Osho: Razumijevanje strasti
Mogu li vam postaviti pitanje? Je li ono što tražite odvojeno od vas?
Možete tražiti nekoga tko je udaljen, ali kako možete tražiti ono što ste vi sami? Vlastita osoba ne može se tražiti u smislu kako se može tražiti sve ostalo jer u ovom slučaju nema razlike između onoga koji traži i onoga koga traži.
Možete istražiti svijet, ali ne možete tražiti sebe. Onaj koji krene u potragu za sobom ide još dalje od sebe. Važno je da to potpuno razumijete. Samo tada potraga može biti moguća.
Ako želite materijalne stvari svijeta morate ih tražiti izvan sebe, ali ako želite naći sebe morate biti staloženi, neuznemireni, i napustiti sva traženja.
Ono što stvarno jeste može se vidjeti samo u savršenom miru i praznini.
Zapamtite da je potraga isto tako uzbuđenje, napetost, da je to isto tako i želja i strast. Ali ono što jesmo se ne može ostvariti kroz strast. To je poteškoća. Strast ukazuje da netko želi postati ili postići nešto, dok to što je, već je unutar njega.
Strast i ono što jesmo leži na suprotnim stranama. One su nasuprotne dimenzije, stoga do kraja razmotrite da se ono što jesmo može realizirati, ali ne može biti objekt želje. Ne može postojati želja kao takva. Sva želja je svjetovna; ne-želja je duhovna.
Želja i strast stvaraju svijet i čine ga stvarnim. Da li je strast ili želja za novcem ili za vjerom, za autoritetom ili za ostvarenjem Boga, za svjetovnim zadovoljstvima ili za oslobođenjem od patnje, nije važno, sva strast je neznanje i ropstvo.
Shvatite prirodu želje. Razumijevanje strasti oslobađa od strasti jer otkriva njezin bolan karakter. Znanje o bolu je sloboda od bola. Nitko tko poznaje bol, ne može željeti bol. A kada nema želje, kada um nije niti uznemiren strašću niti išta traži, tada, upravo u tom trenutku, u tom mirnom i spokojnom trenutku iskušavate svoje stvarno i izvorno biće.
Ono što jeste obznanjuje se kada strast nestaje. Stoga, razumjeti samu želju je ujedno i sloboda od želje te spoznaja tko uistinu jesmo.
Um mora biti prazan ali budan, i u tom stanju spokoja vrata istine se otvaraju.
Poučne priče i mudrosti
-
srculence7
- Forum [Bot]
![Forum [Bot]](./images/ranks/s.png "Forum [Bot]")
- Posts: 18138
- Joined: 31 Mar 2016, 03:35
- Location: iza zatvorenih vrata
- Has thanked: 3742 times
- Been thanked: 3693 times
- Status: Offline
Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help sh
Ne diraj me ako se ne razumeš u mene, pokvarićeš nešto.
Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help sh
O mudra, divlja ženo – nemoj pristati na isprazan polu-život!
Ovo je za odlučne, ustrajne božice koje traže istinu i koje se ne boje zaprljati svoje ruke.
Za preslatke dame koje vole osjećati sirovu zemlju pod svojim bosim nogama, kreativne, temperamentne žene koje unose svoje suncem okupane, mjesečinom obasjane, vjetrovite, zvjezdane snove u život, svaki prokleti dan, ne mareći ni za kišu ni za sunce.
Za mudre žene koje će uvijek, iznova i iznova odabrati slijediti svoje srce.
Ja vas pozdravljam, svakim djelićem svoga bića. Ja vas poštujem. Ja sam poput vas.
Mi smo jake i zbunjujuće, komplicirane i moćne, čarobne i uzbudljive – mi smo predodređene za tako mnogo više.
Mi nikada nećemo biti sretne u bijeloj kuhinji s cvjetnom pregačom, sa savršenom punđom na glavi i pažljivo nanesenim ružem koji maskira lažne osmijehe, igrajući ulogu savršene supruge ili savršene djevojke ili savršene majke.
Naša srca bi se ugušila. Naš duh bi vrištao.
Mi nikada ne bi bile sretne u sivom uredu radeći od 9 do 5, gledajući sat kako polako otkucava, dok se naše duše grče zbog zujanja fluorescentnog svjetla, onemogućene da udišemo svježi, blatnjavi miris vjetrova i zamamnih cvjetova slasnih trešanja.
Mi nikada ne bi bile sretne s ispijanjem šampanjca, pričama o visokoj modi, o načinima mršavljenja.
Mi nikada ne bi bile sretne s razmjenom recepata za večere i temama poput „kako osvojiti muškarca“.
Zapravo nas nije briga za ništa od toga.
Želimo govoriti o duši. O istini. O magiji. O smrti. O borbi. O svjetskoj boli.
Želimo stajati i osjećati povjetarac i dešifrirati mudri šapat vjetra.
Da. Dugo vremena mi smo osporavale same sebe, zapravo.
Pokušavale smo i pokušavale i pokušavale ugurati svoja divlja krila i srca u skučene plastične kalupe onoga što bi “trebale” biti.
Nekim čudom nismo uspjele.
Nama je suđeno da se sjedinimo s mjesecom, da plačemo s kišom, rastemo s plimom i osekom i sjajimo sa svakim komadićem svjetlucavog žutog sunca.
Predodređene smo za trčanje i plesanje po prepunim ulicama u ritmu uplakanog bubnja koji govori o bolu svijeta, s ljubavlju u našim srcima, dok marame lepršaju u našim rukama.
Mi smo predodređene da stvaramo umjetnost koja nadahnjuje i otvara tužna, zatvorena srca.
Naši snovi i vizije i sudbine moraju nam biti na prvom mjestu. Uvijek.
Mi nismo ovdje da se bavimo malim i beznačajnim stvarima; da budemo pristojne, ljubazne, prilično plastične Barbie lutke s praznim, beživotnim srcima – mi smo tu da stvaramo valove, da lovimo snove, da stojimo u plamenoj vatri istine – i mi to znamo.
Mi smo tu da proživljavamo zastrašujuće dubine naše duše.
Zašto to poricati više?
Posegnimo u unutrašnjost naše meke kože i okusimo rijeku mjehurića magije koja pulsira u našim venama poput rubina.
Odbacimo sve što nas guši, sve ono što nikada nije trebalo biti u našim životima – oduprimo se pranju mozga, toleriranju nepotrebnih stvari – to je ono što ubija naše duše.
Napravimo ugovor s našim srcima, dajmo zavjet da ćemo slušati tu unutarnju iskru magije, istinske prekrasne vatre koja se ne može zanemarivati ni minutu više.
Obećajmo sad:
Da ćemo poštovati ono što u stvari jesmo,
Da ćemo biti sile svjetlosti, ljubavi i svete moći.
Da ćemo omogućiti našem zvjezdanom duhu da raste i leti visoko, visoko!
Izvanrednost teče našim venama. Mi smo predodređene za toliko mnogo više.
Naši snovi, vizije i sudbine moraju biti na prvom mjestu. Uvijek.
Molim vas, odgovorite na kišom okupani, šapćući poziv svoje divlje duše.
Ne dopustite da vam krila leže ljepljiva i ranjena, u tužnoj nakupini na podu.
Ne dopustite da vam duh vene u bezbojnom sivom postojanju.
Ne dopustite da vam dragocjena sudbina leži uspavana i mrtva.
Nemojte živjeti život za koji mislite da bi „trebali“.
Zaboravite riječ „trebam“!
Živite život koji čini da vaše srce tuče glasnije, odgovorite na poziv svoje divlje duše!
Idite sad-
U bujne, smaragdne šume vašeg istinskog postojanja.
Pronađite sebe.
Otkrijte svoje darove.
Podijelite svoju čaroliju sa svijetom.
Pratite obećavajući put svoje hrabre sudbine.
Idite. Sada.
Nemojte pristati na isprazan polu-život.
Nemojte pristati na nešto što je „dovoljno dobro“.
Nemojte pristati na nešto što nije izvanredno.
Oh, slatka, mudra, divlja ženo – nemoj pristati na takve stvari.
Ovo je za odlučne, ustrajne božice koje traže istinu i koje se ne boje zaprljati svoje ruke.
Za preslatke dame koje vole osjećati sirovu zemlju pod svojim bosim nogama, kreativne, temperamentne žene koje unose svoje suncem okupane, mjesečinom obasjane, vjetrovite, zvjezdane snove u život, svaki prokleti dan, ne mareći ni za kišu ni za sunce.
Za mudre žene koje će uvijek, iznova i iznova odabrati slijediti svoje srce.
Ja vas pozdravljam, svakim djelićem svoga bića. Ja vas poštujem. Ja sam poput vas.
Mi smo jake i zbunjujuće, komplicirane i moćne, čarobne i uzbudljive – mi smo predodređene za tako mnogo više.
Mi nikada nećemo biti sretne u bijeloj kuhinji s cvjetnom pregačom, sa savršenom punđom na glavi i pažljivo nanesenim ružem koji maskira lažne osmijehe, igrajući ulogu savršene supruge ili savršene djevojke ili savršene majke.
Naša srca bi se ugušila. Naš duh bi vrištao.
Mi nikada ne bi bile sretne u sivom uredu radeći od 9 do 5, gledajući sat kako polako otkucava, dok se naše duše grče zbog zujanja fluorescentnog svjetla, onemogućene da udišemo svježi, blatnjavi miris vjetrova i zamamnih cvjetova slasnih trešanja.
Mi nikada ne bi bile sretne s ispijanjem šampanjca, pričama o visokoj modi, o načinima mršavljenja.
Mi nikada ne bi bile sretne s razmjenom recepata za večere i temama poput „kako osvojiti muškarca“.
Zapravo nas nije briga za ništa od toga.
Želimo govoriti o duši. O istini. O magiji. O smrti. O borbi. O svjetskoj boli.
Želimo stajati i osjećati povjetarac i dešifrirati mudri šapat vjetra.
Da. Dugo vremena mi smo osporavale same sebe, zapravo.
Pokušavale smo i pokušavale i pokušavale ugurati svoja divlja krila i srca u skučene plastične kalupe onoga što bi “trebale” biti.
Nekim čudom nismo uspjele.
Nama je suđeno da se sjedinimo s mjesecom, da plačemo s kišom, rastemo s plimom i osekom i sjajimo sa svakim komadićem svjetlucavog žutog sunca.
Predodređene smo za trčanje i plesanje po prepunim ulicama u ritmu uplakanog bubnja koji govori o bolu svijeta, s ljubavlju u našim srcima, dok marame lepršaju u našim rukama.
