Meša Selimović

[Heidi]

Ja uvijek kazem: neka nije gore.

[Mohr]

Nada je šarlatanka koja (nas) neprekidno vara. Otkako sam izgubio nadu, za me je počela sreća.

Ovo nije Meša, al' nek se nađe

[Heidi]

Pa nek se nadje za mene, da bi tvoja namjera dobila smisao.
A sto je Mesin citat nije necija zivotna filozofija.

[Sibila]

Ja uvijek kazem: neka nije gore.

tako i ja heidi.....ili naucila sam se.....sutra je novi dan.......

nada....to je prava rijec ............sto bismo inace bez nje ) herold robins )

[Sibila]

Nada je šarlatanka koja (nas) neprekidno vara. Otkako sam izgubio nadu, za me je počela sreća.

Ovo nije Meša, al' nek se nađe

meni se ne svidja...............Mohr..................bjez ba....kad se beznadezno...............shebano se osjecas


Nada ..........to je prava rijec........sto bismo inace bez nje

ovo nije Mesa ..........ovo je Herlod Robins

[Heidi]

Ma da, to je citat u ocajnim situacijama kad ne vidis sumu od drveca. U svoj toj zbunjenosti - udahni, izdahni, dozovi se - neka nije gore.

[Mohr]

Vid' ove Robinsonke

A šta ti gore milostiva plemenita trućaš Kak'e namjere, kak'i smislovi

[Heidi]

Zasto reagujes odmah tako cinicno i bez nade.
Mislila sam samo na to sto nije Mesin citat.

[KOMESAR]

"Ja svakom čovjeku prilazim sa vjerom da je on pošten čovjek. A ako nije, ako me prevari, šta mogu.
Neka pred Bogom odgovara. Moje pravo nije da sudim ljudima prije no što oni pokažu šta su."

Meša Selimović

[phenom]

[KOMESAR]

"Živio sam svakojako,ali većinom pošteno,a to me ispunjava zadovoljstvom.Kažem većinom jer se dešavalo da načinim i nepoštenu stvar,kao i većina ljudi,mada nikada nisam nanio zlo,bar ne ozbiljno.Patrijahalno vaspitanje a docnije komunistički moral ( ili ono što sam ja pod tim zamišljao),tjerali su me da mislim o drugim...ljudima,a rađe sam pristajao na svoju štetu nego na tuđu.To me često stajalo spokojstva i sigurnosti,ali sam uvijek volio da budem prevaren,nego pokvaren,više sam volio da ispadnem naivan nego surov".

Iz testamenta Meše Selimovića

[KOMESAR]

"Sve čemer, sirotinja, glad, nesreće... A zašto je tako? Ne znam. Možda zato što smo po prirodi zli, što nas je bog obilježio. Ili što nas nesreće neprestano prate, pa se bojimo glasnog smijeha, bojimo se da ćemo naljutiti zle sile koje stalno obilaze oko nas. Zar je onda čudo što se uvijamo, krijemo, lažemo, mislimo samo na današnji dan i samo na sebe, svoju sreću vidimo u tuđoj nesreći. Nemamo ponosa, nemamo hrabrosti. Biju nas, a mi smo i na tome zahvalni."

Meša Selimović

[phenom]

Znao sam da je prava. Osjetiš. Mogao bi da ležiš s njom danima. Samo ležiš. Dišeš. Ćutiš. Ne praviš ni jedan jedini pokret. Osim onoga što spaja usne. Ruke. I duše. Taj pokret ne moraš ni napraviti. Napravi se sam. Diši i slušaj. Tišina odzvanja sve prećutane riječi. Pozivnica za raj, prije raja. Neka granica, reklo bi se. Tamo na granici si čekao ovaj trenutak. Poseban. Uz posebnu

[KOMESAR]

Meša Selimović o Bosni i Bosancima :

"Pametni su ovo ljudi. Primaju nerad od Istoka, ugodan život od Zapada; nikuda ne žure, jer sam život žuri, ne zanima ih da vide šta je iza sutrašnjeg dana, doći će što je određeno, a od njih malo šta zavisi; zajedno su samo u nevoljama, zato i ne vole da često budu zajedno; malo kome vjeruju, a najlakše ih je prevariti lijepom riječi; ne liče na junake, a najteže ih je uplašiti prijetnjom; dugo se ne osvrću ni na što, svejedno im je što se oko njih dešava, a onda odjednom sve počne da ih se tiče, sve isprevrću i okrenu na glavu, pa opet postanu spavači, i ne vole da se sjećaju ničeg što se desilo; boje se promjena jer su im često donosile zlo, a lako im dosadi jedan čovjek makar im činio i dobro.
Čudan svijet, ogovara te a voli, ljubi te u obraz a mrzi te, ismijava plemenita djela a pamti ih kroz mnoge pasove, živi i nadom i sevapom i ne znaš šta nadjača i kada.

