Meša Selimović

[Shadow]

[Shadow]

"Suze mi teku od smijeha. Ako prestanem da se smijem, ostace
samo suze".

[Shadow]

Svako od nas uvijek proživi što i svi prije nas,i ničiji udes nije pouka, ničija muka utjeha. Ni na što se čovjek ne navikava zato što su to mnogi doživjeli prije njega. Uvijek je bilo rata,otkako svijet postoji ,a ljudima je nanovo teško. Uvijek se dešavalo da je čovjeka stizala nesreća i nikad se niko ne utješi mišlju : nisam sam i nisam prvi ni posljednji."

92394043774bb28d90eced9c8b888eb5.jpg

[Shadow]

"Da mrznja ima miris, osjecalo bi se iza mene na krv. Da ima
boju, trag
bi ostajao za mojim petama. Da moze da gori, plamen bi
sukljao iz svih mojih otvora."

f8551a92f6d1d4899478293cb0fd6925.jpg

[Shadow]

Spasavao sam ponos pred njom i pred sobom, uzbudjen i ogorcen. Moglo je biti smiješno (šta im ja mogu uciniti?), ali nije bila laz. Bila je pozlijedjenost.
Njoj nije bilo smiješno. Slušala me s vecom paznjom nego što su zasluzivale moje maglovite prijetnje, bezopasne i za koga. Odjednom je postala vedra, otvorena, cak i ponosna zbog ovog što sam rekao. Zato što je više voljela moju pobunu, makar i bezizglednu, makar i laznu, nego osjecanje ponizenja i bespomocnosti. Cuvala me, i pored svega, onakvog kakav sam bio u njenim snovima. Carobnjacki me sastavljala od razbijenih komada, mozda i ne primjecujuci pukotine.
Dodirnula mi je ruku mekim jagodicama, ganuta, puna povjerenja.
- Drago mi je što si mi sve ovo rekao. Vidjela sam koliko se muciš, ali sam mislila da je nešto gore nego što jest. A zbog ovog, nemoj da zališ. Nemoj ni da prigovaraš sebi. Rekao si ono sto misliš, pa šta onda? Nisi. ukrao, nikome zlo nisi ucinio, nisi se ponizio, pošteno si kazao ono što svi pošteni ljudi misle. Istukli su te, prezdraviceš. Mrzice te, mrzicemo i mi njih. Ništa nam od njih ne treba. Zivjecemo sirotinjski kao i dosad, ali dignute glave. Ti si od njih najbolji i najhrabriji, svi oni, koliko ih ima, nisu ti ni do koljena. Jaci su samo u zlu. A opet, ma koliko mi bila draga tvoja hrabrost, bojim se zbog nje. Ti si prituljena vatra, jedva se li vidi, a kad plane, teško se gasi. Obecaj mi da ceš se cuvati, radi mene.
- Nije to hrabrost, vec ogorcenje.
- Svejedno. Obecaj mi.
Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao, niti sam zelio da ih imam. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao kako me ona vidi? Bicu njen ponos i zaštita, ovakav nikakav, podrzacu njenu vjeru u mene, jer joj je potrebna. Bicu toboze snazni hrast nad njenom krhkom stabljikom.
Izgleda da zaista sanjamo zivot.
Ali, eto cuda., i sam sam povjerovao u njene rijeci. Ne znam kakav sam bio prije, od sinoc sam sazrio, kao da je prošlo mnogo godina. Stekao sam dragocjeno iskustvo, i necu više uletjeti u klopku. A drugi neka se cuvaju mene.
Ne rekavši joj ništa, ni koliko su njene rijeci ljekovite, ni koliko me ohrabrila svojim povjerenjem bez razloga, zagrlio sam je njezno, kao nekad, prije sinocnjeg dogadjaja, bez strepnje i ustrucavanja, potpuno opran, oslobodjen, hrabro vedar.

