Goran Tadic

Poezija, proza, pisci, pravopis, povijest jezika, dijalekti, lokalizam.
Post Reply
dacina_curica
Status: Offline

Goran Tadic

Post by dacina_curica » 27 Feb 2014, 14:57

Heidi ima svoju temu, evo i mailed njena. :srce

Svidja mi se ovaj opis autora (kome se ne svidja nek slobodno nastavi kolutati ocima :oo):
Goran Tadić, kantautor, kompozitor i pesnik iz Novog Sada ( Vojvodina, Srbija) bavi se umetnošću iz sasvim sebičnog razloga - da bi imao šta da DOŽIVI.


Kako nastane pesma


Misliš da je teško stihove pisati?

To je samo otisak duše na papiru.

Možeš ga gužvati, paliti, brisati,

al’ ne možeš sprečiti strasti da naviru.

Moraš sebi krv isisati,

kožu izvrnuti, to boli, dabome.

Pa, da li je teško pesmu napisati?

Nije teško, kad imaš kome.
Last edited by dacina_curica on 27 Feb 2014, 15:10, edited 1 time in total.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Goran Tadic

Post by dacina_curica » 27 Feb 2014, 14:57

Dva – tri minuta

Ljuta si na sebe,
jer ti nedostajem, prznice mala.
Nedostajem i sebi
otkad smo sazvežđe podelili,
pa svako gazduje svojom samoćom.
Budalo jedna, nemaš pojma
koliko te volim, ovako budalast.
I drugi su blesavi, al’ ne umeju k’o ja
da lepo popričaju sa tobom kada te nema,
ni da poskakuju trotoarom, u pokušaju
da usklade korak sa tobom, nevidljivom.
Žao mi što nisi tu,
da vidiš kako je lepo sa tobom.

Ja samo mislim da nisi tu,
zato i ne volim da mislim,
jer znam da si tu.
Ne marim što svet misli
da pričam sâm sa sobom.
Nije do mene, već do sveta.
Nema svet oko za tebe.
Ne bih da uvredim nekog,
al’ nije ti svet dorastao.
Svet zanima imaš li miraz i čija si,
a meni jedino važno što si moja.

Neće biti da nisi tu.
Da je tako, prvo što bih uradio – umro bih,
a ostalo natenane, pa dokle doguram.
Ne bih tek tako pustio da odeš kod sebe.
Jedino ako sam se pokvario,
pa ne umem, k’o što umem, da te volim.
Sve mi liči da umem, kao prvog dana.
Evo, mogu ti prepričati srce,
ako imaš dva – tri milenijuma vremena.
Čekaj, samo da mi srce uzme vazduh,
veliki je tremaroš kad izađe pred publiku.

Samo ću dva - tri minuta da odmorim od tebe,
dok u kafani preko puta popijem nešto protiv sebe.
Sitne ću pare da brojim, a državu da psujem,
posle ću opet da te volim, a to znači da tugujem.

Baš se radujem što mi dosađuješ.
Odavno bi otišla,
da ti nije lepo kod mene.
Svako voli da se ušuška u toplo,
da lenčari i bude mažen,
da sluša pesmu za laku noć
i bajku za dobro jutro.

Di si pošla, skitaro jedna?
Na prvom ćošku bi se setila
da si nešto zaboravila,
pa bi se brže – bolje vratila,
dok mi se srce ne ohladi
(ne bi, al’ bi brinula, kao da ga ne znaš).
Ne bi ti umela o sebi da brineš,
k’o što brinem ja,
zato je bolje da budeš tu gde nisi,
da svi vide to što samo oni ne vide.

Je l’ ti smeta što te volim?
Znam da i bez mene imaš briga preko glave,
al’ sve mislim neće biti da sam ti ja najveća.
Ako smetam, mogu da odem na neko vreme,
da vidimo kako bi nam bilo bez mene.

Samo ću dva - tri minuta da odmorim od tebe,
dok u kafani preko puta popijem nešto protiv sebe.
Sitne ću pare da brojim, a državu da psujem.
Posle ću opet da te volim, a to znači da tugujem.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Goran Tadic

Post by dacina_curica » 27 Feb 2014, 14:58

Anka

Kad god mati pravi krofne, ona kaže “nosi Lazi i Katici”, k’o da sam ja najmlađi u kući. Zanovetam, al’ nikad nije bilo da nisam ‘teo nositi to što im mati šalje. I kad ne mesi, ja kažem idem po testeru, il’ neku drugu alatku, a mati pita šta fali našoj testeri, pa se srdim što pita, kad valda ja znam šta mi treba i pitam ‘oće l’ ona drva testeriti, il’ ja. Kad se malko primirim, pitam da l’ ima nešto za njih, a ona se pravda da nema, kad smo sve pojeli što je u kući bilo.Taman stignem do kapije, a mati viče za mnom “Čekaj, evo ti ratluk, što su Vujkovi doneli kad su na Slavi bili, daj to Katici”, a ja se smeškam, znam da će biti nešto za poneti, pa će baba Katica, kad vidi, kasti “Iju, dete, što si to donosio, onaj keks, što si onomad don’o nisam ni načela, drži to, nosi kući, deci”, a zna da neću nazad nositi. Pitam di je deda Laza, a ona kaže “Eno ga, dangubi po dvorištu”. Ja ga nikad nisam vid’o da ništa ne radi, al’ baba Katica valda zna zašto tako kaže.

Zatek’o sam deda Lazu di sedi pod dudom. Mislio sam da se umorio, a kako i ne bi, star čovek, a vazda je nešto radio. “Šta je, deda Lazo, zabušavaš?”, ‘tedoh da ga zadirkivam, al’ se nije osvrn’o. Bilo mi to čudno, jer je vol’o kad ga zadirkivam. Kad sam mu priš’o, ozbiljno sam se zabrin’o. Bio je crn u licu, k’o zemlja. “Tebi nije dobro, o’ma ću ti doneti vode i šećera”, a on mi tek blagim pokretom šake pokaz’o da se manem toga. Čučn’o sam pred njim, da ga bolje pogledam, a on reče: “Volem da umrem”.

Da je neka druga prilika, svašta bi’ mu kaz’o i zadirkiv’o bi ga, a i on bi se šalio, al’ sam se ovog puta baš zabrin’o i samo sam ćut’o. Ček’o sam da čujem šta će mi kasti. Nije kaz’o ni da kažem baba Katici da nam skuva kafu, nije ni cigaru tražio, samo je ćut’o, čini mi se, čitavu večnost. Šta se kaže nekom ko ‘oće da umre? A star čovek. Otkud ja znam, možda se starcima prikaže, javi, pa sede i čekaju dogovoreno vreme. Kad je neko mlad, pa kaže da ‘oće da umre, ipak se iznenadiš, pa kažeš “Brezveze divaniš, nadživećeš ti mene” i još kažeš pomeri se s mesta, al’ deda Laza je im’o devedesetjednu godinu. Bez obzira na tol’ke njegove godine, ovako nešto nisam očekiv’o. Bio je vitalan i pun duha, što se kaže, a za tak’e misliš da nikad neće umreti. A možda se opet nešto sprda sa mnom? Zna da mu ne mogu na tako nešto ništa uzvratiti. Na posletku, ne pita se on kad će umreti. Jedno je šta bi on možda vol’o, a drugo šta će biti. Ćut’o sam k’o riba.

“Ne znaš ti šta znači četrdesetsedam godina svakog dana umirati”, reče Deda Laza, a ja se umal’ nisam onesvestio, kad sam čuo. Kak’o umiranje, šta bulazni? Ta, svaki dan smo se šegačili i pričali koješta, nikad mi na um nije palo da ima takvu muku, zbog koje bi poželeo da umre. Srce mi je lupalo, mislio sam iskočiće, al’ nisam smeo ništa da kažem, ni da pitam. Ček’o sam da nastavi, al’ sam mislio ako ne progovori istog časa, da ću, namesto njega, pandrknuti.

