Poezija..stihovi,biografije, knjige,video...

[Heidi]

KAP KISE (Saadi)

Kada kaplja kise iz oblaka kanu,
beskrajnost mora zbuni je i ganu:
“zar sam ja, rece, spram tog mora ista?
ono je svuda, ja sam u njem nista!”
kada, sitna, vide svoje nistavilo,
skoljka je primi radosno u krilo;
pod njegom neba u sedefu osta
dok sjajan biser za krunu ne posta.
tako kap stize gdje se presto dize,
da bude ista spusti se do nista.

[Heidi]

Jezik za zubima (Saadi)

O mudri, šta je to jezik u ustima?
To je ključ vrata riznice mudraca.
Kad su vrata zaključana, kako iko može znati
Je li iza njih draguljar ili staretinar?!
I ako šutnja, po sudu mudraca, znači uljudnost,
Kad je potrebno, potrudi se da govoriš.
Dvije stvari su nerazumne: šutjeti
Kada treba govoriti, govoriti kada treba šutjeti

[Heidi]

Ako želiš da u miru živiš i s protivnikom, uvijek, kada
U tvojoj odsutnosti loše govori o tebi, ti ga u njegovoj prisutnosti hvali.
Riječ prolazi kroz usta onog ko govori i vrijeđa,
Pa ako hoćeš da njegova riječ ne bude gorka, usta mu učini slatkim.

[ina]

Mjesečar

Bog noći
mjesec
sade s neba
i dokoraca lagano do moje kuće

Polako on se uspne na moj prozor
i spusti pogled na me

On mami mene u noć

Ja ustajem… i moje lice bijelo… smiješi se

Koracam sanen rubovima krova
i šetam kroz noć u visini
– Mene drže meke ruke mjeseca –

O tako lak sam… nezemaljski… lebdim
i mogu stati na list stabla

Ne zovite me: glas sa zemlje
smrt je moga nebeskoga bića

Visoko iznad zemlje lebdim lagan kroza sfere

A. B. Simic

[Chloe]

Ako želiš da u miru živiš i s protivnikom, uvijek, kada
U tvojoj odsutnosti loše govori o tebi, ti ga u njegovoj prisutnosti hvali.
Riječ prolazi kroz usta onog ko govori i vrijeđa,
Pa ako hoćeš da njegova riječ ne bude gorka, usta mu učini slatkim.

Nedostajeş...

[Vivien Lee]

IVANJSKA NOĆ



Odnekud se čuje violina

Jeca

Ili  ja to samo čujem odjek otkucaja kazaljke na satu

koja kuca u ritmu moga srca

Varljive su ove ljetne noći

Zavedu te, prevare pa ti se čini da je i ono što nije

Opije te pjesma cvrčaka

a  njen vreli dah osjetiš tik negdje na  vratu

pa ti se koža naježi od nekih misli

Probude se neke zaboravljene strasti

(barem si mislila da su zaboravljane)

Nadimlju ti grudi  neki  zaustavljenih  uzdasi

duboki i teški baš poput ljetne noći

A mjesec..mjesec je tako bezobrazno žut

golica te,  budi maštu

Svašta ti padne na pamet

I nečije ruke

I nečije oči

I neka jutra

I neke noći...ljetnje..baš poput ove

A srce... taj stari prevarant

izvuče keca iz rukava i dotuče te

Dok munje nebo paraju i misli ti luduju

u Ivanjskoj noći  nebesa se otvaraju

san i java  se izmiješaju u vrelom ludilu

Nebo zemlju dodirne

Možda u tom ludilu i naše usne se dodirnu

kad brišu se granice između stvarnosti i uobrazilje

i nemoguće postaje moguće

iza ponoći Ivanjske noći

Jer kako kaže Šekspir:

„Ljubavnik, luđak i pjesnik su bića

Od same uobrazilje sazdana.

Jedan od njih vidi više đavola

Nego što ih u samom paklu ima -

To ti je luđak.

Zaljubljeni, mahnit isto, ”

Vivien Lee

[ina]

Žut, malen salon pokriven nevidljivo tananim velom šutnje, miriše starošću. Miris kao u staroga zlatnoga vina i septembarskih ruža u agoniji.

U kutu jednom ogledalo prekrivši se zavjesom sitna praha: kao da je davno spustilo svoje čudne trepavice.

Tiho. Ne bunite ga: ono sniva.

