Poučne priče i mudrosti

Poezija, proza, pisci, pravopis, povijest jezika, dijalekti, lokalizam.
navika
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12400
Joined: 18 Mar 2015, 20:07
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by navika » 04 Aug 2017, 17:48

Gledam ih kako rastu.

Ljude oko sebe. Kolege, prijatelje, poznanike, stare ljubavi. Gledam, baš svakoga od njih. Svi oni poput mene imaju svoje snove, svoje čežnje, sumnje i strahove.

Naposljetku, svoje korijenje. Baš zato smo drugačiji. Zbog tog nevidljivog, unutarnjeg korijenja.

Ipak, plašim se, da smo negdje putem, ne svi ali neki od nas, kroz prečice nemilosrdnog cementiranja tijela i duše iznevjerili te naše unutarnje žile kucavice, i da se sada trudimo, tako silovito i silno narasti tamo gdje nam možda i nije mjesto, a sve zato jer se bojimo da ne ostanemo neprimjećeni, da nas ne zasjeni sjena tuđeg procvjetalog cvijeta.

Pišem vam o rastu danas. Zašto? Zato jer mislim, ili bolje osjećam, da je rast ono što čovjeku dođe kao prirodno stanje, što ga održava budnim, što ga vodi i hrani kroz sve faze života.

Pišem vam o rastu danas jer mislim da smo u toj prirodnoj radnji negdje zapeli, i da je puno onih koji spavaju, koji preskaču prirodne životne faze, a sve zato jer se boje da ne ostanu nenamireni, gladni.

Znam, pogrešno je misliti da svi moramo biti iste visine i veličine. Ne mislim to. Isto tako, znam, pogrešno je misliti da svi moramo biti jednaki jedni za druge. Ne moramo. I da se moramo silno truditi uklopiti u kalupe koje su nam zacrtali. Ne moramo ni to. Heh, još najbolje da moramo.

Gledam ih kako rastu.

Kako od bezazlenog hobija stvaraju velike stvari. Stvari vrijedne divljenja. Kako se trude, ulažu, riskiraju. Gledam kako traže načine da prežive kada dođu sušni dani. I kako brane ono što su mukom stvorili. Ponosna sam na njih. Gledam kako se sapliću. Kako ne odustaju na prvoj prepreci i kako se ne opuštaju kada odzvoni osam sati rada. Njihova su korijenja prepuna radosti.

Nikada se nisam bojala (na)rasti. No u isto vrijeme, nikada se nisam prestala bojati ljudi koji vole kada drugi ne (na)rastu. A ima takvih. Uh, koliko ih ima.

Gledam ih kako se mršte kada ugledaju te velike stvari, u isto vrijeme zaboravljajući da su i sami u stanju činiti isto. Mislim, kada bi željeli i kada bi krenuli tim putem. Gledam kako traže načine da omalovaže, naude i isprovociraju one koji su se usudili rasti.

Gledam ih kako se smješkaju, kiselo i maliciozno, pršteći svojim obrambenim sarkazmom, skrivajući tako sve svoje sumnje i sve svoje boli. Tužna sam zbog njih. Njihova su korijenja prepuna tuge.

Kada sam bila klinka, bila sam od one djece koja su vječito tapkala na prstima. Možda je to bilo zato jer sam oduvijek bila najsitnija od svih svojih prijateljica. A možda i zato jer sam tapkajući na prstima bila bliže nebu i zvijezdama. Bilo je očito, već sam tada silno željela narasti. I narasla sam. Nekoliko desetaka godina kasnije.

Čak i toliko da sam se pred nekim ljudima počela kriviti, a samo zato jer im je visina u kojoj sam se tada nalazila počela upadati u oči. Nedugo nakon posljednjeg “krivljenja”, umanjivanja svega čega sam znala i imala, shvatila sam da nekim ljudima nikada neću biti dovoljno mala.

I da će se kraj mene u svakom mom obliku osjećati nedovoljno veliko i nedovoljno sretno. Tada sam znala da im moram pomoći.

No ne tako da zauvijek nestanem iz njihovih života (jer uvijek će se kraj nas stvoriti netko tko će biti veći od nas, a ne možemo vječno bježati…) već tako da im pomognem otkriti njihova davno zakopana korijenja koja samo čekaju da izniknu i da ugledaju svjetlo dana.

Nema onoga tko nije kidao svoja krila nebrojeno mnogo puta. Nema onoga tko se nije utapao u vlastitim sumnjama. Ni onoga tko nije mislio da ne može bolje od onoga kako jest.

Ako želiš narasti onda znaš koliko ima života tamo gdje ga ne vidiš, a koji svejedno postoji neovisno o tebi. Za takav rast dovoljno je da podigneš pogled pa pogledaš u drvo. Drvo kada raste, raste mu i korijenje, i ide sve dublje i dublje u zemlju. Kada drvo raste, ono prodire sve dublje u sebe.

To je život zauvijek, u njemu i u njegovom korijenju. Ne postoji visoko drvo s malim korijenjem. Jer plitko korijenje ne može prehraniti veliko drvo. Kako čovjek raste i on bi trebao prodirati.

Ako želiš narasti, onda imaš želju narasti više nego išta drugo.