“Nema više moje Anke”. Aha, znači, ipak je tol’ko loše da ne zna šta priča. Kakva Anka, naopako? Pogled’o me, bile su to najtužnije oči, koje sam u životu vid’o.

“Prvi put ‘teo sam umreti kad me zavolela. Ja sam nju vol’o, ne može se rečima opisati, al’ sam mislio nije važno, volem je, pa šta, al’ kad je i ona mene zavolela, ‘teo sam da umrem. Lako je nju voleti, al’ šta je našla na meni? Bilo me sramota što sam dvadeset godina stariji od nje. Ter’o sam je, a opet, Boga molio da ostane. Nikako nisam im’o pameti da rešim kako da bude najbolje za nju. Ako odem, biće joj teško, ako ostanem, opet teško, da je teram boleće je, da kažem ostani… Kako? Sramota me bilo što sam tol’ko stariji. Ta, ćerka bi mi mogla biti. Sam Bog zna kol’ko me to bolelo, al’ nisam mog’o umreti, a ‘teo sam, jer bi’ tako sve bilo rešeno. A opet, da sam umro, moja Anka bi patila, a to sam najmanje želeo. Tad sam se zarek’o da ću živeti kol’ko Anka bude živela. Nisam ja blesav, znao sam da čovek ne odlučuje kad će umreti, al’ opet…

Uvek sam se lako zaljubljiv’o. Čemu žene služe nego da ih čovek vole? Može ona biti kuvarica, il’ ministarka, svaka vole da bude voljena, a muškarcu je dužnost da ih vole. Svaku sam vol’o, al’ kad sam Anku zavol’o o’ma sam znao da nije isto k’o sa drugim ženama. Ni sad ne znam zašto je to tako, al’ je tako. Nije to bila žena, ne mogu kasti da l’ je anđeo, il’ možda moja duša, znam samo da ja nju nisam vol’o samo onako k’o što se žena vole.

Cela veka slušaš kako se neko za nekog rodi, pa opet nešto ih ne viđaš često kako žive k’o jedno, već jedno i jedno. Kad jako voleš sebe, tu ljubavi nema.

Devedesetjednu godinu imam, a pričam k’o dete, je l’ da? Izlapeo starac, pa priča koješta? E, moj sinko, ovo ti srce divani, a srce ne može k’o mozak da izvetri. Šta je u mom životu bilo važno? Šta sam sve proš’o, ni sanj’o nisam da živ čovek može preživeti tol’ko toga. Kol’ko je samo ratova bilo. Tuga, beda, ogadi se čoveku i život i čovek, pa opet sve to prođe, zaboravi se. Nigdi iz kuće nisam mrdn’o, osim u vojski kad sam bio, a živeo sam u deset država. Ni jedna nije valjala.

Vol’o sam sinove, više neg’ mati što ih je volela, a volela ih je, k’o što samo mati ume, samo što se to ne sme kasti, jer niko ne bi verov’o. Izrasli u čestite ljude, na moj ponos i diku. A tek unuke kako sam vol’o, to zna samo deda. E, ondak sam praunuke prepustio sinovima, da i oni uživaju da budu dede.

Cela sam se veka žalio da me bolu noge, glava, leđa, a ja sam to samo zato da sakrijem šta me stvarno bole. Namrštim se i kažem mani me, Katice, nije mi sad do toga, ako je mislila da idemo negdi u goste, il’ na Slavu. Kad bi me ipak naterala, jer su kumovi kaz’li da će se na nas naljutiti ako ne dođemo na Slavu, ja bi’ iš’o, al’ sam znao šta će se desiti kad tamburaši zasviraju Ankinu pesmu, a svaka je pesma Ankina, pa sam brin’o da ne pokvarim kumovima Slavu, kad umrem za astalom. Nisam, jer sam se tako zarek’o, al’ je uvek malo falilo. Učini mi se da ću zaplakati, al’ oči se zainat stisnu, ne daju duši da se iscedi, da mi bar nekad bude lakše. Kol’ko su mi samo puta suze krenule, ja se obradujem, mislim zaplakaću, al’ one, kad se oku približe, negde zaglave, pa bude teže neg’ što je bilo dok nisu odnekut krenule. Ost’o sam ih željan. Evo, sad bi’ mog’o plakati k’o kiša, al’ neće one. Ne daju da moju Anku zadnji put okupam.

Kol’ko nas sa neba Tito gleda, tol’ko nas i Bog gleda. Nema od tog’ ništa, al’ volu ljudi da veruju da je neko drugi zadužen za njih više od njih samih, pa sve čekaju ako ne učine kakvo zlo da će ih, kad, umru, smestiti na neko mesto sa pet zvezdica, pa ne rade ništa, već samo čekaju, jer ko radi taj greši i zgreši. Plaši se čovek da ne završi u kotlarnici, a da je to stvarno k’o što pričaju, di bi’ nebo s tol’kim pepelom? Ko zna, možda je to ta kosmička prašina. Nikako čovek da shvati da su i Raj i Pakao u njemu, za života, jer bi ondak mor’o preuzeti odgovornost za svoj život. Ovako, sve se nada da će mu neko oprostiti, jer što bi se on brin’o kad ima tol’ko gorih od njega, pa ako je nebeske pravde, neće baš njemu pripasti mesto do kazana.

Da se razumemo, ljubiti nije greh. Ima dovoljno grehova na spisku, može se bez tog jednog, a najmanje zla činiš kad nekog voleš. Ako i činiš, činiš ga i sebi, jednako koliko i onom koga voleš, pa se to poravna. Kol’ko puta čuješ da neko nekog, il’ nešto ne vole? Zar to nije veći greh? Lako je ne voleti nešto što ne voleš, al’ ajd probaj da ne voleš nešto što voleš.

Jedino ja bi’ znao, kad bi pokatkad Anka našla nekog, ne zato što je ona ‘tela, već zato što je to ‘tela njena mladost. I uvek je pazila da niko ne sazna, da sina ne sramoti. Nikad za nju selo nije imalo ružne reči, samo falu, a da se saznalo, niko je ne bi razum’o, takvo je selo. Ja bi se radov’o kad bi našla nekog, dok je mlađa bila, posle nije nikog imala. Nad’o sam se da će je taj možda ženiti, da joj lakši život bude, a možda bi ga i zavolela. Bio sam k’o ker ljubomoran, al’ sam se radov’o zbog nje, jer od tog što je ja volem nije imala ništa, pa sam se nad’o da će je taj neko voleti i usrećiti. Tad bi mi se grudi pokidale i bolelo me sve što boleti može, al’ sam se nad’o da je moja Anka najzad našla svoju sreću. Pomišlj’o sam, ako bi drugog zavolela, ondak joj ne bi teško palo da čuje da sam umro, pa bih i ja najzad mog’o da se smirim. Nije takvog bilo, a možda Anka i nije dala da je neko drugi vole. Imala je važnijeg posla. Čestit čovek, il’ žena, najmanje o sebi vodi računa.
A možda je samoćom moja Anka ‘tela za života da okaje naš jednodnevni greh?

