiljeni i bila bi prava steta ne podijeliti ga.

Saudin Becirevic, forumas Pospanko sa Sarajevo-x, divan covjek, ma ljudina. Nazalost nas je prerano napustio a imao je toliko toga reci i podijeliti s nama.

Spavaj lijepo djecace.

Svi tekstovi su preuzeti sa njegovog bloga (mogla sam samo link okaciti ali ovo mi je veci cejf )

[dacina_curica]

NIKADA VISE


Petak, 03.04.1992 god.
Ucionica Opstenarodne Odbrane i Zastite, zvonilo je i posljednje zvono koje je oznacilo kraj casa, zvono koje je ujedno oznacilo i kraj jednog zivota, kojeg je do tog trenutka vodila generacija kojoj sam i sam pripadao. Profesor je izasao a mi smo ostali u ucionici. Zeljko momak iz razreda je otvorio ormar u kome je stajalo maskirna uniforma, uzeo je uniformu i rekao, "sutra pocinje rat, ovo ce dobro doci". Posto sam bio jedan od "opasnijih" faca u razredu, uzeo sam mu odijelo iz ruku i ni sam ne znam zasto isto ponio sa sobom kuci. Nisam mogao ni sanjati da ce mi ta uniforma biti skoro pa jedina odjeca naredne 4 godine zivota.
Nakon toga, vise nikada nisam vidio Zeljka, nikada nisam cuo vise nista o njemu, nikada vise nisam vidio mnoge osobe iz svoga razreda, iz skole, nikada vise nisam vidio mnoge profesore, prijatelje, rodbinu, svoj rodni grad, svoju rodnu kucu... Od tog dana recenica NIKADA VISE je bila jedna od prisutnijih u mome zivotu...

[dacina_curica]

OPROSTAJ OD MIRA


Svaki prvi petak u mjesecu je bio rezervisan za trosenje novca koji je preostao raji koja su zivjela u Sarajevu a kojima su roditelji radili negdje vani. Tako da smo poslije skole i tog 03.04.'92 krenuli u prvi kafic, na Ilidzi, zvao se "Kappa", bio je pun, pa smo produzili dalje, sljedeca destinacija je bila kafic "Boss" tu smo se nekako smjestili unutra, posto nas je bilo deset u grupi kao i uvijek U 5h sam otpratio djevojku do autobuske stanice na Ilidzi, oprostili smo se i automatski izustili frazu koju smo do tada ko zna koliko puta izrekli a koja je glasila "vidimo se u ponedeljak". Nakon toga sam se vratio u “Boss”. Zanimljiv je bio sastav te raje, tronacionalni, sa primjesom djece iz mjesanih brakova. Na kraju su svi bili pijani osim mene, koji nikada nije bio u dobrim odnosima sa tom vrstom tecnosti. To mi je bila velika mana, jer sam uvijek na kraju morao da budem taj koji ce se pobrinuti da svako stigne na svoju adresu. U 10h navece smo se razisli, na Ilidzi na tranvajskoj stanici, pozdravljajuci se kao i obicno, nekim samo nama poznatim i dobro uvjezbanim pokretima tijela. Svako je tog trenutka otisao svojim putem, putem koji ce nas zauvijek rastaviti. To je bio ustvari i oprostaj od mira, jer sa mnom u tramvaju je bila i jedna prijateljica koja je stanovala u istom dijelu grada kao i ja. Kada se sjetim nje, uvijek mi je pred ocima njen pad ispred zgrade Svjetlosti u Sarajevu na onim skliskim mermernim plocicama. Eli (kako sam je samo ja zvao) je bila predivna osoba, jedna od onih koje covjek moze pozeljeti da ima za prijatelja. Pricala mi je u tramvaju polu pijana da se boji rata, da ce zato sutra ujutro ici kod svojih, da ne smije ostati tu, jer ce u Sarajevu da izbije rat. Pokusavao sam je utjesiti, i objasniti da je Sarajevo najsigurnije od rata, ali nisam uspio u tome, da sam pridavao tome malo vise vaznosti mozda bih i uspio, tako se nisam bas ni trudio, jer mi je sve to izgledalo kao mahalska prica, koja se tih dana sirila Bosnom kao virus kuge… Dosao sam sam do kombi stanice na Kovacima, stao sam slucajno na peron odakle je polazio kombi za Vuciju Luku, tu mi je zaparala uho jedna rijec "Seseljevci" tada sam se priblizio malo blize dvojici starijih ljudi, u pokusaju da cujem njihov razgovor. Starac koji je imao preko sesdeset godina je glasno govorio drugome " u Mokro je doslo petstotina Seseljevaca i Arkanovaca, kazu da kuda oni produ trava ne raste". Pomalo uplasen a jos vise zbunjen sam otisao na svoj peron na kome sam se nekako osjecao puno sigurnije, kao da sam bio u drugoj drzavi a ne samo par metara dalje. Tog trenutka sam bio siguran da sam se i sam zarazio virusom koji se tih dana sirio Bosnom…

[dacina_curica]

PRVI PUCANJ


Kuci sam dosao oko 10:00, uzeo telefon i poceo da zovem prijatelje prvo sam nazvao Eli, njena rodica mi je rekla da je otisla u svoj rodni kraj. Otisla je da se spasi. Tada niko od nas nije mogao naslutiti da ce joj bas ta odluka zivot pretvoriti u pakao. Nakon toga sam nazvao jos par brojeva, svi koji nisu bili iz Sarajeva su otisli svojim kucama. Nasao sam samo jednog prijatelja koji je ostao u gradu, on je bio iz Hrvatske Kostajnice, kaze vidjet ce, ako mogne da se prebaci do kuce.
Sutra je ponedeljak i nikome nije padalo na pamet da bi isao u skolu, vec su pocele lagano da pucaju veze medu nama, gubio sam kontakt sa ljudima sa kojim sam do juce provodio svaki slobodni trenutak svoga zivota.

U 12:00 05.04.’92 stigao je i prvi ultimatum od strane cetnika. Predaja oruzja do 14:00, inace ce napasti i poceti sa granatiranjem Vasinog Hana (sadasnji Gazin Han). U 12:45 je doslo do panike, moglo se vidjeti kako auta ucestalo prolaze prema Vratniku, situacija je svakim trenutkom postajala napetija, u 13:00 sam vidio vecu kolonu ljudi koja se pjeske kretala u pravcu grada, Sa tom kolonom sam ispratio, svoju sestru sa njenim dijetetom koje je tek napunilo godinu dana. Zet je otisao sa njima, ja sam odbio da idem bilo gdje, sestru sam tesko uvjerio u to ali je na kraju pristala da ide zbog dijeteta, uzeo sam pusku i municiju od zeta i ostao tu na ulici, cekajuci da se nesto desi.

