Meša Selimović

Poezija, proza, pisci, pravopis, povijest jezika, dijalekti, lokalizam.
User avatar
KOMESAR
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11755
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Has thanked: 14 times
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Meša Selimović

Post by KOMESAR » 22 Sep 2017, 09:57

"Ne znaš tačno što te čeka, ali slutiš da ispred tebe nisu nimalo lijepi dani...Pa se tješiš da su ljepši nego oni prošli i da će te novo sutra prosvijetliti, da ćeš neke stvari gledati drugim očima..."

Meša Selimović
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
KOMESAR
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11755
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Has thanked: 14 times
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Meša Selimović

Post by KOMESAR » 23 Sep 2017, 20:49

"Pogrešni koraci su isto toliko važni kao i ispravni, ponekad čak i važniji."

Meša Selimović
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
KOMESAR
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11755
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Has thanked: 14 times
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Meša Selimović

Post by KOMESAR » 27 Sep 2017, 06:45

Nagradu "Meša Selimović" za najbolji roman objavljen u 2016. godine na govornom prostoru BiH, Crne Gore, Hrvatske i Srbije osvojio je Andrej Nikolaidis za roman "Mađarska rečenica".

Odluku je donio žiri 17. međunarodnih književnih susreta "Cum grano salis" u sastavu Adisa Bašić, predsjednica, te članovi Hadžem Hajdarević, Slobodan Šnajder, Pavle Goranović i Mile Stojić.

U uži izbor za nagradu "Meša Selimović" bili su nominirani romani: Daša Drndić: EEG, Ivica Đikić: Beara, Damir Karakaš: Sjećanje šume, Andrej Nikolaidis: Mađarska rečenica i Damir Ovčina: Kad sam bio hodža.

Nagrađeni roman opisuje se ovako:

Mađarska rečenica Andreja Nikolaidisa je roman, je rečenica, a rečenica se čita u dahu, pa zato najsnažnije udahnite i uronite u priču, u monolog u kojem pripovjedač svako malo citira svog pokojnog prijatelja i alter ego, možda svoj id, pisca, samoubojicu Joea, opsjednutog samoubojicom iz Portboa, Walterom Benjaminom i njegovim izgubljenim-nenapisanim rukopisom,..

odlomak iz Mađarske rečenice:

