Željko Krznarić

[dacina_curica]

Jesen mi je udarila u srce
s nekim zaostalim noćnim vlakom
s lišćem žutim
i kao da mi je srce prepuno
magle i tvojih poljubaca
jesen uglavljena u tople dlanove
neka slavlja u sobama davnim
prve kišne kapi
i ljubavi koje su prošle
koje su zaboravljene u danima
nepovratno ostavljenim
takva mi jesen
noćas na ramenu spava
pjeva mi uspavanke
opominje me
a nešto te u meni ljubi očajno
ako je to sve prevara života
i ništa iza noći ne postoji
onda nam neće značiti
to što smo zajedno prošli
to što smo bježali od tuge
i dolazili uvijek na početak
pa mi je zato jesen udarila u srce
opasno i hladno

[dacina_curica]

Kao da nas nije

činilo se tako jednostavno
i tako prosto kao let kroz vrijeme
činilo se u oku ima zlatnih polja
nekih poleglih trava
pa njen nerazjašnjeni strah
od vožnje avionom
kompleks tople ruke na grudima
stih od života uzet na prevaru
i što jos može biti
među nama su slike
jedan uzdah u ponoćnom buđenju
kad zvijeri pitomo ljube
a ljubavnici stežu nadu i gase vatru
bilo bi možda
ali taj grad nije bio na pravom mjestu
sve što nije u toj sobi bilo toplo
bilo je smrt i uragan tuge
sve što nije u toj čaši bilo vino
bila je tama i val što lomi
pa njeno je srce od svega veće
njeno je ime tek cvijet s juga
mi trebamo sunce a snijegovi nas lome
ne znajući ništa kao da nas nije bilo
činilo se bit će ludo
u toj pjesmi zaspati zauvijek
činilo se na dlanu postoji nježnost krhka
pa njen pogled jasan
njen dah vreli
moja zadnja slika
kao da nas nije
i nije

[dacina_curica]

Kad si ljubila istinski
onako kako želiš
znaš kako
svijeće vino večera
kad si ljubila
možeš li se sjetiti
koji je mene snijeg pokrivao
sad mi je smiješno
časna riječ
nezamislivo mi je
a ima takvih ljubavi
koje treba dobro protresti
prije svake upotrebe
prošlo je mjesec dana
od tvog rođendana
žao ti je što ti nisam čestitao
ali nisam stigao vjeruj
znaš da je uvijek neka gužva
večeras sjedim sam
znam da te čudi ali sam sam
čini mi se da pada snijeg
i brinem o nekim bezveznim stvarima
a ljubio bih te noćas
poželim to
nedostaje mi ponekad neka ludost
nesto između bola i sreće
muzika s kasetofona
i sjećač li se samo
kako smo isključili telefon i zvono
a bilo te je sram u početku
ugrizla si mi usnu
iscjedila dva limuna u čaj
i prolila kavu na čistu bijelu plahtu
znam tvoj broj
i mogao bih te nazvati
ali nema smisla
možda si već zaspala
a možda radiš i neke druge stvari
možda si sada i bolje izabrala
nisi više onako neozbiljna
ne slušaš valjda samo neke gluposti
i znam da si govorila kako bi voljela
da razumiješ Zaratrustu
da gledaš Shakespearea
zapravo ti si nadarena
ti to možeš kad hoćeš
a ljubio bih te noćas
znam da je nemoguće
i kažem to tek tako
da shvatiš kako mi nije svejedno
zbog onih zvijezda nad gradom
zbog vjetra nad rijekom
i zbog još puno sitnica
koje život zaboravlja
a one ostaju i lebde u zraku
i oko tebe i oko mene
kad se sretnemo
volio bih da imaš onu istu haljinu
čini mi se da je bila plava
zgužvali smo je bar deset puta
i nikad nemoj reći nešto
što bi nas moglo zaboljeti
vrijeme je na tvojoj strani
i to si mi uzela sad ću otvoriti prozor
i viknuti volim te
grad spava
a snijeg pada
volim te

[dacina_curica]

Tragač sreće

...sanjaš.
Opet sanjaš.
Što će ti sva ta prostranstva?
Ljubav neznana.
Što će ti jad poslije svega?
Prozor otvoren u nigdinu.
Zrela pahulja snijega.
Sanjaš li sanjaš
budalo nepopravljiva,
tragaču sreće.