U 14:00 je isteklo vrijeme za predaju. Prosao sam kroz ulicu, nasao jos 5 osoba koje su tu ostale, medu njima je bio jos jedan momak, sa automatskom puskom, bio je iz Zivinica, ozenjen iz Sarajeva, njegovi su isto otisli, zanimljivo da je i on dobio pusku od svoga zeta koji je u meduvremenu otisao sa porodicom prema gradu. Za nekih pola sata se sabralo oko 40 ljudi, (prije rata zivjelo je oko 5000 stanovnika u tom reonu) svi koji su ostali imali su naoruzanje, cak je bio i jedan mitraljez. Jedan momak je imao PASP (polu automatsku snajpersku pusku) Poslije sam saznao da je bio pripadnik specijalne jedinice. On nas je organizovao i rasporedio na prozore u meduvremenu napustenih kuca, izdao nam je naredbu da pucamo samo ako budemo u prilici da nekoga mozemo i pogoditi, jer je municije bilo nedovoljno, u slucaju da nas napadnu i da se budemo morali povuci da ne idemo cestom, nego kroz Skaljinu Bascu prema Sedreniku. Cetnici su krenuli u 3h prema dijelu naselja u kome smo se mi nalazili, podrsku im je davao mitraljez kojeg su postavili u mlin u kamenolomu, koji je dominirao nad naseljem, pucao je nasumce, po naselju.

Cetnici su napravili veliku gresku, jer su krenuli cestom, u grupama, ne nadajuci se otporu, isli su sasvim normalno, dvije grupe su brojala oko 60 ljudi, ispaljujuci po neki rafal iz puske, tek toliko da se dize neka buka. Momak koji je imao snajper, ispalio je prvi metak, vidio sam cetnika koji je pao, i ostao da lezi na cesti, ostali su poceli da bjeze, , taj bjeg cetnika mi je dao hrabrosti, tada sam i ja poceo da pucam, prestao sam kada je nestalo metaka u okviru, ostali su isto ucinili, poceli smo da vristimo od srece i da galamimo, to je izgleda preplasilo cetnike tako da je cak i mitraljez prestao da puca, vidjeli smo dvojicu kako su izasli iz mlina u kamenolomu i poceli da bjeze nazad prema Brusuljama (dio naselja u kome su zivjeli vecinom srbi). To smijenso puskaranje je ustvari bila velika pobjeda, jer do sljedeceg cetnickog pokusaja da zauzmu taj dio grada je proslo citavih mjesec dana, mjesec koji nam je omogucio da se puno bolje organizujemo.

Taj dan moja vjera u Zelene Beretke, Patriotsku ligu i slicne organizacije je pala u vodu, vidio sam da je to ustvari samo prazna prica, nigdje nije bilo nikoga, svako se borio sam za svoj goli zivot, jedino sto mi je dalo moral je to da su i cetnici strasivi, i da nisu tako hrabri kako nas je propaganda pokusavala da uvjeri, moja sreca je da su oni bili ti koji su u mome prvom ratnom susretu sa njima bjezali. Predvece su krenuli ponovni pregovori sa cetnicima, ali vise nije bilo ultimatuma o predaji oruzja, srecom da su stvorili krivu sliku o nasoj snazi i organizovanosti, inace bi nas pregazili ko mrave…

[dacina_curica]

OGRADA U BASCI


Dosao sam kuci i rekao svojima da ce biti rata, tu sam docekan kao neprijatelj No.1 pocela je prepirka, sestra i brat njenog muza su me nazvali nacionalistom. Pricali su mi price kako je nemoguce da dode do rata u Sarajevu. Navodili su mi primjere njihovih prijatelja druge nacionalnosti, za koje bi oni dali svoj zivot i ti drugi naravno za njih. Cak su mi rekli da idem u svoje rodno mjesto, da tamo pricam takve price jer tamo zive ljudi koji se pale na takve stvari. Vidio sam da nema fajde pricati sa njima te sam usutio. Otisao sam u svoju sobu na spavanje. Te noci san nije dolazio na oci, jedino mi je odzvanjalo u usima jedno te isto " U Mokro je doslo petstotina Seseljevaca i Arkanovaca, kazu da kuda oni produ trava ne raste". Glas starca koji je ovo izgovorio i sada bih prepoznao jer se duboko urezao u moje mozdane vijuge. Taman kada sam mislio da sam uspio da zaspem, probudila me pucnjava, znao sam da je Bajram, ali nikada do tada nisam cuo takvu pucnjavu. Nakon 20 min, sve se stisalo, ponovo je sve bilo mirno. Ustao sam izasao na ulicu, koja je bila pusta, uzeo sam kosarkasku loptu i pokusao da je ubacim u kos koji smo postavili vrlo nevjesto, bilo je skoro nemoguce ubaciti loptu u njega. Kako je dan odmicao, tako su dolazile razne vijesti o mogucnosti napada cetnika na grad. Pred vece sam obukao uniformu koju sam predhodnog dana donio iz skole, izasao sam na ulicu, tada sam se jedva izvukao ziv jer su htjeli da me ubiju, nazivali su me seljacinom i budalom, jedan od njih je prednjacio i pokusao je da me udari ali sam uspio da se odmaknem, govorili su mi da ce zbog mene cetnici da ih gadaju i da ce se zaratiti zbog moje uniforme. Posto sam vidio da ce doci do vecih problema, odlucio sam da se povucem u kucu, tako da su se strasti na ulici smirile.
Kada je pala noc, pocela je pucnjava iz pravca Lapisnice prema starom gradu, izasao sam iz kuce, jer je neko trazio da se organizujemo da se drze straze, tada sam vidio zbunjene ljude, koji nisu imali nikakvo oruzje, samo jednu lovacku pusku,par pistolja i automatsku pusku koju je moj zet imao kao pripadnik rezervnog sastava milicije. Sastanak je odrzan u podrumu jedne kuce, na njemu je dogovoreno gdje ce biti strazarska mjesta. Sve je licilo na djeciju igru, jer je su tako i strazarska mjesta organizovana. Tu noc, mislim da niko nije spavao u starom gradu. Tu noc su cetnici pucali vecinom pamom, koristeci svjetlecu municiju, tako da je efekat zastrasivanja bio puno veci. Gledao sam ljude pored sebe koji povracaju, strah je bio jaci od njih. Svanuo je konacno i dan, sa puskom u ruci sam zaspao, pored ograde koja je do tada dijelila dvije basce, a od te noci dijelila je dvije vojske, dva naroda, dvije sudbine…

[dacina_curica]