Sama je Anka sina podizala i stvorila od njega čestita čoveka. Nije povuk’o na svog babu, koji ga se setio tek kad je za vojsku i ženidbu stas’o i ‘teo da ga vodi kod sebe, kad ga ostavila žena zbog koje je Anku i njega napustio, dok je ovaj još bio sasvim mali, al’ mu sin kaz’o kad ti dosad nisam treb’o, ne trebam ti ni sad. Dobro mu je i kaz’o. Niko nikad Anki nije pomag’o, a brinula je o svima. Kad je muž napustio zbog druge, ostala je sa malim detetom, bolesnom babom, babom od kog koristi nije bilo, jer je uvek bio pijan i materom, koja je u dalekoj varoši radila, pa je samo katkad kući navraćala. Moja Anka ih je dvorila i dodvorila, sina iškolovala i na kraju ostala sama, a ja nisam znao kako da joj pomognem. U jesen, kad kamion sa drvima kroz selo prođe, ja ga stopiram i dam mu pola novaca i više, da ode pred Ankinu kuću, da kaže da mu ostalo još tih pet meteri, pa bi dao u po cene i još će joj iseći na koju meru bude ‘tela, za njen šporet, pa se Anka obraduje što je dobro prošla sa ogrevom. Dok joj je mati bila živa, im’o sam s poštarom dogovor da joj da više novaca i da kaže da su povećali penzije, samo nisu stigli da jave na radiju. Imala je Anka više novaca od mene, slao joj sin iz varoši, al’ sam vol’o da nekako pomognem, a da ona to ne zna. Sinu sam joj slao novaca, dok je studir’o, al’ po malo, da ne posumnja i potpisiv’o sam tako da se ne pozna ko šalje. Čudio se sigurno, al’ kad si momak nije te puno briga od koga je, važno da stiže. Isto tako i kad je bio u vojski, u Mostaru, a pakete sam slao na ceo vod, on bi to svakako sa njima sve delio. Naopako, da je Anka kojim slučajem saznala, o’ma bi mi oči iskopala, nema veze što me vole, tak’a je čestita i ponosita bila, a bila je mal’ko i prgava. Jedared, dok smo još divanili, kaz’o sam joj da je k’o tigrica, pa se naljutila.

Ja sam nju do jutros vol’o k’o muškarac. To niko ne bi verov’o, ko ni ti što ne veruješ. Katica i ja u krevetu smo k’o brat i sestra već četrdeset godina, a sa Ankom bi’ mog’o, osetim to, sramota je to i pomisliti, al’ je tako. Lepa mi je ostala k’o prvog dana kad sam je ugled’o. Kad bi je neko od mlađih pomen’o, kaz’o bi baba Anka, a ja se štrecnem, kako za nju može kasti da je baba, kad je k’o devojčica i lepa k’o što treba žena da je lepa. Želeo sam da milujem te njene bore i milov’o bi’ ih, k’o da ih nema, jer ja to ni ne vidim. Ost’o sam je željan, al’ ja je nisam vol’o samo onako k’o što se žena vole.

Čudiš se kako znam da me Anka volela do zadnjeg časa? Ne čudi se, jer bi’ mog’o pomisliti da te niko ne vole, čim ne znaš kako je to kad te neko vole. To se oseti. Ne kaže se badava da su to osećanja. Tol’ke su knjige o tim pisane, nešto malo sam čit’o, al’ sam brzo batalio, kad sam vid’o da ni učene glave na kraju ne umeju da objasne ljubav.

Kol’ko smo se puta Anka i ja rastajali. Bilo je da se po dve godine ne sretnemo ni na vašaru, a ja nikog ne pitam za nju, da me ne bi pitali “Je l’, a šta tebe tol’ko zanima šta je s Ankom”, a moglo bi i do nje doći da sam se raspitiv’o, pa bi znala da još mislim na nju. A znala je, osećala je i bez tog da se raspitivam, samo nisam ‘teo da bude sigurna, da ne kaže “E, sad mi ga je dosta, preter’o je”, pa da me više ne vole. A ne bi mogla da me ne vole, samo bi se mučila i inatila neko vreme, pa bi me opet volela. Ne moš ti sotim da se boriš. K’o što ja ne mogu nju da ne volem, tako se ni ona ne pita. Kol’ko puta je ‘tela da me ne vole, pa opet ništa.

Najmanje sam se priseć’o salaša, na kom smo se samo tog jednog dana, voleli k’o muškarac i žena, ne zato što nisam ‘teo da se prisećam, već nisam smeo. Plašio sam se da se krv ne pokrene, da ne priznam sebi da bi’ je ljubio cela veka, nema veze što je žmurila, pa sam mislio da nije mogla da me gleda, jer sam tol’ko stariji. A ljubio bi’ je i vol’o bi je k’o muškarac sve do jutros. I tog’ sam ost’o željan.

Katicu nikad nisam prevario s nekom, al’ Anku jesam. Zavolem neku, al’ nije da je baš zavolem, nego napravim sebi da tako liči, pa bude lepo, al’ se ondak priupitam šta to meni treba kad nije ni nalik k’o što je s Ankom, pa se razbucamo. Ja joj kažem da joj ne trebam ja, već neko ko će je zapravo voleti, ondak ona plače i kaže da je niko k’o ja nije vol’o, a ja se pitam sa kak’im je dosad bila, kad joj je to malo srca što sam joj dao tako veliko i probam da je utešim da će i nju neko voleti zapravo, a ne k’o ja, da se samo trudi. Ondak mi bude krivo što sam mislio da bi mog’o zavoleti drugu, a ja sam ustvari samo ‘teo da se razonodim i ubijem vreme, kad neće ono mene da ubije. Sad se čudim kako mi nije kod drugih smetalo to što su bile mlađe jednako k’o što je moja Anka bila.

Nema više moje Anke. Skoro da mi je krivo što nikad Bogu nisam verov’o. Da jesam, sad bi se mog’o nadati da ćemo negdi najzad biti zajedno, a nećemo. Možda i ne treba. Zar je malo što smo pola veka proveli zajedno?”

Dlanovi su mi bili ulepljeni od ratluka, koji se sav istopio. Gled’o sam deda Lazine oči, koje su, činilo se, postale nekako vesele. Ućut’o je, a ja nisam znao šta bi’ kaz’o. Doneću ti vode, kaz’o sam, al’ sam jedva ust’o. Telo mi je drhtalo, kao da je u groznici, a nije. Nešto mi je i vazduha zafalilo i sav sam nešto bio smušen. Nisam znao ni šta ću kasti baba Katici, što ne uđemo u kuću i kako ću joj dati onaj istopljen ratluk. Nisam joj ni dao, već sam ga bacio iza kuće, a njoj sam kaz’o da smo nešto majstorisali, pa bi’ samo ruke da operem i da se ne bi’ zadržav’o. Požurio sam natrag do deda Laze i nisam ni čuo šta baba Katica viče za mnom. Kad sam mu priš’o, bokal mi je samo isklizn’o iz ruke i pao na zemlju. Deda Laza je, naslonjen na dud, nepomično sedeo. Vik’o sam deda Lazo, deda Lazo, al’ badava. Nije me čuo, inače bi se odazv’o. Izgledalo je k’o da se smeška. Kapci su mu bili spušteni, a lice mokro, k’o da je umiven. Iz očiju mu se još uvek nešto cedilo. Da su suze, bilo bi, valda, u kapljicama. Ne znam šta je to bilo, suze sigurno nisu.