Sve se to čini beskrajno daleko sada, svaka od anksioznosti koje su obilježile moj život, sada, dok voz klizi ravnicom Mađarske, odvlači me od Budimpešte, vuče me ka Beču, gdje ću na aerodromu ponovo proći kraj prodavnice duvana u kojoj sam u dolasku kupio šteku Gauloises-a bez filtera za ljubaznu mađarsku domaćicu – 63 eura, ne primamo kartice, samo gotovina, rekla je prodavačica – odvući se, kao prebijeni pas u tihi kutak, u neku od staklenih kabina za pušače, tamo cupkati sa kafom u papirnoj čaši u ruci, paliti cigaretu za cigaretom pa se, smrdeći na duvan nadaleko, dakle izazivajući podozrenje putnika i aerodromskog osoblja, ukrcati na avion za Podgoricu, sve se to čini daleko i još dalje, dok se voz ljulja kao kolijevka a ja tonem u san, i dok tonem nestajem sam za sebe, kao da stojim na obali i gledam kako se spuštam u dubinu vode, nestaje sve ono što sam ja, svaka od mojih anksioznosti, bez kojih nikada i nisam imao ništa, u svakom slučaju ništa osim njih nisam imao ja kao pisac, jer ja, kao pisac, njima, dakle anksioznostima, dugujem svu svoju takozvanu umjetnost, zbog čega je, da bih ostao umjetnik, bilo nužno ostati anksiozan, što mi, srećan je Čovjek, aleluja!, nikada nije predstavljalo problem, prije svega zato što svoju egzistenciju ne mogu zamisliti bez anksioznosti, kao što je ne mogu zamisliti ni kao sretnu, sve samo to ne, jer to bi značilo da ću ostati bez svih onih rafiniranih užitaka koje donosi tuga, koja ne nestaje ni sada, u vozu koji juri kroz Mađarsku, tuga koja se vuče za mnom kao šareni balon od helijuma zakačen za rep psa-lutalice, leluja tuga nad mojim repom dok stojim na obali mađarskog mora i gledam vlastiti odraz u vodi, kako se udaljava od mene, a sa njim i nervoza zbog ljudi sa kojima živim i njihovih običaja, od kojih ne mogu živjeti, nervoza zbog njihove ogavne muzike, nervoza zbog toga što su glasni, zbog toga što ne umiju postojati a da ne emituju buku, zbog toga što javne površine shvataju kao svoje privatne, i neprekidno se šire, svoju imovinu i svoje egzistencije, koje nisu drugo nego estetski zločin, udaljava se od mene sve što me je dovodilo do bijesa, kao da me nikada nije nerviralo odsustvo diskrecije koja je tim ljudima, njima!, svojstvena, kao da me nikada nije nervirala gomila, mnoštvo, pa Hart i Negri, čije se gostovanje u Kotoru pretvorilo u fijasko za koji sam ja nerado preuzeo odgovornost, ali ne prije nego sam Negriju, nezadovoljnom zbog toga što je publika na kotorskom trgu svojom vikom ometala izvođenje njegove predstave, zlobno rekao what can one do: multitude tends to be noisy, no to je, pokazaće se, tek bilo zagrijavanje za istinsku katastrofu, koja je nastupila sat kasnije, kada je izvođenje druge Negrijeve predstave prekinuto zbog nestanka struje, jer su izgorjeli kablovi koje je postavio idiot-tehničar, na to mjesto postavljen od idiota-producenta, za čije je namještenje bio odgovoran idiot-urednik programa, dakle ja, stoga je, baš mene među svim ljudima, bijesna rediteljica Negrijeva komada vukla za ruku po kotorskoj Pjaci od kina, insistirajući da baš ja budem taj koji će izaći pred publiku i saopštiti da zbog grube greške organizatora predstava neće biti izvedena do kraja, učinila je to vjerujući da će meni biti neprijatno stati pred publiku i reći im da se tornjaju kući, što za mene, naravno, nije predstavljalo nikakav problem, jer mi se za kotorsku publiku jebalo jednako kao i za rediteljicin mediokritetski komad, jer je bilo jasno da svako onaj ko poslije petnaest minuta teatarskog mučenja, koje je ta nesretna žena, ta rediteljica, smatrala svojom umjetnošću, nije napustio trg, napustio ga negodujući zbog besramnog amaterizma koji mu je bačen u lice, zaslužuje da bude mučen satima, danima i godinama, što teatrom, što bičem, udaljava se, rekoh, od mene bijes kojim sam, oduvijek, bio obuzet kao što su, kažu, ljubavlju bili obuzeti sveci, bijes zbog kojega nikada nisam imao ništa lijepo reći o vlastitoj egzistenciji, mizernoj i izlišnoj, egzistenciji, međutim, koja ima jednu olakšavajuću okolnost, činjenicu da nisam odabrao dodvoravanje svjetini, činjenicu da sam svjetinu iritirao, fakat da od svjetine koju prezirem nisam tražio naklonost, nego mržnju, koju sam i dobio, ja, koji sam čitav život bježao od mnoštva, da bih, kasno, odveć kasno, tek čitajući Benjaminovu Jednosmjernu ulicu saznao da je Ad plures ire, pridružiti se mnoštvu, kod Latina značilo – umrijeti, što će reći: živjeti u gomili znači umrijeti, premda nisam siguran da je to razlog zašto pri pogledu na gomile tijela osjetim fizičku mučninu, zašto ni na tren ne mogu zadržati pogled na roju pčela, koloni mrava ili crvima koji su napali meso, bilo čemu što me podsjeća na grupisanje ćelija, dakle na teksturu života, koji mi se najdublje gadi, kao što mi se gadi i smrt, kojoj po pravilu prethodi ultimativna neugodnost, kao što mi se, prisjećam se u polusnu, u Mađarskom vozu, gade i nerviraju me i politika, i ja u njoj, pa ekonomija, savremena umjetnost, kapitalizam, MTV, fusion kuhinja, ljevica, desnica i liberali, zbog čega bi se moglo, zbog čega bi se moralo reći da sam odvratni mizantrop, čega se ne stidim, čime se ponosim, jer ovako stoje stvari sa nama mizantropima: kao što suprotnost ljubavi nije mržnja, nego ravnodušnost; kao što suprotnost vjeri u Boga nije iskaz Bog je mrtav, nego Lakanovo “Bog je nesvjestan”; kao što nihilist nije onaj koji odustaje od revolucije jer drži da svijet, kao femme fatale u dobrom noireu, treba prepustiti vlastitoj propasti, onaj koji društvene revolucije odbacuje jer razumije da je kapitalizam već revolucionarizirao svijet, nego je nihilist onaj koji, usprkos tome što je jasno da revolucije ne znače promjenu svijeta, nego tek preraspodjelu društvene moći, usprkos tome što su revolucije način da se sve promijeni, samo da bi sve ostalo isto, ipak zahtijeva revoluciju; tako i suprotnost vjeri u Čovjeka nije mizantropija, nego new age humanitarizam, svođenje čovjeka na nedostojno dijete Majke Prirode, baš tako, da ne govorim o tome da će mizantropi biti posljednji koji će napustiti Čovjeka, što nipošto nije olakšavajuća okolnost, to je jasno i u vozu koji juri ka Beču, u vozu u kojem nikako da do kraja potonem u san, zbog čega se sve moje anksioznosti čine, rekoh li, beskrajno daleko, ali ne i nepostojeće, daleko ali ne i izbrisane, stoga kao da ih vidim kao drvored kraj kojeg projuri voz, tako vidim nervozu zbog toga što sam zaglavljen između potrebe za revolucijom i svijesti da revolucija svijeta više nije moguća, nervozu zbog toga što apokalipsa nikako da se desi, nervozu jer znam da je želja za apokalipsom pouzdan znak odsustva vjere, potvrda nemogućnosti da se nosimo s anksioznošću koju neminovno donosi iščekivanje kraja koji će nas napokon snabdjeti raspletom i objašnjenjem, da ne govorimo o anksioznosti u iščekivanju odgovora na pitanje: ima li uopšte raspleta i objašnjenja; anksioznosti koja raste kako postajemo sve bliži odgovoru, kako postaje sve izvjesnije da na mjestu odgovora nema ničeg, nervoze zbog činjenice da je u meni sve manje nade i vjere a sve više nepovjerenja koje nužno vodi u paranoju, a to je tako poražavajuće, jer tako me intenzivno nerviraju paranoici, nervira me njihovo uvjerenje da postoji skrivena moć koja upravlja našom stvarnošću, ta tako nesofisticirana misao, kao religija za još gluplje ljude, što mora iznervirati čovjeka, jednako kao što nervira teškoća sa kojom ljudi prihvataju haos, jer: naravno da ćemo kad-tad uočiti pukotine u svakom narativu koji nam se nudi kao objašnjenje, ali zašto tada pribjeći fantaziji, zašto kreirati paranoičnu konstrukciju koja treba zatvoriti rupe u slici svijeta, nije li dostojanstvenije prihvatiti prazninu, odsustvo, manjakvost i tako se prepustiti anksioznosti koja se, kako nas uče psihoanalitičari, javlja zbog nesnošljive blizine Realnog – odnosno njegove praznine koja, brže-bolje, ovim ili onim simboličkim poretkom mora biti prikrivena, mislim u vozu koji je već napustio Mađarsku i ušao u Austriju, i gle, već su mi sve moje anksioznosti bliže, kao da ono što je tonulo sada izranja iz tamne vode, vraća se k meni, ponovo uspostavlja blizinu sa mnom, i znam: još koji kilometar bliže Beču i sve ono anksiozno moje, što se činilo beskrajno daleko na mom snenom putu kroz Mađarsku, biće mi bliže od jučerašnjeg dana u Budimpešti, toplog ugodnog dana koji je počeo doručkom u italijanskom restoranu preko puta Muzeja književnosti, nastavio kratkim espresom uz cigarete na terasi Costa Coffee, dana koji me odveo na Sajam knjiga gdje smo, kolege pisci, vodili debatu o nacionalnoj književnosti i smrti nacionalne države, vodili debatu pod pokroviteljstvom Evropskog parlamenta, što je, je li, čast, pa i zadovoljstvo, jer je honorar bio raskošan, to smo se složili, premda su nam stavovi o predmetu debate bili prilično udaljeni, što je, pretpostavljam, i bila namjera organizatora, pokazati svu raznorodnost evropskoga mišljenja, blablabla, debata kao debata, izlišna, ali ne posve, jer neko je, već se ne mogu sjetiti ko, rekao kako je mađarska književnost dokaz da nacionalne književnosti ipak imaju određene samo njima svojestvene odlike, jer mađarska književnost, to je mađarska rečenica, jer se u mađarskoj književnosti gaji kult duge mađarske rečenice, o čemu mislim dok voz tutnji kroz predgrađe Beča, o mađarskoj rečenici, koja je zgodna metafora za život, i sam dugačak i nepregledan, lišen mjere, život koji je mogao biti ispričan i proživljen drugačije, sa preciznijom interpunkcijom, sa tačkama i novim redovima, jer anksioznosti zahtijevaju tačke, jer anksioznosti zahtijevaju uskličnike!, život ispričan bez ponavljanja i sa manje viškova, sa više svijesti i manje sna, mislim dok voz stiže na bečki Hauptbahnhof, putnici se dižu iz svojih sjedala i po prvi put ih od ulaska u voz primjećujem dok jure ka izlazu vukući svojue kofere, čiji točkovi kao da sviraju neki dementni valcer, tako mislim znajući da više nemam izbora, nemam prostora za dalje okolišanje, meandriranje, odlaganje: vrijeme je da zatvorim mađarsku rečenicu.
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
srculence7
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 18087
Joined: 31 Mar 2016, 03:35
Location: iza zatvorenih vrata
Has thanked: 3711 times
Been thanked: 3615 times
Status: Offline