I ta te želja gura naprijed, ne prijeteći nikome pa ni najmanje čovjeku cvijetu do tebe …

„Smanjujem se da ti možeš rasti…“ pjevao je Arsen Dedić. Iskrena da budem, nikada do kraja nisam razumjela ovu misao, ili je bolje reći nisam željela razumjeti. Sada znam i zašto.

ingriddivkovic

navika
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12400
Joined: 18 Mar 2015, 20:07
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by navika » 05 Aug 2017, 15:46

Tebi, gospođo Ljubav.

Neka se pisma napišu i nikada ne pošalju. A neka se pisma pošalju i prije nego su se napisala. I nisu sva o ljudima i za ljude i ne počinju sva pisma sa „Draga ili dragi moj…“

Neka se pisma napišu onoj nevidljivoj, a snažnoj ruci koja te vodi kroz život. I to baš u onim trenucima kada je najviše trebaš. I želiš. Ovo je takvo pismo.

Tebi, gospođo Ljubav.

Znaš, razmišljala sam malo u posljednje vrijeme. O Tebi dakako. Razmišljala sam, odnosno pokušala sam se sjetiti kada smo se prvi put susrele. Ono, kako smo izgledale, jesmo li bile pristojne, nasmiješene, jesmo li si pružile ruku, takve stvari. I nisam se mogla sjetiti.

Baš ničega. Skoro pa kao da mi je netko odstranio taj dio mozga, taj za sjećanje. Neugodno mi je, priznajem, ali što da radim? Osim iskrenosti ništa drugo niti ne zaslužuješ.

No, sigurno se pitaš zašto ti pišem. Mislim, zašto baš danas, sada. Znaš, ne znam to ni sama. Valjda je kod mene to u životu učestala pojava.

To da radim stvari koje i kada nitko ne očekuje.

No dopusti mi da vjerujem da to tebi nije niti važno i da ćeš pročitati ovo pismo ne obazirući se ni najmanje na to što ti pišem tek nakon ovoliko godina, ‘ajde izgovorit ću to na glas.

Trideset i dvije. Izuzmi onih par godina kada nisam znala pisati, može? Bit će mi lakše. Hvala ti. A sada ako si za i ako još uvijek držiš glavu iznad papira, dopusti mi još nešto. Nešto što će mi puno značiti i što će me nahraniti za nekoliko narednih godina. Ako ne i za život cijeli. Dopustim mi da ti kažem.

Prvo. Hvala ti što si živa i što postojiš u svemu što me okružuje. To tako ima smisla. I ne mislim to tek tako. Ljubavi, ti zaista postojiš. Gledam to svakoga dana i divim se. Zaista se divim. Ne znam odakle ti snaga i moć da se uvučeš u svaki skriveni kutak svijeta pa tako i ovaj moj. Pratim kako svake godine posjećuješ Brodsku Varoš, zapravo, tamo više i nisi gost. Znaj, predivnu si priču probudila. Ne samo u Brodskoj Varoši već u cijeloj mojoj zemlji. Ljudi pričaju o tome. Ponosni su. Kako si samo znala da će nas dvije naizgled obične rode naučiti tolikim životnim vrijednostima? Divno je to. Hvala ti.

Drugo. Hvala ti što me svakodnevno podsjećaš na male stvari. Ne one velike, jer te velike stvari mi ljudi nikada ne zaboravljamo. Ali male? Promaknu nam one često. No, zato si ti tu. Da me podsjetiš na što uvijek trebam obratiti pažnju. I na što usmjeriti svu svoju energiju. Nevjerojatno je to kako život nagrađuje one koji to ne zaboravljaju. Zato ti obećavam da ću oči držati otvorenima još i više. Baš kao i srce.

Treće. Hvala ti što me vodiš. Svojom nevidljivom rukom. Ne znam kako da ti to objasnim, ali zaista je tako. U posljednje vrijeme osjećam kako me vodiš i kako mi šapućeš kojim putem moram nastaviti, a koji put ostaviti. Bilo je trenutaka i kada sam se gubila putem, želim vjerovati da si mi tada dopuštala da odrastem, da stanem na svoje noge. Pripremala si me za nešto veće od mene same. Još uvijek to vjerujem.

Četvrto. Hvala ti što se ne obazireš na zle jezike. Gledam kako to dostojansveno radiš. Učim od tebe. Čak i u trenucima kada ti otežavam i kada ti dopuštam da misliš da sam kruta, hladna i strana. Nisam vjeruj mi. Samo sam uplašena. Samo se borim. Ali neću više. Nikakva zla u ljudima ne zaslužuju moje misli i moje vrijeme. Naučit ću se nositi s time.

Peto. Hvala ti što mi ulijevaš povjerenje i vraćaš nadu. Da mogu napraviti sve što poželim. S onime što jesam i što imam. Često puta, priznat ću ti to, događalo mi se da sam mislila da nemam ništa. Da sam gola, prazna, otupjela od boli i razočaranja. Mislim da sam te tada najviše trebala. I kada si došla, da sam te baš tada najjače zavoljela. Bila si kap koja mi je nedostajala, nikako kap koja je prelila čašu. Danas, kada sam žedna, naspem te u svoje srce. Još se nije dogodilo da smo se prelile jedna drugoj. Danas mi je srce taman puno.