6e7ab23bdd8d0875dd86cc120d042eb1.jpg

[Chloe]

Spasavao sam ponos pred njom i pred sobom, uzbudjen i ogorcen. Moglo je biti smiješno (šta im ja mogu uciniti?), ali nije bila laz. Bila je pozlijedjenost.
Njoj nije bilo smiješno. Slušala me s vecom paznjom nego što su zasluzivale moje maglovite prijetnje, bezopasne i za koga. Odjednom je postala vedra, otvorena, cak i ponosna zbog ovog što sam rekao. Zato što je više voljela moju pobunu, makar i bezizglednu, makar i laznu, nego osjecanje ponizenja i bespomocnosti. Cuvala me, i pored svega, onakvog kakav sam bio u njenim snovima. Carobnjacki me sastavljala od razbijenih komada, mozda i ne primjecujuci pukotine.
Dodirnula mi je ruku mekim jagodicama, ganuta, puna povjerenja.
- Drago mi je što si mi sve ovo rekao. Vidjela sam koliko se muciš, ali sam mislila da je nešto gore nego što jest. A zbog ovog, nemoj da zališ. Nemoj ni da prigovaraš sebi. Rekao si ono sto misliš, pa šta onda? Nisi. ukrao, nikome zlo nisi ucinio, nisi se ponizio, pošteno si kazao ono što svi pošteni ljudi misle. Istukli su te, prezdraviceš. Mrzice te, mrzicemo i mi njih. Ništa nam od njih ne treba. Zivjecemo sirotinjski kao i dosad, ali dignute glave. Ti si od njih najbolji i najhrabriji, svi oni, koliko ih ima, nisu ti ni do koljena. Jaci su samo u zlu. A opet, ma koliko mi bila draga tvoja hrabrost, bojim se zbog nje. Ti si prituljena vatra, jedva se li vidi, a kad plane, teško se gasi. Obecaj mi da ceš se cuvati, radi mene.
- Nije to hrabrost, vec ogorcenje.
- Svejedno. Obecaj mi.
Ne znam odakle je našla u meni sve te divne osobine o kojima nisam ni sanjao, niti sam zelio da ih imam. Ali zašto bih kvario njenu naivnu sliku? Zašto joj ne bih izgledao kako me ona vidi? Bicu njen ponos i zaštita, ovakav nikakav, podrzacu njenu vjeru u mene, jer joj je potrebna. Bicu toboze snazni hrast nad njenom krhkom stabljikom.
Izgleda da zaista sanjamo zivot.
Ali, eto cuda., i sam sam povjerovao u njene rijeci. Ne znam kakav sam bio prije, od sinoc sam sazrio, kao da je prošlo mnogo godina. Stekao sam dragocjeno iskustvo, i necu više uletjeti u klopku. A drugi neka se cuvaju mene.
Ne rekavši joj ništa, ni koliko su njene rijeci ljekovite, ni koliko me ohrabrila svojim povjerenjem bez razloga, zagrlio sam je njezno, kao nekad, prije sinocnjeg dogadjaja, bez strepnje i ustrucavanja, potpuno opran, oslobodjen, hrabro vedar.

6e7ab23bdd8d0875dd86cc120d042eb1.jpg

:

[Chloe]

"Šta je to s nama i sa životom, u kakve se to konce splićemo, u šta upadamo svojom voljom u šta nevoljom, šta od nas zavisi, i šta možemo sa sobom. Nisam vešt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke. Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini, i najčešće bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogućih tokova, u drugi će me ubaciti samo druga slučajnost. Ne verujem da mi je unapred zapisan put kojim ću proći, jer ne verujem u neki naročit red ovoga sveta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmena, jednog određenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati, u toku mešanja. Ne možes je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš, ili potoneš."

[Ma znas]

Ja pomislio da pise Andric. Kad ono Mesa. Pravi Andricev stil i lakoca pisanja.