Zli, dobri, blagi, surovi, nepokretni, olujni, otvoreni, skriveni, sve su to oni i sve između toga. A povrh svega moji su i ja njihov, kao rijeka i kaplja, i sve ovo što govorim kao o sebi da govorim. A mi nismo ničiji, uvijek smo na nekoj međi, uvijek nečiji miraz. Zar je onda čudno što smo siromašni? Stoljećima mi se tražimo i prepoznajemo, uskoro nećemo znati ni ko smo, zaboravljamo već da nešto i hoćemo, drugi nam čine čast da idemo pod njihovom zastavom jer svoje nemamo, mame nas kad smo potrebni a odbacuju kad odslužimo, najtužniji vilajet na svijetu, najnesretniji ljudi na svijetu, gubimo svoje lice a tuđe ne možemo da primimo, otkinuti a ne prihvaćeni, strani svakome i onima čiji smo rod, i onima koji nas u rod ne primaju. Živimo na razmeđi svjetova, na granici naroda, svakome na udaru, uvijek krivi nekome. Na nama se lome talasi istorije, kao na grebenu. Sila nam je dosadila, i od nevolje smo stvorili vrlinu: postali smo pametni iz prkosa.
Šta smo onda mi? Lude? Nesrećnici? Najzamršeniji ljudi na svijetu. Ni s kim istorija nije napravila takvu šalu kao s nama.

Do jučer smo bili ono što želimo danas da zaboravimo. Ali nismo postali ni nešto drugo. Stali smo na pola puta, zabezeknuti. Ne možemo više nikud. Otrgnuti smo, a nismo prihvaćeni. Kao rukavac što ga je bujica odvojila od majke rijeke, i nema više toka ni ušća, suviše malen da bude jezero, suviše velik da ga zemlja upije. S nejasnim osjećanjem stida zbog porijekla, i krivice zbog otpadništva, nećemo da gledamo unazad, a nemamo kamo da gledamo unaprijed, zato zadržavamo vrijeme, u strahu od ma kakvog rješenja. Preziru nas i braća i došljaci, a mi se branimo ponosom i mržnjom. Htjeli smo da se sačuvamo, a tako smo se izgubili, da više ne znamo ni šta smo. Nesreća je što smo zavoljeli ovu svoju mrtvaju i nećemo iz nje. A sve se plaća, pa i ova ljubav.
Zar smo mi slučajno ovako pretjerano mekani i pretjerano surovi, raznježeni i tvrdi, veseli i tužni, spremni uvijek da iznenadimo svakoga, pa i sebe? Zar se slučajno zaklanjamo za ljubav, jedinu izvjesnost u ovoj neodređenosti? Zar bez razloga puštamo da život prelazi preko nas, zar se bez razloga uništavamo, drukčije nego Đemail, ali isto tako sigurno. A zašto to činimo? Zato što nam nije svejedno. A kad nam nije svejedno, znači da smo pošteni. A kad smo pošteni, svaka nam čast našoj ludosti! „ „Bosna je moja velika ljubav i moja povremena bolna mržnja .Bezbroj puta sam pokušavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije važno gdje čovjek fizički živi. Bosna je u meni kao krvotok. Nije to samo neobjašnjiva veza između nas i zavičaja ,već i koloplet naslijeđa ,istorije ,cjelokupnog životnog iskustva mog i tuđeg ,dalekog ,koje je postalo moje .Viđena izvana i bez ljubavi ,Bosna je gruba i teška ,viđena iznutra i sa ljubavlju ,koju zaslužuje ,ona je ljudski bogata iako i u sebi nesaznana potpuno .Rijetko je ko bolnije i dramatičnije određen istorijom kao Bosanac.
Šta se sve kroz vijekove nakupilo u tim ljudima! Osjećanje vlastite neodređenosti ,tuđe krivice ,teške istorije ,neizvjesne budućnosti ,straha od promjene ,želje za dobrotom i humanošću koja bi se odnosila na sve ljude bez ikakvih ograničenja i čestih razočarenja koja su rađala mržnju. To su veoma složeni i zamršeni ljudi i teško ih je razrješavati po prvim viđenju i po spoljašnjim utiscima .''Možda zbog neravnog hoda kroz istoriju, zbog stalnih nesreća, zbog istorijske kobi. Nikad Bosna nije imala sreću da je moćni susjedi ostave na miru .Od dalekih bogumila ,koje prestavljaju pravo, neortodoksno lice Bosne, ove ljude su proklinjali, palili, uništavali pape, carevi, kraljevi ,a preživjeli su se uvijek vraćali svome prkosu .Turska okupacija je jednim oduzela vjeru ,a svima slobodu. Ali i oni koji su prešli u tuđu vjeru, ostali su Bosanci, čudan soj ljudi,koji se nije miješao sa okupatorom , ali nije više bio što su njegova druga braća, mada su im isti običaji, način života, jezik, ljubav prema zavičaju .