Mi smo predodređene da stvaramo umjetnost koja nadahnjuje i otvara tužna, zatvorena srca.
Naši snovi i vizije i sudbine moraju nam biti na prvom mjestu. Uvijek.
Mi nismo ovdje da se bavimo malim i beznačajnim stvarima; da budemo pristojne, ljubazne, prilično plastične Barbie lutke s praznim, beživotnim srcima – mi smo tu da stvaramo valove, da lovimo snove, da stojimo u plamenoj vatri istine – i mi to znamo.
Mi smo tu da proživljavamo zastrašujuće dubine naše duše.
Zašto to poricati više?
Posegnimo u unutrašnjost naše meke kože i okusimo rijeku mjehurića magije koja pulsira u našim venama poput rubina.
Odbacimo sve što nas guši, sve ono što nikada nije trebalo biti u našim životima – oduprimo se pranju mozga, toleriranju nepotrebnih stvari – to je ono što ubija naše duše.
Napravimo ugovor s našim srcima, dajmo zavjet da ćemo slušati tu unutarnju iskru magije, istinske prekrasne vatre koja se ne može zanemarivati ni minutu više.
Obećajmo sad:
Da ćemo poštovati ono što u stvari jesmo,
Da ćemo biti sile svjetlosti, ljubavi i svete moći.
Da ćemo omogućiti našem zvjezdanom duhu da raste i leti visoko, visoko!
Izvanrednost teče našim venama. Mi smo predodređene za toliko mnogo više.
Naši snovi, vizije i sudbine moraju biti na prvom mjestu. Uvijek.
Molim vas, odgovorite na kišom okupani, šapćući poziv svoje divlje duše.
Ne dopustite da vam krila leže ljepljiva i ranjena, u tužnoj nakupini na podu.
Ne dopustite da vam duh vene u bezbojnom sivom postojanju.
Ne dopustite da vam dragocjena sudbina leži uspavana i mrtva.
Nemojte živjeti život za koji mislite da bi „trebali“.
Zaboravite riječ „trebam“!
Živite život koji čini da vaše srce tuče glasnije, odgovorite na poziv svoje divlje duše!
Idite sad-
U bujne, smaragdne šume vašeg istinskog postojanja.
Pronađite sebe.
Otkrijte svoje darove.
Podijelite svoju čaroliju sa svijetom.
Pratite obećavajući put svoje hrabre sudbine.
Idite. Sada.
Nemojte pristati na isprazan polu-život.
Nemojte pristati na nešto što je „dovoljno dobro“.
Nemojte pristati na nešto što nije izvanredno.
Oh, slatka, mudra, divlja ženo – nemoj pristati na takve stvari.
Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help sh
U ljubavi ne postoje gubitnici, samo oni koji odbijaju opet pokušati.
Gubite onda kada dozvolite da se u svom strahu osjećate ugodno.
Ljubav nije udobna, ona nas plaši. Zato što postoji netko bez koga bi nam se svijet srušio i zapravo moramo živjeti sa strahom od te mogućnosti.
I kada se to dogodi, osjećate se slomljeno. Imate dojam da vam život ide dalje, ali kroz njega prolazite okrenuti mu leđima. Prošlost je mjesto u koje se povlačite.
Ali kada nešto izgubite, normalno je da ćete se vraćati putem kojim ste prošli, a gubitak ljubavi nije iznimka.
Jedino što i dalje teče je vrijeme, a svaki put kad vas boli, poželite da vrijeme brže prolazi.
Drugi će vam reći da vrijeme liječi sve rane, ali vi ne osjećate da se oporavljate sve dok se jednog dana ne probudite, a rane više nema.
Ali niste samo jednog dana odjednom bili bolje, to je bio proces kojeg niste bili ni svjesni. Jer ponekad shvatite da zacjeljujete tek kad ste se oporavili.
I tijekom tog oporavka, kada se čini da vrijeme prolazi puževim korakom i da je svaki dan nova borba, jedino što vam preostaje je s time se nekako nositi.
I zato si pokušavate odvratiti pažnju na bilo koji način, pomoću drugih osoba, stvari, bilo čime što sprječava vaše misli da osjećaju tišinu.
Ali onda shvatite da odvraćanje pažnje ne pomaže potpuno i tada dolazi osjećaj neuspjeha.
A osjećaj neuspjeha se pretvara u frustraciju jer, iako ste uspješni u svemu drugome, ono u čemu stvarno želite uspjeti je propalo.
No, slomljeno srce ne znači da ste gubitnik, da ste neuspješni – to je metoda pokušaja i pogrešaka. To je korak koji ste mislili da radite u ispravnom smjeru, ali se pokazalo da ste pogriješili. I često se ne vratite na pravi put. Osjećate se nesigurno i izgubljeno.
Međutim, cijelo ono vrijeme koje ste proveli poklanjajući svoje srce nekome drugome, koji ga je na kraju i slomio, jednako je vrijedno kao i vrijeme koje je potrebno da zacijelite. Jer vrijeme koje ste posvetili upoznavanju nekog drugog, rezultiralo je i time da ste upoznavali i sami sebe.
A ako ste postali svjesniji tko ste zapravo i što želite, to nije neuspjeh.
I iznenada se nađete u situaciji da se prilagođavate novom načinu života bez osoba koja vas je činila sretnom, ali o sreći ne bi trebali razmišljati kao o nečemu što se događalo u prošlosti.
Za sreću trebate napraviti mjesta i u vašoj budućnosti, a ona mora izvirati iz izvora u vama. Ne pokušavajte dovesti sreću u svoj život tako da ćete nekoga tražiti.
Prvo pronađite sreću, a onda nekoga s kim ćete je dijeliti. I pronađite snage da u svemu tome riskirate slamanje srca.
Vaše slomljeno srce je pokazatelj da imate dovoljno hrabrosti nekome predati toliki dio sebe, da na kraju ostanete povrijeđeni.
Vi niste gubitnik u ljubavi jer vam je srce slomljeno, vi ste gubitnik u ljubavi ako dopustite da vas strah od slomljenog srca sprječava da uopće ponovno volite.
Gubite onda kada dozvolite da se u svom strahu osjećate ugodno.
Ljubav nije udobna, ona nas plaši. Zato što postoji netko bez koga bi nam se svijet srušio i zapravo moramo živjeti sa strahom od te mogućnosti.
I kada se to dogodi, osjećate se slomljeno. Imate dojam da vam život ide dalje, ali kroz njega prolazite okrenuti mu leđima. Prošlost je mjesto u koje se povlačite.
Ali kada nešto izgubite, normalno je da ćete se vraćati putem kojim ste prošli, a gubitak ljubavi nije iznimka.
Jedino što i dalje teče je vrijeme, a svaki put kad vas boli, poželite da vrijeme brže prolazi.
Drugi će vam reći da vrijeme liječi sve rane, ali vi ne osjećate da se oporavljate sve dok se jednog dana ne probudite, a rane više nema.
Ali niste samo jednog dana odjednom bili bolje, to je bio proces kojeg niste bili ni svjesni. Jer ponekad shvatite da zacjeljujete tek kad ste se oporavili.
I tijekom tog oporavka, kada se čini da vrijeme prolazi puževim korakom i da je svaki dan nova borba, jedino što vam preostaje je s time se nekako nositi.
I zato si pokušavate odvratiti pažnju na bilo koji način, pomoću drugih osoba, stvari, bilo čime što sprječava vaše misli da osjećaju tišinu.
Ali onda shvatite da odvraćanje pažnje ne pomaže potpuno i tada dolazi osjećaj neuspjeha.
A osjećaj neuspjeha se pretvara u frustraciju jer, iako ste uspješni u svemu drugome, ono u čemu stvarno želite uspjeti je propalo.
No, slomljeno srce ne znači da ste gubitnik, da ste neuspješni – to je metoda pokušaja i pogrešaka. To je korak koji ste mislili da radite u ispravnom smjeru, ali se pokazalo da ste pogriješili. I često se ne vratite na pravi put. Osjećate se nesigurno i izgubljeno.
Međutim, cijelo ono vrijeme koje ste proveli poklanjajući svoje srce nekome drugome, koji ga je na kraju i slomio, jednako je vrijedno kao i vrijeme koje je potrebno da zacijelite. Jer vrijeme koje ste posvetili upoznavanju nekog drugog, rezultiralo je i time da ste upoznavali i sami sebe.
A ako ste postali svjesniji tko ste zapravo i što želite, to nije neuspjeh.
I iznenada se nađete u situaciji da se prilagođavate novom načinu života bez osoba koja vas je činila sretnom, ali o sreći ne bi trebali razmišljati kao o nečemu što se događalo u prošlosti.
Za sreću trebate napraviti mjesta i u vašoj budućnosti, a ona mora izvirati iz izvora u vama. Ne pokušavajte dovesti sreću u svoj život tako da ćete nekoga tražiti.
Prvo pronađite sreću, a onda nekoga s kim ćete je dijeliti. I pronađite snage da u svemu tome riskirate slamanje srca.
Vaše slomljeno srce je pokazatelj da imate dovoljno hrabrosti nekome predati toliki dio sebe, da na kraju ostanete povrijeđeni.
Vi niste gubitnik u ljubavi jer vam je srce slomljeno, vi ste gubitnik u ljubavi ako dopustite da vas strah od slomljenog srca sprječava da uopće ponovno volite.
-
ina
- Mjesečarka
- Posts: 25660
- Joined: 20 Feb 2015, 22:36
- Location: izmedju neba i mora
- Has thanked: 3109 times
- Been thanked: 4107 times
- Contact:
- Status: Offline
Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help sh
Zapravo nas nije briga za ništa od toga.
Želimo govoriti o duši. O istini. O magiji. O smrti. O borbi. O svjetskoj boli.
Želimo stajati i osjećati povjetarac i dešifrirati mudri šapat vjetra.
Da. Dugo vremena mi smo osporavale same sebe, zapravo.
Pokušavale smo i pokušavale i pokušavale ugurati svoja divlja krila i srca u skučene plastične kalupe onoga što bi “trebale” biti.
Nekim čudom nismo uspjele.
Nama je suđeno da se sjedinimo s mjesecom, da plačemo s kišom, rastemo s plimom i osekom i sjajimo sa svakim komadićem svjetlucavog žutog sunca.
Predodređene smo za trčanje i plesanje po prepunim ulicama u ritmu uplakanog bubnja koji govori o bolu svijeta, s ljubavlju u našim srcima, dok marame lepršaju u našim rukama.
Mi smo predodređene da stvaramo umjetnost koja nadahnjuje i otvara tužna, zatvorena srca.