Sa’ranili smo ga u četvrtak. Nije bilo puno sveta, samo familija i još nas nekol’ko, kojima kiša nije smetala. Baba Katica je zvala popu, iako deda Laza to nije ‘teo. “Di od sramote da ga sa’ranimo bez pope”, kaz’la je baba Katica, a sinovi se nisu mešali. Meni bilo krivo, šta joj je teško bilo da poštuje njegovu volju. ‘Teo sam popu pitati da l’ zna da je u nekom selu ovih dana neka Anka umrla, al’ sam se predomislio, nisam ‘teo da me pitaju “A što pitaš?”. Ja nisam ni čuo dok je popa pev’o. Čuo sam nekakav hor, neku muziku, k’o na filmu kad prikažu saranu, pa nasnime muziku, da bude tužnije ovima što gledaju. ‘Teo sam da plačem, mislio sam pokidaće mi se sve u grudima. Krenu suze, al’ zaglave negdi blizu oka, pa bude teže neg’ što je bilo dok nisam ‘teo da plačem.

dacina_curica
Status: Offline

najdraza prica - ergo moj potpis

Post by dacina_curica » 27 Feb 2014, 14:59

Duša

Kad se čovek rodi, baaba mora otići u opštinu, il’ u crkvu, jer se to mora prijaviti kod matičara, il’ kod pope. Tako svi budu ravnopravni, jer na taj način, bez obzira šta ko uradi za života, svako od nas ostavi trag da je postojao. Pred Bogom svi smo jednaki, a i država kaže da o tom vodi računa. Ja mislim da je to državi važno samo zbog planiranja, da bi znala kol’ko škola i radnih mesta treba otvoriti, kolk’o će imati prihoda i troška, a na kraju, treba voditi računa i tom kol’ko će parcela trebati, kad obavimo pos’o na zemlji. Sve se to planira. Biće da i Bog mora na vreme znati šta ga čeka, da napravi mesta, da se ne pravi gužva odjedared. Državni je pos’o da nas zbrine na zemlji i pod zemljom, pa je u redu da pravi plan, al’ mi nije jasno šta je to Bogu važno, kad duša ne zauzima puno mesta.

Tačan datum rođenja neke duše se ne zna. Nije duša vazduh, da je steknemo prvim plačem. Isto tako, ja mislim da kad neko umre, pa kažemo da je ispustio dušu, to ne mora biti baš tako, jer je neko ost’o brez nje i ranije. Ima toga, još kako. Tak’ima je teže živeti, neg’ onima što ih duša bole. Nevolja je što čovek ne zna tačan datum i priliku kad je ost’o bez duše. Dok on to primeti, bude kasno. Niko ne zna di duša ode, al’ ode. To ti je k’o što je Sima Šandorov im’o kera, pa nije vodio računa o njemu, mučio ga i maltretir’o. Ker k’o ker, vole svoga gazdu, al’ jedared i njemu dozlogrdilo, pa očo i niko ne zna di je očo i šta je sa njim bilo. Sima Šandorov je posle prič’o kako niko nije im’o kera k’o što je njegov bio i nad’o se da će mu se vratiti, al’ badava. Nije ni ker blesav.

Ne znam da l’ duša ima veze s onim kog voleš. Neki put mi se čini da ima, da čovek dušom vole, da mu duša ode kod tog koga vole, da o njemu vodi računa, pa ga bole to mesto di je duša bila. Kako ondak vole, ako duša nije kod njega? Pisalo se o tom dosta, al’ opet niko nije to tačno razjasnio, da se već jedared zna da l’ je dobro, il’ nije kad nekog voleš. Jebešga, kak’e fajde od ljubavi ima taj kog voleš i što si mu dušu dao (doduše, nisi se mnogo ni pit’o)? A opet, još kako bi mi imali fajde od ljubavi, kad bi nas vol’o taj kog volemo. A možda nas vole neko drugi i dao nam je dušu, a da mi to i ne znamo? Kako nas onda vole, ako mi to ne osetimo? Biće da duša ipak nema puno veze sotim.

Ljubav je kad voleš, a ne kad te neko vole. Vi’š ti šta je lepih pesama napisano i navek vole onaj što ih je pis’o, a njega niko ne vole, već se samo pravi važna ta što joj je pesme pis’o, namesto da i ona njega vole, pa da im bude lepo. Ih, ondak ne bi ni bilo pesama, kad bi to tako bilo. Sve se nešto duša s dušom rastaje, pa je ranjena i pokidana, pa bole, pa ode, pa se vrati… I opet niko ne zna di je.

A važan je detalj duša. Neki put mi se čini da čovek i ne zna čemu mu ona služi. Juri za novcima, za karijerom, ‘oće da se dokaže, a dokazuje se samo sebi, jer nikom nije važno šta će on postići, osim njemu. Ko ga vole, voleće ga i ako ostane siroma’. Slušam, ljudi kažu “volem deci da obezbedim lepši život”, a deci nije važno da l’ ih baaba vozi u školu autom, il’ biciklom. I tako baaba juri novce da otplati auto, a deca mu odrastu brez njega, jer nikad nije kod kuće, pa idu u školu peške, il’ aftobusom. Ondak, kad deca odrastu, cela veka im fali to malo duše što nisu dobili, radi auta i njine lepše budućnosti.

Volem tako ponekad da filozofiram. Što bi deda Laza kaz’o, “Tumačenjem duše bave se dokoni. Da je od tog kak’e fajde, već bi neko štogod korisno pronaš’o o duši.” A ja, baš k’o dokon, u’vatim da razmišljam zašto je to tako, sotom dušom. Spopadne me neki andrak, pa nikako misli na drugu stranu da odu. Ondak mislim da me nečija duša posetila, samo ne znam čija i šta me se setila, baš sade, kad najviše posla imam. Ako je to tako, zašto se ne predstavi, nego me drži u neizvesnosti, pa se prosto nekako glupavo osećam što ne umem da je poznam i da se lepo upitamo. Možda se njen vlasnik sekira što mu se ne vraća, možda je otišla od njega, brez njegovog pristanka? Znam, tako i meni bude, pa se pitam gde mi je duša, a ponekad, bogami, samog sebe pitam “gde će ti duša”, k’o danaske, kad mi veterinar kaz’o da keru nema leka i da bi najbolje bilo da ga uspava. Kanda i ker ima dušu, il’ je odn’o deo moje, kad je očo na onaj svet, jer sam se živ pokid’o i čini mi se umreću, a da odem kod doktora kaz’o bi “nije ti ništa”. To je radi toga što ni oni ništa ne znaju o duši, pa im lakše da tako kažu, nego da leče, kad ne znaju kako. Eto, badava im škole, kad ni sa svojom ne umeju, k’o ni mi što smo brez škole.

Kažem ja, duša se ne rađa i ne umire kad i mi. Kanda je mi sami pravimo kako znamo i umemo. Neko nam pokloni svoju, nekom mi poklonimo svoju, neko svoju proda, neko rasproda, neko razdeli, onako brezveze, k’o da njemu neće ni trebati, neko ostane brez duše, a ni ne zna di mu je ostala.

Eto, to mi je želja, kad bi se naš’o neko mudar, tako k’o Ajnštajn, da pronađe za mog života nekak’u formulu, il’ mašinu, kompjuter, šta bilo, samo da se može otkriti to sa dušom, kako nastane i nestane. Vol’o bi’, kad bi moglo, da napravidu nešto da se sve duše, il’ njeni delovi, ako je rasparčana, sastave i okupe na jednom mestu, bar jedared godišnje, da im bar nekad bude po volji i milo, da oprosti ko šta ima, da kažedu jedna drugoj najpre da im je žao zbog tog i zbog tog, a ondak u glas kažedu “Ma, nema veze, nemoj se jediti”. Tako na gomili, mogli bi ih lečiti i sastaviti. Moglo bi to. Sigurno bi o’ma smislili neku pomadu za dušu, ako je samo bolesna, il’ neki lepak, ako je pokidana. Treba samo doći do njih.