Re: Meša Selimović

Post by srculence7 » 03 Oct 2017, 02:07

"Ne treba čovjek da se pretvori u svoju suprotnost. Sve što u njemu vrijedi, to je ranjivo. Možda nije lako živjeti na svijetu, ali ako mislimo da nam ovde nije mjesto, biće još gore. A željeti snagu i bezosjećajnost, znači svetiti se sebi zbog razočaranja. I onda, to nije izlaz, to je dizanje ruku od svega što čovjek može da bude. Odricanje svih obzira je prastari strah, davna suština ljudskog bića koje želi moć, jer se boji."

(Derviš i smrt)
Ne diraj me ako se ne razumeš u mene, pokvarićeš nešto.

User avatar
KOMESAR
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11755
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Has thanked: 14 times
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Meša Selimović

Post by KOMESAR » 13 Oct 2017, 22:43

Miljenko Jergović

Meša Selimović - ateist koji se usrdno molio

Derviš i smrt roman je pisca koji je pravi pripovjedački glas pronašao u svojim pedesetima. Iz dugog je sazrijevanja nastala knjiga koja prije pojave Orhana Pamuka čini europski književni vrhunac na danas aktualne islamske teme

Jedanaestog srpnja 1982, u Madridu, na Stadionu Santiago Bernabeu, Italija i SR Njemačka igrale su u finalu Svjetskoga nogometnog prvenstva. Bila je to jedna od onih čemerno dosadnih utakmica, koje se, poput roto romana, zaboravljaju čim sudac odsvira kraj. Čitavo prvo poluvrijeme talijanski je trener Enzo Bearzot demonstrirao catenaccio, vlastitu stratešku inovaciju, koja je nogomet učinila ružnijim od života, a Talijanima je omogućila da s teretnom ekipom postanu svjetski prvaci. Ali to će se dogoditi tek u drugome poluvremenu, kada ova naša priča već odavno bude gotova.


U svome beogradskom stanu, nijem i oduzet, ležao je ispred ekrana Meša Selimović, gledao utakmicu i upravo se - kako bi to rekla narodna pjesma - dijelio sa životom. Možda je to bila samo zgodna bizarnost, u koju će budući čitatelj upisivati značenja kakva ona nema, ali postoji neka viša točnost i istinitost u činjenici da je jedan od najvećih pisaca jugoslavenske ere, pjesnik islamskoga misticizma, umirao gledajući nogometni spektakl.

Zatvoren u sebe

Bez oproštajnih riječi i testamentarne geste koja bi mogla biti protumačena na komemorativnom skupu u Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, Selimović je otišao na način potpuno nepodesan da se o njemu govori na ozbiljnome mjestu i s književnih visina. A pritom je otišao u skladu sa svojim poetičkim paradoksom i paradoksom svoga života u književnosti.

