Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Poezija, proza, pisci, pravopis, povijest jezika, dijalekti, lokalizam.
User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 12 Dec 2017, 18:34

Požar u čaršiji

Toga petka Mehaga nije znao šta u svom dućanu radi. Zbunjen i zamišljen, jedva je odgovarao na pitanja mušterija. Nespretni šegrt Uzejr dva puta je nekažnjen prosuo iz kese mliva, trojici mušterija namjesto dvije junge masla i oku pirinča dao je jungu masla i dvije oke pirinča. Da je ikako mogao, Mehaga bi dućan zatvo­rio i, prvi put u svom čemernom životu, otišao hodži Junuzu u han Kolobaru, da mu ogleda i da okuša dim afijuna. Slušao je da čovjek ako samo dva-tri puta po­tegne iz hodža-Junusove nargile, ako popuši samo pola jedne gide, pada u neki polusan, odlazi u Džennet, ne­kako kao onaj Leptir ljeti na suncu… Ali, to zanosi pamet, isto kao i rakija, kao hamr ili ma koje drugo piće, a sve što zanosi pamet grjehota je. Sve što opija, haram je! Čak ako se čovjek previše zanese u svoju sreću, pa povjeruje da je veći nego što jeste, da leti u oblacima, i to je već haram! I to vrlo težak haram. Znao je Mehaga za onaj ljetošnji ders muftije Skopljaka. Znao je da je hamr najgori! Gori od zinaluka, od ubojstva, od laži i kjufura. Muftija je govorio kako je Iblis u nekakvoj okladi pobijedio učena hodžu, pa je on morao izabrati jedan grijeh. Iblis, nalet ga bilo, predložio je tri grijeha hodži na izbor. Ili da ubije dijete u kolijevci, ili da obljubi jedinicu svoga susjeda, ili da popije velik bokal hamra. Hodža je razmišljao koji li je grijeh od ta tri najmanji, i došao do zaključka da popije hamr. “Tim ću, mislio je, samo sebi naškoditi”, ali se prevario, jer mu je žestoko piće zanijelo pamet i razbudilo nefs, pa je onako pijan otišao da obljubi susjedu jedinicu, ali mu je dijete, koje je u kolijevci plakalo, smetalo uži­vanje, pa ga zadavio. Još je, poslije obljube, željan da dalje pije, ukrao i nekom gostioničaru puna tri bureta hamra… Uh! U gluho bilo! Baš je to nasihatli!… A afijun je kao i piće!… A i dućan je svetinja, ljudskog života treći direk… Iz njega se idara vadi, u njemu je cijela sermija, zato je Mehaga ostao u svom bakaluku sve do akšama. Jedva je dočekao da mujezin oglasi mo­litvu, ili Ibrahim bin Jusuf sa sahatkule objavi trubljom vrijeme zatvaranja čaršije.
Pognut, željan da ga niko ne susretne, žurio je Me­haga niz čaršiju prema Esadaginoj aščinici.
Poslije večere, da bi izbjegli pred svijetom razgo­vore o njegovoj nesreći, Mehaga pozva Ali-hodžu da se vrate u dućan i mirno odluče šta će i kako će govoriti kod Ismeta.
Kako je hladnoća bila vrlo jaka, to su u magazi stalno gorjele četiri velike mangale razgorjelog drvenog uglja prekrivenog lugom da se “mrazli” roba ne pro­mrzne.
- Raščeprkaj malo tu vatru, hodža, da pristavimo džezvu.
- Bogme, opasno je. More iskra skočiti.
- Ama ne budi dijete, kad pođemo, prigrnut ćemo.
Već je jacija bila davno prošla kad se Mehaga odluči da pođe. Na razgrnut žar u mangali zaboravili su, a to je izazvalo požar koji je tek na četiri sata po jaciji primi­jetio pasvandžija, a koji je sat kasnije ugrabio velik dio Mehagina imetka.
Već na sat-dva poslije jacije nikoga na čaršiji nije bilo te mrazne noći osim čuvara i zaptije, koji su zaku­kuljeni u kožne ogrtače tapkajući promrzlim nogama i hučući u prste šetali okolo po svojim područjima. Vatra je, dakle, nesmetano harala. A ona je ustrajna, podmukla, baš kao i bol, baš kao i čežnja… Počinje tinjanjem naj­manje, skoro nevidljive žeravice, zahvati najprije ćilim ili vreću, ili ma šta u blizini, pa klizi podmuklo ka gredi, uhvati tako tavanicu ili pod, pa se naglo razbješnjava i kad postane vidljiva, već je moćna kao bujica koja nosi sve, već je nesavladiva! A i bol je takva: bilo du­ševna, bilo tjelesna: počinje nekom riječi, neugodnim djelcem bližnjega ili grčem, trzajem u nekom udu, pa sve više i brže napreduje, dok ne dovede do teškog obo­ljenja ili do potpune duševne potištenosti. A i čežnja je takva: počinje nevinim pogledom na neki predmet ili u nečije svijetle oči, u vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s očiju prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigneš ono za čim čezneš, ili dok potpuno ne sagoriš u njoj i ostaneš pepeo, čovjek ravnodušan, nesretan i tup…
Zato se i veli: bol peče, a čežnja ispeče.
Kada su žutocrveni plameni jezici dostigli visinu munare Baš-čaršijske džamije, kad je crni dim zagrlio crnilo noćnog neba, već se u čaršiji okupilo mnogo polu­obučenih ljudi s đugumima, bardacima, kačicama i raz­nim posudama vode. Pokušali su, uzalud, da ugase oganj. Pokušavali kao i liječnik protiv bolesti, kao utjeha protiv čežnje!
Ulje, maslo, kahva i mnogi drugi dijelovi Mehagine sermije, njegova dugogodišnjeg rada i znoja, topili se i pretvarali začas u crvene jezičce velike zmije, koja nad zaspalim šeherom paluca i ujeda sve nove i nove dućančiće, sve nove i nove krovčiće susjednih magaza… Stradali su te noći i dućan sarača Huseina i kahva derviš­-Mustafina i još nekoliko krovova…
Na uglu Bezerđana, peti iza Mehagina dućana, bio je u to doba i mali uski dućančić hadži-Idriza kalajdžije. Fukara je hadži-Idriz bio. Za svojih osamdesetak godina, od kojih je preko pedeset kuckao u ibrike i topi kalaj, stekao je tek toliko da ode na hadž i kupi kućicu. Već skoro obnevidio, on je jedva toliko zarađivao da se pre­hrani. A bio je sam na svijetu. Bez igdje ikoga svog. Žena mu umrla, poroda nije nikad ni imao.
“Jangija, najljući kadija!”
“Jangija, šejtanska kandžija!”… i mnoge druge po­slovice o vatri paštali su okupljeni ljudi hučući u promr­zle prste i tapajući u nanulama, firalama ili u samim vunenim čarapama, nedovoljno odjeveni i strepeći od zime, od jeze prizora i straha za svoje iii prijateljske magaze.
Kada je i hadži-Idrizov dućan došao u opasnost od vatre, pošla svjetina da i njega obije, naravno u nazoč­nosti pasvandžije i zaptije, pa da robu iznese na sokak, kako su s okolnim dućanima već bili uradili. A niko, pa ni okorjeli kradljivac ne bi uzeo ma šta iz takvog dućana, jer opljačkati pogorelca, to ni lopovi nisu u ono doba radili… A robu treba iznijeti, neka šteta bude barem manja…
Mračan čaršijski sokak, osvijetljen plamenom i još sa nekoliko fenjera, koje su ljudi od kuće bili ponijeli, bio je pretrpan što poizbacanom robom poslaganom na brzu ruku do dućana preko puta, što zaptijom, znati­željnicima i dobrovoljnim vatrogascima. Baš kad je svje­tina pošla da obije starčev dućan, ovaj se tiskao među njom i vikao.
- Ne otvarajte! Ostavite!