[dacina_curica]

Zamisli ja još uvijek
Od riječi sklapam i radost i tugu
Dok čekam na zvjezdanoj stazi
Neki vlak koji vozi na maštu

Ja sam još uvijek onaj
Kojeg si ostavila dvije ulice dalje
Pokisao i nikad spreman da kažem
Kako postoji kraj svemu na ovom svijetu

I živim mada misliš da to nije moguće
Jer moje je srce od priča satkano
Od ljubavi je napravljeno
A to ne umire tako lako

Zamisli ja sa suncem na obrazu
Prezirem godine i vrijeme
Letim gdje god poželim
Vraćam se i odlazim
I nije me briga za ništa

I kad me zamisliš takvog
ničeg se ne trebaš plašiti
Kad imaš stražara poput mene
I onog koji želi da se s tobom jednom
Kroz povorku zvijezda provuče
Da jednom možeš shvatiti
Kako ni jednu lijepu stvar ne možeš
Novcem platiti
Da se samo snovima i maštom
Svaka tuga prekrije tamnim plaštom
I da samo kad voliš
Pravu mjeru svijetla u sebe primiš

I kad čuješ neku poznat glas
Navečer u tišini

To ja još uvijek živim mada ti se čudno čini

[dacina_curica]

Noćas te tugujem

Noćas te tugujem, najdraže moje,
s nekim osjećajem daljine
Jer nema nikoga ovdje kraj mene,
i nitko da mi skine
tu suzu sa obraza.

Noćas te tugujem.

A u istom smo gradu
i iste brojimo minute.
Samo što usne ne ljube i šute,
samo što oči prosipaju sjaj
U nekim drugim sobama,
nekim drugim ljudima.

Noćas te tugujem i skitam.

Ne ljubim i pitam
Što je tamo iza jutra,
iza zagrebačke zime.
Postoji li tamo još tvoje ime,
kao što ti u meni postojiš
I ova noć što miriše,
po narančama s juga
govori mi što je tuga.

Nisi daleko.

A čini mi se kao sto godina
svjetlosti i tame,
kao da se ljubav tamo topi,
na plamenu svijeće.

I tugujem te noćas…
I tugujem…
I tugujem…

[dacina_curica]

Ja te ne volim više

Ja te ne volim više
Znaš li koliko sam bola
Morao podnijeti
Da bih rekao tu jednostavnu rečenicu

koliko sam morao žena poljubiti
U mraku se poigravati sa mjesecom
U njihovim očima
I paziti da ne izgovorim tvoje ime

Bojao sam se ljubavi nakon tebe
Učio sam zaboravljati ulice
Kojima smo išli
Izmišljao nove gradove
Rijeke
Zvijezde
Brisao sam kišu sa svojih pjesama

Pamtio sam tragove tvojih prstiju
Koji su skinuli nježnost s mene
Pamtio sam slike
Riječi sam znao napamet

I trošio vrijeme da te zaboravim
Da te ne volim
Molio se očajnički da to nestane iz mene
Da se vratim na početak

Ne znaš ti ništa o mračnim olujama
O jutrima hladnim koja mirišu na snijeg
Ne znaš ti ništa o meni

Ali ja te više ne volim
I čudno sam sretan zbog toga

[dacina_curica]

Kakve smo mi samo snove imali 
Umotane u svilu mjesečine 
Svoje svijetove 
Pruge i daleke gradove 
Mirise neke smo slijedili ...
Po tragovima sretnih ljudi 
Izlazili iz početnih tama 
Stigao sam nepogrešno na mjesta 
Na kojima si sama 
Gasila jutarnje zvijezde 
Ispisivala naslove prvih izdanja novina 
Podsjećala na slatke trenutke ljubavi 
Koje su nas okrznule opasno 
Kakve smo mi samo snove imali 
Vidjeli ih jasno kroz magle budućnosti 
Svoje sitne radosti spremali 
U pretince srca radoznalih 
Prve breze u pogledima 
Prve probuđene ljude sretali 
Na povratku iz noćnih sanjarenja 
Kako smo mi sanjali 
To više nitko neće znati 
I ništa mi ljepše nije bilo 
Nego imati san 
I tebi ga dati 