Naši snovi i vizije i sudbine moraju nam biti na prvom mjestu. Uvijek
Svijest ima sidrište.
-
srculence7
- Forum [Bot]
- Posts: 18138
- Joined: 31 Mar 2016, 03:35
- Location: iza zatvorenih vrata
- Has thanked: 3742 times
- Been thanked: 3693 times
- Status: Offline
Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help sh
Jedino srcem možemo dotaknuti nebo...
Svemir (makrokozmos) je neograničen prostor. Čovjek (mikrokozmos) je isto tako bezgraničan u svojoj mogućnosti širenja.
Međutim, čovjeku je um postao najveća zamka i smetnja ka njegovom beskrajnom putovanju izvan vremena i prostora.
Um je stvaralačka snaga koja ideje crpi iz sveopće inteligencije svemira i prenosi ih u konkretne oblike, ali glavni pokretač, odnosno kormilar jeste srce.
Kada je čovjek shvatio da ima ogromne intelektualne moći, on je počeo zaboravljati srce i stvorio je rascjep unutar sebe, pokidao most koji spaja obalu razuma s obalom srca. Počeo se ponašati na isključiv način, birajući da razumom isključuje srce.
Ako nešto uradimo srcem, ubrzo se uključi um koji smisli tisuću razloga da smo na pogrešnom putu i ubacuje nam narastajuće zrno sumnje, te ubrzo prestajemo sa širenjem i skupljamo se u zonu logičkog i racionalnog uma.
Kada radimo srcem, mi i dalje ostajemo razumna bića, ali se plašimo gubitka kontrole. Taj strah nas drži na zemlji, u statičnom položaju.
Mnogi od nas se radije drže sigurne zone u kojoj je prilično monotono i dosadno, nego što će odabrati avanturu upoznavanja sebe kao čovjeka srca. Kada bismo samo mogli srušiti barijere uma, dodirnuli bismo nebo...
Svemir (makrokozmos) je neograničen prostor. Čovjek (mikrokozmos) je isto tako bezgraničan u svojoj mogućnosti širenja.
Međutim, čovjeku je um postao najveća zamka i smetnja ka njegovom beskrajnom putovanju izvan vremena i prostora.
Um je stvaralačka snaga koja ideje crpi iz sveopće inteligencije svemira i prenosi ih u konkretne oblike, ali glavni pokretač, odnosno kormilar jeste srce.
Kada je čovjek shvatio da ima ogromne intelektualne moći, on je počeo zaboravljati srce i stvorio je rascjep unutar sebe, pokidao most koji spaja obalu razuma s obalom srca. Počeo se ponašati na isključiv način, birajući da razumom isključuje srce.
Ako nešto uradimo srcem, ubrzo se uključi um koji smisli tisuću razloga da smo na pogrešnom putu i ubacuje nam narastajuće zrno sumnje, te ubrzo prestajemo sa širenjem i skupljamo se u zonu logičkog i racionalnog uma.
Kada radimo srcem, mi i dalje ostajemo razumna bića, ali se plašimo gubitka kontrole. Taj strah nas drži na zemlji, u statičnom položaju.
Mnogi od nas se radije drže sigurne zone u kojoj je prilično monotono i dosadno, nego što će odabrati avanturu upoznavanja sebe kao čovjeka srca. Kada bismo samo mogli srušiti barijere uma, dodirnuli bismo nebo...
Ne diraj me ako se ne razumeš u mene, pokvarićeš nešto.
Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help sh
Što je zajedničko materijalizmu i sreći?
Odrasla sam u obitelji u kojoj novca nikad nije bilo dovoljno, imali smo svoje bolje dane, kao i one kritične. Kao rezultat takvog stanja, od svog osmog razreda osnovne škole svaku sam sezonu radila kako bi na jesen olakšala kupovinu garderobe, knjiga i svih drugih potrepština za školu.
Ipak kad razmišljam o svemu tome, ne mogu reći da smo bili siromašni. Za mene je to presnažna riječ i ne može se upotrijebiti za nikoga tko u životu nije bio doslovno bos i bez krova nad glavom.
Kad sam odrasla, osamostalila se, našla dobro plaćen posao i počela pristojno zarađivati, logično počela sam više trošiti da nadoknadim sebi sve ono što prije nisam mogla imati. Sjećam se, kad sam kupila svoje prve original Nike tenisice, kako sam s grižnjom savjesti davala prodavačici tada 300 i nešto kuna jer je to za mene bio ogroman iznos novca, iznos za koji sam se mogla obući od glave do pete na nekom od štandova na šibenskoj pijaci.
No kako je vrijeme prolazilo i kako je stanje na mom bankovnom računu raslo, tako je i moja grižnja savjesti bivala sve manja i manja, a apetiti sve veći i veći. Odjednom ni jedne Nike tenisice nisu bile dovoljne, sad ih je trebalo minimalno tri para – jedne za gym, jedne za svakodnevnu šetnju, jedne fancy za posebne odjevne kombinacije, pa umjesto dva para traperica, njih minimalno deset, kaput i čizme sa cijenom čiji bi iznos prehranio malu obitelj na mjesec dana…
U početku sam naravno bila ushićena, samopouzdanje mi je naraslo, nisam više bila netko tko prije svakog gušta mora dobro promisliti može li si to priuštiti ili još gore, ignorirati sve gušte jer nema načina da im se udovolji.
Bila sam sretna.
I onda sam s vremenom prestala biti sretna.
Ironično, što sam više zarađivala, moji su apetiti postajali veći, više sam trošila, više dugovala, u smislu posjedovanja raznih kreditnih kartica. I što sam više dugovala, više sam težila napredovanju, povećanju posla koji radim da bi zaradila još više novca kojim bi pokrila sve svoje želje. Nikad nije bilo dovoljno i uvijek je falilo još samo malo.
I tako sam postala vezana.
Rob koji je svoju slobodu vidio daleko od odgovornosti koje sam sebi natovarila na vrat samo da bi prestala biti materijalno uskraćena.
Mi ljudi često slobodu i sreću povezujemo s novcem. Jer kad ga imamo, mislimo možemo sve. Nema granica, sve što poželimo ostvarimo bez muka koje prolaze oni koji su slabije materijalno potkvani.
Ali zapravo, to nema nikakve veze sa slobodom, a kamoli srećom.
Da, u materijalnom smislu možemo puno, ako ne i sve što poželimo, ovisno o količini novca kojim raspolažemo. Ali, to je ujedno i jedino što možemo – posjedovati nešto. Onaj osjećaj slobode i sreće je prividan i privremen. Traje taman toliko koliko je potrebno da shvatimo da naša duša i dalje ostaje gladna usprkos obilju kojim se okružujemo izvana.
Znamo biti strahovito ponosni na svoja materijalna postignuća. Osjećati moć, superiornost, imati visoku razinu samopouzdanja i samodostatnosti – jer smo postigli nešto što smatramo važnim, što cijeli svijet smatra važnim. Skrivati se iza svojih postignuća, novca koji nam omogućuje zadovoljenje naših poriva za posjedovanjem, a zapravo samo služi kao barijera između svijeta i onoga tko smo i što smo zapravo: zbunjeni, tužni, nesigurni, izgubljeni u vječnoj potrazi za srećom.
Ljudi se hiljadu puta više trude da steknu materijalno nego duhovno bogatstvo, mada je sasvim sigurno, da našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo.
Zaraditi novac je lako.
Osigurati si materijalnu sigurnost unutar svoja četiri zida opremljena brojnim čudima tehnologije stvorenim da nam olakšaju život i dobrim ukusom na kojem nam prijatelji i poznanici zavide, osigurati si materijalnu slobodu u kojoj jednim klikom miša bez po muke kupujemo što god poželimo, odlazimo na daleke destinacije, ulažemo u svoje znanje i profesionalni razvoj, u sigurnost svoje obitelji…
Sve to je lako – u usporedbi sa postizanjem osobnog mira i sreće.
Kad vas bace u život, nakon što su vas školovali i opskrbili raznim titulama i vještinama koje bi trebale osigurati penjanje po društvenoj ljestvici, ne dobijete naputak za ono najvažnije, ono čemu svako ljudsko biće najviše teži – kako biti sretan. Kako proživjeti svoj život na kraju kojeg možeš reći: Bila sam bogata jer sam umjesto para zgrtala uspomene, iskustva, emocije koje su me drmale u samu srž i činile bićem vrijednim življenja. Na kraju puta svih nas čeka ista sudbina, sudbina koju nije ni najmanje briga jesmo li tokom svog života bili rob svojih materijalnih posjedovanja ili smo uživali u slobodi koju nevezivanje za materijalno može pružiti.
Ovim tekstom ne želim poručiti da novac nije važan – naravno da je važan. Kao ni postizanje određenog statusa u društvu ako je to ono što pojedinac zaista želi. Ovim vas tekstom želim natjerati da se upitate je li vaš život rezultat svjesno donešenih odluka koje za cilj imaju da vas dugoročno učine sretnom osobom, ili tek potrebe da se osjećate prihvaćeno, kako od svih tako i od sebe samih? Jer zgrtanje para da bi mogli imati ono što svi drugi imaju je upravo to – potreba da se osjećamo prihvaćenima, potreba koja nema apsolutno nikakve veze sa srećom. Jer i kad imamo apsolutno sve tuga nam može rezati dušu, naoko bezopasna poput običnog lista papira, no lako nas ozlijedi samo ako nespretno rukujemo s njom.
S vremenom, postajalo mi je nejasno kako sam prije s tako malo uopće mogla živjeti. Prisjetila sam se kako sam tada, kad sam imala malo, vjerovala da će sve moje muke nestati kad budem imala samo malo više, kako je to malo više sasvim dovoljno za jedan sretan i ispunjen život. No, sretan i ispunjen život je izmicao i kad sam prešišala to malo više.
Poznato vam je ovo, zar ne? Što mislite zašto je to tako?
Jer je sva naša energija usmjerena na stvaranje izvana. Na ono na površini, na ono vidljivo i opipljivo, ono što nekome drugome možemo pokazati i viknuti: Vidi što imam, što sam postigla!
Nedavno sam pročitala jedan psihološki triler i iako nije povezan direktno sa temom ovog teksta jedna rečenica na samom početku knjige potakla me na razmišljanje iz kojeg se na kraju izrodio ovaj tekst. Rečenica glasi:
Please make a list of every possesion you consider essential to your life.
Rečenica je napisana na početku stranice i ostavljen je prazan list da bi na njega mogli dopisati sva svoja posjedovanja koja smatrate esencijalnim za svoj život.