Šesto. Hvala ti što me ne mjeriš i ne osuđuješ. Poput nekih ljudi koji samo čekaju da pogriješim i da padnem. Ako ti na nečemu zavidim onda je to tvoja sposobnost da u svima vidiš dobro. I ja se trudim činiti isto, no vjeruj mi, ljudi mi to ponekad toliko otežavaju. Ipak, svjesna sam, takvi su utezi kratkog vijeka. Na kraju sve ispliva na dobro. Zapravo uvijek, kada si ti u blizini.

Sedmo. Hvala ti što se mogu osloniti na tebe i zvati te svojom najboljom prijateljicom. Zaista je tako. Čak i više od toga. U moru odnosa koji ljudi sklapaju jedni s drugima, ja sam pak najponosnija na odnos koji sam stvorila sa tobom. A gle, da to nisam ni znala. Hvala ti na tome.

I za kraj. Sjećaš li se što je Mali Princ govorio dok je pričao o svojoj ljubavi? Govorio je, dopusti mi da te podsjetim: „Ako, na primjer, budeš dolazio u četiri sata poslijepodne, ja ću već od tri sata biti sretna.“

Vidiš, tako je i meni sa tobom. Oduvijek sam te čekala, a ti si oduvijek dolazila.

Hvala ti na svemu tome.

ingriddivkovic

User avatar
srculence7
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 18087
Joined: 31 Mar 2016, 03:35
Location: iza zatvorenih vrata
Has thanked: 3711 times
Been thanked: 3615 times
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by srculence7 » 08 Aug 2017, 13:53

Postoje 4 vrste ljudi:
1-čovek znalac koji zna da zna-taj je učen i njega treba slediti
2-čovek znalac koji ne zna da zna-taj spava, probudite ga
3-čovek nenaučen koji zna da ne zna-taj će vas pitati za pravi put i njega podučite i naposletku
4-čovek koji ne zna i ne zna da ne zna-taj je budala i njega se prođite

arapska poslovica
Ne diraj me ako se ne razumeš u mene, pokvarićeš nešto.

navika
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12400
Joined: 18 Mar 2015, 20:07
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by navika » 08 Aug 2017, 17:05

Nekada je teže osloboditi se ružnih misli, nego loših navika. Zato pomognite sebi ovom lijepom molitvom, koja izvorno dolazi iz pravoslavne tradicije, molbom Bogu protiv ružnih pomisli:

“Bože moj, u čijim je rukama sudba moja, zaštiti me po milosti svojoj, i ne dopusti da propadnem sa bezakonjima svojim, niti da idem za voljom tijela koje pohotom i pohlepom ratuje protiv duha.

Tvoje sam stvorenje; ne prezri djelo ruku svojih, nemoj se odvratiti od mene.

Slab sam, nemoj me prezreti, Gospode, jer Tebi sam se predao, zaštitniku Bogu: iscijeli dušu moju, jer sagriješih Tebi, spasi me radi milosti Tvoje, jer sam Ti odan od mladosti svoje; neka se postide oni što traže da me odgurnu od Tebe pomoću nečistih djela, ružnih pomisli, nekorisnih sjećanja; udalji od mene svaku nečistoću, svako zlo, jer si Ti vrhovni besmrtan, u svemu moćan, i svima daješ silu za borbu protiv grijeha i njegovih vojski.

Jer Tebi priliči svaka slava, čast i poklonjenje, sada i uvijek i u vijeke vjekova. Amen.

User avatar
Bla
i dva polipa
i dva polipa
Posts: 75774
Joined: 30 Aug 2013, 14:21
Location: Rodna grudva
Mood:
Has thanked: 1 time
Been thanked: 34 times
Contact:
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by Bla » 08 Aug 2017, 17:22

iš'o Mujo
i pao
ćućešćećemoćeteće samsijesmostesu
:back: :underage: :no_mobile_phones: :do_not_litter: :stew: :pizza: :smoking: :ok:

navika
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12400
Joined: 18 Mar 2015, 20:07
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by navika » 08 Aug 2017, 17:32

Gdje je Fata bila za to vrijeme :ooo

navika
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12400
Joined: 18 Mar 2015, 20:07
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by navika » 15 Aug 2017, 17:26

Vjeruj ljudima i oni će biti iskreni prema tebi


Iako sam odavno dobila priliku da upoznam brojne nijanse ljudskog postojanja i dalje svaki put nemoćno zastanem pred jednom te istom: njihovom željom da stojim ispred njih i lažem im u lice.

U današnjem svijetu, ljudi su toliko naviknuti na neiskrenost da ih iskrenost zbunjuje, ne žele ju čuti. Vide je kao nešto neobično, nešto što treba podhitno odstraniti jer unosi nemir, nema ustaljen obrazac ponašanja.

Nisu li oduvijek viđeni kao smetnja oni pojedici koji strše, koji nisu dio mase, koji koristeći svoju individualnost imaju ponašanje koje ne možemo predvidjeti jer nisu dio uhodanog kolektiva? Pa nas plaše, pa ih ignoriramo, zaobilazimo, napadamo, što god, samo da otklonimo u sebi onaj osjećaj nemira koji nam stvaraju nepoznata polja? Isto je i sa iskrenošću.

Postoji jedna nezgodna stvar kod iskrenosti. Nepredvidljiva je, nesavršena, ponekad zbunjujuća i neshvatljiva. Baš poput nas ljudi. Zahvaljujući emocijama nismo roboti koji uvijek sve rade savršeno, čine i govore prave stvari u pravom trenutku. Nestalni smo, promjenjivi, takva nam je priroda, takva je i naša istina. Nema tok koji mirno i neprekidno teče, tren je uzburkana, tren zamućena, tren mirna, tiha i postojana.