Veličanstven je u tom času izgledao taj pogrbljeni sjedobradi starčić pod šarenom ahmedijom. Mnoštvo se pred njim s poštovanjem sklanjalo praveći mu put, i on se brzo našao pred svojom magazom.
- Eh tako, nek ono samo gori… Jangija… šejtan­ska kandžija!… I jangiju Bog daje!… Šta hadži-Idriz pošteno zaradi, s halalom steče, neće izgorjeti! Što meni Bog ne sačuva, beli vala, ni svijet mi sačuvati neće!… Već vi haj’te tamo gasite Mehaginu magazu!
Neki mu odobravali, neki mu se izrugivali, neki ga samo gledali ne shvaćajući ga. Ali se niko nije više približavao njegovoj radionici. A on?
Stao pred dućan i pribrano, pobožno, podigao ruke nebu, kao pri dovi, pri završetku molitve, i tiho molio Boga da spasi svačije pravedno stečeno dobro, a ošte­ćenima podari strpljivost…
Nekoliko starijih čaršinlija okupilo se oko njega, pa čučnulo u polukrug oslanjajući tijelo na čvornate šta­pove, koje su držali objema rukama, i šaptali. Govorili su o vatri koja je kraj njih bujala, rasla, otimala i vladala.
- Jangija, čisti mal. Ona ga, znate, braćo, opere od pohlepe, kojom je stjecan. Ima ljudi, pa pravo zećata ne dijele, vele, puno je od četeres groša jedan, a jangija im onda uzme sve… Jangija je i mjerilo sabura. Često izgori mal i najpravednijeg čovjeka; to ga Allah stavlja na kušnju, ispituje njegovu čvrstoću vjere, i blago onom koji može okabuliti i gledajući svoju robu u plamenu viknuti: “Hvala ti, veliki Allahu, i na ovoj milosti!”
- Eh, braćo, znate li vi da je u Imami Azama, velikog alima islamskog, izgorjelo jednom pola māla?… Ne znate?… Tuhaf!… Ovako ti je to bilo: imao on, br’te, mala, koliko ni jedan živ insan što nije imao, pa jednom dade Bog i njemu pola od tog jangija pojede. Došli mu javiti njegovi ahbabi snuždeni i plašeći se da ga od žalosti damla ne udari. Sve pazili kako će mu rijeti. A on? Ni čehre promijenio nije kad je čuo, ni čehre, kažem vam, nego samo pogledao u bradu svoju i uzviknuo: “Velikom Allahu šućur, a i vama, braćo, kad mi kazaste.” Pa poslije nekoliko godina njemu dao Bog još veći imetak i on poslao karavanu od hiljadu deva kroz pustinju u trgovinu. Strahovao cijeli grad da mu tolike deve ne izjedu ljute životinje, kojih tamo oko Habeša svakakvih ima, to su vam, br’te, i arslani i hijene, a još više ih bilo strah vjetra što se samum zove, da ne zamete u pijesak cijelu karavanu. Helem šta da vam duljim, cijeli je šeher u strahu živio, osim njega, Imami Azama… Kad su došli haberdari i javili da je karavana sretno prispjela i da je on zaradio na tovare zlata, on opet pogledao niz bradu, pa kazao: “Velikom Allahu šućur, a i vama, braćo, koji mi kazaste.” Onda se svijet začudio. Kô mali insani, bijedni insani, gladni robovi nefsa i šejtanske pohlepe! Pa jedan od njih upita Imami Azama: “Što si”, veli, “i onaj put, kad ti za jangiju ja­vismo, i sad, prvo u svoju bradu pogledao?” A on, braćo moja draga, ko pametan i evlijali čovjek, znate šta je odgovorio? Rekao je: “Pogledao sam da mi brada, ne daj Bože, ne bi zadrhtala kad mi javljate za tužnu ili radosnu dunjalučku vijest.” Da mu brada ne zadršće od veselja ili tuge!… Brada, braćo!… Eh, onijeh vaktova i ljudi!…
Starci su kimali glavama, a hadži-Idriz još je stajao uzdignutih ruku i molio se Bogu. Onda se jedan iz sku­pine javi tiho i bojažljivo:
- A ja opet sluš’o da je Imami Azam bio papudžija.
- Nejse, koji je, da je. Taj, koji je tako umio svoje srce stegnuti, bio je velik, velik… Pa i hadži-Idriz…
Do pred samu zoru vatra je buktala, a onda je, kao i čovjek kad ga bolest ili čežnja posvema iscrpi, klonula, gaseći se opet polagahno, kako je i nastala, ostavljajući za sobom crnu pustoš, pepeo, zidine, iskrivljene posude, tenećeta, kazane i nekoliko opečenih čaršinlija, koji su joj se bili i suviše približili.
- Hvala Bogu, dobro je. Moglo je i gore biti, pa sva butum čaršija biti helać… – šaptali su ljudi razgle­dajući zgarište i razilazeći se.
I krov hadži-Idrizova dućana zahvatila vatra. Kroz tavanicu pala užarena daska i slupala i pokvarila jedan ibrik. Kada je tu štetu, tako neznatnu prema opasnosti, u kojoj se radionica nalazila, i prema štetama susjednih dućana, ugledao hadžija, pobožno se okrenuo nazočnim ljudima i svečano, mjereći svaku riječ, otpočeo:
- Eh, braćo, Allahova emera! Sile velikog Hazreti Raba! Ništa nekažnjeno ostati neće, ništa nenagrađe­no!… To je nama, šućur Allahu, hiljadama puta i u Kur’anu azimušanu određeno. Vidite ovaj ibrik! To mi je kazna što sam prije, imao sigurno desetak godina,
slagao nekoj ženi. Došla ona kupiti u mene nov ibrik, a ja im’o jedan koji sam već bio upotrebljavao za ab­deste, pa joj ga pod nov prodao. Ali, velikom Allahu šućur, eto nakon deset godina došao je šejtan po svoje. Sav sjajući od zadovoljstva stari hadžija pokazivaše svima oštećeni ibrik.
Mehaga bakal za požar nije znao sve do osvita, kad je već bio ugašen. Tek tada mu jedan susjed došao kući, klepnuo o zvekir na kanatima i javio sluškinji, koja je otrčala i probudila hanumu.
Kada je žena uplašena i uzbuđena kazala svome mužu za tu veliku nesreću, on se samo blago nasmijao i procijedio:
- Zar i ta druga jangija?
- Kako druga? – upita Mehaginica strepeći da joj, meazalah, od ružne vijesti muž nije skrenuo s pameti.
- Eh, moja sijeda, dvije su nas noćas vatre ispe­kle!… Ama: Allah kjerim!
- Idi, bolan, poleti dolje u čaršiju!
- Da trčim?… Ženo, kamo ti pamet? Valja mi prije abdeset uzeti i sabah klanjati, Bogu se zahvaliti.
- Zahvaliti?! … Čuješ li, bolan ne bio, izgorio nam sav naš māl noćas!… Hej!
- Znam, ženo, čuo sam. Rekla si. – Sve tužno, ali mirno govori Mehaga. – I māl nam je otišao… Eh, Bog dao, Bog oduzeo! Hvala mu na daru, na zlu kao i na dobru. Ali, čini mi se, draga moja, mnogo, previše za jednu noć… Dvije vatre… Bože, daj mi sabura!
- Ama kakve dvije? Šta buncaš, pobogu? – vikala je sad već Fatima-hanuma u sav glas, a muž joj, uzi­majući abdest, odgovori tiho:
- Dvije vatre, ženo. Izgorješe mi noćas i obraz i māl! Da Allah i dušmana od takvog taksirata sačuva!
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 12 Dec 2017, 18:41

"Šta da pisem? O čemu? O nenapisanim romanima, o mnogim jalovim odlukama da opišem stvarnost naše današnjice, ili da dokažem Ivi Andriću, kako on ne poznaje dušu Bosne, koju tako majstorski falsificira...” :oo
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 13 Dec 2017, 09:15

Kad je jos u ljubavi razum pobijedio mlado, krvlju i ceznjom nabujalo djevojacko srce?
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 13 Dec 2017, 09:20

“Čovjek u bolu, u nesreći nauči mrziti, kao što u veselju i sreći nauči ljubiti. Velik mora da je onaj um koji u bolu i nesreći umije voljeti, ne zavidjeti.”