Da li bi napisali koje? Ako da, koje i zašto? Ili bi već nakon kraćeg razmišljanja shvatili da nijedno nema takvu važnost u vašem životu i da bi svakom okrenuli leđa ako bi to neka situacija od vas zahtjevala? Pogotovo ona situacija koja sa sobom nosi obećanje unutarnjeg mira i sreće.
Odrasla sam u obitelji u kojoj novca nikad nije bilo dovoljno, imali smo svoje bolje dane, kao i one kritične. Kao rezultat takvog stanja, od svog osmog razreda osnovne škole svaku sam sezonu radila kako bi na jesen olakšala kupovinu garderobe, knjiga i svih drugih potrepština za školu.
Ipak kad razmišljam o svemu tome, ne mogu reći da smo bili siromašni. Za mene je to presnažna riječ i ne može se upotrijebiti za nikoga tko u životu nije bio doslovno bos i bez krova nad glavom.
Kad sam odrasla, osamostalila se, našla dobro plaćen posao i počela pristojno zarađivati, logično počela sam više trošiti da nadoknadim sebi sve ono što prije nisam mogla imati. Sjećam se, kad sam kupila svoje prve original Nike tenisice, kako sam s grižnjom savjesti davala prodavačici tada 300 i nešto kuna jer je to za mene bio ogroman iznos novca, iznos za koji sam se mogla obući od glave do pete na nekom od štandova na šibenskoj pijaci.
No kako je vrijeme prolazilo i kako je stanje na mom bankovnom računu raslo, tako je i moja grižnja savjesti bivala sve manja i manja, a apetiti sve veći i veći. Odjednom ni jedne Nike tenisice nisu bile dovoljne, sad ih je trebalo minimalno tri para – jedne za gym, jedne za svakodnevnu šetnju, jedne fancy za posebne odjevne kombinacije, pa umjesto dva para traperica, njih minimalno deset, kaput i čizme sa cijenom čiji bi iznos prehranio malu obitelj na mjesec dana…
U početku sam naravno bila ushićena, samopouzdanje mi je naraslo, nisam više bila netko tko prije svakog gušta mora dobro promisliti može li si to priuštiti ili još gore, ignorirati sve gušte jer nema načina da im se udovolji.
Bila sam sretna.
I onda sam s vremenom prestala biti sretna.
Ironično, što sam više zarađivala, moji su apetiti postajali veći, više sam trošila, više dugovala, u smislu posjedovanja raznih kreditnih kartica. I što sam više dugovala, više sam težila napredovanju, povećanju posla koji radim da bi zaradila još više novca kojim bi pokrila sve svoje želje. Nikad nije bilo dovoljno i uvijek je falilo još samo malo.
I tako sam postala vezana.
Rob koji je svoju slobodu vidio daleko od odgovornosti koje sam sebi natovarila na vrat samo da bi prestala biti materijalno uskraćena.
Mi ljudi često slobodu i sreću povezujemo s novcem. Jer kad ga imamo, mislimo možemo sve. Nema granica, sve što poželimo ostvarimo bez muka koje prolaze oni koji su slabije materijalno potkvani.
Ali zapravo, to nema nikakve veze sa slobodom, a kamoli srećom.
Da, u materijalnom smislu možemo puno, ako ne i sve što poželimo, ovisno o količini novca kojim raspolažemo. Ali, to je ujedno i jedino što možemo – posjedovati nešto. Onaj osjećaj slobode i sreće je prividan i privremen. Traje taman toliko koliko je potrebno da shvatimo da naša duša i dalje ostaje gladna usprkos obilju kojim se okružujemo izvana.
Znamo biti strahovito ponosni na svoja materijalna postignuća. Osjećati moć, superiornost, imati visoku razinu samopouzdanja i samodostatnosti – jer smo postigli nešto što smatramo važnim, što cijeli svijet smatra važnim. Skrivati se iza svojih postignuća, novca koji nam omogućuje zadovoljenje naših poriva za posjedovanjem, a zapravo samo služi kao barijera između svijeta i onoga tko smo i što smo zapravo: zbunjeni, tužni, nesigurni, izgubljeni u vječnoj potrazi za srećom.
Ljudi se hiljadu puta više trude da steknu materijalno nego duhovno bogatstvo, mada je sasvim sigurno, da našu sreću stvara ono što jesmo, a ne ono što imamo.
Zaraditi novac je lako.
Osigurati si materijalnu sigurnost unutar svoja četiri zida opremljena brojnim čudima tehnologije stvorenim da nam olakšaju život i dobrim ukusom na kojem nam prijatelji i poznanici zavide, osigurati si materijalnu slobodu u kojoj jednim klikom miša bez po muke kupujemo što god poželimo, odlazimo na daleke destinacije, ulažemo u svoje znanje i profesionalni razvoj, u sigurnost svoje obitelji…
Sve to je lako – u usporedbi sa postizanjem osobnog mira i sreće.
Kad vas bace u život, nakon što su vas školovali i opskrbili raznim titulama i vještinama koje bi trebale osigurati penjanje po društvenoj ljestvici, ne dobijete naputak za ono najvažnije, ono čemu svako ljudsko biće najviše teži – kako biti sretan. Kako proživjeti svoj život na kraju kojeg možeš reći: Bila sam bogata jer sam umjesto para zgrtala uspomene, iskustva, emocije koje su me drmale u samu srž i činile bićem vrijednim življenja. Na kraju puta svih nas čeka ista sudbina, sudbina koju nije ni najmanje briga jesmo li tokom svog života bili rob svojih materijalnih posjedovanja ili smo uživali u slobodi koju nevezivanje za materijalno može pružiti.
Ovim tekstom ne želim poručiti da novac nije važan – naravno da je važan. Kao ni postizanje određenog statusa u društvu ako je to ono što pojedinac zaista želi. Ovim vas tekstom želim natjerati da se upitate je li vaš život rezultat svjesno donešenih odluka koje za cilj imaju da vas dugoročno učine sretnom osobom, ili tek potrebe da se osjećate prihvaćeno, kako od svih tako i od sebe samih? Jer zgrtanje para da bi mogli imati ono što svi drugi imaju je upravo to – potreba da se osjećamo prihvaćenima, potreba koja nema apsolutno nikakve veze sa srećom. Jer i kad imamo apsolutno sve tuga nam može rezati dušu, naoko bezopasna poput običnog lista papira, no lako nas ozlijedi samo ako nespretno rukujemo s njom.
S vremenom, postajalo mi je nejasno kako sam prije s tako malo uopće mogla živjeti. Prisjetila sam se kako sam tada, kad sam imala malo, vjerovala da će sve moje muke nestati kad budem imala samo malo više, kako je to malo više sasvim dovoljno za jedan sretan i ispunjen život. No, sretan i ispunjen život je izmicao i kad sam prešišala to malo više.
Poznato vam je ovo, zar ne? Što mislite zašto je to tako?
Jer je sva naša energija usmjerena na stvaranje izvana. Na ono na površini, na ono vidljivo i opipljivo, ono što nekome drugome možemo pokazati i viknuti: Vidi što imam, što sam postigla!
Nedavno sam pročitala jedan psihološki triler i iako nije povezan direktno sa temom ovog teksta jedna rečenica na samom početku knjige potakla me na razmišljanje iz kojeg se na kraju izrodio ovaj tekst. Rečenica glasi:
Please make a list of every possesion you consider essential to your life.
Rečenica je napisana na početku stranice i ostavljen je prazan list da bi na njega mogli dopisati sva svoja posjedovanja koja smatrate esencijalnim za svoj život.
Da li bi napisali koje? Ako da, koje i zašto? Ili bi već nakon kraćeg razmišljanja shvatili da nijedno nema takvu važnost u vašem životu i da bi svakom okrenuli leđa ako bi to neka situacija od vas zahtjevala? Pogotovo ona situacija koja sa sobom nosi obećanje unutarnjeg mira i sreće.
-
srculence7
- Forum [Bot]
- Posts: 18138
- Joined: 31 Mar 2016, 03:35
- Location: iza zatvorenih vrata
- Has thanked: 3742 times
- Been thanked: 3693 times
- Status: Offline
Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help sh
Priča o životu
Ponekad ljudi dođu u tvoj život, osjetiš i odmah znaš da su trebali biti tu, služiti nekoj vrsti svrhe, podučiti lekciju ili ti pomoći da shvatiš tko si ili tko želiš postati.
Nikad ne znaš tko su ti ljudi (možda tvoj cimer, susjed, suradnik, dugogodišnji prijatelj, ljubavnik, ili čak potpuni stranac), ali kada se pogledate oči u oči u tom trenutku znaš da će oni duboko utjecati na tvoj život.
I ponekad ti se dogodi nešto što ti se na početku može činiti strašnim, bolnim i nepravednim, ali u osvještavanju tih situacija, otkrit ćeš svrhu prevladavanja tih prepreka. Jer da ih nije bilo nikada ne bi shvatila svoj potencijal, snagu, volju ili srce.
Sve se događa s razlogom. Ništa se ne događa slučajno ili pukom srećom. Bolest, ozljeda, ljubav, izgubljeni trenuci prave svrhe i sve gluparije, događaju se kako bi testirali granice tvoje duše. Bez ovih malih testova, bez obzira na to što jesu, život bi bio poput glatko popločena, ravna, cesta koja vodi nigdje. Bilo bi sigurno i ugodno, ali dosadno i posve besmisleno.
Ljudi s kojima se susrećeš i koji utječu na tvoj život, i na uspjeh i padove koje doživljavaš, pomažu ti stvoriti osobu koja postaješ svojim rastom. Puno se iz loših iskustva može naučiti. Zapravo, oni su vjerojatno najdublji i najvažniji.
Ako te netko povrijedi, iznevjeri ili ti slomi srce, oprosti im jer su ti pomogli da naučiš o povjerenju i važnosti opreza kada ga otvaraš nekome. Ako te netko voli, voli ga/ ih bezuvjetno ne samo zato što tebe vole, već zato što te na neki način podučavaju da voliš i kako bi trebala otvoriti svoje oči prema stvarima.
Dozvoli da ti je svaki dan bitan! Uživaj u svakom trenutku i shvati da se niti jedan životni trenutak kojeg proživiš više nikada neće ponoviti. Razgovaraj s ljudima s kojima nikada prije nisi razgovarala i zaista slušaj. Zaljubi se, oslobodi se i postavi svoje ciljeve visoko.