[Shadow]

preuzmi.jpeg

[Chloe]

preuzmi.jpeg

:

[ironman]

preuzmi.jpeg

[Chloe]

"Čovjek može mnogo. Može da utiče na sebe. Može da svoje puteve ispravlja i pravo njima hodi. Osmišljavati se, oblikovati u dobru, pravdi i razumijevanju potrebno je da bude cilj svakome od nas. Kao takvima, sudbina neće biti greška (pored ostalog mi sebe možemo ubijediti u to). Na život ćemo vječno gledati sa mladalačkim poletom i optimizmom. Zdrav razum, dobrotu i pozitivan stav ne može nam niko oduzeti, pa ni teška životna oluja."

- Derviš i smrt -

[Shadow]

b0d72cedd498c9bfb6741a7c6d8d04b5.jpg

[Shadow]

Danas služimo stvarima, ne znajući pravu vrijednost ničemu.
Obezvrijedili su riječi kojima su se ljudi zaklanjali kao štitom i koje su nas hranile nadom.
Ubili su nam riječi koje smo smatrali svetim, prostituisali ih,
učinili zastavama pod kojima marširaju gazeći čovjeka.

[Shadow]

Nemir me strpljivo čekao

Nemir me strpljivo čekao, kao da sam ga ostavio pred ovom kućom, i opet ga uzeo kad sam izašao.
Samo je sad bio složeniji nego maloprije, obogatio se, otežao, postao neodređeniji. Nikakvo zlo nisam učinio, ali je ostalo sjećanje na muklu tišinu, neproziran mrak, čudna svjetlucanja, mučno čekanje, ružnu napetost, skrivene i smješkom uljepšavane misli, stidne tajne, i činilo mi se da sam nešto promašio, da sam u nečemu pogriješio, ali ne znam u čemu, ne znam kako, ne znam a nisam miran. Teško sam podnosio taj osjećaj nelagodnosti, uznemirenost kojoj nisam mogao da odredim uzrok. Možda zato što nisam pomenuo brata, što nisam nastojao da o njemu govorimo. Ali to sam učinio namjerno, da ništa ne pokvarim. Ili što sam prisustvovao ružnom razgovoru i čuo ružne namjere, a nisam se suprotstavio, nisam uzeo u zaštitu nevina čovjeka; samo, ja sam imao svoje razloge važnije od svega toga, i ne bi bilo pravo da sebi predbacujem previše. Čemu god sam se približio, našao sam opravdanje, a tegoba je ipak ostala.
Bila je mjesečina, krhka i svilena, nišani na mezarlucima bjelasali su se toplo, između kuća čućorila je razbijena moć, po sokacima i avlijama uznemireno se kretao mladi svijet, čuo se kikot, i daleka pjesma, i šapat, izgledalo je da u ovoj đurđevskoj noći kasaba cepti u groznici. I odjednom, bez ikakva razloga, osjetih da sam izdvojen iz svega ovoga. Neprimjetno se uvukao u mene strah, sve je počelo dobijati čudne razmjere, nisu to više bila poznata kretanja, ni poznati ljudi, ni poznata kasaba. Nisam ih nikad vidio ovakve, nisam znao da se svijet može toliko izobličiti za dan, za sat, za tren, kao da se uzbunila vilenjačka krv, i niko je utišati ne može. Vidio sam ih po dvoje, čuo po dvoje, bili su iza svih taraba, iza svih kapija, iza svih zidova, nisu se smijali kao drugih dana, ni gledali, ni razgovarali, glasovi su im prigušeni, teški, vrisak se probija kao munja u ovoj oluji što prijeti, vazduh je natopljen grijehom, noć ga je puna, poletjeće noćas vještice s kikotom iznad krovova polivenih mlijekom mjesečine, i niko neće ostati razuman, buknuće ljudi strašcu i bijesom, ludošću i željom da se upropaste, odjednom, svi, kuda ću ja? Trebalo bi se moliti, tražiti milost od Boga za sve griješne, ili kaznu, da ih urazumi. Obuzimala me srdžba, kao groznica, kao nastup. Zar ništa ne pomaže sve što činimo? Je li riječ božja koju propovijedamo mutava i glinena, ili je uho njihovo gluho za nju? Je li prava vjera u njima toliko slaba da se ruši kao trula ograda pred krdom divljih strasti?