Kroz davno neotvarani prozor gleda sunce i sjaj se njegovih očiju gasi u svilenim zastorima; zastorima tišine. Sunce bi htjelo zaroniti u dubinu ogledala i saznati Skriveno.

O, Sunce, budi milostivo! Ne buni ga: ono sniva.

Samo se o ponoći budi; probuđeno žutim glasom ure s duvara otkriva zelenkastim pogledima mjesečine dragu sliku neke Dame, radi koje danju spušta svoje čudne trepavice

Simic

[ina]

Ne boj se! nisi sam! ima i drugih nego ti
koji nepoznati od tebe žive tvojim životom.
I ono sve što ti bje, ću i što sni
gori u njima istim žarom, ljepotom i čistotom.

Ne gordi se! Tvoje misli nisu samo tvoje!
One u drugima žive.
Mi smo svi prešli iste putove u mraku,
mi smo svi jednako lutali u znaku
traženja, i svima jednako se dive.

Sa svakim nešto dijeliš, i više vas ste isti.
I pamti da je tako od prastarih vremena.
I svi se ponavljamo, i veliki i čisti,
kao djeca što ne znaju još ni svojih imena.

I snagu nam, i grijehe drugi s nama dijele,
i sni su naši sami iz zajedničkog vrela.
I hrana nam je duše iz naše opće zdjele,
i sebični je pečat jedan nasred čela.

Stojimo čovjek protiv čovjeka, u znanju
da svi smo bolji, međusobni, svi skupa tmuša,
a naša krv, i poraz svih nas, u klanju,
opet je samo jedna historija duša.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,
no vrlo srećno za očajničku sreću,
da svi smo isti u zloći i radosti,
i da nam breme kobi počiva na pleću.

Ja sam u nekom tamo neznancu, i na zvijezdi
dalekoj, raspreden, a ovdje u jednoj niti,
u cvijetu ugaslom, razbit u svijetu što jezdi,
pa kad ću ipak biti tamo u mojoj biti?

Ja sam ipak ja, svojeglav i onda kad me nema,
ja sam šiljak s vrha žrtvovan u masi;
o vasiono! Ja živim i umirem u svjema;
ja bezimeno ustrajem u braći.


Ujevic

[ina]

Sunčani dan, a nebo boje plave,
Po livadama radost vedrog ljeta
I smijeh glasan seoskoga svijeta,
Po livadama miris zrele trave.

Uz kosce cure pomiču se mlade
I kupe otkos. Ozdo iz daleka
Pjev bruji neki kao zvonka jeka –
To slave ljeto nagorkinje vile.

[Heidi]

Ars poetica?

Uvek sam čeznuo za obuhvatnijom formom
koja ne bi bila previše poezija ni previše proza
i dopustila bi sporazumevanje ne izlažući nikoga,
ni autora ni čitaoca, mukama višeg reda.

U suštini, poezija je nešto ružno:
nastaje iz nas stvar za koju nismo znali da je u
nama,
pa trepćemo očima kao da je iz nas iskočio tigar
i stao na svetlost, bijući se repom po bokovima.

Zato se s pravom govori da poeziju diktira
dajmonion,
mada se preteruje držeći da je to sigurno anđeo.
Teško je shvatiti otkuda ta oholost pesnika,
zato se nekad stide kad se vidi njihova slabost.

Kad bi pametan čovek hteo da bude država
demona,
što se u njemu šire kao u svojoj kući, govore
mnoštvo jezika,
i kao da ne beše im dosta da ukradu mi usta i
ruku,
pokušavaju radi svoje ugodnosti da menjaju
njegovu sudbinu?

Pošto se danas ceni sve što je bolešljivo,
neko može misliti da se samo šalim
ili da sam pronašao jedan način
da hvalim Umetnost pomoću ironije.

Bilo je vreme kad su se čitale samo mudre knjige
koje pomažu da se podnosi bol i nesreća.
To ipak nije isto što i zagledati u hiljadu
dela što potiču pravo iz psihijatrijske klinike.

A svet je ipak drugačiji no što se nama čini,
i mi smo drugačiji nego u našem buncanju.
Stoga ljudi zadržavaju ćutljivu učtivost
stičući takvo poštovanje rođaka i suseda.

Korist od poezije u tome je što nas ona podseća
kako je teško ostati ista ličnost,
jer je naš dom otvoren, u vratima nema ključa,
a nevidljivi gosti ulaze i izlaze.

Ovo što ovde pričam, slažem se, nije poezija,
Jer pesme je slobodno pisati retko i nerado,
pod nesnosnim pritiskom i jedino u nadi
da dobri a ne zli dusi imaju u nama instrument.