Neiskrenost je s druge stane predvidljiva, jasna, savršeno odgovara svakoj prilici u kojoj se nađe, uklapa se. Da se oblikovati, prilagoditi, tiho ušuljati kroz odaje ega i pobrati sve aplauze svijeta. Zato je mnogima tako draga i za čuti i za dati drugome.

Laži mi, lakše je tako, neću morati baš ništa osim kimnuti glavom. Nećeš dotaći moje emocije, niti ću ja tvoje, nećemo se potaknuti na razmišljanje, na promjene, na drugačije poglede. Samo ćemo se složiti poput šalice i njenog tanjurića na stolu, postojati ćemo u tišini, prepuštajući borbe nekom drugom, nekom hrabrijem.

Osim toga, kad u ovom ludom svijetu date svoje srce na dlanu, otvoreno, iskreno, poštujući svoju autentičnost, poštujući tuđe pravo na istinu, često ostanete slomljeni skupa sa tim svojim srcem na rukama jer ste netko na koga svijet nije navikao. Pa onda skupljate krhotine, vraćate ih natrag na mjesto i patite u tišini. Na kraju se zainatite, zatvorite, svoje pravo lice rijetko kome pokazujete. Čemu kad je jedino na što vaša iskrenost naiđe zid nakićen predrasudama, osuđivanjem, ponekad čak i ružnim riječima?

Istina, povrijeđeno srce ima naviku tako reagirati, no….netko od nas bi morao prekinuti taj začarani krug. Netko mora reći sad je dosta, ono sam što jesam, a ti lijepo odi k vragu ako ti ne pašem…

Čemu život ako je sve ono što govorimo i radimo ono što odgovara drugima, ono što drugi žele i smatraju ispravnim? Ta potreba za pripadanjem u stanju je natjerati nas na svašta, no opet ni mora ljudi oko tebe neće ispuniti onu prazninu iznutra, ako ono što im daješ za pravo ne prati linije tvoga bića.

S druge strane, ni previše iskrenosti nije dobro. Ako je tek tako rasipamo, sebično očekujući od drugih da je prihvate kakva god da je bez obzira na posljedice, netko smo tko ne želi preuzeti odgovornost, tko misli samo na sebe. Biti iskren ne znači biti surov, sve se može reći ili učiniti na više načina. Takt i mudrost veliki su prijatelji iskrenosti.

Što je onda to toliko nam potrebno da prevladamo tu ljudsku težnju neiskrenosti, da ne postanemo dio nje i da prihvatimo da čak ni oni koji nam svoji iskrenost poklanjaju bez rezerve ne mogu uvijek postupati onako kako mi pretpostavljamo da bi trebali?

Povjerenje.

Svijet bi bio ljepše mjesto kad bi samo malo više vjerovali jedni drugima i naravno samima sebi i svojoj prosudbi. Ne slijepo, a opet ne ni sa rezervom. Dovoljno je samo imati otvoren um lišen očekivanja.

No s povjerenjem je isto kao i sa svime drugim u životu; treba znati mjeru.

Kome god pokloniš svoje povjerenje budi spremna da će od trenutka kad sklizne iz tvojih ruku promijeniti milijun boja, nijansi koje se na promjenjivom vjetru ljubavi neprestano poigravaju sa tobom. Odjednom sumnjaš, iako si se do jučer klela u ispravnost svog osjećaja. Odjednom strepiš iako se samo časak prije tvojom dušom razlijevao mir.

Ljudi nisu jednostavna bića. Baš sve što prevale preko svog srca i duše ima mogućnost ili da se zadrži tamo vječno ili da kad tad bude pregaženo ovisno o mijenama samog života. To ih ne čini lažljivcima. To ih ne pretvara u neiskrene marionete koje povlače svoje konce po potrebi, onako kako situacija u kojoj se nalaze nalaže. To ih jednostavno pretvara u ljude. Nestalna, promjenjiva bića kakva u svojoj suštini jesu.

Nekim ljudima povjerenje sam nudila na dlanu, pružajući ruke očajnički prema njima. Tražeći zauzvrat nemoguće. Da slijepo slijede moje nerazumno postavljene ideale. Žaleći se potom kad ih ne bi dosegli, shrvana razočaranjem.

Nekim ljudima povjerenje bi dala onako na pola. Vagajući konstantno nihovu ljestvicu vrijednosti. Propuštajući pritom zbog silnog razmišljanja učiniti išta da nas pomaknem s mrtve točke.

Neke bi pak moje povjerenje potpuno zaobišlo. Iz raznih razloga ne bi im ga poklonila, čvrsto i nemilosrdno držeći se te odluke, ne dopuštajući ni sebi ni njima stvaranje prilika za promjenu stavova.

A istina? Baš uvijek je nađeš negdje u sredini…

Vjeruj ljudima i oni će biti iskreni prema tebi. Postupaj prema njima kao da su velikani i oni će pokazati svoju veličinu.

