Balaševizmi

Poezija, proza, pisci, pravopis, povijest jezika, dijalekti, lokalizam.
Post Reply
dacina_curica
Status: Offline

Balaševizmi

Post by dacina_curica » 26 Dec 2013, 01:11

Heidi izvoli. :) Maksuzija!

Znam, znam, neki ga vole do besvijesti, nekima je patetican do bola...Bilo kako bilo ima nesto u sebi sto me pokrece pa sebicno otvaram temu. :)

Ime mi je Đorđe Balašević... Prijatelji me uglavnom zovu Đole... Neprijatelji me ne zovu, ali ne zovem ni ja njih, pa ko duže izdrži. Rođen sam 1953.g. U Novom Sadu, gradu gdje protiče Dunav... u Evropi formalno...

Išao sam gimnaziju, ali nisam maturirao. Studirao sam geografiju ali nisam diplomirao...

Sve u svemu, nije baš sjajno, ali je ipak korisnije nego da sam u međuvremenu doktorirao marksizam, kao neki moji ambiciozni vršnjaci.

Ubrajaju me u prvih pet kantautora u našim zemljama, ali u našim zemljama ima taman toliko kantautora da, kako god okreneš, moraš biti među prvih, i jedinih pet...

Trenutno propuštam visinu.

Pred narodnjačkom najezdom, povukao sam se u utvrđene gradove. Živim, još uvijek, u Novom Sadu, gdje sam za sebe plaćam socijalno i penzijsko osiguranje. Oženjen sam, sretno, djevojkom po imenu Olivera, ponosan sam otac dvije djevojčice.

I gotovo..

Oni koji su me zavoljeli po muzičkoj liniji, znaju štošta o meni. Oni koji me dosad nisu zavoljeli, i neće, bojim se... Ni zbog ovog romana. Mog prvog, inače... Pardon... Prvog koji je duži od šest minuta...
Last edited by dacina_curica on 26 Dec 2013, 16:41, edited 1 time in total.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Balasevizmi

Post by dacina_curica » 26 Dec 2013, 01:12

Bila je noć, u ulici Dositejevoj, u Novom Sadu, na Dunavu… A ja sam dolazio sa nekog mesta na kom su svi bili, recimo, rumeni kao kuvano vino koje su pili i gde su svi mirisali na karanfilić i čudno se zgledali kad bi neko zapevao jednu od onih pesama koje se, znate, baš i nisu pevale tada…

I dugo sam stajao pod njenim prozorom tražeći, kao, nešto po džepovima a tišina je bila… Jedino odjek koraka daleko dole, niz Kisački drum iza onog nadvožnjaka, možda i dalje, i lepet nekih zagubljenih krila oko Almaške crkve, a opet…

Ni na trenutak nisam čuo kako diše u snu moje pile…kako diše…

dacina_curica
Status: Offline

Re: Balasevizmi

Post by dacina_curica » 26 Dec 2013, 01:13

A istinu nemoj suviše ozbiljno da shvataš. To bolje zaboravi! Nema istine sa velikim ‘I’, veruj mi…
Svako ima neku svoju unikatnu istinicu, kao otiske prstiju. I sumnjam da ih ima dve na svetu da se totalno podudaraju…

dacina_curica
Status: Offline

Re: Balasevizmi

Post by dacina_curica » 26 Dec 2013, 01:15

Taj ožiljak na svojim uspomenama vaša kći uporno tretira kao banalnu ogrebotinu, ali ja za svaki slučaj ne grebuckam suviše po tome. Neke krastice znaju gadno da prokrvave kad im se najmanje nadaš.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Balasevizmi

Post by dacina_curica » 26 Dec 2013, 01:15

I mada svaki put uredno nešto poželim, želje mi se baš i ne ispunjavaju… Negdje je zapelo…
Možda se ispunjavaju nekome drugom? Ne bi bilo prvi put…

Nema veze, ne ljutim se. Dobre su to želje, šteta bi bilo da samo tako propadnu…

dacina_curica
Status: Offline

Re: Balasevizmi

Post by dacina_curica » 26 Dec 2013, 01:16

Takve su, znate, osetljive osobe. Osete duplo, čuju ranije. Zato što tačno jedan korak ispred njih hoda njihova duša…