Czeslaw Milosz

[Heidi]

Drugi prostor

Ko god smatra normalnim poretkom stvari,
u kome jaki trijumfuju, slabi propadaju a život se
završava smrću,
miri se sa đavolskom vlašću.

Prolaženje ljudi i stvari nisu jedina tajna vremena
koje poziva da pobedimo iskušenje svog podanstva.
I na samoj ivici bezdana postavimo sto, na njemu čašu, bokal
i dve jabuke.
da bismo proslavili nedostižno sada.

C. Milosz

[dadojović]

Položila sam svoju dušu u tvoje ruke
Savij ih u gnijezdo
No razmakni ih ako jednom osjetiš da bježi...
I znaj da naklonost pri oproštaju
Nije manja nego li za susreta
Ostati će ista i biti će vječna
Ali različite katkada putove valja prijeći
U poslušnost sudbini

Margherita Guidacci

[Heidi]

Dete Evrope (Czeslaw Milosz)

1

Mi kojima slast dana prodire u pluća
I vidimo grane procvale u maju,
Bolji smo od onih što su poginuli.

Mi što uživamo dok dugo žvaćemo jelo
I umemo da ocenjujemo sve ljubavne igre,
Bolji smo od njih, pogrebenih.

Iz vatrenih peći, iza žica u kojima fijuče vetar
beskrajnih jeseni,
Iz bitaka, kad u grču urla ranjeni vazduh,
Spasli smo se veštinom i znanjem.

Šaljući druge na ugroženija mesta,
Njih povicima podstičući na borbu,
Povlačeći se u predviđanju izgubljene stvari.

Imajući na izboru smrt svoju i smrt prijatelja,
Birali smo njihovu smrt, hladno misleći: samo da
se ispuni.

Začepljivali smo vrata gasnih komora, krali smo
hleb,
Znajući da će sledeći dan biti teži od prethodnog.

Kao što pristoji ljudima, upoznali smo dobro i zlo,
Naša pakosna mudrost nema sebi ravne na svetu.

Treba priznati kao dokazano da smo bolji od onih
Lakovernih, vatrenih a slabih, koji malo cene život.

2

Poštuj stečena znanja, o dete Evrope.
Nasledniče gotskih katedrala, baroknih crkava,
Sinagoga u kojima se razlegao plač vređanog
naroda.

Nasledniče Dekarta i Spinoze, nasledniče reči
“čast”,

Posmrče Leonida,
Poštuj znanja stečena u času strave.

Um imaš izvežban, koji ume odmah da raspozna
Loše i dobre strane svake stvari.
Um imaš skeptičan i otmen, što daje radosti
O kojima ništa ne znaju primitivni narodi.

Tim umom vođen, prepoznaćeš odmah
Ispravnost sveta koje dajemo.
Neka ti slast dana prodire u pluća.
Zato i postoje mudri i strogi propisi.

3

Ne može biti govora o trijumfu sile,
Jer ovo je doba kad pobeđuje pravednost.

Ne pominji silu da te ne bi osumnjičili
Kako krišom priznaješ propale doktrine.

Ko ima vlast, zahvaljuje za nju logici istorije.
Odaj logici istorije počast koja joj pripada.

Neka ne znaju usta koja izgovaraju hipotezu
Za ruke koje upravo krivotvore eksperiment.

Nek tvoje ruke što krivotvore eksperiment ne znaju
Za usta koja upravo izgovaraju hipotezu.

Nauči da predviđaš požar s nepogrešivom tačnošću,
Posle čega ćeš potpaliti dom i ispuniće se što je
imalo da bude.

4

Iz malog semena istine izvòdi biljku laži,
Ne oponašaj one što lažu omalovažavajući
stvarnost.

Nek laž bude logičnija od događaja,
Da bi umorni od putovanja našli u njoj utehu.

Posle dana laži okupljamo se u dobrom društvu,
Bijući se od smeha po nogama, kad neko spomene
naša dela.

Razdajući pohvale pod nazivom bistrine
rasuđivanja,
Ili pohvale pod nazivom velikog talenta.

Mi smo poslednji koji iz cinizma umemo da
crpemo radost,
Poslednji čije lukavstvo nije daleko od očajanja.

Već se rađa pokoljenje smrtno ozbiljno,
Koje uzima doslovno ono što smo mi primali sa
smehom.