“A i bol je takva: bilo duševna, bilo tjelesna: počinje nekom riječi, neugodnim djelcem bližnjega ili grčem, trzajem u nekom udu, pa sve više i brže napreduje, dok ne dovede do teškog oboljenja ili do potpune duševne potištenosti.”


“A i čežnja je takva: počinje nevinim pogledom na neki predmet ili u nečije svijetle oči, u vitak stas ili bujne kose, pa se poput vatre s očiju prenosi na srce, pa na um, pa te obuzme svega i ne popusti dok ne postigneš ono za čim čezneš, ili dok potpuno ne sagoriš u njoj i ostaneš pepeo, čovjek ravnodušan, nesretan i tup...”

“A nema veće patnje od osame. Kad je čovjek sam, onda ga um i srce svom žestinom prigovaranja kore i muče. Onda su bolovi teži, a misli crnje nego da se ma kome, ma kako tužno ispovijeda. Savjest je nekada žešći i okrutniji sudac od svih šerijata i kadija koji su ikad postojali.”

“Jer na četiri direka stoji čitava zgrada ljudskog života, tako veli Ali-hodža Misirlija. A pametan je on i ilumli čovjek.
-Prvi direk, direk duše, jest ibadet: pet vakata namaza na dan i trideset dana posta uz sveti Ramazan.
-Drugi direk, direk srca, jest ahlak, poštivanje Boga i bližnjih i čuvanje sebe od harama.
-Treći direk, direk tijela, jest rad, poslovanje, kojim se idara stječe.
-Četvrti direk, direk kuće i površitelj njezin- to ti je žena. Njezino carstvo je kuća, kao što je muško čaršija.
A teško onoj zgradi u kojoj jedan direk nedostaje!” (Legenda o Ali-paši )


“Najjače oružje umjetnosti je ljubav, a najneprolaznija je ljubav majke.” ( Knjiga majci )
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 13 Dec 2017, 09:31

Negdje sam postirala, mislim da je bila tema nesto kao omiljeni citat ili slicno.

"Enes-beže, poslušaj me dobro. Ja sam bio hamal, trhonoša, nitko i ništa. Ja sam pošao u život odozdo. Razumiješ li me? Ja drugačije gledam na svijet nego ti, možda nisam toliko učevan, možda nisam ni toliko pametan kao ti, ali ti ipak velim, ne valja tvoja huja. Tri su, vjeruj, vrste ljudi. U prvoj su oni pravi, pravi i pošteni, oni koji i hamala gledaju kao brata, oni koji slabo kada griješe. Ako takve za grijeh kaznimo, oni će, svjesni da su skrivili, tu kaznu lako podnositi i poslije nje biti opet čisti. Ako im oprostimo, to će njih gore boljeti nego kazna. Hilmi-efendija nije takav... Druga je vrsta ljudi koji griješe, griješe nesvjesno, griješe jer ne mogu odoljeti svom nefsu, jer žele imati ono što im Alah nije dao. Ti su ljudi slabi. Njih kazna posve uništava, ubija u njima svijest i rađa svijest da tako mora biti i vjeru da su stvarno zli. Ali njih oproštenje kazne liječi i trza iz slabosti. U njima se rađa stid. Razumiješ li? Stide se sami sebe i onih koji im oprostiše, pa postaju bolji, veći i pravedniji... Treća je vrsta, Enes-beže, ona pokvarena vrsta, koje više ni kazna ne izliječi, a Hilmi-efendija nije takav."

Takodjer iz Legende o Ali-pasi
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120131
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6874 times
Been thanked: 7755 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Krokodil Behko » 24 Apr 2018, 11:06

Ovdje imate detaljno, ali detaljno, neek stvari iz Enverove fatalne biografije.
Niko nije imao tako tragičan život, kao on, prognan i proklet, neuvažen, osuđen na kaznu bez ikakve presude.

Enver je veći pisac od Andrića, koji je ot priznao i sam. I to možete pročitati na ovom linku

https://www.avlija.me/sjecanja/tako-je- ... ocu-enveru
online

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 01 May 2018, 07:52

ENVER ČOLAKOVIĆ U RASCJEPU: OPASNA IDEOLOŠKA ZAMKA ZA BOŠNJAKE U HRVATSKOJ

Inicijativa da jedan mali park u središtu Zagreba dobije naziv po književniku Enveru Čolakoviću, kao i reakcija na nju, pretvara se u sinhronizirano postavljenu zamku izjednačavanja bošnjačkih ličnosti i Bošnjaka s fašizmom i zločinima. Dakle, park u središtu Zagreba NDH atašeu Bošnjaku, baš nakon dekapitacije biste Ive Lole Ribara u režiji Zlatka Hasanbegovića.

Image

U Bosni i Hercegovini ulicama, trgovima školama i parkovima nadijevaju nazive po ličnostima sva tri naroda i nacionalnih manjina. Načelno, to bi se trebalo odnositi na one koji su značajni za historiju, znanost, umjetnost i politiku u zemlji kroz njenu povijest. No, baš i nije tako. Kada je riječ o Hrvatima i Srbima, uglavnom se najreprezentativnije lokacije nazivaju po značajnim ličnostima tih naroda iz Hrvatske i Srbije, posebno u RS i dijelovima Federacije BiH s hrvatskom većinom.

Tako postoje ulice Stjepana Radića, Rastka Nemanjića ili Sv. Save, raznih srpskih vojvoda, komandanata srbijanske vojske, velikaša iz banske Hrvatske i tomu slično. Na područjima Federacije BiH gdje su Bošnjaci većina vodi se računa da se nazivi dodjeljuju znamenitim Hrvatima i Srbima i ostalim vezanim za Bosnu.

U Hrvatskoj su vrlo rijetko i sporadično davani nazivi po bošnjačkim velikanima, uglavnom po Safvet-begu Bašagiću, koji je značajan i za Hrvatsku. Nekada su ulicu u Zagrebu imali pjesnik Salih Alić, koji je magnum svog pjesničkog opusa napisao u Hrvatskoj, i Džemal Bijedić, no to je bilo za vrijeme tzv. socijalističkog mraka.

Inicijativom zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića predloženo je da jedan mali park u središtu grada dobije naziv po književniku Enveru Čolakoviću, što je izazvalo vrlo oštre kritike iz nekih nevladinih udruženja i mjesne uprave. Čolaković nije značajan samo kao bošnjački pisac, već i kao prevodilac na hrvatski jezik kapitalnih djela svjetske književnosti s mađarskog i njemačkog jezika.