User avatar
Peggy Sue
Aktivni forumaš
Aktivni forumaš
Posts: 2785
Joined: 06 Dec 2012, 13:40
Location: na šarenom podguzu
Status: Offline

Re: Balasevizmi

Post by Peggy Sue » 26 Dec 2013, 08:21

Nikad.. Dakle NIKAD nisam procitala nesto jlepše.. Znam ovaj dio napamet, ali za svaki slučaj koristih copy/paste.. Molim vas da procitate s razumijevanjem, onako kakoon zasluzuje, polako i njezno...
Govori o tome koliko tisine mogu biti teske... I ono što prećutimo obično govori više nego riječi.. Izvini Đole, nespretnim pokusajem da te objasnim, upropastih ovo

"Te noci sam joj ocutao najlepše reci koje znam...
Jednom je rekla da bi sve dala da cuje to što ocutim, i otkrio sam joj tajnu o starom drvetu koje raste na nicijoj zemlji izmedju devet salaša, u fantazmagoricnoj oazi koja se u Sahari zita prividja samo onda kada se to njoj prohte, tako da ni najprefriganijim geometrima nikad nije opšlo za rukom da je osvoje svojim instrumentima...
I tako, obicno u nekoj vedroj noci, roj Neizgovorenih Reci nepovratno odbegne iz košnice misli i u potrazi za novim mestom sumanuto pokušava da otkrije precicu do najblizih zvezda, ali zna se, još niko sem prevejane skitnice Pogleda nije uspeo da dospe do Tamo...
I onda, pred zoru, kad posustalo krenu da se stropoštavaju, Vetar probere najlepše, podmetne pod njih svoje paperjaste uvojke, kao jastucice, i nezno povuce finu cetku te velike krošnje kroz svoje kose...
I Neizgovorene Reci ostaju da trepere u lišcu starog drveta zauvek, rekoh joj, kao miris tvoje kose na mom cešljicu od jantara...
'Zauvek?', pitala je uplašeno...
O, ne, ispravih se, izvini, zaboravio sam da 'zauvek' ne postoji...
Jednog dana, dakako, strovalice se i to stablo, oprljice ga Oluja šenluceci gromovima nad ravnicom, složice se kao kula od karata pod teretom Neizgovorenih Reci, ili polegnuti tiho i neprimetno, kao kazaljke na tri i petnaest, ko ce ga znati?
Ali naici ce cerga tog leta, i to ne Meckari ili Dzambasi, ni Gatari ni Korpari, nego Veseli Sviraci Tuznih Ociju, praceni crnim kosovima iz visokih Prekodonskih stepa, i još izdaleka, uspravivši se u sedlu, primetice u gustoj travi narocitu racvastu granu boje majskog sumraka, od koje bi se mogla izdeljati odlicna viola?
I, više nego dovoljno godina kasnije, mozda necija, mozda proseda, mozda bez ikoga, ti ceš ugledati belog leptira na jorgovanu, i širom otvoriti prozore mameci ga da ti sobu opraši polenom i prolecem. A ulicom ce prolaziti mali Cigan sa violom, videceš samo drozdovo pero na šeširu kako promice za šimširom, i zacuceš Neku Staru Dobru Nepoznatu Pesmu, koju prvi put slušaš, a godinama je znaš...
I zaplakaceš, istog casa...
I najzad shvatiti kako sam te voleo..."
Image

dacina_curica
Status: Offline

Re: Balasevizmi

Post by dacina_curica » 26 Dec 2013, 11:58

Peglice :) to je TO! :srce

A onda ide i ovaj:

O, Bože moj...
Na koga sam samo tako glup?
Nije ni čudo da nisam završio fakultet...Uzdahno sam duboko, odahnuo još dublje, i oslonio se na dovratak oprezno, kao da bi mi ga neko iz šale mogao izmaći? Tako se otprilike i Ona oslonila na jednu osamljenu omoriku ukošenu nad kanjonom Morače, pri povratku s mora, a meni nije bilo ni na kraj pameti da za to nisu krive samo serpentine i tri tuceta celzijusa u vazduhu...
- Nije ti dobro mila? Šta bi to moglo biti?
Pogledala me je zagonetno, ali njene oči i nisu ništa drugo nego dve trepćuće zagonetke, koje, eto, ni tad nisam uspeo odgonetnuti. Sigurno mi je i kasnije, na svoje šifrovane načine, ukazivala na male promene koje su bile prvi vesnici Velike Promene, ali te poruke u boci su, na nesreću, zalutale negde u Moru Nemira po kom sam tih dana jezdio kao ukleta lađa...
Misli su mi bile potpuno zaglušene zvonjavom sa Katedrale Sredovečnosti čiji su vrhovi počeli da mi se priviđaju na horizontu, nisam imao sluha za njene uznemirene i drhtave šapate baš onda kad su mi javljali ono što sam toliko želeo čuti, i, jasno, Mala Breskva je pomislila je da je ne volim više...
Tako to ide...
Ostavio sam je predugo u onim Opasnim Ćutanjima, u onim tišinama u kojima je Ona svoj jedini sagovornik, i u kojima se o meni definitivno ne priča ništa dobro...
I tu smo gde smo...
Svi znaju za slučaj dva tvrdoglava jarca od kojih ni jedan nije hteo da se skloni sa brvna, ali postoji i verzija sa dva tvrdoglava jarca koji su se nadureno okrenuli, i otišli svaki na svoju stranu...
Ma, uzalud...
Uz život se ne prilaže uputstvo za upotrebu, i svako to odradi kako već ume, zanemi tamo gde bi drugi viknuo, nasmeje se gde bi drugi zaplakao, uvredi se tamo gde bi se neko obradovao...
Uđe u pogrešan vagon, siđe stanicu pre, ili kasnije...
Pokoleba se, samo prebaci veslo iz ruke u ruku, a struja ga odnese presudno dalje, odredi drugo mesto na kom će pristati...
Da, razmišljao sam puno o Vremenu, o našem dželatu, ali ne o vremenu koje prolazi (ili kroz koje prolazimo), nego o Vremenu koje nas seje po svojoj njivi, nemarno, kao premoreni ratar detelinu iz starog filcanog šešira...
Mogao sam se sasvim lako roditi i u Ulan Batoru, hiljadu tristo sedme? Na Kordiljerima, narednog proleća. Ili na istoj ovoj obali, ali trideset vekova ranije?
Planetom tumaraju Zagubljeni, pogrešno iznikli, očajno tragajući za onima koji bi im tako lako mogli biti dragi i bliski, i zaista više ne znam šta je gore?
Promašiti tog Nekog Svog za hiljadu godina i hiljadu kilometara, ili za par decenija i tričavih stotinak kilometara... Prokletstvo... Ili za dva sprata? Dvadeset i koju stepenicu... I za nekoliko crno belih kocaka na podu bolničkog hodnika?
Last edited by dacina_curica on 26 Dec 2013, 21:24, edited 1 time in total.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Balasevizmi