Godinama nakon rata, bio je pripovjedač socijalističke svakodnevice. Proza mu je bila nenadahnuta, teška za čitanje, zatvorena kao catenaccio, i prikovana za sadašnjost. Bio je ozbiljan i neduhovit, intelektualac u vremenu koje svojom dramatikom nadrasta njegove duhovne moći. Pedesetih godina, u vremenu koje nije obilovalo nadahnućima, ni pripovjedačkom raskoši, Selimović je bio jedan od onih sivijih i nedarovitijih, kojima danas, ukoliko poput Šegedina nisu doživjeli nacionalno preporađanje, književnost imena ne pamti. Pritom, Meša je imao dvije za pripovjedača fatalne karakterne mane: bio je tašt i vrlo osjetljiv, ali istovremeno zatvoren u sebe. Od takve zatvorenosti ne može se načiniti vrijedna književnost, a pisac nema od čega stvarati književnost, ako je ne stvara od sebe.

Pisac u potrazi za ritmom

No, što je za čitatelja njegovih ranih dijela najzagonetnije, Meša Selimović nije nalazio svoj rečenični ritam. Pisao je teško i kvrgavo, u nekom poluadministrativnom tonu, s metaforama i usporedbama koje su bile tako obične i predvidljive, da se činilo kako ih je upio iz dnevnih novina i kancelarija u velikome izdavačkom poduzeću. Prosto rečeno, sve što bi napisao, svaka njegova rečenica, bila je ružna.

To će vrstu njegova talenta kasnije učiniti posebnom među drugim jugoslavenskim književnim velikanima: dok bi se Krleži, Andriću, Danilu Kišu, Vitomilu Zupanu ili Miodragu Bulatoviću čak i u njihovim lošim i usputnim tekstovima prepoznavala ista ona rečenica kojom su pisali svoje važna i velika djela, Selimović je svoju rečenicu morao tražiti, morao je dugo osluškivati vlastiti glas, i našao bi ga samo kada je ostajao načisto s temom i kada bi i sebe samoga razotkrivao. To mu je uspjelo u romanima Derviš i smrt (1966) i Tvrđava (1970).


Roman Derviš i smrt bio je njegova muka i tuga, strašna njegova grižnja savjesti, i sazrijevao je, kao misao, punih dvadeset godina. U biti, taj roman, iz perspektive svoga pisca, i nije bio književna činjenica, niti je pisan zbog književnosti.

Krajem 1944, malo nakon oslobođenja Tuzle, grad je bio izlijepljen šapirografiranim plakatima, na kojima je pisalo da je Šefkija Selimović osuđen na smrt strijeljanjem, jer je iz magazina GUND-a (Glavne uprave narodnih dobara) uzeo krevet, ormar, stolicu i još neke sitnice. U objavi piše da je presuda takva zato što je okrivljeni iz poznate partizanske porodice. Šefkija Selimović nije bio kriv, i to su znali svi: stvari je javno posudio, jer mu se žena trebala vratiti iz koncentracijskog logora, a kuća mu je bila opljačkana.

Komunistički mistik

Šefkija Selimović bio je Mešin brat, ali on bratu nije mogao pomoći. Postojao je i treći brat, Teufik Selimović Buđoni, visoki dužnosnik Ozne, koji bratu, kao pravovjeran komunist, nije želio pomoći. U toj mračnoj, grizodušnoj priči sa samoga ruba gluhog i slijepog ideološkog terora, kakvih je priča bilo širom Jugoslavije i kakve i dandanas žive u porodičnim mitologijama našega svijeta, Meša je bio zarobljen i zakovan, sve dok mu nije na um palo da učini ono što je bilo u suprotnosti s prethodnim njegovim poetičkim načelima, i transponira priču u otomanska vremena.

I najednom mu se, u kuranskome duhovnom ključu, i kroz preuzeti identitet derviša (dakle, onoga koji s Bogom komunicira bez posrednika), rastvorio njegov roman, i mogao je ispripovijedati to što mu je, ali doista, ležalo na duši. Derviš i smrt Mešina je psihoterapija, što je također netipično, jer umjetnička djela na takav način rijetko nastaju, premda čitatelji, ali i kritičari koji ne znaju kako bi drukčije izrazili svoju ganutost, često koketiraju s ovakvom vrstom tumačenja.

Meša Selimović bio je uvjereni ateist, kao i drugi veliki pisac iz kuranskoga duhovnog ključa, Salman Rushdie. Ali osim što je poznavao islam, i što je s islamom bio srođen i obiteljski i zavičajno, on je umio genijalno prepoznati revolucionarni i politički aspekt muslimanske Svete knjige i načina života koji ona propisuje.

Tako je u Kuranu našao sve ono što ga je mučilo, ideološki obilježavalo i opterećivalo mu savjest u revolucionarnoj komunističkoj ideologiji, te što je, u životu, njegovoga brata odvelo pred streljački vod, a njega samog u unutrašnju pobunu protiv revolucije. No, dok komunistička ideologija i vjera nema svoj literarni i fikcionalni predložak, svoju fantaziju, imaginaciju, rečenični ritam i estetsku cjelovitost i ljepotu, islam je, kao i judaizam, u tom pogledu raskošan, pa je najednom oslobođeni, silni Selimovićev talent, mogao u njega udjenuti priču o svome nepravedno osuđenom bratu.

Je li na kraju Derviš i smrt knjiga jednog muslimana? I jest i nije. Meša Selimović je bio ateist, ali muslimanski ateist, budući da bezkonfesionalni ateisti još uvijek ne postoje. Osim što religijski obrasci bitno određuju i kulturni identitet neke zajednice i njezinih vjerujućih i nevjerujućih ljudi, čovjek koji zaključi da Boga nema, uvijek ima na umu vrlo određen mitološki obrazac. Tako nekome zabočkom ili šibenskom ateistu Božja odsutnost sigurno ne podrazumijeva odsutnost božice Khali, Manitua ili Zusa, nego odsutnost Oca, Sina i Duha Svetoga.