Bandićeva inicijativa prati uspostavljen kriterij nazivanja gradskih lokacija po istaknutim Bošnjacima koji su bili zaslužni i za hrvatsku povijest, umjetnost ili znanost, odnosno najčešće, ne i u pravilu, dobar dio života i rada proveli u Hrvatskoj. U Zagrebu trenutno dva Bošnjaka imaju ulice, odnosno prilaze, Safvet-beg Bašagić, po kome je nazvana pješačka aleja koja od Gavelline ulice vodi prema džamiji, te Fadil Hadžić, pisac, komediograf, slikar, kazališni i filmski režiser, po kome je nazvana uličica koja od Varšavske vodi do kazališta Gavella u centru.

Hadžić je svoj kompletan opus ostvario u Hrvatskoj i nezaobilazan je u kreiranju pozorišne i književne scene u Zagrebu poslije Drugog svjetskog rata.

Reakcije dijela nevladinog sektora i lokalne uprave na inicijativu podsjećaju na one u Bosni i Hercegovini u dijelu Federacije s bošnjačkom većinom. Vrte se oko premise da je on, kao ataše za kulturu NDH, bio dio ustaškog zločinačkog režima. Tako glumac Vili Matula, potpredsjednik Vijeća gradske četvrti Donji grad, na svom profilu na Facebooku doslovno kaže za Čolakovića da je “predstavnik zločinačke koljačke kulture u tada zločinačkoj Mađarskoj”.

Prijedlog o imenovanju dao je Odbor za imenovanje naselja, ulica i trgova Gradske skupštine, ali ga mora potvrditi Skupština. Skupštinsku većinu ima Bandićeva stranka s Neovisnima za Hrvatsku Zlatka Hasanbegovića. Nastranu Matulina “prejaka reč koja ubija”, činjenica je da je Čolaković, poput mnogih, radio u NDH, pisao sve do 1944. godine, kada je poslan za kulturnog atašea u Budimpeštu i zbog toga bio kažnjen doživotnim izgonom iz javnog života, iako je nastavio plodan prevodilački rad i za samog Krležu.

Drugi koji su uspostavom NDH nastavili raditi što su dotad činili, poput Tina Ujevića, Eugena Pusića, Lovre Matačića, Mate Ujevića, nisu imali previše problema s novom vlašću zapjenjenih revolucionara i “antifašista”. Mate Ujević nastavio je rad na Hrvatskoj enciklopediji (1941-1945), ne više kao šef redaktor, u Enciklopediji Jugoslavije. Tin Ujević opet je supijan pisao pjesme, Eugen Pusić postao je znameniti socijalistički pregalac, a Lovro Matačić ostao dobar dirigent.

Reakcije koje nastoje biti principijelnim brinu se za simboličku čistoću zagrebačkih toponima i, naročito dirljivo, za “vezivanje ljudi islamske vjeroispovijesti za jezivu sintagmu cvijeta hrvatstva”, kako je to formulirao Matula. Uočljiva je tendencija da se Bošnjake u Hrvatskoj svodi na vjersku manjinu, u inicijativama ovakve vrste i u reakcijama na njih.

Bilo bi zanimljivo čuti reakcije jednih i drugih kada bi se u protestima protiv imenovanja ulica u dijelu Mostara pod HDZ kontrolom po Mili Budaku, jednom od ideologa ustaštva, ili stvarnim zločincima poput Francetića i Luburića ili Mate Bobana, na njih ili njihove idejne protivnike referiralo kao na ljude katoličke vjere, a ne Hrvate.

Zanimljivo bi bilo priupitati Matulu ili Radu Borić, koja je na sjednici Odbora glasala protiv odluke zašto nikada, osim u slučaju Fadila Hadžića, njihova politička i ideološka grupacija nije predložila nekog Bošnjaka, pa makar ga držali i Hrvatom islamske vjeroispovijesti, iz poslijeratnog ili prijeratnog perioda. A nije da ih nema.

Od preminulih Ico Voljevica, Lutvo Ahmetović, Osman Muftić, Mehmed Kurtagić, Hasan Kikić, neka su imena koja prva padaju napamet.

Tako se i inicijativa i reakcija na nju pretvaraju u sinhronizirano postavljenu zamku izjednačavanja bošnjačkih ličnosti i Bošnjaka s fašizmom i zločinima. Dakle, park u središtu Zagreba NDH atašeu Bošnjaku, baš nakon dekapitacije biste Ive Lole Ribara u režiji Hasanbegovića.

Predlažu se Bošnjaci koje se ima smatrati Hrvatima muslimanima, po mogućnosti vezani za NDH period. Baš kako su se misleći Bošnjaci pribojavali da će Hasanbegović koalicijski ucjenjivati Bandića, a pokazivati da se bori za muslimanske interese gurajući svoje favorite.

Osim promjene naziva ulica i trgova, ionako se drugim ne bavi.

stav.ba
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 01 May 2018, 08:10

Krokodil Behko wrote: 24 Apr 2018, 11:06 Ovdje imate detaljno, ali detaljno, neek stvari iz Enverove fatalne biografije.
Niko nije imao tako tragičan život, kao on, prognan i proklet, neuvažen, osuđen na kaznu bez ikakve presude.

Enver je veći pisac od Andrića, koji je ot priznao i sam. I to možete pročitati na ovom linku

https://www.avlija.me/sjecanja/tako-je- ... ocu-enveru
Imaju i neobjavljene pjesme, nisam prvi put zapazila.




GRAMATIKA

OSOBNE ZAMJENICE



Ja
Kako sam velik i neprikosnoven
Od mene ljepšeg, mudrijega nema.
Jedinstven sam – a ima me svak.

Ti
Kriv si za ono što ja sagriješih.
Uspjeh mi kradeš, radost, svaku slast.
Prije mene stalno dospiješ na cilj.

On
Ljepši je, mlađi. Da, mudrije šuti.
Postigao je – što postići tek želim.
Nedostižan – ko mrtvi prekjučer.

Mi
Gazili po nama ratovi i krize.
Crv sumnje i straha ushite nam grize.
Zar su rake – blize?

Vi
Ukrali ste nam vjeru i smirenje.
Obećanja gnjiju na smetištu nada!
Odlazite. Ne dostiže vas trk.

Oni
U autu projure. Prašina i strah.
Ne osvrću se za pogledom čežnje.
Uzdignute glave podupire vrat.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 01 May 2018, 08:17

KOMPARACIJA PRIDJEVA

.

Velik
Velik sam! – zrcalo srca pokazuje.
Veći je! – zavist već prstom ukazuje.
Najveći njima počast iskazuje.

Malen
Malen sam! – čežnja srce potpiruje.
Manji je! – ponos savjest umiruje.
Najmanji u sve zlobno zaviruje.

Dobar
Dobar u svakom prijatelja nađe.
Bolji ni u snu ne zna da se snađe.
Iz ludnice najbolji kad ce da izadje?

Zao
Zao smiješkom najboljeg zavara.
Gori još goreg prkosno šamara.
Najgori nikad nikud ne tumara.

Sretan
Sretan je koji nema što ne traži.
Sretniji kojeg ni sreća ne draži.
Najsretnijeg tugu – Smrt će da ublaži.

Nesretan
Nesretan zna da ima spretniji.
Nesretnijeg stalno muči sretniji.
Stvarno je sretan tek – najnesretniji.

Iskren
Iskren je onaj kom se ne vjeruje.
Iskreniji u svem stalno pretjeruje .
Riječ najiskrenijeg svatko dotjeruje.

Neiskren
Neiskren lako lako nadglumi iskrene,
Neiskreniji stječe vjernike vatrene,
A najneiskrenijeg za cara okrune.

Vjeran
Vjeran je pas, konj, prijatelj umrli,
vjernija Laž je kad čvrsto zagrli,
najvjernija: Smrt, jer sigurno dohrli.

Nevjeran
Nevjeran je život – kradljivi blagajnik,
nevjernija sreća (ta, bol joj je tajnik!),
najnevjernija žud je – veliki izdajnik.