Drži glavu gore, jer imaš na to svako pravo. Reci sebi koliko si jedinstvena i vjeruj sebi, jer ako ne vjeruješ u sebe, teško će drugi vjerovati u tebe. Možeš izraditi svoj život kako god poželiš. Stvori vlastiti život i živi ga u cijelosti bez žaljenja.
Ponekad ljudi dođu u tvoj život, osjetiš i odmah znaš da su trebali biti tu, služiti nekoj vrsti svrhe, podučiti lekciju ili ti pomoći da shvatiš tko si ili tko želiš postati.
Nikad ne znaš tko su ti ljudi (možda tvoj cimer, susjed, suradnik, dugogodišnji prijatelj, ljubavnik, ili čak potpuni stranac), ali kada se pogledate oči u oči u tom trenutku znaš da će oni duboko utjecati na tvoj život.
I ponekad ti se dogodi nešto što ti se na početku može činiti strašnim, bolnim i nepravednim, ali u osvještavanju tih situacija, otkrit ćeš svrhu prevladavanja tih prepreka. Jer da ih nije bilo nikada ne bi shvatila svoj potencijal, snagu, volju ili srce.
Sve se događa s razlogom. Ništa se ne događa slučajno ili pukom srećom. Bolest, ozljeda, ljubav, izgubljeni trenuci prave svrhe i sve gluparije, događaju se kako bi testirali granice tvoje duše. Bez ovih malih testova, bez obzira na to što jesu, život bi bio poput glatko popločena, ravna, cesta koja vodi nigdje. Bilo bi sigurno i ugodno, ali dosadno i posve besmisleno.
Ljudi s kojima se susrećeš i koji utječu na tvoj život, i na uspjeh i padove koje doživljavaš, pomažu ti stvoriti osobu koja postaješ svojim rastom. Puno se iz loših iskustva može naučiti. Zapravo, oni su vjerojatno najdublji i najvažniji.
Ako te netko povrijedi, iznevjeri ili ti slomi srce, oprosti im jer su ti pomogli da naučiš o povjerenju i važnosti opreza kada ga otvaraš nekome. Ako te netko voli, voli ga/ ih bezuvjetno ne samo zato što tebe vole, već zato što te na neki način podučavaju da voliš i kako bi trebala otvoriti svoje oči prema stvarima.
Dozvoli da ti je svaki dan bitan! Uživaj u svakom trenutku i shvati da se niti jedan životni trenutak kojeg proživiš više nikada neće ponoviti. Razgovaraj s ljudima s kojima nikada prije nisi razgovarala i zaista slušaj. Zaljubi se, oslobodi se i postavi svoje ciljeve visoko.
Drži glavu gore, jer imaš na to svako pravo. Reci sebi koliko si jedinstvena i vjeruj sebi, jer ako ne vjeruješ u sebe, teško će drugi vjerovati u tebe. Možeš izraditi svoj život kako god poželiš. Stvori vlastiti život i živi ga u cijelosti bez žaljenja.
Ne diraj me ako se ne razumeš u mene, pokvarićeš nešto.
Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help sh
Very nice srce 
Idem to prepisat u svoju biljezicu
Idem to prepisat u svoju biljezicu
Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help sh
“Kada sam bio mlad i slobodan i moja mašta nije imala granica, sanjao sam da ću promijeniti svijet. Kako sam odrastao i postajao mudriji, shvatio sam da se svijet neće promijeniti pa sam smanjio apetite i odlučio da ću promijeniti samo svoju zemlju. Ali i ona se činila nepromjenjivom. Kako sam ulazio u moje poodmakle godine, u zadnjem očajnom pokušaju, zadovoljio sam se s time da promijenim svoju obitelj, one najbliže sebi, ali oni nisu to željeli.
A sada, kada ležim na samrtnoj postelji konačno sam shvatio: Da sam barem prvo promijenio sebe, tada bih postao primjer za svoju obitelj koja bi se promijenila. To bi me inspiriralo i ohrabrilo i tako bih mogao pomoći i učiniti bolje za svoju zemlju, a tko zna, možda bih tako promijenio i svijet.“
~ Napisano na grobnici anglikanskog biskupa u Westministerskoj opatiji.
A sada, kada ležim na samrtnoj postelji konačno sam shvatio: Da sam barem prvo promijenio sebe, tada bih postao primjer za svoju obitelj koja bi se promijenila. To bi me inspiriralo i ohrabrilo i tako bih mogao pomoći i učiniti bolje za svoju zemlju, a tko zna, možda bih tako promijenio i svijet.“
~ Napisano na grobnici anglikanskog biskupa u Westministerskoj opatiji.
Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help sh
Trebamo moći sve oprostiti – kako bi mogli živjeti
Opraštanje je preduvjet našeg duhovnog rasta i napretka. Ono je preduvjet unutarnje slobode koja se zatim reflektira na ukupnost našega života. Stoga, trebamo moći sve oprostiti. Ne samo to željeti, već to učiniti svjesno i znati to učiniti.
Potrebno je svjesno oprostiti i prekinuti vezanost za bilo kakvu povredu. To ne znači da ćemo povredu zaboraviti, već znači to da ćemo moći živjeti slobodno od nje i vezanosti za nju. Nećemo joj se više vraćati gajeći u sebi toksine koji nas truju.
Nećemo ju prizivati i stavljati u kontekst sadašnjeg trenutka osjećajući ljutnju, mržnju, želju za osvetom, nemoć….
Ono što je prošlo, prošlo je i trebamo to napokon ostaviti na mjestu / u vremenu gdje i kada nas je zadesilo. Ne nosite povredu kao kamen oko vrata puštajući ju da vas tare ili guši. Jer, emotivni toksini se gomilaju, bujaju te mogu preuzeti vlast nad sadašnjim životom i postati bolest.
Mnogi ljudi ne žive u sadašnjosti jer još uvijek žive zarobljeni u prošlosti. I zato nam valja oprostiti. Da bismo mogli napokon živjeti.
Jer, opraštanje je čin ljubavi i dubokog razumijevanja nas samih, razumijevanja drugih ljudi i svih odnosa. Ne možemo voljeti ukoliko nismo spremni oprostiti.
Samo iz oprosta kao čina ljubavi stvaramo slobodu. Prema svemu i prema svima. A najviše prema sebi samima.
Opraštanje je preduvjet našeg duhovnog rasta i napretka. Ono je preduvjet unutarnje slobode koja se zatim reflektira na ukupnost našega života. Stoga, trebamo moći sve oprostiti. Ne samo to željeti, već to učiniti svjesno i znati to učiniti.
Potrebno je svjesno oprostiti i prekinuti vezanost za bilo kakvu povredu. To ne znači da ćemo povredu zaboraviti, već znači to da ćemo moći živjeti slobodno od nje i vezanosti za nju. Nećemo joj se više vraćati gajeći u sebi toksine koji nas truju.
Nećemo ju prizivati i stavljati u kontekst sadašnjeg trenutka osjećajući ljutnju, mržnju, želju za osvetom, nemoć….
Ono što je prošlo, prošlo je i trebamo to napokon ostaviti na mjestu / u vremenu gdje i kada nas je zadesilo. Ne nosite povredu kao kamen oko vrata puštajući ju da vas tare ili guši. Jer, emotivni toksini se gomilaju, bujaju te mogu preuzeti vlast nad sadašnjim životom i postati bolest.
Mnogi ljudi ne žive u sadašnjosti jer još uvijek žive zarobljeni u prošlosti. I zato nam valja oprostiti. Da bismo mogli napokon živjeti.
Jer, opraštanje je čin ljubavi i dubokog razumijevanja nas samih, razumijevanja drugih ljudi i svih odnosa. Ne možemo voljeti ukoliko nismo spremni oprostiti.
Samo iz oprosta kao čina ljubavi stvaramo slobodu. Prema svemu i prema svima. A najviše prema sebi samima.
Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help sh
Ne dajte da u vama ubiju ljudskost ljudi koji je nemaju.
Ne dajte da to učine načinima na koji vas povrijede, slome, obeshrabre ili razočaraju jer slobodni ste onoliko koliko je jaka u vama ljudskost. Ne dajte da vas zarobe željom za osvetom i da počnete razmišljati da mir dolazi tek onda kada vratite jednakom mjerom. Nema tada mira, tada dolazi samo neprekidno nemirno razmišljanje, kako izravnati račune i ubitačna borba kojoj nema kraja ni konca. A život na koncu opet vrati svima ono što dadu.
Ne dajte da u vama ubiju ljudskost ljudi kojima vam se obraćaju samo onda kada od vas imaju neki interes. Imate mogućnost izdignuti se iznad takvih, i biti svjesni da vaša dobrota ne mora biti izvor vaše slabosti, već izvor vaše snage. Ne dajte da u vama ubiju ljudskost ljudi koji se smatraju većim od vas, pa da se i vi počnete na sve načine penjati ne bi li bili viši od njih, pustite ih neka se kupaju u svom egu do trenutka kada će se u njemu početi gušiti.
Ne dajte da u vama ubiju ljudskost ljudi koji nemaju svoga cilja i kojima je cilj uplitati se u tuđe živote i puniti ih negativnošću. Zadržite svoj vedri duh usprkos parazitima koji vas okružuju i napravite granice, dostojanstveno i spokojno. Ne dajte da u vama ubiju ljudskost ljudi koji siju strah na sve strane jer putem toga straha lakše će kontrolirati druge, zadržite svoj mir jer samo zadržavajući njega zadržavate i svoju ljudskost.
Ne dajte da u vama ubiju ljudskost ljudi koji su spremni sve učiniti samo da dođu do svoga cilja. Ako nemate razloga biti na njihovom putu pomaknite se sa njega, nađite svoju životnu oazu daleko od prisustava takvih i uživajte u svojoj slobodi i svom miru. Svaki put kada s takvima uđete u ring ne očekujte lijep nastavak svoga životnog puta. Neka vam mir koji dolazi iz nutrine vaše duše nadjača sve navale ega! Zadržite ljudskost, cijena mira i sreće nalaze se samo u njoj i nigdje drugdje.
Ne dajte da to učine načinima na koji vas povrijede, slome, obeshrabre ili razočaraju jer slobodni ste onoliko koliko je jaka u vama ljudskost. Ne dajte da vas zarobe željom za osvetom i da počnete razmišljati da mir dolazi tek onda kada vratite jednakom mjerom. Nema tada mira, tada dolazi samo neprekidno nemirno razmišljanje, kako izravnati račune i ubitačna borba kojoj nema kraja ni konca. A život na koncu opet vrati svima ono što dadu.