Na taj način gledajući, Derviš i smrt jest knjiga jednog muslimana. Ali ono što Selimović zna o islamu, način na koji ga doživljava i osjeća, činjenicom njegova ateizma biva jednako s onim što o islamu znaju, ili što mogu znati, kako ga doživljavaju i što prema islamu osjećaju, neki suživljeni bosanski katolik ili pravoslavac. S te strane, Derviš i smrt nije knjiga jednog muslimana. Što opet ne znači da nije muslimanska knjiga…

Progoniteljske riječi

Mehmed Selimović vrlo se jasno i nedvosmisleno, za razliku od Ive Andrića, odredio o svome nacionalnom identitetu i književnoj pripadnosti. U pismu upućenom SANU, da bi razjasnio sve moguće dvojbe i prijepore, kazao je: “Potičem iz muslimanske porodice iz Bosne, a po nacionalnoj pripadnosti sam Srbin. Pripadam srpskoj literaturi, dok književno stvaralaštvo u Bosni i Hercegovini, kome takođe pripadam, smatram samo zavičajnim književnim centrom, a ne posebnom književnošću srpskohrvatskog jezika… Nije, zato, slučajno što ovo pismo upućujem Srpskoj akademiji nauka i umetnosti, sa izričitim zahtjevom da se ono smatra punovažnim autobiografskim podatkom.”

Pitanje je, međutim, koliko su ovakve riječi plod samo njegovih uvjerenja, a koliko gorčine, ojađenosti i povrijeđenosti. Naime, Meša Selimović je, poput drugih najvažnijih bosanskih pisaca (Nikole Šopa, Ive Andrića…) utočište nalazio u Beogradu, ali on je, za razliku od njih, ispraćan uvredama i u velikoj mjeri iz Bosne i Sarajeva protjeran.

Istina, i Andrić je iz Zagreba bježao da ne umre od gladi i tuberkuloze, ili da ne završi u Vrapču, ali on se sklanjao od ravnodušnosti i indolencije kulturne sredine, od vlaškovuličanskog prezira prema Orijentalcima, a Selimović je - možda se radi o mentalitetnim razlikama između Zagreba i Sarajeva - umakao pred onom vrstom terora koji je opisivao u Dervišu i Tvrđavi i pred psovkama od kojih će neke ostati trajno upamćene. Recimo, u jednom napadu na Mešu, objavljenom u sarajevskom Svijetu, pisalo je: “Ostali smo bez Savića i Repčića, pa možemo i bez Meše Selimovića.” Srebrenko Repčić i Radomir Savić danas su već zaboravljeni nogometaši FK Sarajeva, koji su, krajem sedamdesetih, potpisali za Crvenu zvezdu. Očito da je golem bio očaj Meše Selimovića zbog takvih progoniteljskih riječi: ne sporeći da je bio Srbin iz uvjerenja, valja priznati da je bio i Srbin iz očaja.

Jedan nesretan čovjek

Nakon posljednje rečenice Derviša i smrti slijedi, iz uvoda ponovljen, citat iz Kurana, a za njim nekoliko dopisanih riječi: “Svojom rukom napisao Hasan, sin Alijin: Nisam znao da je bio toliko nesrećan. Mir njegovoj namučenoj duši!” Uz izmjenu pripovjedačke perspektive, to se Hasan, jedini njegov pravi prijatelj, oprašta od derviša Ahmeda Nurudina. Time se, pomalo i u skladu s modom koja je te 1966. bila vrlo aktualna, rađa mistifikacija o pronađenom rukopisu jednoga derviša, ali koliko god se puta vraćali romanu - a ovaj ga je čitatelj prvi puta pročitao s navršenih petnaest godina, i do danas ga je čitao, premda ne uvijek i dočitao, barem dvadeset puta - svaki put će nam se učiniti da je to Meša Selimović sebi ispisivao nekrolog.

Rečenica: “Nisam znao da je bio toliko nesrećan”, pomalo zvuči kao odgovor onima koji su se, naročito u Sarajevu, bavili njegovim srpstvom. Uostalom, Srbin je bio i iz najplemenitijega razloga: bio je oženjen za Beograđanku Darku i cijelog joj je života pisao ljubavne posvete, bolećive i lijepe, kakva je i ona na romanu Derviš i smrt. Bio je nesretan, a ljudi su nasjedali na njegovu nesreću i gazili po njoj kao po kurjem oku. Ali da nije bilo tako, ne bi bilo ni toga čudesnog romana, čiju je neusporedivu veličinu možda i najzornije opisao, u jednom kavanskom razgovoru, dragi i čestiti sarajevski pisac Nenad Radanović: “Potpisao bih da imam tumor na mozgu, i da raste sa svakom rečenicom koju napišem, ali da na kraju to što sam napisao bude Derviš i smrt.”

Svjetlost Hasanova

Ali ne bi ta knjiga bila takva, niti bi se po njoj mjerila silina i dubina naših jezika, da u njoj nije upravo tog Hasana. Lagahan i vedar, vjetrogonja i razbludni sin, koji svako malo odlazi u kiridžiluk prema Dubrovniku, ogleda se za lijepim Dubrovkinjama, i živi svoj život iznad mraka, pizme i terora kojim je okružen. Zbog prijateljstva s Ahmedom Nurudinom, da ga oslobodi iz zatočeništva, ugodit će ocu i pristati da ga razbaštini. Podsjeći će si korijene lako, ako je razlog plemenit. Hasan je lik bez usporedbe u našim književnostima. Pomalo je pikaro, pomalo anđeo, ali je tako životan. Učini nam se da ga poznajemo, naravno pod drugim imenom, ali čim povjerujemo da smo u nekome prepoznali Hasana, vidimo da to nije on. Hasan je svjetlost kojom je obasjan roman.