Ne vredi mi da o tom mislim, samo mi nešto prazno bude u grudima, tu di srce stoji, pa bole, a ne znam zašto bole kad je prazno. Badava filozofiram Što bi deda Laza kaz’o: “O duši se ne divani, duša se koristi.”

dacina_curica
Status: Offline

Re: Goran Tadic

Post by dacina_curica » 27 Feb 2014, 15:12

Bicikl

Neko se siromašan rodi. Takva mu sudbina. Nema ništa svoje, niko mu ništa ne da, a njemu ništa ni ne treba. Neko se rodi u izobilju, ni njemu ništa ne treba, jer ima sve, čak i bicikl, koji mu je dosadio. Ponovo postane zabavno kad ga siromah pogura, dok se ne posvadjaju, pa siromah čvrsto odluči da će jednog dana imati svoj bicikl. Skoro odraste u tom maštanju i neko mu pokloni svoj stari bicikl. Lep je život kada se kotrlja. Bude siromah srećan neko vreme, ali mu dosadi da kisne, lanac stalno spada, a i kradu, brate. Imaće on kućicu i auto, sve pod ključem.

Vremenom, kućica postane tesna, deca neće da se voze starim kolima, pa pod stare dane, siromah stekne sve što mu nije trebalo.

Sutra ću da ukradem bicikl, pa ćemo ti i ja da se provozamo. Kiša će, a ne pamtim kad sam pokis’o. Obuci nešto lepršavo, da se uplete u lanac. Staćemo pod lipu, dok prodje kiša, da otklonimo kvar, a i guma bi u medjuvremenu mogla da ipusti, pa ćemo nastaviti peške. Kad prodje oblak i pojavi se duga, smisli nešto da me začikavaš, da te pojurim, a ti kao ne možeš da utekneš. Ožedneću od jurnjave za tobom, a žedj mi može utoliti jedino kapljica hladnog čaja od lipe, sa tvoje obrve. Pitaću šta je smešno, a ti mi namesti razdeljak sa strane, onako kako ne volim, pa kad se nadurim, iskoristi priliku da pobegneš. Neću potrčati za tobom, jer ću se, kažem ti, duriti. Vratiću se pod lipu da zapalim cigaretu, a neću uspeti, jer se upaljač pokvasio, pa ću se još više duriti (ne na tebe, nego onako). E, onda sedi kraj mene, a ja ću skinuti mokru košulju, da ne sediš na mokroj zemlji (tome bi se oboje mogli smejati). «Baš si blesav», reci, a ja ću… ne znam šta ću reći, smisliću… Uglavnom, šta god kažem, ti reci «Ćuti» (ali sa smeškom). Znaš mene, laprdaću, al’ budi uporna, valjda ću shvatiti.

Jedna kap hladnog čaja od lipe, skliznuće, niz moj obraz do krajička usne, a ti reci «Pije mi se ruski čaj», ali uz smešak, da znam da se šališ, da se opet ne durim. «Napij se», reći ću i zadrhtati, a ti nemoj reći «Prehladio si se». Mojim usnama svoje primakni, da ih ne dotakneš, a utoliš žedj. «Utišaj muziku», reći ću. Molim te, nemoj pitati «Koju muziku».

Trčaćemo puteljkom prema gradu. Nadomak cilja, setićeš se bicikla, a ja ću reći «Neka ga ispod lipe».

dacina_curica
Status: Offline

Re: Goran Tadic

Post by dacina_curica » 27 Feb 2014, 15:18

Nekako nikako


Ako se ne pozdravimo, ne zameri,
znaš da jedva čekam da odem.

Sve se nešto nadam da je tamo bolje,
ovde ništa, osim tebe, nije valjalo.

Ne znam kako drugi vole,
al’ ja to nekako čudno,
nekako bolno.

Možda je i drugima
nekako teško,
pa misle da će svakog časa
nekako umreti,
al’ nekako im se ne da,
pa nekako trpe
i žive nekako.

Ja nikako.

I kad bih nekako živeo,
jedva bih čekao da prestanem,
al’ da se ne opraštam od tebe,
jer ne bih preživeo kada bih znao
da te poslednji put gledam.

Ako se ne pozdravimo,
zameri što sam pobegao
i nisam još jednom rekao
ono što nikad više nećeš čuti.

Duri se i zvocaj, zaslužio sam
kad nisam umeo da volim
k’o sav normalan svet,
već nekako najviše na svetu
i nekako do kraja života.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Goran Tadic

Post by dacina_curica » 27 Feb 2014, 15:20

Okreneš glavu na drugu stranu


Okreneš glavu na drugu stranu,
kad se prepoznaš u mojim besmislenim mislima,
najradije bi pobegla iz prošlosti,
al’ ne pitaš se ti da li ću te pustiti iz sećanja.

Nečeg se stidiš, ja ne,
ne zameram ništa ni tebi, ni sebi,
svako od nas trošio je svoj džeparac, sitniš srca,
osmislio, ili obesmislio i ljubav i život,
onako kako je najbolje umeo.

Još uvek želim da ti je bolje nego meni
i jedino me još raduje da mi gore ne može biti,
što, ako je Boga i pravde, znači da ti je dobro,
da bolje ne može biti.

Čuvaj to dobro, trebaće ti sve više,
biće ga sve manje, nestašica je ljudi.

Faliću ti, al’ nećeš priznati da ti falim baš ja,
nadaćeš se da tek treba nekog da sretneš:
“valjda se neko i za mene rodio”,
a nećeš znati da je baš taj, što je za tebe rođen, umro
i da se uzalud nadaš nekom boljem od njega.

Uverena da te se ne tiču moje neproživljene misli,
okreneš glavu na drugu stranu,
da nam se pogledi na život slučajno ne bi sreli,
da ne vidimo koliko se razlikuju od onoga kakvi smo.

Okreneš glavu na drugu stranu,
kao dete kad zažmuri i kaže: “Ne vidiš me”.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Goran Tadic

Post by dacina_curica » 27 Feb 2014, 15:23

Pola pesme

Idem ja sada. Ostani gde si,
sam ću pronaći izlaz iz ovog ćoravog sokaka
i manuti i tebe i sebe ćorava posla.

Kad odem progledaćeš, tvoj put biće raskrčen,
a ja ću se već snaći sa tumaranjem po mraku.

Nije mi dovoljno pola tebe,
a ni na pola od pola nisam imao pravo.

Nisi znala šta bi sa svojom polovinom mene,
koju sam osećao kao da je moja.

Ne krivim te, jer…

Nemoj da se otimamo, pokidaćemo se.

Vratimo jedno drugom jedno drugo,
pa ko želi neka se kida sam.

Ti nemoj, jer nećeš mi dozvoliti da odem,
lakomisleno ćeš ponuditi tuđu polovinu sebe,
ako ti kažem da…

Nemoj da ti nedostajem, to je danas sramota.

Živi bez mene kao pre mene.

Ako baš moraš da me se setiš neka bude po zlu.

Lepotom će se baviti, moji samozvani stihovi,
a ti mi pripiši neki greh,
stavi mi laži i pogane reči u usta,
jer ne smeš se setiti kako smo…

Idem ja sada.

Nije to „zbogom ljubavi… idem da umrem…“,
to se tebe ne tiče.