Ne dajte da u vama ubiju ljudskost ljudi kojima vam se obraćaju samo onda kada od vas imaju neki interes. Imate mogućnost izdignuti se iznad takvih, i biti svjesni da vaša dobrota ne mora biti izvor vaše slabosti, već izvor vaše snage. Ne dajte da u vama ubiju ljudskost ljudi koji se smatraju većim od vas, pa da se i vi počnete na sve načine penjati ne bi li bili viši od njih, pustite ih neka se kupaju u svom egu do trenutka kada će se u njemu početi gušiti.
Ne dajte da u vama ubiju ljudskost ljudi koji nemaju svoga cilja i kojima je cilj uplitati se u tuđe živote i puniti ih negativnošću. Zadržite svoj vedri duh usprkos parazitima koji vas okružuju i napravite granice, dostojanstveno i spokojno. Ne dajte da u vama ubiju ljudskost ljudi koji siju strah na sve strane jer putem toga straha lakše će kontrolirati druge, zadržite svoj mir jer samo zadržavajući njega zadržavate i svoju ljudskost.
Ne dajte da u vama ubiju ljudskost ljudi koji su spremni sve učiniti samo da dođu do svoga cilja. Ako nemate razloga biti na njihovom putu pomaknite se sa njega, nađite svoju životnu oazu daleko od prisustava takvih i uživajte u svojoj slobodi i svom miru. Svaki put kada s takvima uđete u ring ne očekujte lijep nastavak svoga životnog puta. Neka vam mir koji dolazi iz nutrine vaše duše nadjača sve navale ega! Zadržite ljudskost, cijena mira i sreće nalaze se samo u njoj i nigdje drugdje.
Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help sh
Zna li itko više voljeti?
Zašto su odnosi danas tako teški?
Zašto smo u ljubavi neuspješni, bez obzira na sav trud? Zašto su ljudi odjednom postali toliko nesposobni održati trajan odnos?
Jesmo li zaboravili kako voljeti? Ili još gore, jesmo li zaboravili što je ljubav?
Nismo spremni. Nismo spremni za žrtve, za kompromise, za bezuvjetnu ljubav. Mi nismo spremni uložiti sve što je potrebno da bi odnos funkcionirao.
Želimo da je sve jednostavno. Mi smo ljudi koji brzo odustaju.
Dovoljna je samo jedna prepreka da nas obeshrabri. Ne dopuštamo da naša ljubav raste, mi odlazimo prije vremena.
To što tražimo nije ljubav, samo uzbuđenje i oduševljenje u životu.
Mi želimo nekoga tko će s nama gledati filmove i zabavljati se, a ne nekog tko nas razumije, čak i u najdubljoj tišini. Provodimo vrijeme zajedno, ne stvaramo uspomene.
Ne želimo dosadan život. Ne želimo partnera za život, samo nekoga tko može učiniti da se osjećamo živi upravo sada. Kad uzbuđenje nestane, otkrivamo kako nas nitko nije pripremio za prizemljenje.
Ne vjerujemo u ljepotu predvidljivosti jer smo zaslijepljeni uzbuđenjem pustolovine. Uronjeni smo u kaotičan gradski život, a on nam ne ostavlja prostor za ljubav.
Mi nemamo vremena za ljubav, nemamo strpljenja za rad na odnosima. Mi smo ljudi zauzeti jurnjavom za materijalističkim snovima i tu nema mjesta za ljubav.
Mi tražimo instant zadovoljenje u svemu što radimo – u stvarima koje objavljujemo na internetu, u karijeri koju smo odabrali, u ljudima s kojima smo odlučili biti. Želimo zrelost u odnosu koja dolazi s vremenom, emocionalno povezivanje kakvo se razvija tijekom godina, taj osjećaj pripadnosti, kada jedva i poznajemo drugu osobu.
Očito, ništa nije vrijedno našeg vremena i strpljenja – čak ni ljubav. Mi ćemo radije provesti sat vremena sa stotinu ljudi nego dan s jednom osobom. Mi vjerujemo u višestruke “opcije”. Mi smo ‘društveni’ ljudi. Više volimo susretati ljude nego ih upoznati. Mi smo pohlepni. Želimo imati sve.
Mi ulazimo u odnos čim se pojavi i najmanja privlačnost i izlazimo iz njega čim nađemo nekog boljeg. Mi ne želimo izvući ono najbolje iz te jedne osobe. Želimo da bude savršena. Stupamo u vezu s puno osoba, ali rijetko kome od njih pružimo pravu priliku. Mi smo razočarani sa svima.
Tehnologija nas je dovela tako blizu da nam je gotovo nemoguće disati. Naša fizička prisutnost je zamijenjena tekstovima, glasovnim porukama i video pozivima. Mi ne osjećamo potrebu da provedemo neko vrijeme zajedno. I ovo što imamo nam je previše. Nemamo više o čemu razgovarati.
Mi smo generacija ‘lutalica’ koje neće ostati na jednom mjestu predugo. Svaka predanost stvara fobiju. Vjerujemo kako nam duboki odnosi nisu suđeni. Mi se ne želimo smiriti. Čak i pomisao na to je zastrašujuća. Ne možemo zamisliti da ćemo cijeli život provesti s jednom osobom. Odlazimo.
Mi preziremo trajnost kao da je to neko društveno zlo. Mi želimo vjerovati da smo ‘drugačiji’ od ostalih. Mi smo željeli vjerovati da nismo u skladu s društvenim normama. Mi smo generacija koja sebe naziva “seksualno oslobođena generacija’. Seks dolazi lako, odanost ne. A nama je potrebno samo privremeno ispunjenje.
Odnosi više nisu tako jednostavni. Postoje otvorene veze, prijatelji s povlasticama, veze za jednu noć – ostavili smo vrlo malo prostora za ljubav u našim životima. Mi smo praktična generacija koja stvara svoju logiku. Mi ne znamo kako ludo voljeti. Ne bismo odletjeli u daleku zemlju samo da vidimo nekoga koga volimo.
Prekidamo odnose zbog prevelike udaljenosti. Previše smo razumni za ljubav. Previše razumni za vlastito dobro. Mi smo uplašena generacija – generacija koja se boji zaljubiti, obvezati, generacija koja se boji da će nastradati i da će naša srca biti slomljena. Ne dopuštamo sebi da volimo bezuvjetno.
Skrivamo se iza zidova koje smo sami stvorili, u potrazi za ljubavlju i bježimo u trenutku kada je pronađemo. Odjednom to „ne možemo podnijeti“. Mi ne želimo biti ranjivi. Mi ne želimo ogoliti našu dušu nikome. Previše smo oprezni. Mi čak više ni ne cijenimo odnose. Mi odbacujemo prekrasne osobe zbog „ostalih riba u moru.“
Ne postoji ništa što nismo mogli osvojiti na ovom svijetu, a opet, pobijeđeni smo u igri ljubavi – jednoj od najosnovnijih ljudskih nagona. Evolucija, kažu.
Ankush Bahuguna
Zašto su odnosi danas tako teški?
Zašto smo u ljubavi neuspješni, bez obzira na sav trud? Zašto su ljudi odjednom postali toliko nesposobni održati trajan odnos?
Jesmo li zaboravili kako voljeti? Ili još gore, jesmo li zaboravili što je ljubav?
Nismo spremni. Nismo spremni za žrtve, za kompromise, za bezuvjetnu ljubav. Mi nismo spremni uložiti sve što je potrebno da bi odnos funkcionirao.
Želimo da je sve jednostavno. Mi smo ljudi koji brzo odustaju.
Dovoljna je samo jedna prepreka da nas obeshrabri. Ne dopuštamo da naša ljubav raste, mi odlazimo prije vremena.
To što tražimo nije ljubav, samo uzbuđenje i oduševljenje u životu.
Mi želimo nekoga tko će s nama gledati filmove i zabavljati se, a ne nekog tko nas razumije, čak i u najdubljoj tišini. Provodimo vrijeme zajedno, ne stvaramo uspomene.
Ne želimo dosadan život. Ne želimo partnera za život, samo nekoga tko može učiniti da se osjećamo živi upravo sada. Kad uzbuđenje nestane, otkrivamo kako nas nitko nije pripremio za prizemljenje.
Ne vjerujemo u ljepotu predvidljivosti jer smo zaslijepljeni uzbuđenjem pustolovine. Uronjeni smo u kaotičan gradski život, a on nam ne ostavlja prostor za ljubav.
Mi nemamo vremena za ljubav, nemamo strpljenja za rad na odnosima. Mi smo ljudi zauzeti jurnjavom za materijalističkim snovima i tu nema mjesta za ljubav.
Mi tražimo instant zadovoljenje u svemu što radimo – u stvarima koje objavljujemo na internetu, u karijeri koju smo odabrali, u ljudima s kojima smo odlučili biti. Želimo zrelost u odnosu koja dolazi s vremenom, emocionalno povezivanje kakvo se razvija tijekom godina, taj osjećaj pripadnosti, kada jedva i poznajemo drugu osobu.
Očito, ništa nije vrijedno našeg vremena i strpljenja – čak ni ljubav. Mi ćemo radije provesti sat vremena sa stotinu ljudi nego dan s jednom osobom. Mi vjerujemo u višestruke “opcije”. Mi smo ‘društveni’ ljudi. Više volimo susretati ljude nego ih upoznati. Mi smo pohlepni. Želimo imati sve.
Mi ulazimo u odnos čim se pojavi i najmanja privlačnost i izlazimo iz njega čim nađemo nekog boljeg. Mi ne želimo izvući ono najbolje iz te jedne osobe. Želimo da bude savršena. Stupamo u vezu s puno osoba, ali rijetko kome od njih pružimo pravu priliku. Mi smo razočarani sa svima.
Tehnologija nas je dovela tako blizu da nam je gotovo nemoguće disati. Naša fizička prisutnost je zamijenjena tekstovima, glasovnim porukama i video pozivima. Mi ne osjećamo potrebu da provedemo neko vrijeme zajedno. I ovo što imamo nam je previše. Nemamo više o čemu razgovarati.
Mi smo generacija ‘lutalica’ koje neće ostati na jednom mjestu predugo. Svaka predanost stvara fobiju. Vjerujemo kako nam duboki odnosi nisu suđeni. Mi se ne želimo smiriti. Čak i pomisao na to je zastrašujuća. Ne možemo zamisliti da ćemo cijeli život provesti s jednom osobom. Odlazimo.
Mi preziremo trajnost kao da je to neko društveno zlo. Mi želimo vjerovati da smo ‘drugačiji’ od ostalih. Mi smo željeli vjerovati da nismo u skladu s društvenim normama. Mi smo generacija koja sebe naziva “seksualno oslobođena generacija’. Seks dolazi lako, odanost ne. A nama je potrebno samo privremeno ispunjenje.