16d3f52b0c73f3ff05526bb26895b2b3.jpg

[ina]

Rekao je, sjećam se i sad svog zaprepaštenja, da postoje tri velike strasti, alkohol, kocka i vlast.

Od prve dvije se nekako mogu izlječiti, od treće nikako. Vlast je i najteži porok. Zbog nje se ubija, zbog nje se gine, zbog nje se gubi ljudski lik. Neodoljiva je kao čarobni kamen, jer pribavlja moć.

Ona je duh iz Aladinove lampe, koji služi svakoj budali koja ga drži. Odvojeni ne predstavljaju ništa; zajedno, kob su ovoga svijeta. Poštene i mudre vlasti nema, jer je želja za moci bezgranična.

Čovjeka na vlasti podstiču kukavice, bodre laskavci, podržavaju lupeži, i njegova predstava o sebi uvek je ljepša nego istina. Sve ljude smatra glupim, jer kriju pred njim svoje pravo mišljenje, a sebi prisvaja pravo da sve zna, i ljudi to prihvataju.

Niko na vlasti nije pametan, jer i pametni ubrzo izgube razbor, i niko trpeljiv, jer mrze promjenu. Odmah stvaraju vječne zakone, vječna načela, vječno ustrojstvo, i vežući vlast uz boga, učvršćuju svoju moć.

I niko ih ne bi oborio, da ne postaju smetnja i prijetnja drugim moćnicima. Ruše ih uvijek na isti način, objašnjavajući to nasiljem prema narodu, a svi su nasilnici, i izdajom prema vladaru, a nikome to ni na um ne pada. I nikoga to nije urazumilo, svi srljaju na vlast, kao noćni leptiri na plamen svijeće.

[Shadow]

Iskustvo i mudrost su nevolja a ne prednost.

Zaustaviće te na svakom koraku, ogadiće ti svaki pokušaj, ponudiće ti bezbroj dokaza da je najbolje ćutati, mirovati, gledati iz prikrajka.

24d0e68283f03742aade34bb2fabba36.jpg

[Shadow]

Postoji li prošlost, ili je sadašnjost zatrpava, kao korov?
Ili postoji samo prošlost, jer sadašnjosti nema; spoznaćemo je tek kad prođe.
Ima li u životu išta jednostavno i rješljivo, ili je sve čvor i tajna?

70de897829a5911f3d4723582f8c1a92.jpg

[srculence7]

"Trebalo je da ovo proživim sam, bez ikoga. Bio je to osjećaj stišane zaprepaštenosti, koja nije ništa određeno. A baš ta neodređena težina, kojoj se ne mogu dokučiti korijeni, ni sagledati dubina ni smjer, tamna prijetnja kojoj razum ne može ništa, nadnosila je nad mene nepoznat užas, teži od svake određene patnje. Potpuna, konačna samoća, uzaludnost svega što bih mogao učiniti, neizbježnost nečega što će naići, a ne nailazi. Najgore je što ne dolazi, jer da dođe, dobilo bi bilo kakav oblik, i strah ne bi bio tako potpun.
A kad je prošlo, zacarila je pustoš. Umor kao poslije bolesti. I čudna mješavina sreće što je prošlo i tuge što će se jednom opet javiti.
Naslonio sam se na ogradu i zapalio gorku cigaretu. Bezvoljno  sam posmatrao pustoš u sebi, ne žaleći ni za čim."

(Tišine)

[Shadow]

Čovek nije drvo i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vezujući se za jedno mesto, čovek prihvata sve uslove, čak i nepovoljne i sam sebe plaši neizvesnošću koja ga čeka. Promena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposesti njegov osvojeni prostor i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promeni mesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smešiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože menjamo. I opet se vraćamo, smireni, utešljivo prevareni.

Ako je vraćanje cilj, čemu onda odlaženje?

Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlji čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi voleo ni nju ni drugi svet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigde. A nisi nigde ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš.




Derviš i smrt

11a229c8427cf16d2eda22229a38e557.jpg