Samo želim da znaš da si ponovo cela
i da…

User avatar
Luna.
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 5863
Joined: 04 Oct 2010, 17:50
Location: van sebe
Has thanked: 4 times
Been thanked: 14 times
Status: Offline

Re: Goran Tadic

Post by Luna. » 27 Feb 2014, 15:55

:ubihse
Nesto sam razocaran ovih dana. Proci ce... ili mozda nece... jedno od to dvoje...
Djole

dacina_curica
Status: Offline

Re: Goran Tadic

Post by dacina_curica » 27 Feb 2014, 16:11

Joj kad tebi otvorim temu eroCke poezije i proze :ooo

Ceka samo da me krene inspiracija. :travolta

Spanac_113
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 8390
Joined: 09 Oct 2013, 18:58
Location: post iskljucenje
Status: Offline

Re: Goran Tadic

Post by Spanac_113 » 27 Feb 2014, 16:11

neka i ovako dacina, sama pozitiva :ok

dacina_curica
Status: Offline

Re: Goran Tadic

Post by dacina_curica » 27 Feb 2014, 16:14

Moj burka :grle Stroga pozitiva! :)

Ovu mailushka i ja volEmo :srce

Priča iz doktorske ordinacije

Doktor: Na šta se žalite?
Pacijent: Na sebe.
Doktor: Na koji deo?
Pacijent: Na unutrašnji.
Doktor: Gde Vas tačno boli?
Pacijent: Svuda.
Doktor: Budite određeniji, molim Vas. Koji organ vas muči?
Pacijent: Duša.
Doktor: Duša nije organ.
Pacijent: Meni jeste.
Doktor: Zanimljivo. Vi ste onda fenomen. A čemu Vam služi taj “organ”.
Pacijent: Da živim.
Doktor: Aha. Čime se bavite?
Pacijent: Dušom.
Doktor: Mislio sam od čega živite.
Pacijent: Od duše.
Doktor: Sveštenik?
Pacijent: Ne.
Doktor: Psihijatar?
Pacijent: Ne.
Doktor: Političar?
Pacijent: Ne živim od tuđe, već od svoje duše. Ja sam umetnik.
Doktor: Zaista? Kojom vrstom se bavite?
Pacijent: Ljudskom.
Doktor: Mislim na vrstu umetnosti.
Pacijent: Umetnost je umetnost.
Doktor: Znači, multimedijalni umetnik?
Pacijent: Sveobuhvatni.
Doktor: Mislite svestrani?
Pacijent: Sveobuhvatni.
Doktor: Hmm… dobro. Imate li hobi?
Pacijent: Pravi umetnik ima samo jedan hobi – običan život.
Doktor: Živite iz hobija?
Pacijent: Da, spavam, jedem, koračam, ličim na sebe…
Doktor: Da li ste ranije osećali tegobe na koje se žalite?
Pacijent: Oduvek.
Doktor: Jeste li pokušavali sa nekom terapijom?
Pacijent: Nisam znao da treba.
Doktor: Koliko imate godina?
Pacijent: Previše.
Doktor: Previše za šta?
Pacijent: Previše za podneti.
Doktor: Znači, umorni ste od života?
Pacijent: Ne od života, od sebe.
Doktor: Kako mogu ja da Vam pomognem?
Pacijent: To sam došao ja Vas da pitam.
Doktor: Vidite, kod mene dolaze i drugi umetnici, čak vrlo poznati i priznati, ali nemaju problem kao što je Vaš.
Pacijent: Oni žive od umetnosti.
Doktor: Zar niste rekli da živite od umetnosti?
Pacijent: Ne, rekao sam da živim od duše.
Doktor: Tačno. Oprostite, a kako se to živi od duše?
Pacijent: Vrlo lepo.
Doktor: A ko finansira taj “vrlo lep” život?
Pacijent: Ja.
Doktor: Nasledili ste?
Pacijent: Da, talenat.
Doktor: Mislim na novac.
Pacijent: Njega dobijam kao nadoknadu za protraćeni talenat.
Doktor: Jeste li sigurni da ne terate šegu sa mnom?
Pacijent: Apsolutno.
Doktor: Vratimo se problemu, koji Vas muči. Opišite, molim Vas, kako Vas to duša boli?
Pacijent: Baveći se umetnošću, celog veka bezuspešno pokušavam to da opišem.
Doktor: Kako, zaboga, očekujete da Vam pomognem?
Pacijent: Kad sam se, svojevremeno, žalio na bol u oku, niste tražili da vam opišem bol.
Doktor: To nije isto, oko je organ.
Pacijent: I duša je.
Doktor: Znate šta, ja ću Vama ispisati uput za psihijatra, pa…
Pacijent: Ne vredi, bio sam.
Doktor: I?
Pacijent: Kaže da sam normalan, a ja se nisam ni žalio na pamet, već na dušu.
Doktor: Čoveče, šta hoćete od mene?
Pacijent: Da me pregledate.
Doktor: Kako dušu da Vam pregledam?
Pacijent: Ne znam, mene boli, a Vi ste doktor.
Doktor: Dobro, pogledaću. Gde Vam je ta duša?
Pacijent: Kod jedne žene.
Doktor: Kako Vas onda boli, kad nije kod Vas?
Pacijent: Zato me i boli.
Doktor: Pobogu, rekoste da živite od duše, a sad mi kažete da je kod neke žene.
Pacijent: Zato i živim. Problem je što boli.
Doktor: Ma, čoveče, Vi ste neozbiljni. Došli ste ovde da me zajebavate! Napustite ordinaciju!
Pacijent: Oprostite, mogu li znati gde je Vaša duša?
Doktor: Ne brinite, moja duša je na svom mestu.
Pacijent: I moja je, ali boli.
Doktor: Ma, idite dođavola!
Pacijent: Bio sam. I on me izbacio.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Goran Tadic

Post by dacina_curica » 27 Feb 2014, 16:15

Zatrebaš, pa ne trebaš

Zatrebaš nekom, ko brzo shvati
da mu ne trebaš, kao što nikom ne trebaš,
pa ti kaže: “Ne brinem za tebe, snaći ćeš se ti”,
mada vidi da ti od tog časa
na srcu piše “Pazi, ujeda!”.

Mrziš sebe što ne umeš da se rastaneš
od nekog ko ti je srastao sa dušom.
Dostojanstveno kažeš: “Razumemo se”,
a ne razumeš ni zašto si se uopšte rodio.

Naglo se okreneš, ostavljajući sebe
i kreneš u neko novo nigde i ništa,
u tamniju budućnost,
skrojenu po meri samoće.
Ne želiš da onaj koga voliš
oseti krivicu što te ne voli
i da ti sažaljivo pruži šansu
da ga podučiš onome,
za šta si mislio da ne umeš,
dok nisi sreo biće,
koje bi naprosto svi,
koji drže do srca, trebali voleti,
jer takvih više nema.

Grlo ti struže briga za budalu,
koja je mislila da si vredan pažnje
njenog radoznalog srca.
Ne znaš ko će i kako o njoj brinuti,
hoće li joj kuvati čaj od jabuke i cimeta,
hoće li umeti da kaže šta je ona njemu,
hoće li, kada je zagrli,
čeznuti da joj bude bliže
i hoće li, svakog jutra, kada se probudi,
biti zahvalan Bogu na šansi
da onog koga voli, voli još jedan dan.

Sa mesta rastanka odlazi se uzdignute glave,
da se sa strane ne bi videlo da nešto kaplje.
Ako neko baš primeti da se nešto sliva, kažeš:
“Danas je Miholjdan,
pre sedam godina na teču je naleteo kamion”,
pa razgovor ode na drugu stranu.

Ne čekaš da smrkne da bi
psovao zvezde što su se poigrale sa tobom
i nekim ko ti je toliko drag.
Uveče se mirite,
kažeš da si bio nervozan,
moliš da ti oproste gnev.
Kako na zvezde da se ljutiš,
kad si im zahvalan što su te se,
pored toliko boljih od tebe, na kratko setile?