POTRAGA ZA SVOJIMA


Posto se situacija u mom dijelu grada smirila, vise nije bilo pucnjave, tu noc se ponovo pregovaralo sa srbima, sljedeci dan su dogovorene mjesovite patrole. Tu za mene vise nije bilo mjesta, jer ja sam bio stranac, kome niko nije vjerovao. Obukao sam uniformu i krenuo prema Vratniku, nadao sam se da cu dolje naci neku organizovanu jedinicu, kojoj bih mogao pristupiti, ujedno sam zelio da potrazim sestru i zeta, da im kazem da se mogu vratiti nazad. Na Vratnik sam dosao u ponedeljak oko 17:00 dosao sam prvo u Skolu bila je puna naroda, rekli su da su sa Obhodze, nakon toga sam nasao isto pun podrum samoposluge, tu su bili vecinom ljudi iz Faletica, posto nisam ni tu nasao sestru, otisao sam u dom na Vratniku, tu sam ih nasao, tu je bilo puno ljudi koji su se sklonili od granatiranja, jer se nisu osjecali sigurno u kucama, koje su na vratniku stare i nisu davale nikakvu zastitu od granata koje su padalu cijelu noc na taj dio grada. Tada sam svojima rekao da se mogu vratiti nazad, da je situacija sada ok, i da je je dogovoreno primirje sa srbima. Ipak su odlucili da ostanu do jutra, jer je bilo opasno da se krecu po noci, sve je bilo puno straza, koje je svako postavljao ispred svoje kuce. Narod u domu je bio gladan, ja sam sa jos jednim momkom otisao da trazim hranu, dosli smo u Merhamet, nisu imali nista, osim par kutija mlijeka u prahu. Nakon toga sam otisao u stab koji je tada djelovao na Vratniku. Tu sam imao i svoj prvi susret sa Ramizom Delalicem – Celom Celo je istog momenta reagovao, uzeo je auto, rekao nam je da krenemo sa njim, svjetla se nisu palila, bilo je totalno zamracenje, naglo je krenuo u rikverc i udario u nesto, hladno je rekao “ko ga jebe, sto ga je tu parkirao” izasao sam iz auta i vidio da smo udarili u zid, a ne u neko od auta. Krenuli smo dalje, trazeci neku prodavnicu da bi nasli hranu, prva je bila samoposluga na vratniku, tu smo napunili auto sa dvije vrece konzervi i keksa, natovarili smo sve to u auto i odvukli u Dom, podijelili smo sve narodu, tada je nastala frka jer nije bilo hljeba, spustili smo se autom do pekare na kovacima, staklo je vec bilo polomljeno, jer je pala granata na cestu ispred, usli smo unutra i nasli samo 3 hljeba, odnijeli smo ih i predali covjeku koji je cuvao strazu na ulazu u Dom. Celo je otisao nazad u Stab a ja sam ostao u domu, nakon par sati su dosli i pripadnici jedinice Crvene Beretke, svi su imali puske pretezno poluautomatske, patrolirali su Vratnikom, kroz pricu sam saznao da nadgledaju kasarnu Jajce u kojoj je smjestena JNA. Ponasali su se kao neki specijalci, bili su u civilu, jedino po cemu su se prepoznavali su bile crvene beretke. Pitao sam ih da im se pridruzim, rekao sam da imam pusku, da imam uniformu. Ispricao sam im da sam proslog ljeta prosao vojnu diverzantsku obuku, zahvaljujuci djecijoj radoznalosti i jednom pomalo luckastom momku koji je bio diverzant u generalstabu JNA. On je svu djecurliju u selu okupio oko sebe tako da smo 20 dana bili jedna mala vojska, pod komandom tog momka, cak smo morali proci i kurs prezivljavanja, jeduci gustere i zmije. Kada su za to roditelji saznali, prekinulo se sa obukom, ali na svu srecu do tada smo prosli puno toga, (zanimljivo da niko od te djece nije poginuo u ratu, a svi su bili angazovani u diverzantima). Saslusali su me i na kraju rekli da nema potrebe za novim ljudima, oni drze stvar pod “kontrolom”. Ponovo sam sa jednim momkom zvali su ga Munja krenuo prema samoposluzi, jer sam htio da vidim da li je tu smjestena jedna djevojka koju sam poznavao. Na putu prema samoposluzi ispred nas na nekih 15 metara pala je minobacacka granata, prasak je bio jak, zalegao sam, kada se sve stisalo, cuo sam covjeka koji jauce, kada smo dosli do njega, bio je sav u krvi, imao je vise rana od gelera na sebi. Dozivao sam svom snagom pomoc, na svu srecu ubrzo je stiglo auto i odvucen je u bolnicu. Tada sam vidio da su nas dvojicu spasile vrece koje su bile napunjene pijeskom, koje su bile postavljene na sred ulice, izgleda da je njihova jedina svrha bila da zastite bas u tom momentu nas dvojicu od gelera, jer neke konkretne primjene nisu mogle imati na tom mjestu. Posto nismo nasli djevojku koju sam trazio vratili smo se nazad u Dom. Tu sam upoznao dvije djevojke, ispostavilo se da imamo slicna porijekla, to mi je bilo zanimljivo. Bile su svjetla tacka u tom mraku koji se nadvio na Bosnom, pune optimizma i na sve sto se desavalo oko nas gledale su sa dozom humora. Tu noc sam ko zna koliko puta ispricao svoju verziju, nase prve bitke sa cetnicima, stalno je neko dolazio do mene da me pita kako je bilo, mislim da sam tada sve uvelicavao, cak mislim da je prica isla dotle da sam ispricao cak i verziju u kojoj smo se borili prsa u prsa sa cetnicima. Ali istina je ovo sto sam sada napisao, ne izgleda kao neko junacko dijelo, ali je tog aprila ’92 bila puno vise od toga…

[dacina_curica]

USAMLJENOST


Jutro sam docekao sjedeci na stepenicama ispred samoposluge na vratniku, granate koje su padala ostavile su trag na svakom koraku. Krv, od covjeka koji je ranjen predhodne noci i dalje je bila na asfaltu. Kiosk ispred skole bio je raznesen granatom koja je pala u njegovoj blizini, cunga-lunga zvake bile su rasuta oko njega, bio sam toliko umoran da se nisam uspio sageti da uzmem jednu, mada sam imao zelju za tim. Vratio sam se ponovo na Vasin Han. Organizovane su mahalske straze koje su se drzale samo po noci, cim bi jutro doslo, povlacili bi se u kuce, tako da je na prvi pogled izgledalo sve ok. Preko dana su bile mjesovite patrole rezervne policije koje su stajale na raskrscu ceste prema Vucijoj Luci i Faleticima. Nakon par dana se vratilo stanovnistvo koje je bilo izbjeglo. Iz tog perioda mi je ostalo posebno u sjecanju odlazak ljudi, svaki dan bi neko falio, da bi se nakon par dana saznalo da je otisao ili za Split ili negdje drugo da otprati porodicu, dani su prolazili ali se niko nije vracao nazad. Dobio sam i ja poziv da idem za Zagreb, nazvao me prijatelj iz skole, otac je dosao iz Njemacke po njega. Otisao sam da ga ispratim. Zivio je u blizini pivare. Dosao sam u uniformi, sa puskom u ruci, u meduvremenu sam nabavio i jednu bombu, koju sam kupio za steku cigara. Njegov otac me zagrlio i poceo da place. Dao mi je svoj broj telefona i rekao “ako se ovo ne smiri ubrzo, dodi kod nas, moja vrata su ti uvijek otvorena”. Ne samo da nikada nisam otvorio ta vrata, nego vise nikada nisam vidio tog dobrog covjeka. Nakon toga sam se oprostio sa prijateljem, onim istim uvjezbanim pokretima, tijela. To je ujedno bio i zadnji put u zivotu da sam izveo taj ritual kojim smo se do tada pozdravljali svaki dan. Prijatelj je krenuo putem koji ce ga zauvijek odvesti iz Sarajeva i Bosne. To je bio ujedno i posljednji prijatelj iz skole za kojeg sam tog trenutka imao informaciju da je u Sarajevu. Nikada se nisam u zivotu osjecao usamljenije kao tog poslijepodneva, bio sam bez familije, bez prijatelja bez djevojke bez igdje ikoga ko mi je do tada davao podrsku u zivotu. Ostao sam sam…