Nakon Tvrđave, Meša Selimović je, kaže, htio pisati i roman o Hasanu, ali je odustao zbog romana “o našem savremenom životu”. Ta je knjiga, koju je nazvao Krug, ostala nedovršena, ali je i takva objavljena, opet slaba, nemušta, tvrdih i teških rečenica. Šteta što ne znamo kakav bi bio roman o “čovjeku koji neobavezno misli i živi, trudeći se da ne čini zlo, a ponekad da učini i dobro, iako ne vjeruje da će ljudi ikada biti bolji”, kako je Hasana u svojim Sjećanjima vrlo precizno opisao. Makar i da ga je ostavio nedovršenoga, kao Thomas Mann Felixa Krulla.

Sa smrću smo današnju priču započeli, neka je sa smrću i završimo: u jednoj crtici, sjećanju na bosanskoga Jevrejina, velikog pripovjedača Isaka Samokovliju, Meša piše o svom užasu rastanka s tim čovjekom. Došao je da ga posjeti u bolnici Koševo, znajući da Samokovlija boluje od uremije, i prošao je, tko zna kako, pored dežurnih liječnika i sestara, nitko ga nije pitao kome ide. Ušao je u bolesničku sobu i zatekao Samokovliju poluotvorenih očiju i otvorenih usta, zabačene glave, kako krklja. Bio je u komi, više nikoga nije mogao čuti. Isače!, pozvao ga je, kao da nije znao šta drugo da kaže.

Samokovlijino tijelo sutra je bilo izloženo u Domu kulturnih radnika, a formiran je i odbor za sahranu, sačinjen program i predviđen red kojim će se sve odvijati. “I sve bi bilo lijepo, ali se tada ustanovilo da nema nikakvog ordenja, da nema ni jednog jedinog ordena. Najbolji bosanski pripovjedač poslije Kočića, osim Andrića, nije imao čak ni orden svetog Save, makar petog stepena, pa ni orden kojeg bilo stepena, kao što ima pola Jugoslavije.”

Meša Selimović veliki je europski pisac. Zbog nečega ljudi misle da je nedostojno od takvih pisaca da očekuju priznanja i pohvale, i da ih se ne tiče što o njima misli ili govori kojekakva ljudska pljeva. Zbog nečega ljudi misle da bi takvi kao Meša, uz takvu nesumnjivu veličinu, morali lako, sretno i zadovoljno živjeti o kruhu i o vodi. Na žalost, nije tako. Zato je lik Hasana toliko živ, jer je u njemu sadržana sva piščeva ljudska čežnja da bude onaj koji je veći od kasablijskoga jada i pizme. Meša nije umio da bude veći, a teško da bi i bio pisac da je imao to umijeće.
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
KOMESAR
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11755
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Has thanked: 14 times
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Meša Selimović

Post by KOMESAR » 13 Oct 2017, 22:53

Iz romana Derviš i smrt....

— Ne činim ništa. Puštam da vrijeme prolazi, izgubio sam oslonac, nema više radosti u onome što radim.
— Ne smiješ tako da misliš. Preduzmi nešto, otimaj se.
— Kako?
— Kreni na put. Kud bilo. Kući, u Johovac. Promijeni kraj, lјude, nebo. Vrijeme je kosidbe. Zasuči rukave, stani među kosce, oznoj se, umori.
— Tužno je sad kod moje kuće.
— Onda, hajde sa mnom. Spremam se na put, do Save. Konačićemo u hanovima, među buhama, ili pod bukvama, proputovaćemo pola Bosne, preći ćemo i u Austriju, ako hoćeš.
Nasmijao sam se:
— Ti misliš da je putovanje svakome zadovolјstvo, kao tebi. Čak i lijek.

Taknuo sam u pravo mjesto, i žica je zabrujala. — Svakome bi trebalo odrediti da putuje, s vremena na vrijeme — rekao je, paleći se. — Čak i više: da nikad ne zastane duže nego što je neophodno. Čovjek nije drvo, i vezanost je njegova nesreća, oduzima mu hrabrost, umanjuje sigurnost. Vežući se za jedno mjesto, čovjek prihvata sve uslove, čak i nepovolјne, i sam sebe plaši neizvjesnošću koja ga čeka. Promjena mu liči na napuštanje, na gubitak uloženog, neko drugi će zaposjesti njegov osvojeni prostor, i on će počinjati iznova. Ukopavanje je pravi početak starenja, jer je čovjek mlad sve dok se ne boji da započinje. Ostajući, čovjek trpi ili napada. Odlazeći, čuva slobodu, spreman je da promijeni mjesto i nametnute uslove. Kuda i kako da ode? Nemoj da se smiješiš, znam da nemamo kud. Ali možemo ponekad, stvarajući privid slobode. Tobože odlazimo, tobože mijenjamo. I opet se vraćamo, smireni, utješlјivo prevareni.

Nikad nisam znao kad će njegova riječ skrenuti u podsmijeh. Je li se plašio određene tvrdnje, ili nije vjerovao ni u jednu određenu?