Nema smisla da voljeni kažu:
“Hvala što me voliš”,
a mi, srećni što se primeti,
skromno kažemo:
“Ništa, ništa, nije mi teško”.
“Hvala što te volim”, promrsimo tako
da dugo odjekuje u grudima,
da niko ne čuje i ne oseti,
da nam se niko ne ruga,
da niko ne iskoristi naše umeće,
koje će boleti dok ponovo ne odrastemo
i ne shvatimo da to nije bila ljubav.
Samo smo voleli.

User avatar
Luna.
Inventar foruma
Inventar foruma
Posts: 5863
Joined: 04 Oct 2010, 17:50
Location: van sebe
Has thanked: 4 times
Been thanked: 14 times
Status: Offline

Re: Goran Tadic

Post by Luna. » 27 Feb 2014, 16:56

Spanac_113 wrote:neka i ovako dacina, sama pozitiva :ok
pozitiva "po sred mene u dubinu duse"
:grana
Nesto sam razocaran ovih dana. Proci ce... ili mozda nece... jedno od to dvoje...
Djole

dacina_curica
Status: Offline

Re: Goran Tadic

Post by dacina_curica » 27 Feb 2014, 17:00

De me i ti *ebi, nije mi dosta ova medicinska sestra sto me handri cijelo jutro :klara

Evo ti sad jedna uZinaD :o

Jednom ću ti pisati

Jednom ću ti pisati o tome kako sam mogao biti srećan.
Pokušaću da ne budem nesrećan zbog sećanja na propuštenu sreću.
To je tako, srećni životi uvek su tuđi, a nama pripadnu ovi naši,
pa se pitamo kako li je tek onima, kojima su naši životi tuđi.

Jednom ću ti pisati o tome kako sam postao nepismen,
kako je sve stalo i nestalo, jer živim samo ono što pišem.

Sećaš li se ljubavi? Pisao sam je velikim, kitnjastim slovima,
kao da je Bogom dana, kao da si Bogom dana
da je pred spavanje i pred buđenje čitaš
nekontrolisanim treptajima zaslepljenog srca,
da se čudiš kako umem da predvidim
šta ćeš osetiti kada budeš čitala
šta sve ume na srce da mi padne
kada poželim da te ne želim takvu kakva si.

Jednom ću napisati, ali samo jednom, čitav svoj život.
Nasmejaću te i dosaditi već na prvoj strani,
al’ mamiće te slova mog neuspeha,
po isprekidanoj liniji života, preslikanoj sa mog dlana,
slična slovima, kojima sam postigao nemoguće – dodirnuo ti srce.

Čitaćeš između redova ono što nisam umeo da napišem,
ostaćeš slovoljubiva čitavog života, ali ćeš proklinjati svako slovo,
kojim sam priznao ono što niko, ni sa klinovima pod noktima, ne bi priznao.

Neka sam i ja proklet, kad nisam predviđen za nešto ozbiljnije od ljubavi.
Crko, dabogda, kad zbog druge žene mrzim ljubav!
Toliko je mrzim da bih voleo da ni tebe ne volim.
Šta sam to, zaboga, u tebi zaboravio, pa ne umem da te zaboravim?

Jednom ću ti pisati, pa ću te pitati da li si svesna
da je svaki tvoj pokret putokaz i smernica mojim potezima
i da li znaš da je sve što osećaš moja zasluga,
jer sve što osećam tebi poklanjam, meni ne treba.

Znaš li koliko si lepa? To se ne vidi u ogledalu.
To samo ja umem da vidim i zapišem,
jer želim da se čitaš onako kako te vidim.

Namerno si toliko lepa, samo da bi mi pravila zazubice i zausnice,
da mi voda na usta, a krv na srce poteče,
kada se setim da sam ljubio nepregledno prostranstvo tvoje duše,
zbijeno u nemerljivo malom prostoru između mojih usana
i kože na tvojim kapcima,
ramenima, leđima, grudima, kolenima, stopalima…
Gde to ima?
Jednom ću ti i o tome pisati. To moraš pročitati.

Nisam ja, mila moja, nevoljen, kao što osećaš.
Nisam lud da ne budem voljen samo zato što me ne voliš.
Tvoje je da postojiš, a to radiš baš onako kako želim.
Kud ću veće ljubavi od toga?

Znaš li da me strah da napišem koliko te volim?
U strahu su velike oči, skoro koliko i srce u ljubavi,
zato i ne pišem, jer se bojim da mi srce ne iskoči
ako napišem da više od bilo čega želim da te vidim,
makar mi oči iskočile, makar bila poslednje što vidim.
Daće Bog, ako nije slep, da budeš poslednje što ću videti.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Goran Tadic

Post by dacina_curica » 27 Feb 2014, 17:01

Ovakvi

Ovakvi se ne vole,
ovakvima se srce na živo čupa,
ovakvi se ostave na pola,
ovakvi preko noći od nikog postanu ništa,
ovakvi veruju da nikad više
neće sebi dopustiti da budu ovakvi,
ovakvi su slepi, gluvi i nemi,
ovakvima tako i treba,
kad su verovali da mogu biti voljeni,
ovakvi kakvi su.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Goran Tadic

Post by dacina_curica » 27 Feb 2014, 21:37

Ništa me ne pitaj

Ništa me ne pitaj i sam se to pitam.
Da odgovora ima ne bismo se još uvek pitali.
Kažeš - nisam za tebe (misliš - nisi ti za mene),
povredila bih te (ne moraš, lutko, sam ću),
možemo biti prijatelji (pa, zašto nismo?)...

Niko osim mene ne zna da si moja. Ni ti.
Idi, kad sebi ne umeš da budeš lepa kao meni.
Čuvaj se, dok mogu čuvaću te i ja.
Život je kučka, ljudi još gori,
al’ nemaš čega da se plašiš,
osim svojih strahova.
Ne dopusti da se bore stvore
pre nego što ostariš.
Odredi nekog kome ćeš verovati,
da imaš kome da oprostiš kada te razočara.
Voli nekog. Voli, valja se.

Ništa me ne pitaj,
ne postoje pitanja koja bi me iznenadila.
Mogao sam te voleti...
Da imam vremena, vremenom bi me zavolela,
al’ ne bih sebi oprostio da ti nedostajem,
za to bi imala previše vremena.
Ne mrzim te. Otkud ti to?
Od pamuka se ne plete bodljikava žica.
Nije do tebe, samo sam malo očajan,
al’ prođe to mene, pa opet budem samo depresivan.

Ako nemaš da pitaš ništa osim ovoga
što ne dopuštam da pitaš, mogla bi da kreneš.
Naravno da mi je svejedno.
Hajde, idi, neko možda brine gde si,
možda jedva čeka da ga bilo šta pitaš.
Pusti ti mene, snaći ću se ja bez sebe.
Ne zameri što te neću zagrliti za kraj.
Kad bih te zagrlio, ne bih te pustio.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Goran Tadic

Post by dacina_curica » 27 Feb 2014, 21:38

Potrebno je...

Potrebno je srce, mnogo veće od tvog,
da me uteši što sam na pogrešan način stario,
da razume zašto su mi drugi bili važniji od mene,
da objasni pitanjima da u meni više nemaju šta da traže,
da diktira tempo i dâ ritam mom aritmičnom srcu.

Potrebna je duša, mnogo mekša od tvoje,
da pomogne da zaboravim imena naše nerođene dece,
da učini nevažnim sve ono što mi je bilo važno,
da bude moja, umesto moje,
da me greje i da me nasmeje.

Potrebna je žena, na nemoguć način lepša od tebe,
koja će na sasvim običan način pokazati šta oseća
i neobičnim ćutanjem, na razumljiv način,
reći šta misli o mojim mislima.