Tako ostaju sami. Mislim da nikad ni jedna grupa ljudi u istoriji nije ostala usamljenija nego što su bosanski Muslimani. Nije mnogo pomagalo ni to što je Bosna do osamnaestog vijeka bila relativno razvijena, praktički bez nepismenih, sa mnoštvom škola, s uređenim urbanim životom ,sa dosta vjerske tolerancije, neprirodnost njihovog položaja bila je očita .Nisu prišli tuđinu a odvojili su se od svojih .Kuda je mogao da vodi njihov istorijski put? Nikuda. To je tragičan bezizlaz .
U zatvorenim zajednicama koje su se stvarale u Bosni ,najzatvorenija je bila muslimanska. Od kuće i porodice stvoren je kult, i sav neistrošen vitalitet tu se ispoljavao. Ako se na taj način stvorila intezivna intimna atmosfera, s neobičnom jakom osjećajnošću (naše najljepše narodne balade i romanse su muslimanske) stvorila se isto tako neophodnost za javnu djelatnost jer nikakve perspektive zaista nije bilo. Išli su s okupatorom ali su ga mrzili, jer im put nije bio isti. S ostalim nisu mogli jer su željeli kraj Turske carevine i doprinosili njegovom rušenju .A kraj Turske carevine je i kraj svega što su oni bili .Razum tu nije mogao pronaći rješenje .Ostala je samo pasivnost i predavanje sudbini pri čemu je priklanjanje ili otpor Porti samo nesistematično, afektivno reagovanje. Ako se tome dodaju mržnja,osjećanje nesigurnosti, strah, bijes, ispadi Muslimana kao neimanje pravca i ispadi drugih prema njima mržnje prema turcima, eto vam, ukratko, skica jednog pandemonijuma koji se zove BOSNA i njeni ljudi .''

[greeneyes]

I podignem je, kao dijete, pažljivo je okujem objema rukama, osjećam je toplu i zaobljenu uza se. Dodirujem bradom i obrazima: mlada. Mirišem je kao cvijet: miris čist i drag. Najljepša žena u gradu, rekao sam. I jeste, zaista, i ne samo u ovom gradu. I znam da mogu sve u zivotu, zar je teško živjeti, s njom. I šapćem joj nesuvisle riječi dragosti. A ona se pribila uz mene, kao uplašeno kuče uz kujine sise, i krije lice od života, od straha, sitna kao igračka, nečujna, kao san.

[KOMESAR]

Pažljivo, polako sam prelazio rukom preko njenog tijela, pamteći je prstima. Onda sam joj, ne žureći, poljubio obadva dlana, vlažne oči, nabubrela drhtava usta. Bio je to oproštaj.
Rekao sam smiješeći se: "Pamti me po onome što je u meni bilo dobro. Možeš li pronaći nešto što je bilo dobro u meni?"

Meša Selimović (Tišine)

[KOMESAR]

"Ko sam, gdje, u kojem rafu, u kojem džematu? Kakav sam, dobar ili rđav, površan ili mučan, šta su mi ljudi i život, čemu težim, šta očekujem od sebe i od drugih? Meni izgleda da sam sasvim običan, zašto sam onda drukčiji?
Da li se sam izdvajam, ili me izdvajaju?
Volim ljude, ali ne znam šta ću s njima."

Meša Selimović (Tvrđava)

[KOMESAR]

Ljudi su zla djeca, zla po činu, djeca po pameti. I nikad neće biti drukčiji.

Meša Selimović

[KOMESAR]

Neko mora povesti narod, osloboditi ga straha, pripremiti ga na žrtve, da bi ga doveo do pobjede... U tom slučaju, vođe bi stekle ugled i zasluge. I šta bi se desilo? Počeli bi da žive od tih zasluga, svakog dana bi postajale sve veće, njihov ugled bi se pretvorio u moć. Tako bismo, umjesto stare vlasti, dobili novu, možda i goru. To je istorija vlasti od pamtivijeka. Sve se ponavlja, od oduševljenja do nasilja, od plemenitosti do tiranije.

Meša Selimović

[KOMESAR]

To nam je sudbina. Kad ne bi bilo ratova, poklali bismo se među sobom. Zato svaka pametna carevina potraži neki Hočin, da pusti zlu krv narodu i da nagomilana nezadovoljstva odvrati od sebe. Druge koristi nema, ni štete, ni od poraza ni od pobjede. Jer, ko je ikada ostao pametan poslije pobjede? A ko je izvukao iskustvo iz poraza? Niko!

Meša Selimović