[dacina_curica]

Ne pitaj kuda sam otišao

ne pitaj kuda sam otišao
gdje sam u kojem vlaku
prespavao svoje stanice
i koji mi je to snijeg u očima
bjelinom sjao
nad tvojim čelom
ne pitaj
ne lomi svoje srce u predvečerje
ne tuguj za mnom
šta sam ti ja mogao dati
skitnica
dijete tuge
ja koji sam za svojom zvijezdom
lutao i lomio nježnosti
ne pitaj stvarno
šta je samnom bilo
gdje me zora dočekuje
tko me ubija
i tko plače nijemim plačem
ne budi se sa mojim imenom na usni
tamo na sjeveru
bit će netko sličan meni
govorit će posljednje noćne vijesti
da sam možda mrtav
udarit će ptica kljunom na prozor
i ne misli suviše o meni
jer ćeš od tuge umrijeti
a ja to neću ni znati

[dacina_curica]

Nosim tvoje otiske prstiju
toplinu tvojih dlanova
i tvoj glas duboko u sebi,
na zagrebačkih minus pet
rastopljen sam od tvoje ljubavi
i nakon dugih kilometara dana
nakon tvog prvog osmjehivanja
i tvoje prve suze
nosim tvoje godine
tako lako utisnute u moje zjene
i svaki dan što se okrene oko nas
i noć koja nas pokrije snom
tvoje je sve
i moje je tvoje
jer sve smo svoje
međusobno pomiješali.

[dacina_curica]

IMAŠ

Imaš u sebi nešto što ja nemam
imaš mudrost koja te čini ženom
oblak koji te plaši sjenom
a ipak ti si ta obala
kojoj može prići moja lađa
umorna i potrganih jedara

imaš u sebi i dio mog djetinjstva
mada ti se čini sasvim različito
jer pamtiš
jer ti i sada zvuk zvona
topi dušu od stoljetnih zima
imaš ti imaš
neku tajanstvenu misao
ruke koje obgrle cijeli svijet
i dlanove na kojima raste plima
u tebi je i moj dio tuge
nemir onih koji sanjaju mirno
bujica kojoj tek tvoja duša znači kraj
i putovala si tako životom
neprestano uz mene
a da me nisi ni vidjela ni osjetila
tek si prepoznala zatvorenim očima
ovaj dio neba
koji tek treba posuti zvijezdama

[Shadow]

Imaš u sebi nešto što ja nemam
imaš mudrost koja te čini ženom
oblak koji te plaši sjenom
a ipak ti si ta obala

kojoj može prići moja lađa
umorna i potrganih jedara
imaš u sebi i dio mog djetinjstva
mada ti se čini sasvim različito
jer pamtiš
jer ti i sada zvuk zvona
topi dušu od stoljetnih zima
imaš ti imaš
neku tajanstvenu misao
ruke koje obgrle cijeli svijet
i dlanove na kojima raste plima
u tebi je i moj dio tuge
nemir onih koji sanjaju mirno
bujica kojoj tek tvoja duša znači kraj
i putovala si tako životom
neprestano uz mene
a da me nisi ni vidjela ni osjetila
tek si prepoznala zatvorenim očima
ovaj dio neba
koji tek treba posuti zvijezdama.

[Shadow]

Iz kojeg si ti svijeta
iz kojeg cvijeta dolazis
zasto nisi kao i sve druge zene
koje prodju kao sjene
cija se ni imena ne pamte
ciji se dodiri usana zaborave
s prvim jutrom



iz koje si ti ljubavi
iz koje knjige
iz kojeg romana
kad mi tako bez ikakvog plana
bez namjere
srce lomis na dijelove
i noci mi pretvaras u dane


koja si ti zena
kad mi pola zivota u tebe stane
zbog koje zalim
sve ovo sto prebrzo ide
sto su jeseni blize
i sto mi se suze vide prvi puta


jedino si s neba mogla doci
jer druge putove poznam
i na njima sam s drugima bio sam


iz kojeg si svijeta.

f9dd89bd463b199c49aa0dbaf0995ab3.jpg

[dadojović]

"Slavonijo tko te nije volio ne zna što je izgubio..."