Potrebno je...
Tako je mnogo potrebno za sreću,
kada se prokocka ono malo, potrebno za sreću.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Goran Tadic

Post by dacina_curica » 28 Feb 2014, 14:55

Uzdah

Tačno znam kada me tvoje misli zapostave.
Zadesi me neko zlo, nevolja, loši ljudi.
Pitam se tada da li te neka briga obuzela
i odvukla misli od mene, pa nema ko da me čuva.
Ne umem sam
i više se uzdam u tvoju brigu za mene,
nego u svoju snagu.
Nju čuvam da mogu da te branim
od sila sa kojima mogu da se nosim
i koje smeju samo na mene,
na tebe nikako.
I kad bi stigle do tebe, ne mogu ti ništa,
jer su ih moje grudi oslabile.
Nije mi žao što, oštećen, teško dišem,
jer znam da će me tvoje misli zakrpiti,
da ću moći da te uzdahnem,
to je dovoljno da prikupim snagu
za borbu sa onima što ne smeju blizu tebe.

Ne znam kako se vazduh natopi tobom,
pa moj uzdah na tebe miriše.
Odjednom je tesno u mojim grudima, al' ne dam te lako.
Lagano te ispuštam, da mi što duže usne golicaš.

Ponekad uzdahnem, ne znajući da si to ti.
Prepoznam te tek kada mi srce pomeriš.
Nasmešim se, znam da je namerno,
jer želiš da me podsetiš da sam živ.
Promeškoljiš se, raširiš ruke
kao da meriš koliko ima mesta
od srca do najbliže praznine.
Napraviš piruetu i uhvatiš zalet
za odlazak iz mene.
Pokušam usnama da te zadržim,
ali ne uspevam, jača si.
Samo si svratila da me podsetiš na mene
i ostaviš poruku, koju ne razumem.
Možda svaki put kada te uzdahnem.
upiješ nešto toplo iz mene,
nešto od čega nemam koristi,
a tebi ugreje dušu?
Umem da postavim pitanje,
na koje pametniji od mene nemaju odgovor.
Moje misli su znakovi pitanja,
kidaju meso tim kukama,
čekaju odgovor koji se krije u tvojim mislima,
koje me ponekad zapostave,
pa me zadesi neko zlo, nevolja, ili loši ljudi.
Ima ih.

dacina_curica
Status: Offline

Re: Goran Tadic

Post by dacina_curica » 28 Feb 2014, 21:06

Ispovest

Nećemo tako razgovarati. Nisi ti meni makar ko.
Zagnjuri glavu u moje voštane grudi, u kalup,
koji godinama čeka da se vratiš na svoje i ispuniš prazninu.
Izmakni se samo kad moraš da trepneš, da mi srce ne golicaš,
da ponovo ne pomisli da ume da te voli.
Diši polako, da ne ostaneš bez daha. Diši i za mene, ja moram da pričam.
Ne žmuri, nećemo se ljubiti. Ne žmuri, sanjamo.
Nazdravimo otopljenim pahuljama, popijmo ih na iskap, kao lek
i dogovorimo se konačno od koje zajedničke bolesti bolujemo.
Ako se rastužim, a hoću, pristani da mi budeš prijatelj
na određeno vreme i slušaj kakvu si aromu dala mojim rečima.
Moja ispovest biće tvoja ljubavna priča,
koja se od ostalih razlikuje po meni.
Opomeni me kada se opsujem, nije lepo da ružim bajku.
Ovog puta nećemo biti kivni na ljubav, kojoj nismo dorasli.
Smeškaj se, da smekšam, da i sam usnama dokažem koliko mi je lepo.
Sve dođe na svoje. Dođi…
Lice ti je vlažno. Ne brini, ne plačeš. To se ja sušim. Isparavam.
Ne mogu ni ja još dugo biti dete, ali dok si uz mene biću besmrtan.

Zabodi nos u moje srce i ćuti. Samo ćuti, razgovaramo.
Bar se večeras nemojmo svađati oko toga ko koga više voli.
U redu, ti mene, ali… Dobro, ti mene.

Ne postoje misterije, jedino poneka još nije obelodanjena.
Čudiš se da se ne guram da im se rugam?
Ludo jedna, pa ja zbog tebe od tebe skrivam rešenje.
Vidiš li među zvezdama i jedan greh?
Greh se kratko pamti, izmišljen je da bi pokvario radost.
Nemaju predrasude moć da nam ne dopuste
da jedno drugom budemo ovo što smo,
tu su zato da nam ne dopuste da imamo smisla.
Ne ljuti se na mene što sam nastavio
da živim nakon dana pre našeg susreta.
Samo sam hteo da osetim kakav sam kada me neko voli,
ne sluteći da ćeš moju radoznalost godinama otplaćivati
i svoju mladost opteretiti hipotekom.
Ja, budala, mislio da samo ja umem
da lelujam ljubavnim sokakom,
a ti me nadmašila, uprkos meni.
Dugo sam te izmišljao. Svaki detalj bio mi je važan.
Visina tolika, oči baš takve, može i ovde jedan mladež…
Moje šake kao modle, načinile su od tvojih grudi najslađe kolačiće.
Ni slutio nisam da ćeš mi odati priznanje za maštovitost
i biti zahvalna na lepoti, kojom zavodiš
one što ne umeju da te žele dok te ne vide.
Da se kladimo koliko onih koje misle da me vole, žele da su na tvom,
a koliko onih, koji misle da te vole, želi da su na mom mestu
i čega bi se, osim onih što ih vole, odrekli zbog ovakvog spektakla?
Ne zna se kome je slađe bilo kada si zagrizla ovo neprskano srce.
Ne puštaj, pomislih, a ne bi pustila ni da sam zaječao.
Nisam znao da život ume da bude tako sočan.
Do tada sam ga provodio ispred crno-belog retrovizora,
prelistavajući ukoričene sportske povrede srca,
ubijao crno – belim vinom sve što smeta dosadi
i mislio da imam više sreće od onih što se dosađuju uz televizor.
Umeo sam da gatam iz tvojih očiju. Sve ovo sam nam prorekao,
gledajući u dve kristalne kugle, predvideo lepo, tugu naslutio.
Ne teraj me da ponovo gledam u budućnost, ovog puta bih varao.
Sve češće pominjem ljubav i govorim da te volim.
Koristim te blage reči, iz straha da bi me najzad mogla ozbiljno shvatiti.
Koliko god te željan bio, neću dozvoliti da sa mnom pokvariš sebe.
Zavidim tvojoj uštirkanoj posteljini, verujući da grli jedino tebe.
Priželjkujem da onaj ko te ljubi, čini to na manje svetom mestu.

Znam da ćeš otići. Jedino ti ne želiš to da znaš.
Ne brini šta će sa mnom biti. Ja sam sebi i sada suvišan.
Biću ponovo najružniji i najmanje vredan, ali to nije greh, zar ne?
Zaokupljeni light ljubavima, bez konzervansa,
povremeno ćemo jedno drugo zaboraviti,
dok ne shvatimo da nam nedostaje da jedno drugom nedostajemo.
Iduće godine u ovo vreme i svih godina, koje nam preostaju,
slavićemo godišnjicu ovog trenutka, prislonjenih noseva
uz oltar prozorskog okna i moliti se da je bar jedna od pahulja,
koje pokušavaju da nas razvesele, potomak neke od ovih,
koje su nas večeras dopratile do nas.

Sve buduće Nove Godine bile bi višak, da nemam tebe,
da ti poželim da ni jedan Božić ne dočekaš sama, poput mene.
Kada prođem, statistika mog srca biće jednostavna – kucalo je samo za tebe.
Mali otkucaj za čovečanstvo, veliki za mene.

Post Reply

Return to “Književnost i jezik”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 9 guests