— Zato ti neprestano odlaziš? Da sačuvaš privid slobode? Znači li to da slobode nema?
— Ima i nema. Ja se krećem u krugu, odlazim i vraćam se. Slobodan i vezan.
— Onda, treba li da idem ili da ostanem? Jer je svejedno, izgleda. Ako sam vezan, nisam slobodan. A ako je vraćanje cilј, čemu onda odlaženje?
— Pa u tome i jeste sve: vraćati se. S jedne tačke na zemlјi čeznuti, polaziti i ponovo stizati. Bez te tačke za koju si vezan, ne bi volio ni nju ni drugi svijet, ne bi imao odakle da pođeš, jer ne bi bio nigdje. A nisi nigdje ni ako imaš samo nju. Jer tada ne misliš o njoj, ne čezneš, ne voliš. A to nije dobro. Treba da misliš, da čezneš, da voliš. Onda, spremi se na put. Ostavi tekiju hafiz-Muhamedu, oslobodi se ti njih i oni tebe, i budi spreman da se na mirnom konju, sa ranama na stražnjici, nađeš na kapiji drugog carstva.
— Nije baš slavno.
— Rane su rane, dervišino.
— Mjesto je malo nezgodno.
— Mjesto kao i svako drugo. Ne možeš jahati na glavi, nekome bi moglo izgledati čudno. Ličilo bi na pobunu. Onda, jesmo li se sporazumjeli?
— Jesmo. Nikud ne idem.
— Aman! Ličiš mi na hirovitu djevojku s kojom nikad ne znaš na čemu si. E pa, bradata mušičava djevojko, tvrdo si, izgleda, odlučio da ostaneš neodlučan. Ali ako promijeniš mišlјenje, ako ti dosadi da se rveš s jednom jedinom mišlјu, kao sa karandžolozom, potraži me, znaš gdje ćeš me naći.

Nisam htio da idem nikud iz kasabe. Želio sam da odem, jednom, ranije, da odlutam neznanim putevima. Ali to je bila prazna sanjarija, nemoćna želјa za oslobađanjem, misao o onome što ne može biti. Sad se više ne javlјa. Drži me ovo mjesto nesrećom kojom sam pogođen. Prikovala me, kao koplјem. Ostalo mi je malo misli, malo pokreta, malo puteva. Sjedio sam u bašči, na suncu, ili u sobi, nad knjigom, ili šetao pored rijeke, znajući da to činim po navici, bez volјe, bez uživanja. Ali sam se sve češće hvatao kako se osjećam ugodno na sunčevoj toplini, u onome što čitam, u odblјescima vode. Počelo je da biva obično, čak lijepo, spokojno. Činilo se da zaista zaboravlјam, u meni je vladala tišina. A onda bi me, neočekivano, bez vidlјiva razloga, bez misli koja bi ga izazvala, prostrijelio vatren ubod, kao mučan skriveni bol, kao grč. Šta je to? — pitao sam se, tobože iznenađen, bojeći se da priznam tu neželјenu uzbunu, zatrpavajući je sitnicama što su mi bile nadomak ruke ili misli.

A nešto sam očekivao.

Bio sam neodređena i promjenlјiva raspoloženja, kao čovjek koji nije ni zdrav ni bolestan, i koga povremeni znaci bolesti teže pogađaju nego da traju bez prekida.

Meša Selimović
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
KOMESAR
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11755
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Has thanked: 14 times
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Meša Selimović

Post by KOMESAR » 19 Oct 2017, 19:52

Bila je lijepa, to kažem usput, jer u ljubavi to nije važno.

Meša Selimović
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
Cvrle
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12685
Joined: 14 Oct 2015, 15:08
Mood:
Has thanked: 5 times
Been thanked: 12 times
Status: Offline

Re: Meša Selimović

Post by Cvrle » 19 Oct 2017, 20:28

"Smrt je jekin, sigurno saznanje, jedino za što znamo da će nas stići. Izuzetka nema, ni iznenađenja, svi putevi vode do nje, sve što činimo to je priprema, za nju, priprema čim zakmečimo udarivši čelom o pod, uvijek je bliže, nikad dalje. Pa, ako je jekin, zašto se čudimo kad dođe. Ako je ovaj život kratak prolazak što traje samo čas ili dan, zašto se borimo kako bi ga produžili dan ili sat. Zemaljski je život varljiv, vječnost je bolja."
Poput nekog starog kopača zlata, moraš se pomiriti s time da trebaš iskopati mnogo pijeska iz kojeg ćeš poslije strpljivo isprati nekoliko sićušnih komadića zlata

User avatar
srculence7
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 18087
Joined: 31 Mar 2016, 03:35
Location: iza zatvorenih vrata
Has thanked: 3711 times
Been thanked: 3615 times
Status: Offline

Re: Meša Selimović

Post by srculence7 » 20 Oct 2017, 00:57

"Nemam ništa od onog što bi se moglo nazvati bogatstvom i ne žalim mnogo za tim. Možda zbog toga ne poštujem to ni kod drugih. Bogatstvo je za mene ono što mogu ponijeti bilo gdje da odem, a to su uspomene. One ne mogu propasti, ne mogu se potrošiti, ni izgubiti, niti mi ih neko može ukrasti."
Ne diraj me ako se ne razumeš u mene, pokvarićeš nešto.

User avatar
KOMESAR
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11755
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Has thanked: 14 times
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Meša Selimović

Post by KOMESAR » 22 Oct 2017, 17:53

Mogu osvojiti svijet jednom rukom, dok me ti držiš za drugu.

Meša Selimović
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
KOMESAR
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11755
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Has thanked: 14 times
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Meša Selimović

Post by KOMESAR » 29 Oct 2017, 17:03

Da nije noć, otišao bih ovog časa. Obradovala me je ta riješenost da ne čekam, da se ne prepuštam praznom tugovanju i nemoćnom nadanju, već da učinim ono što mogu. Ne smijem da hodam sokacima poput mjesečara, sa uzetom voljom, kao bogalj. Nije čovjek ono što misli, već ono što čini.