[Veca]

...ja sam musterija,samo stavljaj!...laka mu crna zemlja.

[dacina_curica]

Jos uvijek me stegne kad god pomislim na njega...Kako drag covjek, dusa jedna.

Budem, budem

[dacina_curica]

STRAH OD VIJESTI


Proljece je bilo posebno tesko, kisa je padala iz dana u dan, imao sam osjecaj da nikada nece prestati. Jedan dedo mi je rekao da bog salje kisu da bi sprala krv. Pomislio sam u sebi, ako kisa bude padala zbog toga, onda nikada nece prestati.

Moje patike su svakim danom izgledale losije. Imao sam problem sto sam nosio broj 46. Nocne straze su mi brzo dosadile, nisam mogao da izdrzim budenje svakih par sati da bih odradio svoj dio smjene, zbog toga sam ponovo krenuo da trazim neku jedinicu koja bi bila nekog manevarskog tipa, nisam imao srece, stari grad je imao puno Vojnih policija, koje su vec prvih dana rata pocele da postoje, niko me nije htio kod sebe, da bi me neko primio morao sam imati preporuku, na svu srecu nisam je imao, kazem na svu srecu, jer sam poslije prezirao te jedinice koje su u nazivu nosile prefix “Policija”.

Dani su prolazili, svaki dan je donosio neku novost. Nisam se odvajao od puske i tranzistora, svake vijesti sam ocekivao sa nekim strahom, jer su cesto objavljivali imena poginulih, Ubrzo sam docekao i prvu losu vijest, na dnevniku je objavljeno ime mog amidzica, bio je posljednja osoba ciju sam smrt mogao ocekivati.

Oduvijek sam mu se divio, priroda ga je nadarila snagom i pamecu, u njemu sam vidio osobu koja bi mogla biti voda u danima rata. Dao je svoj maximum u pripremi za odbranu Bosne. Kao da su cetnici znali za to, pijani pripadnici JNA su ispalili rafal na njega prilikom prolaska kolone pored kontrolnog punkta na kome je bio. Zivot mog junaka iz djetinjstva se zavrsio kratkom vijesti na radio dnevniku. To je bilo sve, mislio sam da zasluzuje puno vise ali ko sam bio ja da dajem svoj sud…

[dacina_curica]

MAJKA


April je sporo prolazio, svaki dan je bio uzasno dug. Ocekivao sam neku vijest o roditeljima, ali svaki pokusaj da nesto saznam o njima zavrsavao se samo na pokusaju. Redovno bih se znao odvojiti u neki kutak u kome bih mogao na miru da se opustim i da odem mislima u svoj mali svijet, svijet koji sam samo ja mogao da razumijem. Tako su me misli cesto vodile u ljeto 1991, tada sam imao velikih problema sa sada vec rahmetli majkom koja se bojala rata i svega sto se spremalo. Kada kazem bojala ne mislim da je bila kukavica, naprotiv bila je najhrabrija zena koju sam poznavao. Jedan rat je vec prezivjela, i u njemu je izgubila oca i majku. Znala je kakve strahote rat nosi sa sobom.

Uvjeravao sam je da cu ja nju braniti ako dode do rata, da se ne mora bojati jer ja sam najjaci na ovom svijetu, meni niko nista ne moze. Na to bi uvijek isto odgovorila, «ne budali dijete, ne znas ti sta je rat, smiri hormone i spusti se na zemlju». Na zalost nisam ispunio svoje obecanje, moja majka je ostala sama. Ja sam branio druge majke, mnoge od njih su svoje sinove poslale daleko od rata i strahota. Upoznao sam jednu koja je pocela da place kada me vidjela, plakala je jer sam je podsjecao na njenog sina, koji otisao je u Njemacku, a ona se sekirala za njega. Ehh kako li je tek bilo mojoj majci, koja je ostala sama, od petero dijece niko nije bio sa njom a ni u Njemackoj, svi smo upali u klopku rata.

Nisam imao nikakvu informaciju o roditeljima, mislio sam da se pokusam izvuci iz Sarajeva ali ne bih znao kuda bih krenuo, jer nisam imao nikakvu ideju gdje bi oni mogli biti u tom momentu, cak nisam znao ni da li su vise medu zivima. Tada sam provodio uzasno teske i duge dane, ratujuci i pokusavajuci da prezivim jos jedan dan. Tesko da mogu razumjeti sebe u tom periodu i nakon dugih godina poslije rata. Ostao sam zakovan u gradu bez zivota, u gradu sablasnih sjenki koje traze mjesta za zivot pod kisom granata, da li je iko od njih svatao sustinu svog postojanja u tom paklu?

[dacina_curica]

NOC POSLIJE


Sljedeci dan sam proveo sjedeci kod kuce, vrtio sam u glavi film od sinoc i nikako mi nije islo u glavu zasto smo se povukli, kada smo bili tako blizu. Navece je dosao kurir po mene. Rekao mi je da se hitno javim u stab, kada sam dosao rekli su nam da su cetnici sa kamionima usli u kasarnu da izvlace naoruzanje, mi bi trebali da ih napadnemo. Kada su rekli o kojem se broju kamiona radi, bilo je jasno da bi to bila samoubilacka misija.

Prije nego sto smo i posli, cetnici su nam dali do znanja da i ne pokusavamo nesto uciniti, zasuli su cijeli Vasin Han granatama. Svakih par sec bi se cula detonacija, granate su padale nasumce bez nekog odredenog cilja, ulica u kojoj sam zivio nije bila blizu kasarne ali je bila intezivno granatirana. Neiskusni kakvio smo bili cuvali smo strazu te noci na svakom cosku u ulici, granate su padale oko nas. Zene i djeca su bili smjesteni u dva podruma. Ja sam obilazio stalno straze, u jednom autu sam nasao dva momka kako leze, rekao sam im da se sklone, jer bi mogli izginuti u toj garazi, ako padne granata ispred.