Lijep
Lijep je kip, jer ne stari ni malo.
”Ljepši si ti!” – laska ogledalo.
Najljepše nikad se nije ni gledalo.

Ružan
Ružan je život kad ostaje dužan,
ružniji jad je: što je tako tužan.
Najružnija svijest: drugom nije ružan.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 01 May 2018, 08:44

KOMPARACIJA PRILOGA

.

Lako
Lako je život proigrat’ lakoumno,
lakše je proći kroz njega bešumno,
najlakše, živjeti laktavo, razumno.

Teško
Teško je znati da se lako griješi.
Teže se kesa neg čvor Gordijski driješi.
Najteže se čovjek čovjeka riješi

Dobro
Dobro je paziti da ne radiš dobro.
Bolje je stalno ne tražiti bolje.
Najbolje – nikad ne naći najbolje.

Zlo
Zlo je kad ne znaš da su ljudi ljudi.
Gore je kad nježnost u tebi se budi;
Najgore kad za pravdom čežnja žudi.

Veliko
Veliko je sve što vječno živi,
još veće ono čem se cinik divi,
najveće vječnost u trenu preživi.

Maleno.
U glomaznosti se sakriva Maleno.
Manje pak nikad nije ni skriveno,
najmanje viče gordo, naduveno
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120131
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6874 times
Been thanked: 7755 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Krokodil Behko » 01 May 2018, 09:49

Koliko sam shvatio, resorno ministarstvo Izraela, trenutno razmatra da roditelje Envera Čolakovića,. proglasi za pravednike - ni manje ni više. Razlog bi bio, što su pomogli velikom broju progonjenih, od strane Nijemaca i ustaša, tokom ww2, u Sarajevu i BiH, uključijući tu i mnoge Jevreje, kao i pripadnike ostalih naroda.
Enver je s njima zajedno živio, tokom rata, u Sarajevu, pa tako da..?

Stvarni razlog njegove kazne, zapravo je njegovo nepregledno imanje u Sarajevu. Iza smrti roditelja, ostaje mu cijela begovina i to u sred grada. Primjera radi, kompletan onaj plato, gdje su željeznička stanica, park ispred nje, autobuska stanica, zgrada Alhosa,, potom ono brdo gdje je Kranjčevićeva ulica, samim tim i prostor gdje je Opća bolnica danas, kao i sve zgrade u toj ulici. isto tako, Enver je bio vlasnik cijelog prostora na Ciglanama, itd..itd.

Valjalo je riješiti ga se, poniziti i oteti sve, a nikad ništa ne platiti.

Nije to jedini takav primjer. U BN su strijeljali dosta pripadnika te stare begovatske klase, pod optužbom da su bili kolaboracionisti, a njihovim nasljednicima nikad ništa nije vraćeno od imovine.
online

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 01 May 2018, 10:06

Zabranili objavljivanja ovakvog genijalca. Steta velika.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120131
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6874 times
Been thanked: 7755 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Krokodil Behko » 01 May 2018, 10:21

Ima roman, zove se Melun (prokletnik), ali nigdje ga nema, ni online ni u knjižarama :place
online

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 01 May 2018, 10:25

Zasto se porodica nije pozabavila objavljivanjem, ne kontam.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120131
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6874 times
Been thanked: 7755 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Krokodil Behko » 01 May 2018, 10:40

Nemam pojma. Ima dva sina, jedan je u ZG, a drugi vani. Ovaj vani, kako mi se čini, ordinira sa ostavštinom. Neke njegove knjige su objavljene iza rata, ali nisam siguran da li je i taj roman.
Ima knjiga Lokljani, ali nema je po knjižarama. Melun nije ni objavljen, kako mi se čini.
online

User avatar
Heidi
Forum [Bot]
Forum [Bot]
Posts: 45896
Joined: 01 Sep 2011, 22:10
Location: Kosmicki raspor
Been thanked: 5 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Heidi » 01 May 2018, 10:42

Lokljani su pripovjetke, mislim, zaboravila sam. Bas cu se potruditi da pronadjem nesto.
Be mindful of your self-talk. It's a conversation with the universe.

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120131
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6874 times
Been thanked: 7755 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Krokodil Behko » 01 May 2018, 10:45

Sve što je objavljeno, do sada.

Značajni datumi u životu romana “Legenda o Ali-paši”

1928 Salihaga, sarajevski čaršinlija, priča legendu o Ali-paši dječaku Enveru Čolakoviću.

1942 Enver Čolaković piše Legendu o Ali-paši u ratnom Sarajevu, što opisuje u svojim još uvijek neobjavljenim Dnevnicima i Knjizi Majci.

1943 “Legenda o Ali-paši” dobiva Nagradu Matice hrvatske za najbolji roman, na anonimnom natječaju.

1944 Senzacionalni uspjeh romana, u izdanju Matice hrvatske; o djelu pišu H. Petris, H. Dizdar, T. Smerdel, F. Hanžeković, Benešić, P. Grgec, B. Glavaš, D. Gjurić, A. Nametak, Sisački, Brajković, Jurčić, Vrkljan, Maraković, Alić, Skračić, a odlomci romana izlaze u nizu glasila. Razgovore s Čolakovićem o Legendi objavljuju Dizdar i Petris.

1968 Nada Kesterčanek-Vujica piše o Čolakovićevoj “pjesničkoj prozi” u Madridu.

1970 drugo izdanje Legende u 5,000 primjeraka (Zagreb, Znanje). Čolaković dobiva visoka priznanja Mađarske (Pro Litteris Hungaricis, Plaketa Petofi) i Predsjednika Republike Austrije (Križ Časti za znanost i umjetnost I.reda).

1971 Enes Čengić objavljuje razgovor s Čolakovićem o Legendi u sarajevskom Svijetu. Čolaković kaže: “Legendu sam počeo pisati sa određenim ciljem, da sačuvam naš jezik bosanski. I to ne jezik konfesija ili nacija u Bosni, nego jezik Bosne. Osim toga htio sam da stvorim jedno historijsko bosansko vrijeme.”

1972 Alija Isaković objavljuje slavni izbor iz bošnjačke književnosti pod naslovom Biserje, u koji uvrštava odlomak Legende (2. izdanje: 1990, Opatija).

1976 Umire pisac Legende u 63. godini života.

1978 Nusret Idrizović dramatizira Legendu kao radio-roman u pet nastavaka. Glavne uloge: Fabijan Šovagović (Ješua), Fahro Konjhodžić (Hasan-dedo), Ivo Serdar (Alija Leptir).

1985 Enes Čengić objavljuje Krležinu izjavu da je Legenda bolje djelo o Bosni od Andrićevih djela (S Krležom iz dana u Dan, I /1956-1975/).

1989 Treće zagrebačko izdanje Legende u 5,000 primjeraka, koje se rasprodaje. Glasoviti hrvatski kritičar Stanko Lasić iz Nizozemske, piše o Legendi kao izvanrednom antinacističkom i duboko humanom djelu u Krležologiji ili povijesti kritičke misli o Miroslavu Krleži (Globus, Zagreb).

1990 U Čolakovićevim Izabranim pjesmama, Zlatan Čolaković objavljuje Čolakovićeve dnevničke zapise o Legendi. Izlazi prijevod dijela Legende na francuski u Parizu (prev.Valerie Geronimi). O Legendi pišu Marina Rojc-Čolaković, Pavičić, Latić, Džebić, Petrač, Slamnig.

1991 Četvrto izdanje Legende, a tek prvo u Sarajevu!

Predgovor piše Nihad Agić. U samo nekoliko godina nakon ovog izdanja Legenda postaje najomiljeniji i najčitaniji roman u Bosni.