Post by dacina_curica » 26 Dec 2013, 15:01

Jer moja Anamaria je verovatno najćudljiviji stvor na svetu?
Umela bi da se rasplače poletevši visoko na čarobnom ćilimu Smeha, i da leđnom tišinom iznenada zamrzne žuborni izvor Brbljanja. Neka Njena Ponoć otkucavala bi kad bih ja pomišljao da bal tek započinje? I Pepeljuga je napravila posao time što nije ostala do kraja, volela je da kaže... Gordi runolist njene Posebnosti cvetao je na vratolomnim liticama Kaprica, veličanstveniji od pristupačnih cvetova taman za onoliko za koliko je Divlje veličanstvenije od Pitomog...
Ali...
Priznajem da nisam odmah znao da je to Ona...
Ne, kako sam mogao znati?
Pre je mogla biti Tek Još Jedna U Traganju Za Njom, samo još jedan beli kamenčić neobičnog oblika, prevrnut u plićaku zlatonosne reke...
Pričala je o uobičajenim trivijalnostima, o rodbini i prvim putovanjima, ali tamne boje njenog glasa oslikale su čudne slike u mojim mislima, i dogodilo mi se nešto što nikad do tad nije. Po prvi put sam požalio što je nisam video kao sasvim malu, i teško da ću ikad onom besposlenom četrnaestogodišnjem klipanu oprostiti što na svom omiljenom biciklu marke "herkules" nije napravio i krug oko školskog dvorišta u kom su klinke iz prvog-"x" baš tad igrale "i rešeto srce ima"... Kako sam mogao izdržati tolike godine da je ne vidim?
- Otac je izabrao to "Anamaria'... Mogli su mi dati i neko drugo ime...
Danima smo šetali kejom na odstojanju po propisu seoskog korzoa, kao da za nekog čuvamo mesto između nas? Prošlo bi čitavo veče a da se ne dodirnemo, ali odavno znam da u tome i jeste čarolija. Želja se razlikuje od Pohote i po tome što pukne tek tu i tamo, kao kićanka na biču Nežnosti...
- Mama je, opet, previše originalna... Ona je htela da me nazove po nekoj rečici, tu negde, u Baranji... Uf... Uvek zaboravim po kojoj?
Morao sam na put sledećeg jutra, i pošao sam ubeđen da je Daljina onaj ključić kojim se navija Čežnja, a vratio se shvativši da uveliko možeš čeznuti i za nekim kraj koga si?
I nikad je nisam pitao da li se setila te rečice?
I, što je najgore...
Nikad joj nisam rekao ni da sam usput prešao na desetine bezimenih rečica koje sam nazvao po njoj...

dacina_curica
Status: Offline

Re: Balasevizmi

Post by dacina_curica » 26 Dec 2013, 15:02

Ekran me je pod hipnozom držao sasvim kratko, a ipak sam kraj seanse dočekao potpuno iscrpen. No, pomisao da bi mi se moglo desiti da kao neki bankarski činovnik zaspim pre ponoći, rasanila me je istog trena...
Ponedeljak se otegao kao vojnički dan, očekivao sam da ću kazaljke zateći na sasvim drugom mestu, ali iz kalendarskog kružića mog sata i dalje je ona ista petica buljila kao glupa ribica iz akvarijuma...
Eto. Pala noć, a nisam se zaljubio?
Obično se te stvari porede sa hemijom, ali ovog puta se radilo o čistoj fizici, za promenu? Da bi se nešto moglo napuniti, prethodno se, naime, mora i isprazniti, u tome je sva nauka...
Dovraga, sve sam rasejaniji?
Da bih se mogao zaljubiti, dakle, prethodno se moram odljubiti (u onoj brzini sam to sasvim smetnuo sa uma?), ali sad je gotovo, pala karta, povratka više nema...
Pomazio sam jaknu koja je dremala sklupčana na fotelji, nije joj se baš izlazilo u šetnju? Vetar je vršio strogi pretres roletni, oblaci su se nadneli nad ulicu kao ružne tetke nad kolevku, a miris kiše bio je tako težak da nije ni čudo što je pao na gradske krovove satima pre nje...
Jedna Slovenska Noć, pomislih, ne znajući da objasnim zašto?
Telefon je zazvonio dok sam zatvarao vrata...
Zvrckanje je naivno pokušalo da me odvrati od skitnje ali nisam ni zastao, naprotiv, bolja muzika me nije mogla ispratiti niz stepenište...
Srce mi je ponovo bilo na mestu, napipao sam ga levo u grudima kao novčanik, prepun svega i svačega...
Sorry, Anamaria...
Znam da si ti...
Ali priznaj da bi i sama bila pomalo razočarana da sam "iz prve" digao slušalicu?

dacina_curica
Status: Offline

Re: Balasevizmi

Post by dacina_curica » 26 Dec 2013, 16:59

Govorili su mi da se čuvam pijanih budala. Čuvao sam se treznih budala, za svaki slučaj.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Balasevizmi