Nakon obilaska straze vratio sam se na staro mjesto odakle se vidjela cijela ulica po duzini. Iznenada je jedna zena istrcala iz podruma i pocela da zove pomoc. Ispaljena je svjetleca granata, tako da je cijela ulica bila obasjana, vidio sam svog zeta i brata od te zene kako trce prema njoj, zvizduk granate i u isto vrijeme detonacija su me natjerali da se bacim na zemlju, kada sam ustao vidio sam da zena koja je zvala u pomoc lezi na ulici, nastavio sam da trcim prema njoj, kada sam stigao, lezala je nepomicno, mislili smo da je pogododena gelerima, uvukli smo je u podrum, ali nismo mogli vidjeti krv, njen brat joj je opalio par samara tada je dosla sebi.

U podrumu se nije nista culo od zena i djeca koja su plakala, bilo je uzasno to sve slusati. Usao sam i poceo da vicem na njih da se smire. Sestra mi je prisla i kroz plac rekla da su cetnici rekli da ce ih sve poklati. Kada sam je pitao od kuda joj ta informacija, rekla je da su im to rekla dva momka, koji su tu dosli. Znao sam da se radi o dvojici koju sam nasao da spavaju u autu. Pokusao sam im objasniti da sam ih ja probudio i da su od mene mislili da sam cetnik ali niko me nije slusao, plac i galama su se nastavili. Istrcao sam iz podruma i krenuo u potragu za tom dvojicom, srecom, nasao sam ih ubrzo u jednom podrumu, gdje su se sakrili. Doveo sam ih u skloniste i tek nakon sto su ispricali kako je bilo, narod se smirio.

Granate su nastavile padati cijelu noc. Pred zoru su poceli da gore i hangari u kasarni, cetnici su spaljivali ono sto nisu uspjeli izvuci te noci. Mi smo i dalje trcali od coska do coska, kao da smo se utrkivali ko ce uhvatiti granatu. Na svu srecu, u nasoj ulici te noci, niko nije imao svoju granatu. Ulica je u zoru izgledala sablasno, krhotine stakla i crjepa su prekrile asfalt, samo najhrabriji su se mogli vidjeti kako na trenutak izvire iz podruma brzo se vracajuci na mjesto odakle su i dosli. Ja sam ponovo zauzeo svoje mjesto na cicu pored stuba u ulici, sunce koje je taj dan grijalo uspavalo me, behar me podsjetio na rodni kraj, tako da su moje misli ponovo krenule na put po Bosni, potiskivajuci proteklu noc u privremeni zaborav…

[dacina_curica]

KASARNA FALETICI


Konacno smo docekali i naredba da se kasarna u Faleticima zauzme, kasarna koja je najvece skladiste oruzja Teritorijalne Odbrane u bivsoj Jugoslaviji. Tu noc sam imao san, san o slobodnoj Bosni, svi su pricali da u toj kasarni ima dovoljno oruzja da se moze cijeli grad naoruzati. Ja sam u mislima stvarao sliku o svemu tome, stalno mi se pred ocima vrtila jedna te ista slika, na toj slici sam bio ja na nekom brdu, gledao sam u dolini rijeku Drinu, pored mene je prolazio tenk a na njemu se vijorila zastava sa ljiljanima. Sanjareci o tome sam potiskivao strah koji je bio prisutan te noci.

Nisam poznavao teren, u kome sam se nalazio, tako da sam stalno gledao da ne izgubim iz vida vojnika koji je isao pored mene. Na kraju smo usli u neki potok, patike su mi propustile vodu istog momenta i pocele da daju cudan zvuk, sageo sam se da stegnem pertle, u tom momentu se zacuo negdje pucanj, vojnik koji je stajao na cesti pored potoka skocio je mraku na mene, srusio sam se u vodu, nakon toga sam bio potpuno mokar. Nastavljamo put i prolazimo ispod nekog mosta koji je bio uzasno nizak, ja sam morao hodati cetveronoske. Ispod tog mosta smo usli u neku baru, koja je bila puno gora od potoka, noge su propadale u blato, svaki novi korak je bio i strah da ne ostanem bez patike.

Nakon 45 min hodanja i puzanja stigli smo konacno do ograde kasarne, brzo smo napravili rupe u ogradi, svako je zauzeo lezeci polozaj i cekao naredbu za napad. Osjetio sam da drhtim, sreca pa je noc bila hladna, tako da sam se uvijek mogao izvuci na hladnocu da je to neko primjetio, a ko zna, mozda i jesam drhtao zbog hladnoce. Kasarna je izgledala kao nesto sto je vec osvojeno, samo ga je trebalo pokupiti i uzviknuti, OVO JE MOJE!!! Na zalost to se nije desilo, umjesto ulaska u kasarnu dolazi naredba o povlacenju.
Obrazlozenje: Sve je minirano, kasarna je prazna.
Kada smo se vracali istim putem, vise nisam osjecao hladnocu ni strah, cak vise nije bilo ni slike pred mojim ocima, koju sam te noci po prvi put tako jasno vidio…

[dacina_curica]

SUSRET SA ZELENIM BERETKAMA


Negdje oko 10:00 Iznenada se pojavljuje kombi, iz njega izlazi neka vojska, kazu da su Zelene beretke, naoruzani su do zuba, galame na nas, da ce nas sve pobiti, jer smo pustili kasarnu da je cetnici uzmu. Kazu da ce nam oni sada pokazati kako se treba boriti. Nakon 15 min, zacula se pucnjava, meci su ponovo poceli da zvizde na sve strane, ja sam kao i obicno sjedio na cicu od auta pored stuba na ulici to je bila moja kota, imao sam preglednost a ujedno me stub zaklanjao. Nakon par minuta, kombi je projurio nazad. Otisao sam da provjerim sta se desilo. Saznao sam da su ih cetnici najurili i da su im puske ostale u medu zoni. Tu noc sam sa prijateljima otisao i izvukao puske koje su bile razbacane po livadi ispod ceste koja vodi prema kasarni.
Sljedeci dan ponovo dolaze Zelene Beretke, ovaj put u njihovoj pratnji je i Vojna policija, dosli su da oduzmu puske koje smo predhodne noci izvukli, poceli smo se buniti, momak iz Zivinica me zovnuo na stranu, I rekao mi “ ovi izgleda ratuju za neke druge ciljeve, bolje da predamo puske, inace ce doci do pucnjave izmedu nas”. Vratili smo se nazad i rekli da cemo donijeti puske za pola sata, obecanje smo i ispunili.Taj dan je stigla TV ekipa koja je snimila jedan kratki prilog o nama. Te iste noci ce na TV SA biti emitovana emisija u kojoj ce jedan od boraca sa Vasinog Hana dati cuvenu izjavu “Doslo je osam Zelenih Beretki, da je doslo osam kokoski vise bi ucinili nego sto su oni”. Nakon toga, tom covjeku je zabranjen prolaz preko Vratnika. Pred vece cetnici krecu sa ponovnim granatiranjem, bestrzajnim topom i PAT-m, gadaju kucu Abaza. Otac od mog zeta, koji je poznavao tog covjeka, a poznavao je i cetnike koji su zivjeli na Biosku odakle je pucano cijelo vrijeme, istrcava na ulicu i pocinje da psuje, majku cetnicku, ne sjecam se imena ljudi koje je spominjao, znam samo da je 15 min psovao sve sto mu je padalo na pamet. Granatiranje je nastavljeno tokom cijele noci, samo ovaj put su prvi put poceli da gadaju haubicama, i minobacacima od 120mm, noc je bila strasnija nego i jedna predhodna, momak koji je lezao u kanalu pored ceste na strazi do mene, rekao mi je "samo da svane, odlazim zauvijek iz ovog pakla" Sto je rekao to je i uradio, otisao je sljedeci dan negdje u grad, nakon toga sam cuo da se uspio izvuci i otici za Njemacku. Tokom sljedecih par dana vecina ljudi je ponovo napustila Vasin Han, mnogi se vise nisu ni vratili do kraja rata, moja ulica je po drugi put ostala skoro pa pusta, na svu srecu ovaj put nas je ostalo puno vise, bio je isti broj pusaka, ali je bilo puno vise ruku koje bi te puske preuzele ako neko pogine…