Ralph Waldo Emerson

User avatar
Konsultant
Legenda foruma
Legenda foruma
Posts: 11187
Joined: 22 May 2011, 10:40
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by Konsultant » 17 Aug 2017, 19:40

srculence7 wrote: 08 Aug 2017, 13:53 Postoje 4 vrste ljudi:
1-čovek znalac koji zna da zna-taj je učen i njega treba slediti
2-čovek znalac koji ne zna da zna-taj spava, probudite ga
3-čovek nenaučen koji zna da ne zna-taj će vas pitati za pravi put i njega podučite i naposletku
4-čovek koji ne zna i ne zna da ne zna-taj je budala i njega se prođite

arapska poslovica
Konfučije
"Ko ne zna, a ne zna da ne zna - opasan je
- izbjegavajte ga!
Ko ne zna, a zna da ne zna - dijete je
- naučite ga!
Ko zna, a ne zna da zna - spava
- probudite ga!
Ko zna i zna da zna - mudar je
- slijedite ga!"

User avatar
Konsultant
Legenda foruma
Legenda foruma
Posts: 11187
Joined: 22 May 2011, 10:40
Been thanked: 1 time
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by Konsultant » 17 Aug 2017, 19:41

"Što više škola – to manje robova. Što više znanja – to više imanja." - Stjepan Radić

navika
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12400
Joined: 18 Mar 2015, 20:07
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by navika » 21 Aug 2017, 05:59

10 Božjih zapovijedi po Rudolfu Steineru


1. Svaki čovjek ima skrivenih sposobnosti za stalno osobno duhovno usavršavanje. Da bi tim putem ispravno krenuo treba za svoj cilj postaviti, ne svoje vlastito duhovno bogatstvo, već što veći osobni DOPRINOS duhovnom razvoju OSTALIH LJUDI (čovječanstva).

2. Razvijajte u sebi “devocijsko“ raspoloženje: budite skromni i razvijajte u sebi osjećaj dubokog, iskrenog poštovanja prema ISTINI, prema PRIRODI i prema SVEMIRU. Budite beskompromisan borac protiv svih vrsta laži, obmana, dogmi i predrasuda.

3. Uzdržavajte se od KRITIZIRANJA, osuđivanja drugih ljudi i ogovaranja. U svemu tražite i obraćajte pažnju samo na ono što je pozitivno, plemenito i lijepo. Borite se i ne dozvoljavajte da se u vama razvijaju bilo kakve negativne emocije.

4. MEDITIRAJTE svakodnevno makar i samo po 5 minuta. To će znatno doprinjeti postizanju vašeg unutarnjeg mira i psihičke stabilnosti. Olakšat će vam provođenje svih drugih aktivnosti kako u svakodnevnom životu tako i posebno na putu vašeg duhovnog napretka.

5. Smireno i bez predrasuda, više srcem i dušom nego umom, PROMATRAJTE PRIRODU i trudite se da što potpunije razumijete, shvatite i osjetite suštinska zbivanja u njoj..

6. Budite svjesni toga da za jedan korak napretka na putu vašeg duhovnog razvoja, morate načiniti tri koraka na putu usavršavanja vlastite ličnosti. Zato se trudite da u svoj svakodnevni život unesete što više vrlina (skromnost, blagost, strpljivost, istinoljubivost, hrabrost, istrajnost, odlučnost, dobronamjernost…) a da iz njega potpuno istisnete negativne osobine (sebičnost, grubost, brzopletost, lažljivost, kolebljivost, plašljivost, nerazumnost, oholost…) i negativne emocije (mržnju, bijes, strah, zavist…).

7. Trudite se da u svakodnevnom životu budete smireni, dostojanstveni, hrabri i odlučni. Svim opasnostima i nevoljama gledajte mirno u oči, a probleme i teškoće rješavajte odmah, bez oklijevanja!

8. Trudite se da vaš život bude skladan. Ostvarujte harmonične odnose s ljudima oko sebe i živite u skladu sa zakonitostima i ritmovima prirode.

9. Razvijajte u sebi osjećaj vaše skromne pripadnosti ljudskom rodu, prirodi i svemiru. Pobudite u sebi osjećaj ZAHVALNOSTI prema njima, prema životu i Stvoritelju.

10. Povremeno zastanite i izvršite REVIZIJU svega što vam se događalo u proteklom periodu. Provjerite ispravnost svojih postupaka, životnih stavova, ciljeva i sadržaja vašeg života.

User avatar
srculence7
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 18087
Joined: 31 Mar 2016, 03:35
Location: iza zatvorenih vrata
Has thanked: 3711 times
Been thanked: 3615 times
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by srculence7 » 24 Aug 2017, 00:39

Ne diraj me ako se ne razumeš u mene, pokvarićeš nešto.