1996 U Oslobođenju izlazi Legenda u nastavcima od veljače do svibnja. Slavni zagrebački izdavač Zlatko Crnković piše o Legendi u rubrici Knjige mog života časopisa Vijenac, (1998 pod istim naslovom izlazi i knjiga).

1997 peto izdanje Legende, u Sarajevu.

1998 šesto i sedmo izdanje Legende, u Sarajevu. Vijeće Kongresa Bošnjačkih intelektualaca raspisuje natječaj na temu: Slike Sarajeva u romanu Legenda o Ali-paši Envera Čolakovića, a zatim, nakon ogromnog odaziva studenata, objavljuje i knjižicu nagrađenih radova pod istim naslovom. Autorice: E. Avdagić, A. Kršo, E. Žugor.

Krešimir Nemec piše o Legendi u svojoj Povijesti hrvatskog romana.

2001 Fatima Nidžara-Mujezinović piše o Legendi unutar metodike nastave bošnjačke književnosti. Evelina Avdagić piše i brani diplomsku radnju Mali svijet Bosne Envera Čolakovića, na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.

2003 Povodom prijevoda Legende na engleski i 90-godišnjice rođenja Envera Čolakovića, Zlatan Čolaković daje interview Ali-paša će jezditi Bosnom dok bude Bošnjaka, koji se objavljuje u nizu glasila i web-siteova na internetu.

2004 Legenda se uvrštava u Leksikon svjetske književnosti, o čemu izvještava urednica Dunja Detoni Dujmić.

2005 Sulejman Kupusović dramatizira Legendu (Sarajevsko narodno pozorište). Predstava dobiva niz nagrada, a izvodi se diljem Bosne. Glavne uloge u praizvedbi:Adnan Hasković, Mediha Musliović, Zoran Bečić, Josip Pejaković, Mario Drmać, Vlado Jokanović, Nada Đurevska i drugi.

Zlatan Čolaković objavljuje u BH Danima polemički tekst:

Krleža je tvrdio da Legenda bolje prikazuje Bosnu od Andrića, kojim dokazuje da je Enver Čolaković za divljujućom hrabrošću svojim romanom podvalio Hitlerovoj nacističkoj Europi, i uspio za vrijeme nacizma objaviti izjavu da su Židovi “pošten i vrijedan narod”, te u doba najstrašnijih nacionalnih sukoba progovoriti o potrebi međusobnog poštovanja i mirnog suživota svih naših naroda i vjera.

2006 U Zagrebu se organizira Simpozij o djelu Envera Čolakovića. Sarajevska dramatizacija Legende izvodi se sa spektakularnim uspjehom u Zagrebu. Emsud Sinanović priprema doktorsku disertaciju Čolakovićevom djelu, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.

2007 Prvo crnogorsko, a osmo izdanje Legende, u Podgorici.

Objavljena djela:

Legenda o Ali-paši, Zagreb 1944, 1970, 1989, Sarajevo 1991, 1997,1998 (dva izdanja), 2010, Podgorica 2007

Gyula Illyés, Poezija, Zagreb 1971.

Zoltán Csu ka, Moje dvije domovine, Sarajevo 1972.

Zoltán Csuka, Poezija, Zagreb 1975.

Zlatna knjiga mađarske poezije, Zagreb 1978

Izabrane pjesme, Zagreb 1990.

Lokljani, Iz Bosne o Bosni, Zagreb 1991

Mali svijet, Zagreb 1991.

Bosni, Zagreb 1998.

Jedinac, Zagreb 2005.

Lokljani, Sarajevo 2010

Knjiga Majci, 2013

Illyes Gyula, Jedna rečenica o tiraniji, Erd 2006 (Mađarska,

trojezično izdanje)
online

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120131
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6874 times
Been thanked: 7755 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Krokodil Behko » 01 May 2018, 10:54

_______

Derviš

Zanesen ritmičkom kretnjom staračke sijede glave
pobožno sjedi derviš i tespih drveni stište.
Pred očima mu džennet i neba tajne plave,
i mir, i vječni zivot, Pejgamber i svetište…
Daleko iznad hljeba, zarade, briga, svijeta,
daleko iznad danas i bića samog svoga,
u zanosu kakvog nikad dostići neće poeta,
taj starac traži vječnost, on traži svoga Boga.
Kako u tome oku blista sad zadovoljstvo.
Kako se blaženo širi to lice puno bora.
Kako je visoko i sveto njegove duše spokojstvo…
O, sretan, velik i snažan, taj derviš biti mora.
Za njega šta je novac, šta sjaj, čast, ili imanje?
Za njega nema briga, radosti, bola, straha.
Njemu su suvišne ljudske knjige i umovanja,
jer on u ritmu dova nalazi svog Allaha!

__________________________________

Dođi

Dođi!
Soba je puna Tebe. Pun Tebe pogled što Te zalud traži.
Zovu te svjetlost i mrak.
Teško je ostati jak
sam.
Treba Te nemir da mi skineš svemir s prašnjave police šutnje.

Dođi!
Sve što Ti nikada ne kazah možda Ti opet ne bih znao reći.
Pruži mi ruke, obavij ih oko vrata, na oči stavi mi dlan.
Šapci mi o proljeću, o mirisu višnjina cvijeta,
o ljepoti
(zaboravili smo diviti se njoj!)
o dobroti
(kako čudna, kako uzbudljiva riječ!)
o radosti
(kako je daleko sunce, kako je blizu mrak)
o mladosti…
(kako je težak i kako pun Tebe ovaj bez Tebe žalosni zrak.)

Dođi!

__________________________________
__________________________________

Izlet u Bosnu

Bijeda je carica moćna,
njen crni obavija plašt
prašnjavu, prljavu, gladnu
Bosnu.

Klanjam se. – “O, veličanstvo,
otkrijte oku kasabu,
htio bih vidjet slobodu,
socijalizam u slici,
jer riječi čuo sam dosta,
na njih sam nevoljko gluh,
ko vi”.

Bijeda se ponosno smješka,
podanik njezin – gle! – moli,
da vidi te, koje voli,
pa razmišlja: “Smije on, smije,
opasan za vlast on nije,
jer živi tek je leš,
pomalo čak već i truo,
pa sve što tamo bi čuo
reći on ne bi ni smio,
ni htio.
Umio
da li bi to?
Ta pjesnik nekad je bio,
sapet će riječi mu – bol.”

Vlak klizi slijepo kroz noć.
Sablasno mračni vagoni
škripe i treskaju, krče
ko gladna putnička crijeva.
U njima umor zijeva
i glad se rakijom hrani;
briga se ludila brani
pićem
i psovkama… Laž
sapela usne na grubost
i seljak smije se zlobno
jadu i – ponosu svom
prodanom jučer u gradu
za tvrdi kiseli hljeb…

Treća je klasa ruglo slobode
pijanih robova straha.
Seljaci šale se grubo
i riču ko zvijeri jadne,
gladne, u kavezu uskom
tamnice svoje slobode…

Sablasna povlaka dima
a tisuću iskrica vrelih
nad poljima sprženim gordo
ko zastava smrti vijuga…

Blizu je, blizu je Bosna…
Gegaju, hramaju, tresu
seoska škripava kola.
Zora je… Umrla sela
bude se sablasno gola.
Smiju se pijana slova
crvenih novih parola
o sreći… Posljednjeg vola
seljak na prodaju vuče.
Pod vratom zvono mu tuče
posmrtnu počast slobodi…

Suša je požnjela žito,
pokosila livade gole,
popila s polja vodu
i sad se nad selom odmara
ko krvava nebeska luč.