Odnosi više nisu tako jednostavni. Postoje otvorene veze, prijatelji s povlasticama, veze za jednu noć – ostavili smo vrlo malo prostora za ljubav u našim životima. Mi smo praktična generacija koja stvara svoju logiku. Mi ne znamo kako ludo voljeti. Ne bismo odletjeli u daleku zemlju samo da vidimo nekoga koga volimo.
Prekidamo odnose zbog prevelike udaljenosti. Previše smo razumni za ljubav. Previše razumni za vlastito dobro. Mi smo uplašena generacija – generacija koja se boji zaljubiti, obvezati, generacija koja se boji da će nastradati i da će naša srca biti slomljena. Ne dopuštamo sebi da volimo bezuvjetno.
Skrivamo se iza zidova koje smo sami stvorili, u potrazi za ljubavlju i bježimo u trenutku kada je pronađemo. Odjednom to „ne možemo podnijeti“. Mi ne želimo biti ranjivi. Mi ne želimo ogoliti našu dušu nikome. Previše smo oprezni. Mi čak više ni ne cijenimo odnose. Mi odbacujemo prekrasne osobe zbog „ostalih riba u moru.“
Ne postoji ništa što nismo mogli osvojiti na ovom svijetu, a opet, pobijeđeni smo u igri ljubavi – jednoj od najosnovnijih ljudskih nagona. Evolucija, kažu.
Ankush Bahuguna
-
srculence7
- Forum [Bot]
- Posts: 18138
- Joined: 31 Mar 2016, 03:35
- Location: iza zatvorenih vrata
- Has thanked: 3742 times
- Been thanked: 3693 times
- Status: Offline
Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help sh
Nije važno što imaš, važno je što donosiš u živote drugih!
Nije važno što imaš, važno je što donosiš u živote drugih!
Nije važno koliko je na tvome bankovnome računu, kolika kvadrata ima tvoja kuća, nije važno koliko bijesno imaš auto i kakva je tvoja vikendica. Važno je što unosiš u živote drugih, unosiš li mir ili nemir. Da li se u tvojoj prisutnosti osjeća napetost i drugi jedva čekaju da pobjegnu od nje ili ti razdragano dolaze u susret i žele s tobom provesti što više vremena. Ti si taj koji odlučuješ.
Nije važno što imaš, važno je kako pristupaš drugima. Pristupaš li osjećajem poštovanja svakoj osobi ili si podigao nos do neba zato što si možda ostvario neki uspjeh pa smatraš da ti nitko nije ravan. Ne tražiš više blizinu ljudi koji su nekoć bili do tebe, koji su te podupirali i dijelili s tobom dobro i zlo, već sada nakon tog postignuća tražiš ljude ugledne i viđene, ljude koje smatraš da su vrjedniji od onih s kojima si nekoć bio okružen.
Nije važno što imaš, važno je kakve osjećaje budiš u drugima. Jesu li to nježni osjećaji puni topline i radosti, ili je to jedan mučni osjećaj koji se pojavi kada se nađeš u blizini osobe s kojom moraš birati riječi, osobe s kojom moraš paziti kako se ophodiš jer ona vjeruje da je nešto više od tebe. Budi pozitivne osjećaje, neka ljudi i nakon tvoga odlaska još dugo pamte kako su se nekoć osjećali u tvojoj blizini!
Nije važno što imaš, važno je koliko to što imaš dijeliš s drugima. Gledaš li to što imaš kao razlog da se počneš ponašati kao da si nešto veći od svih drugih, a već sutra možeš sve izgubiti i pitati se zašto si se onako ponašao, zašto si egu dopustio da prikraja tvoj život po svojim paramterima te si na koncu izgubio sebe i sve one kojima si nekoć bio okružen, ljude koji su vjerovali u tebe i koji su sve s tobom dijelili. Ti si taj koji odlučuješ.
Mario Žuvela
Nije važno što imaš, važno je što donosiš u živote drugih!
Nije važno koliko je na tvome bankovnome računu, kolika kvadrata ima tvoja kuća, nije važno koliko bijesno imaš auto i kakva je tvoja vikendica. Važno je što unosiš u živote drugih, unosiš li mir ili nemir. Da li se u tvojoj prisutnosti osjeća napetost i drugi jedva čekaju da pobjegnu od nje ili ti razdragano dolaze u susret i žele s tobom provesti što više vremena. Ti si taj koji odlučuješ.
Nije važno što imaš, važno je kako pristupaš drugima. Pristupaš li osjećajem poštovanja svakoj osobi ili si podigao nos do neba zato što si možda ostvario neki uspjeh pa smatraš da ti nitko nije ravan. Ne tražiš više blizinu ljudi koji su nekoć bili do tebe, koji su te podupirali i dijelili s tobom dobro i zlo, već sada nakon tog postignuća tražiš ljude ugledne i viđene, ljude koje smatraš da su vrjedniji od onih s kojima si nekoć bio okružen.
Nije važno što imaš, važno je kakve osjećaje budiš u drugima. Jesu li to nježni osjećaji puni topline i radosti, ili je to jedan mučni osjećaj koji se pojavi kada se nađeš u blizini osobe s kojom moraš birati riječi, osobe s kojom moraš paziti kako se ophodiš jer ona vjeruje da je nešto više od tebe. Budi pozitivne osjećaje, neka ljudi i nakon tvoga odlaska još dugo pamte kako su se nekoć osjećali u tvojoj blizini!
Nije važno što imaš, važno je koliko to što imaš dijeliš s drugima. Gledaš li to što imaš kao razlog da se počneš ponašati kao da si nešto veći od svih drugih, a već sutra možeš sve izgubiti i pitati se zašto si se onako ponašao, zašto si egu dopustio da prikraja tvoj život po svojim paramterima te si na koncu izgubio sebe i sve one kojima si nekoć bio okružen, ljude koji su vjerovali u tebe i koji su sve s tobom dijelili. Ti si taj koji odlučuješ.
Mario Žuvela
Ne diraj me ako se ne razumeš u mene, pokvarićeš nešto.
Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help sh
Carl Sagan – Jedan od najboljih tekstova o našoj ulozi u svemiru!
Spektakularna fotografija svemirskog broda Cassini, gdje se u prvom planu vidi Saturn, a mala točkica predstavlja Zemlju.
“Za nekoga tko gleda s ove daljine, Zemlja ne izgleda nimalo zanimljivo. Ali za nas, to je već drugačije. Razmotrimo ponovo tu točkicu. To je ovdje. To je naš dom. To smo mi. Na njoj su svi koje volite, svi koje poznajete, svi za koje ste ikada čuli, svako ljudsko biće koje je ikada postojalo, na njoj smo proživjeli svoje živote.
Tu na trunku prašine koja visi, na Sunčevoj zraci živi, ili je živjela, sveukupnost naše radosti i patnje, tisuće pouzdanih religija, ideologija i ekonomskih učenja, svaki lovac i sakupljač hrane, svaki junak i kukavica, svaki stvaratelj i razaratelj civilizacije, svaki kralj i seljak, svaka “superzvijezda”, svaki “vrhovni vođa”, svaki svetac i grješnik u povijesti naše vrste.
Zemlja je vrlo mala pozornica u ogromnoj svemirskoj areni. Razmislite o rijekama krvi koje su prolili svi ti generali i carevi da bi mogli pobjednički i u slavi postati trenutni gospodari djelića ove točke. Razmislite o beskrajnim okrutnostima stanovnika jednog kutka ovoga piksela prema stanovnicima nekog drugog kutka koji se od njih jedva razlikuju, kako su česti nesporazumi između njih, kako su željni ubijanja jedni drugih, kako su žestoke njihove mržnje.
Ta točka blijede svjetlosti je izazov za našu usamljenost, našu zamišljenu samodostatnost, za naše zavaravanje da zauzimamo neki privilegirani položaj u svemiru. Naš je planet usamljena točka u velikom svemirskom mraku koji je okružuje. Nema nikakve naznake da će odnekuda doći pomoć koja bi nas spasila od nas samih, u našoj zabiti, u svom tom ogromnom prostranstvu.
Zemlja je jedini svijet za kojeg se do sada zna da na njemu postoji život. Nema mjesta na koje bi, barem u bliskoj budućnosti, naša vrsta mogla iseliti. Posjetiti ga, da. Naseliti ga, još ne. Voljeli to ili ne, za sada je Zemlja mjesto gdje igramo svoju predstavu. Bilo je rečeno da je astronomija iskustvo koje uči skromnosti i izgrađuje karakter.
Vjerojatno ne postoji bolji dokaz lakoumnosti ljudske taštine nego što je ta slika s udaljenosti od našeg malenog svijeta. Za mene ona naglašava našu odgovornost da budemo ljubazni jedni prema drugima i da sačuvamo i njegujemo blijedoplavu točku, jedini dom za koji smo ikada znali.”
Spektakularna fotografija svemirskog broda Cassini, gdje se u prvom planu vidi Saturn, a mala točkica predstavlja Zemlju.
“Za nekoga tko gleda s ove daljine, Zemlja ne izgleda nimalo zanimljivo. Ali za nas, to je već drugačije. Razmotrimo ponovo tu točkicu. To je ovdje. To je naš dom. To smo mi. Na njoj su svi koje volite, svi koje poznajete, svi za koje ste ikada čuli, svako ljudsko biće koje je ikada postojalo, na njoj smo proživjeli svoje živote.
Tu na trunku prašine koja visi, na Sunčevoj zraci živi, ili je živjela, sveukupnost naše radosti i patnje, tisuće pouzdanih religija, ideologija i ekonomskih učenja, svaki lovac i sakupljač hrane, svaki junak i kukavica, svaki stvaratelj i razaratelj civilizacije, svaki kralj i seljak, svaka “superzvijezda”, svaki “vrhovni vođa”, svaki svetac i grješnik u povijesti naše vrste.
Zemlja je vrlo mala pozornica u ogromnoj svemirskoj areni. Razmislite o rijekama krvi koje su prolili svi ti generali i carevi da bi mogli pobjednički i u slavi postati trenutni gospodari djelića ove točke. Razmislite o beskrajnim okrutnostima stanovnika jednog kutka ovoga piksela prema stanovnicima nekog drugog kutka koji se od njih jedva razlikuju, kako su česti nesporazumi između njih, kako su željni ubijanja jedni drugih, kako su žestoke njihove mržnje.