User avatar
Mutevelija
Selonačelnik
Selonačelnik
Posts: 86350
Joined: 28 Nov 2015, 20:04
Has thanked: 853 times
Been thanked: 1641 times
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by Mutevelija » 26 Aug 2017, 18:35

Tokom pljačke banke u Cirihu, u srcu Švajcarske, pljačkaš je prilikom upada vikao na sve prisutne u banci: "Svi dole na pod i tišina! Novac pripada državi, ali tvoj život pripada isključivo tebi".
Svi u banci su uz najveću tišinu legli na pod. To se zove "KONCEPT PROMJENE RAZMIŠLJANJA". To je mjenjanje konvencionalnog načina razmišljanja kod ljudi.
Kada je jedna gospoda veoma provokativno ležala na stolu, pljačkaš vikao i na nju: "Molim te, budi civilizovana. Ovo je pljačka, a ne silovanje!"
To se zove "BITI PROFESIONALAC". Fokus je samo na onome što ste obučeni da radite.
Kada su se pljačkaši vratili kući, mladi pljačkaš (MBA - obučen), rekao je starijem pljačkašu (koji je završio samo 6 razreda osnovne škole): "Veliki brate, hajde da računamo koliko keša imamo?"
Stariji pljačkaš je to glatko odbio rekavši: "Ti si veoma glup. Imamo toliko novca da će nam trebati 3 dana da prebrojimo. Večeras kad upalimo TV, na vjestima će nam reći koliko smo odnjeli iz banke!"
To se zove "ISKUSTVO". U današnje vrijeme, iskustvo je važnije od diploma i stečenog zvanja.
Dok su pljačkaši bili u bjekstvu, direktor banke rekao je supervizoru da momentalno pozove policiju. Ali supervizor mu je odgovorio: "čekaj! Uzmimo prvo 10 miliona $ od banke za sebe, i dodajmo ih na 70 miliona $ koje smo prethodno pronevjerili iz banke!".
To se zove "PLIVAJTE SA PLIMOM." To je konverzija nepovoljne situaciju u sopstvenu korist!
Supervizor reče: "Bilo bi dobro da nas ovako pljačkaju svaki mjesec."
To se zove "UBIJANJE DOSADE". Lična sreća je važnije od posla kojim se bavite.
Sutradan, na vjestima je stajalo saopštenje da je 100 miliona $ opljačkano iz banke. Pljačkaši broje, i broje, i računaju, ali nisu mogli izbrojati više od 20 miliona $.
Pljačkaši su bili jako ljuti i razočarani: "Rizikovali smo naše živote, a dobili smo samo 20 miliona $. Direktor banke je lagano uzeo 80 miliona $ vrhovima prstiju. Izgleda da bi bilo bolje da smo se obrazovali nego što smo postali razbojnici!"
To se zove "ZNANJE JE VRIJEDNO KOLIKO I SAMO ZLATO!"
Upravnik banke je nasmijan i sretan jer svoje gubitke na tržištu pokrio sada ovom pljačkom.
To se zove "ISKORISTI PRILIKU".
Dakle, ko su pravi pljačkaši u ovoj priči?
Pero la suerte se ensañó contigo
Y te dejó con el alma
Hecha pedazos
Tú corazón
Quedó herido y sin perdón
Ya no sabe como amar
Como piedra endureció

🍉🍉🍉🍉

navika
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12400
Joined: 18 Mar 2015, 20:07
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by navika » 27 Aug 2017, 18:40

Jednog dana ćemo znati: nije se trebalo plašiti!

Nije trebalo oklevati, premišljati se.

Nismo smeli da dopustimo da strah preotme išta od vremena i prostora koje nam je darovano da bi se posvetilo ljubavi.
Nismo smeli da dopustimo strahu da zaokupi našu pažnju.
Nismo smeli, jer pažnja života pripada samo ljubavi.

Strah može potkradati naše dane, potkopati deo našega pouzdanja, samo ako mu mi to dopuštamo. Bez nas on je nemoćan.
Po nama, samo po nama, on stiče moć, razaralačku moć.
Strah ne može ništa osim usporavati, sprečavati stvaralačku moć ljubavi. A do nas je da života, da ljubavi, bude više, da put kojim prolazimo bude prepoznatljiv po ljubavi.
Da oni s kojima živimo iskuse da su ljubljeni.
I to sada.

Valja nam se čitavim bićem predati ljubavi, zauzeti se za dobro.
Zauzeti se da ono izrasta, da se umnožava.
I ako treba patiti zbog ljubavi, ako treba stradati, bolje je to, ljudskiji je izbor, nego skloniti se u strahu, iščeznuti u njemu.
Jer nemamo mnogo vremena u kojemu možemo iskazati ljubav, oblikovati svet ljubavlju. Nemamo mnogo vremena.
I zbog toga svime što jesmo, treba da pripadamo ljubavi, za nju se zauzimati.

Jednoga dana ćemo znati.

O, kada bismo se već danas odlučili.

User avatar
ina
Mjesečarka
Mjesečarka
Posts: 25660
Joined: 20 Feb 2015, 22:36
Location: izmedju neba i mora
Has thanked: 3109 times
Been thanked: 4104 times
Contact:
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by ina » 30 Aug 2017, 00:24

navika wrote: 03 Aug 2017, 17:55 Da l’ stvarno crkneš ako ne kažeš što misliš?!

Mislim, da l’ stvarno odemo s ovoga svijeta (namjerno koristim eufemizam za crknuti iako ga u ostatku teksta neću koristiti) ako ispljunemo sve ono što nam trenutno leži na jeziku?

Mislim, da l’ stvarno ne uspijemo zaustaviti lavinu riječi koje nam se nakupljaju u glavi, potom putuju u želudac pa naposljetku završe u našim ustima?!

I mislim, da l’ stvarno ne ostanemo živi ako progutamo to govno od misli koje smo vlastitim rukama zapakirali u celofan i crvenu mašnu?!

Prije nekoliko dana zamijetih u komentaru jedne djevojke misao „Ja bi crkla da ne kažem šta mislim!“. I rekla je.