[dacina_curica]

SKLONISTE


Nakon sto sam vidio razornu moc haubicke i minobacacke granate od 120mm, odlucio sam da napravim skloniste. Skupio sam sve vrece koje su bile u kuci, pijeska je bilo dovoljno jer se te jeseni radila fasada na kuci, tako da su ostale vece kolicine tog materijala. Nasao sam najsigurnije mjesto u kuci. Mjesto je bilo spremiste za cumur, prostorija ispod stepenista, smjestena izmedu kuce i garaze, duzine 3m i sirine 1.5m dio koji je bio okrenut prema ulici sam zazidao vrecama, nakon toga sam isto uradio sa druga dva zida, cervrta strana je bila prirodno zasticena zbog brda u kojem se kuca nalazila. Unutra sam ubacio ciceve od auta, stradalo je prvog dana granatiranja, tako da vise nije imalo upotrebne vrijednosti. Narednih 15 dana taj prostor je bio skloniste za 7 osoba a narednih godinu dana je bio moja jedina kuca. Jednu vece su granate padale tako blizu tog naseg sklonista da je detonacija jednu vrecu izbila, sto od detonacije sto od straha majka od mog zeta je tu noc imala srcani udar, srecom nekako su uspjeli da je vrate u zivot.
Vezu me mnoge uspomene za taj prostor. Jednu vece mi je dosao zet u posjetu, probudio sam se i vidio ga da nesto trazi, kada sam ga upitao koji mu je davo, sta radi sada, rekao mi je da trazi drvo da ubije pacova, okrenuo sam se samo na drugu stranu i rekao mu da ga ubije iz pistolja, nakon samo par sec odjeknuo je pucanj, pacov se samo prevrnuo i ispao iz zida. Inace taj prostor je bio pun pacova, cesto sam se znao probuditi a vreca za spavanje bi bila isarana njihovim stopama. Nisam brojao koliko sam ih upucao, ali mislim sigurno vise od 30 kom. Zanimljivo je bilo da su se javljali u velikom broju kada bi puhao jugo. Svaki izlazak iz tog sklonista u toku dana je bio ravan igri ruskog ruleta. Snajper je sa udaljenosti od 400m drzao pod kontrolom taj prostor, sa mnom je dugo igrao igru “macke i misa”. Redovno me cekao da pokusam pretrcati cestu da bih se domogao basce koja se nalazila preko puta. Uspio je par puta da mi probije kanister za vodu, jednom je uspio da mi probusi i pantolone, na svu srecu samo jednom mi je skinuo skalp, zakacio mi je kozu na glavi, samo me osisao, i ostavio posjekotinu na kozi, ta posjekotina mi je vratila vjeru u Boga i njegovo postojanje…

[dacina_curica]

PRVI RATNI PLIJEN


Pred kraj Aprila ’92 formira se "PETA CETA" zamisljena kao manevarska jedinica, kada sam cuo za to bio sam presretan, otrcao sam i prijavio se. Na zalost to me nije u tom momentu oslobodilo i davanja straze. Formirana je u pocetku od dobrovoljaca a poslije su samo urucili poziv mladim od 35 godina tako da je broj od 40 ljudi zadovoljen.

Peta ceta nije bila jedna cjelina, svi su ujedno ostali pripadnici svojih mahalskih jedinica, samo bi se okupljali u slucaju da moraju ici negdje na intervenciju. Nakon par dana smo dobili i prvi zadatak, obezbjedenje KMT (Kasarna Marsal Tito). Tu smo bili punih pet dana i pet noci. Bilo je zanimljivo sto nikako nisam mogao da skontam ko je glavni, svaki dan sam imao drugaciju sliku, svako je naredivao nesto. Zelio sam da odem sto prije odatle. U povratku vidim mitraljesko gnijezno preko puta robne kuce, jos gora slika je bila kada sam isto vidio na Kovacima, sta li su cuvali? Nakon toga se vracamo na Vasin Han, od naseg staba dobivamo 3 dana nagradnog odsustva.

Nisam ih uspio iskoristiti, jer su cetnici zarobili Aliju Izetbegovica, ponovo nas stavljaju u stanje pripravnosti, cekali smo kuci da nas kurir pozove. Negdje oko 9:00 kod mene su dosla dva prijatelja sa Bistrika, bili su gladni pa smo napravili nesto za dorucak, rekli su mi da drze Kasarnu na Bistriku u okruzenju, cekaju kada ce uci, ja sam odlucio da podem sa njima taj dan. Skontali smo da se nesto desava, kada smo bili kod Hotela Evropa, pa smo presjekli put tako da smo izasli kod Despica kuce na obalu, vidjeli smo da je vojska pocela da izlazi, nismo imali vremena da idemo na most, spustili smo se niza zid u korito Miljacke i presli ravno u park kod zgrade papagajke. Tu smo dosli do ceste, cekali smo vojnike koji su prolazili.

Nastala je prava otimacina za naoruzanjem, uniforme, pancire i drugu vojnu opremu, svi vojnici koji su imali maskirnu uniformu su ostali taj dan bez nje, otisli su u donjem vesu. Na par metara od mene pojavio se vojnik koji je imao kompletnu opremu na sebi, izgledao je kao specijalac. Sebe sam vec vidio u njegovoj uniformi, tada se neko bacio iza mene na njega i povikao “moj si”, bio sam ljut, malo je falilo da pocnem pucati u tog covjeka, na svu srecu nekako sam uspio da bjes zadrzim u sebi.
Vojnici su izgledali preplaseno, na njihovim licima se vidio strah, prolazili su u koloni, pogleda oborenog prema zemlji. Konacno sam i ja docekao svoju zrtvu, vojnik u maskirnom kombinezonu sa puskom i sljemom je bio idealna prilika, uhvatio sam ga i rekao mu da skine uniformu, samo je ponavljao jedno te isto, "nemoj me ubiti", rekao sam mu "usuti i skidaj se inace cu te ubiti" tada je poceo da drhti, pokusao je da otkopca kombinezon ali mu nije polazilo za rukom, tada sam mu rekao "smiri se, necu ti nista, samo mi treba uniforma".