Ta točka blijede svjetlosti je izazov za našu usamljenost, našu zamišljenu samodostatnost, za naše zavaravanje da zauzimamo neki privilegirani položaj u svemiru. Naš je planet usamljena točka u velikom svemirskom mraku koji je okružuje. Nema nikakve naznake da će odnekuda doći pomoć koja bi nas spasila od nas samih, u našoj zabiti, u svom tom ogromnom prostranstvu.
Zemlja je jedini svijet za kojeg se do sada zna da na njemu postoji život. Nema mjesta na koje bi, barem u bliskoj budućnosti, naša vrsta mogla iseliti. Posjetiti ga, da. Naseliti ga, još ne. Voljeli to ili ne, za sada je Zemlja mjesto gdje igramo svoju predstavu. Bilo je rečeno da je astronomija iskustvo koje uči skromnosti i izgrađuje karakter.
Vjerojatno ne postoji bolji dokaz lakoumnosti ljudske taštine nego što je ta slika s udaljenosti od našeg malenog svijeta. Za mene ona naglašava našu odgovornost da budemo ljubazni jedni prema drugima i da sačuvamo i njegujemo blijedoplavu točku, jedini dom za koji smo ikada znali.”
Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help sh
Ja sam Duša koja te treba…
Ja sam duša koja traži mir, spokoj u svakom susretu sa drugim bićem…
Ja sam duša koja teži dobrome, vjeruje u Ljubav i raduje se Istini…
Ja sam duša koja teži biti Ljubav i Istina, biti Svjetlo drugima na putu Života…
Ali..
Trebam ljude koji traže to isto, koji teže biti slobodni od okova uvjerenja…
Tražim duše koje žele pokazati da je njihova Snaga i Dobrota neograničena…
Tražim ljude koji će mi izići u susret sa svojim Bićem i pokazati tko su…
I zato:
Vjerujem da možeš hodati uz mene u svojoj ljepoti, biti ono što jesi…
Vjerujem da smo svi takvi, samo treba reći glasno koliko vrijedimo Zemlji i Dušama na njoj…
Vjerujem da ćemo to ostvariti i zato ne treba odustati…
BUDI ONO ŠTO JESI I POKAŽI MI DA SU LJUBAV I DOBROTA TEMELJ OVOG SVIJETA! HODAJ SA SVIMA RUKU POD RUKU I BUDI SVJETLO KOJE SJAJI I KAD JE NAJGORE I KAD JE NAJBOLJE!
Jer mi to jesmo, i uvijek ćemo biti: Ljubav, Dobrota, Razumijevanje i Podrška…
Ja sam duša koja traži mir, spokoj u svakom susretu sa drugim bićem…
Ja sam duša koja teži dobrome, vjeruje u Ljubav i raduje se Istini…
Ja sam duša koja teži biti Ljubav i Istina, biti Svjetlo drugima na putu Života…
Ali..
Trebam ljude koji traže to isto, koji teže biti slobodni od okova uvjerenja…
Tražim duše koje žele pokazati da je njihova Snaga i Dobrota neograničena…
Tražim ljude koji će mi izići u susret sa svojim Bićem i pokazati tko su…
I zato:
Vjerujem da možeš hodati uz mene u svojoj ljepoti, biti ono što jesi…
Vjerujem da smo svi takvi, samo treba reći glasno koliko vrijedimo Zemlji i Dušama na njoj…
Vjerujem da ćemo to ostvariti i zato ne treba odustati…
BUDI ONO ŠTO JESI I POKAŽI MI DA SU LJUBAV I DOBROTA TEMELJ OVOG SVIJETA! HODAJ SA SVIMA RUKU POD RUKU I BUDI SVJETLO KOJE SJAJI I KAD JE NAJGORE I KAD JE NAJBOLJE!
Jer mi to jesmo, i uvijek ćemo biti: Ljubav, Dobrota, Razumijevanje i Podrška…
Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help sh
Tko zapravo uživa u životu?
Luksuzna jahta usidrila se u jednom malom meksičkom ribarskom selu. Vlasnik jahte je bio oduševljen kvalitetom ribe i zapitao ribare koliko im vremena treba da ulove tako dobru ribu.
“Ne treba nam dugo” – odgovoriše ribari.
“A zašto ne ostanete duže na moru i ulovite još više?”
Odgovoriše mu da je ono što ulove sasvim dovoljno za njih i njihove obitelji.
“Pa što radite s tolikim slobodnim vremenom?”
“Malo spavamo, malo lovimo ribu, igramo se sa svojom djecom, a popodnevnu siestu provodimo sa svojim ženama. Uvečer izlazimo u selo, sastajemo se s prijateljima, popijemo poneko piće i otpjevamo nekoliko pjesama. Naš je život ispunjen!”
Gospodin turist im predloži: “Diplomirao sam ekonomiju na Harvardu i mogu vam pomoći: lovite ribu duže svakoga dana, prodajte je i tim novcem kupite veći brod.”
“I što onda?”
“Uz veći brod ulovit ćete još više ribe, i tim novcem možete kupiti još jedan brod, pa još jedan, čitavu flotu. Umjesto da prodajete ribu posredniku, možete pregovarati izravno s velikim proizvođačima; možete i vi sami postati jedan od njih. Zatim se možete preseliti iz ovog sela u Mexico City, Los Angeles ili čak New York! Iz tih gradova možete voditi svoj veliki novi posao!”
“Koliko bi nam vremena trebalo za to?”
“Dvadeset do dvadeset pet godina”.
“I onda?”
“Onda? E, prijatelji, sada postaje zanimljivo. Kad vam se posao dobro razgrana, možete početi s prodajom i kupovinom dionica i zaraditi milijune!”
“Milijune? Stvarno? A onda?”
“Onda možete na miru otići u mirovinu, živjeti u malom selu na obali, spavati dugo, ići na pecanje, igrati se s unucima, provoditi popodneva sa ženom, a večeri s prijateljima uz piće i pjesmu.”
“Svaka čast, gospodine, ali zar to ne radimo upravo sada?” – upitaše Meksikanci,
Luksuzna jahta usidrila se u jednom malom meksičkom ribarskom selu. Vlasnik jahte je bio oduševljen kvalitetom ribe i zapitao ribare koliko im vremena treba da ulove tako dobru ribu.
“Ne treba nam dugo” – odgovoriše ribari.
“A zašto ne ostanete duže na moru i ulovite još više?”
Odgovoriše mu da je ono što ulove sasvim dovoljno za njih i njihove obitelji.
“Pa što radite s tolikim slobodnim vremenom?”
“Malo spavamo, malo lovimo ribu, igramo se sa svojom djecom, a popodnevnu siestu provodimo sa svojim ženama. Uvečer izlazimo u selo, sastajemo se s prijateljima, popijemo poneko piće i otpjevamo nekoliko pjesama. Naš je život ispunjen!”
Gospodin turist im predloži: “Diplomirao sam ekonomiju na Harvardu i mogu vam pomoći: lovite ribu duže svakoga dana, prodajte je i tim novcem kupite veći brod.”
“I što onda?”
“Uz veći brod ulovit ćete još više ribe, i tim novcem možete kupiti još jedan brod, pa još jedan, čitavu flotu. Umjesto da prodajete ribu posredniku, možete pregovarati izravno s velikim proizvođačima; možete i vi sami postati jedan od njih. Zatim se možete preseliti iz ovog sela u Mexico City, Los Angeles ili čak New York! Iz tih gradova možete voditi svoj veliki novi posao!”
“Koliko bi nam vremena trebalo za to?”
“Dvadeset do dvadeset pet godina”.
“I onda?”
“Onda? E, prijatelji, sada postaje zanimljivo. Kad vam se posao dobro razgrana, možete početi s prodajom i kupovinom dionica i zaraditi milijune!”
“Milijune? Stvarno? A onda?”
“Onda možete na miru otići u mirovinu, živjeti u malom selu na obali, spavati dugo, ići na pecanje, igrati se s unucima, provoditi popodneva sa ženom, a večeri s prijateljima uz piće i pjesmu.”
“Svaka čast, gospodine, ali zar to ne radimo upravo sada?” – upitaše Meksikanci,
Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help sh
Vidis li koliko je ljepote u svijetu, koliko cuda kojim se vise ne divimo, koliko darova ti nudi svaki dan?
Uglavnom ne vidi niko. Nismo posebno zahvalni ljudi.
Bez obzira na toliko dobrog u zivotu, vrlo brzo gubimo uvid, izgubimo se u brizi i mrzovolji.
Uhvatimo se za ono sto ne funkcionise, sto se odvija drugacije od ocekivanja. Ali ako radimo na tome nesto cemo i postici i zato treba da smo zahvalni.
Veliki ucitelji covjecanstva, filozofi i nase bake savjetovali su da se na kraju dana osvrnemo i zahvalimo.
Zahvalnost je univerzalno srdstvo protiv bijesa, depresije, straha... Nij staromodna vec nikad aktuelnija.
Nauka je dokazala da su zahvalni ljudi sveukupno srecniji, zdraviji i uspjesniji.
Uglavnom ne vidi niko. Nismo posebno zahvalni ljudi.
Bez obzira na toliko dobrog u zivotu, vrlo brzo gubimo uvid, izgubimo se u brizi i mrzovolji.
Uhvatimo se za ono sto ne funkcionise, sto se odvija drugacije od ocekivanja. Ali ako radimo na tome nesto cemo i postici i zato treba da smo zahvalni.
Veliki ucitelji covjecanstva, filozofi i nase bake savjetovali su da se na kraju dana osvrnemo i zahvalimo.
Zahvalnost je univerzalno srdstvo protiv bijesa, depresije, straha... Nij staromodna vec nikad aktuelnija.
Nauka je dokazala da su zahvalni ljudi sveukupno srecniji, zdraviji i uspjesniji.
-
ina
- Mjesečarka
- Posts: 25660
- Joined: 20 Feb 2015, 22:36
- Location: izmedju neba i mora
- Has thanked: 3109 times
- Been thanked: 4107 times
- Contact:
- Status: Offline
Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help sh
Ja sam duša koja teži dobrome, vjeruje u Ljubav i raduje se Istini…
Ja sam duša koja teži biti Ljubav i Istina, biti Svjetlo drugima na putu Života…
Ali..
Trebam ljude koji traže to isto, koji teže biti slobodni od okova uvjerenja…
Tražim duše koje žele pokazati da je njihova Snaga i Dobrota neograničena…
Tražim ljude koji će mi izići u susret sa svojim Bićem i pokazati tko su…
A svidja mi se i prica ko stvarno uziva u zivotu....
Svijest ima sidrište.
Who is online
Users browsing this forum: No registered users and 10 guests