I više nego što je po mom skromnom mišljenju trebala. Njezina je misao bila ružna, degutantna i nimalo damska. No ona je mislila da je samo iskrena. Moram priznati da me zaintrigirala.

Misao, ne djevojka. Dakako, nije bilo prvi put da sam ju čula, ali je bilo prvi put da sam se pokušala sjetiti kada sam je i sama izrekla – i s druge strane, koliko puta mi se dogodilo da sam ju svjesno nadigrala na način da sam ostala hladne glave i hladnog jezika onda kada je ona žestoko gorjela.

Prvi put KADA ZAISTA NISAM CRKLA ne izgovorivši ono što mislim imala sam dvadeset i neku, studirala, radila i sve to tako kako dvadesetogodišnjaci rade. Sjećam se da sam polagala kolegij iz hrvatske književnosti, vrlo težak kolegij, i da sam se za njega pripremala mjesecima.

Broj pročitanih knjiga koje smo za ispit morali pripremiti bio je golem, pregolem, no kako sam živjela književnost taj mi broj nije teško padao, ipak priznajem, sve knjige s popisa nisam pročitala. Recimo Krležu. Ubijte me, ali nisam. Nisam mogla, točnije nisam stigla. Zašto?

Zato što sam uz redovni studij paralelno radila, a sve zato jer mi roditelji nisu mogli financirati studiranje. I to je u redu pomislila sam. Imam vremena, pročitat ću. Pa nije kraj svijeta. No čini se da je nekima itekako bio.

Netom prije polaganja ispita sjedila sam s kolegicom u hodniku faxa i komentirala popis knjiga. Otvoreno sam joj priznala da sam preskočila neke Krležine knjige i da mi ruku na srce i nije pretjerano drag, imam dražih rekoh joj! – na što se ona osmjehnu i reče: “Meni je Krleža najdraži.”. Njoj i našoj profesorici književnosti, pomislih.

Nedugo zatim nađosmo se zajedno u kabinetu za polaganje. Paralelno ispitivanje i na kraju zaključne ocjene. Njoj četvorka, meni trojka. Izdahnula sam s olakšanjem. To je to pomislila sam, jedan manje. Ispit mislim.

Na što me prenu njezin glas koji uzviknu. Profesorice kako njoj trojka, a meni četvorka? Ta nije pročitala pola Krležinih knjiga. Ja zaslužujem odličan. Nisam joj na to odgovorila ništa, samo sam se digla i tiho izašla iz kabineta.

Nikada neću zaboraviti kamen boli koji mi se pojavio u donjem dijelu trbuha. Bol, neugoda i sram. Ne nije me bilo sram nepročitanih knjiga, na koncu nije Krleža cijela hrvatska književnost, već me je bilo sram nje. Njezinih riječi. Njezine frustracije. Njezine slabosti.

Zar je to stvarno morala reći pomislila sam. Zar bi zaista crkla da je za sebe zadržala ono što misli?

Drugi put KADA ZAISTA NISAM CRKLA ne izgovorivši ono što mislim imala sam trideset i neku i jedna me ranjena duša pokušala povrijediti time što me javno nazvala patetičnom “književnicom s boce”.

Ne znam je li me time htjela obezvrijediti ili što, ali ono što znam da u tome nije uspjela. Pa kako bi?

Ja sam ponosna na sve ono što sam postigla u svom životu pa čak se znam i našaliti na vlastiti račun i reći ako treba i na roli papira ću tiskati svoje citate ako će to pripomoći ljudima sa zatvorom kojeg nose u duši…

Na spomenute riječi dotičnoj sam se zahvalila riječima: “Hvala ti što misliš na mene”. Šaljem ti ljubav. Malo je reći da je popizdila na to. Divno, pomislila sam, samo ljubav izaziva tako jaku emotivnu reakciju.

I treći put KADA ZAISTA NEĆU CRKNUTI ne izgovorivši ono što mislim svi su oni puti koji će se tek dogoditi, a koji će pokazati od čega sam satkana i kako reagiram na sve ružne riječi i djela koja nažalost ne mogu izbjeći, ali iznad kojih se itekako mogu izdići.

Mislim da je to to. Dozvolite mi, za kraj ovog teksta, da još malo živim u boci, u patetici, dozvolite mi da (po)vjerujem da se ne umire tako lako i da nitko od nas neće crknuti ako zadrži u sebi sve ono što misli.

Ali ajde, kužim, kada su usta puna govanaca ne možeš drugo nego ispljunuti ih ili progutati. Šteta da je tako malo hrabrih za radnju broj dva.

p.s. Krležu još uvijek čitam, a svima svakako preporučujem onu njegovu ‘Na rubu pameti’. Eh, ta mi je najdaža. Ako ona nije savršena knjiga za ovo ludo vrijeme u kojem živimo, onda ne znam koja knjiga jest! Do ponovnog pisanja ostajte mi živi i zdravi i s ustima punim cvijeća i ljubavi.
Mali tvrd rijecnik ali zanimljivo.... :cool
Svijest ima sidrište.

navika
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12400
Joined: 18 Mar 2015, 20:07
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by navika » 30 Aug 2017, 04:20

Koga uništava naša ljutnja? Osobu na koju smo ljuti?