Ne truckaju kola – sad klize…
Nije već daleko Sava.
Stigli smo na krvavi put
koji će vezati čvrsto
seljaku i noge i ruke,
i jezik, i mozak i vid,
a po kom će paradna kola
vozit caricu: Laž…

Bijela, ravna ko dlan
vijuga autostrada…
Kočijaš – brkati seljak -
potajno skida sa glave
bezbojni prašnjavi šešir
i šara po grudima križ.
Ta cesta guta živote!
Ta cesta sina mu ote…

Kasaju mršavi konji,
umorni prijeti im bič.

Požuri! – nečujno vičem -
Vidjet htio bih Bosnu!

Gradiška… Ruglo slobode.
Taj mrtvih uzdaha grad,
zidine tušte i ružne,
i dva – tri groba, i voćnjak,
bodljivih žica idilu
očima pruža ko vrač,
koji u roba pretvara riječ,
u krvavi rad, pušku i stražu,
bijednu našu slobodu…

Mutna i plitka, široka,
ko razmrskana je Sava,
a nad njom drevni most.
U njoj se nemoćno davi
srušene ćuprije stup…
Tko laže da život je skup?
Čovjek je prosjak tek glup,
koji san odmora prosi
i strah u džepu svom nosi
i nade spoznajom kosi,
da zemlja ova nije, nije raj,
nego uzdisaj,
Gradiška,
straza i krvavi put
u Ništa…

Pogled je legao po kaznionici
i uzalud traži na osunčanom krovu
muke Hrvata
i čelo kog brata
da ga bar suzom cjeliva
i tako smanji mu bol…

Prosjak sam, prosjak sam gol!…

Carica gordo i strogo
otkriva crni svoj plašt…
Uz kola ciganska, mršave seljake,
rahitičnu djecu i prosjaka niz
korača bol preko mosta…

U Bosni sam… Al dosta je… Dosta!…
Ne mogu! Ne mogu više!
Zaboga, tiše, ta tiše!
Gledaj! I – šuti! I – smij se,
ko laž!

Kasabu zaprašilo sunce,
uzbudio pazarni dan,
pa su svi jadi, sve brige
na ceste puznuli van.

Ko neočešljani i neumiveni
prljavi cigani drumski,
il bradati robovi šumski,
il ko pijani starci
na ulice gledaju kuće.

Prozori otkrili suncu
i mojim zjenama – glad.
U nekom limenke crne,
lijesovi konzerva mesnih
poneki hrane cvijet,
ko znak: tu umire mladost,
ljubav se ovdje koprca
između gladi i srca,
tu vene djevojka jadna,
pjesma tu boluje skladna,
tu bdije vazda opasnost,
sramota – za obraz, za hljeb…

Prašina cipele guta,
a oko, ko ludo – koluta.

To da je Bosna – to?
Kletva na usni se suši
ko krvava mržnja, ko zeđ…

Koraku, nastavi kušnju,
neka te ne vodi srce,
ni moga razuma plač.
Težak slobode je mač.

Prosjaci spečene rane,
batrljke odsjeklih nogu
i krmeljive duplje
iskapalih očiju uz glad
pogledu nude na dar
i mole…

Ne bole,
ne bole ih rane, ni muhe
koje se po njima roje -
u želucu – tamo je bol.

Šareno ruglo plakate
traktore, zdrave seljake
i poziv na nekakvi meeting
krvavom podmeće oku,
ko osuđeniku kad dželat
bijeli ponudi kruh.

Vrtuljak… Pravi vrtuljak…
Galama… Nožice bose,
poluogoljela leđa,
i poneki rasporen turčić
uz viku okreću točak.
Škripuće, njiše se, buči
pazarski “Ringelspiel”…
Na njemu devet vojnika,
tri milicajca i “ženske”,
njihovo bijelo roblje…
Prašni vrtuljak se njiše…
Tu ponos pregažen diše
i kroniku robova piše
po pijesku i zraku,
po kulturnom mraku
slobode…

Kud vode
dalje me zjene?
Bijedo, o kud goniš mene?
Dalje ne mogu!
Dosta!
Padam u bol
ko spržena klada
jada.

Carica smješka se mašti i šapće joj:
Izvoli!
Pazarni danas je dan!
Želiš li kupiti duše?
Jeftine nisu li zar?

Šareni se, njiše se, viče
sajamski dan u kasabi.
Nekakav sijedi hodža
ponjavu u prah je prostro
na njoj razgrnuo blago:
Tri krastavca kisela, dvije
ko kažiprst velike ribe
i kupčić rajčica sitnih.
Do njega seljak pet jaja
i kokoš prodaje zadnju…

Bijeda je carica gorda,
zna ona lomit ponos
ko krhko šareno staklo…
Zakrpe, psovke i strah,
i krvave oči od gladi,
prašina i prosjak krmeljiv,
i gola, mršava djeca,
vrtuljak i papir plakata,
traktori, meeting i laž – - -
krvava Istina to je,
i moja ljubav, moj san,
ponos moj, život moj, nada,
bol moja, tuga i vjera:
Bosna.

Požuri, posljednja snago,
da jurnemo klonuli, tužni
na most.

Bijeda je carica moćna,
njen crni obvija plašt
prašnjavu, prljavu, gladnu
praunuku Kulina-bana,
unuku silnog Sultana,
a kćer mog sna o slobodi,
Bosnu.

Klanjam se – “O, veličanstvo,
mrzim vas, ipak vam hvala,
vaša je dozvola dala
mom srcu snagu novu
i novi borbeni rog
u moje klonule ruke.
Žive još: nada i Bog!”

Udrider, kočijašu
mršave konja svog sapi,
na brzi stići želio bih vlak…

- Bježim li? – pitaš – O, ne!
Žurim se, danak da platim!

Slobodu ću Bosni da vratim!

__________________________________

Kako da ti kažem

Kako da ti kažem što reći ne mogu
ni šutnjom

Kako da ti šapnem koliko me boli
što boli

Nekud bih iz sebe il dublje još u sebe
htio

Kako da ti kažem kako da ti šapnem
što sam i od sebe krio?

__________________________________

Majci umjesto školjke

ratne godine Gospodnje 1944. u sunčano jutro 10. oktobra

(Pjesma, koju moja majka, koja je
tragično poginula 7. novembra 1944.
u Sarajevu, nije čitala)
Zašto u sunčani dan
pun vedrine, veselja -
tonem samotan
u san?
U san o davnoj dalekoj noći
u kom
u raskošu sreće svoje bijede
ljubim obraze blijede
starice, koja u suzi
poklanja radost svom sinu
i brigu
da uvijek nad njime bdi
ko anđeo čuvar,
ko sjena neizbrisive slike
ljubavi…

Majko, u ovom raskošu tuđinske sreće
koja sad trepti u strahu pred mačem
Damakla, (ili možda i vječite pravde)
a gdje je nekad titrao sretno
i Tvoga ognjišta veseo plam,
bez Tebe sam sam
i stran…
Sve mi je ovdje i moje i tuđe.
I boli ovdje bole me još luđe,
a nade, koje u podsvijesti pletem
kida mi java i svijest,
da negdje daleko, daleku u mraku
sudbina veze nitima spoznaje
moj pravi ljudski dom.

Ne Majko! Mene ne vezuje zemlje
tek dio jedan – i nisam mu sin.
Čitav je svijet ljubavi moje raskošan dom,
a ipak to je tek koliba mala
u kojoj bijeda mrtva je na odru
ljubavi, bratstva i smirenja duše
u spoznaju da su ljudi ipak braća.