5

Neka tvoje reči ne znače po onom što znače,
Nego po tome protiv koga su upotrebljene.

Od dvoznačnih reči učini svoje oružje,
Jasne reči pogružavaj u pomućenost enciklopedija.

Nikakve reči ne ocenjuj pre nego što činovnici
Provere u kartoteci ko te reči govori.

Glas strasti bolji je od glasa razuma,
Jer bestrasni nisu kadri da menjaju istoriju.

6

Ne vòli nijednu zemlju: zemlje lako propadaju.
ne vòli nijedan grad: lako se raspada u ruševine.

Ne čuvaj uspomene, jer će iz tvoje ladice
Pokuljati dim otrovan za tvoje disanje.

Ne budi osećajan prema ljudima: ljudi lako ginu,
Ili su uvređeni i traže tvoju pomoć.

Ne gledaj u jezera budućnosti: površina im je
rđom prevučena.
Pokazaće tvoje lice drugačije no što si se nadao.

7

Ko govori o istoriji uvek je siguran,
Mrtvi neće ustati da svedoče protiv njega.

Kakva poželiš možeš da im pripišeš dela,
Njihov odgovor uvek će biti ćutanje.

Iz dubine noći izranja njihovo prazno lice.
Daćeš mu crte onakve kakve su ti potrebne.

Ponosan zbog vlasti nad ljudima iz davne prošlosti,
Menjaj prošlost po sopstvenoj, boljoj prilici.

8

Smeh koji nastaje iz poštovanja prema istini
Jeste smeh kojim se smeju neprijatelji naroda.

Vek je završen. Odsad se nećemo
Lukavim jezikom podsmevati nesposobnim
monarsima.

Strogi, kao što priliči graditeljima stvari,
Dopustimo sebi jedino laskavu šaljivost.

Stisnutih usta, poslušni rasuđivanju,
Oprezno stupajmo u eru oslobođene vatre.

[Chloe]

Velim ja da si nedostajala ....

[Heidi]

Hvala Chloe

Kako li bi Caslav danas napisao Dijete Evrope, mislim se nesto

[ina]

Put moga tijela kroza svijet

O što da pjevam o svom tijelu i o sebi?
Bog baca moje tijelo
iz svijetlih jutara u ponor tamnih noći
Bog baca moje tijelo
kroz muke i radosti i strasti dana
u plavo nebo noćnog sna

O što da pjevam o svom tijelu i o sebi?
Ja sam rijeka
tečem
I negdje preko dana ili možda sati (ne znam)
stoji moje more

O kad ću stići?
I kad će moja trudna glava počinuti u njegovu krilu?
Ne!
Ja ne idem
Stojim
I k meni besprekidno dani dolaze
I k meni
preko zemlje, polja stabla kuća brda
stiže more
nesavladivo i neizmjerno, teško more

Da nije blizu?
Slušaj: da to već njegov teški šum ne udara
o obale moga sluha?

Nikako da se rijesim ovog covjeka...
A. B. SIMIC

[Heidi]

Granica (C. M.)

Sanjao sam granicu, tešku da se pređe,
a prešao sam mnoge, uprkos stražarima
država i imperija.

Ovaj san je bio besmislen, jer je u stvari bio o tome
da je sve dobro dok na prelaženje granice
nismo primorani.

Na ovoj strani zeleni mek ćilim,
a to su vrhovi drveća tropske sume,
prelećemo brzo nad njima mi, ptice.

Na drugoj strani ni jedna stvar koju bismo mogli da
vidimo, dotaknemo, čujemo, okusimo.

Spremamo se tamo, oklevajući, kao emigranti
koji se nadaju sreći u dalekim zemljama izgnanstva.

[Heidi]

Nikako da se rijesim ovog covjeka...
A. B. SIMIC

On mene mnogo podsjeca na Matosa, I on bi ti se mogao svidjeti a mozda si ga vec citala

[dadojović]

Hvala Chloe

Kako li bi Caslav danas napisao Dijete Evrope, mislim se nesto

Odličan pjesnik. Nisam ga čitao godinama.

[Heidi]

Nisam ni ja, nego jucer prekopavala I nadjem par pjesama. Ozbiljan pjesnik.

Zbigniew I on su mi bas pri vrhu. Moras biti visoko inteligentan da u par stihova opises buducnost I poremecaj prirode, na primjer. Posebno za ono vrijeme kad je kritika bas odlucivala koliko ces zaraditi. Ljudi se uglavnom zele zabavljati a manje misliti.