Post by dacina_curica » 26 Dec 2013, 17:00

Svaka škola se plaća, a naročito večernja. U višoj životnoj, koju sam apsolvirao, školarina je ponekad bivala astronomska. I, što je najgore, još uvek ne znam da li je vredelo.. U toj uvrnutoj instituciji samo se padalo i padalo, sa retkim prilikama za izlazak na popravni ispit, i sve se vrtelo oko nekih pouka.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Balasevizmi

Post by dacina_curica » 26 Dec 2013, 17:02

Vec godinama Nesanica vrši eksperimente na meni. Savesno prežmurim svaku noc, ali u duboki plavi san zaranjam samo na trenutke, kao lovac na bisere...

dacina_curica
Status: Offline

Re: Balasevizmi

Post by dacina_curica » 26 Dec 2013, 17:04

"Legao sam na ledja, široko raširivši ruke, pokušavajuci da što ravnomernije rasporedim mehur praznine u grudima. Anamaria mi je nedostajala tupo, gotovo opipljivo, jedan otkinuti deo mene,
pomislih, ne mogavši da zamislim koji...
Glava, udovi, prsti, pipci i kraci?
O, ne...
Sve je to nekako spolja?
Ovo fali iz sredine...
Negde iz tamnog ambisa zbog kog se sve redje usudjujem da zaronim u sebe...
Jer tamo zagluvim...
Oci se prepune do vrha...
I suze se zacas raspu kao pokidane biserne niske...
Po sobi...
Po meni...
Po citavom svetu...
I ne mogu ih skupiti do jutra..."

dacina_curica
Status: Offline

Re: Balasevizmi

Post by dacina_curica » 26 Dec 2013, 17:53

Još na školskim priredbama (valjda zbog cvikera?) večito je glumio Tate, ali nikada Stroge Tate, to mu nije ležalo. Znao sam da ni ovog puta neće dugo izdržati, jedan uporni smešak mu je od početka kao mušica zujao oko lica, da bi mu konačno sleteo na vrh nosa, potpuno upropastivši taj ozbiljni monolog...
- Eh, ti... Nepopravljiv si... A kod tebe me najviše nervira to što na tebe čovek ne može ni da se naljuti pošteno... Znaš li? Znaš, a? O, znaš ti to... Vrlo dobro ti to znaš...
Gurkao me je sklopljenim merdevinama kao pikador, terajući me kroz zavesu od granata koja je odvajala prodavnicu od magacina, na šta je nafrakana blagajnica blazirano naduvala Ginisovski balon žvake, koji je na sreću pukao taman kad je počeo da je diže od tla zajedno sa kasom...
- Znam, znam, dobro, predajem se! Čovek ne može ni da se naljuti na mene... Žena još i može... Ali čovek? To nikako...
Kunem se da sam pokušao da napravim samo još jedan od svojih neuspelih verbalnih fazona, ništa više, ali Gruja je povezao te reči sa mojim mesečarskim ponašanjem poslednjih dana, i značajno me odmerio...
Ops?
Da nisu Gordana i on malo pričkali o meni pre nego što utrnu noćnu lampicu?
O, nego šta su...

Trepavica
Status: Offline

Re: Balasevizmi

Post by Trepavica » 26 Dec 2013, 18:23

A voljela ga je puno.I previse ako pitate mene...Mislim da ni sama nije znala zasto i na koji nacin, ali voljela ga je...Koketirala je s drugima, da se razumijemo i ljubila je druge, puno njih...Ali nije imala tu iskru u ocima i taj smijesak na licu kao kad bi pricala s njim...