Prevrčući po glavi misli ljutnje postajemo žrtva samoga sebe. Sebe držimo kao taoca osjećaja koji nam apsolutno ničemu ne služi, a imamo mnogućnost osloboditi ga se ako želimo. Misli preuveličavanja i prenapuhvanja pojedinog događaja dovode nas u pat poziciju da ne možemo niti naprijed, niti natrag, napeto tijelo više nije ni za što a misli daleko od svake sabranosti i koncentracije.

Ljutnja je jedna od naših najdestruktivnijih emocija koja se hrani našom životnom energijom koju smo mogli upotrijebiti negdje drugdje. Tony Robbins je jednom rekao da kada se ljutimo više od 30 sekundi, ostaci te emocije ostaju u tijelu još 5 sati. A što je sa svim onim satima koje provedemo u ljutnji na neku osobu ili jednostavno radi toga što se stvari nisu odvile onako kako smo očekivali? Što je sa svim onim danima u kojima održavamo ljutnju u sebi samo zato što nismo sposobni oduprijeti joj se?

Ako je unutarnji mir jedna od najvećih vrijednosti kojoj tijekom života težimo, onda je ljutnja nešto što najviše trebamo izbjegavati. Ako mislimo da je problem ljutnje problem koji se nalazi u drugoj osobi varamo se, taj problem je u nama, u našem umu. Stoga bi jedan od osnovnih čovjekovih ciljeva trebao biti upravljanje ljutnjom. Mi možemo kontrolirati naše rekacije. Naša svijest i sloboda temelj su toga. Što smo kao osobe iznutra jači, svjesniji i slobodniji imamo veću sposobnost njihovog kontroliranja.

Kroz život ulažemo u dvije stvari, ili jačamo svoj ego ili njegujemo dušu. Jačajući ego postajemo skloniji ljutnji jer život u nepravednom svijetu ne možemo s mirom gledati te postajemo ogorčeni na svaku povredu koliko god ona malena ili velika bila. Njegujući dušu shvaćamo svoj mir kao vrijednost koja se ne prodaje po jeftinoj cijeni i zato se ne obaziremo na stvari koje bi nam je mogle lako uzeti. Živimo životu usprkos nepravdama i povredama jer unutar sebe imamo nešto što je jače od ovoga vani.

Mario Žuvela

User avatar
ina
Mjesečarka
Mjesečarka
Posts: 25660
Joined: 20 Feb 2015, 22:36
Location: izmedju neba i mora
Has thanked: 3109 times
Been thanked: 4104 times
Contact:
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by ina » 30 Aug 2017, 09:53

Lijepo zbori Mario.... :respekt ali to uopste nije jednostavno. Vidim i godinama sam vidjala pogotovo u poslovnim prostorima....
Ako si fin i samo se smjeskas a uz to ne nosis i malo zesci nastup... gotov/a si. Nema ti hljeba.
Tako nekako i u ustalim zivotnim poljima.
Svijest ima sidrište.

User avatar
Bla
i dva polipa
i dva polipa
Posts: 75774
Joined: 30 Aug 2013, 14:21
Location: Rodna grudva
Mood:
Has thanked: 1 time
Been thanked: 34 times
Contact:
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by Bla » 30 Aug 2017, 09:54

Ti ko da si konstantno u tim poslovnim prostorima :oo
ćućešćećemoćeteće samsijesmostesu
:back: :underage: :no_mobile_phones: :do_not_litter: :stew: :pizza: :smoking: :ok:

navika
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12400
Joined: 18 Mar 2015, 20:07
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by navika » 30 Aug 2017, 18:55

Dva su se mala prijatelja klizala po zaleđenom jezeru. Bijaše oblačan i hladan dan. Dječaci su bez straha uživali u klizanju. Led se iznenada prolomio i jedan od njih propade u vodu. Voda ne bijaše duboka, ali se led počeo stezati.

Drugi je dječak otrčao na obalu, dohvatio kamen i pojurio do unesrećenoga.
Svom je snagom razbijao led i uhvativši prijatelja za ruku, izvukao ga iz vode.
Kad su stigli vatrogasci i shvatili što se dogodilo, začuđeno su pitali:
-Kako ti je to uspjelo?
Kako si mogao tim malim kamenom i slabim rukama razbiti tako debeli led?
Uto se oglasio neki starac:
– Ja znam kako je uspio!
– Kako? – upitali su ga vatrogasci.
Starac je odgovorio:
– Nije bilo nikoga da mu kaže kako je to nemoguće.

Bruno Ferero

User avatar
ina
Mjesečarka
Mjesečarka
Posts: 25660
Joined: 20 Feb 2015, 22:36
Location: izmedju neba i mora
Has thanked: 3109 times
Been thanked: 4104 times
Contact:
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by ina » 30 Aug 2017, 19:20

Bla wrote: 30 Aug 2017, 09:54 Ti ko da si konstantno u tim poslovnim prostorima :oo
To neka vrsta komplimenta? Ili bi da ti se tepa.... :rozi



:oo
Svijest ima sidrište.

navika
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12400
Joined: 18 Mar 2015, 20:07
Status: Offline

Re: Poučne priče, ljubavna poezija i mudrosti (self help shit)

Post by navika » 30 Aug 2017, 20:21

Ma za svaki ga slucaj jednom iza usiju zvekni :oo

Post Reply

Return to “Književnost i jezik”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 22 guests