Ubrzo je kolona je zaustavljena, situacija je bila krajnje napeta, cekali smo naredenje, ali sistem veze u tom momentu je bio vrlo los, informacije skoro da su se prenosile od usta do usta, tako da nisi znao sta se desava iza ugla. Na srecu sve se na kraju zavrsilo dobro. Moj prvi ratni plijen je bio automatska puska, maskirni kombinezon, sljem i pistolj. Cinilo mi se tada da je premalo, ali kada sam na na kraju skontao kako sam slucajno dosao tu i koliko je samo bilo vojnika taj dan na toj relaciji, dobro da me zapao i jedan metak…

[dacina_curica]

VODOVOD FALETICI


Nakon izvlacenja oruzja iz kasarne i probijanja puta preko Bisoka za Vogoscu cetnici pocinju sa napadima na Faletice, posto je bio mali broj ljudi koji su tu ostali mi smo dobili naredbu da idemo u Faletice na ispomoc. U Faleticima je izvor Moscanice, koji je ujedno u to vrijeme bio i jedino gradsko izvoriste koje je bilo pod nasom kontrolom. Faletici su smjesteni u jednoj kotlini, rezervoar i pogon za distribuciju vode su smjesteni na kraju doline, ispod brda.

Cetnici su prvo poceli sa svakodnevnim granatiranje, granate su padale kao i obicno bez nekog odredenog cilja, ali i onako svaka granata je morala nesto pogoditi jer se radi o malom prostoru. Povremeno bi izvrsili pjesadijski napad. Nakon svakog neuspjeha nastavili bi sa granatiranjem. Bilo je vrlo tesko izbjeci granate koje su padale, jos uvijek nije bilo rovova i transea, tako da je ta cinjenica bila presudna po mom misljenju za odbranu Faletica.

Pomoc nije dolazila, osjecaj zaboravljenosti se sirio medu borcima. Nakon par dana javili smo stabu da imamo ranjenika da nam posalju auto, ubrzo dobivamo odgovor da ne mogu proci, jer su cetnici presjekli put kod Sucura kuca, ostao nam je jedini izlaz kroz korito rijeke Moscanice. Bilo je u tom trenutku veoma tesko da se covjek koncentrise na odbranu, vecina je pocela samo da misli o povlacenju dok jos ima izlaz iz svega toga. Svakim danom napadi cetnika su bili intezivniji, bilo je skoro nemoguce postaviti odbranu, premalo je bilo ljudi i naoruzanja da bi se nesto organizovalo uz to cetnici sa Zecije glave i Bioska su nas drzali pod stalnom snajperskom paljbom. Imao sam osjecaj da se nalazimo u fildzanu u koji neko uporno sipa vrelu kafu.

Moje strazarsko mjesto bilo je u groblju, krio sam se izmedu humki od mezara, svaki pokret bi bio i otkrivanje polozaja a samim tim i lak plijen za snajperiste, cijeli dan bi lezali maskirani u travi bez pomjeranja. Tada sam cesto razmisljao o smrti, nisam se mogao osloboditi tih misli jer sve oko mene je podsjecalo na nju. Svaki novi dan bi bio duzi od onog predhodnog, umor je cinio svoje, pa sam cesto znao da zaspem dok sam na strazi. U svemu tome ja sam morao da se brinem za patike, jer su svakim danom izgledale gore i gore, djon je polako poceo da popusta.

Nakon 15 dana stiglo je naredenje o povlacenju. Za to vrijeme niko, ama bas niko nije dosao u pomoc, mogao sam razumjeti da nikome nije bilo stalo do nas ali da nikome nije bilo stalo do vodovoda to mi nije islo u glavu.

Povlacili smo niz Moscanicu, koja je te noci bila hladna ali hladnoca koju sam te noci osjecao u dusi je bila mnogo hladnija i od same Moscanice. Sa nama u koloni je bio i jedan momak Srbin, ostavio je svoju kucu i krenuo te noci u izbjeglistvo, on mi je vratio vjeru u ljude i nadu da svi Srbi nisu isti te da ce jednoga dana zlo biti pobjedeno…

[dacina_curica]

NOVO NAORUZANJE


Sljedeci dan su cetnici usli u Faletici, prvi znak tome je bio nestanak struje i vode, nakon toga se poce dizati dim, prvo su zapalili dzamiju. Sta li su mislili cemu li su se nadali oni koji su unistavali vjerske objekte? Jedna izreka kaze “Boziji mlinovi su spori ali melju sitno”. Pokusao sam da spasim hranu iz zamrzivaca tako sto sam sve skuhao, ali se ispostavilo da je cijela ulica uradila isto, tako da je hrane bilo naredna tri dana u izobilju, veci dio se ipak pokvario.

Posto sam imao par slobodnih dana, pokusao sam nekako da produzim zivotni vijek mojim patikama, nasao sam neko lijepilo i konac i odradio ono sto se moglo u tom momentu. Sljedeci dan su nam donijeli pistolj da ga probamo, cudo domace proizvodnje, signalni raketni pistolj, metak je prepravljen, tako sto se u njega stavili komadice zeljeza. Prva meta su bila vrata od garaze, koja su vec bila izresetana od gelera, udaljenost od mete 6 metara. Prilikom ispaljenja pistolj mi umalo nije otkinuo ruku, punjenje je bilo prejako, fulio sam cijelu garazu. Sljedeci metak je bio jos vece iznenadenje, sadrzaj iz pistolja je pao na par metara od mene.

Zanimljivo je upustvo koje je islo uz taj pistolj a glasilo je “Ne pucati u jednog samo u grupu cetnika”. Saznajem da se u meduvremenu desila i cuvena Pofalicka bitka, nije mi to nista u tom momentu znacilo, kao sigurno ni njima da su pali Faletici. Tih dana sam iskoristio priliku da slusam vijesti. Istocna Bosna se polako gubila, sve je manje cak i vijesti stizalo iz tog dijela Bosne, samo bi se spomenulo neko od sela koje je spaljeno i u kome su cetnici napravili masakr.