Trepavica
Status: Offline

Re: Balasevizmi

Post by Trepavica » 26 Dec 2013, 18:25

Jedno je kad čezneš za nekim ko je daleko, a sasvim drugo kad čezneš za nekim ko je kraj tebe.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Balasevizmi

Post by dacina_curica » 26 Dec 2013, 21:26

Blagim pokretom sam oterao jato anđela sa njenog uzglavlja, i privukao nezgrapnu "školsku" stolicu bliže krevetu...
Bilo mi je potrebno par sekundi da se priviknem na potpuno zamračenu sobu, i mnogo više da se priviknem na to kako Ona izgleda...
Obično bi zaspala pre mene, a umela je da spava tako lepo, i voleo sam da posmatram tu opuštenost lenje mačke, i izvesni čedni detinji poluosmeh koji se pojavljivao jedino tad...
Na prvom od četiri kreveta takozvane "šok sobe", ležala je pokrivena do grla, prevrnutih očiju, dišući ubrzano, duboko, zastrašujuće odsutno...
Na susednom ležaju raspadala se neka nesretna žena, ona je jedina bila budna, i gledala me je tupo, bez izraza, njen pogled me je vukao kao sidro...
Anamaria se nije pomerala, glavica joj je bila zabačena preko tvrdog i visokog jastuka, i, ako je sanjala, sanjala je da propada u kakav sivi beskrajni ambis koji se okreće kao matica, pokušao sam da prekinem tu moru...
- Sanjaš, ljubavi... Sve je u redu... Tu sam, kraj tebe, ne brini...
Dotakao sam isprani beli čaršav pažljivo, vrhovima prstiju, pokušavajući da nađem njenu svilenu mišicu, ali dodirnuo sam nešto hladno i nezainteresovano, kao da sam takao onaj mali jutani džak nabijen peskom, kojim se podupiru dolme uoči poplave...
To me je uplašilo još više, i morao sam da ustanem da bih se, ne pritiskajući je, približio njenom licu, ali ni moj nagli pokret nije izazvao promenu u ribljem pogledu Žene Pored. Samo je užasavajuće "nešto" što se mrdalo u providnoj plastičnoj kesi na njenom stomaku ukazivalo da je uopšte živa...
- Anamaria... Eh, ti... Ludice moja mala...
OK...
Naravno da mi je jasno da nisam Princ, ah u bajci baš nije precizirano da li se uopšte i neko pre Princa setio da poljubi Uspavanu Lepoticu?
Pa, da...
Taj dripac je možda i ušao u legendu naprosto zato što mu se posrećilo da naiđe prvi?

dacina_curica
Status: Offline

Re: Balasevizmi

Post by dacina_curica » 26 Dec 2013, 21:28

Iz bolnice su mi javili da hitno dođem...
Sestra koja je nazvala predstavila se kao Mirjana, i u čitavoj priči jedino je to zazvučalo realno...
- Anamaria mi je dala vaš broj...
Nije mi jasno zašto bi neko napravio takvu šalu, ali mi je jasno zašto bi neko naseo na nju...
Semafori su preda mnom zeleneli od straha. Obično se kaže: najcrnje misli su mi prolazile kroz glavu, ali moja glava je suviše gusta, vrag da je nosi...
Najcrnje misli su se zaglavile u njoj...
- O? Vi ste baš dojurili? Mislim da je doktorica još priprema za anesteziju?
Na obe strane čkiljavog suterenskog hodnika, kao u ponoćnom metrou koji vozi ka tmurnoj sirotinjskoj periferiji, ćutke su sedeli povređeni i bolesni...
Bilo je tu pomešano puno mirisa, ali mislim da ni najdetaljnijom hemijskom analizom ne bih uspeo da izdvojim neki koji mi se dopada?
Sedela je na ivici stola za prepovijanje, uplašena i bleda...
Ugledavši me na vratima pružila je obe ruke, kao dete koje se ne usuđuje da siđe sa visoke stolice bez mamine pomoći...
- Eto, sad će valjda biti sve u redu? Vaša supruga se plašila da nećete stići pre operacije...
Odradio sam Doktorku jednim službenim osmehom, ali i taj je bio neuporedivo srdačniji od njenog? Anamaria je pokajnički grizla usnu, kao da se taj apendiks upalio njenom krivicom, i zagrlio sam je obazrivo, najnežnije, dobro pazeći da ne uđem u kontra-ritam drhtajima koji su se zaukavali...
- Supruga? Oho? Mogu li ja to dobiti i napismeno?
:srce