Derviš i smrt
Meša Selimović
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Meša Selimović

Post by Heidi » 30 Oct 2017, 09:00

Slučajnost odlučuje o mome životnom putu i o mojoj sudbini i najćešce bivam doveden pred gotov čin, upadam u jedan od mogucih tokova, a u drugi ce me ubaciti samo druga slučajnost. Ne vjerujem da mi je unaprijed zapisan put kojim ću proći, ne vjerujem u neki naročit red ovoga svijeta. Ne odlučujemo, već se zatičemo. Strmoglavljeni smo u igru, punu nebrojenih izmjena, jednog odredjenog trenutka, kad nas samo ta prilika čeka, jedina koja nas može sačekati u toku miješanja. Ne možeš je zaobići, ni odbiti. Tvoja je, kao voda u koju padneš. Pa plivaš ili potoneš.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
KOMESAR
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11755
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Has thanked: 14 times
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Meša Selimović

Post by KOMESAR » 30 Oct 2017, 13:33

"Ne muči me nesanica što sebi nešto prigovaram, nikakvo zlo nisam učinio nikome, a dobra sam učinio koliko sam mogao, ali to nije za pričanje, pričati o učinjenom dobru znači isprljati ga."

(Ostrvo)

Mesa Selimovic
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
KOMESAR
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11755
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Has thanked: 14 times
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Meša Selimović

Post by KOMESAR » 30 Oct 2017, 13:44

"Sve što u čovjeku vrijedi, to je ranjivo.

Meša Selimović
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
Cvrle
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 12685
Joined: 14 Oct 2015, 15:08
Mood:
Has thanked: 5 times
Been thanked: 12 times
Status: Offline

Re: Meša Selimović

Post by Cvrle » 04 Nov 2017, 08:45

"Zivot je san...
Je li to on rekao?
Ne, nije. On i ne zna da je zivot san.
Nikoga nema, a receno je. Nije zaspao da bi mogao usniti te rijeci.
Je li to dio nekog davno izrecenog razgovora sto ga je kamen zapamtio? Je li to odjek odlutalih i opet vracenih rijeci? Ili je necije buduce govorenje, otkinuto od cjeline, ili tek zaceto? Ili je palo u ovaj prostor odnekud izdaleka, odbilo se pd neba? Ili nije ni postojalo?
Jeste, cuo je to negdje, mozda u sebi, kao smirenu ili uplasenu misao, kao jato prhnulih ptica.
Zivot je san..."

"Ostrvo" Mesa S.
Poput nekog starog kopača zlata, moraš se pomiriti s time da trebaš iskopati mnogo pijeska iz kojeg ćeš poslije strpljivo isprati nekoliko sićušnih komadića zlata

User avatar
KOMESAR
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11755
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Has thanked: 14 times
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Meša Selimović

Post by KOMESAR » 07 Nov 2017, 22:28

''Ne volim kišu, ne volim vjetar, ne volim zimu. Nekako si jadan, kašlješ, bole te krsta, boli te duša. A ne volim ni ljetnju žegu, nisi nizašta. Ima li gdjegod na zemlji kraj gdje je uvijek proljeće?''

M. Selimović
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
KOMESAR
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11755
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Has thanked: 14 times
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Meša Selimović

Post by KOMESAR » 08 Nov 2017, 19:51

Šta si mislio o meni pre…? – pitala ga je, ležeći s njim na krevetu, bestidno gola.
– Od juče? Ili pre?

– Pre.
– Mislio sam da si nedodirljiva.

– I jesam. Za sve, osim za tebe.

Meša Selimović, Tišine
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
srculence7
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 18087
Joined: 31 Mar 2016, 03:35
Location: iza zatvorenih vrata
Has thanked: 3711 times
Been thanked: 3615 times
Status: Offline

Re: Meša Selimović

Post by srculence7 » 09 Nov 2017, 01:03

Meni jedan od omiljenih, sigurno ga ima ispred ...

"Ja sam pesnica koja je udarila u zid.
Ja sam udarac koji boli onog koji udara.
Ja sam pijesak pod njihovim nogama, ptica što zanijemi kad kobac nadleti šumu, glista koju kokoš kljucne, kad izađe iz svojih podzemnih hodnika.
Ja sam mali čovjek koji je zaboravio da je mali. Uvrijedio sam ih što se usuđujem da mislim.
Zašto im treba ta osveta? Da me uplaše? Da mojom kaznom uplaše druge? Da likuju nad slabim? Da zabrane misao? Da zabrane riječ? Nikakva odgovora nisam mogao da nađem. Javio se u meni užas zbog te besmislene surovosti. Gdje smo mi? U kakvom to svijetu živimo?”
Ne diraj me ako se ne razumeš u mene, pokvarićeš nešto.

User avatar
KOMESAR
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11755
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Has thanked: 14 times
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Meša Selimović

Post by KOMESAR » 09 Nov 2017, 15:28

Nemam potrebe da budem na vrhu.
Ja i odavde gledam u nebo...

Mesa Selimovic
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

User avatar
KOMESAR
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 11755
Joined: 28 Dec 2013, 23:26
Location: Ilidža
Has thanked: 14 times
Been thanked: 2 times
Status: Offline

Re: Meša Selimović

Post by KOMESAR » 11 Nov 2017, 16:00

Vidiš, još mislim dobro o tebi, i želim da se ponekad probudiš usred noći, i da dugo sjediš prekrštenih nogu na postelji, mučeći se kajanjem i stidom, zbog mene.

Ali, neka ti je bogom prosto, nisi ti birao svoju sitnu dušu, dali su ti je, ne pitajući, došao si na red kad drugih, boljih, nije više bilo. Alahemanet, čovječe kao i svi ostali, koji čine zlo ali ga ne smišljaju. Od onih drugih, koji zlo smišljaju i određuju, neka bog sačuva i tebe i mene.

Mesa Selimovic (Tvrdjava)
Čovjek i magarac znaju više nego sam čovjek.

Post Reply

Return to “Književnost i jezik”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 23 guests