Uzalud sam i dalje pokusavao da cujem bilo kakvu vijest o svojoj rodbini koja je bila razbacana po Bosni. Granatiranje je postalo dio nasih zivota, tog dana se na meti artiljerije nasla i kuca Direktora Osnovne skole, nisu prestali sa granatiranjem dok je nisu zapalili, losi daci su se svetili ucitelju. Gledao sam bespomocno dvogledom u zvjeri koje su se radovale dok su ispaljivale granate, na zalost u tom momentu samo smo ih mogli gledati, jer pistolj koji sam opisao ovdje bio je vrhunac nase oruzane moci…

[dacina_curica]

NARODNA PUSKA


Nekako sam ovo cijelo vrijeme u pricama zaobilazio legendarnu pusku, pusku koja se pravila od vodovodnih cijevi, negdje u jesen '91 po prvi put sam se susreo sa tom paklenom napravom, izgledala je ruzno, dvije vodovodne cijevi zavarene jedna za drugu, opruga slicna onoj koja se koristi u hemijsci olovci, par eskera i jedna kvadratna cijev, cinili su tu pusku.

Obavezno se pravila od besavne cijevi, jer je postojala opasnost da dode do pucanja po savu prilikom ispaljenja. Puske su koristile lovacku municiju 12mm. Negdje pred rat sam sa prijateljem u podrumu uspio da napravim 5 kom. Bili smo ponosni na njih, mada ih nismo imali prilike isprobati. Kada je poceo rat ukazala mi se prilika da isprobam to svoje remek dijelo, mogu reci da sam bio zadovoljan, ispalio sam dva metka i ostao ziv, to je bio veliki uspijeh. Te puske su odigrale veliku ulogu, prvenstveno u moralnom pogledu.

Sjecam se sretnih i ponosnih lica ljudi koji su te puske imali, drzali bi ih u ruci kao da se radi o ubojitom oruzju, sto one i jesu bile, samo se nikada nije znalo ko je u vecoj opasnosti, onaj koji puca ili onaj u koga pucas. Cak je i pjesma od Nadrealista posvecena toj pusci " u ruci mi tandzara, na ledima ranac...". Tokom '92 sam imao priliku da testiram puno toga, ali mi je posebno mjesto u sjecanju ostavilo testiranje tromblona koji se proizveo kako su mi rekli u Sarajevskoj Pivari negdje u mjesecu avgustu '92. Izraden je bio od bijele plastike, na vrhu je imao samo malo metala, koji je izgledao kao aluminijski fildzan.

Moj prvi bliski susret sa njim bio je kada se razlijepio na cestu par metara od mene. Vracajuci se sa izvidanja, sjedili smo na cesti, koja je bila zaklonjana od cetnika a i od nasih polozaja, u jednom momentu nesto je tresnulo na cestu pored nas i raspalo se u komadice, kada smo se malo sabrali vidjeli smo dijelove neke vrste tromblona. Uspjeli smo da dozovemo nase na liniji i da ih upozorimo da ne pucaju, kada su nas vidjeli bili su presretni jer su istog momenta nama uvalili testiranje tih tromblona. Ispalili smo ih 9 kom koliko ih je ukupno bilo, samo dva su explodirala, nekima su ostajala krilca na pusci, drugi su se raspadali u letu ili prilikom udara od tlo. Iskustvo sa ostalim napravama cu opisati drugi put. Zahvalio bih se Malom Muji koji me podsjetio na ovu pusku kojoj bi trebalo sagraditi spomenik u Sarajevu…

[dacina_curica]

PONOVO U OKRUZENJU


Dosla je naredba da idemo u Dobrinju, malo mi je bilo nejasno kako cemo doci do tamo, jer sam cuo da je dobrinja u okruzenju. Osjetio sam neki strah u sebi, jer taman sam se izvukao iz jednog okruzenja, sada moram ponovo da idem u neko drugo. Dobili smo dva sanduka municije koju smo trebali da nosimo sa sobom. Vodic nas je preuzeo negdje u Svrakinom selu, od njega smo dobili upute da ne smije da se cuje ni najmanji sum, da budemo sto je moguce tisi. Ne znam sta je bilo gore, penjanje uz brdo, vukuci sanduk sa municijom ili silazenje niz brdo, koje je bilo klizavo jer je tih dana padala kisa. Negdje pri samom dnu brda sam se okliznuo, noge su otisle u zrak a ledima sam tresnuo od zemlju, sanduk sa municijom je svom tezinom pao preko moje ruke, osjetio sam uzasnu bol, uspio sam nekako da je zadrzim u sebi. Dosli smo do odredista, tu su nas rasporedili da cuvamo liniju prema Lukavici. Dva dana su prosla a da se nista nije desavalo, pomalo smo se bili i opustili, tako da se vidjelo olaksanje na licima vojnika. Tu noc neko je donio lutku iz izloga obliznje radnje, na nju smo obukli JNA uniformu i subaru koje smo nasli u stanu, svezali smo joj pusku na prsa. Negdje u sabah, spustili smo je na konopcu sa balkona do prozora sprat nize, gdje je bio smjesten nas vod, zaljuljali smo je tako da udara od prozor, nakon samo par sec zacuo se rafal, ubili su nasu lutku, jedan vojnik je utrcao na nas sprat i poceo da vice da cetnici uskacu kroz prozore, u tom momentu nismo smjeli nista da kazemo, lutku smo izvukli nazad i sakrili je. Nismo dugo vremena nikome smjeli da kazemo nista o tome.
Na zalost ubrzo je krenuo i pravi napad. Situacija je ponovo pocela da se komplikuje jer nije bilo protivoklopnog naoruzanja, nasa jedinica je imala molotovljeve koktele, stavili smo ih ispod jednog kreveta gdje smo boravili. Za vrijeme rucka tenk je pogodio pancirnom granatom u cosak zida prostoriju gdje smo rucali, granata se odbila i proletila ispod kreveta polomivsi koktele, dva borca su ranjena a prostorija se zapalila. Detonacija nas je sve u toj prostoriji dobro razvalila, jednom vojniku je bila presjecena vena (femoralka) na nozi, krvario je uzasno, stavio sam mu prvi zavoj na nogu, ali nije nista pomagao, brzo smo ga snijeli u podrum zgrade, dosao je jedan od vojnika iz voda, izvadio je prvu pomoc iz svog ruksaka rekao mi je da mu odsjecem pantolone sto sam ubrzo i uradio, uzeo je svoju opremu i uhvatio venu, tada je vojnik pao u nesvijest od bola, uspio je da mu podveze femoralku, sto je ujedno zaustavilo krvarenje i spasilo zivot tom vojniku. Rekao sam mu “covjece pa Ti si Doktor” pogledao me i hladno rekao “ja sam student zavrsne godine medicine”, ponovo sam mu rekao “Ti si za mene od sada Doktor”. Kada sam se vratio nazad u prostoriju, pozar je vec bio ugasen. Napustili smo tu prostoriju i presli u prizemlje, cetnici su nastavili sa granatiranjem, zgrada je podrhtavala od detonacija koje su odjekivale, skupio sam se iza vreca pijeska prislonjenih uza zid i cekao da se desi neko cudo…