dacina_curica
Status: Offline

Re: Balasevizmi

Post by dacina_curica » 26 Dec 2013, 21:34

Nije kraj sveta...
Samo još jedna od onih nedelja kad ti baš ne ide...
Privikavam se polagano...
I, što sam i pomišljao da bi to mogla biti prijateljska utakmica? Imam album rentgenskih snimaka za uspomenu na timove koji su se borili za opstanak, a popularni "maslinasti" konačno ispadaju iz prve lige, ovog puta će se teško izvući...
Barem se nadam?
Jer, ako se oni izvuku, niko se živ neće izvući?
Bilo je, uglavnom, negde oko pola četiri kad su se otšunjali dalje, ali ja više nisam čak ni glumio da spavam...
Ranoranioci su me traumirali jedan po jedan, zalupljena vrata automobila odjednom su počela da mi zvuče vrlo KGB-ovski, a kad su naposletku još i đubretari zaklepetali svojom skalamerijom, u znak protesta sam stao pod tuš kao pod tupu giljotinu, spreman na najgore...
Ali "aquae mlaqus" je neprevaziđeni eliksir...
Nakon trominutnog tretmana mlakom vodom bio sam potpuno fit, a pre no što je sekundara optrčala sledeći krug, sinulo mi je da je dan, štaviše, idealan za obavljanje poslova koje sam predugo odlagao jer su zahtevali da se porani i stane u neki ponižavajući red, pa sam poskidao sve račune i opomene sa table, i zastepovao niz hodnik kao Fred Aster, neočekivano dobro raspoložen...
Ustvari?
Svilena buba melanholije predugo se čaurila u meni, i znao sam da je samo pitanje trenutka kad će neki blesavi šareni leptir prhnuti iz svega toga...
Zaljubiću se, odlučih iznenada? Jesen je, doduše, ali malo sam prestar da bih čekao samo na proleća?
Na ulici je Jedan Tipični Novembarski Ponedeljak, udubljen nad jesenjim receptima, upravo umutio u vetar desetak stepeni celzijusovih, jasno pokazujući da nije raspoložen za saradnju, ali rešio sam da izvučem maksimum iz tog namrštenka...
Da, zaljubiću se, i to odmah, još pre podne, pa sam čitav dan miran? Kao klinac sam time lepio napuklo srce i dobro je držalo. Kako se ranije nisam setio šta se ono radi kad te ostavi devojka?
E, pa...
Nisu mene devojke ostavljale baš toliko da bih mogao da izdam priručnik na tu temu? Jednadve, OK, neka bude tri, ako ćemo baš sitničariti, mada je i Ta Treća odlično znala gde me je ostavila, pa svraćala s vremena na vreme da proveri da li sam još tamo?
Ali, bolje da ćutim...
Počinjem da zvučim nekako mačo, a to je prvi znak starosti, ili prvi znak nevaspitanja, svejedno, ne dopada mi se ni jedno ni drugo?
Svanuo je, dakle, konačno i jedan dan koji bi se mogao fotografisati bez blica...
Na nebu se ukazalo izlizano mesto kroz koje je sunce viruckalo kao koleno iz ofucanih farmerka, cipele su trčkarale ispred mene kao koker napokon izveden u šetnju, i prolazeći kraj automobila uvređeno sam okrenuo glavu od tog samouverenog posesivca koji me danima odvaja od društva...
Ne, pokretna mišolovko, danas me nećeš uloviti...
Danas ću, bogme, nekoga i sresti...
Možda već iza ugla naletim na jednu buckastu...
Zbunjenu...
Sa dioptrijom...
Na jednu koja klima...
Trepće kao gejša...
Čeka da joj pridržiš kaput...
Da...
Možda mi se već na prvom pešačkom prelazu zacrveni jedna Obična...
Stidljiva...
Krotka...
Jedna sa tašnom punom namirisanih stvarčica...
Koja sve poveruje...
Kao lenger ostaje tamo gde je spustiš...
I koja ne može ni da se preruši u Anamariu...
Nikako...
Ni za najluđi maskenbal...

Post Reply

Return to “Književnost i jezik”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 3 guests