Zašto sam, Majko, u ovoj čarobnoj zemlji
gdje sunce titra u granju, kao dragulj na vratu princeze
iz bajke o sunčevoj sestri
jednako tužan i zašto
i ovdje tražim svoj san?
Svoj san o Bratstvu i Miru,
pravom i vječitom miru
koji bi snio na planet
muka i mržnje – sam raj?!…

Tužne su spoznaje, Majko,
da svijet ostaje svijet,
i ljudi ostaju ljudi,
i mržnja ostaje mržnja,
samo se ljubav mijenja,
kopni i nestaje kao
prekrasna vizija sna.

Al buđenje mora nam doći!

Gle! Sunce u jezeru Blatnom
kupa se u viziru zlatnom
i prska zrake svoje
na krevet raskošni moj
I namještaj orahov stari
pun najljepših rezbraskih šara
priča o životu boljara,
grofova, starih Madžara,
Huna, Avara, Hazara,
a krupne bijele guske
gaču u bolju seljaka,
koji su pred milostivim pretkom
Tvojim i mojim, o Majko,
klečali ko pred kumirom…

O, šta bi sa duševnim mirom
i odmorom na jezeru Blatnom?

Zašto u sunčani dan
pun vedrine, veselja,
na Bosnu, na Tebe, na Tajnu
koja me s njom veže – mislim?
Ne, Majko, ja nisam sin zemlje boljara,
Avara, Hazara, Madžara,
mene je bijeda bosanskog sela
i mistika šuma, i priča o Koštri
vezala za se čvršće nego krv
Tvoja za zemlju Hunyadija Janka.

Al jutros, Majko, dok gledam u sunce,
i Bosna i Pešta, Evropa i Svijet
sve mi je to vjeruj, postalo ko moje.
Ja sin sam Zemlje, Kosmosa i Vjere
u Ljubav, u Bratstvo, u Slogu i Mir!
I granice sve su ove zore pale!
Madžarska sela i naše kasabe,
tudre i tropi, crnci i kitajci
svi su mi braća i svugdje mi je dom
gdje Tvoja ljubav sina svoga prati,
jer svaka mati,
Majko, svaka mati
jednako voli svog majušnog sina,
il svoju sitnu razigranu kćer.
Ne, nisam jutros tužan tek zbog sna
o Tebi, ocu i djevojci miloj,
o domu svome, o krvavoj Bosni.
Tužan sam, Majko, što ruke ne mogu
oviti svoje Zemlji oko vrata
i zagrlit strasno u ljubavi pjanoj
svijet,
pa poljubac vreli pritisnut na usne
zemlje naše stare…

Jedno oko zemlje ljeska se u suncu
i trn u njemu, moj ponosni Tihany
žulja, pa ga zato talasima plače…

Majko, spoznaja je divna
ko zora u suncu:
s Tobom i s ljubavlju čitavu ću zemlju
proglasit domajom sretnog čovječanstva,
a mržnje, sukobe, ratove i laži -
te zablude sitnih parazitskih misli -
utopit u suzi udovice ratne
i starice one, koja sina žali
na obali
jezera Blatnog već deveti dan.
Oprosti Majko, što zemlja Hazara,
Huna, Avara, Madžara
nije domovina moja, već samo divan
božanstven u mojoj Domovini vrt,
kao i Trebević, Bjelašnica, Igman,
ko Triglav, ko Sljeme, kao Himalaji,
Niagara, Bospor, Andi i Ganges
i prekrasne bašče Gospodnje na Indu…
Oprosti i ti, Bosno,
oprosti ljubljeni oče!
Ljubavi mojoj preuzak je svijet,
a ljudskoj mržnji preširoka njiva
na kojoj seljak hljeb svoj znojem stiče,
pa je krvlju žele granicama sjeći…
Da mogu pobjeći,
pobjeći daleko, Majko, u sretni svijet svog sna.
Zato me java boli,
zato me zora vrijeđa,
zato me jezero ovo, što se u zrakama kupa
jutarnjeg sunca ko labud, samo na bolove sjeća
na teške muke starice, koja tu nariče jadna
za izgubljenim jedincem.

Majko, sjeti se mene,
svog sretnog i nesretnog sina
i molitvu jednu tihu Gospodu uputi u zoru
da vrati zemlji našoj mir prave jesenje zore
i svijest o vrijednosti svake rumene kapljice krvi.

Sad, Majko, shvaćaš i znaš
zašto sam u sunčani dan
pun vedrine, veselja
ja u viru svojih želja
utono samotan
u divan
al teško ostvarivi
san…

__________________________________

Sinoć

Sinoć smo bili na vrelu ushita.
U dlanove vruće radost zahvatili
i pijano pili.

Lutali smo sinoć po tratini sreće
na kojoj cvjetovi ljubavi su cvali,
pjani smo ih brali.

Sinoć smo u mraku šaptali o čedu,
o imenu, kosi, kolicima, čelu.
Da, sinoć smo bili na ushita vrelu.

__________________________________

Trenutak u nesanici

U škrinji svijesti zaključana šutnjom
pod prašinom briga paučinom patnje,
obvijena starom požutjelom slutnjom
leži slika moje divne čežnje – Bosne.

Kad u nesanici bol srce mi kosne
i pred zjene stigne bez ikakve pratnje
prosjak uspomena – taj svrgnuti car
drhtavih koljena, okrastan i star -

tad uplakan čemer škrinjicu otvara
i mrak puste sobe u Bosnu pretvara.
Probude se slike. Sunce sja i žari
i gledaju oči, i rana krvari…

Na Baščaršiji se šaren svijet vrti
“Banabak, banabak”… sladoledar pjeva.
Pun sepet na se stari hamal prti.
Seljaci nude maslo, sir i jaja…

I kada podnevna uzavrije graja
pa pokrije uhu kujundžija klepet
i čaršijom krila vječnosti tad lepet
zaleprša glasom sijedog mujezina…

Oko šadrvana abdestlije čuče.
Bijele se bezli košulja rukavi.
Aščija što jufke poput plahta suče
žuri se na namaz… Snim li to na javi?

Mrak sobe se zgusnu. Škrinja se zatvara.
Slika mrtve Bosne nestaje u tmini.
Plačem li, ili smiješim se sudbini,
koja novi svijet novih ljudi stvara?

__________________________________

Žudnja

Bože, kako malo,
Bože, kako mnogo,
srce moje želi…

Priroda ko majka
nabujale grudi
gladnoj duši nudi.

Ptice kao česma
milja kapi toče.
Nježno vesla pjesma
pučinom zeleni…

Košuta je negdje
ugledala rog
baš jelena svog
i sad juri k njemu.

Cvate crven mak.

Bože, kako malo,
Bože, kako mnogo
srce moje želi:

Sreće bar jednu kap.
online

User avatar
Mutevelija
Selonačelnik
Selonačelnik
Posts: 86350
Joined: 28 Nov 2015, 20:04
Has thanked: 853 times
Been thanked: 1641 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Mutevelija » 01 May 2018, 11:30

Ali paša je bio separatista, nema tu nekih legendi.
Pero la suerte se ensañó contigo
Y te dejó con el alma
Hecha pedazos
Tú corazón
Quedó herido y sin perdón
Ya no sabe como amar
Como piedra endureció

🍉🍉🍉🍉

User avatar
Krokodil Behko
Globalni moderator
Globalni moderator
Posts: 120131
Joined: 21 Apr 2010, 22:40
Location: nesto u čevljanovićima
Has thanked: 6874 times
Been thanked: 7755 times
Status: Offline

Re: Enver Čolaković: Legenda o Ali paši

Post by Krokodil Behko » 01 May 2018, 18:36

Mutevelija wrote: 01 May 2018, 11:30 Ali paša je bio separatista, nema tu nekih legendi.

Erudita, riječ je o Hadim Ali paši, razligu.
online

Post Reply

Return to “Književnost i jezik”

Who is online

Users browsing this forum: No registered users and 7 guests